U subotu 16.11.'19. godine, članice Ženske edukacione organizacije Kewser i deset članica udruženja Žene žrtve rata Foča 92-95. posjetile su Foču kako bi prisustvovale mevludu u obnovljenoj Aladža džamiji. Mevlud je organiziran u okviru manifestacije Selam, ya Resulallah koju povodom rođendana Božijeg poslanika Muhammeda a.s. tradicionalno organizira Medžlis Islamske zajednice Sarajevo. Na putu ka Foči prisjetile smo se rušenja Aladža džamije a odlomak iz romana Žrtvovanje vuku autora Mirsada Sinanovića prenosimo i našim čitaocima..

"Kada vrijeme stane, pa se u zraku osjeti čekanje, znaj da Srbi nešto pripremaju..." Dok se spuštao niz Sahat-kulu, predosjećao je sudbinu fočanskih muslimana po svijetložutom zraku iznad Foče. - Nije li to Njegov znak? - pitao se tada Mustafa. I ovaj put kao da je neko žute oblake rastresao iznad samoga grada. Žućkasti zrak natkrilio kuće i ulaze u stanove zgrada na samom fočanskom trgu. Sve je bilo u toj boji. I duše fočanskih Srba su žutjele... Bojali su se. U zraku se osjećalo da oni nešto čekaju, ali su se bojali toga. Bilo ih je strah onoga što su željeli da se dogodi.  U ponoć uoči Ilindana odjeknula je strahovita eksplozija. Bila je toliko jaka da su popucala sva stakla na prozorima zgrada i kuća u gradu. Od detonacije popucali su i zidovi na nekim kućama. U stanovima su se isprevrtale stvari, popadali ljudi, žene, djeca... Tu noć niko nije spavao, svi su čekali eksploziju, ali ovakva detonacija svakog je sledila.
Odmah nakon eksplozije čula su se zvona na crkvi Sveti Nikola... Tačno u ponoć upaljena su svjetla u kućama i zgradama. Iz centra grada, putem megafona, začuo se odgovor na - čekanje: - Braćo Srbi, minirana je Aladža! Srbi su u ushićenju izašli u čaršiju, ali nisu znali kako da se raduju: da se grle, ili da bacaju kape uvis. Trčali su prema Adi, desnom obalom Ćehotine. Iz svih dijelova grada izbijali su trkači. Grabili su prema džamiji. U Aladžanski park utrčalo ih je stotine obuzetih šutnjom. Hitali su da vide i to čudo... Mahniti Vojo je vazda uveseljavao čaršiju, pa je i sada ponavljao: - Haj, haj, Milutine... Ovo je bilo to radosno iščekivanje, odgovor na sva srpska pitanja. Više nije bilo časne džamije, koju su muslimani zvali uzvišenim mesdžidom. Kada im nema njihove vjerske historije, ni oni nemaju šta tražiti u Srbinju. Tu noć su se Srbi, i mlado i staro, listom sjatili u Aladžanskom parku. Iz daljine se moglo vidjeti da je nakon eksplozije uključen veliki reflektor koji je osvjetljavao Aladžanski park, na desnoj obali Ćehotine, gdje je do noćas bila džamija... Za Srbe to je bila slika iz nekog dalekog sna... Više nije bilo najljepše džamije na Balkanu. Ostalo je brdo od napuklih kamenih gromada. I dijelovi džamije koji su rastreseni ali nisu pali. Kao da je neko čarolijom izmiješao kamene dijelove džamije pa ih ostavio na velikoj gomili. Izgledalo je kao da će neko još prije zore doći i čarobnim riječima od istog kamena iznova sačiniti Aladžu...

I doista, kao da je neko, nakon 27 godina, čarobnim riječima ili čarobnim štapićem ponovo uzdigao ovu ljepoticu. A ona, prkosna kao da poručuje da nikada i nije bila porušena, jer se građevina može porušiti, ali duše ljudi koje su se u njoj vijekovima molile sačuvale su je od istinskog rušenja.  Na prvi pogled Aladža vas osvaja, fascinira, oduševljava.. Svaki njen kutak je čista umjetnost, a čovjek očaran onim što vidi ne zna gdje bi prije gledao. Djeluje nestvarno, čarobno, vraća vas u neka davna, minula vremena, pa se prisjetite legende o Hasanu Naziru, graditelju Aladža džamije.

 Prema legendi, Hasan Nazir bio je sin siromašnih roditelja iz Vakufa, sela kod Čelebića. Kada je odrastao i ojačao, zaželio je da ode u svijet, ali roditelji su bili protiv toga da ide. Nakon jedne prepirke sa ocem i majkom, Hasan je odlučio da pođe. Otišao je u carski grad, prijavio se sultanu i u Carigradu završio nauke s najboljim ocjenama te postao kod cara najpovjerljivija i najpouzdanija osoba. Vjerujući u njegovu učenost i poštenje, sultan ga je vodio po vojnama, pa je Hasan, ratujući na strani cara, stekao veliko bogatstvo. Kada je prošlo deset godina, zamoli Hasan sultana da mu dopusti da se vrati kući, kako bi vidio roditelje, a sultan mu sve to odobri i dade mu ferman da može u Foči napraviti džamiju, te Hasan pođe na put i ponese sa sobom puna tri ćemera blaga. Idući putem, uhiti ga 40 haramija, metnu mu na ruke lance, otmu mu sva tri ćemera blaga, pa ga odvedu u han, gdje svi zanoćiše. Kad se haramije napiše i zaspaše, Hasan prouči jednu molitvu, i u taj mah otvore se lanci na rukama. On se oslobodi, pokupi sva tri ćemera blaga, uzjaše konja i dođe sretno u Foču. Kada je stigao u polje na desnoj obali Ćehotine, nađe svoju staru majku gdje suši rublje na suncu. On je upita koja je, a ona mu kaže i počne pričati kako je imala sina jedinca, Hasana, te da se jednom s njim svadila, pa joj sin pobjegao u vilajet, tako da ga više nikada nije vidjela, niti čula za njega. Hasan je upita: - Bi li mogla poznati svoga sina? Ona mu odgovori: - Sin mi je na ruci imao madež, te bih ga po tome mogla poznati. Hasan Nazir zavrati rukav, pokaže joj madež na ruci i upita može li sada poznati sina. Prepoznavši svoga jedinca, majka od radosti dušu ispusti. Na tom mjestu Hasan Nazir počne graditi džamiju.

I dok smo u mislima u vremenu Hasana Nazira, u sadašnjost nas vraćaju milozvučni glasovi koji odjekuju Aladžom i unose spokoj i smirenost u duše prisutnih vjernika i vjernica: Kad je majka Muhammeda rodila,Kazala je da je čudo vidjela. Ko svjetlica iz kuće na nam poleće, Nur od njega do nebesa doleće..

PRIPREMILA: Dženana Džakmić Šabanović