Nije se teško složiti: u Las Vegasu se desio strašan zločin koji bi svugdje drugo u svijetu, pa naravno i u samoj Americi – da ga je izveo (ne)Amerikanac ili neko druge vjere, bio okarakteriziran kao najcrnji terorizam. Ovdje nije. U pitanju je gest ludog čovjeka čiji je, eto, i otac bio teški kriminalac. “Luđački čin” je izveden temeljem okolnosti koje su po zakonu i još više u skladu sa tradicijom i onim što je “way of life”. Mada se to tako ne kaže. Naravno, kada se sve ovo desi onda to znači da nešto baš i nije pošlo po svim pomenutim “zakonskim elementima”. To onda ljudi koji formiraju javno mnjenje, hrane mitologiju i pumpaju nacionalni ponos nazivaju “cijenom slobode”. Slobode za što, za slobodno imanje oružja koje nas iznenadi jer puca. Ili zato što neko od vlasnika miliona komada tog oružja iznenada nije zdrav.

Piše: Zlatko Dizdarević

Danas je već dobro poznata priča o najkrvavijoj manijakalnoj pucnjavi u Americi, u Las Vegasu. O pucnjavi kobajagi ni iz kakvog drugog razloga osim ludila pojedinca, Stephena Paddocka, u zemlji čije su “slobode” – sve do slobode ubijanja onako – zagarantovane pa neka bude što biti mora. Uključujući evo i 59 mrtvih poput razbijenih glinenih golubova, i oko pet stotina ranjenih. Novinarski lovci na upečatljivost i živopisno dočaravanje spektakla drame nisu prvoga dana uspjeli da dokuče manje važan podatak. Koliko je žrtava stigao metak manijaka koji je konzumirao demokratsku slobodu Amerike, onu da legalno ima ko zna koliko dugih cijevi što po definiciji služe za ubijanje, a koliko ih je skončalo pod nogama onih što su gazli sve pred sobom u panici da ostvare jedno drugo pravo, pravo na život.

Dva dana nakon klanice na koncertu country muzike, ovaj odnos sa stečenim pravom na otužje i oduzetim pravom na život nije se više pominjao. Barem koliko mi znamo ovdje, mnogo neslobodniji što se tiče slobode na pucanje ’nako. Da su prava na nacionalnu, vjersku ili ideološku mržnju kao povodu na pucanje u pitanju, to bi onda bila druga stvar. No, to je druga priča. Mi nismo ni blizu najslobodnijoj zemlji na svijetu i kad se dobro razmisli, baš nek nismo.

Prosta demokratska matematika

Sve ovo danas možda i ne bi imalo više smisla pominjati, posebno kada se zna da dotični “luđak” eto nije ni ISIL, ni musliman, ni odnekud iz istočnih divljih krajeva. Onolikoj transparentnosti ludila u korištenju slobode kao tamo, u Las Vegasu, čak se ni ova porijekla nisu mogla prišiti, ma koliko se preostali dronjci ISIL-a iz nekog vjerovatno sirijskog buđaka trudili da krvavi luđački “heroizam” pripišu sebi. A neki jedva dočekali pa potrčali da im povjeruju.

Nažalost, netom po uranjanju u obamrlost od užasa povodom svega što se tamo desilo, počela se prizivati i nevjerica nad reakcijama vrha “najslobodnije zemlje” koje su bile baš onako fluidne kao što je i priča ljudskosti svekolikih sloboda. Najupečatljivija, prva predsjednikova izjava bila je pohvala “fantastičnoj reakciji policije”(?!). Potom su počele da isplivavaju nevjerovatne konstatacije. I činjenice pred kojima je svijet sa ove strane pameti (i poimanja sloboda) u dubokoj nevjerici. Sve to onda nagoni i na potrebu da se doista razjasnimo povodom nekih globalno nametnutih vrijednosti izdignutih na pijedestal neupitnih standarda pred kojima ostatak planete, mimo rodoslovnika tih kriterija, mora da se pokloni. Bez ikakve primisli da sve to može da bude i drugačije.

Čovječanstvo zna šta je to “American way of life” kao njihova dostignuta zbilja i naš san da se i mi, eventualno, jednoga dana makar približimo tom istinskom Holywoodu smatrajući da na putu sreće nema dalje. Ovo je, možda, pomalo pojednostavljeno i ironično ali, na to se valjda može imati prava znajući šta se to tamo desilo i kakva nam objašnjenja tim povodom pristižu preko okeana. Znamo, naravno, da je i sama Amerika poprilično podijeljena u vezi sa percepcijom svojih sloboda ukoliko se tu uračunava i sloboda “luđaka” da vuče bez problema sa sobom desetine dugih cijevi čineći po koncertima, šoping centrima i školama to što je ovaj put manijak u Las Vegasu učinio...

Ali, u zemljama koje su udžbenik demokracije i neupitni uzor sloboda, ta druga strana nije uspjela evo već decenijama da se izbori za makar radikalno smanjenje mogućnosti za pucanje jer je to protiv onoga što većina doživljava kao “way of life”. Prosta demokratska matematika time kazuje da oni što ne misle kako je ovo stvar sloboda, već je nasilje nad slobodama, nisu relevantan korektiv načinu života kojim se Amerika ponosi.

Cijena slobode

Dva dana nakon najkrvavijeg masakra ove vrste u istoriji zemlje – uzora na Zapadu i mnogima na Istoku, Bill O’Reilly, donedavni neupitni mitski komentator “Fox Newsa”, ozbiljne konzervativne mašine za “formiranje pameti” u Americi, izgovorio je rečenicu koja definiše smisao tamošnjeg sistema vrijednosti, “krvnu grupu” društva i države, karakter vrijednosti koje se zovu život i sloboda... Čuveni O’Reilly je kazao doslovce nakon krvavog pira u Las Vegasu: “Ovo je cijena slobode...!” Indijanci, starosjedioci Amerike, danas su tamošnjim slobodama ubijanja dovedeni na nivo folklora za pokazivanje rezultata tih sloboda, kazali bi – Haug!

Dan iza pokolja i samoubistva svakako ludog ubice “iz nepoznatih razloga, saznalo se odjednom, eto, da mu je i otac bio takav i ko zna ko još u familiji. Za razliku od terorista koji nisu ludi ali im je važna neupitna genetika. Saznalo se, usput, još nešto. Odande je doprla vijest da će svi ranjeni u masakru koji je bio “cijena slobode”, a nemaju zdravstveno osiguranje, morati sami da snose troškove liječenja! Zašto? Pa zato što je zdravstveno osiuguranje svih dramatično upitna kategorija u slobodnom društvu. Poznato je da u demokratskim društvima ono važi za neke, a za neke, što su u većini, ne. Samo u totalitarnim društvima mogu svi slobodno i besplatno da se liječe.

Nije ovdje poenta što je u Americi ovako kako je. Oni, naravno, imaju pravo da uređuju svoje živote shodno svom izboru, u sistemu koji su sami sebi smislili. I tu su privilegovani u odnosu na mnoge druge koji su pristali, na ovaj ili onaj način, da “uživaju” svoje navodne slobode onakve kakve su im drugi nametnuli, pa i Amerikanci slobodni čak i obavezni da nameću drugima razne slobode. Političkim pritiscima, novcima ili slobodnim oružjem. I to je, međutim, mnogo više problem onih koji su na to pristali ili sa mukom u sebi, ili doživljavajući političke orgazme što ih se voli na takav način “odande”.

Nije ovdje tema ni propitivanje sistema zdravstvenog osiguranja ni bilo kojeg drugog sistema osiguranja, obrazovanja, informisanja, ili bilo čega iz palete prava koja čine njihov, ili bilo čiji tuđi život takvim kakav je u njih. Uostalom, istorija fetiša spram oružja u Americi ima svoje značenje, svoju mitologiju, svoju ugrađenost u mentalitet, ona je dio tamošnje genetike, kulture, literature, muzike... Metak je uzdignut do nacionalnog identiteta. I njegova vrijednost zato je neupitna i nedodirljiva. On očigledno ima za mnoge tamo smisao dokaza snage i postojanja.

Ako je ovo makar i djelomično tako, onda smo se sasvim prirodno približili beskrajno bitnom aspektu priče koji zatvara “vicious circle” cijele priče, a ne pominje ga se ni približno onoliko koliko zaslužuje: na nečemu što je toliko rudimentarno ukorijenjeno u psihologiju nacije, najlakše je graditi ono što je temeljno najbitniji elemenat “najslobodnijeg i najdemokratskijeg društva na svijetu” – business. Proizvodnja novca po svaku cijenu kao mentalni sklop i cilj egzistencije, ispred i iznad svega drugog. Pravljenje novca kao razlog za život i opravdanje za smrt, novac kao politika, sila, prijateljstvo ili neprijateljstvo, ljubav, uspjeh ili poraz. Novac kao “cijena slobode” da se i u granapu kupi što više oružja koje naravno puca, jer to će pucanje tražiti novo oružje. To se zove business!

Mit o Divljem zapadu

Onoliko mrtvih u Las Vegasu na mjestu na kojem nisu trebali biti, a jesu u momentu kada se desio “feler” u pravu na posjedovanje desetina dugih cijevi bez provjere razloga, mentalnog zdravlja posjednika, sposobnosti rukovanja, itd. neće i ne može biti razlog da se dovedu u pitanje “way of life” i posao sa stalnim obnavljanjem privatnog nacionalnog arsenala od oko 300 miliona komada raznih alatki za ubijanje (američki podatak) po tamošnjim kućama. A ko će time da ubija, a ko samo da se pravi važan poštujući kaubojsku tradiciju, ili se tek malkice liječi – e to je stvar koja je mnogo manje važna od poštivanja mentaliteta nacije i istorije. I od businessa kao razloga da se živi, a potom taj život “kao najispravniji model” nametne i svima drugima.

Nije se teško složiti: u Las Vegasu se desio strašan zločin koji bi svugdje drugo u svijetu, pa naravno i u samoj Americi – da ga je izveo (ne)Amerikanac ili neko druge vjere, bio okarakteriziran kao najcrnji terorizam. Ovdje nije. U pitanju je gest ludog čovjeka čiji je, eto, i otac bio teški kriminalac. “Luđački čin” je izveden temeljem okolnosti koje su po zakonu i još više u skladu sa tradicijom i onim što je “way of life”. Mada se to tako ne kaže. Naravno, kada se sve ovo desi onda to znači da nešto baš i nije pošlo po svim pomenutim “zakonskim elementima”. To onda ljudi koji formiraju javno mnjenje, hrane mitologiju i pumpaju nacionalni ponos nazivaju “cijenom slobode”. Slobode za što, za slobodno imanje oružja koje nas iznenadi jer puca. Ili zato što neko od vlasnika miliona komada tog oružja iznenada nije zdrav. Šta bi da je još terorista, kao što su oni iz Al Qaede (ne i onda kada su potrebni “projektu” kupovina oružja) koji takođe slobodno nabavljaju oružje, slobodno pronalaze nevine žrtve i slobodno ubijaju. Ali nisu ludi, već su teroristi.

Teško je složiti se, sa ove strane pameti i poimanja slobode, da je događaj iz Las Vegasa samo “cijena slobode”. On je i cijena poimanja businessa u kojem je život ništa ako predmeti kojima se ti životi dokidaju jesu unosan posao. U svakoj ozbiljnoj zemlji – a malo ko sumnja da je Amerika ozbiljna, cilj politike jeste i da zaštiti svoj business, svoju slobodu i svoj način života.

Američki političari sve to štite na neupitan način. Patriote svugdje na svijetu svojim životima plaćaju cijenu te slobode. Business tako obezbijeđen ne smije se suzbijati. America first! I to današnji političari znaju i zato podržavaju mit o Divljem zapadu. Uostalom i tamo su herojskog i pravednog ubicu Billy the Kida veličali do neba, a Patt Garretta, štreberski poštenog šerifa koji mu je dohakao i danas smatraju šonjom i izdajicom. Bio sam u Old Mesilli, u New Mexicu gdje je zatvor u kojem je Garrett držao konačno zatvorenog Kida. U krčmi pored zatvora slušao sam moderne kauboje koji su mi objašnjavali tu storiju navijajući za negativca. Kao i za tada dolazećeg “ludog” teksašanina G.W. Busha koji je dolazio umjesto šminkera sa univerziteta Georgetown i Yale, Billa Clintona...

Ono što ne štima u cijeloj ovoj priči sa našeg dekadentno balkanskog aspekta pravednika, jeste dosta prosto kao pitanje: kako može biti demokratski i slobodarski uzor onaj ko prodaje legalno oružje ubojicama luđacima da bi se na tome zaradilo, a ubojstva se onda proglašavala “cijenom slobode”. To je još malo pa patriotska smrt, jer su pali u odbrani mitskog, istorijskog i autentičnog načina života. Ranjeni će se pritom liječiti od vlastitih para jer se novac od onih desetak i stotina miliona drugih pucaljki, sigurno kao rezultat dobrog businessa vratio ljudima što su sve demokratski odobrili. Sve je udžbenički.

Mi to možda ne razumijemo, ali to je naš problem. Važno je da učimo od najvećih.

avangarda.ba

Borba protiv terorizma najdramatičnija je tema u svjetskoj politici danas. Tinja ispod nje i uporno i opasno zaoštravanje  između Kongresa, medija i tamošnjih »liberalnih demokrata« s Rusijom. Ne zna se gdje je toj priči kraj

Piše: Zlatko Dizdarević

Svako malo krv se prolije ulicama velikih gradova Evrope. Žrtve nisu ciljane, ciljana je smrt. Krv prolivena u drugim dijelovima svijeta manje je medijski atraktivna. Ovo u Evropi zove se terorizam. I jeste terorizam. Ono tamo zovu odavde borbom za demokraciju i ljudska prava, a nije to. U Evropi mu je ime islamski ekstremizam. I jeste, uz ostalo, i to. Drugi radikalni ekstremizmi sada se ne pominju. Temeljem pameti koju formiraju politika i poslušni mediji to je objašnjivo.

Da zanemarimo krv kao kurentni marketinški medijski spektakl. Ovdje kažu da je terorizam u današnjoj formi započeo 11. septembra u New Yorku. Nije tačno, ciljano je izmišljen i planiran mnogo ranije. Oni što se ovim bave hladne glave i mimo programiranih umova ili vlastitih računica  to znaju.

Ovih dana neprekidno se postavlja pitanje – ima li tomu kraja. I šta poslije kraja terorizma. Nema kraja jer se to neće. Nije cilj! Kraj nije interes ni profit. ISIL jeste doista poražen, ali to u ovom kontekstu nije bitno jer se terorizam, ma kako krvoločan bio na Bliskom istoku, nastavlja spektakularnije na Zapadu. O ostalima se uglavnom šuti. Da li je važan podatak da je Boko Haram obezglavio, zaklao, zatukao, uništio i razorio u Africi desetinama puta više nevinih nego sveukupno u Evropi. Nije, jer oni nisu naši. Oni se ne tiču. I to je danas  razumljivo. Ljudska rasa se odavno već dijeli na naše i njihove. Po mnogo čemu.

Sve ovo odavno ne igra posebnu ulogu povodom pitanja »šta da se radi«. Uvjerenje unaokolo je da se jaki satraše u »borbi protiv terorizma«. A on buja sve više. Pogledajmo malo – mimo dnevnih objašnjenja koja peru um – kako je počelo, u kome se pravcu sve razvija i šta nam slijedi već sutra. Riječ je o nekoliko minulih decenija i godinama pred nama. Da se ne ide dalje.

Prepoznatljive su uglavnom tri faze u rađanju nasilja na međunarodnoj sceni, sve u ime akcija protiv »terorizma« koje su vodile uvijek, naravno,»najprogresivnije snage u svijetu«. Prva je započeta u vrijeme Reagana u SAD-u. Zločinci su identificirani i uništeni u Salvadoru, Guatemali, Hondurasu i Nikaragvi. Posljedice »čišćenja« su trajne i poznate. Nazivi za akciju i reakciju su bili različiti, ali se malo ko u svijetu usprotivio zvaničnim varijantama ponuđenim prepariranoj javnosti na Zapadu. Iz tog vremena pamte se i prvi »teroristi  samoubojice«. Oni nisu došli sa strane, na tragu fanatizma.

Druga faza je bila početna za današnje stanje. Obilježio je G.W. Bush prevashodno na Bliskom istoku. Prije u Afganistanu, pa Iraku, Libiji, kroz intervenciju Sharona u Libanonu...Priprema za Afganistan »kojeg treba ubaciti tamo Sovjetima u stomak kao njihov Vijetnam« (Brzezinski), išao je kroz Pakistan. Tamo su regrutirali mladiće za vjerske škole, medrese, i fanatizirane ih učili vještinama s kalašnjikovima i ručnim bacačima, protiv bezbožnika komunista u Afganistanu.

I Reagana i G.W. Busha su već zaboravili. Pomalo i Al Qaedu i Osamu Bin Ladena (porijeklom bogatog Saudijca). On je u tom ratu i stvoren. A nakon Twinsa u NY i ostalih zločina unaokolo pokrenute su lavine akcija u ime anti-terorizma. Ne dugo poslije, Al Qaeda je proglašena »zastarjelom«, pećinskom organizacijom iz Pakistana, sposobnom samo za pojedinačne operacije. Rođen je zato ISIL nakon što je njihov »kalifa« al Baghdadi, kao, odbio poslušnost nasljedniku Bin Ladena Zawahiriu. Suštinska razlika sa Al Qaedom je bila u promoviranom povijesnom mitu o kalifatu. Mit uvijek lakše zapali strasti od bilo čega drugog.  Zaluđene tada nije teško proizvesti. Pogotovo nakon Iraka 2006. kada je donešena odluka da »naši momci« neće više direktno intervenirati u ratovima na tuđem terenu. Neka se za »nas« tuku »njihovi«, uključujući i teroriste koje ćemo naoružavati.

Obama je, htio ili ne, postao tvorac treće faze u »borbi protiv terorizma« koja je zapravo proizvodila novi terorizam, a ovaj – novi business. I tako u vicious circles. Njegov se nadahnuti govor na početku mandata, održan u Kairu, činio iskrenim i iz uvjerenja. Smjerao je pravdi, istini i na tom tragu državi Palestini pokraj zaštićenog Izraela. Gledao sam tada po ulicama Amanna Arape kako plaču od sreće. Pokazalo se kako je Obama bio ili naivan vjerujući da to može, ili da, ipak, nije tako mislio. Potom je Kongres »nagradio« kobajagi umjerenu opoziciju u Siriji vojnom pomoći od 500 miliona dolara. Sve je uglavnom završilo na kontovima ISIL-a, Al Nusre isl. U igru su uvedeni dronovi, a priču su preuzeli strateški saveznici Amerike kojima je vlastiti interes bio važniji od interesa Washingtona: I Saudijska Arabija (posebno), i Turska i Izrael, uz ostale na svoj način, podupirali su klasične teroriste. Za to su u cjelokupnoj medijskoj igri, optuživani Rusi, Iran, koliko je bilo potrebno Kina, da se o Hezbollahu ne govori. Ono što je zakovala Hillary Clinton dok je bila državni sekretar, J. Kerry nije mogao da ispravi.

Priča je dovedena do apsurda. Saudijska Arabija postala je centar borbe protiv terorizma i sjedište »arapskog NATO-a«, ali niko ne govori o Jemenu koji se pod njihovim kišobranom polako, ali sigurno pretvara u novi centar zla jer se tamošnja katastrofa ne može završiti drugačije nego najcrnjim terorizmom. Trumpu je važno da je utrpao Rijadu više od stotinu milijardi dolara oružja »u borbi protiv terorizma« (uz tri stotine milijardi po drugim osnovama) što je groteskno kao povod, a potom prodao Kataru avione za nove milijarde, da se brani od Saudijske Arabije...

U uspaničenoj Evropi nikad niko i nigdje, isto kao i u Americi i u UN-u, ni slučajno ne postavlja ključno pitanje koje bi se moralo postaviti ako se doista hoće otvoriti razgovor o pobjedi nad  terorizmom. Pitanje, zašto terorizam ? Zašto izbjeglice ?

Otkud ih odjednom sada a nije ih prije bilo ni stoti dio od ovoga sada iz Iraka, iz Sirije, Libije. Pominje se ciljana destabilizacija Evrope, ali ne i depopulacija tamošnjih država i društava u kojima je počelo klijanje srednje klase. To nije dobro za otimačinu resursa. Nude se primamljivi odgovori  klasi koja zna onoliko koliko joj je objašnjeno: Terorizam je zato što je to Islam! Evo i da se uopće ima smisla upuštati u moguće odgovore na civilizacijsku debilnost te teze, šta da se radi s podatkom da su muslimani i brojčano i procentualno ubjedljivo najveće žrtve terorizma ISIL-a i sličnih.

Zašto se za neke žrtve svjetlima državnih zastava osvjetljavaju Eiffelov toranj, Vijećnica u Sarajevu ili Stari most u Mostaru. A niko ne zna odgovor na pitanje zašo tih svjetala nema iako su ubijene stotine civila, žena i djece, žrtava terorizma u državi koja nije »naša«.

Pitanja »zašto« ovim povodima nema jer bi pošteni odgovori  »zato što...« vodili do drugih izvora drame.

Borba protiv terorizma najdramatičnija je tema u svjetskoj politici danas. Tinja ispod nje i uporno i opasno zaoštravanje  između Kongresa, medija i tamošnjih »liberalnih demokrata« s Rusijom. Ne zna se gdje je toj priči kraj.

Rusija nije u pomenutom klubu boraca protiv terorizma, kako to kažu oni što se satraše u tom obračunu, a de facto proizvodeći novi terorizam koji je već postigao »zadovoljavajuće« stanje straha kod  običnih šetača po svjetskim avenijama i shopping centrima. To više nema veze s ISIL-om povodom kojeg je budalaština pominjati danas NATO ili vojsku bilo koje vrste. Teroristi nisu više primarno na ratištima gdje im tenk ili raketa nešto mogu. Oni su među generacijom onih što su zaluđeni mitovima, nametnutim duhovnim treninzima, ali i objektivnom stvarnošću koja se stvara, podržava, stimulira...Pa i u predgrađima velikih gradova.

Na drugoj strani, kao posljedica svega ovoga buja i novi »soft terorizam« onih struktura koje trljaju ruke od zadovoljstva jer su razne građanske slobode stavljene pod kontrolu. Živjelo vanredno stanje u borbi protiv terorizma. Sloboda je opasna, nadzor je zakon. O tome malo ko govori. Nije li poraz civilizacije građanskih društava kada, recimo, Francuzi masovno iznova i iznova produžavaju zakon o vanrednom stanju koji je svugdje i uvijek – zakon protiv građanskih sloboda. Ma kakvo mu obrazloženje bilo.

Sudbina »borbe protiv terorizma«, toliko razvikane u svijetu i međunarodnoj  političkoj birokraciji takva je da će i dalje – ojačavati terorizam. Da li zato jer ne znaju o čemu se radi? ili zato, da se bude grub do kraja pa kaže, jer je to interes i projekat. Neka se samo preračuna kome je šta taj terorizam donio. U novcima, u eneregentima, u geostrateškom profitabilnom pomjeranju, u eliminiranju onih koji su bili spremni da se na razne načine opiru otimačkoj dominaciji, u ovladavanju  svekolike pobjedničke filozofije vladanja u svijetu: samo je interes bitan, samo sila može realizirati veliki interes, samo je ljudski život malog čovjeka na putu tom interesu nebitan.

(novilist.hr)

U Jeruzalemu ponovo gorjelo. Da nije cinično, bilo bi smiješno kako to objašnjavaju mnoge svjetske agencije. Jedna od tih "europskih", državnih agencija saopćava: "Sveto mjesto tri abrahamske religije uzrok je novog vala nasilja na Bliskom Istoku!? " Kao, šta da se radi s tom neprirodnom kombinacijom u kojoj su zajedno svetinje triju religija. Zato i jeste tamo nasilje...

Nije Sveto mjesto tri monoteističke religije uzrok novog vala nasilja na Bliskom Istoku. Uzrok je nasilje koje se provodi nad Svetim mjestom od postanka Izraela, evo sedam decenija.  

Piše: Zlatko Dizdarević

Poznato je, u novoj operaciji ponižavnja onih koji dolaze na molitvu pred svetu džamiju Al-Aksa, moralo se prolaziti kroz elektronske detektore i provjere što otkrivaju oružje koje navodno nose vjernici. Ovi su to odbili pa su Izraelci naprosto zatvorili sveti kompleks u Jeruzalemu. Zapravo prilaz džamiji Al-Aksa (Al-Haram al-Sharif), i Kupoli na stijeni, ili Omarovoj džamiji. Za Jevreje je taj plato sveto Brdo hrama. Ovom potezu prethodio je krvavi sukob između Palestinaca i Izraelaca u Jeruzalemu i na okupiranoj Zapadnoj obali. Kao uvijek, "sigurnost" Izraela je neupitno obrazloženje za represije i mjere koje od 1948. imaju zajednički imenitelj: Progon Palestinaca s njihove zemlje, otimanje pa kolonizacija posjeda, teror, hapšenja, Zid dug stotinama kilometara što sve dijeli... Posebno je, postepeno i uporno otimanje Istočnog Jeruzalema od pretežno palestinskog stanovništva. Sada i udarom na Stari grad i najsvetiji prostor koji je pod međunarodnom jurisdikcijom.

Minulog petka iz UN-a je javljeno da će se povodom "incidenata u Jeruzalemu" u ponedjeljak, 24. jula, sastati Vijeće sigurnosti UN-a, na zahtjev Švedske, Francuske i Egipta. Izaslanik UN-a za Bliski Istok Nickolay Mladenov je upozorio da bi do petka trebalo pronaći rješenje za "ovu krizu jer ona prijeti potencijalno katastrofalnim posljedicama i izvan zidina Staroga grada..."

Potrošenim mudrostima međunarodne politike koja decenijama neće, ne smije, ne želi, nema snage iz poznatih razloga da se suoči s osnovnim smislom drame u Izraelu/Palestini, UN je dodao još jednu epizodu, važnu jedino staroj cionističkoj školi u Izraelu koja već rutinski trijumfira: Zamjenik švedskog ambasadora pri UN-u Carl Skau na Twitteru je (?!) nakon sastanka napisao kako su se članovi Vijeća "složili da je potrebno raditi na deeskalaciji sukoba, osuditi nasilje te započeti hitan dijalog kako bi se u Jeruzalemu napetosti smirile..." U iole normalnijem svijetu i politici, bilo bi odavno sramota sedamdeset godina ponavljati bez ikakvog efekta šta je to "potrebno" u ovom slučaju činiti.

Zašto je to sada, u ovoj fazi "eskalacije" pa onda "deeskalacije" tako kako je. Kuda to ide? Da se ne teoretizira previše i ne ponavlja sve ono već bezbroj puta napisano i kazano o suštini "palestinskog", a zapravo izraelskog pitanja.

John Dugard, profesor prava na univerzitetima u Pretoriji i Sjevernoj Karolini, svojevremeno specijalni izvještač Vijeća za ljudska prava o stanju na Okupiranoj palestinskoj teritoriji, piše u predgovoru za sjajnu knjigu Bena Whitea Izraelski aparthejd – vodič za početnike, (nedavo promovirana i u Sarajevu), i ovo: "Izraelsku politiku na Okupiranim teritorijama osudile su brojne rezolucije Ujedinjenih nacija i Međunarodni sud pravde 2004. godine... Međutim, Zapad nije niti jednom ozbiljno pokušao prisiliti Izrael da ispuni svoje međunarodne obaveze". I citira Whitea: "Izrael je pošteđen kazne za kršenje normi međunarodnog prava". U tom smislu – kaže dalje Dugard – reakcija međunarodne zajednice ovdje se bitno razlikuje od reakcije na aparthejd u Južnoj Africi. Generalna skupštine UN-a tada je pozvala na široke ekonomske sankcije, Vijeće sigurnosti nametnulo je obavezujući embargo na oružje, učinjeni su svi napori da se u skladu sa savjetodavnim mišljenjem Međunarodnog suda pravde Južna Afrika prisili na osudu aparthejda u Namibiji, a države, korporacije i civilno društvo nametnuli su različite sankcije...

Neko će kazati danas, kakve veze ima poraženi aparthejd u Južnoj Africi s Izraelom i Palestinom. Ima upravo u kontekstu (ne)očuvanja Izraela onakvog kakav je zamišljen i izglasan prije sedam decenija. Kukavičko mirenje s nezajažljivim širenjem Izraela kroz institucionaliziranje istinskog aparthejda, sve više zvoni na uzbunu samoj jevrejskoj državi kakvom je vidi i vodi Netanyahu. To jeste Izrael Ze'eva Jabotinskog, kultne ličnosti klasičnog cionizma. Još 1923. godine on je pisao: "Kolonijalizam cionista mora se prekinuti ili do kraja provesti uprkos volji domicilnog stanovništva." Zašto? Jednostavno rečeno, historija pokazuje da će se "svaki narod opirati strancima doseljenicima". Poučno.

Izrael jeste legitimna država i više ga, bezmalo, niko ne negira. Stvoren je u određenom historijskom kontekstu, tragom različitih interesa posebno u Zapadnoj Europi između dva rata. I kao rezultat loše savjesti dijela tog Zapada povodom užasnog holokaustu. U svakom slučaju, planovi UN-a su bili jedno, zbilja je postala drukčija. Opsesija nekim drugim Izraelom koji se uporno širi silom prema vani a aparthejdom prema unutra direktno protiv oživljavanja Palestine ustanovljene onom istom odlukom UN-a kao i Izrael, opravdava misao koja se stalno vraća uz godinama podržavanu politiku Netanyahua. I prethodno Bena Guriona i sličnih koji žive za konačno rješenje: Izraelu treba zemlja bez (palestinskog) naroda! Eto i razlike s aparthejdom Južne Afrike. Palestinci novim vladarima ne trebaju ni kao radna snaga, treba im samo njihova zemlja, bez njih.

Zato su izjave o nekakvim "ublažavanjima" stanja odraz jada svjetske politike.

Uostalom, "sigurnosne mjere" su ublažene! Izraelci uklanjaju one detektore za koje je njihov ministar za regionalni razvoj Tzachi Heneggbi kazao da neće biti uklonjene jer "neće nama ubojice govoriti na koji ćemo način pretraživati ubojice..." Svijet i UN su, eto, odahnuli jer je stvar "deeskalirala". Netanyahu koji misli da je lukavi borac za veliki Izrael dokučio je pod pritiskom da za nastavak igre treba kobajagi malo da popusti, pa sutra opet isto. Tako, evo, sedam decenija. Ali, ništa ne može dovijeka. Onaj Mladenov iz UN-a je kazao i nešto tačno: "Stanje bi moglo imati potencijalno katastrofalne posljedice koje će prijeći zidove Starog grada, granice Izraela i Palestine, pa i Bliskog Istoka".

Hoće li to i onda biti baš sasvim u korist prijatelja Trumpa i njegovog "America First". Ili neće. Kome će po svijetu trebati ovakav Netanyahu. Kojim korporacijama i silama će to odgovarati vječno? Nije više monocentrizam. Da li je on – kao sinonim – doista jači od planetarnog businessa i kalkulacija. Ili će, do jučer nezamislivo za njih, pobijediti i poneka istina uz interes da Izrael treba sačuvati, ali u granicama izglasanim prije okupacija, uz suverenu Palestinu kraj njega, bez zida, s Jeruzalemom kao Svetim gradom za sve, pa i za ravnopravnu, slobodnu Al-Aksu, uz Brdo hrama i crkvu Isusova groba čije ključeve čuva palestinska familija stoljećima.

Historija je surova, kažu predvidiva ali često i iznenadi. Recimo, šta kada se ovakav "Netanyahu" ispostavi kao šteta za Izrael jer se preigrao. Smiješno? Danas još možda jeste. Sutra neće biti. Grabež Palestine i Jeruzalema privremeno su se i mogli odšutjeti, ponižavanje tamošnjih svetinja ne. Živi bili pa vidjeli.

A Ujedinjene nacije ? Palestinski ambasador tamo, Rijad Mansur, kazao je: "Mi bismo samo željeli da Vijeće sigurnosti pokaže političku volju da zaštiti palestinski narod od nasilja Izraelaca".

Nisu je pokazali. Njima je samo do malo "deeskaliranja". Toliko smiju, ne shvatajući koliko je Stari Jeruzalem jači i veći od njih.

 

(radiosarajevo.ba)

Elitocid je svjesno, namjerno i plansko neutraliziranje utjecaja određenih elita, te određenih nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih skupina na stanovništvo. To je pokušaj eliminacije intelektualnih prvaka jedne nacije. Nedavno sam razgovarao sa nekoliko pripadnika bošnjačke intelegencije koji su bili izloženi elitocidu u Prijedoru. Ono što je najvažnije iz toga razgovora je da se oni još ne mogu reintegrirati u svoje zajednice i društva. Tako se elitocid u njihovim životima na neki način nastavlja i danas. Elite su ljudi koji imaju utjecaj u svome društvenom okruženju, a elitocid je namjerni i sustavni progon i po mogućnosti i fizičko uništenje elita s ciljem da se stanovništvu oduzme njegov vodeći stalež. Elitocid u Bosni i Hercegovini je stvorio strukturne preduvjete za eroziju egzistencijalnih temelja i pokušaj sloma bošnjačkog naroda. 

Autor: Emir Ramić

U proljeće 199.2 britanska reporter Michael Nicholson je prvi put upotrebio termin elitocid kao zločin prema bošnjačkim elitama u Bosni i Hercegovini. Koristeći termin elitocid Nicholson je prvi objasnio sistematski progon, mućenje i ubijanje lidera bošnjačkih lokalnih zajednica na sjeveru, zapadu i istoku Bosne i Hercegovine. Naime, u razdoblju od samo nekoliko mjeseci srpske vojne, paravojne i policijske formacija na širem području gradova Bijeljina, Brčko, Višegrad, Zvornik, Bratunc, Prijedor i drugih, neutralizirali su utjecaj lokalnih nesrpskih elita (eliminacija, optužbe ili kazne zatvora, progoni) koje je imalo za posljedicu uništenje i raspad lokalnog bošnjačkog civilnog stanovništva.

Elitocid kao selektivno, sustavno i namjerno uklanjanja elitnih segmenata lokalnih bošnjačkih zajednica u Bosni i Hercegovinine je nepravedno zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije na Bosnu i Hercegovini i zločina genocida protiv Bošnjaka. Razlog za znanstveno marginalizacija ovog specifičnog oblika genocidnog kriminala je prije svega nedostatak teorijskog okvira unutar kojeg se može praktično elitocid istraživati i analitički procijeniti. Za razliku od genocida, elitocid je pojam koji se izuzetno rijetko koristi u stručnoj i znanstvenoj terminologiji, prvenstveno zbog svoje velike nejasnoće, odnosno nepostojanje čvrste znanstvene kodifikacija. Etimološki, elitocid se sastoji od dva uvjeta: francuske riječi elita (izabrao, vođe) i latinske imenice occidio (ukupno istrebljenje). Stoga, elitocid se može definirati kao sustavno eliminiranje vodećih i istaknutih ličnosti u društvu ili grupi. U analizi i klasifikaciji elitocida u Bosni i Hercegovini Mark Danner je otišao najdalje, definiranjući uništavanje pripadnika bošnjačke elite kao jednu od temeljnih faza genocida u Bosni i Hercegovini. On posmatra elitocid nad Bošnjacima kao: koherentan u vremenu i prostoru, međusobno zavisan proces, sustavno planirani lanac aktivnosti, namjerno počinjen zločin, sa ciljem eliminacije utjecaja elitnih segmenata bošnjačke nacije u cilju vladavine nad Bošnjacima i njihovim teritorijama. Svrha elitocida u Bosni i Hercegovini je bila uništenje bošnjačkih elita u cilju zauzimanja teritorija na kojima žive i uspostavljanja srpske vladavine na tim teritorijama. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i fizičkom uništenju bošnjačke elite u ime onemogučavanja dugoročne revitalizacije preživjelog bošnjačkog etničkog korpusa sa osnovnim ciljem raspada bošnjačke zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija bosanskohercegovačkog društva i države. Zato elitocid u Bosni i Hercegovini ima genocidni karakter.

Eso i dalje drži stražu na kapiji prijeratnog, istinskog Prijedora

Uzoriti bošnjački književnik Vehid Gunid u svojoj knjizi „Doktor Eso“ napisa: “Ko je ubio doktora Eso ubio je od sebe boljega, boljega od sve bagre koja je ubijala i bagre koja je davala naloge za masovna ubistva po Bosni i Hercegovini od 1992. do druge polovine 1995“. Otišao je maher komedije, kao nedužna žrtva mrženje onih zlih likova koje se samopromoviraju u vlasnike života, pa čak i ljudskih genija kakav je bio Eso. Na tekst Rade Mutića pod naslovom „Komšiluk na probu“, Eso je napisao kolumnu za Kozarski vjesnik u kojoj je između ostalog stajalo: „Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reči da se ne radi o nikakvom organizovanom odlasku Muslimana iz Prijedora, već o maspsihozi i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje. U mirnim urbanim sredinama samo rokaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni“.
Samo šest dana poslije objavljenog Esinog teksta u Kozarskom vijesniku, Srpska demokratska stranka, poslije klasičnog vojnog puča, 30. Aprila 1992. godine, srušila je dotadašnju, na demokratskim izborima legalno izabranu vlast, i putem Radio Prijedora izdala proglas o navodnom “demokratskom“ preuzimanju vlasti. Ubrzo je agresorska vlast osnovala koncentracione logorte smrti, od kojih je najgori bio Omarska.
„Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. To ne bi bio Eso. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“.
U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su Esu. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“. U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura. Te noći u koncentracioni logor Omarska je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti Mićo Kovačević. Došao je po prejakog Eso koji je ugrožavao cilj udruženog zločinačkog poduhvata prijedorskih četnika, koji su kanili ubiti Prijedor ubijanjem njegovih odanih građana.
Naše duše se neće smiriti sve dok se ne nađu i kazne ubice Ese. Jer Eso je simboli nesalomljivog bošnjačkog duha kojeg ništa ne može dugotrajno poremetiti i ugroziti. To je baza iz koje je nastao bošnjački čovjek, nacija, društvo. Eso treba biti svrstan u bošnjačke heroje kako bi on i poslije svog nestanka mogao vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Došlo je vrijeme da Bošnjaci uvrste Esu u bošnjačko historijsko pamćenje. Jer Eso je oličenje renesanse bošnjačkog čovjeka.

Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine je dokaz bijede i ništavnosti krvnika, čija želja se nikada neće ostvariti

Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnički poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i zvanje dr. eksperta Ujedinjenih Nacija. Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život na ovoj našoj planeti. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoč i ljudsku bijedu ubijajući Esu? Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine i likvidacijom svega što on i oni personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti krvnika, čija želja se nikada neće ostvariti. Pravda će pobjediti povratkom digniteta i dužnog dostojanstva žrtvama. Slutimo oluju i krik pravednika, žrtve.
Marko Pavić i svi drugi prijedorski zločinci koji se 21 godinu poslije genocida slobodno šetaju Prijedorom koji više nije grad, ne znaju da Eso i dalje živi, čvrsto stojeći na kapiji onog starog, istinskog Prijedora, grada u kome neće vladati zločinci, grada u kome zločinci neće zabranjivati potomcima žrtava da grade svoje pravo na kolektivno pamćenje, grada u kome će se vratiti njegovi građani da bi ga ponovo učinili gradom, grada u kome će pobjediti istina i pravda. I mrtav Eso je bio prijetnja zločincima. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, uglednog Prijedorčanina, jednostavno čovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku. Ali uzalud posao zločinaca. Eso i dalje drži stražu na kapiji istinskog, prijeratnog Prijedora. Eso je ostao simbol i metafora intelektualnog, građanskog Prijedora, arhetip slobodne misli, jer njegove su riječi citirali prosjaci, konobari, inžinjeri i doktori.

Poruka prijedorskom, srpskom političkom establišmentu na čelu sa Markom Pavićem

Prijedorski genocid predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju srpskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava. Što prije to spoznate, to će prije srpski narod ući u porodicu demokratskih naroda svijeta.
Ono što genocid u Prijedoru, preko kojeg se ne može preći bez suočavanja s totalnom istinom i pravdom, zločin koga karakteriše sustavno uništavanje materijalnih i duhovnih dokaza o postojanju bošnjačkog naroda i sustavno uništavanje vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se temelji ujedinjena Evropa, izdvaja od drugih zločina jeste razmjera zločina, oličena u masovnom, organizovanom i namjernom uništavanju bošnjačkog korijena, elitocid, u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima.

Vaše odbijanje i nasilno suprostavljanje potomcima prijedorskih žrtava da posjete stratišta največih stradanja u Evropi poslije Drugog svijetskog rata kojima se ni Hitler nebi postidio, vaše suprostavljanje bošnjačkoj kulturi pamćenja, vaše suprostavljanje istini i pravdi, vaše uzaludno negiranje genocida je znak trajanja vašeg genocida nad Bošnjacima, sada u genocidnoj tvorevini, u gradu koji to više nije grad, drugim metodama i sredstvima. Svojim suprostavljanjima vi ste pokazali devijantnost srpske agresivno-genocidne politike, kao najtamnije mrlje srpskog naroda, ali i tamnu mrlju savjesti civiliziranog dijela čovječanstva koje vaš sramni hod tolerantno posmatra. Odbijajući osnovno pravo žrtve, pravo na istinu i pravdu koje podrazumjeva pravo na pamćenje i nadoknadu štete vi odbijate i udaljavate neminovno moralno razgraničenje unutar srpskog naroda, jasno precizirajući da u Bosni i Hercegovini još živi ideja Velike Srbije na račun uništenja države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Genocidu Prijedoru, kao holokaust koji se desio 50 godina poslije Drugog svjetskog rata, jeste nešto što ne može ostaviti na miru humane i demokratske ljude. Vi istinu i pravdu za kojom vape prijedorska djeca, majke, očevi, za kojom vape svi dobronamjerni građani Prijedora, pokušavate bezuspješno sakriti ili čak prekrojiti. U interesu zajedničke budućnosti svih građana Prijedora, istina i pravda o genocidu moraju pobjediti. Istini i pravdi je najteže u Prijedoru u kojoj opstrukciju prave ostaci ratne, političke, vojne, policijske i medijske strukture, koja je izvršila agresiju na međunarodnu priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinui genocid nad njenim građanima. Puna istina i pravda o genocidu u Prijedoru je moguća tek kada se pred Haški tribunal izvedu svi oni koji sada mirno šetaju prijedorskim korzom, koji mirno obavljaju političku, policijsku ili vojnu vlast. Vi ne možete govoriti o zaštiti ljudskih prava, unutrašnjoj reintegraciji, demokratizaciji i ekonomskom prosperitetu bosanskohercegovačke države i društva i integraciji u evroatlantske saveze, sa kredibilitetom, kada se suočavate sa nedostatkom ljudske dosljednosti i moralne dostojanstvenosti o priznavanju istine o genocidu, pokajanju za zločine i hapšenju ratnih zločinaca. Budite ubijeđeni da Bošnjaci neće odustati od borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok se strahote iz prošlosti ne okončaju, dok se ne postigne pravda za postradale, ne donese mir za preživjele i ne izgradi budućnost za bošnjačku djecu. Bošnjaci neće dopustiti da zločin u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od bošnjačkog zaborava veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru. Žrtve genocidu u Prijedoru i Bosni i Hercegovini niko neće zaustaviti sve dok ne ostvare svoja prava i sve dok ne budu imali potpunu istinu o zločinu, potpunu pravdu za žrtve.

Poruka Bošnjacima ma gdje bili

Bošnjaci imaju svetu obavezu da se bore protiv zaborava zločina agresije i genocida, u protivnom poriču svoju historiju, tradiciju, kulturu, jezik i miniraju svoju nacionalnu budućnost. Ako Bošnjaci zaborave agresiju i genocid osuđeni su na to da im se ponovi. Poslije Holokausta ponovio se genocid, kulturocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid, ponovo su otvoreni koncentracioni logori smrti, vršena masovna silovanja, organizovani masovni progoni u srcu Evrope, u Bosni i Hercegovini. Nakon holokausta Ujedinjene nacije koje su nastale na temeljima potrebe sjećanja na holokaust, ne samo da nisu primjenile Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida, već su dozvolile da se pod njihovom zastavom i njihovom „zaštitom“ u Bosni i Hercegivini dogodi genocid. Iako je presudom Međunarodnog suda pravde potvrđeno da se u Srebrenici, odnosno Bosni i Hercegovini dogodio genocid, iako je presudama Međunarodog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije potvrđen genocid u Srebrenici i Žepi, odnosno Bosni i Hercegovini i ako su ti genocidi potvrđeni presudma mnogih nacionalnih sudova, danas se u manjem entitetu permanentno poriče, minimizira i tabuizira što vrijeđa žrtve i svijedoke agresije i genocida, sprječava proces vraćanja povjerenja, te usporava vračanje Ideji Bosne i Bosanskom duhu koji u Bosni i Hercegovini žive više od hiljadu godina i na kojima se zasniva Europska unija i savremena civilizacija.

Bošnjaci ne smiju zaboraviti da su ih prije posljednjeg genocida učili da zaborave svoju pripadnost, historiju, kulturu, jezik i tradiciju. Bošnjaci ne smiju zaboraviti da su ih prisiljavali na debošnjakizaciju, pa im sad smeta što se Bošnjaci vraćaju svojoj svojoj etničkoj pripadnosti, historiji, jeziku, kulturi i tradiciji na način jake narodne samosvijesti o zajedničkoj bošnjačkoj sudbini u jedinstvenoj Bosni i Hercegovini bez Dejtonskim sporazumom legalizovanih rezultata agresije i genocida.

Svjedočenje bošnjačke časti i slobode kroz bošnjačko jedinstvo u odbrani i borbi protiv agresije i genocida, protiv poricanja zločina je put bošnjačke budućnosti u kojoj će svaki Bošnjak znati ko mu je prijatelj. A, bošnjački prijatelj je svaki čovjek koji poštuje bošnjački narod, njegovu kulturu, tradiciju, jezik, duhovnost, koji prihavata presude međunarodnih sudova o agresiji i genocidu i koji se bori protiv negatora agresije i genocida.

Bošnjaci moraju biti spremni učiniti sve da se počinitelji zločina agresije i genocida kazne, da se istina o zločinima namiri i pravda za žrtve zadovolji. Bošnjaci nikada više ne smiju dopustiti nekažnjeno ubijanje ni jednog nevinog Bošnjaka. Samo tako će svaki potencijalni budući zločinac shvatiti da je privilegija nekažnjenog ubijanja Bošnjaka ukinuta zauvijek i to ne od tuđeg ili nametnutog zakona, već od zakona Bošnjaka. Prošlo je vrijeme kada su drugi govorili Bošnjacima ko su. Prošlo je vrijeme kada su Bošnjacima osporavali jezik, ime, identitet. U godini kada se po ko zna koji put brani bitnost i bitisanost bošnjačkog naroda, čuvajmo svoje časno, staro, autohtono, narodno ime Bošnjak, čuvajmo svoju vjeru, historiju, kulturu, jezik i tradiciju, čuvajmo svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem. Čuvajmo svoj Bosanski jezik koji ostaje ono što je bio u bošnjačkom narodu, njegov moral, njegova duševnosti i njegovo utočište.

(Autor je direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada 2013.)

Izvor: bosnjaci.net

Onoga časa kada je Trump u Rijadu nedavno ponudio tamošnjem kralju Salmanu najsavremenije oružje kojim će ovaj krenuti u odlučni boj navodno protiv terorizma, a zapravo protiv Irana, svakome ko iole nešto zna o zbivanjima u tom svijetu tamo bilo je jasno da je šejtan odnio šalu. Proglasiti Saudijsku Arabiju liderom borbe protiv onoga što sami zdušno proizvode širom Bliskog Istoka ali i šire, ludilo je koje se u koliko-toliko normalnoj politici ne može progutati.

Piše Zlatko Dizdarević

Prodaja Rijadu šanse da može krenuti na Teheran u prvi mah izgledala je čak i pomalo blesava, iako ni naručioci posla ni operativci nisu naivni. Katar je bio prva kolateralna žrtva. Ali, uz Dohu su se uzvrtjeli mnogi tamo u komšiluku i neki podalje – uz Iran i Turska, Rusija, naravno Izrael... Amerikanci odjednom kao zbunjeni pa i nedovoljno "usaglašeni" među sobom. Pentagon odjednom hvali Dohu zbog borbe protiv terorizma (?!), a Bijela kuća, tragom obećane podrške kralju Salmanu koji se Dohe odrekao jer ne mrze dovoljno Iran, i dalje bljuje vatru na Katar.

Naravno, 36 borbenih aviona F-15 vrijednih 12 milijardi dolara, "odjednom" isporučenih Dohi u jeku saudijsko-katarske drame, sve je smirilo u Washingtonu.

Cijela ova priča već je poznata. Kao i svaka druga drama, pogotovo još uvijek neeksplodirana, i ova je počela polako da blijedi. Činilo se, rutina. Trump je eto kao slučajno postigao za sada dovoljan stepen razdora među Arapima, taman onoliko da se oružje može slatko dalje prodavati svima. Zato je, kao, iznenađen otkud to da se tamo toliko svađaju. Za Saudijce se počelo vjerovati kako možda baš i ne mogu s partnerima Katarom – Emiratima, Bahreinom i Egiptom – krenuti na Iran olako. Valja napraviti valjda i neku analizu kuda bi to sve moglo odvesti.

Slutio je ovo, činilo se, i bolesni, poprilično dementni i ne potpuno "funkcionalni" kralj Salman koji je – naivni kažu "iznenada" – prvim nasljednikom proglasio minule srijede svog sina, princa Mohammad bin Salmana (31), do sada zvanično "zamjenika nasljednika". Dosadašnji prvi nasljednik, princ Mohammad bin Nayef (59), rođak kraljev i prvi zamjenik premijera (Kralj u Saudijskoj Arabiji ujedno je formalno i premijer) i ministar za unutrašnje poslove, smijenjen je sa svih funkcija. Shvativši situaciju odmah se poklonio novom prestolonasljedniku i zakleo na vjernost. Isto je uradio i 31 član, od 34, "Saudijskog vijeća odanosti" koje ima zadatak da odobri prijedlog Kralja. Do smrti prethodnog kralja Abdullaha (2015.) i imenovanja njegovog polubrata, sadašnjeg kralja Salmana, izbor nasljednika bio je isključivo u nadležnosti kralja. Kakva im je i kolika kompetencija najbolje pokazuju vijesti što su interno procurile iz diplomatskih krugova u Rijadu koje kažu da su članovi pomenutog Vijeća obaviješteni da moraju doći u palaču Safa u Mekki i pokloniti se novoimenovanom prvom prestolonasljedniku, odmah! Hiljade drugih članova kraljevske familije, razni dvorjani, funkcioneri, uglednici itd. čekali su u redu satima da iskažu privrženost novom "najmoćnijem čovjeku" Saudijske Arabije. Nije slučajno ni što se ova ceremonija prvi put u historiji kraljevine održala baš u svetoj Meki.

U ovoj konstataciji o "najmoćnijem čovjeku" krije se smisao cijele priče započete Trumpovim dolaskom u Rijad minulog maja. Do sada najmlađi ministar za odbranu na Bliskom Istoku, neiskusan a krajnje ambiciozan, beskrajno arogantan i ratoboran, princ je bio zadužen i za ekonomiju zemlje i posebno (neuspješno) za rat u Jemenu, uz mnogo drugih samoprobranih funkcija. Više je od "desne ruke" svog bolesnog oca. Još sa dvanaest godina prisustvovao je sastancima oca koji je tada bio guverner provincije Rijad. Poznato je da se kao tinejdžer počeo naveliko "igrati" trgovinom dionicama i nekretninama. Njegova "agresivna nepredvidivost" na mjestu ministra za odbranu gdje ga je otac imenovao sa 29 godina, zabrinula je lani čak i njemačku obavještajnu službu BND koja je pustila u javnost prilično dramatičnu analizu ocjenjujući ga "političkim kockarom koji destabilizira arapski svijet..." Taj i takav Mohammed bin Salman sada je, de facto, i formalno preuzeo vlast u svoje ruke uz puni blagoslov oca, kralja.

Nije važno što je ovim prvi put promijenjena logika nasljeđivanja koja je važila još od prvog saudijskog kralja. Važno je da princ Salman djeluje onako kako se to od njega jedino i moglo očekivati uz, gle čuda, iznenađenje Trumpa i njegove okoline jer oni, kobajagi, nisu mislili da će to biti baš tako grubo.

Katar je od početka blokade, 5. juna, tražio jasan i precizan odgovor na pitanje – zašto sve ovo i šta Rijad, zapravo, hoće. Državni sekretar SAD-e Rex Tillerson, znajući naravno šta kralj, a zapravo mlađani drčni sin pripremaju, poručio je kako očekuje da "zahtjevi prema Dohi budu razumni i izvodivi..." Samo dan kasnije, evo, stigla je lista od 13 zahtjeva na kojoj je i ukidanje Al Jazeere, prekid diplomatskih odnosa s Iranom, odricanje od "Muslimanske braće", povlačenje turskih vojnika iz Katara itd. Rok za realizaciju, deset dana. Šta poslije toga? Ludilu se kraj ne nazire.

U ovome se čini da je samo reakcija Washingtona bizarnija i pomalo uvredljiva za normalni svijet. Glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert kazala je da - gle čuda - postupci Rijada "bude sumnju oko akcije koju su pokrenule Saudijska Arabija i Emirati (UAE)". Zbunjena Heather kaže: "Sad smo ostali suočeni samo s jednim pitanjem: Da li je akcija stvarno pokrenuta zbog zabrinutosti vezanih uz navodnu katarsku podršku terorizmu, ili je riječ o dugo tinjajućim ljutnjama između zaljevskih zemalja?"

Da nije groteskno, bilo bi jadno. Prvo, američki predsjednik direktno je u Rijadu napao Katar za pomoć terorizmu. Time i ohrabrio histeriju Saudijske Arabije i Emirata, uz druge partnere. I onda obećao Rijadu oružja za 110 milijardi dolara, za početak. Drugo, američki analitičari su, eto, iznenađeni činjenicom ili čak i mogućnošću da između Rijada, Dohe i ostalih tamo ima "tinjajućih ljutnji..." To i ptice na grani znaju. Treće, Trump je podjednako iznenađen što sve ovo "odjednom" vodi do same ivice ratnog sukoba (rok deset dana) a to bi, ko zna, moglo značiti i potpuni haos na Bliskom Istoku. Jasno, sva dešavanja u samo nekoliko sedmica direktno približavaju Teheran, Ankaru pa čak i neke zemlje GCC-a (koji se raspada), uz palestinski Hamas i libanski Hezbollah, konfrontirajući ih sa Saudijskom Arabijom, Emiratima, Egiptom, Bahreinom i posebno Izraelom, da se o nebrojenim terorističkim grupama u regionu i ne govori.

San svakog megaproizvođača oružjem ovako je realiziran. Šta je tu iznenađenje?

Ludilo je počelo. "Poslovna provokacija" Trumpa je uspjela. Ambiciozni komandant histeričnog juriša u Rijadu je imenovan, ultimatum kao upaljač odaslat, diplomate "zbunjene" a UN se pokrio po ušima. Hiljade NGO-a i humanitarnih business misija čekaju k'o zapete puške, teroristi trljaju ruke... Europa opet neće znati o čemu se tu radi, važno je samo da izbjeglice ne krenu u njihovom pravcu. I da Rusi ne iskoriste gužvu, naravno.

Sve ostalo – deja vu!

radiosarajevo.ba