Piše: Zlatko Dizdarević

Vijesti od minule subote kažu kako se u Jordanu kuha. Prve interpretacije događanja polaze od medijski eksplozivnije varijante – u Hašemitskoj kraljevini spriječen je državni udar pomagan izvana! Uhapšen je princ Hamzah bin Hussein – sin Kralja Husseina i njegove četvrte supruge Kraljice Nur, Amerikanke djevojačkog imena Liza Halaby. Aktuelni kralj Jordana Abdullah II i Hamzah su polubraća. Sadašnji kralj je sin Husseina i princeze Mune, Britanke Toni Gardiner. Vijesti su govorile da je uz Princa uhapšeno još dvadesetak visoko pozicioniranih državnih funkcionera. Posebno su značajni član kraljevske familije Hassan bin Zayed i Bassem Awadallah, veliki mešetar, biznismen, nekada blizak Abdullahu, 2007. čak i šef Kraljevskog suda Jordana, kasnije savjetnik moćnog saudijskog Princa Mohammeda bin Salmana. Bio je i glavni igrač u privatizaciji glasovitog Aramca.

Istog dana vojni izvor u Amanu demantuje verziju po kojoj je princ u kućnom pritvoru, već mu je “naređeno da obustavi sve aktivnosti kojima se može ciljati nacionalna sigurnost i stabilnost dok se ne provjere neke dostupne indicije”. Svjetski mediji su pak ponavljali kako bivšem prestolonasljedniku, Princu Hamzahu jeste ograničeno kretanje i zapravo jeste u kućnom pritvoru, u palati Al Salam izvan Amana. Ukinute su mu telefonske i internet linije, a komandant štaba jordanske vojske general Yousef Huneiti saopštio mu je ono o “nekretanju izvan kuće”. U nizu nagađanja šta se i kako desilo, nakon toga je procurila i storija po kojoj je Princ hladno odbio svako pravo generalu da tako sa njim razgovara…

Više svjetla na slučaj kakav nije uobičajen u Jordanu baca potom video snimak što ga je prinčev advokat dao u subotu BBC-u. Na snimku princ Hamzah optužuje državne lidere za korupciju, nekompetentnost i šikaniranja, mada precizira kako nije optužen da je kritikovao kralja lično. Ujedno izjavljuje i da “on nije osoba odgovorna za poremećaje u vladi, korupciju i nestručnost, koji su vidljivi u vladajućoj strukturi kroz minulih 15 do 20 godina…” Kaže da “nije on odgovoran za gubitak povjerenja ljudi u institucije.” Poenta izjave jeste da je “dostignuta tačka kada niko više nije u mogućnosti da govori ili izrazi mišljenje a da nije napadnut, uhapšen, šikaniran ili da mu nije zaprijećeno…”

Nakon pet dana raznih nagađanja, špekulacija i teza o čemu se zapravo radi, da li je princ Hamzah doista uhapšen i u kućnom pritvoru, kako on tvrdi, a zvaničnici to negiraju, stiže iz Amana vijest da je princ Hamzah bin Hussein potvrdio svoju lojalnost jordanskom Ustavu i samim time kralju Abdullahu II. U njegovoj izjavi se kaže: “Svoju sudbinu predajem u ruke njegovom visočanstvu, kralju. Ostat ću lojalan i predan Ustavu drage mi Hašemitske kraljevine Jordan”. Poznavaoci prilika u Amanu kažu da je do ove izjave došlo nakon što je kralj Abdullah II zatražio pomoć od princa Hassana, brata Kralja Huseina i oca Hamze i Abdullaha. Princ Hassan je inače punih 35 godina bio prestolonasljednik Husseina, kada je nekoliko dana uoči smrti Hussein odlučio da će njegov nasljednik biti sin, sadašnji kralj. 


FT montaža/AP photo | Princ Hamzah i Kralj Abdullah II

Puno je kockica ugrađeno u veliki mozaik koji čini dugu istoriju Hašemita još od Muhameda i kasnijeg vladanja Mekom, pa kraljevinom Heđaz, potom nakon raspada Otomanske imperije i vladanja Sirijom i Irakom, sve do Transjordanije i Jordana osamostaljenog 1946. godine. Ova storija zato se i ne može promatrati temeljem samo aktuelnih zbivanja u kraljevini koju mnogi i danas tretiraju kao “vještačku” državu, uprkos njenim dubokim istorijskim korijenima. Nad tim zbivanjima danas je i očigledni trag složenih porodičnih odnosa u vladajućoj familiji. Dovoljno je znati da Kralj Hussein ima četiri supruge i jedanaestoro djece, a da je svaka od četiri majke iza kulisa vodila bitku za što bolji status svojih potomaka. Očigledno, posebno “strankinje”, Britanka Muna pa Amerikanka Nur.

Sadašnjim potresima dodatno ubrzanje dale su i posljedice pandemije korone. Ogromni je udar na ekonomiju i unutrašnje odnose, pogotovo spram činjenice o prirodno siromašnim resursima Jordana i zbog toga raznim ovisnostima od drugih arapskih država. Tamo je priroda stoljećima bila mnogo izdašnija u ostavljanju istorijskih i posebno biblijskih i mitoloških tragova, nego u poklanjanju vode, nafte, rijetkih ruda ili hrane.

Posebno važan aspekt u ovoj priči je međunarodna pozicija Jordana i Kralja spram svih drugih arapskih zemalja, potom Amerike i Izraela. Činjenica da Jordan graniči sa Izraelom i palestinskom Zapadnom obalom, Sirijom, Irakom i Saudijskom Arabijom, na dohvat je Egipta kroz Crveno more, govori kakvi sve utjecaji pritiskuju Aman, Kralja, ali i desetak miliona stanovnika. Da se ne pominje više od milion izbjeglica nakon tzv. “arapskog proljeća”. Palestinci kao svojevremene izbjeglice i njihovi potomci danas, brojniji su u Jordanu od starosjedilaca mahom iz plemena Kurejš i njima bliskih beduina. Relacija među njima direktno je ugrađena i u tinjajući animozitet beduina kojima je bliži princ Hamzah sa suprugom Jordankom od kralja Abdullaha uz kojeg je Kraljica Rania Al-Yassin, Palestinka iz doktorske kuće u Kuvajtu, diplomirala u Kairu i potom zaposlena u Citibank i Appleu.

Glavne izvore za opstanak u ovakvoj situaciji Jordan je pronalazio, posebno od dolaska na vlast kralja Abdulaha II i kraljice Ranie, u oslanjanju na mlade i obrazovanje, u poticajima modernizacije, hvatanja koraka sa svijetom što je za Joran bila i borba za osavremenjivanje i otvaranje prema novim vremenima. U svim tim procesima i dalje su poštivane i tradicije i “čast” neba i zemlje, toliko bitne starijim generacijama, a posebno stanovnicima tamošnjih mitskih pustinja. Nije bilo lako, Kraljica Rania to je ponajviše osjetila. I vani bila je priča za sebe. Priznata, nagrađivana, isticana po humanosti, filantropskim akcijama, po borbi za prava žena i djece, u pothvatima u obrazovanju, zdravstvu, promicanju duha slobode. Drznula se čak da dotakne i stare “tradicije” poput one o ubistvima “iz časti”. Svjedok sam koliko su je djevojke u Jordanu obožavale i zbog otvorenih sugestija protiv tradicija po kojima im obaveza nije da sjede u kući i čekaju da se odredi ko će doći da ih odvede… Internet u obaveznoj školi, ljudska prava i borba za svekoliku emancipaciju – moglo se očekivati – opredijelili su ne malo tamošnjih moćnih plemenskih lidera protiv nje. 


Kraljica Rania i kralj Abdullah II sa djecom – Foto Twitter

Sve ovo očigledno je naveo Kralja da se svekoliki zamah popularne kraljice pomalo reducira u javnosti. Čak je i glasoviti “Forbes” svrstao Kraljicu među 100 najmoćnijih žena u svijetu. Uzlet tradicionalista izazvao je jačanje opozicije, ali i “tvrđu” reakciju Kralja spram njih.

Kralj Abdulah II je imao 37 godina kada je zamijenio oca. Bio je britanski vojni akademac, pa služio u armiji, a u vrijeme imenovanja za kralja 1999. bio je komandant specijalnih jedinica u Jordanskoj armiji. Uz posebnu bliskost sa sinom, logika umirućeg kralja bila je: Sa Abdullahom, vojnikom u snazi i generacijom prijatelja u armiji, i kralj i država su sigurni.

Hamzah, drugi Huseinov sin i kraljev polubrat postao je Krunski Princ sa osamnaest godina. I on je završio kraljevsku vojnu akademiju, diplomirao kasnije na Harvardu i nastavio da služi u jordanskoj armiji. No, za moćne i uticajne beduine u Jordanu – sjećam se dobro toga iz godina života i rada u Amanu – Hamzu su tamošnji starosjedioci uvijek doživljavali kao nekog malo bližeg njima od Abdulaha jer su mu uz ostalo i supruge, i prva i kasnije druga, bile Jordanke. Bio je Krunski Princ do 2004. godine, ali i dalje uticajan i poštivan kao važan i moćan. Kao Krunski Princ, nasljednik Kralja, zamijenio ga je mladi Al-Hussein, sin Ranie i Abdulaha II.

Princ Hamza je izrazito cijenio podršku beduina i njihovih plemena. I bivao sa njima. Ni oni nisu krili neupitne afinitete prema njemu. Pokazivao je otvoreno razumijevanje za njihovo uvjerenje da su zapostavljeni u životu u institucijama Kraljevine. Ta priča o rezervama prema kralju sa “strankinjom”, spram brata sa Jordankom, često bi izokola procurila u javnost. Više diplomata koji su službovali u Amanu, Damasku ili Bejrutu skretalo je ispotiha pažnju na ovu činjenicu. Neki čak i sluteći ovo što se danas dešava. Naravno, u porodici sa više prinčeva multiplicirala su se i različita osjećanja i sentimenti. Pristaše Kralja su na to reagovali.

Poseban krug uz aktuelna zbivanja, tamo se ne smije nikad zaboraviti, jeste okruženje Jordana i međunarodni kontekst. Izrael i Jordan sa Abullahom II očigledno su uzajamno sve dalji uprkos uzajamnoj ovisnosti i mirovnom sporazumu iz 1994. godine. Amerikanci u ovom času podržavaju Abdullaha II, formalno su sa podrškom iznenađujuće brzo potrčali i Saudijci ali, pitanje je u kom će pravcu sve to ići dalje. Minulih sedmica se između Izraela i Jordana desilo više incidenata. Nije tajna da Jordan sa kraljem Abdulahom i Izrael sa Netanjahuom imaju potpuno različito viđenje stvarnosti i posebno dugoročnih planova.

Izraelski premijer je ponovo u pat poziciji nakon najnovijih, četvrtih izbora u minule dvije godine, bez obzira što mu je predsjednik Izraela Rivlin dao mandat za sastav nove vlade. Ali i naložio početak procesa protiv njega po optužbama za korupciju. Pobjedu na minulim izborima sada su odnijeli desni ultraši i ekstremno, cionisti i doseljenici, ali zajedno nemaju neophodnih 61 članova Kneseta. Netanjahu za tu koaliciju mora biti još “desniji” nego što i inače jeste, ako je to uopšte moguće. To je dalje radikalizirati pitanje Palestine, legalizirati okupaciju preostalih teritorija na Zapadnoj obali, ali i oteti dolinu rijeke Jordan. Krajnji cilj “geostrategije” njegovih neophodnih partnera jeste koncept po kojem je “Palestina u Jordanu”, umjesto države u granicama iz 1967. Cilj mu je čak i oduzimanje međunarodne nadležnosti Kraljevini nad svetim mjestima islama i kršćanstva u Jeruzalemu… Za Abdullaha II to je, de facto, poziv za rat. Kralj je Americi neophodan, ali je Washingtonu Izrael važniji.

U takvoj situaciji počele su i martovske provokacije Netanjahua koje za Kralja nisu naivne. On je prvo odbio “puštanje” vode Jordanu i pored sugestije vlastitih sigurnosnih službi, a u skladu sa obavezom po Sporazumu iz 1994. godine. Izrael mora godišnje “vraćati” dio vode koju preko svake mjere masovno pumpaju sebi iz rijeke Jordan. Zatezanje odnosa je potom nastavljeno anuliranjem posjete jordanskog Princa Husseina Al Aqsa džamiji, svetištu muslimana u okupiranom Istočnom Jeruzalemu, jer Izraelska sigurnosna služba Shin Bet nije htjela da odobri traženi broj naoružanih pratilaca u obezbjeđenju Krunskog princa. Dan kasnije, 10. marta, Aman je odbio dozvolu za prelet helikoptera u kojem je trebao biti Netanjahu do aerodroma u Amanu gdje je Izraelskog premijera trebao čekati specijalni avion kojeg mu je slao emiratski Princ Mohammed bin Ziad za dolazak u Abu Dabi. A Izraelac se nadao da će mu fotografije sa Princom tada povećati izborne šanse. Vjerovatno onda nije ni slutio da mu taj potez baš i neće pomoći kod domaće ekstremne religijsko-cionističke koalicije koje se ne tiče hoće li on kod Arapa iz Perzijskog zaliva – ne baš propalestinski orijentisanih – poboljšati šanse za soluciju zvanu “Palestina je u Jordanu”. Ili bar iz Trampovog obećanja “istorijskog rješenja” za Palestinu, njegovog zeta Kushnera, aneksijom preostalog dijela Zapadne obali i doline rijeke Jordan.

O emocijama Abdullaha II spram Izraela odakle su “svakom živom na svijetu do Guatemale” otišle kao pomoć vakcine protiv Covid-19, samo ne i u susjedni Jordan, ne treba ni nagađati.

U jeku nagađanja o tome ko stoji iza podrške Princu Hamzi u radikaliziranom animozitetu i rušenju autoriteta polubrata, Kralja Abdullaha II, posebno je “zazvonila” informacija da je Princa u kućnoj izolaciji nekako kontaktirao prijatelj Izraelac, izvjesni Roy Shaposhnik i ponudio da pošalje avion njegovoj ženi i djeci te ih smjesti negdje u Evropi spašavajući ih od režima. Jordanci su do poruke došli, a uvijek postojeće slutnje o Mossadu nabujale su, uprkos negiranju Shaposhnika o bilo kakvim vezama sa obavještajnim službama Izraela.

Zaključak je intrigantan, ali je na tragu današnje svjetske zbilje. Kralj Abdulah II je kao i ranije na istim pozicijama uz neupitno insistiranje – na očuvanju statusa čuvara svetih mjesta u Jeruzalemu, na rješenju za Palestinu kroz davno usvojen međunarodni koncept o suverenoj zemlji pored Izraela, na poštivanju doline i istočne obale rijeke Jordan kao jordanske teritorije… Zašto bi onda bilo čudno da ga se zato pokušava oslabiti generalno, ali i u vlastitoj kući. Uz činjenicu da i Izrael i Emirati i Saudijska Arabija i još mnogi drugi na sve to gledaju taman onoliko drugačije koliko im se brk smiješi ispotiha, naslađujući se mukom u kojoj je Abdullah sa njegovim pristalicama. Amerikancima, sa druge strane, Jordan itekako treba – dovoljno je vidjeti samo koliko im je Kraljevina bila važna kao svekoliki logistički poligon protiv Assada u sirijskoj drami. Da se i ne pominje stara imperijalistička i kolonijalna logika Zapada spram Istoka – treba im uzeti resurse i ne dozvoliti im da se emancipuju. Jordan resurse nema, ali ima već vidljiv pomak u emancipaciji i obrazovanju mladih u kraljevini. Uznemirujuće opasno. Da li im je u svemu tome bolji, radi njihovih ciljeva, kralj Abdullah II ili Princ Hamzah prosuđivat će zainteresovani sa strane. A uostalom kao eventualna alternativa, kralju je njegov polubrat pa sve ostaje “u kući”.

Ipak, i bez sigurnih dokaza za tvrdnje o (ne)postojanju zavjere, teško je vjerovati da je subotnji događaj isključivo unutarporodični rivalitet i neslaganje u vrhu Hašemita. Ono što je uvijek izvjesno u pozadini svih nemira tamo jesu uvijek i neprekidno nečiji nezajažljivi interesi, prije svega izvana, uz njihova uvjerenja da imaju pravo na sve. One koji misle drugačije – valja skloniti.

Uspomene na višegodišnji život tamo, na Kralja i Kraljicu, na njihov svekoliko “gabarit”, jeste – Shapeau! Uz saznanje da takvi kakvi su, ne mogu biti po volji mnogima. Stvar je mnogo ozbiljnija i veća od aktuelnog upaljača. Vrijeme će to brzo pokazati, kao mnogo puta na Bliskom istoku. Onima koji hoće da vide pokazano, naravno.

(tacno.net)

Bosna i Hercegovina 1. marta 2021. godine slavi 29 godina od kada su građani skoro dvotrećinskom većinom na referendumu odlučili da njihova zemlja proglasi nezavisnost. Građani su glasali odgovarajući na jedno pitanje "Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?". Rezultati su pokazali da jesu.

Dan nezavisnosti BiH, jedan od najznačajnijih datuma u historiji, ne slave svi građani u državi, iako su donosioci odluka u to vrijeme, političari, historičari, novinari i profesori složni u dvije stvari, a to je da je održavanje referenduma bilo neminovno i da je nezavisnost i samostalnost BiH bila odluka isključivo njenih građana.

Član Predsjedništva RBiH, akademik Ejup Ganić čvrstog je stava da referendum nije imao alternativu te da je to bio jedini put da se sačuva država i da opstane. Iako mnogi građani ne slave 1. mart - Dan nezavisnosti BiH, smatra da će vremenom shvatiti da je to vrlo bitan datum za njih i njihovu državu.

„Ako izgubite državu, treba vam 500 godina da je vratite, a građani svih nacionalnih grupa tog dana su donijeli odluku da žele nezavisnu i suverenu BiH. Referendum je bio izbor - ili nestati u magli raspada ili sačuvati svoj identitet“, istakao je Ganić za Fenu.

Prisjetio se posljednjih razgovora sa bivšim britanskim ministrom vanjskih poslova Lordom Carringtonom, koji je bio zadužen za Jugoslaviju i njemačkim ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscherom, koji su mu rekli da je referendum jedina sudbina BiH, iako je na dan održavanja referenduma osjećao veliku odgovornost i zabrinutost zbog rata u susjednoj Hrvatskoj i ilegalnih vojnih grupa koji su išle na ratišta.

Potpredsjednik Skupštine RBiH Mariofil Ljubić, koji je potpisao Odluku o raspisivanju Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa BiH smatra da je njegovo održavanje bilo neophodno te da su svi građani imali pravo da izraze stav da li žele samostalnu državu, ne ulazeći u tom trenutku u unutarnje ustrojstvo.

Građani BiH su, dodao je Ljubić, dobili nezavisnu i suverenu državu, ali ne onu koja je potpuno funkcionalna, jer nije po mjeri svih njenih građana. 

Međutim, prije raspisivanja referenduma, dodao je Lazović, političari su pokušali učiniti sve kako bi sačuvali prostor bivše Jugoslavije, nuđenjem raznih projekata koje je Srpska demokratska stranka odbacivala.

Smatra da je Odluku o referendumu trebao potpisati i ranije, budući da je Badinterova komisija u decembru 1991. godine konstatirala disoluciju SFRJ što je značio prekid državnog identiteta, ali je podcrtao da se na referendumu nisu izabrala dešavanja koja su se desila kasnije.

„Referendum nije bio razlog za ono što se dešavalo poslije, jer bi se vjerojatno u nekom obliku desilo prije ili kasnije. Sve osim referenduma je bilo pogubno, jer su građani BiH, kao Slovenci i Hrvati, morali imati ravnopravnu šansu“, istakao je Ljubić.

Član Skupštine RBiH Miro Lazović kazao je da je 1992. godine u vrtlogu raspada bivše Jugoslavije morala raspisati referendum o nezavisnosti, što je bio i uslov međunarodne zajednice koja je samostalnost uslovila referendumom. 

„U takvoj situaciji smo jednostavno bili primorani da donesemo odluku o referendumu i to smo učinili 25. januara 1992. godine na burnoj i dramatičnoj sjednici Skupštine RBiH, gdje sam doživljavao razne neugodnosti i prijetnje“, prisjetio se Lazović.

Govoreći o BiH danas, kazao je da je BiH neprirodno podijeljena na dva entiteta, da se suočava sa mnogim problema koji su rezultat loših ustavnih rješenja Dejtonskog mirovnog sporazuma te da današnja BiH nije država iz referendumskog pitanja, jer je duboko podijeljeno društvo diskriminiranih građana na cijelom prostoru cijele BiH.

„Referendumsko pitanje je samo sačuvalo okvir BiH, ali sadržaj tog okvira nije u skladu sa njim“, zaključio je Lazović.

Brigadni general Armije RBiH Jovan Divjak kazao je da su građani, u haotičnom stanju 1992. godine, u kojem se još nije znalo kako dalje, rekli da žele državu ravnopravnih naroda. 

„Na referendumu su se pozitivno izjasnili većina Bošnjaka i Hrvata te jedan dio Srba i to je bio pokazatelj da građani BiH žele nezavisnost“, ocijenio je Divjak.

Istakao je da mu je tokom agresije na BiH, njegova profesionalna obaveza nalagala da ostane u Sarajevu, na strani onih koji su ugroženi te je podsjetio na juni 1992. godine, kada je Predsjedništvo BiH usvojilo Platformu za odbranu BiH, koja je u rangu ZAVNOBiH-a i koja je pozvala građane BiH da učestvuju u odbrani sekularne, demokratske države ravnopravnih naroda i građana.

Novinar Zlatko Dizdarević smatra da je održavanje referenduma bilo neminovno, obzirom na kompletan kontekst u kojem su se građani nalazili, ali i zbog činjenice da su Slovenija, Hrvatska i Makedonija već napustile bivšu Jugoslaviju. 

Istakao je da je potpuno deplasirano govoriti o drugim mogućnostima, ali s druge strane, naglasio je da je referendum održan u vrijeme kad se nije ni slutilo da će uslijediti rat te da su građani iz takve pozicije razmišljali o nezavisnoj i suverenoj BiH.

„Mi smo sa entuzijazmom, potiskujući dramu u kojoj smo se nalazili zbog raspada Jugoslavije, vjerovali da će stvari biti drugačije“, kazao je Dizdarević.

Referendumu je pristupilo 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6 posto, a gotovo svi koji su izašli na referendum glasali su za nezavisnost, a samo 0,3 posto ili 6.037 osoba glasalo je protiv.

Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države. Od tada se 1. mart proslavlja se kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. 

Te 1992. godine, ujedno i prve ratne godine 76 država svijeta priznalo je BiH kao nezavisnu državu, a prvo je to učinila Bugarska i prije referenduma 31. januara 1992. godine. BiH je do danas uspostavila diplomatske odnose sa 180 država.

Zemlje članice Evropske zajednice 6. aprila 1992. godine, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države priznale su Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu.

Bosna i Hercegovina 22. maja 1992. godine postala je članicom Ujedinjenih naroda, a ispred sjedišta u New Yorku postavljena je njena državna zastava. Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti počela je četverogodišnja agresija na BiH.

(radiosarajevo.ba)

Ko još uopšte u svekolikoj mentalnoj klaustrofobiji danas prati diplomatska prepucavanja velikih po svijetu, nije zaboravio uzajamne "upozoravajuće prijetnje "što su ih podijelili petog februara u Moskvi ministri spoljnih poslova Rusije i Evropske unije, Sergej Lavrov i Josep Borrell. A Amerikanci ćutali sa strane i pribavljali vakcine za sebe, čekajući ishod koji je njima u interesu. Priča o navodnom povodu za taj hladni sudar neuobičajenih tonova – zahtjev EU Moskvi da odmah pusti na slobodu Putinovog opozicionara i njihovog igrača, "otrovanog" lidera Novaljnija – bila bi i zabavna da nije ciljano opasna. Veća se lavina valjala iza brda, prijetnja Evrope sankcijama Rusiji, uz "zabrinutost za budućnost razvoja ruskog društva (sic!) i geostrateških odluka Rusije".

Mnogo je toga izgovoreno i u danima naknadno, po povratku Borrellia kući. Sa druge strane, hladni Lavrov nije ostao ni trena nejasan šokirajući politički suptilnu i samodopadnu Evropu izjavom kako "Rusija smatra EU nepouzdanim partnerom..." Pred TV kamerama bio je precizan: "Ukoliko EU uvedu sankcije koje bi pogađale osjetljive segmente naše ekonomije, mi smo spremni prekinuti veze sa EU. Ne želimo se izdvajati iz međunarodne zajednice, ali moramo biti spremni na to. Želite li mir, morate se spremati na rat."

Htio to neko da prizna ili ne, ovakva razmjena jasnih obećanja sa jedne strane i još jasnijeg odgovora sa druge – uz rijetko i ne slučajno pominjanje rata i mira – nije ni svakodnevna, niti slučajna na takvom nivou. U politici se to čita kao ciljana i nedvosmislena prijetnja jedne strane koja misli da ima kapacitet, pravo i razlog za prijetnju, i druge kojoj je povodom ovakvih prijetnji dovoljno razloga za upozorenje: nismo i nećemo dozvoljavati da budemo ni poniženi ni pokorni...

I jedni i drugi kazali su što su kazali i u vremenima koja su takva kakva su, šansi za uzmak nije ostalo mnogo. Čekao se naredni potez preigrane Evrope i definitivno pritisnute ali podjednako odlučne Rusije da je se prestane tretirati kao u vrijeme raspada Sovjetskog saveza. Uostalom, puno je toga u svijetu od onda do danas drugačije. Za raširenu epidemiju nabujalih uvjerenja o vlastitim veličinama i samododijeljenim pravima uslovljavanja onog drugog, vakcine danas očigledno nema.

Evropska unija je prva povukla obećani potez minulog ponedjeljka. Jednoglasno, šefovi diplomatija i ambasadori država EU odlučili su da uvedu sankcije "ruskim zvaničnicima koji su odgovorni za represiju prema Novaljnom", izjavio je Borrelli, kao istureni igrač Komisije u ispunjavanju domaćih zadataka i naručenom pospremanju onosa sa Rusijom. Uz ostalo, sanirao je i urušavanje vlastitog rejtinga nakon susreta sa Lavrovom u Moskvi gdje je bio "ponižen", prema agresivnim optužbama posebno bivših "istočnjaka" koji su danas u EU.

U obrazloženju najavljenih sankcija Borrelli je kazao: "Rusija nije više zainteresovana za saradnju sa EU, već želi sukobljavanje i odustajanje od saradnje sa Evropskom unijom. Zato su šefovi diplomatija EU odlučili da se odupru Rusiji kad je riječ o njenom kršenju međunarodnog prava i ljudskih prava..."

U dodatnoj rečenici nakon ove, otvaraju se i novi aspekti cijele priče sa Rusijom i "želji za sukobima..." Pa ministar spoljnih poslova EU dodaje: "Odlučili smo da se odupremo i pritisku Rusije na nas, uključujući dezinformisanje i sajber udare..." Dakle, u optužbama o dezinformacijama i sajber udarima naslućuje se u igri i novi igrač, veliki partner u obnovljenoj svjetskoj geostrategiji sa druge strane okeana. Ipak, ostavljaju se i otškrinuta vrata vlastitom anti-pandemijskom interesu koji se ne može žrtvovati pa makar i sa sukobljenim Rusima koji ih "pritiskuju".

Uz ono o odupiranju pritisku Rusa, uočljiv je stidljivi nastavak - "ali i da sarađujemo (Sa Moskvom) kada za to postoji uzajamni interes..." Nije teško dokučiti koliko je osjetljivo bilo unutar Evropske komisije izboriti se za ovu formulaciju spram onih zajapurenih Evropljana kojima je od Putina muka. I koji to ne kriju.Tu ni odjednom opštetraženi SputnikV nije dovoljan interes-pomiritelj. Zapad odavno nema dileme između brutalnog interesa i starih dugova. "Istočni" dio Evrope itekako ima. Druga genetika.

Poruka Lavrova koja potire tvrdnju iz Brisela o tome da Rusija nije zainteresovana za saradnju sa EU i da želi sukobljavanje jeste diplomatski jasna i precizna: "...ukoliko bi sankcije pogađale osjetljive segmente naše ekonomije, mi smo spremni prekinuti veze sa EU..." Otud i onaj dodatak Evrope u kojem se kako se sankcijama ciljaj tek nekoliko pojedinaca, zvaničnici iz policije i pravosuđa Rusije, "odgovorni za neprihvatljiv tretman Novaljnog..." Ne baš osjetljiv segment ruske ekonomije.

Teško je vjerovati da će Borrelli sa šeficom Ursulom von der Leyen predložiti ta imena zbog "tretmana Novaljnog" i zauzvrat izgubiti možda posljednju priliku da EU dobije Sputnik V, kao šansu da se koliko-toliko održi korak sa bratskom Amerikom koja im je već daleko odmakla sa vakcinisanjem svojih stanovnika, i to vakcinama obećanim pa i plaćenim od "zapadnih" dobavljača, Pfajzera i AstraZeneca, pa onda poslatim preko okeana. Love is love, business is business. Vjeruju li i Evropljani do jučer opsjednuti anti-ruskim "terorizmom" nad herojem Novaljnim kako će i odlazeća Merkelova razmijeniti svoj kapitalni projekat sa Rusima, "Sjeverni tok 2", za odluku ministara EU da "više učine za one koji u Rusiji brane političke slobode". I sve to u okviru odjednom potegnutog dokumenta nazvanog "Globalni režim ljudskih prava Evropske unije". Koji, usput, tako dirljivo principijelan i neupitan ništa ne znači ni u slučaju Saudijske Arabije i Khashoggija, ni Velike Britanije i Assangea, ni SAD-a povodom Chelsea Manning...

Da stvar sa beskrajnom i već pomalo histeričnom satanizacijom Rusije – koja naravno, ima bezbroj svojih aferima što su povod za posebnu analizu – nije tek slučajna i izolovano autohtona evropska priča, sluti još nešto. Za naivne je "iznenađujuća" podudarnost u sankcijama Moskvi iz EU i pominjanje krimena "dezinformacija i cyber udara", sa najavom američkog savjetnika za nacionalnu bebjednost Jake Sullivana od prije neki dan: Bidenova administracija će uskoro prestaviti "širok odgovor na ruske cyber-napade..." U ragovoru za CBS Sullivan je je poručio da će odgovor biti "veći od sankcija". Bez detaljnijih objašnjenja, istaknuo je samo da će to biti "kombinacija viđenog i još uvijek neviđenog". Uočljivo je da se ove izjave nadovezuju i na nedavne tvrdnje Trumpovog državnog sekretara Pompea povodom tih navodnih hakerskih napada iz Rusije, ma koliko je njegov bivši predsjenik na cijelu priču ovih dana odgovorio na svojstven način, u skladu sa trenutnim raspoloženjima: "...Rusija, Rusija, Rusija ! Bezvezni mediji to odmah poviču čim se nešto dogodi..."

U svom prvom obraćanju svijetu nakon inauguracije, minule sedmice u sklopu virtualne Bezbjednosne konferencije u Minhenu, Biden je oduševio mnoge svojim "istorijskim zaokretom". Dokaz im je i obećanje po kojemu je "partnerstvo izmešu Evrope i SAD temelj svega što želimo postići u 21. vijeku". U svom govoru ushićeno dočekanom u EU, Rusiju je pomenuo kao "zlostavljača" pa se mora "zajednički raditi kako bi "spriječili ruske napore koji imaju za cilj destabiliziranje demokratije".

Kao što su iz Vašingtona ispotiha i zadovoljno posmatrali najnovije zaoštravanje Brisela i Moskve, teško je povjerovati da sve ovo za sada na sličan način ne posmatraju i mnogi igrači sa drugih krajeva planete. Ambicije što vode do interesnog podgrijavanja animoziteta, prijetnji, sankcija, umjesto dogovora o planovima temeljem zajedničkih interesa u preslagivanjima unutar "geostrategije" energije, vode i hrane prerastaju u pandemiju. Masovna kontrola uma i proizvodnja straha i sukoba uočljiv je uspjeh politike, tehnologije i farmakologije. Ali, vakcine za to nema jer se ne želi imati.

(6yka.com)

Možda bi jedina „edukacija“ za Draška Stanivukovića danas bila da se pridruži timovima forenzičara koji i dan-danas ekshumiraju tijela žrtava iz masovnih grobnica, i možda on nakon toga ne bi ponavljao „mantru“ da je Srebrenica „strašan zločin i tragedija“ ...

Piše: Hasan Nuhanović

Ostavi tu šjekiru, posjeći ćeš se. Šjedi smirom, i tako dalje –reći će meni tetka Mila, sestra moga oca Ibre nekad krajem 70-ih i početkom 80-tih, kada sam se kao dječak igrao u rodnom selu moga oca, istočna Bosna i Hercegovina.

Ovo „š“ mi je, tada kao dječaku, a imao sam skoro sve petice u osnovnoj i srednjoj školi u Srebrenici, a kasnije i u Vlasenici, bilo i smiješno i čudno. Nisam puno propitkivao taj jezik i prihvatao sam ga kao „neki dijalekat“ kojim govore braća i sestre moga oca, njihova djeca i brojni drugi rođaci sa prezimenom Nuhanović, ali i drugi seljani sa nekim drugim prezimenima, a koji su, na neki način rodbinski bili povezani sa Nuhanovićima. Ta je rodbinska povezanost išla do te mjere da su momci u selu, tek stasali za ašikovanje, morali da pješače kilometre i kilometre do drugih sela u tom području, a koje se naziva Žepa, kako bi pronašli curu za koju im mater, tetka, ili neka druga od žena u našoj familiji ne mogu reći – to ti je rodica.

Bio sam na ljetnom raspustu, i tako sam, jednom, kada sam imao nekih petnaestak godina, sa mojim rođakom Hasom jednu noć išao najmanje deset, možda petnaest kilometara do nekog sela, kroz mrklu noć. Mislim da se selo zove Laze. Haso je tu cijelu noć proveo na pendžeru ašikujući sa jednom mladom djevojkom, a ja sam stajao pored kuće trzajući se od straha na svaki neobičan zvuk, dok je ljuti cuko lajao i trzao lanac tako da sam mislio da će se svakoga momenta otkinuti i poletjeti na mene.

Eh sad, kakve veze ima ljuti cuko u selu Laze, recimo osamdeset i druge, sa onim zbog čega sam se odlučio da napišem ovaj post?

Ne znam ni ja tačno – valjda da bih prizvao tu prošlost u kojoj smo zajednički živjeli u toj Jugoslaviji, a koja je, ta Jugoslavija, odnosna ta „Velika Srbija“, samo što se tada nije tako zvala, sve te svoje topove, tenkove, i drugo oruđe postavila na te proplanke oko Žepe i nemilice pucala na Žepu više od tri godine.

Nekada 1982. bio sam na radnoj akciji kao jedan od najmlađih članova vlaseničke ORA brigade i proveo sam mjesec dana u Bujštini (dio Istre između Umaga i Portoroža). Upisao sam se u sekciju „Političke škole“. Ne pitajte me zašto jer ne znam ni ja. Valjda je to bilo „cool“. I jednoga dana dođe tu da održi predavanje jedan general JNA sa nekoliko zvjezdica na paleti koju je ponosno nosio na svojim srpsko-crnogorskim širokim ramenima. Tosam mogao zaključiti iz njegovog imena i prezimena.

Predivna uniforma, po konac, čista, elegantna, impresivna.

On lijepo izbrijan, namirisan. Ona uniforma na njemu reflektuje zrake sunca tog toplog sunčanog ljeta osamdeset i neke. Ne moreš gledati u nju.

Ne sjećam se puno toga što nam je u tih sat-dva vremena taj general JNA ispričao. Ja sam sve vrijeme čekao da nam kaže nešto o tome da li bismo mi, Jugosloveni, mogli preživjeti sljedeći svjetski rat u kojem bi preko teritorije Jugoslavije letjele Ruske i Američke rakete sa nuklearnim bojevim glavama, odnosno da li bi, iako te rakete ne bi možda bile usmjerene na nas direktno, mi Jugosloveni imali šanse da preživimo taj nuklearni rat. Tek nekih sedam godina kasnije, 1989., doći će do raspada Sovjetskog saveza, do kraja Hladnog rata, i do „pada“ Berlinskog zida.

No, u tom momentu, moj najveći strah je bio da li ćemo ja i moja porodica preživjeti svjetski nuklearni rat koji bi, po teorijama koje su nas učili u školama Jugoslavije, mogao da se desi za našega života.

Jedna od najvažnijih vježbi u školama je bila ona – kako masku protiv bojnih otrova staviti na lice za manje od jednog minuta (udahneš jednom i više ne udišeš dok ne staviš masku), i kako navući na tijelo nekakvu plastičnu foliju, a preko toga još jednu od nekog sjajnog materijala presvučenog valjda aluminijem, koja bi trebala da radijaciju ublaži. Ja sam vježbu disanja radio u kadi u našem kupatilu bezbroj puta. Nisam koristio masku, ali sam dah držao u sebi dok ne vidim one čudne tačkice pred očima.

Taj je nuklearni rat između Amerike i Rusije bio često u mojim noćnim morama. Nekako mi je Rusija, u toj kombinaciji, izgledala više prijateljski nastrojena prema nama, Jugoslavenima, nego Amerika – iako sam, u to vrijeme, pogledao nekoliko hiljada filmova snimljenih u Holiwoodu, a svega desetak filmova koje su snimili Rusi. Kako ne voljeti kauboje i indijance (volio sam indijance više nego kauboje jer su uvijek bili slabije naoružani) a u ruskim filmovima nije bilo ni kauboja ni indijanaca.

Ova jezička zavrzlama oko toga jeli sjekira, sikira (u Zvorniku gdje sam rođen ja, i moja majka Nasiha, kaže se sikira) ili šjekira je vezana za moje sazrijevanje i osjećaj identiteta. Dakle, tek nakon rata sam shvatio da se porijeklo naroda u području Žepe veže za područje Crne Gore, ali i za taj dio Bosne, a gdje je bosanski narod živio preko hiljadu godina. Pogledajte samo podatke o gradu Vratar na internetu, a koji se nalazi(o) na litici iznad Drine, nizvodno od drevne bosanske nastambe Sjemeča (sa kojega je Husein-kapetanu Gradaščeviću stigla pomoć u bitci na Glasincu).

Dakle, jedna kombinacija crnogorskog i bosanskog porijekla. Ima tu nekakva veza i sa onim što se zove „Stara Hercegovina“ i sa tim povezujem ono kada me pitaju da li sam, po mom akcentu, negdje iz Hercegovine.

I tako sam ja vidio sebe tad, i tako se vidim i sad. A i taj general sa paletama koje se sjaje je imao crnogorsko porijeklo, kao i jedan veliki broj oficira JNA u to vrijeme. Izgleda da su Crnogorci rođeni da budu vojnici – nekad u istoriji časno, a nekada nečasno, kao što svjedoče pokolji, od kojih je jedan pokolj koji su Crnogorci počinili u Šahovićima 1924. godine. Ne može čovjek prepričati detalje toga pokolja bez nagona na povraćanje. No, isto će reći Srbi, odnosno Bosanski pravoslavci, o pokoljima koje su nad njima izvršile Ustaše Ante Pavelića, na primjer, nekih petnaest-dvadeset godina kasnije. Da sad ne polemišem o tome da se pokolj u Šahovićima dogodio u „vrijeme mira“, šest godina nakon kraja Prvog svjetskog rata.

I sad, napokon, dolazim do Draška Stanivukovića – kao glavni razlog pisanja ovoga teksta.

Na internetu piše da je Draško Stanivuković rođen 1993. godine. Šta Draško zna o ratu u toku kojega se rodio? Ne znam. Pitajte Draška.

Ali, sudeći po jeftinim, iako domišljatim floskulama (nikada se nije lako sjetiti neke floskule u intervjuu uživo, a za koju smatrate da će vam pomoći da se izvučete iz situacije gdje vam voditelj postavlja pitanja na koje nemate, ili ne želite dati direktan odgovor) Draško se dobro izvježbao. Mislim na intervju u emisiji Presing od 25.12.2019. kod Amira Zukića.

Ali, hajde da vidimo ko je Draško, kao predstavnik generacije koja je odrasla u Republičko-Srpskom okruženju. Jednostavnom dedukcijom možemo zaključiti da je Draško vaspitan kao „Republikanac“ i kao „Srbin“.

Ovo „Republikanac“ u bosanskohercegovačkom i republičkosrpskom kontekstu nema veze sa definicijom republikanca u, recimo, Americi, Evropi ili bilo čemu što ovaj pojam određuje neka uvriježena politička teorija. Taj pojam znači nešto sasvim drugo. Između ostaloga i to da oni koji se osjećaju kao Bosanci i Hercegovci ne mogu svojem identitetu, osjećaju državnosti, dodati atribut „republike“, te da je pojam „republika“ danas, a 24 godine nakon Dejtona, pripisiv isključivo Srbima u Republici Srpskoj – i eventualno drugim građanima RS koji žive na tom dijelu BiH.

Dakle, pojam „republikanac“ je izjednačen sa pojmom „Srbin u Bosni i Hercegovini“.

A mi ostali smo valjda neki „Federalci“, to jest ako se sa tim slože braća bosanski Hrvati, a koji, barem oni koji su uz HDZ i Dragana Čovića, ne mare za tu Federaciju već sve vrijeme priželjkuju treći entitet.

Draško je, kao „Srbin“ i „Republikanac“, klasičan primjer druge generacije bosanskih Srba koja NEMA sopstvenu memoriju/sjećanje o proteklom ratu 1992.-1995., odnosno genocidu koji se u tom periodu odvijao.

Dakle, lakše bi bilo sa Draškovim ocem pričati o genocidu, iako bi i on taj genocid negirao, nego što je to sa Draškom – jer Draškov otac IMA sopstveno sjećanje/memoriju o događajima iz perioda 1992.-1995. Draškov otac ove događaje može zvati nekim drugim imenom, može negirati genocid, ali mi ćemo uvijek znati, kao i on sam, da on zna ono što znamo i mi.

Ali, Draško ne zna ono što zna Draškov otac, ili ono što znamo mi.

Drašku je Haški tribunal politički sud koji je „hiljade godina zatvora“ dosudio Srbima, a nije Muslimanima i Hrvatima, i u tome Draško vidi problem, zavjeru protiv Srba, a ne vidi istinu.

Draško i njegova generacija su ustvari jedan od najvećih problema današnje BiH. Nije to više Draškov otac, i generacija njegovog oca. U Vlasenici, gradu u kojem sam proveo najveći dio svoga djetinjstva, povratnike su na ulici poslednjih godina fizički napadali Srbi Draškove generacije. Bilo je ozbiljnih fizičkih povreda u tim „incidentima“. Nisu bošnjačke povratnike napadali Srbi koji danas imaju preko šezdeset godina. Računica je vrlo jednostavna –onaj ko je učestvovao u zločinima, ili ih je posmatrao sa strane, a bio je u svojim tridesetim, recimo, tih devedesetih, sada ima preko šezdeset godina. Onaj koje je u toku rata rođen, kao Draško, sasvim „ladno“ će da negira zločine, i da relativizira te zločine tvrdeći a su Srbi „zakinuti“ u tom procesu krivične pravde gdje su desetine presuda dosuđene protiv Srba, a samo jedan mali broj protiv Bošnjaka i Hrvata.

Draško i njegova generacija ovu sudsku statistiku ne vide kao istinu već kao zavjeru protiv Srba i „Spstva“.

I da se sada vratim na onog generala JNA sa srpsko-crnogorskim porijeklom čijem sam predavanju „nazočio“ 1982. godine u Bujama, ko Umaga.

Nikada neću zaboraviti jednu od njegovih poslednjih rečenica koja me je istovremeno i uplašila, ali i da la mi jedan „elan“ kao mladom Jugoslovenu, ponosnom na JNA, na sve nas, narode Jugoslavije, i na tu lijepu, elegantnu uniformu i sjajne oficirske palete sa kojih su se na ljetnjem suncu te 1982. godine sjajile generalove zvijezde: „JNA je svoju doktrinu promijenila i ta doktrina sada diktira sljedeće. Mi, u slučaju napada na Jugoslaviju, iz defanzive prelazimo u ofanzivu. Na primjer, u slučaju napada iz Bugarske, mi ne bismo samo porazili neprijatelja na našoj teritoriji, već bismo ga gonili preko granice, kroz teritoriju Bugarske sve dok ga potpuno ne uništimo kao prijetnju.“

Nekada tokom rata, ali i nakon rata, razmišljao sam o tome kako je sva ta priča, ideologija, tako pitka, kojate obuzme tom svojom elementarnom, ljudskom logikom, prožetom patriotizmom, a koja se mogla obistiniti, pretvorila u priču o Velikoj Srbiji.

Koliko god zvučalo patetično, mogao sam, tada, zamisliti sebe, svoga oca, svoga brata, čije su kosti ekshumirane iz sekundarnih masovnih grobnica kod Zvornika, kako se u nekoj jedinici JNA ganjamo sa Bugarima sa petokrakom na čelu, kao dio scenarija iz generalovog predavanja.

Ali, tada, kao tinejdžeru, nije mi ni napamet palo da ćemo jednoga dana ja, otac i brat, i moja mater, morati da bježimo po bosanskohercegovačkim vrletima pred gusjenicama tenkova JNA.

Kakav gubitak ljudskog, pa ako hoćete i vojnog, potencijala se dogodio onoga momenta kada je srpska JNA svoje cijevi okrenula prema ne-Srbima, prema svojim građanima. Izračunaću jednoga dana koliko se tačno dinara izdvajalo od plate mojih roditelja za vojnu industriju JNA, a trajalo je to decenijama.

Neku novu Jugoslaviju, Mali šengen, kako god to zvali, možete praviti bez mene. Kada mi vratite oca, mater i brata i ja ću se pridružiti toj inicijativi – znači nikada. Ne samo što mi ne možete vratiti porodicu nego što sve vrijeme kopate po mojim ranama skoro pa tvrdeći da ja porodicu nikada nisam ni imao.

Sve dok moju porodicu nisu iskopali forenzički eksperti iz masovnih grobnica. Sad je ponovo imam, u formi tri mermerna nišana koja ponekad dodirnem kada odem u Potočare. Ljeti su topli, od sunca, a zimi su hladni, kao sama smrt.

Gledao sam više puta snimak na kojem se vidi kako su američka snage prisille njemačke civile 1945. godine da uđu u koncentracioni logor Buchenwald u gradu Weimar, samo nekoliko dana nakon što je grad oslobođen. Skoro da možete osjetiti „zadah“ tijela Jevreja u raspadanju kada vidite kako se njemačke tete, bake, dede, i djeca od ovog „smrada smrti“ štite tako što preko nosa i usta drže komade tkanine.

A onda ih je sve američki general natjerao da učestvuju u izmještanju preživjelih iz kampa, uključujući i iznošenje mrtvih i „utovaranje“ tijela, odnosno kostura obloženih kožom, u kamione.

Nikada ovi Nijemci nisu mogli zaboraviti zadah smrti iz ovog nacističkog logora.

Možda bi jedina „edukacija“ za Draška Stanivukovića danas bila da se pridruži timovima forenzičara koji i dan-danas ekshumiraju tijela žrtava iz masovnih grobnica, i možda on nakon toga ne bi ponavljao „mantru“ da je Srebrenica „strašan zločin i tragedija“ već bi koristio termin iz presuda međunarodnih sudova.

Ne želim Drašku da se „pobija“ po vrletima Bosne po kojima su razbacane kosti žrtava genocida. Ne želim to nikome.

Ali, Draško i učesnici ova dva skupa na „duplom“ protestu u Banja Luci tu nisu bili zbog žrtava genocida.

Oni su tu bili jer se svi politički angažovani Srbi takmiče u tome ko je veći Srbin.

A to šta podrazumijeva definicija Drašku ne znači isto što i meni.

Napisao sam to puno puta ranije – moji srpski heroji su Žene u crnom, beogradska omladina koja je ispred Skupštine Srbije napisala „ta teška reč genocid“, i svi oni Srbi koji kažu „ne u moje ime“.

Ja u Draškovom javnom diskursu nisam detektovao ništa slično izjavi „ne u moje ime“. Nije ni moglo biti u tvoje ime Draško, jer si tada bio beba.

Ali, dobri moj Draško, ako misliš dobro Srbima, i da se naprijed može samo na temelju istine, moraćeš se do-edukovati jer tvoj svjetonazor kreiran u Banjalučkim kafićima i žurkama po Banjalučkim stanovima daje ti samo mali uvid u onu realnost koju bi trebao da poznaješ ako misliš biti ozbiljan političar.

I, da krenemo odatle, pitaj svoga oca.

 

(Vijesti.ba)

Povodom "političkog sporazuma o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH" postignutog u junu između lidera dvije političke stranke, Bakira Izetbegovića (SDA) i Dragana Čovića (HDZ), da se nakon 12 godina konačno mogu održati izbori u Mostaru, Visoki predstavnik u BiH požurio je da kaže tada kako je to "Praznik demokracije". Posmatraču sa strane izgledalo je kao da mu je teški kamen pao sa srca, pa se sad i pod tom zastavom može dalje. Naravno, zaključci dva partijska lidera dogovoreni uz prisustvo predstavnika međunarodne zajednice, usvojeni su zatim u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH u sekund do dvanaest - manje od mjesec dana prije isteka roka kojeg je naložio Sud za ljudska prava u Strazburu presudom u slučaju Irme Baralije. Mostarka je tužila Bosnu i Hercegovinu što u tom gradu nije bilo izbora od 2008.

godine! Iz mnogih ambasada, međunarodnih organizacija i institucija u BiH euforično su podržali događaj koji je, eto, oglasio i još jednu njihovu pobjedu u BiH. Bolje ikad nego nikad. Naravno, slično govore i sljedbenici dvojice domaćih "predstavnika naroda" koji su se, uobičajeno, i ovdje predstavili kao kreatori svekolike političke realnosti u nečemu što bi se trebalo nazvati državom. One realnosti u kojoj je, zapravo, država suspendirana, a "svako drugo rješenje mimo ovakvog bilo bi gore". Neki čak kažu da je ovim Mostar prestao biti "slučaj". Greška! Ovim je Mostar, uz način na koji je "deblokiran slučaj" nakon dvanaestogodišnje ciljane i organizovane blokada stvorio, suštinski, veći, gori i dugoročno čak i za međunariodnu zajednicu razorniji "slučaj".

I ptice na grani znaju da su se dva "lidera" nacionalnih stranaka morala dogovoriti pod pritiskom uslova i roka na tragu pomenute presude. A Evropi je za pritisak trebalo 12 godina, da ne povrijede lokalne partnere onoga što je dostignuti statu quo. Sve je na principijelnom nivou odavno precizno rečeno i napisano povodom i etno-teritorijalnog modela odnosno koncepta političkog predstavljanja spram obaveze poštivanja građanskog političkog koncepta. U praksi je iz "pragmatskih razloga" i linije manjeg otpora partnerima, korumpiranim nacionalistima, eto moglo i drugačije. Zato ni sada, uz "praznik demokracije" i zamaskirane prepravke u Izbornom zakonu u Mostaru ni dalje svaki građanin nije pri izborima potpuno jednak niti ima pravo da bez ikakvih ograničenja sudjeluje u vođenju javnih poslova, da bira i bude biran na izborima za bilo koju javnu funkciju itd.

I šta se dešava? Tragom presude u slučaju Baralija, ta "trijumfalna deblokada" legalizovana kroz Parlament ruga se suštinski principima na kojima su utemeljeni nalozi iz Strazbura i Brisela. Mostarci će glasati, zapravo, u okvirima onih "novih" izbornih pravila kojima se, kao, postižu temeljni ciljevi što su i do sada već tamo postignuti. Dva grada u jednom, etnički organizaciono podijeljena, duhovno čak i mnogo gore nego prije minulih 12 godina jer je vrijeme radilo za projekat za koji su se neupitno borili lideri "sporazuma" – podržani svojim piunima u Parlamentu organizovanom po istim principima.

Jasno je da su mnogi među ovdašnjim "liderima" odavno uvjereni – u skladu sa svojim političkim gabaritima i vlastodržačkom narcisoidnošću – kako su baš oni faktor u sudbinskim geostrateškim priojektima na Balkanu i šire. Sa njima takvima i motivima onih koji ih biraju popravke dugoročno ne može biti. Tim prije što na vidiku nema opozicione snage kapacitirane da nezadovoljnike ovakvim stanjem artikuliše i povedu u drugom pravcu. Mentalitet čekanja da stranci urede ovdašnju realnost do te mjere je postao dominantan da se sa njim mora računati u svakoj ideji o zaokretu. Iz svih ovih razloga – na primjeru Mostara – kapitalno je razumjeti zašto je i stav stranaca ovakav kakav je. Zašto su često i kad vjeruju da "dobro misle" zapravo na krivom putu, i zašto im vlastiti "principi" nisu više onoliko sveti koliko se do prije samo koju deceniju pomišljalo da jesu. Kako je moguće da mnogi od stranaca koji se eto "bave nama", i mimo njihovih interesa, odnosa snaga i uzajamnih igara, tako lako postaju čak i piuni u fakinsko-političkim kalkulacijama ovdašnjih kartelskih interesnih politika. Uporno istih, "demokratski izabranih".

Da bi se koliko toliko razumjela ta njihova pozicija, mora se priča promatrati iz "ptičije perspektive". U njoj smo mi u Bosni i Hercegovini, i ne samo mi, predmet primarno njihovih, pa tek onda, ako i tada, naših interesa. U toj optici i ukupnom stanju u regionu, nismo još prioritet jer ne ugrožavamo njihov interes. Poput slučajeva Srbije i Kosova kao regionalne geostrateške preokupacije i uz cijene otvaranja granica i razmjene teritorija. (Dodik je tu lukavo shvatio američki koncept sa Vučićem pa je stalno u Beogradu). I promjena imena Makedonije je bila njihov interes, opet radi šire muke sa jugom Evrope, pa ulazak Crne Gore preko noći u NATO i kupovina Đukanovića da bi se Rusima zatvaro izlaz na "toplo more".

Tom i takvom stanju "netalasanja" Mostar je postao kamičak u cipeli kojeg se moralo konačno riješiti, "šta se tu može" . Čak i kad bi tu priču htjeli istinski i pošteno mijenjati, veliki je strah i opasno neznanje od toga kuda bi sve odvelo. Mnogo ih je i među analitičarima i političarima koji ponovljaju kako su okolnosti u nas, pa regionalne i globalne bitno drugačije nego u vrijeme smišljanja Dejtona. I eto isprika za "sporazum" o izborima kojim je prevarantski interesno dirnuta samo forma. Hoće se glasati, ali na način koji će sačuvati suštinu, dakle etničku zakovanost dva Mostara u jednom. I vidjeli smo, sve je to postignuto uz zvanične ocjene ambasada i međunarodnih organizacija da je riječ o uspjehu! Niko ne spominje kako se principijelnost Suda u Strazburu nametnula tek rokom u kojem se mora ispoštovati presuda o činu glasanja u Mostaru, a evo 11 godina je bez te principijelnosti, pa ni silom, u suštinski podjednakim slučajeve Sejdić-Finci, Pilav, Zornić, Šlaku isl. A i ti su slučajevi suštinski udar i na Evropsku konvenciju, temeljno evropski građanski koncept i sve drugo što je na nivou EU "principa".

Vjerovatno je pomalo deplasirano danas se baviti propustima što ih je "međunarodna zajednica" napravila u Bosni i Hercegovini od trenutka njihove potrebe da rat treba zaustaviti, pa ga je aršinima te njihove potrebe i zaustavljala. Evo sve do danas. Ništa uz Dejton nije učinjeno ni blizu onoj seriji poteza na kraju Drugog svjetskog rata u Njemačkoj. Niti su pometeni sa političke sceni oni koji su kreirali i realizovali ratne planove, koji su rat vodili i iz njega izašli kao lideri ove ili one mrziteljske provenijencije. Nisu pometene ni političke partije koje su vodile, podržavale i kadrovirale mržnju i krv. Ratni zločinci još uvijek se "procesuiraju", za razliku od Nirnberga koji je završio što je trebalo za beznmalo manje od godinu dana, pa prepustio istoriji dalji posao. Kod nas se na prste mogu nabrojati oni što su presuđeni i odležali a da nisu slobodu dočekali kao heroji, i na aerodromima preseljavajući se sve više u udžbenike "dvije škole pod jednim krovom". Umjesto "Maršalovog" plana projekat nove neoliberalne okupacije dovršio je razaranjem svega što je mogla biti nova šansa za vlastiti razvoj, rast i samopoštivanje. Lopovska privatizacija uvezala je u korupcionaškom interesu i novu klasu dojučerašnjih protivnika, kao što je uvezala u siromaštvu one što nisu sa njima.

Početni kratki poslijeratni entuzijazam i kod kuće i kod pojedinih predstavnika međunarodne zajednice, uz njihovu serioznost i kapacitet, zamjenjen je onima što su dolazili ponekad i sa poštenim ambicijama ali neuklopljeni u nove "trendove" i interese, često bez potrebnih znanja o čemu se ovdje radi i o tome ko su "igrači" što državu kojom vladaju doživljavaju kao lični plijen. Otud je za mnoge od njih i Mostar bio i ostao tek sjajna turistička destinacija uz obnovljeni Most čije je ime počelo, polako, da gubi osnovni smisao. Ostajući za njih prije svega turizam, a ne ono što mu je bio cilj još prije četiri ipo stiljeća - poveznica za sve na obje obale jednoga istog grada. Ma kako se zvali i kojem bogu klanjali.

Mora se dodati, gorim i po njih koji se evo decenijama utrkuju kobajagi reformskim agendama, urgentnim procedurama, procesima, deklaracijama, uslovima, prijetnjama, rokovima, obećanjima...kako bi održavali status quo u kojem se ne puca. Baš onako – uime evropskih vrijednosti. Pa i uz sitne operacije tipa deblokiranih izbora u Mostaru zakivajući zapravo suštinu blokade i podjele mnogo širih dometa. Uz pažljivo a šutljivo praćenje kako curi tamo prema njima, Evropi, onaj dio mlade generacije koji ovdje više ne vidi ni dana obećavane sreće. Ostaju, sve upornije trenirani za pobjede na liniji podjele, oni što su kao generacija već vaspitani da ne prelaze Most, da ne navijaju za isti tim u kojem su igrali podjednako obljubljeni i jedni i drugi i treći, kao i navijači glasači zajedničke izborne jedinice. Da se danas čude kako je to Aleksa Šantić volio Eminu...

Za turiste iz inostranstva uz onakav Kujundžiluk i onu boju Neretve, baš dirljivo.

(interview.b)