Svakodnevno smo svjedoci da se u svijetu dešavaju protjerivanja, ubijanja, jedna sveopća nesigurnost i haos. Teroristički napadi, preuzimanje odgovornosti grupa koje nemilosrdno ubijaju nevine ljude. Ubiti grupu nevinih, nepoznatih ljudi, nekoga ko se slučajno nađe na određenom mjestu – to je  potpuno neshvatljivo ljudskom razumu.

I gdje je greška, šta se to dešava?
Zašto se skupini kojoj Božija riječ bi dostavljena i prvi imperativ „Uči!“, a ubijanje jednog nevinog insana poredi se sa ubijanjem cijeloga čovječanstva, dešava da radi sve ono što je suprotno vjeri i njenim načelima?
Gdje je to današnje društvo zakazalo?

Između ostaloga, u odgoju, u prenošenju vrijednosti. Da su se ponašali prema prvoj objavljenoj riječi, ne bi bili na ovom stepenu gdje jesu.
Prema podacima UNESCO-a, u svijetu ima oko 775 miliona nepismenih, koji ne znaju ni čitati ni pisati. Gotovo dvije trećine nepismenih su žene. Većina ih živi u Južnoj i Istočnoj Aziji, kao i u Africi.
Donosilac Radosne vijesti u bici na Bedru oslobađao je one zarobljenike koji   poduče desetero muslimanske djece čitanju i pisanju! Prije 14 vijekova!

Teško je i nezahvalno generalizirati stvari, ali ako pogledamo gdje su muslimani danas u naučnom svijetu, svijetu ekonomije, obrazovnih sistema, umjetnosti, kulture, bit će nam sve jasno.
Sljedbenici Poslanika, koji je došao sa misijom usavršavanja morala kod ljudi, zaboraviše šta ono bi moralno djelovanje.
Propust je napravljen u odgoju. Umjesto samilosti, suosjećajnosti, tačnosti, humanosti prema svemu stvorenome, brige o drugima, posvećenosti i maksimalnom trudu, odgajaju djecu uljuljkujući ih u slavnoj prošlosti. I nikakvoj sadašnjosti. O budućnosti niti ne domišljaju, šta će im to?
Razvijaju kod njih potrošački mentalitet, hrane u njima egoizam. Kod djevojčica razvijaju opsjednutost tijelom i izgledom umjesto ženstvenost. Kod dječaka ne razvijaju muževnost, već ih štiteći od svega i svačega čine mlakonjama. Na učenje žrtvovanju niti ne pomišljaju. Zašto opterećivati djecu? Neka odmore. Neka imaju sve što požele. A nije im jasno da je želja i čekanje ljepše od bilo kakvog poklona.
Izvođenje djece se svelo na lutanje po velikim trgovačkim centrima, gdje je zrak sve osim svjež i gdje u blještavilu i šarenilu ponude roditelji zavaravaju i sebe i djecu da je sve bajno, da su bogati i moderni.

Ne čitaju novija istraživanja psihologa čiji zaključci kažu da se sreća doseći može tek kroz davanje i činjenje dobra ljudima. Kroz zahvalnost na svemu što  je ljudskom rodu darovano. Kroz istinsku duhovnost i druženje sa ljudima. Kroz hranjenje gladne ptičice. Promrzlog cuku i macu mnogi će sa gađenjem gledati zbog prljavštine. Pa ne puštaju suzu za pobijenim bebama i djecom Gaze, poginulima u Francuskoj, Jemenu, Siriji. Kako očekivati onda samilost prema životinjama? A svemu tome nas je učio naš dragi Poslanik, a.s., poslan kao Milost svjetovima.
Ne čitaju istraživanja pedagoga čiji zaključci kažu da je najbolji način odgajanja biti dobar uzor. Kakav su uzor svojoj djeci?
I pitamo se zašto „nevjernički“ Zapad prima toliko ljudi s „vjerskog“ Istoka? Zašto na Zapadu vlada pravda, rad, red, disciplina, poštenje – sve same islamske vrijednosti? I zašto u državama u kojima žive muslimani nema pravde, reda, rada?

Ljudi koji omalovažavaju ljude koji im služe, ne mogu se nadati dobru. Bilo bi zanimljivo čuti ispovijesti dadilja koje trpe svakakve uvrede i nepoštivanja od umišljenih bogatašica. Koje k tome to bogatstvo nisu stekle obrazovanjem, trudom, radom. Ne, to im je nafta donijela. I ko kaže da rad ne oplemenjuje čovjeka? Da, rad itetkako čini čovjeka boljim. A oni sebe i svoju djecu štite od bilo kakvog rada.
Na Zapadu nije važno ko obavlja koji posao. Tamo se poštuje ČOVJEK, a rad je velika vrijednost. Poštenje je visoko na ljestvici vrlina. Odgajaju djecu tako da budu humani, radini, tačni, suosjećajni i da pomognu ljudima u nevolji.
Sve ovo što se događa muslimanima itekako je uslovljeno pogrešnim odgojem i slabom afirmacijom vrijednosti.  
Odgoj je dugotrajan proces i rezultati nisu odmah vidljivi. Sve ovo čemu sada svjedočimo posljedice su nemarnog odnosa u prošlosti prema odgoju djece, koja sada kao odrasli ljudi biraju pogrešno ponašanje. Stoga je važno što prije raditi na temeljnoj reformi odgojnih vrijednosti, da bi bar za nekoliko godina došlo do napretka.

Piše Sabrija MEHMEDOVIĆ