Strpljenje je vjera na djelu. To je spremnost da dajemo sve od sebe kako bi drugi rasli. Iz toga se rađa razumijevanje. Nikad ne smijemo odustati na putu činjenja dobra. Nikakav poraz niti trenutni neuspjeh ne smiju nas obeshrabriti.

Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog školovanja, nego se krila u pješčaniku dječijeg igrališta. A evo šta sam tamo naučio:

SVE PODIJELI DRUGIMA.
IGRAJ POŠTENO.
NE TUCI LJUDE.
SVAKU STVAR VRATI GDJE SI JE NAŠAO.
POČISTI ZA SOBOM
NE UZIMAJ ŠTO NIJE TVOJE.
KAD NEKOGA POVRIJEDIŠ, IZVINI SE. PERI RUKE PRIJE JELA.
PUSTI VODU U ZAHOD.
VOĆE I POVRĆE JE ZDRAVO.
ŽIVI URAVNOTEŽENO: MALO UČI, MALO RAZMIŠLJAJ, CRTAJ, SLIKAJ, PJEVAJ I PLEŠI, IGRAJ SE I RADI – SVAKI DAN OD SVEGA POMALO.
SVAKOG POSLIJEPODNEVA ODSPAVAJ.
KAD IZAĐEŠ U SVIJET, BUDI OPREZAN, DRŽI SE ZA RUKE I NE UDALJAVAJ SE OD SVOG PRIJATELJA.
NE ZABORAVI DA ČUDO POSTOJI: SJETI SE ONE SJEMENKE U PLASTIČNOJ ČAŠICI – KORIJEN JE KRENUO U DUBINU, STAPKA U VISINU, NIKO NE ZNA ZAŠTO I KAKO. TAKO JE I SA NAMA.

Sve što trebamo znati sadržano je negdje u ovom popisu. I zlatno pravilo i ljubav i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život. Robert Fulghum

Svjedoci smo kako se majke ponekad žale da se trude, daju sve od sebe, ali da je napredak kod djece vrlo mali ili da ga skoro i nema. Ponekad se može činiti da je trud uzaludan. Sve što radite u porodici, imajte na umu čudesni kineski bambus. Naime, kad posadite sjeme te neobične biljke, ništa se, ama baš ništa ne vidi osim tankog izdanka pune četiri godine. Za to vrijeme rast se odvija ispod tla, u velikom vlaknastom korijenu, što se širi i prodire duboko u zemlju. Ali, pete godine kineski bambus naraste 32 metra! Mnogo je toga što se dešava u porodici slično bambusu. Radite, ulažete vrijeme i  trud, činite sve što znate i možete, ali ponekad mjesecima, pa čak i godinama ne vidite nikakve rezultate. Ali ako budete strpljivi, nastavite li raditi, doći će i ona peta godina i zadiviti vas rastom i promjenama... Strpljenje je vjera na djelu. To je spremnost da dajemo sve od sebe kako bi drugi rasli. Iz toga se rađa razumijevanje. Nikad ne smijemo odustati na putu činjenja dobra. Nikakav poraz niti trenutni neuspjeh ne smiju nas obeshrabriti. Razvojni korak od četvrte do šeste godine spada u posebno uzbudljivo doba, pošto se već tada s djecom može puno toga započeti. Motorički razvoj je u ogromnom napretku. Sportske nadarenosti se u ovom periodu mogu prepoznati. U muzičkom ranom odgoju mogu se uočiti prisutni talenti. Također, u ovom periodu je idealno vrijeme za učenje stranog jezika kroz igru. U ovo vrijeme posebno je naglašen strah od socijalnog prilagođavanja u zajednicu, kao i strah za uspjeh u školi koja mu predstoji. U području socijalnog, život djeteta je usaglašen sa zajednicom. Porodica postaje skrovište za povlačenje, sve ono što se dešava vani je uvježbavanje za veliki svijet. Tada se učvršćuje navika održavanja higijene – pranje zuba, ruku.

U ovom periodu je značajan razvoj fine motorike. Ono što prethodi držanju olovke u prvom razredu škole jeste uvježbavanje fine motorike. Roditelji mogu jako puno pomoći djetetu da ovlada vještinom držanja. Kada majka pravi pitu, može dati djetetu komad tijesta koji će dijete mijesiti, praviti male kolačiće. Ovo može biti lijepa zanimacija za dijete u danima kada je loše vrijeme. Dijete se ujedno igra, razvija svoju kreativnost, ali i vježba finu motoriku. Naravno, potrebno je pohvaliti djetetov trud, reći mu kako ste ponosni na njega, na njegovo zalaganje. Sa velikim će ushićenjem dijete pričati članovima familije kako je uspjelo napraviti svoje kolače. Ove trenutke sačuvajte u uspomeni fotografiranjem. Poslije nekoliko godina zajedno ćete uživati sa svojim djetetom, vračajući se u prošlost. Inače, djeca vole da im se priča kakvi su bili kao bebe, kako su prohodali, progovorili. Pričajte im o tome, to je prilika da provedete zajedničke trenutke uz lijep razgovor. Nemojte zaboraviti da im kažete koliko ste ih priželjkivali, sa koliko radosti se uživali u trudnoći i kako ste ih dočekali na porodu kao nešto najljepše što vam se desilo u životu. Sve se to urezuje u nevinu dječiju dušu i ono na taj način gradi svoju sliku o sebi. Prije polaska u školu dijete bi trebalo ovladati vještinom rukovanja makazama. Potrebno mu je nabaviti male, tupe makaze za papir. Neka crta oblike koje će samo izrezati. Može se jedan dio zida u dječijoj sobi odrediti za sve ono što dijete napravi. Hamer-papir je pogodan za to. Pored rada može se napisati datum, na taj način će dijete vidjeti kako iz dana u dan napreduje. Također, na hamer-papiru se mogu napisati pravila do kojih ćete doći zajedničkim prijedlozima. Npr.: ne smiju se tući druga djeca; poslije igre sve igračke treba pospremiti; ako nekoga povrijedimo treba da se izvinemo; dok jedno govori ostali ga slušaju itd.

Ono što je roditeljima teško da prihvate jeste činjenica da dijete ne može učiti iz njihovog iskustva, već mora učiti iz vlastitog. Potreban mu je njegov uspjeh, ali isto tako potrebne su mu i njegove greške. Kada dijete pristupa novom zadatku, vjerovatno će mu biti težak i može proći dosta vremena dok ne ovlada novom vještinom. Ako nešto radimo umjesto djeteta, tada mu činimo lošu uslugu, jer je ono spremno učiti nove stvari. Najbolje što u tom trenutku možemo učiniti jeste da mu ukažemo povjerenje, jer će tako biti osnaženo njegovo uvjerenje u vlastite sposobnosti. Ustrajnost donosi uspjeh i to dijete uči na vlastitoj koži. Takav stav će se odraziti na njegov pristup svakom zadatku u životu.

Piše : Sabrija Mehmedović, Zehra br. 45

Uzvišeni stvoritelj, najbolje poznavajući Svoga roba, uvijek nas iznova u Knjizi stimuliše riječima „ako hoćete da uspijete...“. Motivacija kroz želju za uspjehom ima svojih pet koraka:

1. SLOŽENOST ZADATKA – da nije prejednostavan ali ni pretežak, već u podnošljivoj mjeri složen, dovoljno da bude izazov, kao npr. obavljanje molitve pet puta dnevno;

2. TAKMIČARSKI DUH -  čovjekova potreba da se dokazuje pred drugima i da postavlja standarde kapaciteta; „Natječite se u činjenju dobra“ – usmjerava nas Božiji Poslanik, a.s.

3. PODNOŠLJIVOST ZADATKA  - da ne bismo odustali ukoliko nam se učini nepodnošljivim. Kompletan ibadet u islamu ne samo da je ljudskom organizmu podnošljiv nego je i od velike koristi.

4. SAMOZAKLJUČIVANJE, REZONOVANJE – da osoba sma shvati korist ili štetu određenih odluka jer tek tada dolazi do kvalitetne primjene znanja u svakodnevnim životnim situacijama. Poslaniku, a.s., se jedne prilike obrati mladić i zatraži od njega da mu dozvoli blud, a Poslanik, a.s, ga upita: „Imaš li majku? Imaš li sestru? Da li bi volio da se njima to isto desi?“ Poslanik, a.s, mu je dao priliku da sam zaključi štetnost takvog ponašanja.

5. ULOGA VASPITAČA – da iskreno želi da uspijemo; da daje jasne smjernice i da ima zdrav sistem nagrađivanja/kažnjavanja

6. Uloga vaspitača, tj. roditelja i nastavnika, od ključne je važnosti. Ako roditelji i nastavnici očekuju grešku i neuspjeh, oni će težiti da to i dobiju. Ako očekuju uspjeh i dostignuće, oni će i u ovom slučaju nastojati da to dobiju. Kako je moguće da jedno inteligentno dijete stigne na dno liste razreda? Moguće je! Ovakav preokret je uspješno prikazan kroz edukativni eksperiment i poznat je pod nazivom Pigmalionski efekat. Psiholozi su testirali IQ desetogodišnjacima i ciljano su novom nastavniku dali izokrenute rezultate. Djecu, koja su pokazala manje rezultate, stavili su na vrh liste kao da su najbolji, a djecu koja su imala odlične rezultate postavili s na dno liste kao najlošije. Novi nastavnik se posvetio prema djeci shodno listi i rezultatima koje je dobio, tako da je od djece koja su bila na vrhu liste tretirao kao uspješne, dok ove koji su bili na dnu liste kao one koji sve i da hoće ne mogu biti pametni niti postići uspjeh. Zamislite da ste vi jedno pametno dijete i da nastavnik iz nekog razloga (npr. nemirni ste) ne vjeruje da vi išta pametno možete da kažete. Bivate uvučeni u vrtlog u kojem vam pada samopouzdanje i ostajete etiketirani dugi niz godina.

ŠTA NAŠ MOZAK KAŽE?

Možda mnogo više nego što mi vjerujemo. Pjotr Kuzmić Anohin, student poznatog pionira psihologije Ivana Petrovića Pavlova, objavio je 1968. godine svoja istraživanja u kojima je pokazao da je minimalan broj potencijalnih obrazaca misli, koje prosječan mozak može da napravi, jednak cifri 1 iza koje slijedi 10,5 miliona kilometara nula. Anohin je uporedio ljudski mozak sa multidimenzionalnim muzičkim instrumentom koji može da svira beskonačan broj muzičkih komada istovremeno. Znači, sposoban je da stvori neograničen broj sinaptičkih veza, tj. programa i kombinacija. Učenje mijenja sinaptičke veze, a one mijenjaju nas. Mozak, kao „organ regulacije“ je jedino što nam je nasljedno, s tim što različite programe za tu regulaciju ne nasljeđujemo nego ih vremenom stičemo kroz metode učenja.

Prva dobra vijest je da čovjek ne pamti sve, jer bi došlo do prenatrpavanja i pucanja sistema. A druga dobra vijest je da se i zaboravljanju možemo radovati, jer zamislite šta bi bilo sa našom psihom kada bismo pamtili sve nemile događaje ili nepotrebne stvari. Mi pamtimo samo ono što želimo, ono što privuče našu pažnju i naše emocije. Ukoliko želimo da naše dijete nešto zapamti, najbitnije je da se potrudimo da mu time osvojimo pažnju i srce, ostalo će odraditi nervne ćelije i moždani centri. Kratkotrajna memorija (STM) privremeno pohranjuje otprilike sedam informacija i one traju nekoliko sekundi. Ukoliko se ne potrudimo da budu procesuiranje dalje u dugotrajnu memoriju (LTM), te informacije se gube i ne mogu se povratiti. Ono što ostaje u dugotrajnoj memoriji je ono što utvrdimo ponavljanjem, ono što aktivira pet senzornih organa, ono što se kroz emocionalni doživljaj ureže i ono što pohranimo u slikama. Slike plus emocionalni značaj je kombinacija koja ostaje duboko pohranjena. Ovaj sistem je primjenjivao poznati fizičar Einstein, a naučno istraživački radovi su potvrdili da se može primjenjivati na bilo koji školski predmet i u bilo kojoj životnoj dobi. Zanimljivo je da je Božija Knjiga – Kur'an urađena na principu pohranjivanja u dugotrajnu memoriju, znači sadrži sve elemente koji nam pomažu da pročitano trajno pohranimo. Kur'anski opis se ponavljaju, aktiviraju pet senzornih organa , tj. neurolingvistički nas programiraju (opisi grmljavine i straha, opisi mirisa, okusa dodira i izgleda Dženneta i Džehenema, te Sudnjeg i Kijametskog itd.), zatim na aktiviraju različite emocije od straha do ljubavi i nade, i sve je slikovito prikazano. Bez obzira koja vrsta informacija da je u pitanju, ovo je najefikasniji način da se trajno pohrani, bilo da se radi o geografiji, istoriji, strani jezicima ili matematici, uz pomoć naše kreativnosti sve se pretvara u žive slike koje postaju dio nas.

DA LI JE PAMĆENJE UČENJE?

Odgovor je da, jeste, ali samo onda kada nas pozitivno mijenja, kada nas gradi u zrelu ličnost, kada nam pomaže da donosimo mudre životne odluke, kada planiramo, mijenjamo i utičemo na sebe i svoje okruženje.

PIŠE: dipl. psiholog Aida Tule, Zehra br. 45

Zamislite život bez mogućniosti pamćenja. Najvjerovatnije bismo hodali bez identiteta. Stalno bismo postavljali jedna te ista pitanja, jer ne bismo mogli zapamtiti odgovore na njih. Zauvijek bismo živjeli u sadašnjosti i ne bismo imali nikakve predstave o ljudima i događajima iz naše prošlosti niti bismo se pripremali za susret sa budućnošću. Pamćenje je od velikog značaja i ono prethodi učenju. Većina ljudi ne razlikuje ova dva pojma zbog njihove bliskosti i često uproštavaju bogatstvo kognitivnih procesa svodeći ih sve na jedno, a to je pamćenje. Ako pogledamo definiciju pamćenja u kojoj se navodi da je pamćenje proces pohranjivanja informacija, onda nam cio proces učenja nalikuje gradnji kuće, u kojem dugotrajna i kratkotrajna memorija služe kao jedan dio sredstava za građu te kuće, a ljudska kreativnost, snaga i i ispravna motivacija su ruke koje grade tu kuću. Odlučiti se na gradnju kuće, tj. Izgradnju ličnosti bitan je momenat kada počinjemo učiti. Da li ćemo uspjeti izgraditi kuću pitanje je na koje ne možemo odgovoriti, jer nikad ne znamo kakvi vanjski faktori mogu to spriječiti. Ali, imati takav jedan cilj već je samo po sebi ispunjavajuće. Učenje je sticanje novih osobina i usvajanje ponašanja, ali je i jačanje ili slabljenje starih navika kao rezultat životnog iskustva. Neki ljudi zapamte mnoštvo važnih informacija kroz život, ali od njih nikada, ne sagrade kuću koja se zove uspjeh ličnosti. U ovom slučaju njihov građevinski materijal im nije bio od koristi, možemo ga smatrati protraćenim i propalim. Iako je ukrašen titulama i diplomama ponosno okačenim na zid, jedino je još mogao da zaslijepi posmatrača. Nažalost, u mnogim obrazovnmi institucijama (osnovne i srednje škole, fakulteti), gdje je najbitnije da se ispravno shvati memorija i učenje, nailazimo na kalupiranost u odgoju jer se učenje još uvijek smatra čistim transferom informacija iz jedne glave u drugu, na šta bi djeca komentarisala: „Moramo tačno onako ponovit, od riječi do riječi, kako je nastavnica rekla.“ Današnja školska atmosfera nije prijateljski naklonjena sistemu funkcionisanja memorije. Djeca dobiju toliko informacija u toku jednog školskog dana, a tako malo prostora da sve to kvalitetno pohrane u dugotrajnu memoriju. Kada se dijete u toku provjere znanja ne uspije sjetit svega potrebnoga i dobije lošu ocjenu, to ne znači da njegovo učenje nije bilo uspješno, nego to znači da ono nije imalo dovoljno prostora da kvalitetno pohrani informacije.  

Stvaranje slobodnog prostora

Dugogodišnja istraživanja su pokazala da učenje nije transfer gotovog znanja iz jedne glave u drugu, već stvaranje vlastite nezamjenjive slike svijeta. Pristup učenju je kao i pristup ishrani, oboje čine osnovu ljudskog egzistiranja, ali kao što imamo individualni pristup hrani i piću tako imamo i učenju. Ne možemo prisiliti nekog da jede krompir, ali mu možemo ostaviti slobodan prostor da testira svoj ukus i odluči da li je odgovarajući za njega/nju. Učenje zahtijeva pozitivan ambijent i iznad svega lični prostor da se razumje ono što se uči s ciljem samozaključivanja i donošenja odluka. Kako odgojiti inteligentnu osobu ako joj cio život namećemo zaključke i odluke!? Riječ inteligencija potiče od latinske riječi 'intellegere' što znači razumjeti, spoznati. Shodno tome, inteligentna osoba je ona koja prolazeći kroz proces učenja na kraju uspijeva da spozna i da shvati, i tek tada dolazi do promjene u samoj ličnosti i u okruženju. Zbog čega mnogi mladi ljudi ne prihvataju život u duhu vjere? Možda upravo i razloga što su prošli kroz proces pukog nametanja informacija bez toga da im se ostavilo prostora da sami dođu do određenih zaključaka, te tako i do spoznaje. Velika je razlika između osobe koja napamet zna hadis „osmijeh je dobročinstvo“, ali ne shvata poruku tog hadisa, i osobe koja stimulisana hadisom razmišlja o datoj situaciji i pokrene se da istraži psihološko, sociološko i medicinsko djelovanje osmijeha, te nađe da osmijeh na licu čovjeka aktivira lučenje serotonina „hormona zadovoljstva“ i tako čuva čovjeka od depresije i drugih oboljenja, ali ne čuva samo sebe nego i društvo u kojem se nalazi, jer pozitivno utiče na međuljudske odnose i dobro raspoložene bliskih drugih. U ovom slučaju imamo upješan proces učenja, jer takva osoba ne samo da će imati pohranjenu informaciju nego će je i raumijevanjem primjenjivati u životu, što će nakon određeneg vremena polučiti rezultate u vidu pozitivnih promjena kod pojedinca i društva u koje djeluje.

Piše: dipl. psiholog Aida Tule, Zehra br. 45

Svakodnevno smo svjedoci da se u svijetu dešavaju protjerivanja, ubijanja, jedna sveopća nesigurnost i haos. Teroristički napadi, preuzimanje odgovornosti grupa koje nemilosrdno ubijaju nevine ljude. Ubiti grupu nevinih, nepoznatih ljudi, nekoga ko se slučajno nađe na određenom mjestu – to je  potpuno neshvatljivo ljudskom razumu.

I gdje je greška, šta se to dešava?
Zašto se skupini kojoj Božija riječ bi dostavljena i prvi imperativ „Uči!“, a ubijanje jednog nevinog insana poredi se sa ubijanjem cijeloga čovječanstva, dešava da radi sve ono što je suprotno vjeri i njenim načelima?
Gdje je to današnje društvo zakazalo?

Između ostaloga, u odgoju, u prenošenju vrijednosti. Da su se ponašali prema prvoj objavljenoj riječi, ne bi bili na ovom stepenu gdje jesu.
Prema podacima UNESCO-a, u svijetu ima oko 775 miliona nepismenih, koji ne znaju ni čitati ni pisati. Gotovo dvije trećine nepismenih su žene. Većina ih živi u Južnoj i Istočnoj Aziji, kao i u Africi.
Donosilac Radosne vijesti u bici na Bedru oslobađao je one zarobljenike koji   poduče desetero muslimanske djece čitanju i pisanju! Prije 14 vijekova!

Teško je i nezahvalno generalizirati stvari, ali ako pogledamo gdje su muslimani danas u naučnom svijetu, svijetu ekonomije, obrazovnih sistema, umjetnosti, kulture, bit će nam sve jasno.
Sljedbenici Poslanika, koji je došao sa misijom usavršavanja morala kod ljudi, zaboraviše šta ono bi moralno djelovanje.
Propust je napravljen u odgoju. Umjesto samilosti, suosjećajnosti, tačnosti, humanosti prema svemu stvorenome, brige o drugima, posvećenosti i maksimalnom trudu, odgajaju djecu uljuljkujući ih u slavnoj prošlosti. I nikakvoj sadašnjosti. O budućnosti niti ne domišljaju, šta će im to?
Razvijaju kod njih potrošački mentalitet, hrane u njima egoizam. Kod djevojčica razvijaju opsjednutost tijelom i izgledom umjesto ženstvenost. Kod dječaka ne razvijaju muževnost, već ih štiteći od svega i svačega čine mlakonjama. Na učenje žrtvovanju niti ne pomišljaju. Zašto opterećivati djecu? Neka odmore. Neka imaju sve što požele. A nije im jasno da je želja i čekanje ljepše od bilo kakvog poklona.
Izvođenje djece se svelo na lutanje po velikim trgovačkim centrima, gdje je zrak sve osim svjež i gdje u blještavilu i šarenilu ponude roditelji zavaravaju i sebe i djecu da je sve bajno, da su bogati i moderni.

Ne čitaju novija istraživanja psihologa čiji zaključci kažu da se sreća doseći može tek kroz davanje i činjenje dobra ljudima. Kroz zahvalnost na svemu što  je ljudskom rodu darovano. Kroz istinsku duhovnost i druženje sa ljudima. Kroz hranjenje gladne ptičice. Promrzlog cuku i macu mnogi će sa gađenjem gledati zbog prljavštine. Pa ne puštaju suzu za pobijenim bebama i djecom Gaze, poginulima u Francuskoj, Jemenu, Siriji. Kako očekivati onda samilost prema životinjama? A svemu tome nas je učio naš dragi Poslanik, a.s., poslan kao Milost svjetovima.
Ne čitaju istraživanja pedagoga čiji zaključci kažu da je najbolji način odgajanja biti dobar uzor. Kakav su uzor svojoj djeci?
I pitamo se zašto „nevjernički“ Zapad prima toliko ljudi s „vjerskog“ Istoka? Zašto na Zapadu vlada pravda, rad, red, disciplina, poštenje – sve same islamske vrijednosti? I zašto u državama u kojima žive muslimani nema pravde, reda, rada?

Ljudi koji omalovažavaju ljude koji im služe, ne mogu se nadati dobru. Bilo bi zanimljivo čuti ispovijesti dadilja koje trpe svakakve uvrede i nepoštivanja od umišljenih bogatašica. Koje k tome to bogatstvo nisu stekle obrazovanjem, trudom, radom. Ne, to im je nafta donijela. I ko kaže da rad ne oplemenjuje čovjeka? Da, rad itetkako čini čovjeka boljim. A oni sebe i svoju djecu štite od bilo kakvog rada.
Na Zapadu nije važno ko obavlja koji posao. Tamo se poštuje ČOVJEK, a rad je velika vrijednost. Poštenje je visoko na ljestvici vrlina. Odgajaju djecu tako da budu humani, radini, tačni, suosjećajni i da pomognu ljudima u nevolji.
Sve ovo što se događa muslimanima itekako je uslovljeno pogrešnim odgojem i slabom afirmacijom vrijednosti.  
Odgoj je dugotrajan proces i rezultati nisu odmah vidljivi. Sve ovo čemu sada svjedočimo posljedice su nemarnog odnosa u prošlosti prema odgoju djece, koja sada kao odrasli ljudi biraju pogrešno ponašanje. Stoga je važno što prije raditi na temeljnoj reformi odgojnih vrijednosti, da bi bar za nekoliko godina došlo do napretka.

Piše Sabrija MEHMEDOVIĆ

 Zilha Ramić rođena je 1976. godine u Visokom. Udata je, majka petero djece, i premda mlada, već je nana, i to dvoje unučadi. Zilha je i društveno angažirana žena. Predsjednica je Humanitarnog udruženja za pomoć i edukaciju „Trag dobra“. Volonterka je i saradnica mnogih udruženja, kao i naše Ženske edukacione orgnizacije „Kewser“. Osim toga, Zilha vodi i organizira dječije kreativne radionice u osnovnim školama, a najdraža aktivnost su joj kreativne radionice za najmlađe pacijente Pedijatrijske klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.
Sa Zilhom smo razgovarali o značaju uloge žene u porodici, posebno u odgoju, njenoj angažiranosti u društvu, o volonterizmu, duhovnosti, ukratko o svemu onome čime se odlikuje i u čemu se pronalazi naša sagovornica.

S obzirom na to da ste najprije supruga, majka, mlada nana, nadam se da ćete se složiti sa mnom da naš razgovor započnemo temom o odgoju i porodici. Svjedoci smo da je stanje današnje porodice veoma kritično. Šta nam možete kazati glede toga i kako Vi uspijevate u okruženju kakvo je današnje afirmirati porodične vrijednosti?

Kada govorimo o porodici, vjerski principi su itekako važni, oni su osnova svega. Bog Uzvišeni nas je stvorio i On nas najbolje poznaje te nam je stoga dao upute, smjernice, zakone, zabrane, naređenja glede našeg ponašanja u životu, kako bismo lakše hodili dunjalukom time stekli sreću i ovog i onog svijeta. Živimo u vremenu u kojem nam se sve ono dobro, pozitivno, ljudsko, nažalost, prikazuje kao loše, nazadno. S druge strane, ono nakaradno, loše, sve te ružne osobine nekako se prezentiraju i prikazuju kao „dobre“, što bi mladi rekli, kul. Također, velik je pritisak na samu porodicu tako da je u današnjem vaktu teško očuvati i održati sam brak, samu porodicu. Ne želim da se moje riječi protumače pogrešno, jer razvod je naravno dozvoljen, ali znamo da mi žene moramo dati od sebe, uložiti u porodicu, u djecu, pa onda na kraju, ako dođe neminovno, razvod. Allah, dž.š., dao je ženi da ima muža, mužu da ima ženu, da skupa imaju djecu. Tek tada, kad ispoštujemo te norme, dijete koje odraste u takvoj iole prirodnoj sredini, porodici, naravno da će izrasti u društveno korisnog člana zajednice

Pedagozi i ostali stručnjaci koji se bave i učestvuju u odgoju, stalno podsjećaju na to da bi svaki roditelj prije svega trebao da odgoj uskladi s univerzalnim vrijednostima pa tek onda da od djeteta očekuje lijepo ponašanje. Teče li odgoj u Vašoj porodici po tim principima?

Nikad ranije, čini mi se, nismo imali toliko pedagoga, psihologa kao u posljednje vrijeme, ali također nismo imali ni više problema kao danas. Nažalost, to je kad se poremete vrijednosti i ne poštuje Božiji zakon koji nam je dat. Vratila bih se malo u djetinjstvo, u vrijeme kada je mene i moje sestre odgajala naša majka. Majka nam nikad nije govorila za nešto da je dobro a da nam to nije svojim primjerom pokazivala, kako da se ophodimo s komšijom, kako da prosjaka ne vratimo s vrata... Znači, nismo mogli čuti da nam jedno govori, a drugo radi. Ja danas kao majka trudim se slijediti taj primjer, mada nekad bude i propusta. Mnogo nam je lakše kad od malehna djecu učimo tim nekim zakonima, da im Uzvišeni Bog bude na prvom mjestu, pa onda Poslanik, a.s., pa tek onda majka. Trudim se, dakle, da odgajam djecu na način da onako kako rade u javnosti, tako treba da čine i u tajnosti, jer ima Onaj Koji ih posmatra, Koji ih nadzire.

U posljednje vrijeme aktuelno je pitanje vršnjačkog nasilja, koje je, moramo priznati, sve učestalija pojava... Kakav je Vaš pogled na sve ono što se događa među mladima? Smatrate li da je i to jedan od rezultata duhovne i moralne krize koja je zahvatila naše društvo?

Naravno da jeste. Nažalost, trebalo je da se desi jedna tragedija da nam otvori oči. Ja bih opet nekako paralelu da napravim, kako su nas odgajali ranije i kako mi danas odgajamo. Vrijeme kad sam ja bila mala nije bilo tako davno, a dosta toga se promijenilo. Čak je između moje starije i mlađe djece ogromna razlika. Nama je majka uvijek govorila: „Čak i mrava u bašti zaobiđi. Ne radi ti ništa, ne diraj ga! Pauk ako ti padne na rame, skloni ga. Pticu ranjenu odnjeguj, pa je pusti...“ Ako bih i igračku, npr. lutku, bacila, ukoravala bi me i govorila: „Šta da je to sad živo biće...“ Dakle, sve oko nas je bilo sveto. Pravilo koje se poštovalo bilo je: sve ono što ne bi želio da neko drugi radi tebi, ni ti nemoj činiti drugome. Međutim, danas naša djeca čim saznaju za sebe, okupirani su crtićima punim nasilja, a često se dešava da s roditeljima skupa sjede i gledaju serije u kojima se više ne zna ko kome spletkari, podmeće. Potom, tu su igrice pune nasilja, u kojima, recimo, dijete vozi auto, udara pješake i bukvalno se na ekranu vidi kako krv curi. To je van svake pameti. I šta očekivati od te djece sutra, jer njihov mozak ne može razlučiti realno od virtualnog. Mislim da smo mi uzroci toga i da treba malo više povesti računa o tome. Djecu ne treba samo da odvedemo u trgovinu i kupimo im šta izaberu, već da ih odvedemo i na drugu stranu, da pomognu nekom djetetu koje nema mogućnosti tako birati te da podijele s njim. Učiti ih, dakle, vrijednostima.

Predsjednica ste Humanitarnog udruženja za pomoć i edukaciju „Trag dobra“. O kakvom se udruženju radi? Sam naziv upućuje na dobro, ali možete li nam predstaviti projekte, ciljeve Udruženja?

Mojih nekoliko prijateljica i ja bile smo aktivne volonterke u nekim sličnim udruženjima te smo odlučile osnovati naše udruženje, prvenstveno humanitarnog karaktera, gdje pomažemo porodicama koje su u potrebi. Imamo i nekoliko stipendija koje dodjeljujemo. Udruženje je osnovano prije tri godine, još djelujemo skromno. Naša akcija na koju smo svi ponosni je izgradnja bunara u Africi. Svaki put oplačemo kad stignu informacije o tim ljudima koji dove za taj bunar i tek onda vidimo koliko njima voda znači. Najviše se tom projektu posvetimo u toku Ramazana i to je kao neka trajna sadaka. U naše projekte spadaju i edukativne radionice. Posjećujemo osnovne škole i pokušavamo predstaviti djeci nešto novo, novi vid edukacije koji nemaju u školama u redovnoj nastavi.

Otkrili ste nam da su vam od svih vanporodičnih aktivnosti najdraže kreativne radionice za male pacijente Pedijatrijske klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Pričajte nam o tome.  

To je krenulo nekako spontano. Zasad te radionice održavamo samo jednom mjesečno, nadam se da će u budućnosti biti češće. Sa djecom na Pedijatrijskoj klinici mjesečno provodimo oko dva sata. I oni budu zadovoljni, a tako i mi.

Šta vas se najviše dojmilo tamo a što bi bilo i pouka svima nama?

Svaki put naiđemo na nešto novo. Bude i smijeha i tuge. Ono što je meni i mojim kolegicama bilo najteže jeste susret sa jednim dječakom koji nije htio da se druži, da sarađuje. Mi smo ga bukvalno dovukle u dnevni boravak, gdje su održavane radionice. Tada smo pravili čestitke za Bajram, a on je bio totalno nezainteresiran. Na kraju mu je moja kolegica rekla: „Hajde, ako želiš, napiši mami čestitku. Pomoći ću ti.“ On je onda rekao: „Ne mogu mami, ona je ostavila mene i babu.“ Nastao je muk, ostale smo zatečene. Bilo je veoma teško. Čini mi se, da je rekao da je umrla, bilo bi to lakše prihvatiti. Pokušale smo ga oraspoložiti i na kraju smo vidjele da je dječak komunikativan i zabavan.

Jedan od Vaših mlađih članova porodice bori se s veoma rijetkim oboljenjem, je li Vas i to povezalo s mališanima na klinici?

Naravno. S obzirom na to da smo mnogo vremena provodili u bolnici, došla sam na ideju da pokrenemo te radionice. Moj sin je, poput svakog djeteta tu u bolnici, priželjkivao takvu vrstu druženja. Svi smo se mnogo radovali tim susretima. Hvala Bogu, sad već ima nekoliko udruženja koja naizmjenično održavaju radionice te vrste i druže se s mališanima kojima to puno znači.

Kako se Vi lično kao majka borite s tim? Odakle crpite kako fizičku tako i itekako potrebnu duhovnu snagu?

Pa teško jeste. Ne samo ja kao majka. Nekad osjećam da je meni najteže, ali zaista čitava porodica pati. Svaki član naše porodice se nosi s tim kako zna i umije. Premda, ko god poznaje našeg sina, zna da on nama vraća mnogo više svojim pozitivizmom i osmijehom, svojom ljubavlju. Nije malo, dvanaest je godina borbe iza nas i ta borba još traje. Naravno, vjera je najvažnija u svemu. Često sam se pitala i dan-danas mi nije jasno kako ljudi koji nisu vjernici, kad naiđu na takav problem, na koji način se suočavaju s tim. Mi vjernici znamo da je sve od Boga. Teško jeste, ali tu su namaz, dove, vjera u Božiju pomoć jer znamo da će On zasigurno dati onako kao je najbolje za sve nas.

Razgovarala Nihada Ugljanin