Piše: Kadir Plećan 

Narod koji je, još jučer, u istom stanju i zvanju, tumarao vlastitim stazama izbjegličke neizvjesnosti danas organizovano i orkestrirano kliče protiv izbjeglica, protiveći se boravku tih nevoljnika u svojoj blizini. Kada napaćenom, gladnom i promrzlom uskratite utočište i toplinu vlastitog doma to je individualno posrnuće i grijeh. No kada kolektivno i ultimativno tražimo njihovo uklanjanje i izgon iz svoje sredine to je naš društveni sunovrat, čije bi nas posljedice ponovo mogle vratiti na zaboravljeno gradivo „učiteljice života“. Gdje je nestalo dobročinstvo koje je, ne tako davno, otvaralo srca i vrata domova naših ensarija (pomagača)?!

Crtice vlastitog izbjegličkog iskustva želim, u tekstu što slijedi, ostaviti, ne samo kao trag jednog vremena i bremena, već kao podstrek i spomenik DOBROČINSTVU – čovjekovom moćnom oružju pred kojim strepi svako zlo.

BUJRUM - izgubljeni pojam u magli novog vremena 

Kada sam, onomad, u Milankovićima iskočio ispod prašnjave cerade tamića, što nam je, negdje oko Muške vode, stao na putu iz Kladnja, avgustovska žega i sunce, iako u svom zenitu, doimali su mi se osvježavajućim spram zagušljive karoserije koju su, samo sat prije, rado izabrale i prihvatile moje otekle, bolne i žuljevite noge. Odmah tu, ispod Stančeva brda, gdje sam izašao, pronaći ću izbjegle roditelje, svoj novi dom, sigurnost i spas. Zapravo naš domaćin Midhat Džakmić u svoju novu i još posve neopremljenu kuću primio je mog zeta i sestru sa djecom. Jedno su vodili za ruku, a drugo je sestra nosila u stomaku. Njihovo poznanstvo teklo je od zajedničkog rada u Alžiru. Da, u Alžiru!
"Ma BUJRUM, šta čekate?!"– zagalamio je Mido pozivajući ih sa sokaka u svoju avliju. A onda je zet kazao kako sa sobom ima svoje roditelje Ibrahima i Zehriju. "BUJRUM!" – opet je rekao Mido.- Ali tu su mi i punac i punica - rekao je zet pokazujući na moje roditelje Hasana i Ramizu.  "Ma BUJRUM!"- opet su uglas rekli, tih avgustovskih dana ’92 , Mido i njegova hanuma Hasna. Par dana prije mene tu je došao i moj brat Edib . I njemu su se nasmijali i rekli- BUJRUM! A sada sam, u kuću sa tri opremljene prostorije, došao i ja.

- Hajde BUJRUM! Nije kuća t’jesna ako čeljad nisu b’jesna! – reče Mido, stežući mi ruku u znak iskrene dobrodošlice. U zajedničkom nam kupatilu - Midine četvoročlane, zetove, ubrzo, šestočlane i moje sada također četvoročlane porodice okupah se prvi put nakon 11 dana provedenih u neprijateljskom okruženju i mučnog provlačenja prema Kladnju. U zavežljaju haljinke što je majka na brzinu pokupila i što je, kao jedina naša kućna imovina, u bijelom čaršafu stajala u uglu naše zajedničke sobe, pronađosmo samo jedne moje pantalone. - K’o da te sad gledam u onim pantolama na pruge ! - I danas mi, nakon dvadeset i kusur godina, zna u šali kazati brat Edib.

 

I svi smo…I sve smo… tih ratnih dana, djelili bratski! Kuću, kupatilo, svaki zalogaj, vodu, drva, avliju, alat…sve! Zajedno smo, sjećam se, tih avgustovskih dana ’92, plakali, gledajući noću kako u daljini gore naša sela. Zajedno smo na olovskim kapijama zaustavili tu pomahnitalu armadu što je od Drine do Olova, ostavljajući krvave tragove, rušila svaki znak postojanja jednog naroda. U Milankovićima, koji su u to vrijeme brojali nešto više od 900 stanovnika, spas i utočište našlo je 1460 izbjeglica. I baš tu - sred ratne stvarnosti i premijere smrti vrištao je život. I nafaka tekla! Nije preticalo, ali je tekla. Poput kolona što su hropeći uz Mladoševac, putem spasa, vozile pomoć ka Tuzli. Tekla poput mladosti što je kroz Milankoviće, do duboko u noć, od Stančeva do škole, smjehom momačkim i djevojačkim razbijala tmurne oblake rata, prkoseći planovima o okupaciji i koridorima.

Kada su nam, jednog jutra, Bećir i njegov sin Nijaz Džakmić, nakon što im je iz stare kuće za Kakanj otišla porodica iz okoline Sokoca, otvorili vrata našeg novog doma, znali smo da ćemo svoju prvu ratnu zimu dočekati sa olakšanjem. Otključali, uveli nas, dali nam ključeve i samo rekli - BUJRUM! - "Ovo vam je dnevni boravak, ovo vam je soba, ovdje vam je kupatilo…BUJRUM! Sve vam je namješteno. Kravu možete prevesti u ovu štalu! Ovo vam je vrt da na proljeće možete posijati...Možemo li pozvati i amidžu?- upitah osokoljen ratnim komforom. - "Možete koga hoćete, BUJRUM!"- ovo je sad vaše - rekoše naši dobročinitelji. I započe naš novi život u mahali što se dobročinstvom duboko utkala u naš opstanak i našu zajedničku pobjedu. Baš kao što je Jusufova pobjeda iz bunara i tamnice potekla, Ejubova iz otrpljenog bola, Ibrahimova iz spremnosti na žrtvu…, naš je muhadžirluk (progonstvo) baš kao u slučaju našeg prvaka Muhameda a.s gostopoprimstvom i bratstvom pobjedi hrlio. Zalijevana dobroćinstvom i naša je pobjeda nicala iz nevolje, nadilazeći je bujnošću međusobnog potpomaganja. U našoj ensarijskoj mahali ta se pobjeda prepoznavala u svakom postupku. Hranile je dove starog Omera sa kojim smo polovili hljeb što ga je babo, kao poklon pekara iz Gloga, nakon što bi zapregom snadbio vojničke kuhinje, donosio kući. Naša se pobjeda onomad hranila otvorenim vratima svakog doma sa kojih se, gdje god se okreneš, čulo samo BUJRUM!


"Hajde BUJRUM na kahvu! Prava, Esed prolazio i ostavio" - zvali su nas, svako malo, Huso i Fatima naše prve komšije. " Evo došli nam Hasan i Emir! Haj’te, BUJRUM!" – dozivali bi i sa brijega mahali Zehrid i Ramiza. Tahirova djeca nas zazivala kod njih. Sjelili sa Salkom, Idrizom, Fehimom (“Perom”), sa Ramom i Almasom.. Ah, kako su se samo sa nama radovali i od sreće plakali Vehid i njegova hanuma kada je njihov “Lico”, u januaru ’93, preko radio amatera, saznao da sam otac djevojčice koja se, u dalekoj Njemačkoj, rodila u oktobru i koja se Belma zove. Brzo se ta naša radost proču mahalom, prosu se niz sokak pred kuće Hamida, Sulejmena, Fate, Ćamila, Rifeta, Aiše, Sedike, Ibrahima, Mustafe….Čujemo slatka! – prilazili bi mi s osmjehom dok sam sokakom prolazio i čestitali. Jeste, BUJRUM! U zajedničkoj radosti i sirće nam je bilo slatko! I svaku smo tugu i gubitak zajedničkim suzama slanili. Obilazeći se, u tuzi i radosti, jedna je riječ dominirala na putu opstanka i pobjede- BUJRUM! Razumjeli smo gradivo, naučili lekciju i položili ispit. Ostavili smo iza sebe tešku životnu epizodu. Ostali smo i opstali! Došao je mir!


 II DIO 

Sunce se stidljivo krilo iza oblaka kada sam, iz svog udobnog automobila, izašao na Stančevu. Mirom popločanim stazama uspomena opet koračam kroz Subašiće duplo, ili dvije i po decenije stariji. Zlokobna tišina, zaključane kapije i prazne avlije duž cijele mahale u kojoj je, četvrt vijeka prije, sve vrvilo od života. Niti koga vidjeh, niti me ko prepozna! Stari domaćini koji su nas na otvorenim vratima dočekivali sa BUJRUM uglavnom su promjenili svijet. Njihova djeca, moje generacije, promjenila su adresu i stil života, zaokupljeni nastojanjem da svojoj djeci, što su se zapretala u ratnom vihoru, a danas imaju naše ratne godine, obezbjede bolje sutra. Nismo uspjeli! Mir je, više nego rat, desetkovao ovu treću generaciju, generaciju naše djece. Malobrojniji su, fizički i mentalno slabiji i nestabilniji, puni apatije, bezvoljnosti, bez entuzijazma i samopouzdanja oni su generacija baždarena za manje terete i teško bi mogli iznijeti ono što smo na svojim plećima iznijeli mi.

Gdje smo pogriješli u tom nastojanju? ! Gdje nam je mir postavio zasjedu? Zašto dobijamo teške i velike ratne, a gubimo mirnodobske bitke?! - ta pitanja motala su mi se po glavi dok sam se vraćao u moje obnovljene Kolakoviće. U svom udobnom automobilu, sada asfaltnim, a ne makadamskim, putem, kroz sada osvjetljene, a ne mracne, sokake, pored novih kuća čije su se fasade u raznim bojama prelijevale pod automobilskim svijetlima na mjestima naših starih predratnih domova stigoh pred svoju kuću. Stajanje pred zaključanim vratima, kakvih sam se nagledao danas u Milankovićima, i oslobađanje sigurnosnih brava upali mi lampice odgovora na pitanje gdje smo pogriješili: Promjenili smo i brave i ključeve naših života! Umjesto Bujrumom sebičnoću smo, prvo, zaključali vrata naših društvenih odnosa. Potom smo se, u vlastitoj tjeskobi zaključali i zabarikadirali u svoje domove. Iz kuća u kojima je nekada bilo sramota jesti bez musafira ili gosta, mi smo čak i iftare istjerali! U džamije, restorane, dvorane na ulice... 

I to nam nije bilo dosta! Sebicnost i uskogrudost nas je natjerala da se sa prijateljima i rodbinom sada susrećemo u jednom posve malom prostoru u kome se, zaključana od stvarnosti, kriju naša djeca. MOBITEL se zove!  Hoće li biti kasno kada naša djeca shvate da život nije tipkanje po mobitelu i da kvalitet života ne zavisi, poput njihovog raspoloženja, od kvaliteta Wi-Fi – signala. Hoće li nam se mladi naljutiti na ove konstatacije. Neće! Prvo su prestali čitati knjige, a sada više ne čitaju ni ovako duge postove.Zato sam ovo ostavio za kraj. Čast izuzecima! A izuzetci ne čine pravila!  To što poneko još govori BUJRUM ne znači da će se ova riječ, duboko ranjena u svoj smisao, još jednom vratiti da nam spasi ljudskost i obraz i izbavi nas iz magle ovog vremena, što nam novim bolnim iskušenjima prijeti. U miru nismo razumjeli gradivo, nismo naučili lekcije, pali smo iz predmeta koji nam je još jučer praksa bio.

III DIO

Novembar 2018. Na izbjegličke šatore pao je snijeg. Protesti u Bihaću. Nećemo izbjeglice u našoj blizini! Nećemo njihovu djecu u školama! Gdje BUJRUMA nema SIKTER kolo vodi! Jel’ tako?! Jest’!!! Posve bi onda bilo u redu da se, po istom principu, ovom narodu vrate svi rođaci koji su, u istom stanju i zvanju kao ovi nevoljnici, ne tako davno naselili Evropu, Ameriku, Kanadu, Australiju. Ako ne važi BUJRUM onda SIKTER!