Djeca vole priče i to najbolje ilustrira česta molba da im se priče pričaju ili čitaju. Odrasli treba da iskoriste to dječije interesovanje i da kroz odgovoran odabir priča i njihov sadržaj odgojno djeluju. Priče su orijentir i pomoć u odabiru ponašanja djeteta i pojednostavljuju sve situacije

Piše Sabrija MEHMEDOVIĆ

Priče, pripovijetke i bajke blago su koje je prisutno kod svih naroda svijeta. Stoljećima su prenošene usmenom predajom. Pričane su prvo odraslima i pomoću njih odgajale su se generacije ljudi na najvišim vrijednostima čovječanstva.  
Djeca slušajući priču razvijaju unutarnji život, koji može vrlo poticajno djelovati na dječiji razvoj i ponašanje. Uz pomoć priča se mogu objasniti i prilagoditi uzrastu mnoge pojave u prirodi i društvu, dočarati neobični likovi i razvijati dječija mašta. Priče mogu roditeljima i nastavnicima poslužiti kao dobro odgojno sredstvo.

Djeca vole priče i to najbolje ilustrira česta molba da im se priče pričaju ili čitaju. Odrasli treba da iskoriste to dječije interesovanje i da kroz odgovoran odabir priča i njihov sadržaj odgojno djeluju. Priče su orijentir i pomoć u odabiru ponašanja djeteta i pojednostavljuju sve situacije. Priče polariziraju. Neka osoba je dobra ili zla. Jednoznačnost u životu ne postoji, nije život crno-bijeli, ali djeca u ovom periodu to ne razumiju.  Odrastanjem će steći sposobnost spoznavanja drugih ljudi i složenih životnih situacija.
Djeca predškolske i rane školske dobi ne trebaju dvoznačnosti i karikiranja. Potrebni su im potpuno jednoznačni i jasni odnosi. Dijete treba jednostavnost i jasnoću. Ono treba sa potpunom naklonošću prema svom junaku da se poveže s njim, da s njim proživljava brige i zamršene situacije. Dijete mora biti sigurno da na kraju uvijek, ali baš uvijek pobjeđuje dobro.
U stvarnom životu to neće uvijek biti slučaj i to će dijete kako odrasta spoznavati. Međutim, tu bolnu spoznaju će bolje savladati u sebi ako je u svom ranom djetinjstvu doživjelo i usvojilo sljedeće:
- treba se uvijek zauzeti za slabije;
- ispravno je biti dobar i vrijedan, a ne kroz život se provlačiti kao ljenčina;
- neko malen može pobijediti snažnije od sebe i taj maleni, ali pošteni čovjek  iznenada biva nagrađen ako skupi hrabrost i korača pravim putem.

Priče za djecu treba da govore o moralu i treba da daju djetetu priliku da se identificira. Sklonost i simpatija prema dobru može se izgrađivati kroz likove iz priča. Isto tako se razvija antipatija prema zlu.
Kao što je pravilna ishrana važna za tjelesni razvoj, tako je duhovna hrana važna za duhovni razvoj djeteta. To zahtijeva od roditelja i nastavnika određenu aktivnost i zalaganje. Oni mogu ispričati neku priču, čitati iz slikovnice ili opisivati slike, ili što je najbolje, usmeno ih pričati.
Nastavnici vjeronauke mogu za uvod u neku temu, npr. iz povijesti Islama ili o pohvalnim osobinama vjernika, na početku ispričati priču primjerenu uzrastu. Za djecu je to vrlo važno iskustvo za njihov unutarnji život, jer na taj način nastavnik iskazuje naklonost i bliskost sa učenicima. Učenici se poistovjećuju sa likovima i to im može biti orijentir u ponašanju.

Šta djeca uče slušajući priče?

Kada se dijete kreće, igra, hoda, ono uči kako naći svoje mjesto u svijetu, uči steći ravnotežu i kako regulirati svoja osjetila.
Sve što se u djetetovoj okolini dešava od velikog je značaja, jer dijete uči oponašanjem, a to se sve duboko utiskuje u izgradnji tijela i duše.
Kada se dijete unese u priču, ili u riječi izgovorene s ljubavlju, ili u pjesmu koja se pjeva za njega, tada se kreće, kao i u vrijeme igre, s istim intenzitetom u svom unutrašnjem svijetu i razvija svoj duševni život: vjerovanje u moć dobra, hrabrost, maštu i moralnost, sposobnost prosuđivanja i promatranja. To je rezultat ljubavi i prije svega iz života u slikama, koji zajedno prodiru na površinu upotrebom jezika.
U svijetu priče mi proširujemo životni svijet pred djecom kao životnu panoramu.
Djeca priče slušaju srcem i dušom. Za njih su priče stvarne. Oni tuguju zajedno s onima koji tuguju u priči i smiju se s vedrim junacima. Boje se i vesele zajedno sa junacima iz priče.
Možemo li mi odrasli još ovako slušati? Sjećamo li se priča iz djetinjstva, koje su nam pričali roditelji ili djedovi i nane? Sjećamo li se glasa koji nam je pričao?
Trebalo bi da pokušamo barem malo postati dijete kada pričamo priču. Treba da dijelimo radost i tugu kod čitanja, napetost i smijeh koji izbavlja sa djetetom koje nas sluša. Ne previše dramatizirati i opterećivati svojom interpretacijom. Kada mi istinski slušamo ono što pričamo, događaj nas nosi sam od sebe.
Dok dijete sluša priču, ono pogled usmjerava na vlastitu dušu. Naći će u prikazanim slikama događaje iz priče kao odraz vlastite sudbine. Neočekivani pomagači u priči otvorit će djetetu oči da shvati da se i ono tako osjeća kao lik u priči i taj preokret može biti odabir novog puta na kojem traži unutrašnja rješenja zajedno sa likom iz priče.
Djeca ne trebaju karikature od priča, što je danas vrlo često slučaj. Djeca treba kroz priču da upoznaju samoga sebe, ljude i svijet oko sebe. Samo onaj ko poznaje i razumije samog sebe i svijet, može kao odrasla osoba misliti i djelovati odgovorno.