Netanyahu je uspio očarati manje od polovice biračkog tijela svojom mađioničarskom lukavošću političkog džeparoša i agresivnošću najavljenog nastavka izraelske otimačine u Palestini i šire

Piše: Zlatko Dizdarević

Izraelci kod kojih je pobijedio politički sado-mazohizam skrenuli su svog idola Benjamina Netanyhua na korak ispred vrata zatvora – u slavni dio istorije svoje države. Peti put na tron premijera, što nije uspjelo ni do sada prvom na toj funkciji, Davidu Ben Gurionu. Paradoks je pri tome veliki.

»Bibijev« individualni kalibar za ovakav uspjeh u istoriji jevrejske države zapravo nije ni približno onakav kakve su bile zasluge mnogih dosadašnjih lidera ove države, ma koliko se u većine njih uspjeh također mjerio nivoom izrazitog radikalizma i »tvrdoće«. Ali, Netanyahu evo ulazi u istoriju po jedinstvenom »uspjehu«: tog se oreola dočepao jer je - iako objektivno mali čovjek i političar - naprosto bio veći i beskrupulozniji fakin što je savršeno shvatio kako i koliko za svoju korist može iskoristiti i slične njemu kod kuće i još više one u Americi kojima Izrael treba, i obratno.

Posebno je lukavo Bibi dokučio i kako se dodvoriti onim krugovima koji mu ponajviše trebaju u samom Izraelu. Riječ je o malim i velikim proizvedenim šovinistima, mitološki opsjednutim prošlošću, a zapravo bolesno imperijalnim i gluhim za ikakve humane vrijednosti nekada postojeće u svijetu. Za njih su moć i vlast jedino bitne kategorije, uz potrebu za vladanjem svojim okruženjem ma gdje bili, jer su naprosto zadojeni idejom da im to pripada.

Netanyahu (69), lider desnog i konzervativnog »Likuda« je u Izraelu uspio da očara manje od polovice biračkog tijela svojom mađioničarskom lukavošću političkog džeparoša, i agresivnošću najavljenog nastavka izraelske otimačine u Palestini i širem regionu. Druga, također »tanja« polovica politički različito artikuliranog stanovništva Izraela racionalno je slutila da se treba distancirati od tipa nad čijom glavom vise najavljene optužbe u procesima za slučajeve teške korupcije. I to iz fotelje premijera.

Ti su birači dali svoj glas »Plavo-bijeloj« koaliciji Benny Gantza (59), bivšeg šefa izraelske vojske, pa tako i poprilično »tvrdog« u pitanjima odbrane i sigurnosti Izraela ali, očigledno novog političara hladnije glave i racionalnijeg, spremnog za »pomirenje sa Palestincima«, »razumijevanje nuklearnog sporazuma s Iranom« itd. što je politički mentalni sklop bitno drugačiji od Netanyahuovog. Sve to, naravno, nije značilo odmah i priznavanje nezavisne Palestine – to je danas u Izraelu ipak preriskantna formula za izbore – ali jeste optimizam spram već potpunog izrugivanja aktuelnog i novog premijera svemu onome što još liči na nekadašnju priču o Palestini. Pri tome se još hvaleći kako je danas kao malo ko u stanju da samo u dva dana na vlastiti zahtjev bude primljen i u Washingtonu i u Moskvu. Da stvar bude interesantnija, pokazalo se da je u pravu. Ne mora biti dokaz veličine, ali ciničnog i lukavog kalkuliranja realnošću – jeste.

Ali, matematika koja ilustrira sve ovo definitivno oslikava izraelsko glasačko priklanjanje zlu i sili naspram traženju rješenja na tragu alternativama agresiji i istinskom šprdanju Netanyahua i Amerikanaca sa svjetskim poretkom. Ako se ne desi čudo, a čuda se u Izraelu odavno ne dešavaju, Likud će u završnici imati najvjerovatnije 55 poslanika u Knesetu, koliko i Plavo-bijela koalicija. Iz mraka tada isplivavaju kao presudne pojedinačno nebitne, male, ali u koaliciji s Likudom odlučujuće ultra-desne i religiozno nacionalističke partije, Židovski dom, Tkuma i Otzma Yehudit. U praksi se čitaju kao – Netanyahuova pobjeda. I zajedno s njim, nova vlast u Knesetu neupitno pod kontrolom radikalnije desnice nego do sada. Bibijevi ustupci njima bit će ogromni i dati sa zadovoljstvom.

Izbor taktike da se dođe do ovoga mu baš i nije bio upitan: odigrati na ekstremizam i izraelski ekspanzionizam najsurovije što se može, uz orgazmičko zadovoljstvo partnerstva s Trumpom i njegovom »ekipom« (zamjenik Pence, ministar vanjskih Pompeo, savjetnik za nacionalnu sigurnost Bolton). Svemu pridodati onu drugu desnu »tanju polovicu« u kući uz male, ali prevažne ultra –radikale, i eto pobjede i petog mandata. Time se pobjeglo od zatvora poznatog u Izraelu i još nekim najvišim bivšim liderima.

U cijeloj ovoj priči, uz fenomen Netanyahua i tamošnju realnost koju on utjelovljuje, nesanicu svakome normalnom ko se još iole bavi svim ovim proizvodi nekoliko pitanja što se tek poluglasno i s vremena na vrijeme pomenu, uglavnom bez ikakvog efekta. Recimo, čemu i komu još uopće služi eto to što se zove postojeći međunarodni poredak, izvrgnut već poodavno šprdačini jer su ga interesi i arogancija manjine i najkrupnijeg kapitala bukvalno strpali u svoje džepove. Uz nametnute prevare realizirane legaliziranom silom. Od kobajagi odbrana sloboda i demokracije, do krvavih intervencija u ime ljudskih prava.

Čemu služe i sve one nebrojene rezolucije i odluke UN-a, planetarni multilateralni dogovori poput Helsinkija, detanta i sličnog ako se u realiziranju glatko i bez ikakvih posljedica negiraju ili se »svijet« pravi kao da ih nema. Pa ako se i slučajno pomenu – nikom ništa. Eno i nedavnog proglašenja Jeruzalema jedinstvenim glavnim gradom Izraela, usprkos desetini rezolucija i odluka u UN od 1948. do danas kojima se ovakva odluka smatra ništavnom. Sve je bilo jasno i u glasanju u Generalnoj skupštini UN-a 21. decembra 2018. Rezultat: 128 protiv te odluke, 9 za i 35 uzdržanih. Pa šta? Sila boga ne moli. Suštinski možda čak i gore jeste spoznaja koliko je u Generalnoj skupštini UN-a zapravo potvrđen besmisao glasanja ako je protiv interesa manjinske, a siledžijski veće moći.

Isto eno i povodom Golana, u još jasnijem glasanju kojim se osporila i svaka pomisao da taj dio sirijske teritorije – Amerika koja nije vlasnik Golana, poklanja Izraelu koji na to vlasništvo nema nikakvo pravo. I tim povodom je u UN-u bilo 150 protiv, samo Amerika i Izrael za, uz 14 uzdržanih. I šta? Opet ništa! Da cinizam bude veliki do groteske uz poruku ko-mi-šta-može potvrđuje Netanyahuovo »obećanje« da će, ako i kad pobijedi na izborima, pripojiti Izraelu i svu zemlju s okupiranih teritorija Zapadne obale na kojoj su nebrojena naselja ilegalnih doseljenika. I sve to navodno legalno, temeljem zakona usvojenih u Knesetu minulih godina, uz proceduralnu većinu onih Izraelaca koji ovih dana slave svoje aparthejdske pobjede, da se ne upotrijebi i teži izraz.

Naravno, ovu pobjedničku prevaru svih civilizacijskih, zakonskih i moralnih obaveza moraju u Izraelu u značajnoj mjeri zahvaliti »velikom bratu« s druge strane okeana, i njihovim poslušnicima koji su otvorenim nasiljem nad onim što nije njihov interes i doživljaj »izuzetnosti«, obesmislili nekada osnovne civilizacijske postulate savremenog čovječanstva. Pa tako unilateralno odlučuju ko je dobar a ko loš, čiji je sistem ispravan a čiji za odstrel, koga se može i treba proglasiti teroristom a pri tome izdašno hraneći »svoje« teroriste pa ih nakon poraza spašavati i sklanjati jer zatrebat će u drugoj prilici i na drugom mjestu...

Zašto svijet šuti i pristaje na sve ovo, jeste pitanje, bolno. Istina prema kojoj nekadašnjih velikih lidera na planeti više nema – a ni to nije slučajno – samo je dio odgovora. Onaj važniji je u činjenici da je korporativni interes malog broja poslovnih kartela pojeo države, a i od svjetskih tržišta iz ere zaljubljenosti u ekonomski liberalizam stvorio ekskluzivne zone za pljačku i probrane klijente. Ono što je u početku bila tek eliminacija radničke klase, pa potom temeljito i one srednje, danas je krunisano uništavanjem svake planetarne organizacije koja nije pod kontrolom rukovođenja iz odabranog centra. I proizvodnje animoziteta, mržnje i ratova onoliko je koliko je krvavog biznisa potrebno kapitalu. Svemu tomu su politički šizofreni operativci poput Netanyahua i sličnih njemu neophodni. Ako ih nema, proizvest će se pa napumpati iluzijom da su veliki. A njihovo ovakvo uspješno postojanje samo po sebi nudi odgovor na pitanje, zašto je to tako. Ne samo zato što su oni nadjačali svjetski sistem, već i zato što je taj zavađeni, dekomponirani i eutanazirani svijet polako pristao na poraze.

Kako je moguće da ništa, ama baš ništa od onoga za što su se generacije opredjeljivale, glasale, potpisivale u uvjerenju da je tako bolje, ne vrijedi više ni pišljiva boba.

Za pobunu pred ovakvim istinama je već kasno. Potencijalne pobunjenike nema ko da artikulira i povede pravim putem. Na čelo frustriranih bi se opet stavili neki novi korporativni fakini, siledžije ili sofisticirani lukavci koji će usmjeravati nastavak interesnog haosa. Pa bi učiteljica opet nekom »Bibiju« kazala – sjedi, pet! Sve si učinio kako treba. Zato i zatvor može da sačeka. Uostalom, ko zna hoće li i kategorija korupcije uopće još dugo postojati. Za zatvor to skoro pa više i nije. Umjesto odlaska tamo, postaje se heroj. Poput Netanyahua.

(novilist.hr)

Donald Trump je Golan velikodušno, poput vlastite babovine, poklonio i »prepisao« jaranu Netanyahuu. Ono što nije tvoje, poklonjeno je, onome čije to ne može biti

Piše: Zlatko Dizdarević

Uz samu sjevernu granicu Jordana nalazi se čudesno mesto Umm Qays. Nekada rimski grad, ali mnogim svjetskim putnicima do danas znan prije kao mjesto biblijskog »čuda svinja iz Gadare« u priči o Isusu i zlim demonima. Ta nekadašnja rimska i biblijska Gadara danas je Umm Qays.

U Umm Qays sam išao puno puta. I svaki put zadivljen kako se s jednog jedinog brda – na kojem su sačuvani ostaci sjajnih hramova, ogromni stubovi i kameni lukovi, terme »nimfi« i Koloseum – golim okom, može vidjeti kao na dlanu toliko milenija bliskoistočne istorije. Odatle se vide »lijevo« posljednji kilometri Hashemitske kraljevine do rijeke Jordan, a tamo preko Izrael. Dalje ispod Palestina i okupirana Zapadna obala. »Naprijed« nizbrdo opet je rijeka, mitski Yarmuk, iza kojeg se uzdiže sirijska Golanska visoravan, strateška predstraža za Tiberijsko jezero zvano i Galilejsko more. Pogled seže u nedogled, sve do Hermon gorja sa vrhovima pod snijegom, legendarnih planina sa izvorima vode za veliki dio Sirije, zemlje jedinstvenih civilizacijskih čudesa.

Zanimljive su priče tamošnjih ljudi. Jedna kaže da Gadara nije slučajno mjesto gdje su svi hramovi, stubovi, Koloseum..., isklesani od crnog kamena. Slute, puno je zla i muke tu bilo pa je zato tako. Druga je novija, u tumačenju pogleda odatle. To jeste jedinstveno mjesto gdje se jednim pogledom obuhvataju tri ili četiri države danas, ovisi s kime tamo razgovarate. Neupitne su Jordan i Sirija. Pod trećom jedni podrazumijevaju Izrael ne priznajući Palestinu. Drugi to kažu za Palestinu ne priznajući Izrael. Četvrti, uglavnom stranci, pokazivat će u daljini i na Izrael, i dalje na Palestinu, pa eto – četiri države. Ono što nikada nisam čuo tamo jeste da je velika visoravan »ispred« makar i slučajno nazvana »izraelskim Golanom«. Za njih je to vazda bio okupirani sirijski Golan... Jedna priča ilustrira odnose između čuvara te okupacije tamo i rijetkih stanovnika Jordana u podnožju brda na kojem je Umm Qays. Lokalni Jordanci tvrde kako čuvari okupacije s one strane uzgajaju u Yarmuku krokodile, navodno za tašne od njihove kože i šalju ih luksuznim trgovinama po svijetu. Ipak, ispotiha tvrde da se ti krokodili puštaju povremeno u rijeku da »teroristi« s ove strane slučajno i ne pomisle da pređu preko u pokušaju bilo kakvih diverzija na »izraelski Golan«...

Za sve tamo, ipak, jasno je odavno da Golan nema mnogo veze ni sa »strateškom dubinom u odbrani Izraela od Irana«, kako sada kaže Trump, niti sa »savršenom platformom za raketne sisteme odbrane Izraela«. Ti sistemi odavno ne trebaju visoravan blizu cilja. Tajna za pokušaj trajne otimačine Golana Siriji jeste voda iz pomenutog jezera, ili mora, odakle se hrani nekadašnja sveta rijeka Jordan. Druga je stvar što se današnji turisti u čudu pitaju na svetom mjestu krštenja Isusa Krista nedaleko od Mrtvog mora kako je to bilo »na rijeci Jordan« kada je na tom mjestu odavno samo malo veća bara. Rijeka »nestala« mnogo prije uglavnom na izraelskim poljoprivrednim parcelama.

Sve je to dio aktuelne priče o Golanu kojeg je američki predsjednik Donald Trump minulog ponedjeljka velikodušno, poput vlastite babovine, poklonio i »prepisao« jaranu Netanyahuu. Baš u skladu s učestalim svjetskim manirom sretnog poklanjanja onoga što nije tvoje, onome čije to ne može biti. Uz pogled na tamošnju zbilju sa svim do sada otetim pa »legaliziranim«, sa svim izvorima vode koja postaje sigurno veća planetarna drama od energenata pa i hrane, shvatiš zašto ljudi tamo vjeruju da nisu bez smisla legende o demonima, crnom »građevinskom« kamenu, krokodilima koji love ljude. I dokučiš lakoću laganja i povodom ove najnovije otimačine.

Golema igrarija Trumpa i njegova bezmalo ni od koga na svijetu prihvaćena »odluka« o »priznavanju suvereniteta države Izrael« nad sirijskim Golanom, okupiranim 1967. godine, na svoj način je udžbenička lekcija o onome što se naziva današnjom političkom realnošću na Bliskom istoku. I cijeloj planeti. Treba je naučiti kako bi se dokučilo i mnogo toga drugog čime se bavimo a uvijek baš i ne razumijemo, ili »razumijemo« onako kako nas se treniralo da vidimo.

Priča o Golanu, kao i mnoge slične, svodi se na banalne istine o današnjem svijetu i takozvanoj politici u njemu: Na Bliskom istoku i povodom, posebno, malo se šta može dokučiti bez opserviranja tamošnjih zbivanja na tri različita nivoa. I osnovnog interesa »ostalog svijeta« za ta zbivanja.

Na prvom, »gornjem« nivou su istine o geostrategiji svjetskih sila i interesa spram teme što je u igri. Tamo je to oduvijek bila geostrategija energije i tla. Danas su lomovi na Bliskom istoku na tom terenu ponovo veliki i suštinski. Količine, tokovi, tržišta i cijene energije nisu kao prije. Nafta ustupa mjesto plinu, a otvaraju se novi energetski putevi. Arktik u perspektivi postaje važniji od Sueskog kanala, Daleki istok od Bliskog istoka, Kina važnija nego što se prije dvadesetak godina slutilo. Čast Brzezinskom i »Velikoj šahovskoj ploči«. Rusija se vratila. Nekadašnji međunarodni poredak topi se pred legalizacijom sile i novih interesa. EU posrće unutar sebe same. Nedavnu poruku Trumpa Izraelu da »im je dato dovoljno oružja da mogu i sami da se brane«, uočena je u kontekstu malo kasnije izjave o »povlačenju Amerike iz Sirije«. Povlačenje sa Bliskog istoka zbog okretanja Kini Washington mora kompenzirati strateškom partneru i čuvaru interesa na Mediteranu – Izraelu. I eto Jeruzalema i Golana kao poklona, eto ako treba narednih dana i »logistike« za ozbiljniji incident u Palestini ili prema Iranu. Netanyahuu se platila vjernost za sve do sada i čuva ga se dalje, ako može. Usput, nije daleko ni logika da je to cijena jevrejskom lobiju u Americi plaćena za odustajanje od histerične potrage za dokazima protiv Trumpa i »Putinove uloge u američkim izborima«. Puno toga izgleda nelogično, ali je danas nelogično i samo pozivanje na logiku. A Golan? Ostaće do daljnjeg kao i do sada, uz taj Trumpov potpis koji neće promijeniti skoro ništa. Rusi i Amerikanci u rat radi ovoga neće. Naprotiv, »kontakti« među njima nikada nisu umrli, ni o Bliskom istoku, ni Balkanu ni ostatku svijeta. Samo, nisu više sami.

Na drugom nivou analize, onom o odnosima zemalja u regionu među njima samima, stvar je malo jednostavnija. Izraelu bez Amerike nema »odjednom ljubavi« sa zaljevskim monarhijama. A one, mimo nafte, Washingtonu neće još dugo biti »first« u svijetu. Iran je za sve njih same prejak. Sirija je preživjela što je ogromni primjer mnogima u svijetu da se može i to. Turska će po običaju pokušavati i dalje da balansira na više stolica, fiksirana na Kurde i prostor oko sebe. NATO će tražiti alternativu za njih, teško ali moraju. Odnosi u regionu se mijenjaju. Netanyahu, ako pobijedi, nije čovjek promjena, naprotiv. Golan mu je poklon ali bez »darodavca« iza leđa u ozbiljnijim bitkama rejting mu pada. Propuštene su godine kada je mir s Palestinom bio na dohvat ruke, ali je sila udarila u glavu pa su i apetiti nerealno rasli. Nevjerovatno je kako nisu shvatili, mimo Jichaka Rabina, vojnika, da im je Palestina još do prije tri decenije mogla postati partner i garant sigurnosti. Strah, ambicije i apetiti hranjeni mitologijom nadjačali su. Zato im je i Golan dovijeka zabluda.

Treći nivo cjelovitog pogleda tiče se situacija u svakoj od pojedinačnih država unutar regiona. Sve one i dalje će ovisiti od dvije povjesne doktrine velikih spram njih: Kako im uzimati resurse i kako im ne dozvoliti da se emancipiraju. Onaj među »malima« ko shvati da se mora u emancipaciju, taj ima šansi. Najbliži tomu razarani su kroz minulu deceniju ali, pokazalo se i da ima nade. Sirija će nastaviti izvjesno putem kojim je krenula ali joj nije bio dozvoljen – stvaranjem jake srednje klase, obrazovanjem, neovisnošću od svjetskih bankarskih krvopija, nacionalizovanim energentima i prvim koracima na putu unutrašnjih pozitivnih promjena. S novim saveznicima, pobjedničkim elanom i protiv Izraela bez one uloge koju je imao apsolutno »pokriven« Amerikom, Damask neće pristajati na odricanje od Golana. Ovako ili onako.

Konačno – međunarodna zajednica? Jadna i tužna. Sterilni protesti povodom Golana unaprijed sročeni kao ono što se mora ali bez imalo iskazane volje da se ide dalje od toga jer ih nikakav »novi« poredak na to ne obavezuje, dokaz su da se sve skupa u svijetu raspalo. Realnost je neuporediva s bilo kojim periodom od kraja Drugog svjetskog rata do danas. Golan je ogolio svu dramatičnost tog raspada. U ime čega? U ime histerije malih i nezajažljivih, bez znanja i vizija, koji za života sanjaju kako su već historija. I iza zavjese moćnih a nezajažljivih koji diriguju politikom i tokovima novca na njihova konta.

I sve se moglo i vidjeti i naslutiti kroz realnost obuhvaćenu jednim pogledom sa uzvisina Gadare u onim godinama uoči početka groteskno zamišljenog a krvavog »proljeća«, s kraja minule i početka ove decenije.

(novilist.hr)

Piše: Dragan Bursać

U petak je u Srebrenici održana promocija revizionističkog smeća od knjige «Bitka za Srebrenicu - rat za civilizaciju». Među publikom su bili načelnik Srebrenice Mladen Grujičić, potpredsjednik Skupštine Radomir Pavlović, direktor SŠC Momčilo Cvjetinović (predsjednik lokalnog SDS-a), srebrenički paroh, zatim iguman manastira Karno i drugi. Promociju je iz nekog razloga obezbijeđivalo 5-6 policajaca.

Jedan čovjek mirno sjedi među kvaziljudima...

Mučno je bilo slušati konstrukte i bestijalne laži. Mučno je bilo, po ko zna koji put, mirno stajati, mirno sjediti u ovoj prostoriji dok se bagra sprda sa kostima ubijenih. Mučno i oporo je bilo ušima ljudskim čuti koncentraciju ludila izbačenu iz usta nazovi ljudi.

A evo vam dijela te muke.

Recenzent knjige, profesor sa banjalučkog Univerziteta Goran Latinović (kuku recenziji, kuku univerzitetu), između ostalog govori da, pazite sad, da rukovodstvo Republike Srpske nikada nije naredilo ubistva u Srebrenici(sic!). Da se čovjeku okrene i želudac i pamet od ludila izrečenih.

Jedan čovjek među kvaziljudima, znojavih dlanova i dalje sluša bljuvotine...

A onda, kako i dolikuje, publici se obrača autor knjige, Dušan Pavlović, koji kaže da su svi nestali ukopani u Potočarima kao borci i sa šehitskim nišanima iznad grobova što pokazuje da je riječ o vojnicima i da je Memorijalni centar u Potočarima potpuno vojničko groblje. Pavlović ističe da je «evakuacija oko 25 hiljada bošnjačkih žena i djece koju je obavila Vojska Republike Srpske svijetao primjer vojničkog odnosa prema civilima i zarobljenicima.»

Da ti pamet stane! Valjda preživjele žrtve treba da pošalju i neku zahvalnicu Vojsci Republike Srpske?!

Ja sam Nedžad Avdić i preživio sam strijeljanje!

 Jedan čovjek, mirno i dostojanstveno sjedi i sluša ovo silovanje i povijesti i zdravog razuma. Čeka da prođe pomračenje ljudskosti kvazistoričara, a onda se javlja za riječ i ustaje:

"Želim, prije svega, da vas sve pozdravim. Ja sam Nedžad Avdić. Ja sam direktna žrtva genocida. Kao sedamnaestogodišnjak, prvi razred gimnazije u Srebrenici, preživio sam strijeljanje u julu 1995. godine. Želim da kažem za to što ste rekli, apsolutno se ne slažem s tim!

Bili ste svjedok i u Hagu, u odbrani Mladića, i tamo se zaklinjali da ćete govoriti istinu. Kad dolazite u ovo mjesto, ovdje, morate se zakleti da govorite istinu, punu istinu. Može biti vaše viđenje i naše viđenje, ali istina je jedna.

Samo da vam kažem da nisam ovdje da negiram i da vrijeđam srpske žrtve, niti ću to kad raditi, jer u ovom ratu bilo je užasnih stvari, ali vi ne govorite ovdje o srpskim žrtvama, nego negirate Bošnjačke žrtve.

Danas ste se fokusirali uglavnom na kolonu, želeći prikazati kako smo se mi tamo ubijali, kako su uglavnom svi tamo izginuli...

Ja vam ponavljam, da me Srbi čuju, čujte me dobro, Tribunal u Hagu i tužilaštvo, ne terete srpske generale i oficire zbog napada na kolonu i ubijanja ljudi u njoj, smatrajući to legitimnom vojnom metom, sa čime se ja apsolutno ne slažem, jer zna se kakav je bio sastav kolone, koliko je bilo civila, koliko naoružanih. Nego njih, oficire, terete, za razdvajanje muškarac od žena i uglavnom za ono što se dešavalo poslije 13. jula, za masovna strijeljanja, muškaraca i dječaka. Vi niste rekli ništa o tome, prešućujute to. I sami znate da je u vojnom smislu Srebrenica bila poražena, ali što nas poubijaste!? Što poubijaste tolike ljude bez ikakvog razloga!?".

Utome se upliće neki lokalni poštar, Srbin, govoreći Avdiću kako su muslimani zaklali nekom čovjeku sestru od 16 godina. Čuje se graja. U kakofoniji zvukova prednjače autor Pavlovići načelnik Grujić, ne dozvoljavajući Nedžadu Avdiću da nastavi. Ali on strpljivo čeka da svjetina završi i nastavlja:

"Ja, poštujem vašu žtrvu, i mene to najviše zanima, ali vi ne govorite o svojim žrtvama, nego o našim i vrijeđate nas!

Govorite, a ne spominjete razdvajanja muškaraca u Potočarima. Znate li vi, da su svi moji školski drugovi i profesori, koji su došli u ruke vojske i policije strijeljani? Neki su strijeljani sa mnom, drugi su odvojeni, neki su potražili utočište u bazi UN-a. Pogledajte (vadi dokument), ovo su moja dvojica nastavnika, Hajrudin Bečić i Muhidin Siručić, znaju ih svi ovdje, oni su preživjeli sva masovna strijeljanja, krili se negdje, i krajem jula 1995. godine pređu Drinu, predaju se policiji u Srbiji, ali ona ih nazad vraća Bratunačkoj brigadi, evo sve piše ko ih je preuzeo, srpski dokument. Gdje su ti moji profesori završili? Gdje, pitam vas!? U masovnoj grobnici!

Ne spominjete šta je Karadžić rekao Deronjiću, da to sve treba pobiti, ako uđe srpska vojska u Srebrenicu, ne govorite šta Beara govori Deronjiću, dok sam ja bio na kamionu 13. jula u Bratuncu?

Prešućujete to, je li!?".

U sali muk!

U sali muk. Potpuna tišina. Autor smeća od knjige Dušan Pavlović šuti. Recenzent Goran Latinović šuti. Svi šute! Istina koja je pojela svaku konstrukciju. Istina, to veče je pobijedila. Isina će ovdje ostati zapisana za vijek vijekova, a odogovor Nedžada Avdića, dječaka koji je preživio strijeljanje, NIKADA VISE NEĆE BITI ZABORAVLJEN.

Samo...Uvijek ima ono samo...

Malo je falilo da riječi Nedžada Avdića sa promocije nikada ne dospiju u javnost. Najprostije rečeno mediji, barem oni koji ne podržavaju revizionsistički otrov nisu zabilježili ništa (ili gotovo ništa) sa promocije djela koje je osnov za rad tzv. Međunarodne komisije za Srebrenicu koja je, prema zaključku Vlade RS-a formirana i koja ima za cilj da se iznova sprda sa kostima ubijenih u srebreničkom genocidu. Većini tih medija (čast izuzecima) sa sjedištem u Sarajevu, sprdnja sa genocidom u Srebrenici i osuda te revizionističke sprdnje nije bila visoko na listi prioriteta tog dana.

Pa je na koncu, pored cijele žive države Bosne i Hercegovine, njenu čast i spasavanje od sramote branio Nedžad Avdić, direktna žrtva genocida i preživjeli sa strijeljanja u Petkovcima sa još par sapatnika. Pa se tako iznova i iznova Nedžad u napetoj situaciji doveo u opasnost, jer nema ko drugi da kaže monstrumima LAŽETE!

I mislite da će bljuvotina radnog naziva "Bitka za Srebrenicu rat za cicilizaciju" biti zabranjena? Naravno da neće.

Pa kod nas i negiranje genocida nije zabranjeno!

Na žalost preživjelih i kostiju onih 8372 ubijena u genocidu. Na sramotu svih nas koji nijemo slušamo Nedžada kako se hrabro, herojski bori protiv onih koji bi ga opet strijeljali.

Prvi put u modernoj arapskoj historiji Amerika je ponudila mito prije nego što je iko pristao na uvjete

Piše: Robert Fisk

“Palestina” se poredi sa mnogim stvarima. Najduži kolonijalni rat na svijetu, “pakao-katastrofa” – nezaboravni Churchillov epitet – i mjesto izraelskog “rata protiv terorizma”, sukob u kojem bi mi trebalo da vjerujemo da Palestinci igraju ulogu al-Kaide ili ISIL-a ili bilo koje druge organizacije u čijem su stvaranju pomogli Zapad i njegovi saveznici, a s kojom će se Izrael boriti u naše ime.

Ali ponekad se ispostavi da se Palestina nalazi u Bermudskom trouglu. Palestinci nestaju. Prestaju postojati. Zaboravljeni su, irelevantni, izvan polja straha, bola, nepravde i okupacije o kojima smo nekad znali slušati. Niko ne može zamisliti šta se dešava ovim Palestincima. Poput aviona i brodova koji su zalutali u mitski trougao, oni se nisu ni trebali naći tamo. Tužno je vidjeti ih da odlaze. Ali to je misterija.

 Posljednje dvije sedmice ilustriraju navedeno. Trumpov egocentrični potrčko i zet Jared Kushner, pristalica izraelske kolonijalne ekspanzije na arapskoj zemlji, krenuo je sa Trumpovim “specijalnim predstavnikom za mirovni proces” Jasonom Greenblattom (čovjek koji kaže da “naselja na Zapadnoj obali nisu prepreka miru”) da bi razradili ekonomski temelj Trumpovog “dogovora stoljeća” oko rješavanja palestinsko-izraelskog sukoba.

Kushner je otišao u posjet muslimanskim državama ubicama, od kojih neke na čelu imaju opasne tipove i diktatore – Saudijsku Arabiju i Tursku među njima – da razgovaraju o “ekonomskoj dimenziji” ovog mitskog posla.

Bliskoistočni lideri mogu biti ubice sa mnogo mučitelja koji im pomažu ostati na vlasti, ali nisu posve glupi. Jasno je da Kushner i Greenblatt trebaju bezobrazno mnogo novca za svoje planove konačne destrukcije palestinske državnosti – govorimo o milijardama – a arapski lideri s kojima su se susreli nisu čuli ništa o političkoj “dimenziji” Trumpovog “dogovora“. Zato što vjerovatno ne postoji. Naposljetku, Trump misli da je premještanjem američke ambasade u Jeruzalem i njegovim proglašenjem glavnog grada Izraela, riješio pitanje najsvetijeg grada.

Naši novinarski titani se nisu oglašavali – možda su i oni pali u Bermudski trougao – i nisu imali apsolutno ništa reći, baš ništa, o Kushnerovom pohodu ludosti po Bliskom istoku. Nazvali su ga, neizbježno, “brzinskom turnejom” u kojoj će ovaj glupavi mladić – čitaoci će prepoznati CNN-ove jednako neizbježne klišeje – “pripremiti saveznike za proljetnu realizaciju” plana.

Ova nejasnoća je zadivljujuća, jer je Kushner-Greenblattov fandango u stvari bio istinski historijski događaj. Nečuven koliko i bizaran, jedinstven u novijoj arapskoj historiji zbog svoje drskosti, kao i zbog svojih skandaloznih očekivanja.

Jer ovo je prvi put u modernoj arapskoj historiji – zapravo modernoj muslimanskoj historiji – da je Amerika iskonstruirala i pripremila mito PRIJE nego što su pristali oni koji bi trebalo da uzmu novac; prije nego što je zapravo rekla Palestincima i drugim Arapima šta bi trebali učiniti kako bi se dočepali plijena.

Obično, Amerikanci ili EU iznose grandiozne prijedloge za “mir” – dvije države, sigurnost Izraelu, održivost Palestincima, razgovori o zajedničkom kapitalu, kraj jevrejskih kolonija na okupiranoj arapskoj zemlji, izgradnja uzajamnog povjerenja, izbjeglice, uobičajeno – i onda lagano sugeriraju da bi bilo finansijski isplativo da svi počnu razgovarati.

Ali sada se bankovni račun uspostavlja prije dogovora klijenata. Same banke – moramo uključiti Saudijsku Arabiju, zar ne? – nisu čak ni čule kojim investicijama su njihova sredstva namijenjena. Koliko puta možete smjestiti Berzovni krah Južnomorske kompanije u Bermudski trougao?

Amerikanci od Arapa ne žele bianco ček. To će biti veoma veliki ček sa određenim iznosima, koji će se dati ljudima koji baš nikada nisu – kao okupirana, potisnuta, napuštena zajednica – tražili novac od bilo koga. Naravno – a ovo je Kushnerova ideja – Palestinci bi bili sretniji da imaju više.

Ali, ko je ikada vidio, u svim krvavim palestinskim protestima, demonstracijama i vapajima očajanja i masakra, samo jedan transparent sa zahtjevom za velike poslovne prilike, nove autoceste, hotele s pet zvjezdica, bolnice ili prenatalne klinike?

Palestinski zahtjevi su identični: pravda, dostojanstvo, sloboda i – da – povratak izgubljene zemlje, makar samo one koju im je Izrael oteo na Zapadnoj obali. Od hiljada nenaoružanih nevinih koji su izbrisani u velikim ratovima u Gazi, čija će se porodica sada zadovoljiti američkim čekom u zamjenu za kraj svih njihovih ideala, snova i političkih zahtjeva? Ali opet, zašto bi nam bila važna ijedna od tih porodica?

Bermudski trougao je u posljednjih nekoliko dana u svoj vrtlog uvukao još jednu palestinsku žrtvu: preliminarni izvještaj UN-a o masovnim ubistvima nenaoružanih Palestinaca u Gazi koja su počinili izraelski vojnici i snajperisti. Ubili su one koji demonstriraju od 30. marta prošle godine protiv zatvaranja u enklavi i za njihovo pravo, prema rezoluciji 194 Generalne skupštine UN-a, da se vrate u domove svojih porodica ili da dobiju naknadu za njih.

Više od 200 Palestinaca je ubijeno, a oko 18.000 je ranjeno. UN je istraživao 189 smrtnih slučajeva. Istražitelji UN-a su mislili da su se možda u dva navrata naoružani palestinski muškarci infiltrirali u masu da pucaju na izraelsku vojsku, ali čak i najpovršnije čitanje UN-ovog izvještaja na 22 stranice jasno pokazuje da su mrtvi uglavnom žrtve namjernog i ciljanog napada. Među njima su bili novinari, zdravstveni radnici, djeca. Izrael možda čini ratne zločine, zaključio je UN-ov izvještaj.

Ali svaki novi rat, svaki novi broj žrtava, svaki novi izvještaj UN-a postao je normalan. Ili je možda ta riječ “normalizirana”. Najočitiji primjer je dokument UN-a od 25. februara. Demonstranti su pripadali “terorističkom” Hamasu, navodi Izrael. Istraga je bila “teatar apsurda”, objavio je portparol Izraela, “izvještaj koji je prema Izraelu neprijateljski, lažljiv i pristran”.

Ali šta smo očekivali? Otkako je Izrael upropastio i ponizio i politički uništio jevrejskog pravnika Richarda Goldstonea nakon njegove razorne kritike izraelskog bombardiranja Gaze u periodu 2008-2009. optužbe Izraela i američkih jevreja za njegov antisemitizam i unutrašnje „zlo“ (ovo drugo od Alana Dershowitza, naravno) čini da grijesi čak i američkog demokrate Ilhan Omar izgledaju djetinjasto – izvještaji UN-a tek su nešto više od tapete. Ipak, ništa od ovoga nije važno.

Palestinci čak trebaju biti obmanuti zatvaranjem američkog konzulata u Jeruzalemu i njegovim spajanjem sa ambasadom Washingtona u Izraelu kako bi se poboljšala “efikasnost i utjecaji [američkih] diplomatskih angažmana”, izjavio je ambasador David Friedman, koji također, sasvim slučajno, podržava izraelsku eksproprijaciju zemlje na Zapadnoj obali, ali tvrdi da želi “dvodržavno rješenje”.

Hanan Ashravi je jednostavno i elokventno objasnila da spajanje konzulata sa ambasadom “nije administrativna odluka. To je čin političkog napada na palestinska prava i identitet, i negiranje historijskog statusa i funkcije konzulata, koji datira skoro 200 godina unazad.” I imala je pravo. I niko nije obratio pažnju. Bermudski trougao je jednostavno progutao i američki konzulat.

Je li razlog za sve ovo što Trump sada forsira moral i tako neizbrisivo prlja američku zastavu da smo svi, nekako, zakazali na Bliskom istoku sa principima, obećanjima i humanosti, i prihvatili vječnu tamu – čak i ako se ovo drugo smatra dogovorom stoljeća? Da li se to dešava kada upadneš u Bermudski trougao? Zbogom Palestincima. Zar nisu znali da je to opasna teritorija? Zar nisu čuli priče? Ako mene pitate, sve je misterija.

(TBT, Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)

Za elementarnu diplomatsku pristojnost porazan je rad egzibicionista tipa Pompea, Boltona, Pencea i sličnih oko »gazde«

Piše: Zlatko Dizdarević

Onima koji iole prate svjetska zbivanja nije nepoznato do koje je mjere bezmalo sve unaokolo postalo ni sjena vremenima kada je i bivalo i različitih interesa i sukoba, ali se puno toga rješavalo na dostojanstveniji način. Od ispostavljanja zahtjeva velikih malima do toga kako su oni na sve to odgovarali. I sila se uvijala u koliko-toliko diplomatske rukavice. Veliki su i u nadmenosti barem pomalo lagali o svojim namjerama, a mali su se pravili da im vjeruju. Ta vremena prevarantske pristojnosti su prošla. Oni što misle da su najveći i da im sve na svijetu pripada nemaju ni potrebe, ni vaspitanja ni vremena za diplomaciju.

Oni što su mali svojim formatima – makar i drugačiji bili nekada – utrkuju se u snishodljivom dokazivanju vazalske spremnosti na sve što im se kaže. Frustracije ostavljaju za gaženje još manjih od njih. Onima što na krhotinama nekadašnjeg digniteta mazohistički čekaju nove naloge za samoponižavanja.

Dokaza bahatosti i arogancije danas je na svjetskoj sceni pregršt. Amerika s Trumpom zasjela u tome na tron. Za elementarnu diplomatsku pristojnost porazan je način na koji rade egzibicionisti tipa Pompea, Boltona, Pencea i sličnih oko »gazde«. I smišljaju dokaze sile. Evo primjera unazad samo desetak dana:

Uz niz kontroverzi u tužno poslušnoj Varšavi ipak eno tzv. »svjetske konferencije« protiv Irana. Za račun SAD-a i još više Izraela. Cilj im je bio proglasiti ih najvećom terorističkom pošasti u svijetu. Naravno, mimo svih zala u kojima je »organizator« učestvovao i danas učestvuje. Pri tome Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost, javno i nečuveno »obećava« Vrhovnom lideru Irana Ajatolahu Ali Khamneiu, uz proslave četrdesete godišnjice Revolucije: »Ne mislim da ćete imati još koji rođendan u kojem ćete uživati...«

Opet u Varšavi, istovremeno, ministar vanjskih poslova Mike Pompeo hladno prijeti Rusiji i partnerima u izgradnji »Sjevernog toka 2«, kako će »Sjedinjene Američke Države učiniti sve što je u njihovoj moći da zaustave projekt izgradnje tog plinovoda...« U jednostavnom čitanju to je i upotreba sile protiv Rusije i drastičan pritisak na evropske firme koje učestvuju u izgradnji... Toliko o svjetskom poretku.

Danima teku i pripreme za »legalizaciju« silom i neustavno (samo)proklamiranog Juana Guadioua za predsjednika Venezuele uz svrgavanje legalno izabranog predsjednika Madura. Washington je u UN-u od 193 članice pridobio za taj projekat 21 državu. Ali, one se u svjetskim poslušnim medijima zovu »međunarodna zajednica«. Ostale, njih 171, eto nisu ništa. Naravno, nije samo cilj neposlušni Maduro, već pomjeranje jezička na vagi u odnosima Washingtona s Rusijom i Kinom.

I u narednoj siledžijskoj epizodi opet je operativac Mike Pompeo. Valjda kao bivši direktor CIA-e iz perioda sofisticiranih tortura po Bliskom istoku, eto ga minulih dana u Budimpešti gdje zna kako zahtijevati od domaćina da se »odmaknu« od Moskve i Pekinga. Za početak, valjda i kao dokaz poslušnosti, moraju se prekinuti sve veze s kineskim tehnološkim divom Huawei. Zahtjev Mađarima je upakovan u zajednički zahtjev svim članicama NATO-a. Za početak.

Ovakvi primjeri do sada rijetko viđene političke arogancije mogu se potražiti jedino u vremenima hladnog rata i rigidne podjele na ideološko-vojno-ekonomske zabrane unutar kojih se pitanje poslušnosti nije postavljalo. Ali, i tada su postojali oni izvan, u različitim statusima interesnih nepripadanja i nesvrstavanja. Ovo je sada druga priča. Ambicija Trumpa i njegovih poslušnika iz opskurnog »deep statea« , proteže se daleko izvan »blokova«. Njihova primarna opsesija su Kina, Evropska unija, Rusija i Iran. Kina kao div koji se već pojavio iza brda na svom novom a mitskom »putu svile«.

EU jer se mora konačno umrtviti i poklopiti zbog onoga što jeste, ali i zato što se još uvijek otimaju snagom i ambicijom poput Njemačke i Francuske, pa mogu postati primjer i drugima. Rusija je već ogromna glavobolja kao ponovo vojna i geostrateška sila. Uz to, svaki dan je u nečemu bar pola koraka ispred Washingtona. Iran – da ništa drugo – noćna je mora Izraelu. A tamo, na Bliskom istoku, realnu pa i nuklearno naslućivanu moć mimo Netanyahua niko ne smije imati! Ukratko i zajednički – kaubojština kao mentalitet i nerealnost spram današnje situacije u svijetu, to mora staviti pod svoju kontrolu. Neupitno.

A da li je neupitno?

Pođimo redom: Na konferenciju u Varšavu koja je, usput, ovim ponizila vlastitu tragičnu istoriju u kojoj su ih Iranci spašavali i ugošćavali kad im je bilo najteže, pristigla je druga, pa čak i treća diplomatska garnitura iz svijeta. Bez Kineza, Rusa, naravno Iranaca, bez ministara iz značajnih evropskih zemalja poput Njemačke i Francuske, bez prve osobe EU diplomacije Federice Mogherini. Čak im ni Palestinci nisu htjeli doći znajući da će tamo nesuvisle cionističke bajke o »izraelsko-palestinskom mirovnom procesu« pričati Jared Kushner, Trumpov zet-savjetnik.

Uz ove i niz sličnih detalja, iz Varšave su već nakon prvog dana pristizale vjestice nalik na političke skečeve, poput izjave Pompea kako oni baš i ne očekuju da svi učesnici budu suglasni sa svim predočenim zaključcima... Ali, Iran je monstrum i sve što se mora učiniti protiv njih i njihovih pomagača, ostaje! Pa vi zaključujte šta hoćete. Izrael se mora umiriti, strateški je partner i više od toga.

Prijetnja Pompea da će se učiniti »sve« da se zaustavi Sjeverni tok ide na račun Rusije i Njemačke kroz koju plin ide prema Češkoj i dalje, do Italije... Zanimljiva prijetnja ali će još zanimljiviji biti odgovor onima kojima se prijeti. Mnogi će se prisjetiti kako je ko prošao u igri s Rusima u minulih pet godina. Recimo na bližem i daljem istoku.

Ma koliko pritisnuta golim interesom pretendenata na njena rudna i energetska blaga, što izvana od onih koji su se dugo smatrali vlasnicima tih blaga, što iznutra od razvlašćenih domaćih naftnih bogatuna – Venezuela bije svoju bitku uz mnoge jake među onih 171 u UN-u što, kao, nisu »međunarodna zajednica«. Teško da će »osvajači« odustati, ali je sigurno da će se napadnuti braniti. Ne zaboravimo, bio bi to prvi pravi rat u novijoj istoriji, u samom komšiluku Amerike.
Konačno, Mađarska i »upozorenje« povodom Huaweia i šire: Reakcija mađarskog ministra vanjskih poslova Szijjartoa pljuska je u lice Pompeu. »Ogromnim licemjerjem« nazvan je zahtjev da Mađarska odustane od odnosa s Kinom i Rusijom ostajući u ekskluzivnoj familiji Zapada... Dovoljno.

Na tragu ovog buđenja svijeta i okretanja vlastitim interesima, uz dignitet i ispravljanje kičme – kod nekih sporije a kod nekih brže – depresivno je pitanje, gdje smo tu mi u koje su upirali oči mnogi u svijetu? A danas pristajemo da trčeći služimo mnogima pa i direktno na našu štetu. Od naloga koje ćemo energente uzimati a koje ne smijemo mada su jeftiniji, do mizerne šutnje kada nam se nečije »pravo« na našu teritoriju glasno pominje, od predsjedničkog turističkog šunjanja i selfija uz ogradu Bijele kuće u kojoj su nekada zajedničkog predsjednika primali kao najvećeg svjetskog uglednika, sve do pljuvanja po vlastitoj zastavi i državi kojoj si predsjednik, ili ushićenog proglašavanja tuđeg »sultana« svojim predsjednikom...

Odgovor je tužan. Mnoge su države u svijetu napadnute, ili im je naređivano ovo ili ono, mimo njihovog interesa i dostojanstva. Pa se nisu dale. Neke su pale, a neke ušle u istoriju jer ih »sila nebeska« nije porobila. To je sutra istorija za njihove nove generacije. Nas ovakve kakvi smo danas niko u minule tri decenije nije napao. Onda kad jeste, prije sedamdeset godina, izašli smo kao pobjednici i heroji. Sada nenapadnuti savijamo kičmu i dodvoravamo se unaprijed pogađajući šta ko od nas traži. Pa i da potpišemo njima u korist sve što im treba – međunarodni zločin jučer u Venezueli a danas i u Iranu ako nam namignu. To se zove, naravno, stvar principa.

Kao što će sutra, u nekoj drugoj situaciji, u ime principa, partnerstva i ljubavi, nečije potpisivanje protiv nas biti, valjda, sasvim normalno. To je logika malih. Takvi se popravljati ne mogu. Mogu se samo birati drugi no, to je druga priča, za one sa kičmom.

(novilist.hr)