Zilha Ramić rođena je 1976. godine u Visokom. Udata je, majka petero djece, i premda mlada, već je nana, i to dvoje unučadi. Zilha je i društveno angažirana žena. Predsjednica je Humanitarnog udruženja za pomoć i edukaciju „Trag dobra“. Volonterka je i saradnica mnogih udruženja, kao i naše Ženske edukacione orgnizacije „Kewser“. Osim toga, Zilha vodi i organizira dječije kreativne radionice u osnovnim školama, a najdraža aktivnost su joj kreativne radionice za najmlađe pacijente Pedijatrijske klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.
Sa Zilhom smo razgovarali o značaju uloge žene u porodici, posebno u odgoju, njenoj angažiranosti u društvu, o volonterizmu, duhovnosti, ukratko o svemu onome čime se odlikuje i u čemu se pronalazi naša sagovornica.

S obzirom na to da ste najprije supruga, majka, mlada nana, nadam se da ćete se složiti sa mnom da naš razgovor započnemo temom o odgoju i porodici. Svjedoci smo da je stanje današnje porodice veoma kritično. Šta nam možete kazati glede toga i kako Vi uspijevate u okruženju kakvo je današnje afirmirati porodične vrijednosti?

Kada govorimo o porodici, vjerski principi su itekako važni, oni su osnova svega. Bog Uzvišeni nas je stvorio i On nas najbolje poznaje te nam je stoga dao upute, smjernice, zakone, zabrane, naređenja glede našeg ponašanja u životu, kako bismo lakše hodili dunjalukom time stekli sreću i ovog i onog svijeta. Živimo u vremenu u kojem nam se sve ono dobro, pozitivno, ljudsko, nažalost, prikazuje kao loše, nazadno. S druge strane, ono nakaradno, loše, sve te ružne osobine nekako se prezentiraju i prikazuju kao „dobre“, što bi mladi rekli, kul. Također, velik je pritisak na samu porodicu tako da je u današnjem vaktu teško očuvati i održati sam brak, samu porodicu. Ne želim da se moje riječi protumače pogrešno, jer razvod je naravno dozvoljen, ali znamo da mi žene moramo dati od sebe, uložiti u porodicu, u djecu, pa onda na kraju, ako dođe neminovno, razvod. Allah, dž.š., dao je ženi da ima muža, mužu da ima ženu, da skupa imaju djecu. Tek tada, kad ispoštujemo te norme, dijete koje odraste u takvoj iole prirodnoj sredini, porodici, naravno da će izrasti u društveno korisnog člana zajednice

Pedagozi i ostali stručnjaci koji se bave i učestvuju u odgoju, stalno podsjećaju na to da bi svaki roditelj prije svega trebao da odgoj uskladi s univerzalnim vrijednostima pa tek onda da od djeteta očekuje lijepo ponašanje. Teče li odgoj u Vašoj porodici po tim principima?

Nikad ranije, čini mi se, nismo imali toliko pedagoga, psihologa kao u posljednje vrijeme, ali također nismo imali ni više problema kao danas. Nažalost, to je kad se poremete vrijednosti i ne poštuje Božiji zakon koji nam je dat. Vratila bih se malo u djetinjstvo, u vrijeme kada je mene i moje sestre odgajala naša majka. Majka nam nikad nije govorila za nešto da je dobro a da nam to nije svojim primjerom pokazivala, kako da se ophodimo s komšijom, kako da prosjaka ne vratimo s vrata... Znači, nismo mogli čuti da nam jedno govori, a drugo radi. Ja danas kao majka trudim se slijediti taj primjer, mada nekad bude i propusta. Mnogo nam je lakše kad od malehna djecu učimo tim nekim zakonima, da im Uzvišeni Bog bude na prvom mjestu, pa onda Poslanik, a.s., pa tek onda majka. Trudim se, dakle, da odgajam djecu na način da onako kako rade u javnosti, tako treba da čine i u tajnosti, jer ima Onaj Koji ih posmatra, Koji ih nadzire.

U posljednje vrijeme aktuelno je pitanje vršnjačkog nasilja, koje je, moramo priznati, sve učestalija pojava... Kakav je Vaš pogled na sve ono što se događa među mladima? Smatrate li da je i to jedan od rezultata duhovne i moralne krize koja je zahvatila naše društvo?

Naravno da jeste. Nažalost, trebalo je da se desi jedna tragedija da nam otvori oči. Ja bih opet nekako paralelu da napravim, kako su nas odgajali ranije i kako mi danas odgajamo. Vrijeme kad sam ja bila mala nije bilo tako davno, a dosta toga se promijenilo. Čak je između moje starije i mlađe djece ogromna razlika. Nama je majka uvijek govorila: „Čak i mrava u bašti zaobiđi. Ne radi ti ništa, ne diraj ga! Pauk ako ti padne na rame, skloni ga. Pticu ranjenu odnjeguj, pa je pusti...“ Ako bih i igračku, npr. lutku, bacila, ukoravala bi me i govorila: „Šta da je to sad živo biće...“ Dakle, sve oko nas je bilo sveto. Pravilo koje se poštovalo bilo je: sve ono što ne bi želio da neko drugi radi tebi, ni ti nemoj činiti drugome. Međutim, danas naša djeca čim saznaju za sebe, okupirani su crtićima punim nasilja, a često se dešava da s roditeljima skupa sjede i gledaju serije u kojima se više ne zna ko kome spletkari, podmeće. Potom, tu su igrice pune nasilja, u kojima, recimo, dijete vozi auto, udara pješake i bukvalno se na ekranu vidi kako krv curi. To je van svake pameti. I šta očekivati od te djece sutra, jer njihov mozak ne može razlučiti realno od virtualnog. Mislim da smo mi uzroci toga i da treba malo više povesti računa o tome. Djecu ne treba samo da odvedemo u trgovinu i kupimo im šta izaberu, već da ih odvedemo i na drugu stranu, da pomognu nekom djetetu koje nema mogućnosti tako birati te da podijele s njim. Učiti ih, dakle, vrijednostima.

Predsjednica ste Humanitarnog udruženja za pomoć i edukaciju „Trag dobra“. O kakvom se udruženju radi? Sam naziv upućuje na dobro, ali možete li nam predstaviti projekte, ciljeve Udruženja?

Mojih nekoliko prijateljica i ja bile smo aktivne volonterke u nekim sličnim udruženjima te smo odlučile osnovati naše udruženje, prvenstveno humanitarnog karaktera, gdje pomažemo porodicama koje su u potrebi. Imamo i nekoliko stipendija koje dodjeljujemo. Udruženje je osnovano prije tri godine, još djelujemo skromno. Naša akcija na koju smo svi ponosni je izgradnja bunara u Africi. Svaki put oplačemo kad stignu informacije o tim ljudima koji dove za taj bunar i tek onda vidimo koliko njima voda znači. Najviše se tom projektu posvetimo u toku Ramazana i to je kao neka trajna sadaka. U naše projekte spadaju i edukativne radionice. Posjećujemo osnovne škole i pokušavamo predstaviti djeci nešto novo, novi vid edukacije koji nemaju u školama u redovnoj nastavi.

Otkrili ste nam da su vam od svih vanporodičnih aktivnosti najdraže kreativne radionice za male pacijente Pedijatrijske klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Pričajte nam o tome.  

To je krenulo nekako spontano. Zasad te radionice održavamo samo jednom mjesečno, nadam se da će u budućnosti biti češće. Sa djecom na Pedijatrijskoj klinici mjesečno provodimo oko dva sata. I oni budu zadovoljni, a tako i mi.

Šta vas se najviše dojmilo tamo a što bi bilo i pouka svima nama?

Svaki put naiđemo na nešto novo. Bude i smijeha i tuge. Ono što je meni i mojim kolegicama bilo najteže jeste susret sa jednim dječakom koji nije htio da se druži, da sarađuje. Mi smo ga bukvalno dovukle u dnevni boravak, gdje su održavane radionice. Tada smo pravili čestitke za Bajram, a on je bio totalno nezainteresiran. Na kraju mu je moja kolegica rekla: „Hajde, ako želiš, napiši mami čestitku. Pomoći ću ti.“ On je onda rekao: „Ne mogu mami, ona je ostavila mene i babu.“ Nastao je muk, ostale smo zatečene. Bilo je veoma teško. Čini mi se, da je rekao da je umrla, bilo bi to lakše prihvatiti. Pokušale smo ga oraspoložiti i na kraju smo vidjele da je dječak komunikativan i zabavan.

Jedan od Vaših mlađih članova porodice bori se s veoma rijetkim oboljenjem, je li Vas i to povezalo s mališanima na klinici?

Naravno. S obzirom na to da smo mnogo vremena provodili u bolnici, došla sam na ideju da pokrenemo te radionice. Moj sin je, poput svakog djeteta tu u bolnici, priželjkivao takvu vrstu druženja. Svi smo se mnogo radovali tim susretima. Hvala Bogu, sad već ima nekoliko udruženja koja naizmjenično održavaju radionice te vrste i druže se s mališanima kojima to puno znači.

Kako se Vi lično kao majka borite s tim? Odakle crpite kako fizičku tako i itekako potrebnu duhovnu snagu?

Pa teško jeste. Ne samo ja kao majka. Nekad osjećam da je meni najteže, ali zaista čitava porodica pati. Svaki član naše porodice se nosi s tim kako zna i umije. Premda, ko god poznaje našeg sina, zna da on nama vraća mnogo više svojim pozitivizmom i osmijehom, svojom ljubavlju. Nije malo, dvanaest je godina borbe iza nas i ta borba još traje. Naravno, vjera je najvažnija u svemu. Često sam se pitala i dan-danas mi nije jasno kako ljudi koji nisu vjernici, kad naiđu na takav problem, na koji način se suočavaju s tim. Mi vjernici znamo da je sve od Boga. Teško jeste, ali tu su namaz, dove, vjera u Božiju pomoć jer znamo da će On zasigurno dati onako kao je najbolje za sve nas.

Razgovarala Nihada Ugljanin

 

U nedjelju 13. novembra ove godine završen je treći po redu Dječiji sajam u sarajevskoj Skenderiji, koji je po broju posjetitelja i izlagača bio najuspješniji do sada.
Tokom tri dana trajanja sajam posvećen djeci do 10 godina, roditeljima i trudnicama posjetilo je više od 30.000 posjetitelja koji su mogli uživati u raznovrsnom programu na sajamskoj pozornici i na štandovima više od 60 izlagača, koji su za ovu priliku predstavili svoje najkvalitetnije proizvode i usluge namijenjene cijeloj porodici, a po posebnim sajamskim popustima.
Za više od 1.000 djevojčica i dječaka koji su nastupili u festivalskom dijelu Dječijeg sajma, ovo je bila sjajna prilika da pokažu svoje talente i umijeća pred mnogobrojnom publikom u dvorani „Mirza Delibašić“. Pozornicom su prodefilovali mališani sarajevskih vrtića na čelu sa JU „Djeca Sarajeva“, djeca iz brojnih udruženja za osobe sa posebnim potrebama, polaznici edukativnih programa, sportskih škola, talentirani mali muzičari i pjevači, uz brojne sajamske maskote i nagradna izvlačenja.

Sajam je i ove godine obilovao brojnim iznenađenjima, poklonima, šarenilom, a mališani su tradicionalno pokazali veliko interesovanje za radionice sa službama od javnog značaja, poput policije, vatrogasaca i hitne pomoći. Posjetitelji sajma su se u velikom broju odazvali akcijama za pomoć ugroženim kategorijama stanovništva doniravši krv ili materijalna sredstva brojnim humanitarnim udruženjima, kojim su organizatori sajma ustupili prostor.
3. Dječiji sajam je upotpunila i njegova ovogodišnja ambasadorica Marija Hudolin, sjajno se zabavivši sa svojom veselom, mnogobrojnom porodicom, te brojni prijatelji i gosti sa svojim mališanima. Još jedanput sajam je odaslao poruku zajedništva i ukazao na važnost kvalitetno provedenog vremena sa djecom, te njihovog pravilnog rasta i razvoja.
Kao što je na samom otvaranju istakao premijer Vlade Kantona Sarajevo Elmedin Konaković, Dječiji sajam je manifestacija koja je nedostajala gradu Sarajevu i sasvim sigurno pretenduje da postane jedan od festivala po kojem je grad Sarajevo prepoznatljiv.
Sajam su realizirali Cuspis i Udruženje „Moderno društvo“, a uz pomoć kabineta premijera Kantona Sarajevo, Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, te partnerstva sa JU „Djeca Sarajeva“.

 

Djeci ne trebaju vaši konopci, već krila. Ako su bila satkana od ljubavi, na tim krilima će često svraćati k vama. Roditeljstvo zahtijeva jako puno vremena, truda, odricanja i novca. I kada obavljamo osnovno – hranimo djecu, oblačimo, školujemo – sve to puno košta.
Onog momenta kada postanemo roditelji, dijete i njegove potrebe stavljamo u prvi plan. Sebe potisnemo. Potrebu za snom, druženjem i putovanjem prilagodimo novom članu porodice. Ritam dana je osmišljen prema djetetu.

Piše Sabrija MEHMEDOVIĆ

Mnogo neprospavanih noći, svaki zubić i prehlada odbolovani. Sa strepnjom gledamo u pedijatra kada pregleda naše čedo. Posebno je velika strepnja i iščekivanje kada nešto nije uredu i kada razvoj djeteta ne ide uobičajenim tokom.
Strepnja i neizvjesnost su posebno veliki ukoliko imamo dijete s poteškoćama u razvoju. Trudimo se, učimo, tragamo, pitamo stručnjake. Pokušavamo dati maksimum i prema Poslanikovoj, a.s., preporuci odgajati djecu za vrijeme u kojem će živjeti.
I pored iskonske želje za potomstvom, ponekad mladi ljudi ne žele brak, niti djecu. Smatraju to u ovom vremenu suvišnim i nepotrebnim. Da će im biti puno bolje ako žive sami, slobodni i ugađajući samo svojim potrebama i željama.
Život će im uistinu biti lakši, imat će puno vremena za sebe. Sve što imaju trošit će na sebe. I sve bi to bilo tako da smo mi samo materijalistička bića. Da sreću čine samo materijalne stvari. Ali ipak nije tako.

Stjecanje materijalnih stvari i trošenje novca postali su strastvena preokupacija današnjice. Jedno vrlo važno otkriće psihologa u vezi sa ljudskim ponašanjem je da gomilanje novca i materijalnih stvari nema nužno za posljedicu odgovarajući porast osjećaja zadovoljstva i sreće. Ličnoj sreći stvarni doprinos daju stvari duhovne prirode, smislene aktivnosti u životu i moralne vrijednosti. Važni su i dobri međuljudski odnosi u bližoj i daljoj porodici, sa prijateljima i na poslu.
Novcem se može kupiti lijepa kuća, elegantna odjeća i divan namještaj. Ono što najviše trebamo, novcem ne možemo kupiti – ljubav, duševni mir, iskrenu podršku u životu i utjehu na samrtnoj postelji. To možemo imati čistim, urednim i moralnim životom. I građenjem jakih i toplih međuljudskih odnosa.
Ono što odgajajući djecu i žrtvujući za porodicu činimo jeste jedan vid pokornosti Allahu, dž.š. Poslanik, a.s., u jednoj predaji kaže da kada čovjek troši na svoju familiju, to mu se ubraja u sadaku.
Svako putovanje ima cilj, a kada ga ispunimo, sretni smo da imamo dom gdje se vraćamo.
A kakvo se putovanje može uporediti s putovanjem zvanim roditeljstvo? I kakva svjetla metropola se mogu mjeriti sa sjajem u očima djeteta?
Lahko se nositi sa samoćom dok je čovjek mlad. Zdrav i uspješan.
Ono na šta kao roditelji rijetko pomišljamo dok su djeca mala, jeste to da će nam nagrada za sav trud biti puno veća od materijalne. A to je blizak odnos pun ljubavi sa djetetom kada odraste. Kada čitav posao odgajanja djece bude iza nas, ostat će dvije odrasle osobe koje jedna drugu posmatraju s ljubavlju, imaju zajedničku prošlost, poznaju i prihvataju jedna drugu.
Takav odnos se ne postiže automatski kada dijete dođe u određeno doba. Nažalost, ovu bliskost mnogi roditelji i djeca ne postignu i to zato što temelji njihovog odnosa nisu pravilno izgrađeni u ranim godinama.

Djeci treba uz pomoć ljubavi pomoći da odrastu zadovoljni sobom i drugim ljudima, da budu hrabri da se suoče sa životnim problemima. Djeca koja dobiju takav odgoj uistinu su sretna djeca.
Važno je da djecu razumijemo, podržavamo i savjetujemo. Zdrav odnos se gradi od rođenja, a posebno u ranoj dječijoj dobi. Upravo razumijevanje i izgradnja odnosa se prečesto zanemaruje, iako su ključni za budućnost naše djece, ali i nas. Kako se osjećaju u svojoj koži, kako se odnose prema drugima, kako komuniciraju, kako se ponašaju, uče, razvijaju se, uživaju u sitnim životnim radostima i kako se nose sa životnim problemima – najviše će biti obilježeno načinom na koji smo izgradili svoj odnos s njima.
Temelj sazdan na ljubavi, razumijevanju i uvažavanju, od ključne je važnosti za osjećaj vrijednosti svakoga djeteta.
Umijeće ljubavi najvećim je dijelom umijeće upornosti, baš kao i odgoj. A odgoj je neprekidno iskazivanje ljubavi.
„Djeci ne trebaju vaši konopci, već krila. Ako su bila satkana od ljubavi, na tim krilima će često svraćati k vama.“

Cilj svih nas treba da budu naša odgojena i obrazovana djeca koja će biti samostalna, koja će biti spremna da postavljaju pitanje zašto, koja će biti spremna da odgovaraju na pitanje zašto, dakle, da kritički razmišljaju, analiziraju i stanje i vrijeme i ljude oko sebe. Takva djeca će, zapravo, biti snaga ove zemlje

Prvi dani školske godine već su iza nas, ali još nije kasno da se svi oni koji učestvuju u školskom procesu podsjete na ono što je bitno uraditi u početku da bi se ostvarili dobri rezultati na kraju. U tome će nam pomoći prof. Mubina Islamović, nastavnica islamske vjeronauke u OŠ „Aleksa Šantić“ u Sarajevu, koja godinama radi u nastavi i uključena je u odgojno-obrazovni proces naše djece, a naravno u tom procesu učestvuje i kao majka, odgajajući i obrazujući vlastitu djecu.
Sa prof. Islamović razgovaramo o školskom sistemu u našoj zemlji, odgoju i obrazovanju u školi, o utjecaju religijskog odgoja na pravilan odgoj učenika, ali i o značaju vannastavnih aktivnosti za učenike, o tzv. trouglu kojeg čine nastavnik, učenik i roditelj, dakle o obavezama kako nastavnika i učenika, tako i roditelja, uz savjete kako na najbolji način prevazići poteškoće i postići uspjeh.

Je li škola danas zaista odgojno-obrazovna ustanova?

Kada kažemo da je škola odgojno-obrazovna ustanova, trebala bi to biti u potpunosti. Međutim, ja se, nažalost, ne mogu složiti s tim i reći da je to baš tako. Naravno, moramo biti svjesni da je škola kao takva osnovni temelj društva, jer ako hoćemo da gradimo zdravo društvo, da doprinesemo i učinimo što boljom našu Bosnu i Hercegovinu, moramo imati i kvalitetne temelje. Dakle, škola mora biti u pravom smislu odgojno-obrazovna ustanova. A zašto to nije u potpunosti, navest ću nekoliko faktora, ali o tome se može dugo razgovarati.
Prije svega, počet ću od tzv. trougla koji je neizbježan u školstvu, a čine ga roditelj, učenik i nastavnik. Ako bilo koja karika zakaže u ovom trouglu, imamo problem. Naprimjer, ako roditelj pošalje svoje dijete kojem se prethodno posvetio u školu, krenuvši od prvog razreda do devetog, imamo već jedan dobar temelj koji mi možemo nadograđivati, naravno ako smo spremni na to kao nastavnici, kao dio odgojno-obrazovnog procesa u školama. Ukoliko roditelj nije posvetio dovoljno pažnje djetetu, onda škola već ima problem. Nažalost, ima mnogo slučajeva zapuštene djece, nije važno iz kojih razloga, ekonomskih, socijalnih ili nekih drugih, mnogo je razloga. Ja često kažem, nije škola centar svijeta, jer nekako kako radite u određenoj sferi, onda imate osjećaj da to treba biti centar svijeta. Nažalost, ljudi se bore za svoju egzistenciju i često znaju iz tih razloga zanemariti djecu. Eh, kad u školu dođe odgojno zanemareno i zapušteno dijete, onda, kako rekoh, škola već ima problem, koji mora rješavati.

Budu li roditelji spremni na to?

Sve je to individualno, individualan je pristup i ne možemo nikako generalno govoriti o tome kao što ne možemo govoriti generalno ni o prosvjetnim radnicima. Dakle, oni su treća karika u tom lancu. Prosvjetni radnici, ako govorimo o tom individualnom pristupu, neki su spremni, neki nisu spremni da daju od sebe maksimum, a neki će se naći između te dvije krajnosti.
Kad uzmemo jedan čas na kojem učenik, recimo, pokaže bilo kakav problem ili nastavnik uoči da postoji neki problem, nastavnik treba biti spreman da reagira na to, da ga ostavi nakon časa, porazgovara s njim. Ako je problem u razredu, nastavnik nekad može svoj čas prilagoditi tome, da pokuša riješiti taj problem ili konflikt koji učenici imaju u određenom razredu. Naravno, sve to zavisi i od predmeta koji nastavnik predaje.
U nižim razredima to je sasvim drukčije. Puno je lakše, jer je učitelj prisutan stalno, a nastavnik je tu jedan čas, pa onda dolazi drugi nastavnik te tako ima veoma mnogo faktora koji utječu na rješavanje određenog problema. Što se tiče tog generaliziranja, želim ponovo podvući da moramo biti spremni da reagiramo, moramo biti spremni da odgajamo našu djecu ma koliko to tražilo vremena i izvan našeg opisa posla, satnice. Dakle, ne smije nam to biti granica. Zašto? Zato što je odgoj naše djece bitan za cjelokupno društvo. Ukoliko je škola, kao jedna odgojna-obrazovna institucija, na kvalitetnom nivou, onda ćemo imati kvalitetno društvo. Znači, ne smijemo žaliti da se zalažemo za to i dajemo maksimum od sebe.

Početak školske godine označava početak novog perioda i za prosvjetne radnike i za učenike, ali i za roditelje. Šta je najvažnije u tom periodu, osim odgojnog dijela, za nastavnike, roditelje i učenike, a posebno za prvačiće?

Mogu izdvojiti tri stvari kao najvažnije. To je dobra volja, prije svega. Svi moramo ući u septembar s dobrom voljom, i roditelji i učenici i nastavnici. Zatim, tu su kvalitetan plan i dobra priprema. Ako imamo dobru volju, sve ovo ćemo ostvariti onako kako je pravilno i onako kako najbolje znamo. Međutim, i uz najbolju volju, ako niste napravili dobar i kvalitetan plan, kako kažu pametni ljudi, ako niste isplanirali, planirali ste da propustite nešto. To je ključ zapravo, a nije samo ustvari važno napraviti plan za jednu školsku godinu. Djeca uče tako kroz život. Mi kao roditelji u kući, pa onda kao nastavnici u školi učimo ih kako treba da funkcioniraju i kakvi ljudi treba da postanu. Dakle, planiranje je vrlo važna stepenica u ostvarivanju dobrih rezultata. I naravno, kažem, dobre pripreme, a kvalitetan plan je dio dobrih priprema. Postoje i pripreme tehničke prirode, npr. udžbenici, razna sredstva koja se koriste u nastavi, kako za učenike  tako i za nastavnike. Sredstva nisu cilj, ali jesu vrlo važna da bismo mogli kvalitetno raditi. Dakle, kad bismo to sve sabrali – dobra volja, kvalitetan plan i dobre pripreme ključ su za dobar uspjeh.
 
Možemo li govoriti o utjecaju religijskog odgoja na pravilan odgoj učenika?

Religijski odgoj, rekli bismo, nešto je što odgaja čovjeka. Mogu reći da imam sreću što sam nastavnica vjeronauke zato što svaki moj čas u sebi nosi vrlo važan odgojni cilj. Čak i one nastavne jedinice koje su mehaničkog karaktera, npr. usvajanje sura, dova i nekih sličnih sadržaja, nastojim, kao i svaki vjeroučitelj, da prije svega ispunim odgojne ciljeve. Naprimjer, ako govorimo o jednoj suri, da ta sura bude djeci približena, da razumiju značenje, da zapravo shvate poruku svakog tog teksta odnosno rečenice koja im nije jasna, jer oni uglavnom ne poznaju arapski jezik. Tako da sve ide u tom smislu i vjeronauka zaista ima široke mogućnosti. Ako radimo dobro, ako se kvalitetno pripremamo, uz sve ove mogućnosti koje nudi ovo savremeno doba, zaista se može puno učiniti.

Koliki je značaj vannastavnih aktivnosti (treninzi, razne sekcije...) za odgoj i obrazovanje učenika?

Veliki značaj. Rekla bih da su vannastavne aktivnosti nešto što škola nudi svojim učenicima besplatno. Prije svega želim to naglasiti zato što je to nešto što uglavnom plaćamo izvan škole, a što svi roditelji ne mogu ni priuštiti svojoj djeci. S druge strane, škola time nudi jedan kvalitetan plan da se učenici pronađu. Postoji mnogo sekcija u svakoj školi, od sportskih sekcija do raznih intelektualnih vještina gdje se učenici uče pismenom, usmenom izražavanju, kritičkom mišljenju, likovnom izražavanju itd. Dakle, to je jedna prilika koju ne treba propustiti. Te sekcije zapravo pomažu učenicima da pokažu svoje afinitete, otkriju talente, a tako pomažu i roditeljima, pomažu i nastavnicima da ih polahko usmjeravaju. Prema mom mišljenju, to je jedna dobra privilegija koju imaju učenici u školama i bilo bi šteta propustiti takve prilike.

Kakav bi trebao biti odnos roditelja prema školi a da to ne bude ni pretjerano, a s druge strane, da ne znači ni njihovu potpunu neuključenost, npr. da ne dolaze na povremene informacije i konsultacije s nastavnikom, ne pojavljuju se u školi i dijete jednostavno u potpunosti prepuste školi?

U našoj školi pokušavamo da taj saradnički tradicionalni odnos, koji se sastoji od informativnih i individualnih sastanaka i onih roditeljskih tematskih sastanaka, unaprijedimo pomijerajući liniju prema jednom partnerskom odnosu u kojem roditelj treba biti svjestan da je on partner školi za dobrobit naše djece. To je neki ideal kojem treba da težimo u našem obrazovnom sistemu. Naravno, ne mogu reći da su takvi uvjeti, nastojat ćemo da budu bolji, ali kad se vratimo realno na postavljeno pitanje, roditelj ne smije biti pretjerano nametljiv svom djetetu, koje neće biti samostalno ukoliko roditelj bude takav i uvijek mu bude stajao iza leđa kao sjena, ali ne smije biti ni isključen. Treba biti tu po potrebi, a šta to znači – to treba svako za sebe individualno da procijeni. Ja kao razrednica mogu govoriti o tome, jer imamo velik problem kad roditelji nikad ne dolaze na informacije, roditeljske sastanke, dakle, nemate drugu stranu s kojom sarađujete. Nažalost, mi u tim slučajevima moramo samo rješavati probleme. Ali, evo, neki kompromis jeste da pokušamo iskoristiti ono što imamo, a to su oni roditelji koji su snaga škole, da iskoristimo njihovu dobru volju i da idemo ka tom putu partnerstva u našim odgojno-obrazovnim ustanovama.
Na kraju bih samo dodala da cilj svih nas treba da budu naša odgojena i obrazovana djeca koja će biti samostalna, koja će biti spremna da postavljaju pitanje zašto, koja će biti spremna da odgovaraju na pitanje zašto, dakle, da kritički razmišljaju, analiziraju i stanje i vrijeme i ljude oko sebe. Takva djeca će, zapravo, biti snaga ove zemlje.

Aktiv vjeroučitelja

 

Takmičenje iz vjeronauke, Visoko

Razgovarala: Nihada Ugljanin

Microsoft BiH organizirao je ove godine kampanju u kojoj su nastavnici u našoj zemlji imali priliku da pokažu aktivno učešće u mreži nastavnika, a škole da budu aktivne kroz saradnju sa drugim školama. Kao najaktivnija škola proglašena je OŠ „Aleksa Šantić“ iz Sarajeva, a najaktivniji nastavnik je Adin Begić, nastavnik u OŠ „Vladislav Škarić“, Sarajevo

Misija Microsofta je omogućiti svakom nastavniku i školi na planeti da upotrebom tehnologije postigne više. Edukatorska zajednica može ponuditi pristup ka više od 15 miliona edukatora diljem svijeta kao i besplatan interaktivni ICT trening.

Tako je ove godine je Microsoft BiH organizirao kampanju za inovativne škole i nastavnike pod nazivom „Microsoft Educator Network 2016“ u kojoj su nastavnici u našoj zemlji imali priliku da pokažu aktivno učešće u mreži nastavnika, a škole da budu aktivne kroz saradnju sa drugim školama. Kampanja u kojoj se prijavio i učešće uzeo veliki broj nastavnika i škola iz naše zemlje trajala je od aprila do juna 2016. godine.

U petak, 30. septembra 2016. godine u prostorijama OŠ „Aleksa Šantić“ u Sarajevu održana je promocija najaktivnije škole i nastavnika u okviru spomenute Microsoft kampanje. Najaktivniji u obje kategorije nagrađeni su za svoju bezuslovnu predanost obrazovanju. Tako je kao najaktivnija škola proglašena OŠ „Aleksa Šantić“ iz Sarajeva, a najaktivniji nastavnik je Adin Begić, nastavnik u OŠ „Vladislav Škarić“, Sarajevo.

„U OŠ Aleksa Šantić vjerujemo u moć globalnog učenja, moć učenja od drugih, kao i važnost saradnje – zato smo se aktivno pridružili Microsoft zajednici nastavnika“, kazao je Muamer Tinjak, direktor ove škole.  

Microsoft zajednica nastavnika je jedna lokacija na kojoj se mogu pronaći informacije i resursi o tehnologiji za korištenje u učionici. Između ostalog, nastavnici imaju pristup lekcijama koje su kreirali drugi nastavnici, što omogućava da se smanji vrijeme koje se troši na pripremu lekcija i projekata, te mogu koristiti ekspertizu drugih edukatora i dovesti ih u svoju učionicu virtuelnim putem. Također, mogu inspirirati svoje učenike i njihovu znatiželju s idejama stručnjaka iz cijelog svijeta. Škole i nastavnici sve ove resurse mogu besplatno pronaći na: https://education.microsoft.com/.


Pripremila Nihada Ugljanin