Zašto Sara Sabri, a ne Sanela?

Pa ja sam nekako više Sara Sabri nego što sam Sanela. Iskreno više se osjećam kao Sara Sabri, zato što je Sara inače moje ime od rođenja i moja porodica, moji bliski prijatelji me zovu Sara, a Sanela sam samo na papiru, u dokumentima, za kolege sa fakulteta, radne kolege. A Sabri je moja životna odrednica. Mislim da je to životna odrednica svake žene, to saburanje kroz život, uvijek nešto moramo da presaburamo, moramo nešto da pretrpimo, da nešto saburom iznesemo preko svojih leđa.

Vi ste poznata spisateljica i publicistkinja. Kojom se tematikom bavite u vašim knjigama?

Dvanaest godina sam radila u medijima u Novom Pazaru, a tek od 2002 godine izašla sam u javnost sa pseudonimom Sara Sabri. Do sada sam izdala knjige Šapućem ti kao žena ženi, Šapućem ti kao žena mužu, Šapućem ti kao terorista, Šapat ženske suze i Šapućem ti kao Sara Sabri. Tematika mojih knjiga je nešto što je moje najveće životno interesovanje, a to je žena i porodica, međuspružnički odnosi i odgoj djece. Radeći u izdavačkoj kući El Kelimeh kao urednik i lektor već evo  devet punih godina, iščitavajući različitu literaturu koja mora preći preko mojih ruku da bi izašla iz štampe, nekako sam shvatila da je vrlo malo literature koja se bavi ženom i porodicom. Čak iako postoje knjige koje tretiraju tu tematiku, one su pisane rukom nekog arapina ili nekoga ko nije sa našeg podneblja. Ja sam poželjela neku knjigu koja će biti meni bliska, meni kao ženi iz Sandžaka, iz Bosne, knjiga u čijim bi redovima ja mogla prepoznati sebe, knjiga u kojoj bi se mogla pronaći i naći savjet iz nečijeg iskutsva za neki moj problem koji trenutno preživljavam. Naravno, takvih knjiga je danas jako malo, ja ih čak ne znam. Tako da sam poželjela da se ja odvažim i budem možda prva koja će iskoračiti na taj put približavanja žene, približavanja njenim problemima, razmišljanja o tome, razgovaranja sa njima i upravo su moje knjige bazirane na tom iskustvu i na tim razmišljanjima.

Veliki broj ljudi uživa u vašim djelima a često ste i gošća predavačica na raznim tribinama i predavanjima. Koje su teme koje obrađujete?

Ljudi te prepoznaju po onome što pišeš i pozivaju te da o tome govoriš, bilo muškarcima ili ženama. Na mojim predavanjima često budu prisutni i muškarci i žene i ja sam zbog toga sretna jer neke stvari koje mi želimo ženama da kažemo ustvari možda bi bolje bilo pred muževima da kažemo. Jer tek kada smo i jedni i drugi upućeni u određeni problem bračne ili porodične prirode, tek tada je moguće iznaći rješenja za taj problem. Ja se uglavnom fokusiram na te bračne probleme, na način kako da svoj brak učinimo boljim, kvalitetnijim, na te neke sitnice na koje bismo trebali više pažnje obratiti, da se potrudimo, da svoj brak osvježimo, da jednostavno svakog dana radimo na poboljšanju naših bračnih odnosa.

Na koji način osvježiti brak?

Pa ja sam knjige počela pisati kao mlada nevjesta, jer sam se mlada udala, sa svega 20 godina, poslije prve godine studija. Zbog nepostojanja upravo tih knjiga koje tretiraju međusupružničke odnose, kada bi iskrsao neki problem između mene i mog supruga, ja bi  bilježila svoja osjećanja, zašto se to desilo, kako sam ja to riješila, da li sam pogriješila, da li sam trebala drugačije postupiti. I postoji ta moja bilježnica koju sam ja nosila sa sobom gdje god sam se selila. Gdje god sam radila bilježila sam iskustva mojih radnih kolegica. I u suštini shvatila sam kroz ova predavanja, druženja, i kroz mnogobrojna pisma koja mi svakodnevno stižu da su problemi svih žena u braku identični. Ne moraju biti 100% isti i ne proživi svaka žena problem koji sam ja ili možda neka druga žena proživjela, ali sve mi prolazimo kroz taj period kad se adaptiramo na novu porodicu gdje smo došli i kada se navikavamo na svog supruga, na naše prve bračne obaveze. Dakle, počevši od tih nekih elementarnih dužnosti koje preuzimamo na sebe ulaženjem u brak, potrudila sam se da svako novo izdanje knjige osvježim nekim novim pismima i iskustvima žena koja mi svakodnevno šalju. I u suštini shvatiš da su ti problemi realni, da nijedan brak nije savršen, ali da se našim nastojanjem, nastojanjem naših supružnika može primaći savršenstvu, jednostavno  da taj brak ima svoju ljepotu, da nakon 20 godina braka budemo sve čvršći a ne da se nakon godinu-dvije počnemo hladiti i udaljavati od naših supružnika.

Da li imate podršku vašeg supruga?

Meni je pravo simpatično kada nas dvoje putujemo, pošto uvijek putujemo zajedno, bolje i sigurnije se osjećam kada putujem sa njim, a vodimo i djecu i kada razgovaramo sa ljudima koji su nas pozvali na predavanje, prvo što žene pitaju, a često i muškarci pitaju mog supruga da li sam ja ista kao u knjizi, odnosno da li je Sara Sabri iz knjige takva i u svojoj porodici. Insan je manjkav, mi smo stvoreni manjkavi i ono što insana čini kvalitetnim jeste to nastojanje da se primaknemo nekom savršenstvu. Nisam ni ja savršena. Ja težim tome da korigujem sebe. Moj suprug je meni zaista jedna ogromna podrška, čak da nije njegove podrške ja mislim da Sara Sabri uopšte ne bi postojala kao spisateljica, književnica, niti bih uspjela održavati predavanja u različitim državama gdje smo do sada bili, zato što smatram da u svakom poslu ukoliko želite da uspijete morate računati na potpunu podršku osobe sa kojom živite. Isto tako suprug, ukoliko nema podršku pomoć i zalaganje supruge, da ga sasluša, da neki svoj problem, dilemu podijeli sa suprugom ne bi mogao postići rezultate.  

Da li je vaš posao uticao na vaš privatni život?

Itekako. Htjeli mi to ili ne. Ja sam pisala pod pseudonimom, htjela sam da se nekako sakrijem iza tog pseudonima, međutim dok ste iskoračili u javnost možete se halaliti sa svojom privatnošću i stvarima koje ste možda prije mogli da radite nesmetano. Sve je to lijepo, jeste obaveza više, moramo i u javnosti da pazimo kako se ponašamo i kako nam se djeca ponašaju. Znate kako ljudi reaguju vidite njeno dijete a ona nešto priča. Javnost je za nas test koliko smo uspjeli u svojoj porodici da obogatimo ono što pišemo, radimo. Javsnot to najbolje vidi.  

Razgovarala: Subhia Jichi Spahić