Cilj svih nas treba da budu naša odgojena i obrazovana djeca koja će biti samostalna, koja će biti spremna da postavljaju pitanje zašto, koja će biti spremna da odgovaraju na pitanje zašto, dakle, da kritički razmišljaju, analiziraju i stanje i vrijeme i ljude oko sebe. Takva djeca će, zapravo, biti snaga ove zemlje

Prvi dani školske godine već su iza nas, ali još nije kasno da se svi oni koji učestvuju u školskom procesu podsjete na ono što je bitno uraditi u početku da bi se ostvarili dobri rezultati na kraju. U tome će nam pomoći prof. Mubina Islamović, nastavnica islamske vjeronauke u OŠ „Aleksa Šantić“ u Sarajevu, koja godinama radi u nastavi i uključena je u odgojno-obrazovni proces naše djece, a naravno u tom procesu učestvuje i kao majka, odgajajući i obrazujući vlastitu djecu.
Sa prof. Islamović razgovaramo o školskom sistemu u našoj zemlji, odgoju i obrazovanju u školi, o utjecaju religijskog odgoja na pravilan odgoj učenika, ali i o značaju vannastavnih aktivnosti za učenike, o tzv. trouglu kojeg čine nastavnik, učenik i roditelj, dakle o obavezama kako nastavnika i učenika, tako i roditelja, uz savjete kako na najbolji način prevazići poteškoće i postići uspjeh.

Je li škola danas zaista odgojno-obrazovna ustanova?

Kada kažemo da je škola odgojno-obrazovna ustanova, trebala bi to biti u potpunosti. Međutim, ja se, nažalost, ne mogu složiti s tim i reći da je to baš tako. Naravno, moramo biti svjesni da je škola kao takva osnovni temelj društva, jer ako hoćemo da gradimo zdravo društvo, da doprinesemo i učinimo što boljom našu Bosnu i Hercegovinu, moramo imati i kvalitetne temelje. Dakle, škola mora biti u pravom smislu odgojno-obrazovna ustanova. A zašto to nije u potpunosti, navest ću nekoliko faktora, ali o tome se može dugo razgovarati.
Prije svega, počet ću od tzv. trougla koji je neizbježan u školstvu, a čine ga roditelj, učenik i nastavnik. Ako bilo koja karika zakaže u ovom trouglu, imamo problem. Naprimjer, ako roditelj pošalje svoje dijete kojem se prethodno posvetio u školu, krenuvši od prvog razreda do devetog, imamo već jedan dobar temelj koji mi možemo nadograđivati, naravno ako smo spremni na to kao nastavnici, kao dio odgojno-obrazovnog procesa u školama. Ukoliko roditelj nije posvetio dovoljno pažnje djetetu, onda škola već ima problem. Nažalost, ima mnogo slučajeva zapuštene djece, nije važno iz kojih razloga, ekonomskih, socijalnih ili nekih drugih, mnogo je razloga. Ja često kažem, nije škola centar svijeta, jer nekako kako radite u određenoj sferi, onda imate osjećaj da to treba biti centar svijeta. Nažalost, ljudi se bore za svoju egzistenciju i često znaju iz tih razloga zanemariti djecu. Eh, kad u školu dođe odgojno zanemareno i zapušteno dijete, onda, kako rekoh, škola već ima problem, koji mora rješavati.

Budu li roditelji spremni na to?

Sve je to individualno, individualan je pristup i ne možemo nikako generalno govoriti o tome kao što ne možemo govoriti generalno ni o prosvjetnim radnicima. Dakle, oni su treća karika u tom lancu. Prosvjetni radnici, ako govorimo o tom individualnom pristupu, neki su spremni, neki nisu spremni da daju od sebe maksimum, a neki će se naći između te dvije krajnosti.
Kad uzmemo jedan čas na kojem učenik, recimo, pokaže bilo kakav problem ili nastavnik uoči da postoji neki problem, nastavnik treba biti spreman da reagira na to, da ga ostavi nakon časa, porazgovara s njim. Ako je problem u razredu, nastavnik nekad može svoj čas prilagoditi tome, da pokuša riješiti taj problem ili konflikt koji učenici imaju u određenom razredu. Naravno, sve to zavisi i od predmeta koji nastavnik predaje.
U nižim razredima to je sasvim drukčije. Puno je lakše, jer je učitelj prisutan stalno, a nastavnik je tu jedan čas, pa onda dolazi drugi nastavnik te tako ima veoma mnogo faktora koji utječu na rješavanje određenog problema. Što se tiče tog generaliziranja, želim ponovo podvući da moramo biti spremni da reagiramo, moramo biti spremni da odgajamo našu djecu ma koliko to tražilo vremena i izvan našeg opisa posla, satnice. Dakle, ne smije nam to biti granica. Zašto? Zato što je odgoj naše djece bitan za cjelokupno društvo. Ukoliko je škola, kao jedna odgojna-obrazovna institucija, na kvalitetnom nivou, onda ćemo imati kvalitetno društvo. Znači, ne smijemo žaliti da se zalažemo za to i dajemo maksimum od sebe.

Početak školske godine označava početak novog perioda i za prosvjetne radnike i za učenike, ali i za roditelje. Šta je najvažnije u tom periodu, osim odgojnog dijela, za nastavnike, roditelje i učenike, a posebno za prvačiće?

Mogu izdvojiti tri stvari kao najvažnije. To je dobra volja, prije svega. Svi moramo ući u septembar s dobrom voljom, i roditelji i učenici i nastavnici. Zatim, tu su kvalitetan plan i dobra priprema. Ako imamo dobru volju, sve ovo ćemo ostvariti onako kako je pravilno i onako kako najbolje znamo. Međutim, i uz najbolju volju, ako niste napravili dobar i kvalitetan plan, kako kažu pametni ljudi, ako niste isplanirali, planirali ste da propustite nešto. To je ključ zapravo, a nije samo ustvari važno napraviti plan za jednu školsku godinu. Djeca uče tako kroz život. Mi kao roditelji u kući, pa onda kao nastavnici u školi učimo ih kako treba da funkcioniraju i kakvi ljudi treba da postanu. Dakle, planiranje je vrlo važna stepenica u ostvarivanju dobrih rezultata. I naravno, kažem, dobre pripreme, a kvalitetan plan je dio dobrih priprema. Postoje i pripreme tehničke prirode, npr. udžbenici, razna sredstva koja se koriste u nastavi, kako za učenike  tako i za nastavnike. Sredstva nisu cilj, ali jesu vrlo važna da bismo mogli kvalitetno raditi. Dakle, kad bismo to sve sabrali – dobra volja, kvalitetan plan i dobre pripreme ključ su za dobar uspjeh.
 
Možemo li govoriti o utjecaju religijskog odgoja na pravilan odgoj učenika?

Religijski odgoj, rekli bismo, nešto je što odgaja čovjeka. Mogu reći da imam sreću što sam nastavnica vjeronauke zato što svaki moj čas u sebi nosi vrlo važan odgojni cilj. Čak i one nastavne jedinice koje su mehaničkog karaktera, npr. usvajanje sura, dova i nekih sličnih sadržaja, nastojim, kao i svaki vjeroučitelj, da prije svega ispunim odgojne ciljeve. Naprimjer, ako govorimo o jednoj suri, da ta sura bude djeci približena, da razumiju značenje, da zapravo shvate poruku svakog tog teksta odnosno rečenice koja im nije jasna, jer oni uglavnom ne poznaju arapski jezik. Tako da sve ide u tom smislu i vjeronauka zaista ima široke mogućnosti. Ako radimo dobro, ako se kvalitetno pripremamo, uz sve ove mogućnosti koje nudi ovo savremeno doba, zaista se može puno učiniti.

Koliki je značaj vannastavnih aktivnosti (treninzi, razne sekcije...) za odgoj i obrazovanje učenika?

Veliki značaj. Rekla bih da su vannastavne aktivnosti nešto što škola nudi svojim učenicima besplatno. Prije svega želim to naglasiti zato što je to nešto što uglavnom plaćamo izvan škole, a što svi roditelji ne mogu ni priuštiti svojoj djeci. S druge strane, škola time nudi jedan kvalitetan plan da se učenici pronađu. Postoji mnogo sekcija u svakoj školi, od sportskih sekcija do raznih intelektualnih vještina gdje se učenici uče pismenom, usmenom izražavanju, kritičkom mišljenju, likovnom izražavanju itd. Dakle, to je jedna prilika koju ne treba propustiti. Te sekcije zapravo pomažu učenicima da pokažu svoje afinitete, otkriju talente, a tako pomažu i roditeljima, pomažu i nastavnicima da ih polahko usmjeravaju. Prema mom mišljenju, to je jedna dobra privilegija koju imaju učenici u školama i bilo bi šteta propustiti takve prilike.

Kakav bi trebao biti odnos roditelja prema školi a da to ne bude ni pretjerano, a s druge strane, da ne znači ni njihovu potpunu neuključenost, npr. da ne dolaze na povremene informacije i konsultacije s nastavnikom, ne pojavljuju se u školi i dijete jednostavno u potpunosti prepuste školi?

U našoj školi pokušavamo da taj saradnički tradicionalni odnos, koji se sastoji od informativnih i individualnih sastanaka i onih roditeljskih tematskih sastanaka, unaprijedimo pomijerajući liniju prema jednom partnerskom odnosu u kojem roditelj treba biti svjestan da je on partner školi za dobrobit naše djece. To je neki ideal kojem treba da težimo u našem obrazovnom sistemu. Naravno, ne mogu reći da su takvi uvjeti, nastojat ćemo da budu bolji, ali kad se vratimo realno na postavljeno pitanje, roditelj ne smije biti pretjerano nametljiv svom djetetu, koje neće biti samostalno ukoliko roditelj bude takav i uvijek mu bude stajao iza leđa kao sjena, ali ne smije biti ni isključen. Treba biti tu po potrebi, a šta to znači – to treba svako za sebe individualno da procijeni. Ja kao razrednica mogu govoriti o tome, jer imamo velik problem kad roditelji nikad ne dolaze na informacije, roditeljske sastanke, dakle, nemate drugu stranu s kojom sarađujete. Nažalost, mi u tim slučajevima moramo samo rješavati probleme. Ali, evo, neki kompromis jeste da pokušamo iskoristiti ono što imamo, a to su oni roditelji koji su snaga škole, da iskoristimo njihovu dobru volju i da idemo ka tom putu partnerstva u našim odgojno-obrazovnim ustanovama.
Na kraju bih samo dodala da cilj svih nas treba da budu naša odgojena i obrazovana djeca koja će biti samostalna, koja će biti spremna da postavljaju pitanje zašto, koja će biti spremna da odgovaraju na pitanje zašto, dakle, da kritički razmišljaju, analiziraju i stanje i vrijeme i ljude oko sebe. Takva djeca će, zapravo, biti snaga ove zemlje.

Aktiv vjeroučitelja

 

Takmičenje iz vjeronauke, Visoko

Razgovarala: Nihada Ugljanin