Bio je intelektualac, ikona prijedorske čaršije, lijep i naočit muškarac neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Omiljeni prijedorski ljekar i omiljeni čovjek široke duše dr. Esad Sadiković izveden je iz logora Omarska u noći između 5. i 6. avgusta 1992. godine sa još nekolicinom logoraša i likvidiran iznad jame Hrastova glavica kod Sanskog Mosta. U trenutku smrti imao je 44 godine. Ubijen je jer je imao nekoliko teških grijeha: bio je Bošnjak, bio je obrazovan, bio je bogat duhom, a i materijalno, bio ekspert Ujedinjenih nacija i svjetski čovjek, bio je lijep i zgodan, imao lijepu ženu i krasnu djecu. Kratko rečeno pripadao je samom vrhu bošnjačke inteligencije.

Eso je bio sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog partizana Hasiba Sadikovića i njegove supruge, također partizanke, Senije. Njegova majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrevbegove medrese napušta školovanje u Sarajevu te se vraća u rodni Prijedor gdje se priključuje partizanima na Kozari – radi Srba, jer nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njezine komšije samo zbog toga što su Srbi. Hasib i Senija radni vijek su proveli u JNA službujući u raznim dijelovima bivše Jugoslavije. Hasib je bio pukovnik a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio sin Eso, ali je porodica najveći dio života provela u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, gdje je i specijalizirao. Služeći vojni rok upoznao je lijepu studenticu eknomije Zoricu Gagović iz Zaječara sa kojom se ubrzo vjenčao. Ostaje tajna zbog čega je Eso više zavolio Prijedor od Sarajeva u kojem je odrastao, školovao se i igrao košarku u sarajevskoj “Bosni”. Godine 1982. napušta Sarajevo i zapošljava se kao načelnik otorine Medicinskog centra u Prijedoru. Obzirom da su bili imućni, roditelji su sagradili lijepu kuću u Prijedoru, gdje su se planirali vratiti kada odu u penziju. Stan u Sarajevu su planirali ostaviti Esi, ali se on odlučio nastaniti u Prijedoru. Ispostavit će se da je Eso kobno zavolio Prijedor, jer bi danas možda bio živ. Nakon što je dvije godine proveo u Zapadnoj Samoi, kao ekspert Ujedinjenih nacija, gdje je zaradio fine novce, 1988. godine kupio je kuću u centru Prijedora sa prostranom baštom. Tu je zajedno sa suprugom Zoricom, kćerkicom Almom i sinčićem Enisom uživao naredne četiri godine. I Esini roditelji su ljeta provodili u Prijedoru. Otac Hasib je iznenada umro 1991. godine, a majka Senija se vratila u Sarajevo.

Omiljen među Prijedorčanima zbog svoga vedrog duha i profesionalizma, Eso je stekao brojne prijatelje u Prijedoru. Među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrajao je i doktora Miću Kovačevića. Da bi spriječio rat u Prijedoru, Eso je formirao “Ligu za mir”. Dok je srpska vojska palila gradove u Podrinju i ubijala Bošnjake, Eso je mislio da se to može događati samo na Drini jer su i u Drugom svjetskom ratu tamo četnici počinili masovne zločine, dok se “u partizanskom Prijedoru to ne može dogoditi jer ovdje nikada nije bilo četnika”.

Nakon što je SDS 30. juna 1992. godine preuzela vlast u Prijedoru i smijenila legalno izabranog načelnika Muhameda Čehajića, otpočeo je proces hapšenja bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca. Među prvim uhapšenim je bio i dr. Eso Sadiković poslije čega je interniran u logor Omarska. Preživjeli logoraši svjedoče da je Eso pomagao logorašima tako što im je rane šio vlatima svoje duge kose, a “liječio” ih je i vedrim duhom i optimizmom. Odmah poslije njegovog hapšenja pokušala je da ga spasi supruga Zorica, koja je išla u Banja Luku i molila neke moćne prijatelje da joj pomognu. Išla je i u logor Manjača, gdje se pročulo da joj je prebačen muž. Esina majka Senija koja je živjela u Sarajevu i braća iz Prijedora su odmah obavijestili svog prijatelja generala Milosava Bojića i njegovu suprugu Canu o Esinom hapšenju i zatražili pomoć. U pismu kojeg su Seniji poslali 28. jula 1993. godine bračni par Bojić navodi da “na sva naša insistiranja još ne znamo gde se nalazi”.

Kada je pismo stiglo Eso je već odavno bio mrtav. Nusret Sivac, predratni snimatelj TV BiH, također logoraš Omarske, u svojoj knjizi “Kolika je u Prijedoru čaršija”, napisao je da su dr. Esu Sadikovića iz logora odveli u noći između 5. i 6. avgusta 1992. godine. Nakon što su ga prozvali, a to je bila poznata omarska “prozivka smrti”, dr. Sadiković je, kako piše Sivac, s vrata rekao: “Zbogom, prijatelji…” Svi logoraši su tada ustali i sa suzama u očima ga ispratili – u smrt riječima: “Hvala ti, doktore”. Prema svjedočenju dr. Ibrahima Beglerbegovića, koji je kratko bio logoraš Omarske, Eso mu je dao ceduljicu na kojoj je pisalo: “Alma, Bato, voli vas Tajo”. Cedulju je posredno uručio njegovoj supruzi.

Poznato je da su tu noć na gubilište odvedena dva autobusa logoraša a u jedan od njih je ušao i Eso Sadiković. Iste noći je u logor Omarska stigao i jedan od gospodara života i smrti u Prijedoru, dr. Mićo Kovačević, koga je Eso ubrojao među tri svoja najbolja prijatelja. Kovačević je došao da u smrt ispratio svog kolegu Esu. Dok su autobusi čekali, njih dvojica su dugo razgovarali na pisti. Vječna će ostati tajna šta su tada razgovarali ali ne i činjenica da je Mićo ispratio Esu u smrt. Dugo se čuvala tajna o smrti dr. Ese Sadikovića. Tek kada je pravnik i ratni kapetan Bogdan Tadić rekao njegovim rođacima da je “Eso otišao u Nikaragvu”, shvatili su da je ubijen. Tadić je odmah nakon toga zaposjeo Esinu kuću i pretvorio je u štab. Već u septembru 1992. godine “bacio je oko” na Esinu suprugu Zoricu, koju je kasnije i oženio.

Iste godine Eso je i drugi puta ubijen. Njegova malonjetna djeca su pokrštena. Trinaestogodišnja Alma je postala Veronika Gagović a dvanaestogodišnji sin Enis je postao Filip Gagović. Poslije rata Alma – Veronika je došla kod nane Senije u Sarajevu da upiše Medicinski fakultet. U biografiji je više napisala o svom ocu nego o sebi. O sebi je navela da je rođena u Sarajevu 6. aprila 1979. godine, te da se ranije zvala Alma Sadiković, a sada Veronika Gagović. Alma – Veronika nije upisala medicinu u Sarajevu jer je dobila stipendiju u Americi gdje je završila medicinu i postala jedan od deset najboljih studenata medicine u historiji Sjedinjenih Američkih Država. Imala je dobre preporuke jer je radila kao prevodilac u kancelariji Visokog predstavnika za BiH u Banja Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Ubrzo je u Ameriku dovela i brata Enisa – Filipa. U proljeće 1998. godine Alma – Veronika je nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. Prema svjedočenju daidže Ese Sadikovića, Envera Kovačevića Seniju je naročito pogodilo što se u tekstu nigdje ne spominje Alma nego samo Veronika. Senija je umrla 2001. godine.

Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića pronađeni su 2007. godine u masovnoj grobnici u Starim Keveljima zajedno sa kostima još 145 Bošnjaka i jednog Hrvata. Kolektivna dženaza Esi Sadikoviću i drugim ubijenim klanjana je na prijedorskom stadionu Luka. Sadiković je sahranjen na šehidskom mezarju Skele u Prijedoru. Na dženazu svom ocu dr. Esi Sadikoviću nisu došla njegova djeca sin Enis – Filip i kćerka Alma – Veronika. Danas postoji inicijativa Udruženja građana “Behar” iz Prijedora da se Skopska ulica, u kojoj se i danas nalazi Esina porodična kuća, preimenuje u ulicu “Dr. Esada Sadikovića”.

izvor:bosnae.info

Tri su mi se kratke priče sasvim slučajno, pročitane usput, zatvorile minulih dana u jedan krug, a na prvi pogled bez velike veze među njima. Prve dvije su stare, treća od prije neki dan.

Prva priča kaže: Bio jednom jedan car u Mesopotamiji i sagradio veliki labirint, pa pozvao prijatelja, beduinskog cara iz Arabije da ga posjeti. Kad beduinski car dođe, ovaj mu pokaza labirint i zatvori ga da luta u njemu. Beduin lutao i lutao i napokon izašao. Upita ga car iz Mesopotamije da li je ushićen njegovom građevinom i ima li išta što bi je nadmašilo... Ne prođe mnogo i on ode u posjetu Arabiji. Beduin ga primi na najljepši tradicionalni način kako carevima dolikuje i odvede – u pustinju. "Evo mog labirinta", reče mu i ostavi ga usred pješčanog mora. "Nađi put iz njega i pritom mi reci da li nad Božijim čudom beskraja ima ikakvog drugog čuda..."

Priča o pustinjskom čudu beskraja, o istinama i orjentacijama kakve mi nemamo, u mudrosti je protiv koje nikakva "tehnika" razvijana milenijumima nije mogla ništa – u hodu tragom zvijezda i neba što su putokaz sasvim drugačiji i nedodirljiv. Nikakvim manipulacijama...

Druga je priča, kobajagi bez veze sa ovom, o Aaronu Rusou Amerikancu, režiseru i producentu. Umro je 2007. godine. Bio je dugo prijatelj sa familijom Rockefeller. Neko od tih moćnika mu je jednom objašnjavao kako treba kontrolisati svijet stalnom prijetnjom terorizmom što će, naravno, podržavati istrenirani mediji, a sve to da bi se legitimizirali svi načini manipuliranja ljudima. Završna rečenica u ovom pledoajeu o ubijanju čovjeka u čovjeku je bila: "...Konačni cilj je da u sve ljude svijeta ugradimo čipove i da ti čipovi sadržavaju informacije o svom njihovom novcu i o svemu ostalom. I onda, ako neko bude htio protestovati protiv onoga što radimo ili nam se suprotstavi, samo mu isključimo čip..."
Tu je, kaže Aaron Ruso, završilo njihovo prijateljstvo.

Ne znam je li Ruso razmišljao o tome da je planetarno moćna i utjecajna familija, i takvi kao oni, evo još samo na korak do uspostavljanja trajne veze sa svima nama...Ne možda putem čipova, to je sad i prevaziđeno i nepotrebno, već sofisticiranom komunikacijskom kontrolom, i kada zatreba - pranjem uma, do kraja.

Treća priča je jednostavna i kratka: Facebook je minulih dana uklonio na stotine profila jer su, navodno, "operisali iz Irana i ruske vojne obavještajne službe..." Među 652 uklonjena računa pojedinaca, stranica ili grupa su i neki u BiH. Ovaj broj uklonjenih je, očigledno, tek za početak. Vlasnik FB-a Mark Zuckerberg, davno i logično konektovan sa američkim obavještajnim službama, ustvrdio je da je sadašnji postupak rezultat četiri odvojene istrage. Kaže,"istražujemo i još uvijek puno toga ne znamo...ali se sa ovih profila valja propaganda koja bi mogla ugroziti izbore za američki Kongres". I puno toga drugog što se njima ne sviđa.

Ono što oni još "ne znaju", znaju mnogi u svijetu: FB, Twitter, Google, You Tube i slični su danas logistika centru iz kojeg potiču nalozi za sankcije protiv svih koji ne bi da se discipliniraju onako kako oni traže. Od S.Koreje, Irana, Rusije, Kine, Evrope, Bliskog Istoka itd.itd. A šta su im stvarni dokazi za optužbu? Ništa, Mark Zuckerberg i slični. Kako oni kažu, tako je, uz finalne ocjene tipa "vjerovatno", "navodno", "eventualno..."

Pitanje o istini i faktima danas je smiješno pitanje kada je riječ o satiranju "carstava zla". Makar ono bilo i na nebu i među zvijezdama. Proces je ubrzan, postaje otvoren i javan i vodi ka završnoj fazi sasvim operativno. Nisu u pitanju čipovi "koje treba ugrađivati novorođenoj djeci da ih se ne može krasti", kako se odavno predlagalo. Sada je to nepotrebno, um će biti profesionalno i ciljano treniran što se već i radi.

Zato, gledajte ljudi zvijezde dok ih još ima. Preslobodne su, trepću i žmirkaju kako one hoće a ne kako to nalaže "sila nebeska" na zemlji. Onako kako nisu mogli u vrijeme Mesopotamije, sada mogu. Krug je zatvoren. Naravno u ime civilizacije, demokracije i ljudskih prava.

A one tri priče gore ? Ma ništa, tek onako usput, o napretku pameti i pomalo o sjećanju na vrijeme kada je nebo bilo vedro i zvjezdano koliko je htjelo, samo od sebe.

Piše za Interview.ba Zlatko Dizdarević

Puno je toga napisano minulih dana po svijetu povodom novih sankcija koje je Amerika, ovaj put pod Trumpom, nametnula Iranu počevši od minulog utorka. Od toga kako je sankcijama svoje probleme pokušavao da rješava još Periklo u Grčkoj, do toga kako se već godinama ugledne svjetske institucije i stručnjaci u njima bave procjenama o (ne)efikasnosti ovakvih sankcija onima koji se žele kazniti, »prevaspitati« ili natjerati na ono na što ne pristaju svojevoljno. Zanimljivo je da su rezultati učinka sankcija sličnih ovima sada nametnutima Iranu, prema ozbiljnim istraživanjima u svijetu, u rasponu od ne baš impresivnih tridesetak posto u odnosu na namjere sa kojima su sankcije nametnute, pa do svega pet posto od očekivanog.

Piše Zlatko Dizdarević

U slučaju Irana, ovaj put, nekoliko je činjenica sa kojima se mnogi objektivni i poprilično neutralni a kompetentni promatrači sa strane slažu. Prvo, prema zvaničnim izjavama američkih najaktivnijih »promotora« ove odluke, predsjednika Donalda Trumpa, njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona i ministra vanjskih poslova Mikea Pompea, SAD donosi ove mjere »bez presedana protiv Irana, kako bi oni promijenili svoje ponašanje«. Malo preciznije, to »ponašanje« se ogleda u »pokušavanju Irana da proizvede nuklearno oružje te u podupiranju terorizma...«

Svijetu koji još uvijek uspijeva da razmišlja svojom glavom i da bar donekle vjeruje činjenicama, postavit će se najmanje dva logična pitanja. Prvo je – prema svim uvidima Međunarodne organizacije za atomsku energiju (IAEA), dakle zaduženih za provođenje i kontrolu odredaba tzv. nuklearnog programa, što ga je 2005. godine potpisala i Amerika u okviru »Grupe 5+1« sa Iranom – da se Teheran apsolutno pridržava odredbi tog sporazuma. Koga bi i zašto sada trebalo kažnjavati na ovaj način?! Irance, samo zato što je to tako rekao Trump sa svojim savjetnicima, potpuno mimo onoga što su potvrdili i ostali potpisnici Sporazuma, Britanci, Francuzi, Rusi, Kinezi i Nijemci.

Nije naodmet pomenuti kako je napad na ovaj Sporazum samo jedan iz paketa bezmalo svih ostalih multilateralnih sporazuma u svijetu, bitnih za čovječanstvo, a izglasanih i uz svojevremeno značajno učešće Amerike.

Ono sa »podrškom terorizmu« iz obrazloženja za sankcije posebna je priča. Danas se čini doista neozbiljnim, barem onoj gore pomenutoj kategoriji ljudi koji razmišljaju svojom glavom i uvažavaju činjenice, ponovo pominjati već raširenu istinu o pravim, najvećim, suštinskim i nezaustavljivim proizvođačima i logističarima terorizma u svijetu. U zadnje vrijeme evo i spasitelja komandanata terorista po Bliskom istoku koje oslobodioci poražavaju svakodnevno.

Naravno, mimo ovoga, odavno je već poznato pa gubi smisao ponavljati, da Izrael ima odavno nukelarnu bombu proizvedenu u nikad upitnim postrojenjima u Dimoni, u pustinji Negev, što im je bio najvrijedniji »poklon« od Francuza još iz davnih vremena »Suecko-sinajskog rata« vođenog 1956. godine. U tom ratu saveznici protiv Nasera su bili Francuzi i Englezi uz prislonjeni Izrael. Pariz i London nisu uspjeli, iz tadašnjih geostrateških interesa Amerikanaca i Rusa, kapitalizirati do kraja suecku pobjedu. Izrael jeste, dobijanjem nuklearnog reaktora u Dimoni kao i izlaskom na Crveno more. Poznato je kako je još 1986. godine Mordechai Vanunu, jevrej marokanskog porijekla, stručnjak koji je radio u Dimoni, otkrio u Americi da je Izrael tada posjedovao 300 bojevih glava uz ondašnji kapacitet da ih napravi još 115. Također je znano, da Izrael nikada nije bio ni blizu zamjerke, a kamo li sankcija raznih međunarodnih organizacija i institucija tim povodom. Odavno je vic čak i pomisao na poređenje ovim povodom sa odnosom prema Sjevernoj Koreji i evo Iranu. Izrael konkurenciju u tome u Iranu naprosto ne smije imati. Pa i po cijenu uništenja Irana.

Sve ovo uglavnom se zna. Kao i činjenica da su sankcije što su počele u utorak prevashodno udar na iranski finansijski sektor, uvoz sirovina i trgovinu automoblima kao i na komercijalno vazduhoplovstvo. Dokle je Trumpu i njegovima, naravno i Izraelu kao ključnom agitatoru i sretniku u cijeloj priči ovo sa sankcijama bitno, pokazuje podatak da će američki Boeing izgubiti oko 20 milijardi dolara iz već sklopljenog posla sa Iranom o nabavci 80 velikih putničkih aviona. Nakon svega ovoga, naredna faza sankcija treba da krene 4. novembra...
Sve što slijedi, spada kazano na pomalo šaljiv način – mada je u ovome malo kome do šale – u sferu jedne stare, osmoškolske, udžbeničke definicije inteligencije. Imam je običaj ponavljati jer je odlična za prepoznavanje i mnogo krupnijih pojava od onih kojima se bave udžebnici na tom nivou: »Inteligencija je korištenje iskustava iz prethodnih grešaka...« U slobodnijem i nediplomatskom maniru, to se kaže – Neinteligentan si ako ništa nisi naučio iz prijašnjih grešaka...

U Iranu sam bio ne tako davno, 2016. godine, netom nakon ukidanja sankcija koje im je Amerika nametnula 2010. godne, a dvije godine potom i EU, jasno pod pritiskom Washingtona. Praktično zemlja je tada po prvi put disala oslobođena sankcija u zadnjih bezmalo četiri decenije, još od Revolucije 1979. godine kada su im nametnuta rigorozna i sveobuhvatna embarga kao kazna za okončavanje zapadne vladavine Iranom.

Bilo je doista zadivljujuće prije dvije godine promatrati šta je sve učinjeno novo a očuvano grandiozno staro u istorijski jedinstvenoj zemlji, decenijama pod sankcijama velikih svjetskih žandara i njihovih poslušnih klimoglavaca. Ovakav pogled na Iran tada nema nikakve veze ni sa ideologijom, ni vjerom, ni sa prislanjanjem bilo kojoj interesnoj i propagandističkoj storiji današnjice bolesnih podjela i optužbi. Bilo je jasno da je Iran, naprosto, na svoj način kapitalizirao prisilnu »samoću« okrećući se sebi i svojim potencijalima. Prije svega u mladim ljudima i njihovom obrazovanju, izgradnji samosvijesti uz islanjanje na autentičnu prošlost i civilizaciju, ne kukajući nad onim što im je oduzimano već umnožavajući ono što imaju.

Taj aspekt politike, kulture i tradicije, samopoštovanja i odlučnosti da se sve to brani i nastavlja, svakome ko je tada došao iz drugog, ovdašnjeg svijeta, bio je i više nego uočljiv. Činjenica jeste da im je minulim sankcijama značajno opao izvoz nafte, pa se zato ista stvar prije svega pokušava i sada, te da im je ukupni privredni učinak splasnuo za oko trideset odsto, amortizirani su kompenzacijama na drugim stranama. Izvjesno je da će »obični mali ljudi« i ovaj put biti pogođeni, a klasa onih koji imaju više, kao uvijek i svugdje, biti manje pogođeni. Domaća valuta je brutalno napadnuta. Izvjesno je da će jačati korupcija koje ima i danas, podjednako kao i ekstremizmi svake vrste, da će se zabacivati pogled prema vani ponovo itd. Ipak, izvjesno je i da kreatori sankcija ne shvataju dovoljno, kao ni do sada, da se ni mentalni, ni ekonomski kod Irana ne može mjeriti prema aršinima Trumpa, Boltona i Netanyahua ostrašćenog bombardovanjima unaokolo. Ništa o Iranu ne mogu shvatiti ni kroz pustinjska obzorja iz saudijskog dvora i iz okolnih šatora...

Više je elemenata u cijeloj ovoj storiji danas bitno drugačije čak i od onih prethodnih sankcija 2010., da se i ne ide dalje. Iranska država je sada, i pored svih problema, dovoljno na svojim nogama da njeni lideri, politički i vojni, mogu hladno kazati Trumpu ono što njega nagoni na bijes, a ne obratno. Ekonomska samoodrživost jeste uglavnom ovisna od izvoza nafte, ali su najvažniji kupci nafte već najavili da im za većinu dosadašnjih poslova američke sankcije neće predstavljati prepreku. Sasvim je izvjesno da u novom globalnom, svjetskom ekonomskom ali i geostrateškom smislu, ne ni iz kakve puke ljubavi, Iran u ovoj situaciji neće biti »napušten« ni od Kine i Rusije, zemalja BRICS-a ali i drugih velikih partnera koji se na toj strani »bloka« ne svrstavaju više prevashodno ideološki, već iz drugih, pragmatičnijih razloga. Paradoksalno je pri tome da je stara blokovska logika »ili si sa mnom ili protiv mene« ostala samo na jednoj strani, i to onoj nekada mnogo slobodnijoj strani. Svijet se očigledno mijenja, samo što to svi ne shvataju drugačije nego jedino kako njima odgovara.

Nikako, posebno, ne treba zaboraviti u ovom kontekstu, ma koliko ne treba ni pretjerivati u značaju verbalnih najava iz Bruxellesa: EU je mnogo direktnije nego što se očekivalo, kao zajednica skoro bez izuzetka, stao iza nastavka poslova s Iranom i protiv sankcija, uz dodatno odaslane poruke ohrabrenja evropskim kompanijama da izdrže pred prijetnjama i »kaznama« iz Amerike čime im se salijeva strah u kosti odande ukoliko ne saviju kičmu i ne okrenu potpuno leđa Teheranu. Naravno, neće im biti lako, ali ova bitka se bije na dugu stazu, i po svojim rezultatima može biti i sudbinska.

Cijela ova na silu proizvedena gužva s Iranom nije, naravno, na tragu samo pomenutih povoda. Trump i savjetnici tu odigravaju i neke važne utakmice na domaćem terenu, kao što šalju poruke »neposlušnima« i po nekim drugim i daljim interesnim destinacijama. Ipak, za sada osim Izraela, Saudijske Arabije i još nekih malih, u ovakvoj igri minornih saveznika – Washingtonu kao da sluti sudbina jednostavnog i logičnog objašnjenja i onog udžbenika za osnovnu školu, povodom poteza koji evo upravo čini. A onoliki i onakvi, sa svom relevantnom pameću i respektabilnom intelektualnom moći, mogli su mnogo bolje. I inteligentnije. I bez ponavljanja promašaja.

izvor novilist.hr

Ovako, poništavati Al Quds i na zemlji i na nebu, mogu samo oni kojima ni njihov “separatni” Bog, kako ga izgleda hoće imati, neće i ne može pomoći.

Piše: Zlatko Dizdarević

Izrael je okupirao zapadni dio Al Qudsa 1948. godine. Bio je to stvarni početak palestinske drame. Amerika je tačno sedamdeset godina kasnije, inauguracijom svoje ambasade 14, maja 2018. godine u Jeruzalemu – tragom čega je Izrael cijeli Al Quds proglasio svojom jedinstvenom prijestonicom – ovjerila početak kraja u razaranju svjetskih duhovnih adeta, zakona i činjenica smatranih nedodirljivim. Ni pamet, ni logika i svetost, sve do takozvanog međunarodnog poretka oličenog u Ujedinjenim nacijama, nisu mogli zaustaviti jedan od najdramatičnijih udara na svjetski i civilizacijski poredak, što status Jeruzalema de facto jeste bio.

Na teren jeruzalemske duhovnosti odvajkada priznat, umiješala se na do sada neviđen način otimačka politika. Miješala se uvijek, ali nikada na ovaklav način. Sila i doslovna poremećenost u percipiranju “sebe i ostalih” rijetko kada su na ovakav način pokazali u kom se to pravcu sada kreću i planeta ali i ukupna civilizacija. Takav raskorak između bahatog otsustva razuma i minimuma potrebe za tim razumom kako bi svijet opstajao, rijetko kad je zabilježen. Tu se uopšte više ne radi samo o Palestincima i njihovom pravu na domovinu koju istorijski imaju ali je ne posjeduju, ili samo o njihovom “Mesdžidul Aqsa”, već o davnom, planetarnom konsenzusu o Svetome gradu tri najveće monoteističke religije u svijet. O kršćanstvu, islamu i judaizmu. Otimanje Al Qudsa iz svjetskog konteksta univerzalnih prava i vrijednosti legitimirano je političko-religijskim nasiljem na nivou mnogo višem od lokalnog. To nasilje koje bahato ignoriše bezmalo plebiscitarno neslaganje sa njim u UN-u, nakon sedam decenija skandalozne kupljenosti Svjetske organizacije povodom “mirovnog procesa o Palestini”, vratiće se kao bumerang svima, ovako ili onako – politički, vjerski, bezbjednosno ali i kao opasna poruka da ništa više na svijetu nije sveto, pa se spram toga valja i organizovati.

Zvuči pretjerano? Za onoga ko nije bio tamo, osjetio podneblje, značenje svakog kamena, atmosferu svetosti ali i duboke povrijeđenosti nasiljem nad tom svetošću, onima naviklim ovdje na male i banalne ovozemaljske i duhovne korumpiranosti – to možda i zvuči tako. Ali tamo, živi bili pa vidjeli. Kako će i ko odgovoriti na krupne lomove koje će bahati napad na Al Qods donijeti, na posljedice što će se ponovo zvati terorizmom, ali ne onim koji je Zapad izumio da bi se tamo nastavljala pljačka što je duže od stoljeća jedini istinski cilj “politike” spram Istoka, već terorizmom koji je odgovor tom Zapadu. Ljudima se oduzima svetinja, a ne samo kruh, gazi im se ono posljednje što im je u nasilju nad životom i dignitetom bilo sklonište. Strašno je saznanje, uz sve to, koliko zla ljudima mogu nanijeti politički idiotizam i bahatost, pomnoženi sa interesima i računicama jedino važnim maloj pameti.

U ime tih interesa i odsustva političke logike svašta se do sada na planeti radilo. Od glupih ili lukavih prevara i pljačke, do krvavih obračuna najstrašnije vrste. Povijest, ipak, nije zabilježila odavno toliko politički katastrofalan i po interese “napadača” promašen potez kao ovaj sa Al Qodsom, bezmalo neuporediv sa bilo kojim drugim u izvedbi već pomalo grotesknog Donalda Trumpa i njegovog još opasnijeg okruženja koje je sam odabrao, ili mu je ciljano nametnuto iz najbliže okoline. Taj potez, kako je plitko tumačio Trump pritisnut moćnim lobijima, htio se predstaviti prvo kao njegov politički biznis i dug biračima, mada je iole zdravoj logici blisko da je riječ o kruni sedamdesetogodišnje nezajažljivosti izvitoperenog inicijalnog cionizma predstavljeno likovima poput planetarnog negativca Netanyahua i sličnih, koji danas – slobodno se može reći – već direktno podrivaju elementarni pijetet humanog dijela svijeta spram istorijske drame Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Njihova omađijanost kriminalom i vlašću, prikrivanim mitologijom i klaustrofobnim tumačenjem povjesnih prava, postaje otvoreno opasna po cijeli normalni svijet. Taj svijet, nažalost, još uvijek nema hrabrosti da se tome suprotstavi, u krajnjoj liniji i u ime odbrane države Izrael i njenih stanovnika, projekta dogovorenog prije sedamdeset godina na način koji se, uz mnoga progledavanja kroz prste u odnosu na fakte tadašnje realnosti, smatrao rješenjem mogućim za sve.

Projekat cionističkih fanatika kojima ne pripadaju ni svi Jevreji ni svi cionisti koji su polazili od temeljnih odredbi da Izrael treba da bude jevrejski i demokratski, smjerao je od početka u sasvim suprotnom pravcu. Prvi premijer Izraela Ben Gurion kazao je na pogrešno proročanski način: “Stari Palestinci će izumrijeti, mladi će zaboraviti i biti raseljeni…Naš krajnji cilj je da svi Palestinci odu…” Poznato je šta se sve dešavalo kroz sedam decenija od tada.

U sjajnoj knjizi “Izraelski aparthejd” britanski novinar i pisac Ben White, piše: “…U Južnoj Africi bijeli doseljenici su iskorištavali radnu snagu domicilnog stanovništva kojemu su oduzeti posjedi, a u Izraelu je domicilno stanovništvo trebalo biti uklonjeno, istrijebljeno ili protjerano, a ne eksploatirano…” Moglo bi se reći, piše White, da je cionizam gori prema autohtonom stanovništvu od aparthejda u Južnoj Africi. Izraelu treba zemlja ali bez naroda.

U to ime, evo sedam decenija, Al Quds je na neviđene načine, sistemski, ciljano, uporno, silom i prevarama, uz ruganje svakom humanizmu i pravu, razaran na demografskom, religijskom i kulturološkom planu. Smisao jeste ono što je tačno detektirao White u svojoj knjizi, da se ne pominju i hiljade drugih knjiga i dokumenata: Kroz potpunu promjenu identiteta satrati narod, prostor i svetinje, prevashodno većinski pripdajuće islamu, ali podjednako i autohtonim kršćanima. U praktičnom smislu, strategija je prepoznatljiva golim okom. Dovoljno je biti odsutan iz Jeruzalema nekoliko mjeseci, pa golim okom uočiti razmjere protjerivanja Palestinaca, naseljavanja doseljenika i u grad i oko njega i promjenu identiteta starih mjesta, od arhitekture do naziva ulica, kvartova, istorijskih obilježja. Onaj ko je imao privilegiju da vidi Al Quds prije desetak i više godina a dođe tamo opeta sada, shvatiće da se u grad više ni na kakav način ne može ući mimo zatvorenog “prstena” doseljeničkih naselja po brdima unaokolo, da mnoge stare ceste prema gradu više ne postoje a izgrađene su nove koje povezuju prsten, na neke od njih Palestinci ne mogu i ne smiju kročiti, da je zid unaokolo već promijenio život ljudi sa obje strane, u većini slučajeva dijeleći stara imanja, familiju, ograđujući izvore vode, “ubijajući” nekadašnja jedinstvena sela…

Ovdje se, naravno, ne radi samo o statusu ovako zamišljenog, “jedinstvenog” glavnog grada “cjelovitog” Izraela, već i o činjenici da time u oduvijek zajedničkom Svetom gradu što pripada trima najvećim monoteističkim religijama, judaizam sada ostaje domaći i kod kuće, a kršćanstvo i islam postaju podstanari. A sve se čini da se sutra i isele odatle. Rezolucije UN-a što su bile protiv svega toga više ne važe, a tzv. “palestinsko pitanje” definitivno silazi sa svih dnevnih redova. Stvara se polako teorija da su Palestinci krivi za sve, da su oni teroristi, da oni napadaju nedužne dosečljenike na zemlji koja je njima oteta, da su izvor svog zla Hamas i slični koji, zapravo, Izraelu upravo zbog ovoga itekako trebaju. I mnogima među novom arapskom braćom – izraelskom. Bezmalo pola planete, kršćani i muslimani, ovakvom politikom bivaju poniženi. Ne i Trump i njegovi kojima je jedina važna religija – dolar.

I sve to bez posljedica? Teško. Na kojoj osnovi, temeljem kojeg prava i procjene svjetske realnosti ovo radi aktuelno, histerično zaigrano rukovodstvo Izraela sa Netanyahuom i tipovima poput Liebermana i sličnih doseljenika. Naravno, uz svesrdnu pomoć Trumpa i njegovog ekstremno cionističkog zeta, “specijalnog savjetnika” Jareda Kushnera, ogrmno je pitanje za svakoga ko rezonuje logikom koja poštuje minimum međunarodnog poretka i sistema. I logikom spoznaja šta će sve ovakvo nasilje s razlogom proizvesti da bi se onda u Palestince upiralo prstom kao inicijalno zlo, a Izrael imao alibi za snajpersko-raketna iživljavanja u Gazi i šire. Zaigrani silom i u uvjerenju da “oni” doista mogu sve što hoće, a ne “samo” zato što biznis tu radi dobar posao sa velikim profitom i malim rizikom.

Ove godine navršeno je sedam decenija otkada je u UN-u izglasana podjela bivše Palestine na dvije države – Izrael i Palestinu. Jevreji su tada dobili mnogo više od polovice onoga što su prethodno sanjali, a Palestincima je uzeto tri četvrtine onoga što su do tada vjekovima imali. Palestina je u međuvremenu priznala Izrael, pa evo nestaje. Izrael nije priznao Palestinu a širi se. Evo sad i preko cijelog Jeruzalema.

Trump je prvi koji je kroz tih sedam decenija odlučio da se “nema više šta čekati”, pa će proglašenje cijelog Al Qudsa za Izrael, kako kaže, “ubrzati mirovni proces”. Odavno se u svijetu nije čula ciničnija tvrdnja. Otvoreno je tako novo poglavlje o Bliskom istoku ali i više od toga. Tome su se usprotivili i oni koji su se uvijek smatrali bliži Americi nego ostatku svijeta. Sasvim glasno i evropske zemlje poput Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Italije itd. uz Kinu, Iran, Tursku, formalno čak i Izraelu sve bliža Saudijska Arabija, pa Egipat, Jordan, Liban…

Jeruzalem u sudaru sa vlastitom istorijom i ljudima poput Netanyahua i Trumpa postao je globalni upaljač iz više razloga nego što to narcisoidna i imperijalna politika uz poslušnike hoće da vidi. Sveti grad pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek iako se nisu svi sa time mirili. Region je vijekovima uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bio je i ostaje status Jeruzalema, grada kojeg nazivaju “pupkom svijeta”, “centrom civilizacija”, “kolijevkom čovjekove duhovnosti”, “svetištem svih svetišta”. Svojevremeno mi je tamo jedan kršćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: “Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…Ali, milijarde ljudi Jeruzalem doživljavaju kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti”.

Četiri su ključna spora u sedam decenija od podjele Palestine 1948. godine: Teritorija, status Jeruzalema, ilegalna jevrejska naselja i izbjeglice. Problem Jeruzalema bio je od početka najteži a Izraelci koji uz presudnu pomoć Amerike jednostrano proglašavaju Al Quds nedjeljivom prijestonicom samo njihove države, okretali su s razlogom muslimane protiv sebe, ali ne samo njih. Sudbina Svetog grada prevazilazi okvire izraelsko-palestinskog sukoba.

Izraelski “sistematski posao” kako bi se ojačale pozicije na okupiranom dijelu Palestine, a posebno u Jeruzalemu, značio je rušenja i uklanjanja čitavih arapskih naselja iz dijelova grada. Tako je nastao i trg ispred Zida plača. Nezakonite eksproprijacije, protjerivanja, otimanja i konfiskacije arapske zemlje i vjerskih posjeda, sve je to bila planska aneksija i pretvaranje Jerusalema u dominantno jevrejski grad. Jevreja kojima je na duši trajna sigurnost Izraela i spremni su na kompromis sa Palestincima nije malo, ali ni dovoljno da se porazi Netanyahu uvijek štićen Amerikom.

O smislu Trumpovih političkih poteza, nesumnjivo dodatno pritisnutih izraelskim lobijem u Americi pa i u svijetu danas je, bez obzira na sve, još teško govoriti uprkos iznenađenjima raznih vrstana što dolaze iz Bijele kuće. Ipak, i kada nije veliki problem prepoznati Trumpove nezrele osnovne političke rezone, ostaje pitanje kako se moglo desiti da upadne u ovoliko riskantnu investiciju sa velikom mogućnošću bankrota.

Mogući motivi za krajnje dubiozan potez uglavnom su slijedeći:

Prvo, naivno je bilo povjerovati da će Trump i vodeća politička struktura oko njega tek tako, lako i bez otpora, prihvatiti novu bliskoistočnu zbilju u kojoj Amerika više nije ni pobjednik ni jedini “vlasnik svega” na Bliskom istoku. Tamo je sada sa ekskluzivnim liderstvom druga priča. Ušli su Rusi na velika vrata, Assad je ostao neporažen, vratio se Iran na regionalnu scenu, otela se Turska, Indija je drugačija, Kina nezaobilazna i približava se… Sve su to za Washington bolna saznanja. Zato Izrael, stub američke alijanse i odbrane interesa tamo, mora dobiti vjetar u krila. I dobio je na najvažnijem terenu, mitskom. Ohrabren u svojoj megaloimaniji svake vrste.

Ništa manje važno, svekoliki pritisak na Trumpa kod kuće sasvim se približio vrhuncu uz orkestrirane operacije “neoliberala”, obavještajnih kuhinja, medija, korporacija sve češće i sudskih instanci itd. Validnost argumenata nije važna. Histeričan on, histerični oni. Trump zna da su mu preostali obožavatelji konzervativci i mrzitelji svakog useljenika – izbjeglice koji nije njihove “krvne grupe”. Posebno ako je musliman.

Istaknuti branitelji Trumpovog “lika i djela” od početka su jevrejski moćni lobiji, ne samo zbog njihovih ljudi oko njega poput pomenutog zeta ili ambasadora u Izraelu Friedmana i sličnih. Za “samo jevrejski” Jeruzalem cijena podrške ne postoji. San je potpuna judaizacija svetog Al Qudsa, i mimo Al Akse u njemu, a potom i groba Isusa Krista, Golgote i mnogih drugih kršćanskih svetosti…Mit o Hramu uzdignut je nad sve ostalo odavno, uz politiku koja, naravno, podrazumijeva i silu. Na redu je sada, evo najavljivana i rasprava o “legalizaciji” anakesije Golana, geostrateške osmatračnice regiona i izvorišta voda od kojih žive i Sirija i Jordan i Izrael. Samo sebi ga hoće, trajno i “legalno”, samo Izrael. Potez sa Al Qudsom zato se čita i kao zeleno svjetlo za Golan. Protivnici će proći kao u Gazi, i još brutalnije. Opet “legalno”.

Gdje je greška u procjenama, proistekla iz pomućenog uma silom i bahatošću. Naravno, ovdje nije samo okupacija Palestine bitna. Riječ je o ataku protiv “multisvetosti” mjesta koje je bez alternative. Nije to ni stvar politike o kojoj, vjerovatno, ogroman broj onih što su ovim poniženi, povrijeđeni i poraženi čak i ne razmišljaju. Uostalom, mimo “lidera u Islamu”, među prvima je na precizan način reagirao i Papa Franjo kazavši da “svako mora poštivati status quo Jeruzalema.” Veoma glasni bili su i lideri mnogih, različitih svjetskih crkava.

Morao se i stari Kralj iz Rijada makar i iz samo mimikrijskih razloga oglasiti javno protiv Trumpove odluke o Al Qudsu, vjerujući da će posao sa naftom i oružjem potajno ići kao i do sada. Teško je vjerovati da njegovi beduini to neće razumjeti. Ma koliko bahati sin prestolonasljednik, u funkciji američke politike, to neće da vidi.

Majske poruke Iz Washingtona povodom otvaranja ambasade u Jeruzalemu, uz uvjeravanja da se radi o “odmrzavanju mirovnog procesa”, groteskne su bile i ostale. Politički šizoidne i dubinski opasne, po Izrael i Ameriku podjednako. Nije u pitanju opasnost po njih od sile u oružju u koje ove dvije države vjeruju više od svega. Problem koji ne vide je u sve očiglednijoj i svekolikoj samoći što se nadvija nad njih. I nedostatku pameti da se shvati kako jedina “energična odluka” potrebna da se tamo sve zajedno doista deblokira na opštu, planetarnu korist sviju, jeste odavno – priznati Palestinu sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom zemlje u granicama iz ’67. I Zapadnim Jeruzalemom kao glavnim gradom Izraela. Uz puno drugih tema za pregovaranje u dobroj volji. Tada bi život tamo postojao onoliko moguć, jednoga dana i ravnopravno zajednički, koliko su davno shvatili i oni mudraci što su Grad priznavali kao Sveti podjednako svima.

Ovako, poništavati Al Quds i na zemlji i na nebu, mogu samo oni kojima ni njihov “separatni” Bog, kako ga izgleda hoće imati, neće i ne može pomoći.

(tacno.net)

Palestinsko-izraelski sukob ponovno je u fokusu i ponovno na najtragičniji način - izraelske snage izvele su danas pokolj palestinskih prosvjednika na isti način koji bi u nekoj drugoj zemlji regije možda doveo do međunarodne vojne intervencije protiv takve agresije protiv ljudi i ljudskih prava. No, Izrael svojim potezima još jednom pokazuje cijelom svijetu da za njega vrijede neka druga pravila.

Piše: D Marjanović

Međunarodne organizacije za ljudska prava u zadnje vrijeme su se malo ohrabrile pa je tako i Amnesty International napade izraelskih snaga na palestinske prosvjednike tijekom zadnjih mjesec dana nazvao "ubilačkim pohodom". No, sve to neće imati velikog utjecaja dok Izrael bude uživao toliku potporu najveće svjetske sile koja je danas ponosno prebacila svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem znajući da je to dolijevanje benzina na vatru.

Strašne vijesti pristižu još od jutarnjih sati - u vrijeme pisanja ovog teksta izraelske snage ubile su najmanje 52 palestinska prosvjednika, ranili i ozlijedili ih više od 2,400.

Ono što se događalo zadnjih tjedana bilo je također za maksimalnu osudu - ubijanje nenaoružanih prosvjednika pa čak i novinara, no ovo što se dogodilo danas iziskuje dvostruku snažnu osudu: kao prvo Izraela, a kao druge svake zemlje koja ne smogne snage osuditi ovaj masakr.

Za osudu su i medijski napisi koji relativiziraju ovaj masakr na sve moguće načine pa se tako danas i ovih dana piše kako iza prosvjeda pod nazivom "Veliki marš povratka" stoji Hamas koji na taj način želi "ugroziti Izrael" ili se pak piše o tome kako palestinski prosvjednici "napadaju izraelsku granicu" približavajući se zlokobnoj ogradi koja opasava Pojas Gaze s gotovo svih strana (ni onaj mali teritorij koji graniči s Egiptom nije već dugo Palestince prijateljski dočekao).

Kako je u jednom od svojih zadnjih intervjua točno poručio i jedan od najistaknutijih kritičara izraelskog režima, Norman Finkelstein, Palestinci ne kreću na granice druge države oni se žele probiti iz zatvora u kojeg su smješteni.

Gaza jest zatvor, najveći "zatvor na otvorenom", no možda je koncentracijski kamp, najveći na svijetu, možda još i točniji opis.

Izraelska blokada ne samo da sustavno uništava živote oko 1,9 milijuna Palestinaca koji žive unutar Pojasa Gaze već bi uskoro život na ovom prostoru mogao postati fizički nemoguć.

Ujedinjeni narodi izradili su veliku studiju 2015. prema kojoj bi život na prostoru Pojasa Gaze mogao postati nemoguć već 2020. godine. Zanimljivo kako se tada i šef obavještajnih službi pri IDF-u (izraelska vojska), Herzl Halevi, složio s takvom procjenom te je upozorio kako bi to moglo biti vrlo opasno i po Izrael. "Humanitarna situacija u Gazi postaje sve teža, a ako eksplodira eksplodirat će u pravcu Izraela".

To je apsolutno točno i očekivano, a UN danas upozorava kako su njihove procjene o 2020. godini možda bile previše optimistične. Gaza je već sada pred slomom ili joj se upravo događa taj slom. Što bi tamošnja populacija trebala učiniti? Prihvatiti smrt? Neće to učiniti, naročito ne jedna populacija koja je toliko mlada (oko pola stanovnika u Pojasu Gaze imaju ispod 18 godina).

Ono što je fascinantno i što se definitivno ne spominje dovoljno je sama priroda ovog zadnjeg pokušaja proboja smrtonosne blokade koja ubija palestinski narod Pojasa Gaze. Naime, nakon niza godina u kojima su Palestinci na razne načine pokušali pružiti vojni otpor - što je gotovo uvijek išlo na ruku Izraelu koji je tako opravdavao svoje nasilje nad njima - ovog puta palestinska mladež okuplja se na granici u Gandhijevom stilu, mirnim prosvjedom i svojom masovnošću žele skrenuti pažnju svijeta na njih.

Izraelu se to nikako ne sviđa i na razne načine su pokušali isprovocirati žešću reakciju, potencijalno oružanu. Neki smatraju kako su zato i namjerno ubili nekoliko istaknutih palestinskih novinara, da bi gnjev učinio svoje. To se nije dogodilo ovog puta, bar ne još - dok izraelska vojska nemilosrdno otvara vatru na Palestince oni uzvraćaju praćkama i mahanjem svojim zastavama.

Jednog dana, ako taj dan ikada dođe, ovaj otpor će se slaviti u istom stilu kao što se danas slave otpori prema bivšim represivnim režimima diljem svijeta. No, taj dan će prvo trebati dočekati - danas živimo u periodu koji je nalik onom kada je Zapadni svijet još uvijek okretao glavu od aparthejd terora u Južnoafričkoj Republici da bi danas univerzalno, i pomalo licemjerno, slavili život i djelo Nelsona Mandele kojeg su inicijalno zvali teroristom.

Narod Pojasa Gaze zadnjih tjedana prosvjeduje onako kako se tvrdi da bi "trebalo". Mirnim i nenasilnim otporom. Na prosvjedima se ne ističu politički simboli, samo palestinske zastave. Tužno je gledati te tisuće ljudi koji prosvjeduju "po pravilu" sluteći kako za njih ta pravila neće vrijediti. Čak ni danas, nakon masakra koji još traje, teško se mogu naći riječi priznanja za ono što su učinili. No, poruka koja im se sada šalje je da njihov nenasilni otpor neće biti niti vrednovan niti hvaljen - takvo ružno ignoriranje kao da im između redaka poručuje da bi bilo bolje da se vrate uzaludnom ispucavanju raketa prema Izraelu kako bi ih Izrael mogao nastaviti bombardirati s neusporedivo većom učinkovitošću.

Izraelski pokolj Palestinaca danas nije bio samo zločinački već i bahat - vatra se na mlade Palestince otvarala u istom trenutku dok su Ivanka Trump i njezin suprug Jared Kushner pozirali pred kamerama otvarajući novu američku ambasadu u Jeruzalemu. Pokoljem Izrael je odaslao i jednu jako okrutnu poruku svim svojim neprijateljima u regiji - pokazali što mogu učiniti, ako žele, sada kada je američka potpora za njih dosegla još neviđene razine.

Ni Bushevi, ni Clinton, ni Obama nisu se željeli upuštati u preseljenje ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem znajući kakve će to posljedice imati. Trump se danas hvali kako je pokazao da se drži svojih "predizbornih obećanja" - da, ovog obećanja se drži, dok je sva ostala pogazio, naročito ona koja se tiče prestanka američkog vojnog intervencionizma na Bliskom istoku. Potezom također želi zasjeniti svoje prethodnike koje će sve redom prikazati "slabićima" koji nisu imali snage stajati uz Izrael tako čvrsto kao što sada to radi on.

Tko će dići glas protiv izraelskog pokolja Palestinaca? Europske "osude" bolje je ni ne spominjati - poručiti Izraelu da treba pokazati "suzdržanost" je krajnje licemjeran čin. Od relevantnih aktera jedine konkretne osude danas su stigle od Turske i Irana. Arapske sile su, po običaju, razočarale. Ni iz Rusije se ne može očekivati ništa - kao što se ne može očekivati ni kada Izrael bombardira Siriju koju navodno "štite".

Što je Palestincima preostalo? Između otpora i smrti se ne bira, ostaje im samo otpor. Ono što pak izaziva dodatnu jezu je činjenica da danas nije bio zadnji dan palestinskog prosvjednog marša, on je najavljen za sutra, 15. svibnja, dan "Nakbe", odnosno dan "Katastrofe" kako ga nazivaju Palestinci - dan osnutka države Izrael. Tog dana 1948. za njih je počela zaista velika katastrofa - 700,000 Palestinaca je moralo pobjeći ili je izbačeno iz svojih domova. Stotine palestinskih gradova i naselja su ili uništeni ili je sva palestinska populacija izbačena. Činjenica da se ovo događalo svega nekoliko godina nakon stravičnog Holokausta u Europi, koji je po magnitudi svakako bio još i daleko strašniji sistematski pokolj, ne može i ne smije biti opravdanje za ono što je učinjeno Palestincima, nažalost upravo taj narativ aktivan je i danas, a na patnju naroda Palestine okreću se glave čitavog Zapadnog svijeta.

advance.hr