Istorija se po ko zna koji put grubo poigrala s Bliskim istokom. Ovaj put i na više nego znakovit način: stogodišnjica tog prostora, od Mediterana do Persijskog zaljeva, onakvog kakvog smo poznavali, poklapa se skoro sasvim precizno s nestankom »geografije« Bliskog istoka u granicama koje su obilježile minulo stoljeće i početak ovog. I zbog kojih je, velikim dijelom, do tog raspada dolazilo od samog početka, evo do konačne sahrane.

Piše Zlatko Dizdarević

Priča sa čerupanjem Otomanske imperije kao plijena prigrabljenog u Velikom ratu, usaglašena je 17. maja 1916. godine. U tajnom dogovaranju o podjeli interesnih sfera na Bliskom istoku, naravno između Britanaca i Francuza, operativci-diplomate bili su do tada ne baš previše poznati kao najveći specijalisti za Istok u njihovim ministarstvima vanjskih poslova, Britanac Sir Mark Sykes i Francuz Francois Georges-Picot. No, zadatak im je bio jednostavan, a finese nebitne. Ovo prvo se lako prepoznalo u činjenici da su Bliski istok poklopile samo te dvije imperije. Ono drugo, odsustvo finesa, jasno je bilo vidljivo i letimičnim pogledom na mapu podjele. Granice su ucrtane lenjirom, pravolinijski, skoro pa bez ikakve veze s istorijskom, geografskom, etničkom, civilizacijskom, vjerskom i ko zna kakvom drugom bitnom životnom realnošću. Naravno i bez znanja i pitanja onih koji su tako smješteni u »njihove« nove države. Da bi se do toga došlo, naravno, morala su biti pogažena prethodno data obećanja o »neovisnosti i suverenosti« onima koje je trebalo privući na svoju stranu uoči rata sa Turskom, koja je već bila ciljani neprijatelj što ga valja rušiti. Mnogi su »Lorensi od Arabije« u tim godinama obećavanja odigrali svoju ulogu, ponekad čak i vjerujući da London i Pariz doista žele istinske prijatelje na Bliskom istoku.

Svaka poruka, emisija, videoigra, film, program, posebice oglas ili reklama, konstruirani su, zamišljeni i načinjeni s određenom svrhom i namjerom (manipulirati, zabaviti, informirati, prodati). Da se ostvari postavljeni cilj koriste se brojna izražajna sredstva (jezik, glazba, montaža, sofisticirane tehnike manipuliranja informacijama ili stvarnošću), najčešće da se stvarna namjera što bolje skrije i maskira. Mediji posreduju manje ili više skrivene stavove, vrijednosti, životne stilove, ponašanja (najčešće: vrijednosti i životni stil konzumerizma). U današnjem svijetu medije primarno pokreću interesi kapitala, posla i profita. Ne vrijedi to samo za oglašavanje, već i za zabavni i informativni program.

Zarobiti što veći broj gledatelja, zabaviti ih i pasivizirati, dati im 'kruha i igara', dovesti rimske arene u njihove domove. Ovisno o znanju, umijećima, kritičnosti i uloženom naporu medijske je poruke moguće razumijevati i drugačije, a ne samo onako kako bi to htio njihov osnivač. Premda je alfabetska pismenost mnogo jednostavnija, premda je izgubila obilježje nekadašnje subverzivnosti (sjetimo se bičevanja Crnaca koji su potajno učili čitati) te premda je postala neupitno obrazovno pravo, gotovo milijarda ljudi u svijetu je nepismeno.