Svaki harf ima svoja pravila i izučava se pojedinačno. I sama sam iznenađena zainteresiranošću ljudi za ovu umjetnost, ne samo našeg podneblja, nego i šire. Kaligrafija je vodeća umjetnost u islamskom svijetu jer islam zabranjuje slikanje likova. Na našim prostorima tek u skorije vrijeme dobiva na popularnosti. Veoma sam sretna što doprinosim širenju ove umjetnosti prikazujući tako ljepotu islama

Razgovarala: Mediha Džakmić

Zana Tahirović jedna je od rijetkih kaligrafkinja na području Sjeverne Bosne. Rođena je u Gračanici, a živi u Pribavi. Završila je jezičku gimnaziju u Gimnaziji „Dr. Musatafa Kamarić“ u Gračanici. Pri završetku je studija građevine na Univerzitetu u Tuzli. Kaligrafijom se bavi tek godinu dana, ali u svojoj kolekciji levhi ima već pozamašan broj. Njene levhe ukrašavaju domove i oplemenjuju duše mnogih joj sugrađana, Bošnjaka i Bošnjakinja širom domovine pa i dalje. Kako ona kaže, stigle su već na tri kontinenta. Sa Zanom smo razgovarali o njenoj velikoj ljubavi – kaligrafiji, kao i životu općenito.

Otkad se baviš kaligrafijom i otkud ljubav prema kaligrafiji?

Kaligrafijom se bavim od septembra prošle godine, a nakon završetka kursa koji je održan u prostorijama Osman kapetanove medrese u Gračanici. Na kurs sam se upisala iz radoznalosti, nisam ni slutila da ću se nastaviti baviti ovim hobijem i koliko će to promijeniti i moju svakodnevicu. Svaki harf ima svoja pravila i izučava se pojedinačno. I sama sam iznenađena zainteresiranošću ljudi za ovu umjetnost, ne samo našeg podneblja, nego i šire. Kaligrafija je vodeća umjetnost u islamskom svijetu jer islam zabranjuje slikanje likova. Na našim prostorima tek u skorije vrijeme dobiva na popularnosti. Veoma sam sretna što doprinosim širenju ove umjetnosti prikazujući tako ljepotu islama.

Za očekivati je da se kaligrafijom bavi osoba iz vjerskog miljea, odnosno osoba koja je završila medresu ili Islamski fakultet. Ti si završila gimnaziju i studiraš građevinu. Imaju li veze tvoj studij i tvoj hobi i može li se uspostaviti spoj između to dvoje?

Analizirajući spektar mojih zanimanja, reklo bi se da nema nikakve veze jedno s drugim, ali ja sam u svemu našla usku povezanost. Završila sam jezičku gimnaziju i učila sam arapski jezik4 godine, a nakon toga upisala građevinu u Tuzli. Na građevini smo imali dosta slobodnog crtanja, što mi je oslobodilo ruku da s lahkoćom i mirno ispisujem harfove kaligrafije već na prvim časovima. Moja zainteresiranost za islamsku historiju i kulturu također je postojala, čini mi se, oduvijek. Tako, na kraju, sve mi je to pomoglo da saživim sa kaligrafijom.

Možeš li nam reći koju riječ o tvojim levhama. Koje pismo koristiš u ispisivanju levhi i kojim tehnikama radiš?

Pismo kojim ispisujem svoje levhe je sulus (thuluth), jedno od najčešćih, najtežih i najljepših pisama. Najčešće radim tintom za kaligrafiju ili tuševima, i kalemom (ručno zašiljenim) na pripremljenom extra glatkom papiru. Ostale tehnike su slikarsko platno, akrilne i gvaš boje, markeri.
Najlakše je raditi kalemom jer on odmah daje pravilnu formu harfa koja se mora poštovati, dok je markerima i kistom teže postići željeni oblik.
Najčešći ispisi su ajeti sura iz Kur'ana, hadisi, Allahova imena, poruke mira i ljubavi itd.

Koliko vremena treba da bi se uradila jedna levha?

Zavisi od veličine levhe i kojom tehnikom se radi. Nije svaki dan dobar za pisanje kaligrafije, nekad jednostavno moram više puta pokušati ako neki harf nepravilno napišem ili ako ispis nije centriran, usklađen sa pozadinom. Volim raditi polahko i s ljubavlju, ne žalim vrijeme ni trud uložen u pokušaj dobivanja najljepše forme ispisa, dakle, strpljenje je neophodno i kod mene ne fali. Za veće levhe potrebno je i nekoliko sedmica, pa čak i nekoliko mjeseci, dok je za manje formate potrebno manje vremena.

Koja je bila najzahtjevnija?

Najzahtjevnija je bila levha sa 99 Allahovih imena, rađena zlatnom akrilnom na slikarskom platnu dimenzija 150x180cm. To je bio moj najveći izazov i mušterija koja je poručila tu levhu veoma je zadovoljna, što mi je najbitnije. Na njoj sam radila više od dva mjeseca.

Je li ovo skup hobi?

Pravi materijal za kaligrafiju veoma je teško pronaći na našim prostorima, a ukoliko dobavljamo iz Turske ili drugih zemalja koje obiluju ovim priborom, zaista košta. Ja se uglavnom snalazim po bolje opremljenim knjižarama, trgovinama sa dekupaž materijalom ili improviziram. Najveći je problem tinta, zbog ograničenog spektra boja.

Mogu li se prodati lehve?

Naravno. Ljudi kupuju kao ukras za svoje domove, poklon za Bajram, rođendan, završetak studija, sklapanje braka, rođenje djeteta. Kupuju i nemuslimani za svoje prijatelje muslimane. Za godinu dana, koliko se bavim ovih hobijem, moje levhe su stigle na tri kontinenta.

Imaš li neku statistiku koliko si lehvi do sada uradila?

Ne brojim, ali uradila sam ih mnogo, hvala Allahu. Gotovo sve koje sam do sada uradila objavljene su na mojoj stranici Kaligrafija by Zana, gdje se nalaze i informacije o cijeni i dimenzijama i preko koje možete poručiti koju želite.

Jesi li organizirala izložbe i kakvi su planovi za budućnost?

Da, imala sam tri manje izložbe u mojoj Gračanici. Trenutno se pripremam za izložbu u Novom Sadu krajem godine. Jako me raduje i motivira da ono što radim radim još bolje i profesionalnije, a ljubavi i inspiracije nikad ne nedostaje kada shvatite vrijednost prenošenja i približavanja Allahove riječi ljudima.

Postoji li želja da ovaj hobi postane profesija?

Naravno. Planiram, uz Božiju pomoć, naučiti i druge rukopise arapske kaligrafije, otvoriti radnju u centru grada gdje bih mogla izložiti svoje radove i održavati kurs kaligrafije. U svakom smislu – želja mi je napredovati, u skladu sa svojim građevinskim obrazovanjem.

Mlada si, studiraš, baviš se kaligrafijom, imaš li vremena za još neke hobije ili aktivnosti?

Studij je već pri kraju pa sam uglavnom fokusirana na kaligrafiju, a nađem vremena i za druge aktivnosti. Članica sam Udruženja „Gračaničko keranje“, što znači da smo uvijek aktivne u organiziranju mnogih aktivnosti, od vjerskih manifestacija, kulturnih, promocija, humanitarnih akcija do sajmova. Kao još jedan od hobija, spomenula bih iscrtavanje kane po tijelu, ta se ljubav javila još u srednjoj školi. Također sam aktivna pri realizaciji razvoja i napretka svoje mjesne zajednice kroz projekte.

Svi se žale na nedostatak vremena, kako ti organiziraš svoje vrijeme i kako stižeš na sve?

Uvijek kasnim, ali uglavnom stižem na sve. Jednostavno je, ne volim gubiti vrijeme ni dok sjedim i pijem kafu, kada pričam sa nekim, pričam o idejama a ne o ljudima, internet koristim u dobre svrhe. Nikad mi nije dosadno i bojim se da dođem u takvu situaciju. Čovjek i kad nema šta raditi, uvijek ima posla na sebi, sebe da gradi i mentalno i fizički, a neograničene su mogućnosti za lični razvoj u svakom smislu, posebno u današnjem vremenu.
Nekad je teško poredati prioritete, posebno ako čovjek mora da radi nešto što voli, ali jaka volja pomoći će mu da nađe najkraći put da riješi prvo ono što je najvažnije, da bi kasnije imao vremena da radi ono što voli i što ga ispunjava. Upravo to, volja koju hranim pokreće me.

Većina mladih nije zadovoljna statusom u društvu. Kukaju na nepravdu, nepotizam, nezaposlenost. Veliki broj njih rado bi otišao vani, bilo da studira ili da radi. Kakav je tvoj stav o našem društvu i našoj zemlji? Da li bi ti zbog navedenih razloga napustila Bosnu i Hercegovinu?

Sve to na što se žale postoji, ali ja mislim da možemo uveliko utjecati na to. Naš najveći problem je neaktivnost i nezainteresiranost za bilo šta, ne upuštamo se u rizik, nismo uporni i nedovoljno snalažljivi. Ove osobine dosta sputavaju čovjeka. Navodim primjer, zašto moramo dobiti posao u struci? Ako nema posla, pokušajmo zaobilaznicom. Ako čekamo posao, vrijeme čekanja iskoristimo za učenje nekog stranog jezika, upišimo neki kurs, nađimo hobi, volontirajmo i radimo bilo šta što će nas povezati sa ljudima i približiti nam našu nafaku. Bogu ćemo odgovarati za svoje zdrave noge i ruke i za ono što smo sa njima uradili ali i za ono što nismo. Nepravdu i nepotizam, ako ništa, možemo ispravljati u svojoj kući, odgajajući generacije koje će se boriti protiv takvog zla, odgajati marljivu i poštenu djecu i vlastitim primjerom to pokazivati. Ja još imam razlog da ostanem u ovoj prelijepoj zemlji, imam razlog da se borim i budem blizu onih koje volim. Neko ovdje ipak mora ostati, pa hajmo biti najbolji što možemo dok smo tu.

Može neka poruka tvojim vršnjacima!

Moja poruka bi bila da se čovjek ne smije ograničavati i sputavati – ni novcem, ni godinama, ni stečenim znanjem, ni mogućnostima koje okolina pruža. Najveći prostor jeste prostor za napredovanje. Naše sposobnosti postaju neograničene kada ih počnemo otkrivati i raditi na njima. Volonterizam ne treba izbjegavati, mišljenja sam “bolje je džaba raditi nego džaba ležati“. Stjecanjem poznanstava razvijaju se ideje, otvaraju se razne mogućnosti, stječe se praksa, znanje... Svako će pronaći svoju nafaku kada je potraži. A dobar i čist nijet donosi neočekivano dobre stvari u životu.