Godinama smo vjerovali u taj svijet koji želi let. Silno su nas i uvjeravali da ćemo brzo tamo, oni kojima je to onda trebalo. Samo još malo, koji korak.

Dvije su mi se generacijski mitske pjesme vraćale ovih dana u sjećanje. Ne slučajno, u atmosferi virusne izolacije za starije od 65 godina. Jedna je Balaševićeva "Krivi smo mi...", a druga ona "Indexa" i Pimpeka, "I pad je let..."

Balaševićeva nas je nekad uvodila u kraj jednog dovijeka pamtljivog doba i u nostalgiju povodom njega, uz bolno saznanje da se nismo uspijevali ukrcati u voz za novi svijet u koji smo htjeli, ali, mjesto u njemu izgleda nismo ni zasluživali. Vlastitom krivicom. Pa stihovi vele "Putuj Evropo / nemoj više čekati na nas / ne pitaj mnogo / dospjećeš i ti na rđav glas..."

Tada je ta Evropa bila nešto poput Diznilenda, za koji su ulaznicu mogli da dobiju samo odlični đaci. Ne oni što su to bili nekada prije, pa više nisu ni blizu. Puno nas je iz generacije tada s tugom ispotiha slušalo Đoku, jer, eto, Evropa ode bez nas... Kroz minule dvije decenije, i u nas, i u Evropi, bilo je što je bilo. Pa i kada ni Davorina i "Indexa" više nije bilo, odzvanjali su stihovi Duška Trifunovića u njihovoj pjesmi "I pad je let" : Čovjeku nije dosta / što može preko mosta / on želi let / takav je svijet...

Godinama smo vjerovali u taj svijet koji želi let. Silno su nas i uvjeravali da ćemo brzo tamo, oni kojima je to onda trebalo. Samo još malo, koji korak. Od čuvenog Solunskog obećanja 2003. god. do danas i bezbroj "inicijativa", samita, konferencija. I opet novih obećanja. Što njihovih, što naših izabranika. Dolazili su iz Brisela i ozbiljno govorili, evo i nedavno, kako su nam reforme - impresivne! Mi i dalje ubijeđeni da je EU simbol institucija, solidarnosti, principa, jedinstva svega, mudrosti zajednice, otvorenih granica, odlučnosti da se u teškim situacijama bude kao jedan. Čudio sam se nekih tamo godina, bivajući na Bliskom istoku, kako oni ljudi tamo u državama daleko tu našu sanjanu Evropu više ne drže ni među četiri, pet, u svijetu najjačih, ekonomski najmoćnijih, najsigurnijih, najdignitetnijih ... Govorili su – samo im je interes važan. Po svaku cijenu. Iluzija je vjerovati u solidarnost, humanost, odricanje zarad principa i višeg cilja. Tamo sam čuo i odgovor na kazanu slutnju kolegi, diplomati nekad goleme evropske imperije, da će gurnuti taj svijet u zlo i haos sa stotinama hiljada mrtvih u ime njihovih "geostrateških interesa", a zapravo nove kontrole nad energentima. To su cinično nazvali "arapskim proljećem". Odgovor je bio – Pa šta?

Eto onda "odjednom" kolona izbjeglica, silno poguranih ljudskim pravima i humanizmom Unije. Sjever Evrope čekao je jeftinu radnu snagu za njihovu gladnu industriju. Onda su postali prekobrojni, neadekvatni i nepotrebni. A nikad niko u toj sanjanoj Evropi nije poveo suvislu, iskrenu i odgovornu raspravu na temu – zašto su obećana proljeća pretvorena u krvave zime, otkud teroristi i koljači, ko ih je izmislio, doveo, naoružavao i finansirao knjižeći ih svom interesu.

Onoga časa kada se prethodna matematika pokazala pogrešnom, a profiterstvo haosom pretakanim u razne košmare, eto i zidova, žica, dimnih i drugih zavjesa. Rastakala se zajednica koja je baštinila ideje, snove i zakletve iz godina optimizma i vjerovanja u više ciljeve proglašavane letom. "Ako smo svi u padu /onda smo svi u letu / takav je svijet..."

Onda eto corona virusa. "Civilizacija" na funkcionerskom i profitabilnom nivou odlučila se za logiku "sigurnosti" kroz zaštitu svog uskog, nacionalnog, zabarikadiranog, sebičnog. Ono što je bila osnovna vrijednost EU, barem u proklamacijama onih što konferišu i odlučuju – zajedničko tržište i razmjena roba, otvorenost komunikacije, globalni i usaglašeni odgovor na zajedničku muku, zamijenjeno je preko noći logikom, zatvori se i spasavaj se ko može... Prva žrtva je bila solidarnost. Ne više samo prema onima koje su godinama mamili u svoju zonu interesa obećanjima da će postati dio njihovog elitnog svijeta. U cicijaškoj panici i strahu od vlastitih gubitaka briselskoj kloniranoj, birokratskoj i namirenoj eliti bilo je nebitno radi li se o patnjama Italijana ili Makedonaca, Španjolaca ili Bosanaca, Grka ili Srbijanaca... I histerično zatvaranje vanjskih granica nije utjecalo na selekciju: nikome mimo "nas" pojedinačno odabranih ne dati ni lijekove, medicinsku opremu, pomoć ljekarima. U pitanju je pobjeda iskonskog lokal-nacionalizma čije je prevazilaženje, navodno, bio jedan od strateških ciljeva Unije. Laž. Trijumfovao je genetski sebični strah malih ljudi na visokim pozicijama. A kod "malih", nikakva pozicija ne pomaže. Umjesto jačanja globalnog, zajedničkog odgovora na dramu, refleks ih je odveo nazad u prošlost, teritorijalnu pocijepanost, ekonomsku klaustrofobiju, mentalnu bezosjećajnost, sve što je EU navodno htjela, a evo pokazala de neće.

Nastavak priče neće promijeniti ništa kapitalno u danima kada smo zabarikadirani i odvojeni od svijeta, nastojeći da time, eto, ne pomažemo paklenom virusu. Istovremeno, uz sve jasnije nove percepcije svijeta oko nas. Čak su i mediji koji se iz samoće prate pomnije nego inače, naslutili ponešto novo u vanjskom svijetu. Riječ je o "virusima" što nas nagrizaju mimo corone. Ovaj put iz same Unije.

Objavljeno je kako su Kinezi poslali pomoć Italijanima, koje je COVID-19 pokosio. Veliki transportni avion bio je pun opreme i lijekova, maski i respiratora. Stigla je i grupa ljekara specijalista za viruse i slične muke. Saznavali smo škrto gdje su ti ljudi bili, kako su pomagali, šta su kazivali. Onda sam prije dva dana dobio poruku od prijatelja iz Rima kojeg znam još iz rata. Napisao mi je kako su pored Kineza, u skladu sa svojim mogućnostima, pomoć Italiji poslali i Kubanci, Brazilci, Rusi... U međuvremenu, "evropski" ministri zdravstva telefonom, skypom ili ko zna kojom internet tehnikom smišljali su kako da nešto urade zajedno nakon što je svako već unutar Unije imao svoje odluke, zvoje naredbe, svoja zatvaranja i blokade, uz svačije stotine i stotine kamiona što uzaludno čekaju na unutrašnjim granicama Unije, ne bi li iskoristili barem mrvu od prava što se nekada podrazumijevalo pod slobodnom razmjenom roba... Italiji je sa tih strana bilo zabranjeno i doturanje lijekova, da se o drugom ne govori...

I nije ova vijest o Kini, Brazilu, Kubi, Rusiji, ma koliko bila lijepa u vrijeme zla, glavna u ovoj priči. Drugi dio te informacije iz Rima za iole normalnije "lidere" Evropske unije morao bi biti važniji. To je ono gdje mi kolega novinar prepričava kako je i koliko taj gest "izvanevropljana" u teškim mukama Italije doživljen kao "svjetlo na kraju tunela prema ljudskosti i humanosti..." Kako se ljudi u svojim razmišljanjima i osjećanjima logično okreću onima što su im pomogli, a nisu morali, a oni koji su se zaklinjali da im je smisao organizovanja u pomoći, pomogli nisu. Kako se zaključci o svemu ovome pretaču u nova osjećanja, pa i preispitivanja "zašto smo do sada mislili onako a ne ovako..."

Naravno, kazat će politički osviješteni kako su Kinezi, Rusi i svi drugi koji su pomogli "to uradili radi propagande, interesa itd." Razuman čovjek će kazati, pa neka je i to, ali, mislili su i poslali su. Pa neka se i kaže da, jesmo im interes, ali zašto nismo interes "naših". Ako "našima" nije interes pomoći, spašavajući nam živote, ko su onda oni nama, a kobajagi smo dio porodice. Šta je to onda? Tu se onda teško može pobjeći od slutnje: Oni što su danas u Briselu i njima pripadajuće "članice" naprosto nisu više ono što se podrazumijevalo da jesu. Uz sve ove standarde i gabarite koje baštine. Priča se, naprosto, raspala. I nikakvo "telefonsko" popravljanje tu pomoći ne može.

Lideri država Evropske unije, koji su s razlogom zabavljeni svojom corona - mukom, morali su imati dovoljnio osjećanja, privrženost genetskom kodu nekadašnje Unije, znanja, pa konačno i interesa da ne zaborave Italiju, koja je mogla biti i Njemačka, i Francuska, Poljska, Holandija, Mađarska... I sve to umjesto po svojim medijima cinično se baviti optuživanjima Kine, Rusije i drugih sa mrskog Istoka kako su "ovim dobili otvorena vrata za propagandne akcije..." U jednoj glasovitoj njemačkoj novini čak se cinično konstatuje da je i dolazak Kineza, eto, baš velikim avionom u Italiju, bio propagandni potez efikasan za publiku...! Pa, kako su trebali doći, pješke, a oni iz Brazila i Kube plivajući? Zlim Rusima, zna se, lukavi dolazak da se pomogne Italiji ne može ni Papa posušiti.

A zapravo, istina je jednostavna, barem u očima onih kojima se pomoglo, ne odande odakle su očekivali, već od onih za koje im je kazivano da nisu njihovi: Izgubljen je potencijal, suštinski, moralni, humanitarni, ali i operativni Evropske unije i mnogih lidera pojedinih zemalja Unije. Situacija jeste preteška, ali mudrost odavno kaže da se na muci poznaju junaci. Šta će u ovoj priči poraženi dalje – pogotovo što su mnogi još nesvjesni toga poraza, tek će se vidjeti. Jer nisu poraženi samo u svojoj kući, već i kod onih koji odavno vide da je ono "Solunsko obećanje" odavno tek – ludom radovanje.

Ispade nekako da je ona Balaševićeva bila, ne tužna, već poželjna iz današnje perspektive, poput onoga: Ljudi su dio čuda koja se zovu luda / takav je svijet...

A Unija? Nju su očigledno kontaminirali mnogi razorni virusi mimo corone, pa im ni Kinezi ne mogu pomoći. Oni ostadoše u srcima Italijana. Uniji, nažalost, nije bilo dosta ni samo preko mosta, oni su htjeli let. Život se, kakve li tuge, narugao čak i pjesmi. Pad nije postao let, već je dugo najavljivani i obećavani let završio kao pad.

(6yka.com)

Svi ovi koji su danas u Europi beskrajno uspaničeni time što im je na vratima toliko stotina hiljada ljudi sami su organizirali, financirali, naoružavali i učinili sve da do toga dođe, kaže Zlatko Dizdarević, dugogodišnji dopisnik i diplomat s Bliskog Istoka.

Hrvatski premijer Andrej Plenković jučer je s vodećim europskim dužnosnicima iz helikoptera promatrao tursko-grčku granicu na koju se, prema podacima UN-a, slijeva 13.000 migranata iz Turske. Europske zemlje, ponajprije Grčka, a potom Bugarska, Srbija, Bosna i Hercegovina Mađarska, Austrija i Hrvatska, boje se da bi potez turskog predsjednika Tayyipa Erdogana mogao dovesti do migrantske krize, poput one iz 2015. i 2016. godine, kada se na ovaj kontinent slilo 2,3 milijuna ljudi.

- Svi ovi koji su danas u Europi beskrajno uspaničeni time što im je na vratima toliko stotina hiljada, ili kako kaže Erdogan, milijuni izbjeglica, plus Erdogan, koji je bio jedan od vodećih igrača u svemu tome, organizirali su, financirali, naoružavali i učinili sve da do toga dođe. Krajnje je licemjerno i bezobrazno praviti se danas blesav pred onim što se dešava, jer je očito da se radi o posljedici organiziranog pokušaja promjene geostrategije u tom dijelu svijeta. Cijela priča bazirana je na tome, a sve što se spominje mimo je glupost, neznanje ili bezobrazluk - rekao je za Novosti Zlatko Dizdarević, dugogodišnji dopisnik i diplomat na Bliskom istoku.

Dizdarević smatra kako cjelokupnu situaciju do koje je došlo nakon što je Turska otvorila svoje granice - pravdajući se da EU nije ispoštovala sporazum iz 2016. godine - treba promatrati kao posljedicu prijašnjih zbivanja. Prema spomenutom dogovoru EU je Turskoj trebala isplatiti šest milijardi eura da zadrži izbjeglice u svojoj zemlji, a do sada su isplaćene 3,2 milijarde eura. Međutim, očito je da nije u pitanju samo novac, s obzirom da je Erdogan prije nekoliko dana kazao da ga više ne želi. Uz to, njegova odluka došla je nakon pojačanih sukoba u Siriji gdje je turska vojska u nekoliko dana izgubila gotovo 40 vojnika. Svi su ti događaji, smatra Dizdarević, odraz dugogodišnjih geopolitičkih igara.

Napominje kako je sadašnja situacija odraz triju činjenica - prije svega geostrateških promjena, potom njemačkog poziva izbjeglicama 2015. godine da dođu u tu zemlju jer joj nedostaje radne snage i na kraju neootomanskih ambicija turskog predsjednika.

- Velike sile su u svojoj logici otimačine puteva i resursa pronašle Siriju kao prostor na kojem su se susrela dva velika strateška plinovoda, uz uobičajene interese vezane za naftu. I to Siriju koja je počela da se emancipira i bila je bez dolara duga prema Svjetskoj banci. Sve su to stvari koje iz perspektive neoliberalnog kapitalizma, odnosno najbrutalnijeg imperijalizma nisu mogle proći - rekao je Dizdarević, dodavši da je jedan od ciljeva bilo discipliniranje drugih arapskih zemalja koje su ‘počele dizati glavu‘ i željele formirati autentične i legitimne vlasti koje ne bi šutnjom prihvaćale nametnutu cijenu barela nafte. Prema njegovom mišljenju, radi se o nastavku američke priče iz Afganistana, gdje su SAD krenule eliminirati Ruse, pa su potom formirani talibani u Pakistanu, a onda i Al-Kaida.

- Scenarij se nastavio kroz tzv ‘arapsko proljeće’ dovođenjem proxy džihadista, jer se od Iraka odustalo od toga da se u zemlje u kojima se treba promijeniti sistem šalje svoja vojska. Ušlo se, dakle, u logiku stvaranja proxy snaga, odnosno, stvaranja buntova i neprijatelja na terenu koji se želi destabilizirati. U početku to izgleda lijepo i naivno za mlade i poštene ljude kojima je rečeno da je to revolucija za stvaranje slobode i obranu ljudskih prava. Onoga časa kada su ti revolucionarni upaljači obavili svoj posao, ta društva su zaboravljena i gurnuta u stranu, a krenula je pljačka – objasnio je Dizdarević.

Druga važna činjenica zbog koje se Europa danas ponovo susreće s brojnim migrantima pred svojim vratima veže se uz 2015. godinu.

- Zaboravlja se da je 2015. godine Angela Merkel pozvala izbjeglice u Njemačku vjerojatno računajući da ih može biti najviše milijun, jer su sve ekonomske analize pokazivale da Njemačkoj treba baš toliko nove radne snage. Međutim, nije se vodilo računa o tome da preko otvorenih granica neće dolaziti samo Sirijci. Dapače, ispostavilo se na kraju da je njih bilo najmanje. Došli su i Pakistanci, Afganistanci, Arapi iz Afrike i Afrikanci, na što je uostalom i upozorio Gadafi kad je umirao. Činjenica je da su zapadu gladnom koliko-toliko obrazovane radne snage trebale izbjeglice. No preračunali su se u tome koliko će ih doći i kojim putevima će dolaziti– tvrdi Dizdarević.

Kao treću činjenicu navodi ‘bolesnu neootomansku Erdoganovu ambiciju’, koja se ogleda u činjenici da Turska šalje svoju vojsku na teritorij Sirije.

- Erdogan amortizira svoju unutrašnju situaciju koja je od dobre postala loša te njegovu poziciju koja je bila neupitna, ali više nije. To je njegova lažna teza da je on ušao u Siriju da bi spašavao jadne civile – žene i djecu, zbog toga što je svijet brutalan pa ih on, kao, spašava od Asadovog brutalnog terorističkog režima – rekao je Dizdarević i dodao da je u svemu tome dodatno skandalozno ‘ciljano rušenje međunarodnog poretka da bi se nova situacija mogla legalizirati’.

- Posljednjih desetljeća sila je postala jedini argument i metoda da se dobije ono što se želi za razliku od prijašnjeg međunarodnog poretka koji je priznavao državni suverenitet, granice i nemiješanje u tuđe poslove. Sve je to pretvoreno u sprdnju. Danas je legaliziran državni terorizam na međunarodnoj sceni. I to počev od Trumpa do Erdogana koji je sam sebi dao za pravo da uđe u drugu suverenu državu koja s jedne strane niti je napala Tursku niti je napravila išta protiv nje, a s druge oslobađa vlastiti teritorij koji su zauzeli teroristi. Erdogan sa vojskom ulazi u tu državu i realizira svoje ciljeve želeći se dokopati dijelova teritorija Sirije da bi se, kao, obranio od Kurda i riješio neke druge geostrateške poteze. U realizaciji namjera treba pridonijeti i odlazak turske vojske u Libiju u novu otimačinu izvora plina i nafte na Mediteranu. Radi se o korištenju kaosa nastalog rušenjem međunarodnog poretka – rekao je Dizdarević.

Komentirajući angažman Rusije, koja podupire Asadov režim, kaže da su oni ušli u Siriju jer su znali da ako muslimanski ekstremisti dođu tamo, da neće proći puno da dođu do Kavkaza. - Moja je procjena da Rusi neće popustiti Erdoganu. I to su već nekoliko puta naglasili, kao što su i rekli da su u Siriji legalno jer ih je pozvala sirijska država – objasnio je Dizdarević.

Po njegovom mišljenju pozicija EU je takva ‘da ona sama ne zna što bi sa sobom jer je rastrgana u unutrašnjim previranjima te u svojoj sebičnosti razmišlja samo o tome kako da se obrani’.

- Europa nema opcije. Jedina normalna je da se u državama iz kojih su ljudi protjerani stvore uvjeti za njihov povratak. Jedino logično rješenje bi bilo da se novac koji Erdogan ucjenjivački traži ili koji se troši za zaštitu europskih granica, uloži u te zemlje. Drugog rješenja nema – tvrdi Dizdarević.

A za to vrijeme Europa hladno gleda kako se na grčkoj granici utapa dijete, migrante se rastjeruje suzavcima, a njihovi policajci s maskama na glavama odvode ljude u kombiju bez tablica, kako je snimio BBC. Mađarska na svoje granice sa Srbijom šalje dodatno policijsko pojačanje te, kao i Grčka uvodi zabranu traženja azila. A Austrija najavljuje zatvaranje granica s Balkanom.

‘Važno je da Grčka sa svojim sigurnosnim snagama spriječi eventualni novi val nezakonitih migracija’, rekao je Plenković, koji je s europskim kolegama i pješice obišao barikade grčke policije, kako javljaju mediji.

‘Frontex se sprema poslati jedan interventni tim i šest patrolnih plovila, helikoptere, termovizijske kamere, poslat ćemo i nove Frontexove snage na kopnenu i morsku granicu. Možemo pružiti i financijsku pomoć od 700 milijuna eura Grčkoj. To je novac koji je potreban za upravljanje infrastrukturom’, rekla je Ursula von der Leyen, predsjednica EK, koja također boravi danas u Grčkoj.

(portalnovosti.com)

Obnovljeni velikosrpski nacionalizam, čijoj militarizaciji, sve uz pokliče "litijaša" i blagoslov Srpske pravoslavne crkve (SPC), svjedočimo i ovih dana na širem prostoru bivše Jugoslavije, ponovo prijeti Bosni i Hercegovini, i tu više nema nikakvih dilema.

Piše: Faruk Vele

Vodeći eksponent te ideologije u Bosni i Hercegovini je već dugo član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, čije secesionističke prijetnje međunarodna zajednica tolerira već skoro deceniju i po.

Otimačina postaje princip
Zajedno sa Draganom Čovićem, liderom HDZBiH, protagonistom pritajenog hrvatskog separatizma, čelnik SNSD-a je odlučan da u djelo sprovede ratne ciljeve srpskog vodstva na čelu sa osuđenim zločincima Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem.

Zato mu i treba destabilizacija, i on je sama njezina srž. Jer kad odlikuješ i slaviš Karadžića i Mladić, onda sigurno ne preporučuješ onima koje predstavljaš – da sade cvijeće.

Zaista, informacije koje dolaze s terene nude mnogo razloga za zabrinutost svih faktora, i građani to trebaju znati. No, prepustimo to nadležnim agencijama.

S druge strane, odbijajući prihvatiti da gledamo urušavanje do sada poznatog međunarodnog poretka, te da, kako to primjećuje Zlatko Dizdarević, "otimačina postaje princip, sila metod, a humanizam besmisleni višak", probosanska politika očekuje reakciju međunarodne zajednice, propuštajući ulogu proaktivnog političkog faktora. To sigurno nije najbolja politika za ovakav trenutak.

Na to upozoravaju i intelektualci u našoj zemlju, ukazujući da bi se iznova moralo podsjetiti na bosanske vrijednosti i viziju Bosne.

Kakva je to Bosna, kako će izgledati, hoće li se prednost dati prirodnim regijama i ekonomskim rješenjima, te na koji način će se suprotstaviti težnjama za etničkim podjelama?

Hoće li tražena rješenja - a rješenja se moraju tražiti - donijeti neki novi Dayton 2 i ima li šta od te ideje? To su samo neke su od dilema...

"Ispravan i logičan pravno-politički put Bosne u kontekstu evropske povijesti jeste put zaokruživanja evropske sekularne i demokratske države-nacije. To znači da Bosna u kontekstu Evrope bude kao i svaka druga evropska država – slobodna država njezinih građana, a ne 'plemenskih' grupa i primitivnih etničko-religijskih politika. Bosna je stvarno nacionalna država njezinih građana", kaže prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i donedavni predsjednik Bošnjačke zajednice kulture (BZK) "Preporod".

Prema njegovim riječima, akcenat se treba staviti na ekonomsku održivost, vladavinu prava i poštivanje zakona, prava građanina, razvoj infrastrukture, poticanje ekološke svijesti i političke svijesti o odanosti svojoj domovini Bosni.

"Etničko-religijska ili kulturno-identitetna pitanja treba ostaviti nauci i kulturnim udruženjima, a građanski život treba regulirati zakonima i javnim moralom. To je građanska država slobodnih ljudi i grupa kojima oni pripadaju. Spram toga etnopolitika i velikodržavni hegemonijski projekti pokušavaju konstruirati narativ o 'dogovorenoj' državi koja je sastavljena od etničkih teritorija koje su to privremeno i prisilno", navodi Lavić.

Ideja Bosne
Prema njegovim riječima, pravno-politički posmatrano u Bosni ne postoje nikakve etničke teritorije neke etničke grupe.

"Radi se o prostoru suverene internacionalno priznate države", konstatira on.

Lavić, također, podržava ideju da se Bosni vrati njezino historijski utemeljeno ime.

"Jedino staro povijesno ime ove zemlje, političke forme i kulturne činjenice jeste Bosna. Ono se čuje hiljadu godina! Tek od 19. stoljeća se uz Bosna dodaje jedna bosanska regija ili pokrajina na jugu. Prirodna je tendencija da se ova zemlja i država zove Bosna i to će se ostvariti", zaključio je Lavić.

Jedno je jasno, Bosni trebaju rješenja i treba ih tražiti na izvorištu. U samoj ideji Bosne, jer upravo je ona - neuništiva!

(radiosarajevo.ba)

Režimi u arapskom svijetu uvijek su vlastite interese stavljali ispred interesa palestinskog naroda

Posljednjih mjesec dana, izraelski čelnici aktivno nastoje postići bliže odnose i saveze s arapskim zemljama, uključujući zaljevske države, ali i Maroko i Sudan. To su države koje su, kako nam kažu, napokon ugledale svjetlo i shvatile da je Izrael, za razliku od Irana, njihov prijatelj a ne neprijatelj. To se predstavlja kao nekakva velika promjena u stavu arapskih režima, koji su naizgled uvijek izbjegavali odnose s Izraelom u interesu obrane Palestinaca. To je uvijek bila fikcija. Većina arapskih vođa 20. stoljeća i vladajuće obitelji održavali su srdačne odnose s Izraelom i, prije njega, cionističkim pokretom.

 Lažni narativ

Lažni narativ otpora predstavljali su i arapski režimi, kao i Izraelci. Širili su taj narativ proizraelski arapski intelektualci, koji tvrde da su njihovi režimi nepravedno odbacili Izrael ili čak išli u rat s njim na zahtjev Palestinaca, a ne u vlastitim nacionalnim i režimskim interesima. Ova linija razmišljanja završava tvrdnjom da je sada, konačno, vrijeme da arapske vlade stave svoje interese ispred Palestinaca, kao da su nekada ranije davale prednost palestinskim interesima. To je nedavno izrazio sudanski vojni zapovjednik Abdel Fattah al-Burhan nakon sastanka s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Ugandi prije dva tjedna. Teško da je to bio prvi takav susret sudanskih i izraelskih dužnosnika. Tajni preludij dogodio se već 1950-ih, kada su Sudanom još vladali Britanci i Egipćani, a stranka Umma nastojala zadobiti izraelsku potporu neovisnosti Sudana.

Nakon neovisnosti, sudanski premijer Abdullah Khalil i Golda Meir, četvrti izraelski premijer, održali su tajni sastanak u Parizu 1957. U 1980-im se sudanski predsjednik Gaafar Nimeiri sastao s Izraelcima i isposlovao da oni transportuju etiopske Židove u Izrael gdje će postati kolonijalnim doseljenicima na palestinskoj zemlji. U novije vrijeme, u siječnju 2016., još sa Omara al-Bashirom na vlasti, ministar vanjskih poslova Ibrahim Ghandour pokušao je ukinuti američke ekonomske sankcije Sudanu nudeći otvaranje formalnih diplomatskih veza s Izraelom. Upitan o svom nedavnom susretu s Netanyahuom i normalizaciji odnosa, Burhanov je odgovor bio da se odnosi s Izraelom temelje na “sigurnosnim i nacionalnim interesima Sudana”, koji su prioritet brpoj jedan. Povijest veza sudanskih vođa s Izraelom izuzetno je jedinstvena. Doista, arapska suradnja s cionističkim pokretom seže sve do samog dolaska cionističkih dužnosnika u Palestinu.

Srčani odnosi

Bilo je to 3. siječnja 1919., dva tjedna prije početka Pariške mirovne konferencije: Emir Faisal Ibn al-Hussein, tada na krtako kralj Hijaza i kasnije irački kralj, potpisao je sporazum s predsjednikom Svjetske cionističke organizacije Chaimom Weizmannom. Faisal je pristao na stvaranje židovske kolonijalne većine u Palestini, u zamjenu za krunu velikog i neovisnog Arapskog kraljevstva u cijeloj Siriji. Dok je Faisal francuskim kolonijalnim preuzimanjem lišen sirijskog prijestolja, propao je i sporazum koji su cionisti iskoristili na Pariškoj mirovnoj konferenciji tvrdeći da su za svoje planove dovođenja doseljenika u Palestinu imali saglasnot arapskih vođa.

Da ne bi bio nadmašen od svoga brata, Emir Abdullah iz Transjordanije započeo je cjeloživotnu suradnju s cionistima, u nadi da će mu dopustiti da bude kralj Palestine i Transjordanije, u okviru čega će ostvariti svoje ciljeve pod svojim kraljevstvom. Ta je suradnja dovela do njegovog atentata 1951. godine. Njegov unuk, jordanski kralj Husein, odobrio je prve tajne sastanke jednog od generala svoje vojske i Izraelaca 1960. godine u Jeruzalemu. Do 1963. godine, on se tajno sastajao s Izraelcima u liječničkoj ordinaciji u Londonu. Do sredine 1970-ih njegovi su se tajni sastanci s izraelskim čelnicima odvijali redovito u Izraelu.

Husseinovo dugo prijateljstvo s izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom (koji je 1948. osobno protjerao palestinsko stanovništvo iz grada Lydde i pokrenuo politiku „polomiti im kosti“ protiv Palestine na Zapadnoj obali i Gazi 1987. godine) bilo je očito tijekom Rabinove sahrane 1994. Opravdanje koje je Husein koristio za svoje tajne kontakte s Izraelcima bilo je očuvanje njegovog prijestolja, povezano s “nacionalnim” interesom Jordana, ugrožavanim od egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera, a kasnije i Palestinske oslobodilačke organizacije.

Saveznici Cionista

Osim hašemitskih prinčeva i kraljeva, libanonska Maronitska crkva, kao i desničarske fašističke maronitske vođe poput falangista, udružili su se s cionistima od sredine 40-ih. Taj se savez nastavlja sve do danas, u interesu uspostavljanja sektaške kršćanske republike u Libanonu, po uzoru na židovsku koloniju doseljenika. Do ranih 1950-ih, tuniski nacionalisti iz stranke Neo Destour (Hizb al Dasturi al Jadid) sastajali su se s izraelskim predstavnicima u Ujedinjenim narodima kako bi im pomogli da dobiju neovisnost od Francuza, prešućujući izraelsku kolonijalnu i doseljeničku narav. Autoritarni čelnik Tunisa Habib Bourguiba održavao je te prijateljske odnose s Izraelom do kraja njegove vladavine 1987. godine.

Šezdesetih godina Izrael je podržao napore Saudijske Arabije u održavanju vladavine imamata u Jemenu protiv republikanaca – Izraelska zračno dopremanje oružja i novca dobro je došlo jemenskim monarhistima. Najtopliji odnosi u Sjevernoj Africi bili su između Izraela i pokojnog marokanskog kralja Hassana II. Dok su se izraelski čelnici sastajali s marokanskim dužnosnicima krajem pedesetih, topli odnosi morali su pričekati dok kralj Hassan ne preuzme prijestolje. Od 1960. godine nadalje, Izraelci su tajnim sporazumima s Marokom prebacili marokanske Židove u doseljeničke kolonije u palestinskoj zemlji.

Marokanska veza

Godine 1963. marokanski ministar Mohamed Oufkir sklopio je sporazum s Izraelcima za obuku marokanskih obavještajnih agenata. Izrael je također pomogao Maroku da prati svoje opozicijske vođe, uključujući Mehdija Ben Barka, kojeg je marokanska obavještajna služba uhapsila i ubila 1965. Kralj Hassan je Yitzhaka Rabina pozvao da 1976. potajno posjeti Maroko. Do 1986. godine više nije bilo razloga za tajnost i Shimon Peres je posjetio Maroko uz veliku javnu pompu. 1994. godine Maroko i Izrael službeno su razmijenili urede za vezu.

U 2018. godini, Benjamin Netanyahu se u UN-u tajno se sastao i razgovarao s marokanskim ministrom vanjskih poslova. U posljednjih nekoliko tjedana Izraelci su ponudili Marokancima pomoć u osiguravanju američkog priznanja suvereniteta Maroka nad Zapadnom Saharom u zamjenu za formalno normaliziranje odnosa Maroka s Izraelom i prihvaćanje takozvanog “sporazuma stoljeća” Donalda Trumpa. Što se, pak, tiče velike ljubavne veze egipatske političke i trgovačke elite s Izraelom, ona je javna još od kraja 1970-ih. Od 1991. godine vidjeli smo izraelske čelnike, dužnosnike i sportaše kako posjećuju većinu zaljevskih zemalja, uključujući Katar, Bahrein, Ujedinjene Arapske Emirate, Oman i potajno Saudijsku Arabiju, ne mareći za otvaranje ureda za vezu ili trgovinu u tim zemljama.

Javni neprijatelj broj jedan

Arapski odnosi s Izraelom, bilo neprijateljski ili prijateljski, nikada nisu bili vođeni interesima palestinskog naroda, već interesima njihovih vlastitith režima, što često pogrešno označavaju kao “nacionalne” interese. Tek se posljednji dio povijesti njihove ljubavi prema Izraelu poklopio od 1991. godine s Madridskom mirovnom konferencijom i Sporazumom iz Osla, koji su palestinsko nacionalno vodstvo i PLO pretvorili u agenciju izraelske vojne okupacije; ovo je dokaz neprekidnih nastojanja Izraela da surađuje s arapskim političkim, poslovnim i intelektualnim elitama. To je ujedno i dokaz koji potvrđuje koliko su te elite bile i jesu podložne kooptiranju.

Iako je Izrael bio uspješan uglavnom među političkim i poslovnim elitama, nije uspio kooptirati arapsku intelektualnu klasu, osim onih koji su bili na platnim spiskovima zaljevskih režima i nevladinih organizacija koje financira Zapad. Još manje je stekao bilo kakvu popularnost među arapskim masama, za koje nacionalni interesi i kolonizacija palestinskih zemalja, za razliku od arapskih režima, uopće nisu razdvojljivi i za koje Izrael ostaje glavni neprijatelj svih Arapa.

(Piše:Joseph Massad/pisjournal)

Nakon „Bijelih kaciga“ i „male Bane Alabed“ ove godine je za Oscara nominiran film „Za Samu“, dobro produciran “dokumentarni” film koji tvrdi da predstavlja stvarnost petogodišnje opsade sirijskog grada Aleppa. Koliko je prijevare u tom predstavljanju? Previše. Sjetite se heroja bolnice Al-Kindi koje su, nakon što su ih zarobili, hladnokrvno pogubili „umjereni pobunjenici“.

Sjetite se nekolicine heroja u Centralnom zatvoru u Aleppu, od kojih je tek njih desetak dočekalo deblokadu objekta. Potom zrakoplovne baze Kweires, gdje je stotinjak vojnika sirijske vojske u okruženju otpor pružao gotovo tri godine, da ne spominjemo tisuće civila koji su stradali u zapadnom dijelu grada od projektila koje su svakodnevno lansirali „umjereni pobunjenici“ koje slavi film „Za Samu“.

Ali degutantna propaganda to ne spominje, već je producirala sat i pol dug film kojeg su režirali Waad Al-Kateab s britanske televizije Kanal 4 i britanski redatelj Edward Watts, a jednoglasno su ga pohvalili glavni mediji i ako dobije ovogodišnjeg Oscara za najbolji dokumentarni film, nemojte se čuditi. Kako ćete u trenutku kada izađe ovaj tekst vjerojatno znati je li film nagrađen ili nije, spomenimo kako zapadni mediji tvrde da film prikazuje „nepristranu sliku sirijskog sukoba“ ili, bolje rečeno, onu stranu priče koja se uklapa zapadni narativ o ratu.

OKUPACIJA ISTOČNOG ALEPPA OD STRANE TERORISTA JE OPISANA KAO “SLOBODA”
Teroristi su istočni Aleppo pod okupacijom držali pet godina. Tijekom tog razdoblja su naoružane bande mijenjale imena, miješale se i suočavale se jedna s drugom u mafijaškom ratu bandi ratu za teritorij, status, financije i kontrolu civila koji su živjeli pod okupacijom. Na kraju je dominantna sila bila sirijska Al-Qaeda ili Al-Nusra Front.

Vrlo je malo novinara moglo sigurno ući u ovo pusto područje, gdje su dominirale brutalne i ekstremističke skupine. Kanal 4 surađivao je sa sirijskom zagovornicom “revolucije”, Waadom Al-Kateab, i njezinim navodnim suprugom “liječnikom” koji se predstavlja pod pseudonimom Hamza Al Kateab, iako mu je pravo ime Zahed Katurji. Njih dvoje su snimili reportažu kao “građanski novinari” koji su odlučili istinu o Aleppu prikazati Zapadu.

Kanal 4 je Aleppo prikazivao kao “Guernicu”, a njihove vijesti su neprestano bile jednostrane i govorile su o gerilcima koji se bore protiv “diktatora Assada” i Sirijske arapske vojske. Međutim, ovaj narativ je demantirala stvarnost, jer kad je Aleppo oslobođen, iz okruženja je u Idlib otišlo samo 30 000 terorista i članova njihovih obitelji, a oko 110 000 ljudi je ostalo živjeti na teritoriju pod kontrolom vlade.

Kanal 4 je slavio otpor skupine Nouredin Al-Zenki, čiji su militanti odrubili glavu palestinskom dječaku Abdullahu jer je bio „suradnik režima. U istom izvještaju Murthy opravdava strategiju skupine sa samoubilačkim bombaškim napadima, što prikazuje kao akt „obrane“, a da ne spominje da su mnogi od ovih bombaša samoubojica ciljali civilna i stambena područja i da su bili stranci. To je izvješće uklonjeno kada je međunarodna zajednica službeno takve akcije i počinitelje proglasila ratnim zločincima.

“Za Samu” je nešto više od zbirke izvještaja “Inside Aleppo”, vješto pretvorenih u dugometražni dokumentarac kojeg je BAFTA već nagradila kao najbolji dokumentarac i nominirala ga za Oscara ovog vikenda.

Posvećen Waadinoj kćeri, dokumentarni film može se opisati samo kao groteskno lažno predstavljanje života u istočnom Alepu pod tiranijom sektaških oružanih skupina. Svatko tko gleda ovaj film, a ne zna ništa o sukobu u Siriji, pretpostavit će da je istok Aleppa bila “slobodna zemlja”, kako je opisala Waad, a opljačkala ga je sirijska vlada. Film doslovno ignorira sirijsku Al-Qaedu iz scenarija. Grupe poput Nouredin Al-Zenki se ne spominju, kao ni njihovi zločini.

Dok glavni mediji Hamzu opisuju kao suosjećajnog “doktora”, moramo se zapitati koliko je ta slika varljiva. Mnogo veza je uklonjeno s njegovih računa na društvenim mrežama, ali su snimke i dalje dostupne. Na tim sastancima Hamza je uključen u rasprave o vojnoj strategiji s ekstremističkim skupinama. On je svjestan nasilja i zlostavljanja koje trpe civili, ali nikada ga nije osudio pred medijima koji su se u velikoj mjeri oslanjali na njegovo svjedočenje u njihovim izvještajima o Aleppu.

‘Za Samu“ je alat za promoviranje nepravde i zločina, ali dobro zapakiran. To je pokušaj vlada i medija na Zapadu da ispišu neku drugi povijest i da izbrišu svoju sramotnu ulogu u sukobu koji Siriju razara devet godina, a sve se pokušava učiniti s lažima i prikrivanjem činjenica.

Kad bi razgovarali sa sirijskim narodom Aleppa koji je doživio razdoblje obuhvaćeno filmom “Za Samu”, rekli bi vam da ovaj film ne predstavlja njihovu patnju ili zlostavljanje od strane naoružanih bandi. Rekli bi vam da film “Za Samu” brani one koji su ih mučili, zatvarali i podvrgavali svim vrstama užasa i krvoprolića.

„Ja bih rekla da je „Za Samu” samo još jedna uvreda PR industrije, financirane od strane milijardera, koja stvarne žrtve prešućuje punih devet godina, dok se one koji pomažu zločincima na kraju nađu na crvenom tepihu u Hollywoodu“, za RT piše novinarska i dopisnica iz Sirije Vanessa Beeley.

(L.R /logicno.com)