Balkan je danas daleko čak i od onog stanja nade nakon krvi, prije dvadeset i kusur godina. 

Neko reče ovih dana kako nas je korona odvojila od svijeta, od svega čime smo se bavili u sebi i sa sobom, a opet, rutinski i nesvjesno mimo sebe. Kao normalna svakodnevnica. Među onim pričama kojima smo se prestali baviti – sve što predugo traje bez pomaka pokopa indiferentnost – bila je i nekada velika priča o tome kako će cijeli takozvani Zapadni Balkan za naših života postati Evropa. Ovako ili onako, neko prije neko kasnije, neko zahvaljujući tome što se stvarno primakao ispunjenju briselskih uslova, neko zato što to treba velikima u kojekakvim geostrategijama, zapravo, interesu za ono što imaju mali, a pojeftino je i njima važno.

Za ovu veliku priču Evrope na Balkanu zakačilo se od minulih balkanskih raspada i ratova bezbroj politika i političara, eksperata, stručnjaka, EU funkcionera i kloniranih birokrata, paralelnih ambasada i predstavništava EU, da se o međunarodnim organizacijama, bankama i nevladinim organizacijama i ne govori. Valjali su se samiti, konferencije, okrugli stolovi, stotine hiljada stranica zaključaka, rezolucija, analiza, knjige su napisane, a o "radnim materijalima" da se i ne govori. I, eto, da se samo važni skupovi Unije na ovu temu spomenu: U minulih 21 godinu, priča je otvorena 1999. god., kada je Evropska komisija inicirala stvaranje Procesa stabilizacije i pridruživanja, pa preko poziva pridruženju iz Zagreba 2000. godine, potom Soluna 2003. i neupitne budućnosti regiona u EU (tada se projekat odnosio na pet država, Albaniju, BiH, Hrvatsku, Makedoniju i Srbiju i Crnu Goru) do Zagrebačkog samita video linkom minulog šestog maja.

U završnom dokumentu evropskih "čelnika" u Zagrebu, uz pozvane predstavnike sada šest zemalja Zapadnog Balkana (Hrvatska je unutra, Srbija i Crna Gora su se razvele, a uz veliku protokolarnu gimnastiku "samitu" je priključeno i Kosovo), cijelom ovom "procesu" koji traje, evo, duže od dvije decenije, posvećena je doslovno jedna jedina rečenica. Ona glasi: "EU ponovo potvrđuje svoju nespornu podršku evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana"! Pojmovi poput proširenja, integracije, zemlje kandidata, pregovora itd. nigdje se ne spominju. Na početku treće decenije od obznanjivanja projekta stabilizacije i pridruživanja, čelnici Evropske unije "potvrđuju podršku..." A ogromna većina građana pomenutih država na koje se priča odnosi, da o građanima zemalja Evropske unije ne govorimo, ni ovu, ni bilo koju drugu odluku ili podršku pristiglu iz Zagreba nisu ni primijetili, ne samo zbog korone.

Hrvatski dužnosnici, evo već šest mjeseci, ushićeni su izuzetnim priznanjem "predsjedavanja Evropom", dodijeljenog rutinskom rotacijom među članicama EU. Minule tri sedmice utrkivali su se u egzaltiranim izjavama kako je "samit veliki uspjeh hrvatskog predsjedavanja" (nasuprot uočljivim pristojnim, ali decidnim, drugačijim izjavama iz krugova u EU). Ministar vanjskih poslova Grlić-Radman potpuno je prihvatio sofisticiranost EU izričaja, pa je kazao golemu mudrost, ohrabrujuću za države na koje se priča odnosi: "Potpora europskoj perspektivi je na neki način proširenje...!" Premijer Plenković izjavio je kako je "održavanje Zagrebačkog samita samo po sebi snažna poruka..." Izvještači sa skupa gdje je uslov za prikazivanje šefova delegacija bio da iza sebe nemaju zastavu države iz koje su, da uz ime nemaju funkciju, da ne postoji nikakav identifikacioni znak uobičajen u svakom protokolu – sve to kako bi došli na link i oni koji ne priznaju Kosovo – objavili su mnoge pikanterije koje doista od cijele priče čine popriličnu grotesku. Ne toliko zbog Zagreba kao domaćina, koliko zbog cijelog konteksta do kojeg je, evo, dobacila nekada tako optimistična ideja o "Balkanu u Evropi".

Dokumenat "pozdravlja snažnu posvećenost partnera sa Zapadnog Balkana davanju prvenstva demokratiji i vladavini prava, posebno borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala..." A uvažavani "Freedom House" iz SAD-a objavljuje baš tih dana izvještaj u kojemu su Srbija i Crna Gora skinute sa liste "demokracija" i smještene pod "hibridne režime". Podjednako tako, naspram "posvećenosti borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala..." u BiH je, recimo (i ne samo u BiH), u samo tri mjeseca naprosto eksplodirao korona-kriminal, do čudovišnih razmjera. Kod nas su kriminalna zahvatanja u fondove države, pljačke budžeta, lopovske raspodjele donacija, sprdanja sa zakonom o javnim nabavkama itd. poprimila neslućene razmjere. A temeljna podloga za ovo je u mizeriji do koje je dovedeno stanje sa "posvećenošću demokraciji i vladavini prava". Uz objeručke prihvaćenu strast kojom su iz sistema potpuno, u ime pandemije, isključene institucije, parlamenti, stručnjaci čija su mjesta uglavnom zauzeli na svaki način potkapacitirani pojedinci. Naravno, kao produžene ruke partijskih moćnika iz sjene koji su državu strpali u vlastiti džep. Uz sve to, na Zagrebačkom samitu, predsjednik Evropskog vijeća izjavljuje "kako je važno da zemlje Zapadnog Balkana nastave s reformama..."

Ko je iole pratio dvije decenije unazad odnos vrha EU birokratije spram dramatičnog otklizavanja "Balkana" nizbrdo, sjetiće se, recimo, ne tako davno davanih izjava Mogerini i Hana po Sarajevu kako "BiH na reformskom putu prema EU postiže impresivne rezultate..." Ovakvim povodima, Bodo Veber, pedantni i predani njemački analitičar bh. stvarnosti svojevremeno je napisao: "Kako EU kao svoje partnere na Zapadnom Balkanu prihvata korumpirane političke elite, ona se time stavila na stranu protivnika reformi i od procesa integracija stvorila ad absurdum..." U čemu je problem među tom nebrojenom armijom dobrohotnih Evropejaca koji djeluju i ugodno žive na jaslama projekta navodno nesporne podrške evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana? U naivnosti, ignoranciji, aroganciji ili pukoj nezainteresovanosti... Ili, da se ne lažemo, pomenutim "geostrategijama" koje se savijaju isključivo na interesu eksploatacije slabijih.

Rezultat ispod crte podvučene pod Zapadni Balkan, kojeg EU očito odguruje od sebe, jer ih Balkan de facto više ne interesuje, baveći se sobom, a ne znaju kako bi, zajedno sa Vašingtonom, stvar pustili niz vodu da izgleda kako kobajagi nisu, dosta slikovito, precizno i mora se priznati znalački sažeo je nedavno Thomas Brey, akademac i uz ostalo dugogodišnji dopisnik njemačke agencije DPA na Balkanu. Napisao je pojednostavljeno, ali znakovito: ...Bosna i Hercegovina je propala država u kojoj se ne nazire kraja mizeriji. U svađi među Srbijom i Kosovom nema rješenja na vidiku. Crna Gora i Srbija klize u autoritarne forme vladavine. Albaniju, zbog problema sa politikom droge, smatraju "Kolumbijom Evrope". Sjeverna Makedonija je postala igračka u geopolitičkom razračunavanju između SAD i Rusije. A Briselu ne uspijeva da smiri čak ni pogranične zađevice na sjeveru Jadrana između Hrvatske i Slovenije, dvije EU države...

Nijemac ovdje, naravno, ne pominje ni ulogu svoje zemlje u proizvodnji nove EU "pandemija klaustrofobije", ili Sarkozija koji je prošle jeseni uslove Balkancima za nastavak puta prema EU digao na kvadrat. Ko se sjeća zna da tako nije bilo ni približno kada su Evropi i Americi zatrebali svojevremeno u proširenju Bugarska, Rumunija, Mađarska, Poljska, Češka, Baltičke zemlje... svi koji su stvarali "energetsko-vojno-demokratski" prsten oko Rusije. Naravno, druga vremena, drugačiji ciljevi i druga priča. Danas su Briselu partneri među političarima na Zapadnom Balkanu oni koji su lukavim i lažnim obećanjima hiljadama EU diplomata nudili obećanje da je sve ok u održanju stanja u kojem nema pucanja, što je vrhunac sreće generacija kloniranih birokrata, od kojih većina naprosto ne shvata Balkan, čak i kad dobrohotno razmišljaju. Drugačije im vaspitanje.

Balkan je danas, naprosto, daleko čak i od onog stanja nade nakon krvi, prije dvadeset i kusur godina. Evo, i minulih dana, iz Sarajeva se zakotrljalo ono za što je teren polako, a efikasno čišćen od tada do danas. Kao da je bilo sasvim dovoljno da se sa kakvog-takvog zajedničkog puta u složenoj državi dođe do raskršća na kojem isplivava mržnja – ne ko će kojim putem, već kako urušiti put drugome. Smisao politike u ime partikularnog interesa kojeg usmjeravaju tri političke oligarhije kartelskog tipa jeste poraziti drugog, a ne potražiti više zajednički put. Pri tome se već sve crpi na genetici "matica", a zatečene manjine na mikro-prostorima su na muci. Oni što razmišjaju još uvijek u kategorijama "zajedništva" sve se glasnije etiketiraju pristalicama bivšeg "zločinačkog režima". Ova realnost postaje vidljiva i vrapcima na grani, a odgovor Brisela – uz zaključke o "posvećenosti partnera (sa Zapadnog Balkana ) demokraciji" naprosto je u gromoglasnoj šutnji ili izrečenim nesuvislostima. Tako uz završetak Zagrebačkog samita održanog na daljinu, bez zastava i identiteta učesnika, poletna pripadnica iz ekipe domaćina samita, upozori u novinama kako "imamo situaciju da se ljudi iz regije okreću 'sirenskim' ozivima drugih, trećih aktera koje ne želimo vidjeti u Evropi..."

Ne shvata ambiciozna protivnica "drugih u Evropi" da uvijek i svugdje u politici prazan prostor ostavljen u neznanju, gluposti i sebičnosti od strane jednog, postaje meta i cilj nekom drugom, trećem... "Sirenski" pozivi na Balkanu će doći i već dolaze od onih koji se osjećaju ostavljenima, nezadovoljnima i prevarenima. Tako se ne osjećaju lideri ovdašnjih naroda, "jaki momci" koji garantuju Evropi balkanski "status quo". U Briselu su se opredijelili za slatkorječive političko-mafijaške bosove kao za svoje partnere, a ne za njihove žrtve poticane dodatno na podjele, nacionalizme i nove raskole.

Takvoj politici koju vode u Briselu, njihovim birokratama i svakom narednom "samitu" održanom na istim talasnim dužinama poput ovog posljednjeg, neko će odavde otpjevati staru divnu pjesmu Prljavog kazališta – Uzalud vam trud svirači...

Ima tu i onaj stih dalje: "... Za drugog su dunje žute..." Ali džaba, to svakako neće shvatiti.

(6yka.com)

Ajatullah Sejjid Ali Hamenei je na početku svog govora čestitao predstojeći Ramazanski bajram svim muslimanima na svijetu, a određivanje Međunarodnog dana Kudsa nazvao mudrim potezom osnivača Islamske Republike Iran, Imama Homeinija, i karikom koja spaja muslimane i ujedinjuje njihov glas u vezi sa svetim gradom Al - Qudsa i Palestinom.

"Nacije su dočekale Dan Al-Qudsa i obilježile ga kao prvi obavezan zadatak, podizanje palestinske zastave slobode. Glavna politika bahatosti i cionizma jest umanjiti palestinsko pitanje u umovima muslimanskih društava i odvesti ga u zaborav. I najnužniji zadatak je boriti se protiv ove izdaje koju su počinili neprijateljski politički i kulturni plaćenici u samim islamskim državama. A istina je da veličina palestinskog pitanja nije nešto što revnost, samopouzdanje i rastuća inteligencija muslimanskih naroda dopuštaju da se zaboravi; međutim, Sjedinjene Države i ostale hegemone i regionalne marionete trebale bi upotrijebiti sav svoj novac i moć za to.
Prije svega, to je podsjetnik na veliku tragediju uzurpacije palestinske države i formiranja cionističkog karcinoma u njoj. Među ljudskim zločinima sadašnjice, ne postoji zločin ove veličine i intenziteta. Uzurpacija zemlje i protjerivanje ljudi iz njihovih domova i predaka zauvijek. S najgrubljim oblicima ubojstava, zločina, uništavanjem baštine generacijama, i desetljećima neprekidnog historijskog ugnjetavanja, uistinu je novi zapis ljudske prirode i zla.

Glavni krivac za ovu tragediju bile su zapadne vlade i njihova zla politika. Na dan kada su pobjedničke vlade Prvog svjetskog rata podijelile zapadnoazijsku regiju, azijski teritorij Osmanskog carstva, među sobom na Pariškoj konferenciji kao najvažnije ratne plijene, bila im je potrebna sigurna baza u srcu regije kako bi se osigurala njihova stalna dominacija. Osjećali su se ispred. Već dugi niz godina Britanija je pripremala teren za Balfourov plan, a uz pomoć jevrejskih zlatara pripremila je roman pod nazivom cionizam. I sada su praktični temelji postojali. Od tih godina nadalje postepeno su gurali naprijed, da bi na kraju, nakon Drugog svjetskog rata, iskoristili nepažnju vlada regije i proglasili lažni režim i državu bez cionističke nacije. Cilj je najprije bila palestinska nacija, a potom i sve nacije u regiji.

Pogled na kasnije događaje u regiji pokazuje da je glavni i neposredni cilj zapadnih i židovskih poduzetnika u uspostavljanju cionističke države bio uspostavljanje stalne baze prisutnosti i utjecaja u zapadnoj Aziji i pružanje bliskog pristupa intervencijama i nametanju prevlasti zemljama i vladama u regiji. . Tako su lažni i uzurpativni režim opremili svim vrstama objekata za stvaranje moći – i vojnim i civilnim – čak i nuklearnim oružjem, a u svoje planove uključili su i razvoj ovih kanceroznih žlijezda od Nila do regije Eufrat.
Nažalost, većina arapskih država postepeno se predala nakon prvog otpora, od kojih su neki bili divljeni, a posebno nakon što su Sjedinjene Države ušle kao skrbnice pitanja, zaboravljajući i na svoje ljudske, islamske i političke dužnosti, kao i na svoju arapsku revnost i bahatost. I lažnom nadom pomogli su neprijateljskim ciljevima. Camp David je jasan primjer ove gorke istine.

Nakon nekih nesebičnih napora u prvim godinama, militantne grupe postepeno su se povlačile u pregovore s okupatorom i njegovim pristalicama, ostavljajući trag koji bi mogao dovesti do realizacije palestinske muke. Pregovori sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim vladama, kao i s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju, gorko su i neuspješno iskustvo za Palestinu. Demonstracija Maslinove grane u Generalnoj skupštini UN rezultirala je samo štetnim ugovorom s Oslom i na kraju dovela do tragične sudbine Yassera Arafata.
Uspon islamske revolucije u Iranu otvorio je novo poglavlje u borbi za Palestinu. Od prvih koraka, proterivanje cionističkih elemenata, koji su Iran smatrali za vrijeme Taghuta kao jedno od njihovih sigurnih utočišta, i predaja neslužbenog veleposlanstva cionističkog režima u ime Palestine i prestanak protoka nafte glavnim dijelovima i opsežnim političkim aktivnostima, sve je to stvorilo “Front otpora”. Postao je to čitav region, a nada u rješenju problema rasplamsala se u njihovim srcima. Pojavom Fronta otpora rad na cionističkom režimu postajao je sve teži – i, naravno, mnogo teži u budućnosti – volji Bože – ali napori režima pristalica režima, na čelu sa Sjedinjenim Državama, da ga brane naglo su se povećali. Pojava vjernih, mladih i samožrtvenih snaga Hezbollaha u Libanonu i formiranje Hamasovih i islamističkih džihadskih provokativnih skupina unutar palestinskih granica alarmirali su ne samo cionističke vođe, već i Sjedinjene Države i druge zapadne militante, kao i regrutovanje iz regije i iz arapskog društva. U prvom planu bila je podrška tvrdokornih ljudi i omekšavanje uzurpantskog režima. Rezultat njihovog danas velikodušnog rada očit je u ponašanju i govoru nekih vođa arapskih država i nekih izdajničkih arapskih političkih i kulturnih aktivista.

Danas se pojavljuju razne aktivnosti na obje strane bojnog polja, s razlikom što se Front otpora kreće prema sve većem autoritetu i nadi za sve većem apsorpciji elemenata moći, a naprotiv, Front za ugnjetavanje, nevjeru i aroganciju postaje sve spremniji, očajniji i slabiji. Jasan pokazatelj ove tvrdnje je da je cionistička vojska, koja se nekad smatrala nepobjedivom i nezaustavljivom, te velike vojske dviju zemalja koje napadaju.
Ova vojska je sada prisiljena da se povuče i prizna poraz u borbi borbenim snagama u Libanonu i Gazi. Međutim, polje borbe je vrlo ozbiljno i promjenljivo i treba mu stalnu njegu, a tema te borbe je vrlo važna, ključna i vitalna. Svaka nepažnja i greška u osnovnim proračunima uzrokovat će velike gubitke.

Na osnovu toga htio bih preporučiti svima onima koji su zabrinuti zbog palestinskog pitanja:
1- Borba za oslobođenje Palestine je džihad zarad Boga i islamske dužnosti. Pobjeda u takvoj borbi je zagarantovana, jer je borac, makar i ubijen, postigao jedinstvo. Osim ovoga, pitanje Palestine je ljudsko pitanje, proterivanjem miliona ljudi iz svojih domova, farmi i mjesta prebivališta i posla, ubistvima i zločinom, boli i utječe na svaku ljudsku savjest, a ako imate hrabrosti, morate se boriti. Pravi. Tako da je ograničavanje na čisto palestinsko i uglavnom arapsko pitanje ogromna greška. Oni koji krive kompromis nekolicine palestinskih elemenata ili vladara nekoliko arapskih zemalja na prelasku ovog islamskog i ljudskog pitanja teško griješe u shvaćanju tog problema i vjerovatno izdajući njegovu distorziju.

2- Cilj ove borbe je oslobađanje cijele palestinske zemlje – od mora do rijeke – i povratak svih Palestinaca u njihovu zemlju. Njegovo spuštanje na stvaranje države u jednom kutku ove zemlje, na ponižavajući način na koji se u literaturi govori o bezobraznim cionistima, nije ni znak legitimnosti niti znak realizma. Činjenica je da su danas milioni Palestinaca dostigli nivo misli, iskustva i samopouzdanja koji ovaj veliki džihad može učiniti naporom i, naravno, osigurati im Božju pomoć i konačnu pobjedu, što je i rekao: Aziz: (1) Bez sumnje će mnogi muslimani širom svijeta pomagati i suosjećati s njima, Bože.

3. Iako je u ovoj borbi dopušteno iskoristiti bilo kakvu zakonitu i legitimnu mogućnost, uključujući globalnu podršku, svakako se mora izbjegavati povjerenje zapadnim vladama, kao i njihovim naizgled ili interno ovisnim svjetskim skupštinama. Oni su neprijatelji bilo kojeg utjecajnog islamskog entiteta; Oni ne poštuju prava ljudskih bića i naroda; Oni su sami nanijeli najviše štete i zločina islamskom ummetu; Koja je globalna institucija ili zločinačka snaga trenutno odgovorna za atentat, masakre, ratove, bombaške napade i umjetne gladi u nekoliko islamskih i arapskih zemalja?

Danas svijet broji koronske žrtve jednu po jednu diljem svijeta, ali niko se nikada nije zapitao ko je odgovoran za stotine hiljada mučenika, zarobljenika i nestalih u zemljama gdje su Sjedinjene Države i Europa zapalili plamen rata. Ko je odgovoran za sva ta nepravedna krvoprolića u Afganistanu, Jemenu, Libiji, Iraku, Siriji i drugim zemljama? Ko je odgovoran za sve ove zločine, uzurpaciju, uništavanje i tlačenje u Palestini? Zašto niko nije računao ove milione potlačene djece, žena i muškaraca u islamskom svijetu? Zašto niko ne izražava saučešće masakru muslimana? Zašto milioni Palestinaca moraju sedam godina biti kod kuće i biti u egzilu? I zašto bi se trebao vrijeđati sveti Quds, prvi kibli muslimana? Takozvane Ujedinjene nacije ne rade svoj posao, a takozvane organizacije za ljudska prava su mrtve. Sloganom „Odbrana prava djece i žena“ nije obuhvaćena djeca i potlačene žene u Jemenu i Palestini. Ovo je situacija opresivnih zapadnih sila i svjetskih skupština ovisnih; Stanje nekih njihovih uzastopnih vlada u regiji s obzirom na sramotu i sramotu još je gore od toga. Stoga se revnosno i religiozno muslimansko društvo mora osloniti na sebe i svoju unutrašnju snagu; Izvlači snažnu ruku iz rukava i savladava prepreke vjerujući u Boga.

4. Važna stvar koju politička i vojna elita islamskog svijeta ne smije zanemariti je politika Sjedinjenih Država i cionista u prenošenju sukoba na stražnju stranu otpora. Izbijanje građanskog rata u Siriji, vojna opsada, svakodnevna ubojstva u Jemenu, atentat i uništavanje, proizvodnja ISIS-a u Iraku i slični slučajevi u nekim drugim zemljama u regiji svi su trikovi za zabavljanje otpora i pružanje šanse cionističkom režimu. Neki političari u muslimanskim zemljama neznaju, a neki su svjesni da su koristili ove neprijateljske trikove. Način da se spriječi provođenje ove zlonamjerne politike uglavnom je potražnja i ozbiljna potražnja nesavjesnih mladih širom islamskog svijeta."

Da mi je neko prije samo nekoliko mjeseci kazao da može biti zaključanost od svijeta, zabrane izlazaka bilo gdje sem izvan sebe, natjerivanja da se kao vrlina prihvati što se ne smije iz kuće i države, kako nema susreta, raje, kafane, izleta...

Da mi je neko prije samo nekoliko mjeseci kazao da može biti zaključanost od svijeta, zabrane izlazaka bilo gdje sem izvan sebe, natjerivanja da se kao vrlina prihvati što se ne smije iz kuće i države, kako nema susreta, raje, kafane, izleta, promocija, knjižara i pijaca, planina i mora – rekao bih mu da je lud. Ali, otkako se, evo, baš to dešava, jedna mi se ranije nedostižna mogućnost, a sada zbilja, pojavila kao blagodet. Eto viška slobodnog vremena koliko ga nikad nije bilo da se zasuču rukavi i uroni u poslove koje smo sami sebi obećavali godinama, a nikada ih nismo uspjeli ni započeti, a kamoli dovršiti. Na red su došle police, kese, fascikle, kutije pod krevetom i na ormarima, ladice u koje se godinama trpalo ono što se "ne smije baciti, trebaće..."

Požutjela dokumenta iz drugog života, zahvaljujući karantinu čiji se dani više ne broje, vraćaju u sjećanja zaboravljene ljude, mjesta, činjenice, pokazujući kako je i puno toga što je nekada izgledalo nemoguće postalo moguće. I kako smo za mnogo šta što će doći imali signale koje smo ignorisali. Isplivavaju neupitni dokumenti u šta smo i kome vjerovali, a kome nismo. I gdje smo se, sada se vidi, strašno prevarili, a gdje nismo ni trena. Ko je "ostao", a ko je nestao kao da ga nikad nije ni bilo. Nebrojeni su zapisi, sada zlata vrijedni dokumenti, onako lično, fotografije, primjerci novina koje smo onda sa ogromnim zadovoljstvom i srećom pravili. Kuljaju uspomene koje sada mame osmijeh, pa čuđenja, ponakad nevjericu, ali i i tugu. Nepobitno je danas da se život kotrljao kroz dvije različite državne i društvene realnosti, ma kako ih ko nazivao, volio i ne volio. I da je mnogo toga u bivšem svijetu bilo krojeno za ovu realnost.

Mimo "papira" koji ovih dana uzvitlavaju emocije povodom spoznaja ko smo i šta smo bili, a više nismo, ko nam je bio bitan, pa nije, koga nismo ni primjećivali, a postao nam je blizak, u šta su se neki oko nas kleli glasno i javno, a danas sjećanja na te kletve kriju...puno toga otkriva se i povodom svijeta mimo nas. O današnjoj realnosti na planeti koju su iza kulisa modelirali drugačije nego što smo mislili. O zlu koje se proširilo kao virus, donoseći, evo, i ovaj karantin što ga danas živimo i niko ne zna sa kakvim krajem. O raspadu takozvanog međunarodnog poretka koji traje dugo, a svijet to nije prepoznavao.

Sa jednog davnog, lijepog putovanja po Americi, gdje mi je kao mlađanom novinaru bilo omogućeno da vidim puno od onoga što vjerovatno nikada ne bih vidio, nakon cjelodnevnog kopanja po čudesnim arhivama Vašingtonske biblioteke, i dokumentima iz istorije "sile nebeske" – gdje su mi pokazali i najnoviji primjerak sarajevskog "Svijeta" u kojem sam tada radio – dopao mi je ruku i govor Đorđa F. Kenana iz 1948. godine o planiranju vanjske politike SAD-a... Kenan, diplomata i istoričar, bio je jedan od stratega hladnog rata. Upamćen je kao otpravnik poslova ambasade SAD u Moskvi 1946. i autor dugog telegrama odatle u kojem je ustvrdio "ekspanzionistički karakter SSSR-a", na što treba odgovoriti. Na toj je liniji i njegova teorija "zaustavljanja" ugrađena u Trumanovu doktrinu i hladni rat. Dobio sam tada u biblioteci kopiju tog govora sa ostalim što me interesovalo o istoriji vanjske politike Amerike. Sa mnogim drugim "sjećanjima" sa putovanja, pohranjenim pa potisnutim, i ovo je završilo u fascikli na kojoj je pisalo "Put po Americi '81".

Ovih dana sam otvorio prašnjavu fasciklu i zaustavio se na pasusu iz Kenanovog papira:

"Posjedujemo oko 50 % svjetskoga bogatstva, no samo 6,3 % svjetskog stanovništva...Takav položaj nameće zavist i srdžbu drugih. Naš glavni budući zadatak jest – osmisliti sistem odnosa kojima bi smo zadržali takvu nejednakost. Da bismo u tome uspjeli, moramo se odreći sentimentalnosti i sanjarenja... Trebamo prestati govoriti o nejasnim i nestvarnim ciljevima poput ljudskih prava, poboljšanja životnih uslova i o demokratizaciji. Bliži se dan kada ćemo morati upotrijebiti i otvorene koncepte moći. Ako nas tada ne budu ograničavale idealističke krilatice, tim bolje".

I bilo je što je bilo, Koreja, Vijetnam, Afganistan, Irak...ukupno 13 "njihovih" ratova, stotine hiljada mrtvih, milioni raseljenih, 14 biliona dolara za smrt kao biznis. Uz rezultat u kojem je otimačina cilj, sila pravo, a realnost sve ono što je Kenann kazao o ljudskim pravima, životnim uslovima tamo gdje im je noga došla, i o demokraciji generalno. Sve je to potvrdio 2017. godine u izuzetnom govoru od samo nekoliko minuta i Oliver Ston (ovih dana govor kao video kruži mobitelima u nas ) naglasivši: "Nije riječ o pojedincu ili partiji, već o sistemu..." I gle čuda, minulih dana uzimajući s razlogom ponovo u ruke knjigu Viliema Engdala "Uništite Kinu - Što Vašington čini da obuzda kineski utjecaj na svijetu" , napisanu 2013. (objavio "Profil" iz Zagreba 2014.), vidim da je baš onaj pasus Đorđa F. Kenana objavljen u uvodu kao svojevrsni moto knjige. Eto linije, 1948 – 2013 – 2020... Pedantno i konzistentno.

Šuškalo se u međuvremenu po svijetu i o raznim drugim paklenim planovima, zavjerama i prevarama ali bez efekta kod onih što su ovo u svijetu morali da prepoznaju, pa nisu. Čast istorijskim izuzecima koji su htjeli otvorenih očiju trećim putem. "Nova klasa" ih danas omalovažava glasno. U nas posebno.

Sila je grabila a tzv. neoliberalni kapitalizam cvjetao je onako kako je to njegovim tvorcima odgovaralo. Sedamdesetih na krilima nobelovca Miltona Fridmana i čileanske ekonomske laboratorije, napisane su himne globalizmu i liberalizmu tržišta. Sjajna Naomi Klein napisala je o tome kultnu knjigu "Doktrina šoka". Sve što svojevremeno niste znali, a htjeli ste da znate o novcu, profitima, pljačkaškom tržištu neoliberalizma i lažnim snovima slobode, bilo je tu. Naomi, ne jedina, je na vrijeme rekla što treba ali svijet nije na vrijeme povjerovao. Kako reće ovih dana dr. Miroslav Radman, zatečen s razlogom što pitaju "nauku" šta nam se to dešava: ...Uz sve to što povodom virusa "imaju po bolnicama Švicarska, Amerika, Njemačka, Engleska ili Francuska... stanje im je gore nego u Africi." A Fridmanovi studenti, "Čikago bojsi", bili su Pinočeovi savjetnici, a on je dobio 1976. Nobela za ekonomiju. Zapravo za sistem, od Trumana preko Regana do Buša i evo Trampa čiji je smisao samo uzeti, milom ili silom, i to legalizovati kroz "novi međunarodni poredak" kao prirodno pravo. To smo gledali i navikavali se, uz stvorene mitove o sili kao pravu pred kojima se davno savila kičma.

Povratak kutijama ispod kreveta dovodio je svakodnevno do novih otkrića od kojih je bezmalo svako potvrđivalo Radmanovu misao iz intervjua za "Spektar" : Pušteno je tržištu i tehnologiji da misle umjesto nas. Što one nikako ne mogu, jer nemaju ni mozga ni duše, ni razuma ni etike. To ionako više nije u modi...a tržište baš briga za nas...

Eto, dalje, iz zaboravljenih spisa i jednog, posebno danas, znakovitog citata moćnog Henri Kisindžera. Riječ je o govoru na Vijeću za eugeniku, 25. februara 2009. Dakle, pred ljudima koji se bave teorijama i praksom "poboljšavanja ljudske rase", što se kroz noviju istoriju svodilo uglavnom na sterilizaciju građana iz raznih razloga "nepodobnih" najmoćnijima u vladajućim sistemima Zapada. U Americi, dinastija Rokfelera i moćnici poput nobelovca (?!) Kisindžera bili su, i danas su viđeniji u tom krugu "tragača za savršenim čovjekom". Zapis o pomenutom Kisindžerovom govoru iz 2009. posebno je zanimljiv danas kada se poveže sa aktuelnom dramom i korijenima korona virusa.

Kisindžer je tada kazao: "Jednom kada stado prihvati obaveznu prinudnu vakcinaciju, igra je završena! Tada će prihvatiti bilo šta, i prinudnu donaciju krvi ili organa – za opštu dobrobit. Kontrolišite um ovaca, i kontrolisaćete cijelo stado. Proizvođači vakcina će zarađivati milijarde, a mnogi od vas u ovoj prostoriji danas su investitori. To je ogromna pobjeda. Razrijedit ćemo stado, a pritom će nam oni sami platiti usluge istrebljenja..."

Zanimljivo, priča je nastavljena ovih dana. Bil Gejts se sa Kisindžerom, eto kao slučajno tragom ove istine iz govora 2009., a prema informacijama iz SAD-a, založio za masovnu vakcinaciju i globalnu vladavinu povodom korona virusa. U terkstu objavljenom prije deset dana, 3. aprila, dugovječni kreator temeljnih principa američke spoljne politike Kisindžer podvlači tri suštinske tačke za akciju: Prvo, poziva na vakcinaciju najširih slojeva stanovništva na svijetu. Drugo, Amerika posebno mora se "masovno" vakcinisati uz prelazak na digitalno finansijski sistem. Treće, svim ovim prigrlit će se svjetski liberalni poredak. Dakle, sve ono gdje su milijarderi i korporacije što vladaju svijetom dobitnici, dirigujući "politici" domaće zadatke. Uz "sterilizaciju" svega i svih što su izvan ovog sistema.

Nekako paralelno sa ovim, stižu i vijesti sa one strane Atlantika o objavi Bila Gejtsa da ostavlja po strani svoj kultni projekat Majkrosoft i ulazi direktno u poslove sa - vakcinom! Oni koji to znaju kažu da je od februara tržište vakcina šest puta veće nego prije 20 godina, danas je to više od 35 milijardi dolara i osigurava povrat od 44 dolara za svaki uloženi dolar i to u 94 države s najnižim primanjima na svijetu. Puno toga se o svemu ovome još otkriva tek danas, tragom informacija poznatih još prije deset, dvadeset pa i trideset godina. Uz ostalo, i koliko Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) direktno, bezmalo sudbinski zavisi, od Fondacije Gejts i "ogranaka" knjiženih na više članove porodice. Nije čudo što kažu mnogi da je on danas ne samo za WHO nego i za sve iz grupe G20 "kao šef moćne države".

Eto, pa ti čitaj stara dokumenta i povezuj ih – samo zdravom logikom, nikakvim lokalnim političko – piljarskim interesima, sa našim mahalskim stranačkim kartelima i njihovim marifetlucima. A sve dođe na svoje. Zato je puno toga jasnije kada se može posmatrati sa neke realne distance. Ako se distanca preživi. Tako je i sa ovim, ko smo danas, šta smo, gdje smo i iz kojeg smo svijeta ovamo zabasali. U traženju odgovora na takva pitanja, mjera stvari nam je ova jutrošnja do podneva, kobajagi politička, a zapravo isključivo sitnosopstvenička. Zato nam i određuju sudbine oni što u teškoj aktuelnoj krizi kradu statistiku i narod u "nepodobnim" opštinama/općinama, dijeleći tuđe pare onima od kojih će se tražiti "povrat" za privatne interese sutra, uz izbore. Taj se lopovluk onda u javnosti zove "gaf" a otkrivenog lopovluka kao da nije ni bilo; "Država" se do mizerije dovodi ne htijući ciljano, opet sitno-lopovski, da se dogovori o kreditu MMF-a, sve dok oni nisu naredili kome koliko i kako. A morali su taj kredit utrpati i nama, kao što će sutra i svoj virusno-ekonomski razvaljenoj sirotinji. Svaki građanin će onda plaćati cijeli novi dug MMF-a od 330 miliona eura, a dobijat će novac utvrđeni miljenici uz uslov – koliko para, toliko glasova u oktobru. Mafija mora ostati na vlasti, prvo da uzima, drugo da se ništa ne promijeni jer promjena ih vodi u zatvor; Država je evo horor i sa "zdravstvenim sistemom" , civilnim štabovima, domovima zdravlja, spaljivanjem šatorskih karantina uz granicu. "Lideri" zdravsta su izbrukani, ali nema veze. Važno je samo ne dati da progovore oni koji znaju, a mogli bi da su tamo gdje nisu; "Država" su nam i ministarstva koja ne znaju kako omogućiti građanima vlastite zemlje da se sa legitimnim pasošima vrate svojoj kući... Zapravo, skockava se novi sistemi za sutra u kojem će sve nove-stare zabrane važiti i kad virus prođe, kao i one nove uz postojeći metalitet "mojom odlukom, nazad u izolaciju, ovu ili onu." Sloboda je virus.

Kako će sve ovo izgledati nekom drugom ko za deceniju ili dvije bude čitao zapise iz današnjih dana. Dva su rješenja: Ili se potruditi da ti zapisi budu drugačiji, mada je pitanje da li se sa nama ovakvima to više može. Ili neće biti nikoga da čita, a svijetom će ispočetka hodati stvorenja koja ne znaju čitati. Pakosnici kažu da bi ova druga varijanta po prirodu bila bolja.

Sve skupa, neko se ipak preigrao sa ovom izolacijom u globalizaciji koju živimo, pa ostavio još uvijek koliko –toliko normalnim ljudima vremena da se vrate sebi, prisjete šta je i kako je bilo pa bi, možda, mogli na tim osavremenjenim čipovima opet na ljudski put. Greška je u tome što se mnogima omogućilo da u izolaciji ponovo razmišljaju o smislu života, o sebi, društvu i državi. Da čine ono što se ne smije u sretno proizvođenoj sistemskoj retardaciji. I da se u iznenadnoj slobodi izolacije prisjete zaboravljenih upozorenja. Baš kad je "vladarima" dobro krenulo. Uz one što su sve posmatrali šutke, na leđima, uz sve četiri uvis. I tako glasali opet i ponovo i opet.

(6yka.com)

Godinama smo vjerovali u taj svijet koji želi let. Silno su nas i uvjeravali da ćemo brzo tamo, oni kojima je to onda trebalo. Samo još malo, koji korak.

Dvije su mi se generacijski mitske pjesme vraćale ovih dana u sjećanje. Ne slučajno, u atmosferi virusne izolacije za starije od 65 godina. Jedna je Balaševićeva "Krivi smo mi...", a druga ona "Indexa" i Pimpeka, "I pad je let..."

Balaševićeva nas je nekad uvodila u kraj jednog dovijeka pamtljivog doba i u nostalgiju povodom njega, uz bolno saznanje da se nismo uspijevali ukrcati u voz za novi svijet u koji smo htjeli, ali, mjesto u njemu izgleda nismo ni zasluživali. Vlastitom krivicom. Pa stihovi vele "Putuj Evropo / nemoj više čekati na nas / ne pitaj mnogo / dospjećeš i ti na rđav glas..."

Tada je ta Evropa bila nešto poput Diznilenda, za koji su ulaznicu mogli da dobiju samo odlični đaci. Ne oni što su to bili nekada prije, pa više nisu ni blizu. Puno nas je iz generacije tada s tugom ispotiha slušalo Đoku, jer, eto, Evropa ode bez nas... Kroz minule dvije decenije, i u nas, i u Evropi, bilo je što je bilo. Pa i kada ni Davorina i "Indexa" više nije bilo, odzvanjali su stihovi Duška Trifunovića u njihovoj pjesmi "I pad je let" : Čovjeku nije dosta / što može preko mosta / on želi let / takav je svijet...

Godinama smo vjerovali u taj svijet koji želi let. Silno su nas i uvjeravali da ćemo brzo tamo, oni kojima je to onda trebalo. Samo još malo, koji korak. Od čuvenog Solunskog obećanja 2003. god. do danas i bezbroj "inicijativa", samita, konferencija. I opet novih obećanja. Što njihovih, što naših izabranika. Dolazili su iz Brisela i ozbiljno govorili, evo i nedavno, kako su nam reforme - impresivne! Mi i dalje ubijeđeni da je EU simbol institucija, solidarnosti, principa, jedinstva svega, mudrosti zajednice, otvorenih granica, odlučnosti da se u teškim situacijama bude kao jedan. Čudio sam se nekih tamo godina, bivajući na Bliskom istoku, kako oni ljudi tamo u državama daleko tu našu sanjanu Evropu više ne drže ni među četiri, pet, u svijetu najjačih, ekonomski najmoćnijih, najsigurnijih, najdignitetnijih ... Govorili su – samo im je interes važan. Po svaku cijenu. Iluzija je vjerovati u solidarnost, humanost, odricanje zarad principa i višeg cilja. Tamo sam čuo i odgovor na kazanu slutnju kolegi, diplomati nekad goleme evropske imperije, da će gurnuti taj svijet u zlo i haos sa stotinama hiljada mrtvih u ime njihovih "geostrateških interesa", a zapravo nove kontrole nad energentima. To su cinično nazvali "arapskim proljećem". Odgovor je bio – Pa šta?

Eto onda "odjednom" kolona izbjeglica, silno poguranih ljudskim pravima i humanizmom Unije. Sjever Evrope čekao je jeftinu radnu snagu za njihovu gladnu industriju. Onda su postali prekobrojni, neadekvatni i nepotrebni. A nikad niko u toj sanjanoj Evropi nije poveo suvislu, iskrenu i odgovornu raspravu na temu – zašto su obećana proljeća pretvorena u krvave zime, otkud teroristi i koljači, ko ih je izmislio, doveo, naoružavao i finansirao knjižeći ih svom interesu.

Onoga časa kada se prethodna matematika pokazala pogrešnom, a profiterstvo haosom pretakanim u razne košmare, eto i zidova, žica, dimnih i drugih zavjesa. Rastakala se zajednica koja je baštinila ideje, snove i zakletve iz godina optimizma i vjerovanja u više ciljeve proglašavane letom. "Ako smo svi u padu /onda smo svi u letu / takav je svijet..."

Onda eto corona virusa. "Civilizacija" na funkcionerskom i profitabilnom nivou odlučila se za logiku "sigurnosti" kroz zaštitu svog uskog, nacionalnog, zabarikadiranog, sebičnog. Ono što je bila osnovna vrijednost EU, barem u proklamacijama onih što konferišu i odlučuju – zajedničko tržište i razmjena roba, otvorenost komunikacije, globalni i usaglašeni odgovor na zajedničku muku, zamijenjeno je preko noći logikom, zatvori se i spasavaj se ko može... Prva žrtva je bila solidarnost. Ne više samo prema onima koje su godinama mamili u svoju zonu interesa obećanjima da će postati dio njihovog elitnog svijeta. U cicijaškoj panici i strahu od vlastitih gubitaka briselskoj kloniranoj, birokratskoj i namirenoj eliti bilo je nebitno radi li se o patnjama Italijana ili Makedonaca, Španjolaca ili Bosanaca, Grka ili Srbijanaca... I histerično zatvaranje vanjskih granica nije utjecalo na selekciju: nikome mimo "nas" pojedinačno odabranih ne dati ni lijekove, medicinsku opremu, pomoć ljekarima. U pitanju je pobjeda iskonskog lokal-nacionalizma čije je prevazilaženje, navodno, bio jedan od strateških ciljeva Unije. Laž. Trijumfovao je genetski sebični strah malih ljudi na visokim pozicijama. A kod "malih", nikakva pozicija ne pomaže. Umjesto jačanja globalnog, zajedničkog odgovora na dramu, refleks ih je odveo nazad u prošlost, teritorijalnu pocijepanost, ekonomsku klaustrofobiju, mentalnu bezosjećajnost, sve što je EU navodno htjela, a evo pokazala de neće.

Nastavak priče neće promijeniti ništa kapitalno u danima kada smo zabarikadirani i odvojeni od svijeta, nastojeći da time, eto, ne pomažemo paklenom virusu. Istovremeno, uz sve jasnije nove percepcije svijeta oko nas. Čak su i mediji koji se iz samoće prate pomnije nego inače, naslutili ponešto novo u vanjskom svijetu. Riječ je o "virusima" što nas nagrizaju mimo corone. Ovaj put iz same Unije.

Objavljeno je kako su Kinezi poslali pomoć Italijanima, koje je COVID-19 pokosio. Veliki transportni avion bio je pun opreme i lijekova, maski i respiratora. Stigla je i grupa ljekara specijalista za viruse i slične muke. Saznavali smo škrto gdje su ti ljudi bili, kako su pomagali, šta su kazivali. Onda sam prije dva dana dobio poruku od prijatelja iz Rima kojeg znam još iz rata. Napisao mi je kako su pored Kineza, u skladu sa svojim mogućnostima, pomoć Italiji poslali i Kubanci, Brazilci, Rusi... U međuvremenu, "evropski" ministri zdravstva telefonom, skypom ili ko zna kojom internet tehnikom smišljali su kako da nešto urade zajedno nakon što je svako već unutar Unije imao svoje odluke, zvoje naredbe, svoja zatvaranja i blokade, uz svačije stotine i stotine kamiona što uzaludno čekaju na unutrašnjim granicama Unije, ne bi li iskoristili barem mrvu od prava što se nekada podrazumijevalo pod slobodnom razmjenom roba... Italiji je sa tih strana bilo zabranjeno i doturanje lijekova, da se o drugom ne govori...

I nije ova vijest o Kini, Brazilu, Kubi, Rusiji, ma koliko bila lijepa u vrijeme zla, glavna u ovoj priči. Drugi dio te informacije iz Rima za iole normalnije "lidere" Evropske unije morao bi biti važniji. To je ono gdje mi kolega novinar prepričava kako je i koliko taj gest "izvanevropljana" u teškim mukama Italije doživljen kao "svjetlo na kraju tunela prema ljudskosti i humanosti..." Kako se ljudi u svojim razmišljanjima i osjećanjima logično okreću onima što su im pomogli, a nisu morali, a oni koji su se zaklinjali da im je smisao organizovanja u pomoći, pomogli nisu. Kako se zaključci o svemu ovome pretaču u nova osjećanja, pa i preispitivanja "zašto smo do sada mislili onako a ne ovako..."

Naravno, kazat će politički osviješteni kako su Kinezi, Rusi i svi drugi koji su pomogli "to uradili radi propagande, interesa itd." Razuman čovjek će kazati, pa neka je i to, ali, mislili su i poslali su. Pa neka se i kaže da, jesmo im interes, ali zašto nismo interes "naših". Ako "našima" nije interes pomoći, spašavajući nam živote, ko su onda oni nama, a kobajagi smo dio porodice. Šta je to onda? Tu se onda teško može pobjeći od slutnje: Oni što su danas u Briselu i njima pripadajuće "članice" naprosto nisu više ono što se podrazumijevalo da jesu. Uz sve ove standarde i gabarite koje baštine. Priča se, naprosto, raspala. I nikakvo "telefonsko" popravljanje tu pomoći ne može.

Lideri država Evropske unije, koji su s razlogom zabavljeni svojom corona - mukom, morali su imati dovoljnio osjećanja, privrženost genetskom kodu nekadašnje Unije, znanja, pa konačno i interesa da ne zaborave Italiju, koja je mogla biti i Njemačka, i Francuska, Poljska, Holandija, Mađarska... I sve to umjesto po svojim medijima cinično se baviti optuživanjima Kine, Rusije i drugih sa mrskog Istoka kako su "ovim dobili otvorena vrata za propagandne akcije..." U jednoj glasovitoj njemačkoj novini čak se cinično konstatuje da je i dolazak Kineza, eto, baš velikim avionom u Italiju, bio propagandni potez efikasan za publiku...! Pa, kako su trebali doći, pješke, a oni iz Brazila i Kube plivajući? Zlim Rusima, zna se, lukavi dolazak da se pomogne Italiji ne može ni Papa posušiti.

A zapravo, istina je jednostavna, barem u očima onih kojima se pomoglo, ne odande odakle su očekivali, već od onih za koje im je kazivano da nisu njihovi: Izgubljen je potencijal, suštinski, moralni, humanitarni, ali i operativni Evropske unije i mnogih lidera pojedinih zemalja Unije. Situacija jeste preteška, ali mudrost odavno kaže da se na muci poznaju junaci. Šta će u ovoj priči poraženi dalje – pogotovo što su mnogi još nesvjesni toga poraza, tek će se vidjeti. Jer nisu poraženi samo u svojoj kući, već i kod onih koji odavno vide da je ono "Solunsko obećanje" odavno tek – ludom radovanje.

Ispade nekako da je ona Balaševićeva bila, ne tužna, već poželjna iz današnje perspektive, poput onoga: Ljudi su dio čuda koja se zovu luda / takav je svijet...

A Unija? Nju su očigledno kontaminirali mnogi razorni virusi mimo corone, pa im ni Kinezi ne mogu pomoći. Oni ostadoše u srcima Italijana. Uniji, nažalost, nije bilo dosta ni samo preko mosta, oni su htjeli let. Život se, kakve li tuge, narugao čak i pjesmi. Pad nije postao let, već je dugo najavljivani i obećavani let završio kao pad.

(6yka.com)

Svi ovi koji su danas u Europi beskrajno uspaničeni time što im je na vratima toliko stotina hiljada ljudi sami su organizirali, financirali, naoružavali i učinili sve da do toga dođe, kaže Zlatko Dizdarević, dugogodišnji dopisnik i diplomat s Bliskog Istoka.

Hrvatski premijer Andrej Plenković jučer je s vodećim europskim dužnosnicima iz helikoptera promatrao tursko-grčku granicu na koju se, prema podacima UN-a, slijeva 13.000 migranata iz Turske. Europske zemlje, ponajprije Grčka, a potom Bugarska, Srbija, Bosna i Hercegovina Mađarska, Austrija i Hrvatska, boje se da bi potez turskog predsjednika Tayyipa Erdogana mogao dovesti do migrantske krize, poput one iz 2015. i 2016. godine, kada se na ovaj kontinent slilo 2,3 milijuna ljudi.

- Svi ovi koji su danas u Europi beskrajno uspaničeni time što im je na vratima toliko stotina hiljada, ili kako kaže Erdogan, milijuni izbjeglica, plus Erdogan, koji je bio jedan od vodećih igrača u svemu tome, organizirali su, financirali, naoružavali i učinili sve da do toga dođe. Krajnje je licemjerno i bezobrazno praviti se danas blesav pred onim što se dešava, jer je očito da se radi o posljedici organiziranog pokušaja promjene geostrategije u tom dijelu svijeta. Cijela priča bazirana je na tome, a sve što se spominje mimo je glupost, neznanje ili bezobrazluk - rekao je za Novosti Zlatko Dizdarević, dugogodišnji dopisnik i diplomat na Bliskom istoku.

Dizdarević smatra kako cjelokupnu situaciju do koje je došlo nakon što je Turska otvorila svoje granice - pravdajući se da EU nije ispoštovala sporazum iz 2016. godine - treba promatrati kao posljedicu prijašnjih zbivanja. Prema spomenutom dogovoru EU je Turskoj trebala isplatiti šest milijardi eura da zadrži izbjeglice u svojoj zemlji, a do sada su isplaćene 3,2 milijarde eura. Međutim, očito je da nije u pitanju samo novac, s obzirom da je Erdogan prije nekoliko dana kazao da ga više ne želi. Uz to, njegova odluka došla je nakon pojačanih sukoba u Siriji gdje je turska vojska u nekoliko dana izgubila gotovo 40 vojnika. Svi su ti događaji, smatra Dizdarević, odraz dugogodišnjih geopolitičkih igara.

Napominje kako je sadašnja situacija odraz triju činjenica - prije svega geostrateških promjena, potom njemačkog poziva izbjeglicama 2015. godine da dođu u tu zemlju jer joj nedostaje radne snage i na kraju neootomanskih ambicija turskog predsjednika.

- Velike sile su u svojoj logici otimačine puteva i resursa pronašle Siriju kao prostor na kojem su se susrela dva velika strateška plinovoda, uz uobičajene interese vezane za naftu. I to Siriju koja je počela da se emancipira i bila je bez dolara duga prema Svjetskoj banci. Sve su to stvari koje iz perspektive neoliberalnog kapitalizma, odnosno najbrutalnijeg imperijalizma nisu mogle proći - rekao je Dizdarević, dodavši da je jedan od ciljeva bilo discipliniranje drugih arapskih zemalja koje su ‘počele dizati glavu‘ i željele formirati autentične i legitimne vlasti koje ne bi šutnjom prihvaćale nametnutu cijenu barela nafte. Prema njegovom mišljenju, radi se o nastavku američke priče iz Afganistana, gdje su SAD krenule eliminirati Ruse, pa su potom formirani talibani u Pakistanu, a onda i Al-Kaida.

- Scenarij se nastavio kroz tzv ‘arapsko proljeće’ dovođenjem proxy džihadista, jer se od Iraka odustalo od toga da se u zemlje u kojima se treba promijeniti sistem šalje svoja vojska. Ušlo se, dakle, u logiku stvaranja proxy snaga, odnosno, stvaranja buntova i neprijatelja na terenu koji se želi destabilizirati. U početku to izgleda lijepo i naivno za mlade i poštene ljude kojima je rečeno da je to revolucija za stvaranje slobode i obranu ljudskih prava. Onoga časa kada su ti revolucionarni upaljači obavili svoj posao, ta društva su zaboravljena i gurnuta u stranu, a krenula je pljačka – objasnio je Dizdarević.

Druga važna činjenica zbog koje se Europa danas ponovo susreće s brojnim migrantima pred svojim vratima veže se uz 2015. godinu.

- Zaboravlja se da je 2015. godine Angela Merkel pozvala izbjeglice u Njemačku vjerojatno računajući da ih može biti najviše milijun, jer su sve ekonomske analize pokazivale da Njemačkoj treba baš toliko nove radne snage. Međutim, nije se vodilo računa o tome da preko otvorenih granica neće dolaziti samo Sirijci. Dapače, ispostavilo se na kraju da je njih bilo najmanje. Došli su i Pakistanci, Afganistanci, Arapi iz Afrike i Afrikanci, na što je uostalom i upozorio Gadafi kad je umirao. Činjenica je da su zapadu gladnom koliko-toliko obrazovane radne snage trebale izbjeglice. No preračunali su se u tome koliko će ih doći i kojim putevima će dolaziti– tvrdi Dizdarević.

Kao treću činjenicu navodi ‘bolesnu neootomansku Erdoganovu ambiciju’, koja se ogleda u činjenici da Turska šalje svoju vojsku na teritorij Sirije.

- Erdogan amortizira svoju unutrašnju situaciju koja je od dobre postala loša te njegovu poziciju koja je bila neupitna, ali više nije. To je njegova lažna teza da je on ušao u Siriju da bi spašavao jadne civile – žene i djecu, zbog toga što je svijet brutalan pa ih on, kao, spašava od Asadovog brutalnog terorističkog režima – rekao je Dizdarević i dodao da je u svemu tome dodatno skandalozno ‘ciljano rušenje međunarodnog poretka da bi se nova situacija mogla legalizirati’.

- Posljednjih desetljeća sila je postala jedini argument i metoda da se dobije ono što se želi za razliku od prijašnjeg međunarodnog poretka koji je priznavao državni suverenitet, granice i nemiješanje u tuđe poslove. Sve je to pretvoreno u sprdnju. Danas je legaliziran državni terorizam na međunarodnoj sceni. I to počev od Trumpa do Erdogana koji je sam sebi dao za pravo da uđe u drugu suverenu državu koja s jedne strane niti je napala Tursku niti je napravila išta protiv nje, a s druge oslobađa vlastiti teritorij koji su zauzeli teroristi. Erdogan sa vojskom ulazi u tu državu i realizira svoje ciljeve želeći se dokopati dijelova teritorija Sirije da bi se, kao, obranio od Kurda i riješio neke druge geostrateške poteze. U realizaciji namjera treba pridonijeti i odlazak turske vojske u Libiju u novu otimačinu izvora plina i nafte na Mediteranu. Radi se o korištenju kaosa nastalog rušenjem međunarodnog poretka – rekao je Dizdarević.

Komentirajući angažman Rusije, koja podupire Asadov režim, kaže da su oni ušli u Siriju jer su znali da ako muslimanski ekstremisti dođu tamo, da neće proći puno da dođu do Kavkaza. - Moja je procjena da Rusi neće popustiti Erdoganu. I to su već nekoliko puta naglasili, kao što su i rekli da su u Siriji legalno jer ih je pozvala sirijska država – objasnio je Dizdarević.

Po njegovom mišljenju pozicija EU je takva ‘da ona sama ne zna što bi sa sobom jer je rastrgana u unutrašnjim previranjima te u svojoj sebičnosti razmišlja samo o tome kako da se obrani’.

- Europa nema opcije. Jedina normalna je da se u državama iz kojih su ljudi protjerani stvore uvjeti za njihov povratak. Jedino logično rješenje bi bilo da se novac koji Erdogan ucjenjivački traži ili koji se troši za zaštitu europskih granica, uloži u te zemlje. Drugog rješenja nema – tvrdi Dizdarević.

A za to vrijeme Europa hladno gleda kako se na grčkoj granici utapa dijete, migrante se rastjeruje suzavcima, a njihovi policajci s maskama na glavama odvode ljude u kombiju bez tablica, kako je snimio BBC. Mađarska na svoje granice sa Srbijom šalje dodatno policijsko pojačanje te, kao i Grčka uvodi zabranu traženja azila. A Austrija najavljuje zatvaranje granica s Balkanom.

‘Važno je da Grčka sa svojim sigurnosnim snagama spriječi eventualni novi val nezakonitih migracija’, rekao je Plenković, koji je s europskim kolegama i pješice obišao barikade grčke policije, kako javljaju mediji.

‘Frontex se sprema poslati jedan interventni tim i šest patrolnih plovila, helikoptere, termovizijske kamere, poslat ćemo i nove Frontexove snage na kopnenu i morsku granicu. Možemo pružiti i financijsku pomoć od 700 milijuna eura Grčkoj. To je novac koji je potreban za upravljanje infrastrukturom’, rekla je Ursula von der Leyen, predsjednica EK, koja također boravi danas u Grčkoj.

(portalnovosti.com)