Vrbanjci, mjesto u općini Kotor-Varoš, posljednjih su sedam godina poznati po borbi koju zajedno vode roditelji, djeca i nastavnici. Borbi za maternji jezik.

Ujedinjene nacije su 21. februar odredile kao Međunarodni dan maternjeg jezika, oko kojeg se u Vrbanjcima i danas vodi borba.

Nekada dijelom matične Osnovne škole “Sveti Sava” u Vrbanjcima u bh. entitetu Republika Srpska, a danas istureno odjeljenje Osnovne škole “Prvi mart” iz Jelaha u Federaciji Bosne i Hercegovine. Već sedam godina nisu u zgradi nekoć matične škole, mjesto su pronašli u mesdžidu u Hanifićima, nadomak Vrbanjaca. I tu uče maternji bosanski jezik.

U ratnom periodu, svi su mahom bili prognani, i Bošnjaci i Hrvati. I po povratku su shvatili da su im, ustvari, mnoga prava uskraćena. Krajem 2012. godine, anketnim listićima su osluhnuli šta to povratnici žele i jesu li za borbu koja traje već više od sedam godina. Borbu za bosanski jezik i nacionalnu grupu predmeta. Godine 2013. su svako jutro bili pred školom i protestovali zato što djeca bošnjačke nacionalnosti ne izučavaju nacionalnu grupu predmeta svoga naroda. Godinu kasnije dolazi do preokreta.

Instruktivna nastava

“Stupili smo u kontakt s Osnovnom školom ‘Prvi mart’ u Jelahu, s direktorom Esadom Garićem, i krenuli smo s realizacijom instruktivne nastave”, kaže Nedžad Smajlović, domar i roditelj četvero djece od kojih su dvoje završili ovu osnovnu školu, a dvoje je još pohađaju.

Ne krije ponos kada priča o prvoj generaciji svršenika ove škole, među kojima je bila i njegova kćerka.

“Prva generacija kada je završila, bilo nam je, ma ja sam bio ponosan kad mi se kćerka upisala u srednju školu i da je to sve proteklo super”, prisjeća se Smajlović.

Kćerka je završila i srednju školu i, kaže Smajlović, nije bilo nikakvih problema prilikom upisa.

“Niko ništa nije progovorio, ni direktori, ni nastavnici. Čak imamo dosta tih nastavnika koji su mene učili, a koji su nam davali podršku, koji su čestitali nakon presude. Kažu: ‘Imate pravo na to’, ali ne smiju ljudi izaći, ostali bi bez posla”, ističe on.

Brojne prijetnje i pritisci

Potom je počela sudska procedura. Brojne tužbe, gonjenja, kazne, žalbe…

“Tužili smo školu za diskriminaciju naše djece jer je bilo 57 posto naše, bošnjačke djece u Osnovnoj školi ‘Sveti Sava'”, nastavlja on. 

Borba je bila teška. Bilo je čak i prijetnji oduzimanjem djece.

“Pritisaka ima, međutim, bitno je da čovjek zna svoja osnovna prava, upravo zbog naše djece i da ustraje u tome. Ja sam imala tu sreću da od samog početka, otkako su počela previranja oko bosanskog jezika i nacionalne grupe predmeta, budem uz roditelje”, ističe Amela Tuzlić, koordinatorica za nastavni proces u isturenom odjeljenju Osnovne škole ‘Prvi mart’ iz Jelaha.

Tuzlić je inače i nastavnica bosanskog jezika i književnosti u ovoj školi. Prije rada ovdje, u prosvjeti u Republici Srpskoj nije imala priliku raditi, budući da, kako kaže, nigdje se ne izučava bosanski jezik. Tu je od samog početka, od 2014. godine. 

U decembru prošle godine dolazi nova presuda. I to u korist učenika i roditelja Bošnjaka.

“Sad smo na Vrhovnom sudu RS-a dobili presudu u našu korist, znači da se nastava izvodi po bosanskom planu i programu”, govori Smajlović u razgovoru za Anadoliju.

Spremni su na povratak u nekoć matičnu školu, ali pod jednim uvjetom.

“Što se tiče nas roditelja, mi smo uvijek za tu opciju da se djeca sutra vrate dolje ako se može obezbijediti nastavni kadar, raspored časova za bosanski jezik, mi ćemo sutra djecu vratiti u matičnu školu”, kaže on.

Brojni problemi ostali

U školu je upisano 60 djece, a nastavni kadar većinom čine povratnici u RS.

Međutim, dolaze i nastavnici iz Federacije BiH. No, nije sjajno, i oni se suočavaju s problemima..

“Doprinosi koji se uplaćuju za naše zdravstveno osiguranje su uplaćeni regularno, međutim mi, nastavnici iz RS-a, nemamo pravo liječenja ovdje jer, navodno, doprinosi se uplaćuju na pogrešan broj općine”, govori Tuzlić.

Djeca koja izađu iz ove škole, nose sa sobom dobre rezultate.

“Najsretniji smo što imamo jako pozitivne povratne informacije o toj našoj djeci koja su upisivala koledže u Sarajevu, fakultet, medresu u Travniku, srednje škole u Banjaluci, koji su otišli vani, koji su napustili BiH s roditeljima”, kaže Smajlović.

Jedna od učenica dolazi iz sela koje je od Hanifića udaljeno dva kilometra.

“Ja sam Šeherzada Hasić. Dolazim iz sela Većići, imam 14 godina i 9. sam razred Osnovne škole ‘Prvi mart'”, govori ona.

Omiljeni joj je predmet matematika.

“Pa, nekako najviše se tu pronalazim, i nastavnica kada predaje, jasne su mi te definicije”, rekla je Hasić.

Narod bi se brzo dogovorio

Planira upisati medicinsku školu u Banjaluci.

Škola je smještena na dva sprata. Zastava Bosne i Hercegovine isturena na njoj. Jedina u ovoj općini. Smajlović ističe kako oni žele samo svoja prava.

“Ne smetam nikome, barem se nadam. Ne ugrožavam nikoga i ne želim nikome osporiti pravo na jezik, bilo to srpski ili hrvatski, ali nemojte ni meni osporavati pravo na bosanski jezik”, govori on.

U suštini, vladajući ne mare za želje nekolicine roditelja i učenika. Ne mare za njihovu dugogodišnju borbu.

“Naši se ovi gore ne mogu dogovoriti, da oni puste obični narod da se dogovori, mi bismo se brzo dogovorili. Često kažem: ‘Svi smo mi Alisa u zemlji čudesa'”, zaključuje svoju priču.

(Anadolija)

Još prije dolaska Osmanlija posjedujemo podatke o prisustvu islama u sjeveroistočnoj Bosni. O tome govori arapski pisac Abu Hamid Garnati, koji je boravio u Ugarskoj između 1150. i 1154. godine i našao plaćenike Magribance – muslimane, koji se se borili na strani Ugara protiv bizantske vojske. Obzirom da je u tom ratu učestovao i bosanski ban Borić, kao ugarski saveznik, sa njim je kasnije i grupa muslimana, poslije nazvanih Kalisije, došla na prostor sjeveroistočne Bosne. Tome svjedoči i današnji toponim grada Kalesije. Bio je rezultat trgovačkih veza ili posljedica naseljavanja muslimanskih plaćenika koji su čuvali državne granice, o čemu pružaju podatke arapski putopisac Abu Hamid Garnati (1080 – 1170), kao i bizantski pisci Jovan Kinam (1150 – 1165), Honijat i Mihailo.

U većem dijelu literature govori se o plemenima koja su ispovijedala islam i koja su u toku velike seobe naroda naselila prostor jugoistočne Evrope. U pitanju su: Avari, Kozari, Byseni, Pečenzi, Kumani, Kalisije i itd. Prisustvo ovih plemena se najčešće vezuje za Srijem i Slavoniju, a kako je jugoistočna Bosna bila u interesnoj sferi Ugarske, postoje indicije da je bilo islamskih plemena bio u toj oblasti. U ugarskim izvorima iz X, XI i XII stoljeća ovi muslimani su nazivani Ismailitima, ali su u kasnijem periodu postali poznati pod nazivom Kalizi (Kalisije), vjerovatno iz razloga što je termin Ismailiti više ukazivao da su u pitanju muslimani koji su kao takvi bili izloženi progonu na vjerskoj osnovi. Bizantski pisac Jovan Kinam navodi da su Kalisije bile nastanjene na prostoru Ugarske od XI do XIII stoljeća, a službu su vršile u oko trideset naselja, a bili su i dobri trgovci, zanatlije, stručnjaci u novčanoj privredi, administrativnoj službi i dr. Ovi muslimani su bili često na meti poniženja i tlačenja. Tako imamo česte navode koji svjedoče da su bili pokrštavani. Jedan od prvih navoda je i podatak iz 1077. godine, kada je ugarski kralj Ladislav naredio da se svi muslimani pokrste, ili će u protivnom biti protjerani iz zemlje. Ugarski kralj Koloman je 1103. godine izdao zakon u kojem je stajalo: “Ako neko primjeti da neki musliman posti, usteže od svinjetine ili se pridržava drugih obreda svoje vjere, neka to javi kralju a kralj će ga nagraditi dijelom imetka koji će oduzeti od tog muslimana”. Ipak, u vrijeme ugarsko – bizantskog rata od 1150. do 1154. godine ugarski kralj vojnicima muslimanima nije pravio smetnje u ispovijedanju njihove vjere, vjerovatno zbog ličnog interesa jer se bojao da će se pobuniti. Spomenuti autor navodi da su muslimanski vojnici odbili napad čak 12 bizantskih vojski, nakon čega je bizantski car tražio od ugarskoj kralja mir nudeći veliko bogatstvo i znatan broj zarobljenih muslimana.

Muslimani koji su naseljavali prostor današnje svjeroistočne Bosne, i ranije, 1048 i 1049. godine, su izveli pohod na Bugarsku, a bugarsko – srpski ljetopisci navode da su se “zemlje našle na udaru nasilnika, bezakonika i nevjernika”. Slični upadi događali su se i kasnije. Godine 1165. Uzi i Kumani su prešli Dunav i stigli sve do Solina. Ti muslimani su bile navedene Kalisije a uz njih se ponovo nalazio i bosanski ban Borić, pri čemu je prvi puta došlo do direktnog susreta bosanske vojske s muslimanskom vojskom. Poslije toga, od početka XIII stoljeća dolazi do osipanja muslimanskih grupa u Ugarskoj. Zlatnom bulom iz 1222. godine ugarski kralj Andrija II, u cilju pokrštavanja, zabranjuje primanje muslimana i jevreja u dvorsku službu, da bi od 1233. godien isti kralj zabranio muslimanima u Ugarskoj i vršenje svake državne službe. Vladar Karlo Robert Anžujski će 1341. godine prisilite sve muslimane koji nisu prihvatili kršćanstvo da to odmah učine ili da se isele. Tada su posljednji muslimani naselili prostor današnje Bosne i Hercegovine, čime je dodatno ojačao islamski element na našim prostorima. Dolaskom na prostor sjeveroistočne Bosne osnovali su svoj centar u gradu Kuš, koji će kasnije promijeniti naziv u Kušlat na ušću rijeke Drinjače u Drinu, gdje se i danas zadržao motiv za vez na ručnicima zvani “Soko na Kušlat gradu”. Također, veliki je broj toponima koji ukazuju na islamske elemente u našim krajevima. Na Kalisije jasno podsjeća naziv mjesta Kalesija na putu između Tuzle i Zvornika. Interesantan je i naziv sela Šije kod Tešnja, koje bi moglo ukazati na prisustvo šiitskog učenja, obzirom da su Ismailiti mahom bili šiitskog pravca, zatim mjesto Pečenegovci kod Prnjavora što navodi na mogućnost prisustva Pečeneza. Samim time možemo zaključiti da su se islamski elementi proširili i izvan prostora današnje sjeveroistočne Bosne. Treba istaći i da se na dva srednjovjekovna bosanska stećka (jedan iz XIV a drugi iz XV stoljeća) spominje naziv “Sracin” što jasno asocira na poznate muslimanske ratnike Saracene.

(index.ba)

U subotu 16.11.'19. godine, članice Ženske edukacione organizacije Kewser i deset članica udruženja Žene žrtve rata Foča 92-95. posjetile su Foču kako bi prisustvovale mevludu u obnovljenoj Aladža džamiji. Mevlud je organiziran u okviru manifestacije Selam, ya Resulallah koju povodom rođendana Božijeg poslanika Muhammeda a.s. tradicionalno organizira Medžlis Islamske zajednice Sarajevo. Na putu ka Foči prisjetile smo se rušenja Aladža džamije a odlomak iz romana Žrtvovanje vuku autora Mirsada Sinanovića prenosimo i našim čitaocima..

75305238 424911911519611 1423166546292768768 n"Kada vrijeme stane, pa se u zraku osjeti čekanje, znaj da Srbi nešto pripremaju..." Dok se spuštao niz Sahat-kulu, predosjećao je sudbinu fočanskih muslimana po svijetložutom zraku iznad Foče. - Nije li to Njegov znak? - pitao se tada Mustafa. I ovaj put kao da je neko žute oblake rastresao iznad samoga grada. Žućkasti zrak natkrilio kuće i ulaze u stanove zgrada na samom fočanskom trgu. Sve je bilo u toj boji. I duše fočanskih Srba su žutjele... Bojali su se. U zraku se osjećalo da oni nešto čekaju, ali su se bojali toga. Bilo ih je strah onoga što su željeli da se dogodi.  U ponoć uoči Ilindana odjeknula je strahovita eksplozija. Bila je toliko jaka da su popucala sva stakla na prozorima zgrada i kuća u gradu. Od detonacije popucali su i zidovi na nekim kućama. U stanovima su se isprevrtale stvari, popadali ljudi, žene, djeca... Tu noć niko nije spavao, svi su čekali eksploziju, ali ovakva detonacija svakog je sledila.
Odmah nakon eksplozije čula su se zvona na crkvi Sveti Nikola... Tačno u ponoć upaljena su svjetla u kućama i zgradama. Iz centra grada, putem megafona, začuo se odgovor na - čekanje: - Braćo Srbi, minirana je Aladža! Srbi su u ushićenju izašli u čaršiju, ali nisu znali kako da se raduju: da se grle, ili da bacaju kape uvis. Trčali su prema Adi, desnom obalom Ćehotine. Iz svih dijelova grada izbijali su trkači. Grabili su prema džamiji. U Aladžanski park utrčalo ih je stotine obuzetih šutnjom. Hitali su da vide i to čudo... Mahniti Vojo je vazda uveseljavao čaršiju, pa je i sada ponavljao: - Haj, haj, Milutine... Ovo je bilo to radosno iščekivanje, odgovor na sva srpska pitanja. Više nije bilo časne džamije, koju su muslimani zvali uzvišenim mesdžidom. Kada im nema njihove vjerske historije, ni oni nemaju šta tražiti u Srbinju. Tu noć su se Srbi, i mlado i staro, listom sjatili u Aladžanskom parku. Iz daljine se moglo vidjeti da je nakon eksplozije uključen veliki reflektor koji je osvjetljavao Aladžanski park, na desnoj obali Ćehotine, gdje je do noćas bila džamija... Za Srbe to je bila slika iz nekog dalekog sna... Više nije bilo najljepše džamije na Balkanu. Ostalo je brdo od napuklih kamenih gromada. I dijelovi džamije koji su rastreseni ali nisu pali. Kao da je neko čarolijom izmiješao kamene dijelove džamije pa ih ostavio na velikoj gomili. Izgledalo je kao da će neko još prije zore doći i čarobnim riječima od istog kamena iznova sačiniti Aladžu...

75442980 2495863470685244 3674650108651110400 nI doista, kao da je neko, nakon 27 godina, čarobnim riječima ili čarobnim štapićem ponovo uzdigao ovu ljepoticu. A ona, prkosna kao da poručuje da nikada i nije bila porušena, jer se građevina može porušiti, ali duše ljudi koje su se u njoj vijekovima molile sačuvale su je od istinskog rušenja.  Na prvi pogled Aladža vas osvaja, fascinira, oduševljava.. Svaki njen kutak je čista umjetnost, a čovjek očaran onim što vidi ne zna gdje bi prije gledao. Djeluje nestvarno, čarobno, vraća vas u neka davna, minula vremena, pa se prisjetite legende o Hasanu Naziru, graditelju Aladža džamije.

 74605583 541087990008562 1161195123447431168 nPrema legendi, Hasan Nazir bio je sin siromašnih roditelja iz Vakufa, sela kod Čelebića. Kada je odrastao i ojačao, zaželio je da ode u svijet, ali roditelji su bili protiv toga da ide. Nakon jedne prepirke sa ocem i majkom, Hasan je odlučio da pođe. Otišao je u carski grad, prijavio se sultanu i u Carigradu završio nauke s najboljim ocjenama te postao kod cara najpovjerljivija i najpouzdanija osoba. Vjerujući u njegovu učenost i poštenje, sultan ga je vodio po vojnama, pa je Hasan, ratujući na strani cara, stekao veliko bogatstvo. Kada je prošlo deset godina, zamoli Hasan sultana da mu dopusti da se vrati kući, kako bi vidio roditelje, a sultan mu sve to odobri i dade mu ferman da može u Foči napraviti džamiju, te Hasan pođe na put i ponese sa sobom puna tri ćemera blaga. Idući putem, uhiti ga 40 haramija, metnu mu na ruke lance, otmu mu sva tri ćemera blaga, pa ga odvedu u han, gdje svi zanoćiše. Kad se haramije napiše i zaspaše, Hasan prouči jednu molitvu, i u taj mah otvore se lanci na rukama. On se oslobodi, pokupi sva tri ćemera blaga, uzjaše konja i dođe sretno u Foču. Kada je stigao u polje na desnoj obali Ćehotine, nađe svoju staru majku gdje suši rublje na suncu. On je upita koja je, a ona mu kaže i počne pričati kako je imala sina jedinca, Hasana, te da se jednom s njim svadila, pa joj sin pobjegao u vilajet, tako da ga više nikada nije vidjela, niti čula za njega. Hasan je upita: - Bi li mogla poznati svoga sina? Ona mu odgovori: - Sin mi je na ruci imao madež, te bih ga po tome mogla poznati. Hasan Nazir zavrati rukav, pokaže joj madež na ruci i upita može li sada poznati sina. Prepoznavši svoga jedinca, majka od radosti dušu ispusti. Na tom mjestu Hasan Nazir počne graditi džamiju.

 

74274129 2141818542792691 7238269578919280640 n

I dok smo u mislima u vremenu Hasana Nazira, u sadašnjost nas vraćaju milozvučni glasovi koji odjekuju Aladžom i unose spokoj i smirenost u duše prisutnih vjernika i vjernica: Kad je majka Muhammeda rodila,Kazala je da je čudo vidjela. Ko svjetlica iz kuće na nam poleće, Nur od njega do nebesa doleće..

PRIPREMILA: Dženana Džakmić Šabanović

Godinama se ovdje napajaju znani i neznani, insani i hajvani, ali nigdje mi voda nije tako pitka kao sa hajr česme koju je podigla majka Bejda. Nazvali smo je Šehidska česma, jer je ovu hajr vodu majka posvetila svojoj djeci čije su živote prekinuli neljudi sa kokardama. Iako u bolu mi nikada nismo pokazivali strast za osvetom niti mržnju.

Kada je majstor Redžo Redžić iz Redžića, kojem su agresori ubili dvoje djece, ugradio i zadnju fanglu maltera pozvao je majku Bejdu da jednim simboličnim činom uz bismilu odvrne česmu, napije se, uzme abdest i klanja dva rekjata.

O tom nijetu je sanjala godinama i izdvajala od skromne šehidske invalidnine kako bi vodu dovela sa izvorišta do puta. Čak je i hadž odgađala govoreću kako joj je trenutno ovaj nijet preči. I taman kad je htjela prići vodi putem naiđe kamion bivše JNA. Htjela je pričekati da kamion prođe, no vozač se zaustavi izađe iz kamiona noseći plastični kanister te upita Redžu: “Komšija jeli ova voda za piće? Tamo u šumi nema vode nikako pa bih nasuo ovaj bidon”. Redžo je zbunjeno pogledao u Bejdu, pa kad je vidio da mu je klimnula glavom, odgovori: “Jest komšija za piće i nema je ovakve na daleko. Ovo ti je vrelo Karačin do, sličan je našem Jastrebu u Redžićima i Grabu u Glodima. Bujrum naspi koliko ti treba.” Vozač kamiona priđe česmi odvrnu je napi se iz ruku, nasu kanister, te nakratko zastade ispred ploče sa natpisom.

U ime Allaha milostivog samilosnog

Šehidska česma

Podiže Bejda svojoj djeci šehidima

Muminović

Avdo, Enver, Enesa

Okrenu se prema majci Bejdi i reče: Neno svaka ti čast. Za ovakvo dobro djelo Bog nagrađuje i po vašoj i po našoj vjeri.”Dao ti Bog zdravlja.”

Nena se blago osmjehnu i reče:”Eto ja se taman spremala da se prva napijem, a bi tvoja nafaka. Kad god prođeš naspi, napij se, nemoj žedan u šumu.” Bio je to drvosječa koji svake jeseni naiđe sa kamionom bivše JNA. U šumi proboravi nekoliko dana kako bi nasjekao i natovario drva. Ne znamo mu ime, ali znamo da je Srbin iz Liješnja.. Nije imao šta kazati Redžo Redžić iz Redžića kojemu su četnici ubili dvoje djece. Zna i Redžo i majka Bejda koja u agresiji izgubi tri zlatne jabuke da je hajr voda za svakog insana, molio se on ovom ili onom bogu ili se ne molio ni jednom. Nemaju oni srce za mržnju, samo ono ispunjeno bolom, ali i dubokom vjerom u pravdu Gospodara svjetova. I zbog tog događaja ova nam je česma posebno draga.

Majke Bejde nema već dvije godine. Leži pod zemljom uz svoju djecu, uz moju braću i sestru. Sa šehidske česme se svakodnevno napajaju znani i neznani. Izvor ne presušuje. Žedan niko nije.

(Elvis Muminović / kucic-kula.com)

U ponedjeljak, 24.09. u prostorijama Ž.E.O. Kewser održano je predavanje o temi Kušnja a gošća predavačica bila je Hadžera Biščević-Omerović. Rekao je Uzvišeni Allah dž.š.: „Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive, one koji kada ih pogodi kakva nedaća kažu: 'Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti!' Njih čeka lijep spomen kod njihovog Gospodara i milost i oni su na Pravom putu!“ 

Hadžera je govorila o kušnjama u životu iz kojih treba da učimo. Bilo da je u pitanju bolest ili druge neugodnosti, one su uvijek put za razvoj naše svijesti i preispitivanju gdje smo pogriješili a gdje nas Uzvišeni Allah dž.š. izlaže neugodnostima i nedaćama kako bi nas ojačao i osvijestio za ciljeve naše duše. Bolesti nam mjenjaju percepciju gledanja na život, tjeraju nas da se mjenjamo, da mjenjamo svoje navike i prilagođavamo život putu naše duše. Oni koji to primjećuju i shvaćaju, više nikada nijednu nedaću i iskušenje ne doživljavaju kao kaznu, već prije kao dar ili šansu za povezivanjem sa najdubljim dijelom našeg bića koje čezne za svojim Izvorom, Stvoriteljem Uzvišenim. Hadžera je govorila o svom iskustvu, svojim iskušenjima, nimalo lahkim stanjima kroz koja prolazi ali na jedan duhovit, jednostavan način kakva je uostalom i njena duša - produhovljena i duhovita, znatiželjna i nestrpljiva u toj znatiželji.