Zamislite život bez mogućniosti pamćenja. Najvjerovatnije bismo hodali bez identiteta. Stalno bismo postavljali jedna te ista pitanja, jer ne bismo mogli zapamtiti odgovore na njih. Zauvijek bismo živjeli u sadašnjosti i ne bismo imali nikakve predstave o ljudima i događajima iz naše prošlosti niti bismo se pripremali za susret sa budućnošću. Pamćenje je od velikog značaja i ono prethodi učenju. Većina ljudi ne razlikuje ova dva pojma zbog njihove bliskosti i često uproštavaju bogatstvo kognitivnih procesa svodeći ih sve na jedno, a to je pamćenje. Ako pogledamo definiciju pamćenja u kojoj se navodi da je pamćenje proces pohranjivanja informacija, onda nam cio proces učenja nalikuje gradnji kuće, u kojem dugotrajna i kratkotrajna memorija služe kao jedan dio sredstava za građu te kuće, a ljudska kreativnost, snaga i i ispravna motivacija su ruke koje grade tu kuću. Odlučiti se na gradnju kuće, tj. Izgradnju ličnosti bitan je momenat kada počinjemo učiti. Da li ćemo uspjeti izgraditi kuću pitanje je na koje ne možemo odgovoriti, jer nikad ne znamo kakvi vanjski faktori mogu to spriječiti. Ali, imati takav jedan cilj već je samo po sebi ispunjavajuće. Učenje je sticanje novih osobina i usvajanje ponašanja, ali je i jačanje ili slabljenje starih navika kao rezultat životnog iskustva. Neki ljudi zapamte mnoštvo važnih informacija kroz život, ali od njih nikada, ne sagrade kuću koja se zove uspjeh ličnosti. U ovom slučaju njihov građevinski materijal im nije bio od koristi, možemo ga smatrati protraćenim i propalim. Iako je ukrašen titulama i diplomama ponosno okačenim na zid, jedino je još mogao da zaslijepi posmatrača. Nažalost, u mnogim obrazovnmi institucijama (osnovne i srednje škole, fakulteti), gdje je najbitnije da se ispravno shvati memorija i učenje, nailazimo na kalupiranost u odgoju jer se učenje još uvijek smatra čistim transferom informacija iz jedne glave u drugu, na šta bi djeca komentarisala: „Moramo tačno onako ponovit, od riječi do riječi, kako je nastavnica rekla.“ Današnja školska atmosfera nije prijateljski naklonjena sistemu funkcionisanja memorije. Djeca dobiju toliko informacija u toku jednog školskog dana, a tako malo prostora da sve to kvalitetno pohrane u dugotrajnu memoriju. Kada se dijete u toku provjere znanja ne uspije sjetit svega potrebnoga i dobije lošu ocjenu, to ne znači da njegovo učenje nije bilo uspješno, nego to znači da ono nije imalo dovoljno prostora da kvalitetno pohrani informacije.  

Stvaranje slobodnog prostora

Dugogodišnja istraživanja su pokazala da učenje nije transfer gotovog znanja iz jedne glave u drugu, već stvaranje vlastite nezamjenjive slike svijeta. Pristup učenju je kao i pristup ishrani, oboje čine osnovu ljudskog egzistiranja, ali kao što imamo individualni pristup hrani i piću tako imamo i učenju. Ne možemo prisiliti nekog da jede krompir, ali mu možemo ostaviti slobodan prostor da testira svoj ukus i odluči da li je odgovarajući za njega/nju. Učenje zahtijeva pozitivan ambijent i iznad svega lični prostor da se razumje ono što se uči s ciljem samozaključivanja i donošenja odluka. Kako odgojiti inteligentnu osobu ako joj cio život namećemo zaključke i odluke!? Riječ inteligencija potiče od latinske riječi 'intellegere' što znači razumjeti, spoznati. Shodno tome, inteligentna osoba je ona koja prolazeći kroz proces učenja na kraju uspijeva da spozna i da shvati, i tek tada dolazi do promjene u samoj ličnosti i u okruženju. Zbog čega mnogi mladi ljudi ne prihvataju život u duhu vjere? Možda upravo i razloga što su prošli kroz proces pukog nametanja informacija bez toga da im se ostavilo prostora da sami dođu do određenih zaključaka, te tako i do spoznaje. Velika je razlika između osobe koja napamet zna hadis „osmijeh je dobročinstvo“, ali ne shvata poruku tog hadisa, i osobe koja stimulisana hadisom razmišlja o datoj situaciji i pokrene se da istraži psihološko, sociološko i medicinsko djelovanje osmijeha, te nađe da osmijeh na licu čovjeka aktivira lučenje serotonina „hormona zadovoljstva“ i tako čuva čovjeka od depresije i drugih oboljenja, ali ne čuva samo sebe nego i društvo u kojem se nalazi, jer pozitivno utiče na međuljudske odnose i dobro raspoložene bliskih drugih. U ovom slučaju imamo upješan proces učenja, jer takva osoba ne samo da će imati pohranjenu informaciju nego će je i raumijevanjem primjenjivati u životu, što će nakon određeneg vremena polučiti rezultate u vidu pozitivnih promjena kod pojedinca i društva u koje djeluje.

Piše: dipl. psiholog Aida Tule, Zehra br. 45