Najbolji literarni rad u 2016.

Piše Edvin MEHMEDOVIĆ

Prije nego što sam odlučio bilo šta zapisati o ovoj temi, razmišljao sam dugo, dugo..., jer pisati o najboljem čovjeku svih vremena nije baš lahko, a upravo je taj čovjek moj uzor. S druge strane, izuzetna mi je čast i zadovoljstvo staviti na papir i podijeliti s nekim zašto sam za svog uzora izabrao baš posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, alejhisselam.
Muhammed je veličanstveno ime. U njemu, osim onog Hvaljeni, kako stoji u prijevodu na bosanskom jeziku, osjetim i ljubav, iskrenost, snagu, sigurnost, sreću, plemenitost, blagost, hrabrost... Mogao bih nabrajati tako u nedogled, a tek nedavno sam ga počeo istinski upoznavati.
Kada je moj otac nakon teške bolesti preselio na ahiret, sav moj dotadašnji bezbrižni dječiji svijet odjednom se srušio. Utihnule su sve moje nade i dani sreće nestali su njegovim odlaskom... Dani su prolazili a ja sam se sve češće pitao: Zašto se baš meni ovo događa? Zbog čega? Kako? Koliko god su mi bližnji objašnjavali, to su bili samo neuspjeli pokušaji da me utješe.
Jednog dana na času vjeronauke vjeroučiteljica nam je rekla da je upravo na taj dan rođen najbolji čovjek svih vremena – Muhammed, a.s. Tako je i taj čas bio posvećen sjećanju na njegov život i djelo kao posljednjeg poslanika kojeg je Allah, dž.š., odabrao da cijelome čovječanstvu objavi i prenese jedinu pravu vjeru – Islam.
Tada sam saznao da Muhammed, a.s., nije ni upoznao svoga oca Abullaha, jer je on umro prije Muhammedovog rođenja. Majku je, također, izgubio kada je imao samo šest godina. Premda je tako rano ostao bez oba roditelja, a poslije i djeda, izrastao je u čovjeka kojeg su svi voljeli. Lice mu je uvijek bilo veselo i nasmijano. Svakome bi se lijepo javio, svačiji bi govor lijepo saslušao i svačijoj bi potrebi odmah nastojao udovoljiti. Naročito je sa siromasima i nemoćnima lijepo postupao i uvijek ih štitio i pomagao im. Nikada se nije desilo da mu je neko nešto zatražio, a da ga je Poslanik odbio ako je to imao. Za vrijeme mjeseca Ramazana mnogo je dijelio i pomagao siromašne. Koga god bi susreo, prvi bi mu selam nazivao, pa čak i maloj djeci. Govorio bi polako i jasno tako da bi ga svako mogao čuti i razumjeti. Nikada ne bi govorio o kakvim besposlicama. Muhammed, a.s., je svakom praštao, pa i svojim najvećim neprijateljima. Ponekad bi se sa ashabima malo i našalio, ali time ne bi nikoga uvrijedio...
 „Eto, draga djeco, takav je bio naš Poslanik, a.s. Zato zapamtite: da bismo bili dobri i čestiti ljudi, prije svega, treba da se ugledamo na njega, da radimo ono što je on radio i preporučio nam, da ga se sjećamo i često spominjemo. Neka vam on bude uzor u svemu!“ – ovim riječima i porukom završila je vjeroučiteljica priču o Muhammedu, a.s.
Mnogo me zainteresirao život Muhammeda, a.s., pa sam u jednoj zbirki priča za djecu pročitao sljedeće: „Jednog dana dok je još bila živa Muhammedova majka Amina uzela je sina za ruku i uputila se ka mezaru svoga muža Abdullaha. Oboje su bili veoma tužni. Muhammed je počeo plakati jecajući. Majka ga je čvrsto zagrlila, obrisala mu suze i počela ga ljubiti. Eh, kada samo pomisli koliko bi ga njegov otac volio i milovao da je živ, kako bi on njega slušao i sve što mu kaže odmah izvršavao. Nakon što su se udaljili od mezara, njegova čežnja bila je ogromna. Ali, majka mu je objasnila da je njegov otac sada na mnogo boljem mjestu od ovoga svijeta i da će osjetiti kada njegov sin Muhammed bude činio dobro i bit će radostan i sretan zbog toga...“
Na kraju, shvatio sam da ipak nisam sam, jer moj i Stvoritelj svih nas nikad ne umire i uvijek je uz one koji se oslanjaju na Njega, a u svemu tome pomoglo mi je upoznavanje života i djela najboljeg čovjeka ikada stvorenog – Muhammeda, a.s. Zato je on moj najbolji uzor.
Sada moram krenuti, čeka me dosta posla. Ne želim propustiti priliku da budem kao moj uzor.

Ova priča izabrana je za najbolji literarni rad na literarnom natječaju za učenike osnovnih škola u BiH za 2016. godinu, koju je raspisao Human Appeal International, Sarajevo. Autor priče je Edvin Mehmedović, učenik IV razreda O.Š. „Simin Han“, Tuzla.