U subotu 16.11.'19. godine, članice Ženske edukacione organizacije Kewser i deset članica udruženja Žene žrtve rata Foča 92-95. posjetile su Foču kako bi prisustvovale mevludu u obnovljenoj Aladža džamiji. Mevlud je organiziran u okviru manifestacije Selam, ya Resulallah koju povodom rođendana Božijeg poslanika Muhammeda a.s. tradicionalno organizira Medžlis Islamske zajednice Sarajevo. Na putu ka Foči prisjetile smo se rušenja Aladža džamije a odlomak iz romana Žrtvovanje vuku autora Mirsada Sinanovića prenosimo i našim čitaocima..

"Kada vrijeme stane, pa se u zraku osjeti čekanje, znaj da Srbi nešto pripremaju..." Dok se spuštao niz Sahat-kulu, predosjećao je sudbinu fočanskih muslimana po svijetložutom zraku iznad Foče. - Nije li to Njegov znak? - pitao se tada Mustafa. I ovaj put kao da je neko žute oblake rastresao iznad samoga grada. Žućkasti zrak natkrilio kuće i ulaze u stanove zgrada na samom fočanskom trgu. Sve je bilo u toj boji. I duše fočanskih Srba su žutjele... Bojali su se. U zraku se osjećalo da oni nešto čekaju, ali su se bojali toga. Bilo ih je strah onoga što su željeli da se dogodi.  U ponoć uoči Ilindana odjeknula je strahovita eksplozija. Bila je toliko jaka da su popucala sva stakla na prozorima zgrada i kuća u gradu. Od detonacije popucali su i zidovi na nekim kućama. U stanovima su se isprevrtale stvari, popadali ljudi, žene, djeca... Tu noć niko nije spavao, svi su čekali eksploziju, ali ovakva detonacija svakog je sledila.
Odmah nakon eksplozije čula su se zvona na crkvi Sveti Nikola... Tačno u ponoć upaljena su svjetla u kućama i zgradama. Iz centra grada, putem megafona, začuo se odgovor na - čekanje: - Braćo Srbi, minirana je Aladža! Srbi su u ushićenju izašli u čaršiju, ali nisu znali kako da se raduju: da se grle, ili da bacaju kape uvis. Trčali su prema Adi, desnom obalom Ćehotine. Iz svih dijelova grada izbijali su trkači. Grabili su prema džamiji. U Aladžanski park utrčalo ih je stotine obuzetih šutnjom. Hitali su da vide i to čudo... Mahniti Vojo je vazda uveseljavao čaršiju, pa je i sada ponavljao: - Haj, haj, Milutine... Ovo je bilo to radosno iščekivanje, odgovor na sva srpska pitanja. Više nije bilo časne džamije, koju su muslimani zvali uzvišenim mesdžidom. Kada im nema njihove vjerske historije, ni oni nemaju šta tražiti u Srbinju. Tu noć su se Srbi, i mlado i staro, listom sjatili u Aladžanskom parku. Iz daljine se moglo vidjeti da je nakon eksplozije uključen veliki reflektor koji je osvjetljavao Aladžanski park, na desnoj obali Ćehotine, gdje je do noćas bila džamija... Za Srbe to je bila slika iz nekog dalekog sna... Više nije bilo najljepše džamije na Balkanu. Ostalo je brdo od napuklih kamenih gromada. I dijelovi džamije koji su rastreseni ali nisu pali. Kao da je neko čarolijom izmiješao kamene dijelove džamije pa ih ostavio na velikoj gomili. Izgledalo je kao da će neko još prije zore doći i čarobnim riječima od istog kamena iznova sačiniti Aladžu...

I doista, kao da je neko, nakon 27 godina, čarobnim riječima ili čarobnim štapićem ponovo uzdigao ovu ljepoticu. A ona, prkosna kao da poručuje da nikada i nije bila porušena, jer se građevina može porušiti, ali duše ljudi koje su se u njoj vijekovima molile sačuvale su je od istinskog rušenja.  Na prvi pogled Aladža vas osvaja, fascinira, oduševljava.. Svaki njen kutak je čista umjetnost, a čovjek očaran onim što vidi ne zna gdje bi prije gledao. Djeluje nestvarno, čarobno, vraća vas u neka davna, minula vremena, pa se prisjetite legende o Hasanu Naziru, graditelju Aladža džamije.

 Prema legendi, Hasan Nazir bio je sin siromašnih roditelja iz Vakufa, sela kod Čelebića. Kada je odrastao i ojačao, zaželio je da ode u svijet, ali roditelji su bili protiv toga da ide. Nakon jedne prepirke sa ocem i majkom, Hasan je odlučio da pođe. Otišao je u carski grad, prijavio se sultanu i u Carigradu završio nauke s najboljim ocjenama te postao kod cara najpovjerljivija i najpouzdanija osoba. Vjerujući u njegovu učenost i poštenje, sultan ga je vodio po vojnama, pa je Hasan, ratujući na strani cara, stekao veliko bogatstvo. Kada je prošlo deset godina, zamoli Hasan sultana da mu dopusti da se vrati kući, kako bi vidio roditelje, a sultan mu sve to odobri i dade mu ferman da može u Foči napraviti džamiju, te Hasan pođe na put i ponese sa sobom puna tri ćemera blaga. Idući putem, uhiti ga 40 haramija, metnu mu na ruke lance, otmu mu sva tri ćemera blaga, pa ga odvedu u han, gdje svi zanoćiše. Kad se haramije napiše i zaspaše, Hasan prouči jednu molitvu, i u taj mah otvore se lanci na rukama. On se oslobodi, pokupi sva tri ćemera blaga, uzjaše konja i dođe sretno u Foču. Kada je stigao u polje na desnoj obali Ćehotine, nađe svoju staru majku gdje suši rublje na suncu. On je upita koja je, a ona mu kaže i počne pričati kako je imala sina jedinca, Hasana, te da se jednom s njim svadila, pa joj sin pobjegao u vilajet, tako da ga više nikada nije vidjela, niti čula za njega. Hasan je upita: - Bi li mogla poznati svoga sina? Ona mu odgovori: - Sin mi je na ruci imao madež, te bih ga po tome mogla poznati. Hasan Nazir zavrati rukav, pokaže joj madež na ruci i upita može li sada poznati sina. Prepoznavši svoga jedinca, majka od radosti dušu ispusti. Na tom mjestu Hasan Nazir počne graditi džamiju.

I dok smo u mislima u vremenu Hasana Nazira, u sadašnjost nas vraćaju milozvučni glasovi koji odjekuju Aladžom i unose spokoj i smirenost u duše prisutnih vjernika i vjernica: Kad je majka Muhammeda rodila,Kazala je da je čudo vidjela. Ko svjetlica iz kuće na nam poleće, Nur od njega do nebesa doleće..

PRIPREMILA: Dženana Džakmić Šabanović

nenamajkaBejdaSehidskacesma

Godinama se ovdje napajaju znani i neznani, insani i hajvani, ali nigdje mi voda nije tako pitka kao sa hajr česme koju je podigla majka Bejda. Nazvali smo je Šehidska česma, jer je ovu hajr vodu majka posvetila svojoj djeci čije su živote prekinuli neljudi sa kokardama. Iako u bolu mi nikada nismo pokazivali strast za osvetom niti mržnju.

Kada je majstor Redžo Redžić iz Redžića, kojem su agresori ubili dvoje djece, ugradio i zadnju fanglu maltera pozvao je majku Bejdu da jednim simboličnim činom uz bismilu odvrne česmu, napije se, uzme abdest i klanja dva rekjata.

O tom nijetu je sanjala godinama i izdvajala od skromne šehidske invalidnine kako bi vodu dovela sa izvorišta do puta. Čak je i hadž odgađala govoreću kako joj je trenutno ovaj nijet preči. I taman kad je htjela prići vodi putem naiđe kamion bivše JNA. Htjela je pričekati da kamion prođe, no vozač se zaustavi izađe iz kamiona noseći plastični kanister te upita Redžu: “Komšija jeli ova voda za piće? Tamo u šumi nema vode nikako pa bih nasuo ovaj bidon”. Redžo je zbunjeno pogledao u Bejdu, pa kad je vidio da mu je klimnula glavom, odgovori: “Jest komšija za piće i nema je ovakve na daleko. Ovo ti je vrelo Karačin do, sličan je našem Jastrebu u Redžićima i Grabu u Glodima. Bujrum naspi koliko ti treba.” Vozač kamiona priđe česmi odvrnu je napi se iz ruku, nasu kanister, te nakratko zastade ispred ploče sa natpisom.

U ime Allaha milostivog samilosnog

Šehidska česma

Podiže Bejda svojoj djeci šehidima

Muminović

Avdo, Enver, Enesa

Okrenu se prema majci Bejdi i reče: Neno svaka ti čast. Za ovakvo dobro djelo Bog nagrađuje i po vašoj i po našoj vjeri.”Dao ti Bog zdravlja.”

Nena se blago osmjehnu i reče:”Eto ja se taman spremala da se prva napijem, a bi tvoja nafaka. Kad god prođeš naspi, napij se, nemoj žedan u šumu.” Bio je to drvosječa koji svake jeseni naiđe sa kamionom bivše JNA. U šumi proboravi nekoliko dana kako bi nasjekao i natovario drva. Ne znamo mu ime, ali znamo da je Srbin iz Liješnja.. Nije imao šta kazati Redžo Redžić iz Redžića kojemu su četnici ubili dvoje djece. Zna i Redžo i majka Bejda koja u agresiji izgubi tri zlatne jabuke da je hajr voda za svakog insana, molio se on ovom ili onom bogu ili se ne molio ni jednom. Nemaju oni srce za mržnju, samo ono ispunjeno bolom, ali i dubokom vjerom u pravdu Gospodara svjetova. I zbog tog događaja ova nam je česma posebno draga.

Majke Bejde nema već dvije godine. Leži pod zemljom uz svoju djecu, uz moju braću i sestru. Sa šehidske česme se svakodnevno napajaju znani i neznani. Izvor ne presušuje. Žedan niko nije.

(Elvis Muminović / kucic-kula.com)

U ponedjeljak, 24.09. u prostorijama Ž.E.O. Kewser održano je predavanje o temi Kušnja a gošća predavačica bila je Hadžera Biščević-Omerović. Rekao je Uzvišeni Allah dž.š.: „Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive, one koji kada ih pogodi kakva nedaća kažu: 'Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti!' Njih čeka lijep spomen kod njihovog Gospodara i milost i oni su na Pravom putu!“ 

Hadžera je govorila o kušnjama u životu iz kojih treba da učimo. Bilo da je u pitanju bolest ili druge neugodnosti, one su uvijek put za razvoj naše svijesti i preispitivanju gdje smo pogriješili a gdje nas Uzvišeni Allah dž.š. izlaže neugodnostima i nedaćama kako bi nas ojačao i osvijestio za ciljeve naše duše. Bolesti nam mjenjaju percepciju gledanja na život, tjeraju nas da se mjenjamo, da mjenjamo svoje navike i prilagođavamo život putu naše duše. Oni koji to primjećuju i shvaćaju, više nikada nijednu nedaću i iskušenje ne doživljavaju kao kaznu, već prije kao dar ili šansu za povezivanjem sa najdubljim dijelom našeg bića koje čezne za svojim Izvorom, Stvoriteljem Uzvišenim. Hadžera je govorila o svom iskustvu, svojim iskušenjima, nimalo lahkim stanjima kroz koja prolazi ali na jedan duhovit, jednostavan način kakva je uostalom i njena duša - produhovljena i duhovita, znatiželjna i nestrpljiva u toj znatiželji. 

 

 

U petak, 16.03. u prepunoj velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke održana je kulturna manifestacija Svjetlo hazreti Fatime. Organizator manifestacije je ženska edukaciona organizacija Kewser koja je ovom prilikom obilježila i 24 godine uspješnog rada i djelovanja. Program je započeo hafiz Haris Čorbo učenjem ajeta iz Kur'ana Časnog. U akademskom dijelu programa učestvovali su: direktorica Ž.E.O. Kewser - Sadika Avdić, mr. Salih efendija Meštrovac, koordinatorica za ženski aktivizam pri Medžlisu IZ Sarajevo Adna Kovačević Zulić i novinarka Sabina Voloder Strinić. U revijalnom dijelu programa učestvovali su: Šerif Delić, Menusra Bajraktarević, Benjamin Mušinović, hor Derman i dječiji hor Kewser. Program je završen s imenom Gospodara, a ajete je učio mladi Zekerijja Ramić. Voditeljica programa bila je Dženana Džakmić-Šabanović. Sponzor manifestacije je biljna apoteka Holistica. 

 

U ponedjeljak, 05.03. liječnica homeopatije Sadika Avdić održala je predavanje o temi Veliki grijesi-šansa za promjenom. U nastavku vam donosimo kratak osvrt na predavanje.

Što je čovjek svjesniji Boga Uzvišenog to manje griješi. Postoji niz velikih grijeha, od kojih su i pohota, laž, srdžba, blud, krađa, bijes. Veliki grijesi iskrivljuju percepciju stvarnog života. Bijes je jedan od njih i tema večerašnjeg predavanja je bijes.
Svi smo ponekad ljuti i to toliko da ta ljutnja prelazi u bijes. Bijes dovodi do destruktivnog ponašanja i najčešće izlazimo iz svog prirodnog stanja i postajemo nešto što ni sami ne možemo prepoznati.
Dva su osnovna oruđa za otkloniti bijes: samosvijest i samokontrola
Samosvijest znači biti svjestan sebe, svojih misli, svojih sposobnosti, potreba. Moramo kontrolisati svoje emocije i u tom smislu imamo 5 emocionalnih preporuka kako da budemo bolji u koraku sa svojim emocijama:
1. primijetiti i imenovati svoje emocije
2. da pratimo emociju i energiju koju nam ona stvara
3. da razvijemo svoj emocionalni vokabular, tj. da znamo imenovati tu emociju
4. da razmišljamo o povezanim emocijama
5. da vodimo dnevnik svojih emocija
Samokontrola je umijeće ili vještina mišljenja prije reagovanja. Samokontrola nas sprječava da uradimo nešto zbog čega bi se poslije kajali. Osoba koja ne upravlja svojim reakcijama ne radi na sebi.
Emocije i naše reakcije na iste uzrok su mnogobrojnih fizičkih stanja, a samim tim i bolesti našeg organizma. Tako ljutnja izaziva dijabetes. Potiskivinje emocija izaziva tjeskobu, a to opterećuje srce.
Poslanik, s.a.v.s. je rekao: „Našao sam da je dobro djelo: svjetlo srca, osmijeh na licu. Također, našao sam da su loše djelo i grijeh: tama srca, manjkavost u djelu.