Djeca vole priče i to najbolje ilustrira česta molba da im se priče pričaju ili čitaju. Odrasli treba da iskoriste to dječije interesovanje i da kroz odgovoran odabir priča i njihov sadržaj odgojno djeluju. Priče su orijentir i pomoć u odabiru ponašanja djeteta i pojednostavljuju sve situacije

Piše Sabrija MEHMEDOVIĆ

Priče, pripovijetke i bajke blago su koje je prisutno kod svih naroda svijeta. Stoljećima su prenošene usmenom predajom. Pričane su prvo odraslima i pomoću njih odgajale su se generacije ljudi na najvišim vrijednostima čovječanstva.  
Djeca slušajući priču razvijaju unutarnji život, koji može vrlo poticajno djelovati na dječiji razvoj i ponašanje. Uz pomoć priča se mogu objasniti i prilagoditi uzrastu mnoge pojave u prirodi i društvu, dočarati neobični likovi i razvijati dječija mašta. Priče mogu roditeljima i nastavnicima poslužiti kao dobro odgojno sredstvo.

Djeca vole priče i to najbolje ilustrira česta molba da im se priče pričaju ili čitaju. Odrasli treba da iskoriste to dječije interesovanje i da kroz odgovoran odabir priča i njihov sadržaj odgojno djeluju. Priče su orijentir i pomoć u odabiru ponašanja djeteta i pojednostavljuju sve situacije. Priče polariziraju. Neka osoba je dobra ili zla. Jednoznačnost u životu ne postoji, nije život crno-bijeli, ali djeca u ovom periodu to ne razumiju.  Odrastanjem će steći sposobnost spoznavanja drugih ljudi i složenih životnih situacija.
Djeca predškolske i rane školske dobi ne trebaju dvoznačnosti i karikiranja. Potrebni su im potpuno jednoznačni i jasni odnosi. Dijete treba jednostavnost i jasnoću. Ono treba sa potpunom naklonošću prema svom junaku da se poveže s njim, da s njim proživljava brige i zamršene situacije. Dijete mora biti sigurno da na kraju uvijek, ali baš uvijek pobjeđuje dobro.
U stvarnom životu to neće uvijek biti slučaj i to će dijete kako odrasta spoznavati. Međutim, tu bolnu spoznaju će bolje savladati u sebi ako je u svom ranom djetinjstvu doživjelo i usvojilo sljedeće:
- treba se uvijek zauzeti za slabije;
- ispravno je biti dobar i vrijedan, a ne kroz život se provlačiti kao ljenčina;
- neko malen može pobijediti snažnije od sebe i taj maleni, ali pošteni čovjek  iznenada biva nagrađen ako skupi hrabrost i korača pravim putem.

Priče za djecu treba da govore o moralu i treba da daju djetetu priliku da se identificira. Sklonost i simpatija prema dobru može se izgrađivati kroz likove iz priča. Isto tako se razvija antipatija prema zlu.
Kao što je pravilna ishrana važna za tjelesni razvoj, tako je duhovna hrana važna za duhovni razvoj djeteta. To zahtijeva od roditelja i nastavnika određenu aktivnost i zalaganje. Oni mogu ispričati neku priču, čitati iz slikovnice ili opisivati slike, ili što je najbolje, usmeno ih pričati.
Nastavnici vjeronauke mogu za uvod u neku temu, npr. iz povijesti Islama ili o pohvalnim osobinama vjernika, na početku ispričati priču primjerenu uzrastu. Za djecu je to vrlo važno iskustvo za njihov unutarnji život, jer na taj način nastavnik iskazuje naklonost i bliskost sa učenicima. Učenici se poistovjećuju sa likovima i to im može biti orijentir u ponašanju.

Šta djeca uče slušajući priče?

Kada se dijete kreće, igra, hoda, ono uči kako naći svoje mjesto u svijetu, uči steći ravnotežu i kako regulirati svoja osjetila.
Sve što se u djetetovoj okolini dešava od velikog je značaja, jer dijete uči oponašanjem, a to se sve duboko utiskuje u izgradnji tijela i duše.
Kada se dijete unese u priču, ili u riječi izgovorene s ljubavlju, ili u pjesmu koja se pjeva za njega, tada se kreće, kao i u vrijeme igre, s istim intenzitetom u svom unutrašnjem svijetu i razvija svoj duševni život: vjerovanje u moć dobra, hrabrost, maštu i moralnost, sposobnost prosuđivanja i promatranja. To je rezultat ljubavi i prije svega iz života u slikama, koji zajedno prodiru na površinu upotrebom jezika.
U svijetu priče mi proširujemo životni svijet pred djecom kao životnu panoramu.
Djeca priče slušaju srcem i dušom. Za njih su priče stvarne. Oni tuguju zajedno s onima koji tuguju u priči i smiju se s vedrim junacima. Boje se i vesele zajedno sa junacima iz priče.
Možemo li mi odrasli još ovako slušati? Sjećamo li se priča iz djetinjstva, koje su nam pričali roditelji ili djedovi i nane? Sjećamo li se glasa koji nam je pričao?
Trebalo bi da pokušamo barem malo postati dijete kada pričamo priču. Treba da dijelimo radost i tugu kod čitanja, napetost i smijeh koji izbavlja sa djetetom koje nas sluša. Ne previše dramatizirati i opterećivati svojom interpretacijom. Kada mi istinski slušamo ono što pričamo, događaj nas nosi sam od sebe.
Dok dijete sluša priču, ono pogled usmjerava na vlastitu dušu. Naći će u prikazanim slikama događaje iz priče kao odraz vlastite sudbine. Neočekivani pomagači u priči otvorit će djetetu oči da shvati da se i ono tako osjeća kao lik u priči i taj preokret može biti odabir novog puta na kojem traži unutrašnja rješenja zajedno sa likom iz priče.
Djeca ne trebaju karikature od priča, što je danas vrlo često slučaj. Djeca treba kroz priču da upoznaju samoga sebe, ljude i svijet oko sebe. Samo onaj ko poznaje i razumije samog sebe i svijet, može kao odrasla osoba misliti i djelovati odgovorno.

Izbor srednje škole dobrim dijelom trasira put učenika. To je važna odluka o kojoj vrlo često ovisi zadovoljstvo i uspjeh u životu pojedinca. Na koji način će se učenik sutra postaviti prema radu, kako će se odnositi spram profesije i koliko će biti zadovoljan obavljajući određenu vrstu rada, umnogome zavisi od toga koju je profesiju odabrao

Piše Sabrija MEHMEDOVIĆ

Mjesec maj nagovještava kraj školske godine. Mnogi osnovci koji završavaju deveti razred pred velikom su dilemom: koju srednju školu upisati?
Veliki je to korak u životu svakog učenika. Ako uspješno odaberu školu, učenici će se zaštiti od mogućih neprijatnosti, razočarenja i neuspjeha. Profesionalna orijentacija učenicima pomaže da bolje upoznaju lične sposobnosti i nedostatke, da lakše donesu važnu odluku.
Izbor srednje škole dobrim dijelom trasira put učenika. To je važna odluka o kojoj vrlo često ovisi zadovoljstvo i uspjeh u životu pojedinca. Na koji način će se učenik sutra postaviti prema radu, kako će se odnositi spram profesije i koliko će biti zadovoljan obavljajući određenu vrstu rada, umnogome zavisi od toga koju je profesiju odabrao.
Školski pedagozi, psiholozi i razrednici završnih razreda mogu pomoći učenicima u ovoj važnoj odluci. Mnogi učenici traže savjet da razriješe svoje dileme.
Učenici su pred velikom dilemom, ali roditelji su također veoma optrećeni ovom odlukom. Posebno je to teška odluka u našem društvu gdje je stopa nezaposlenosti veoma visoka i gdje mnogo visokoobrazovanih osoba čeka na biroima za zapošljavanje. Bez obzira na situaciju, važno je da učenici svoju profesiju biraju na osnovu vlastitih sposobnosti i mogućnosti, ali i  profesiju u kojoj će uživati i davati svoj maksimum.
U izboru zanimanja učestvuju brojni faktori, ali najvažniji i najodgovorniji su porodica i škola.
Istraživanja su pokazala da je izbor zanimanja najviše pod utjecajem porodice. Roditelji prate svoju djecu i nastoje ih što objektivnije ocijeniti. Zavisno od tih procjena, roditelji preporučuju djeci koju srednju školu da upišu.
Ipak, veliki je broj roditelja koji ne gledaju realno na sposobnosti i mogućnosti svoje djece. Ponekad žele da djeca naslijede njihovo zanimanje, ne vodeći računa o tome da li to djeca mogu i žele. Ovako uglavnom postupaju roditelji koji vole svoje zanimanje i uspješni su u tome.
Ima i onih koji žele odvratiti djecu od svojih zanimanja i najčešće oni nisu uspješni, niti vole svoje zanimanje.
Veliki broj roditelja zbog objektivnih razloga nije se uspio obrazovati u određenoj struci, pa preko svoje djece žele ostvariti vlastite neispunjene želje i ambicije.
Neki roditelji izbor škole i budućeg zanimanja u potpunosti prepuštaju svojoj djeci, što nije dobro za dijete, za njih, ali ni za širu zajednicu.
Roditelji bi trebali kod svoje djece razvijati pozitivan odnos i stav prema svakoj vrsti rada. Vlastitim odnosom i ponašanjem djeci treba pokazati da je svaki pošten posao vrijedan i dostojan poštovanja. Nijedan rad ne treba omalovažavati, niti osobu koja ga obavlja.
Ono što roditelji mogu tokom odrastanja djeteta jeste da ga prate u svim životnim i radnim situacijama. Oni najbolje znaju čemu su sklona njihova djeca i kakve su im sposobnosti. Roditelji bi trebali biti što objektivniji u sagledavanju dječijeg opredjeljivanja za odabir srednje škole i zanimanja.
Neki roditelji, iz prevelike ljubavi prema svojoj djeci, doživljavaju ih daleko sposobnijom nego što to ona objektivno jesu. Tako zaslijepljeni odbacuju mišljenja i savjete bilo koga, čak i stručnih osoba, ukoliko im se mišljenja ne podudaraju.
Ukoliko roditelji ne mogu pomoći djetetu u izboru srednje škole i procjene sklonosti i sposobnosti, dobro bi bilo da ga upute pedagogu ili psihologu u školi, koji će pomoću testova odrediti čemu je dijete sklono.
Roditelji bi trebali imati aktivnu ulogu u izboru zanimanja svoga djeteta, od razgovora sa djetetom do razgovora i saradnje sa pedagogom koji poznaje njihovo dijete, ali se ovom problematikom intenzivnije bavi.
Svako zanimanje ima određenu težinu, ali ono što roditelji treba da objasne djeci jeste to da svako zanimanje nosi veliku odgovornost. Posebno je to važno objasniti kada je riječ o zanimanjima koja podrazumijevaju direktan rad sa ljudima. Ako se učenik želi baviti, primjerice, medicinskom strukom, treba da se preispita je li uspješan u prirodnim naukama, voli li pomagati ljudima, uspostavlja li lako komunikaciju s ljudima, je li spretan u poslovima gdje je važna fina motorika. Sve su to pitanja koja sebi treba postaviti učenik i biti pošten i procijeniti je li to zanimanje ono što najbolje odgovara njegovoj ličnosti.   
Roditelji su dužni razvijati radne navike svoga djeteta. Ono što tokom odrastanja prepoznaju kao sposobnosti treba razvijati i njegovati i skladno s tim zajedno sa djetetom odabrati odgovarajuće zanimanje.
Svim osnovcima koji biraju srednju školu želimo puno sreće i da se upišu u željenu školu. Onima koji biraju fakultet želimo da savjesno i odgovorno odaberu ono čime će se baviti  nekoliko narednih desetljeća. Velika je sreća i blagodat uživati u svome radu. Zbog toga je važno dobro razmisliti prije odluke.

Najbolji literarni rad u 2016.

Piše Edvin MEHMEDOVIĆ

Prije nego što sam odlučio bilo šta zapisati o ovoj temi, razmišljao sam dugo, dugo..., jer pisati o najboljem čovjeku svih vremena nije baš lahko, a upravo je taj čovjek moj uzor. S druge strane, izuzetna mi je čast i zadovoljstvo staviti na papir i podijeliti s nekim zašto sam za svog uzora izabrao baš posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, alejhisselam.
Muhammed je veličanstveno ime. U njemu, osim onog Hvaljeni, kako stoji u prijevodu na bosanskom jeziku, osjetim i ljubav, iskrenost, snagu, sigurnost, sreću, plemenitost, blagost, hrabrost... Mogao bih nabrajati tako u nedogled, a tek nedavno sam ga počeo istinski upoznavati.
Kada je moj otac nakon teške bolesti preselio na ahiret, sav moj dotadašnji bezbrižni dječiji svijet odjednom se srušio. Utihnule su sve moje nade i dani sreće nestali su njegovim odlaskom... Dani su prolazili a ja sam se sve češće pitao: Zašto se baš meni ovo događa? Zbog čega? Kako? Koliko god su mi bližnji objašnjavali, to su bili samo neuspjeli pokušaji da me utješe.
Jednog dana na času vjeronauke vjeroučiteljica nam je rekla da je upravo na taj dan rođen najbolji čovjek svih vremena – Muhammed, a.s. Tako je i taj čas bio posvećen sjećanju na njegov život i djelo kao posljednjeg poslanika kojeg je Allah, dž.š., odabrao da cijelome čovječanstvu objavi i prenese jedinu pravu vjeru – Islam.
Tada sam saznao da Muhammed, a.s., nije ni upoznao svoga oca Abullaha, jer je on umro prije Muhammedovog rođenja. Majku je, također, izgubio kada je imao samo šest godina. Premda je tako rano ostao bez oba roditelja, a poslije i djeda, izrastao je u čovjeka kojeg su svi voljeli. Lice mu je uvijek bilo veselo i nasmijano. Svakome bi se lijepo javio, svačiji bi govor lijepo saslušao i svačijoj bi potrebi odmah nastojao udovoljiti. Naročito je sa siromasima i nemoćnima lijepo postupao i uvijek ih štitio i pomagao im. Nikada se nije desilo da mu je neko nešto zatražio, a da ga je Poslanik odbio ako je to imao. Za vrijeme mjeseca Ramazana mnogo je dijelio i pomagao siromašne. Koga god bi susreo, prvi bi mu selam nazivao, pa čak i maloj djeci. Govorio bi polako i jasno tako da bi ga svako mogao čuti i razumjeti. Nikada ne bi govorio o kakvim besposlicama. Muhammed, a.s., je svakom praštao, pa i svojim najvećim neprijateljima. Ponekad bi se sa ashabima malo i našalio, ali time ne bi nikoga uvrijedio...
 „Eto, draga djeco, takav je bio naš Poslanik, a.s. Zato zapamtite: da bismo bili dobri i čestiti ljudi, prije svega, treba da se ugledamo na njega, da radimo ono što je on radio i preporučio nam, da ga se sjećamo i često spominjemo. Neka vam on bude uzor u svemu!“ – ovim riječima i porukom završila je vjeroučiteljica priču o Muhammedu, a.s.
Mnogo me zainteresirao život Muhammeda, a.s., pa sam u jednoj zbirki priča za djecu pročitao sljedeće: „Jednog dana dok je još bila živa Muhammedova majka Amina uzela je sina za ruku i uputila se ka mezaru svoga muža Abdullaha. Oboje su bili veoma tužni. Muhammed je počeo plakati jecajući. Majka ga je čvrsto zagrlila, obrisala mu suze i počela ga ljubiti. Eh, kada samo pomisli koliko bi ga njegov otac volio i milovao da je živ, kako bi on njega slušao i sve što mu kaže odmah izvršavao. Nakon što su se udaljili od mezara, njegova čežnja bila je ogromna. Ali, majka mu je objasnila da je njegov otac sada na mnogo boljem mjestu od ovoga svijeta i da će osjetiti kada njegov sin Muhammed bude činio dobro i bit će radostan i sretan zbog toga...“
Na kraju, shvatio sam da ipak nisam sam, jer moj i Stvoritelj svih nas nikad ne umire i uvijek je uz one koji se oslanjaju na Njega, a u svemu tome pomoglo mi je upoznavanje života i djela najboljeg čovjeka ikada stvorenog – Muhammeda, a.s. Zato je on moj najbolji uzor.
Sada moram krenuti, čeka me dosta posla. Ne želim propustiti priliku da budem kao moj uzor.

Ova priča izabrana je za najbolji literarni rad na literarnom natječaju za učenike osnovnih škola u BiH za 2016. godinu, koju je raspisao Human Appeal International, Sarajevo. Autor priče je Edvin Mehmedović, učenik IV razreda O.Š. „Simin Han“, Tuzla.