Zilha Ramić rođena je 1976. godine u Visokom. Udata je, majka petero djece, i premda mlada, već je nana, i to dvoje unučadi. Zilha je i društveno angažirana žena. Predsjednica je Humanitarnog udruženja za pomoć i edukaciju „Trag dobra“. Volonterka je i saradnica mnogih udruženja, kao i naše Ženske edukacione orgnizacije „Kewser“. Osim toga, Zilha vodi i organizira dječije kreativne radionice u osnovnim školama, a najdraža aktivnost su joj kreativne radionice za najmlađe pacijente Pedijatrijske klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.
Sa Zilhom smo razgovarali o značaju uloge žene u porodici, posebno u odgoju, njenoj angažiranosti u društvu, o volonterizmu, duhovnosti, ukratko o svemu onome čime se odlikuje i u čemu se pronalazi naša sagovornica.

S obzirom na to da ste najprije supruga, majka, mlada nana, nadam se da ćete se složiti sa mnom da naš razgovor započnemo temom o odgoju i porodici. Svjedoci smo da je stanje današnje porodice veoma kritično. Šta nam možete kazati glede toga i kako Vi uspijevate u okruženju kakvo je današnje afirmirati porodične vrijednosti?

Kada govorimo o porodici, vjerski principi su itekako važni, oni su osnova svega. Bog Uzvišeni nas je stvorio i On nas najbolje poznaje te nam je stoga dao upute, smjernice, zakone, zabrane, naređenja glede našeg ponašanja u životu, kako bismo lakše hodili dunjalukom time stekli sreću i ovog i onog svijeta. Živimo u vremenu u kojem nam se sve ono dobro, pozitivno, ljudsko, nažalost, prikazuje kao loše, nazadno. S druge strane, ono nakaradno, loše, sve te ružne osobine nekako se prezentiraju i prikazuju kao „dobre“, što bi mladi rekli, kul. Također, velik je pritisak na samu porodicu tako da je u današnjem vaktu teško očuvati i održati sam brak, samu porodicu. Ne želim da se moje riječi protumače pogrešno, jer razvod je naravno dozvoljen, ali znamo da mi žene moramo dati od sebe, uložiti u porodicu, u djecu, pa onda na kraju, ako dođe neminovno, razvod. Allah, dž.š., dao je ženi da ima muža, mužu da ima ženu, da skupa imaju djecu. Tek tada, kad ispoštujemo te norme, dijete koje odraste u takvoj iole prirodnoj sredini, porodici, naravno da će izrasti u društveno korisnog člana zajednice

Pedagozi i ostali stručnjaci koji se bave i učestvuju u odgoju, stalno podsjećaju na to da bi svaki roditelj prije svega trebao da odgoj uskladi s univerzalnim vrijednostima pa tek onda da od djeteta očekuje lijepo ponašanje. Teče li odgoj u Vašoj porodici po tim principima?

Nikad ranije, čini mi se, nismo imali toliko pedagoga, psihologa kao u posljednje vrijeme, ali također nismo imali ni više problema kao danas. Nažalost, to je kad se poremete vrijednosti i ne poštuje Božiji zakon koji nam je dat. Vratila bih se malo u djetinjstvo, u vrijeme kada je mene i moje sestre odgajala naša majka. Majka nam nikad nije govorila za nešto da je dobro a da nam to nije svojim primjerom pokazivala, kako da se ophodimo s komšijom, kako da prosjaka ne vratimo s vrata... Znači, nismo mogli čuti da nam jedno govori, a drugo radi. Ja danas kao majka trudim se slijediti taj primjer, mada nekad bude i propusta. Mnogo nam je lakše kad od malehna djecu učimo tim nekim zakonima, da im Uzvišeni Bog bude na prvom mjestu, pa onda Poslanik, a.s., pa tek onda majka. Trudim se, dakle, da odgajam djecu na način da onako kako rade u javnosti, tako treba da čine i u tajnosti, jer ima Onaj Koji ih posmatra, Koji ih nadzire.

U posljednje vrijeme aktuelno je pitanje vršnjačkog nasilja, koje je, moramo priznati, sve učestalija pojava... Kakav je Vaš pogled na sve ono što se događa među mladima? Smatrate li da je i to jedan od rezultata duhovne i moralne krize koja je zahvatila naše društvo?

Naravno da jeste. Nažalost, trebalo je da se desi jedna tragedija da nam otvori oči. Ja bih opet nekako paralelu da napravim, kako su nas odgajali ranije i kako mi danas odgajamo. Vrijeme kad sam ja bila mala nije bilo tako davno, a dosta toga se promijenilo. Čak je između moje starije i mlađe djece ogromna razlika. Nama je majka uvijek govorila: „Čak i mrava u bašti zaobiđi. Ne radi ti ništa, ne diraj ga! Pauk ako ti padne na rame, skloni ga. Pticu ranjenu odnjeguj, pa je pusti...“ Ako bih i igračku, npr. lutku, bacila, ukoravala bi me i govorila: „Šta da je to sad živo biće...“ Dakle, sve oko nas je bilo sveto. Pravilo koje se poštovalo bilo je: sve ono što ne bi želio da neko drugi radi tebi, ni ti nemoj činiti drugome. Međutim, danas naša djeca čim saznaju za sebe, okupirani su crtićima punim nasilja, a često se dešava da s roditeljima skupa sjede i gledaju serije u kojima se više ne zna ko kome spletkari, podmeće. Potom, tu su igrice pune nasilja, u kojima, recimo, dijete vozi auto, udara pješake i bukvalno se na ekranu vidi kako krv curi. To je van svake pameti. I šta očekivati od te djece sutra, jer njihov mozak ne može razlučiti realno od virtualnog. Mislim da smo mi uzroci toga i da treba malo više povesti računa o tome. Djecu ne treba samo da odvedemo u trgovinu i kupimo im šta izaberu, već da ih odvedemo i na drugu stranu, da pomognu nekom djetetu koje nema mogućnosti tako birati te da podijele s njim. Učiti ih, dakle, vrijednostima.

Predsjednica ste Humanitarnog udruženja za pomoć i edukaciju „Trag dobra“. O kakvom se udruženju radi? Sam naziv upućuje na dobro, ali možete li nam predstaviti projekte, ciljeve Udruženja?

Mojih nekoliko prijateljica i ja bile smo aktivne volonterke u nekim sličnim udruženjima te smo odlučile osnovati naše udruženje, prvenstveno humanitarnog karaktera, gdje pomažemo porodicama koje su u potrebi. Imamo i nekoliko stipendija koje dodjeljujemo. Udruženje je osnovano prije tri godine, još djelujemo skromno. Naša akcija na koju smo svi ponosni je izgradnja bunara u Africi. Svaki put oplačemo kad stignu informacije o tim ljudima koji dove za taj bunar i tek onda vidimo koliko njima voda znači. Najviše se tom projektu posvetimo u toku Ramazana i to je kao neka trajna sadaka. U naše projekte spadaju i edukativne radionice. Posjećujemo osnovne škole i pokušavamo predstaviti djeci nešto novo, novi vid edukacije koji nemaju u školama u redovnoj nastavi.

Otkrili ste nam da su vam od svih vanporodičnih aktivnosti najdraže kreativne radionice za male pacijente Pedijatrijske klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Pričajte nam o tome.  

To je krenulo nekako spontano. Zasad te radionice održavamo samo jednom mjesečno, nadam se da će u budućnosti biti češće. Sa djecom na Pedijatrijskoj klinici mjesečno provodimo oko dva sata. I oni budu zadovoljni, a tako i mi.

Šta vas se najviše dojmilo tamo a što bi bilo i pouka svima nama?

Svaki put naiđemo na nešto novo. Bude i smijeha i tuge. Ono što je meni i mojim kolegicama bilo najteže jeste susret sa jednim dječakom koji nije htio da se druži, da sarađuje. Mi smo ga bukvalno dovukle u dnevni boravak, gdje su održavane radionice. Tada smo pravili čestitke za Bajram, a on je bio totalno nezainteresiran. Na kraju mu je moja kolegica rekla: „Hajde, ako želiš, napiši mami čestitku. Pomoći ću ti.“ On je onda rekao: „Ne mogu mami, ona je ostavila mene i babu.“ Nastao je muk, ostale smo zatečene. Bilo je veoma teško. Čini mi se, da je rekao da je umrla, bilo bi to lakše prihvatiti. Pokušale smo ga oraspoložiti i na kraju smo vidjele da je dječak komunikativan i zabavan.

Jedan od Vaših mlađih članova porodice bori se s veoma rijetkim oboljenjem, je li Vas i to povezalo s mališanima na klinici?

Naravno. S obzirom na to da smo mnogo vremena provodili u bolnici, došla sam na ideju da pokrenemo te radionice. Moj sin je, poput svakog djeteta tu u bolnici, priželjkivao takvu vrstu druženja. Svi smo se mnogo radovali tim susretima. Hvala Bogu, sad već ima nekoliko udruženja koja naizmjenično održavaju radionice te vrste i druže se s mališanima kojima to puno znači.

Kako se Vi lično kao majka borite s tim? Odakle crpite kako fizičku tako i itekako potrebnu duhovnu snagu?

Pa teško jeste. Ne samo ja kao majka. Nekad osjećam da je meni najteže, ali zaista čitava porodica pati. Svaki član naše porodice se nosi s tim kako zna i umije. Premda, ko god poznaje našeg sina, zna da on nama vraća mnogo više svojim pozitivizmom i osmijehom, svojom ljubavlju. Nije malo, dvanaest je godina borbe iza nas i ta borba još traje. Naravno, vjera je najvažnija u svemu. Često sam se pitala i dan-danas mi nije jasno kako ljudi koji nisu vjernici, kad naiđu na takav problem, na koji način se suočavaju s tim. Mi vjernici znamo da je sve od Boga. Teško jeste, ali tu su namaz, dove, vjera u Božiju pomoć jer znamo da će On zasigurno dati onako kao je najbolje za sve nas.

Razgovarala Nihada Ugljanin