Možda bi jedina „edukacija“ za Draška Stanivukovića danas bila da se pridruži timovima forenzičara koji i dan-danas ekshumiraju tijela žrtava iz masovnih grobnica, i možda on nakon toga ne bi ponavljao „mantru“ da je Srebrenica „strašan zločin i tragedija“ ...

Piše: Hasan Nuhanović

Ostavi tu šjekiru, posjeći ćeš se. Šjedi smirom, i tako dalje –reći će meni tetka Mila, sestra moga oca Ibre nekad krajem 70-ih i početkom 80-tih, kada sam se kao dječak igrao u rodnom selu moga oca, istočna Bosna i Hercegovina.

Ovo „š“ mi je, tada kao dječaku, a imao sam skoro sve petice u osnovnoj i srednjoj školi u Srebrenici, a kasnije i u Vlasenici, bilo i smiješno i čudno. Nisam puno propitkivao taj jezik i prihvatao sam ga kao „neki dijalekat“ kojim govore braća i sestre moga oca, njihova djeca i brojni drugi rođaci sa prezimenom Nuhanović, ali i drugi seljani sa nekim drugim prezimenima, a koji su, na neki način rodbinski bili povezani sa Nuhanovićima. Ta je rodbinska povezanost išla do te mjere da su momci u selu, tek stasali za ašikovanje, morali da pješače kilometre i kilometre do drugih sela u tom području, a koje se naziva Žepa, kako bi pronašli curu za koju im mater, tetka, ili neka druga od žena u našoj familiji ne mogu reći – to ti je rodica.

Bio sam na ljetnom raspustu, i tako sam, jednom, kada sam imao nekih petnaestak godina, sa mojim rođakom Hasom jednu noć išao najmanje deset, možda petnaest kilometara do nekog sela, kroz mrklu noć. Mislim da se selo zove Laze. Haso je tu cijelu noć proveo na pendžeru ašikujući sa jednom mladom djevojkom, a ja sam stajao pored kuće trzajući se od straha na svaki neobičan zvuk, dok je ljuti cuko lajao i trzao lanac tako da sam mislio da će se svakoga momenta otkinuti i poletjeti na mene.

Eh sad, kakve veze ima ljuti cuko u selu Laze, recimo osamdeset i druge, sa onim zbog čega sam se odlučio da napišem ovaj post?

Ne znam ni ja tačno – valjda da bih prizvao tu prošlost u kojoj smo zajednički živjeli u toj Jugoslaviji, a koja je, ta Jugoslavija, odnosna ta „Velika Srbija“, samo što se tada nije tako zvala, sve te svoje topove, tenkove, i drugo oruđe postavila na te proplanke oko Žepe i nemilice pucala na Žepu više od tri godine.

Nekada 1982. bio sam na radnoj akciji kao jedan od najmlađih članova vlaseničke ORA brigade i proveo sam mjesec dana u Bujštini (dio Istre između Umaga i Portoroža). Upisao sam se u sekciju „Političke škole“. Ne pitajte me zašto jer ne znam ni ja. Valjda je to bilo „cool“. I jednoga dana dođe tu da održi predavanje jedan general JNA sa nekoliko zvjezdica na paleti koju je ponosno nosio na svojim srpsko-crnogorskim širokim ramenima. Tosam mogao zaključiti iz njegovog imena i prezimena.

Predivna uniforma, po konac, čista, elegantna, impresivna.

On lijepo izbrijan, namirisan. Ona uniforma na njemu reflektuje zrake sunca tog toplog sunčanog ljeta osamdeset i neke. Ne moreš gledati u nju.

Ne sjećam se puno toga što nam je u tih sat-dva vremena taj general JNA ispričao. Ja sam sve vrijeme čekao da nam kaže nešto o tome da li bismo mi, Jugosloveni, mogli preživjeti sljedeći svjetski rat u kojem bi preko teritorije Jugoslavije letjele Ruske i Američke rakete sa nuklearnim bojevim glavama, odnosno da li bi, iako te rakete ne bi možda bile usmjerene na nas direktno, mi Jugosloveni imali šanse da preživimo taj nuklearni rat. Tek nekih sedam godina kasnije, 1989., doći će do raspada Sovjetskog saveza, do kraja Hladnog rata, i do „pada“ Berlinskog zida.

No, u tom momentu, moj najveći strah je bio da li ćemo ja i moja porodica preživjeti svjetski nuklearni rat koji bi, po teorijama koje su nas učili u školama Jugoslavije, mogao da se desi za našega života.

Jedna od najvažnijih vježbi u školama je bila ona – kako masku protiv bojnih otrova staviti na lice za manje od jednog minuta (udahneš jednom i više ne udišeš dok ne staviš masku), i kako navući na tijelo nekakvu plastičnu foliju, a preko toga još jednu od nekog sjajnog materijala presvučenog valjda aluminijem, koja bi trebala da radijaciju ublaži. Ja sam vježbu disanja radio u kadi u našem kupatilu bezbroj puta. Nisam koristio masku, ali sam dah držao u sebi dok ne vidim one čudne tačkice pred očima.

Taj je nuklearni rat između Amerike i Rusije bio često u mojim noćnim morama. Nekako mi je Rusija, u toj kombinaciji, izgledala više prijateljski nastrojena prema nama, Jugoslavenima, nego Amerika – iako sam, u to vrijeme, pogledao nekoliko hiljada filmova snimljenih u Holiwoodu, a svega desetak filmova koje su snimili Rusi. Kako ne voljeti kauboje i indijance (volio sam indijance više nego kauboje jer su uvijek bili slabije naoružani) a u ruskim filmovima nije bilo ni kauboja ni indijanaca.

Ova jezička zavrzlama oko toga jeli sjekira, sikira (u Zvorniku gdje sam rođen ja, i moja majka Nasiha, kaže se sikira) ili šjekira je vezana za moje sazrijevanje i osjećaj identiteta. Dakle, tek nakon rata sam shvatio da se porijeklo naroda u području Žepe veže za područje Crne Gore, ali i za taj dio Bosne, a gdje je bosanski narod živio preko hiljadu godina. Pogledajte samo podatke o gradu Vratar na internetu, a koji se nalazi(o) na litici iznad Drine, nizvodno od drevne bosanske nastambe Sjemeča (sa kojega je Husein-kapetanu Gradaščeviću stigla pomoć u bitci na Glasincu).

Dakle, jedna kombinacija crnogorskog i bosanskog porijekla. Ima tu nekakva veza i sa onim što se zove „Stara Hercegovina“ i sa tim povezujem ono kada me pitaju da li sam, po mom akcentu, negdje iz Hercegovine.

I tako sam ja vidio sebe tad, i tako se vidim i sad. A i taj general sa paletama koje se sjaje je imao crnogorsko porijeklo, kao i jedan veliki broj oficira JNA u to vrijeme. Izgleda da su Crnogorci rođeni da budu vojnici – nekad u istoriji časno, a nekada nečasno, kao što svjedoče pokolji, od kojih je jedan pokolj koji su Crnogorci počinili u Šahovićima 1924. godine. Ne može čovjek prepričati detalje toga pokolja bez nagona na povraćanje. No, isto će reći Srbi, odnosno Bosanski pravoslavci, o pokoljima koje su nad njima izvršile Ustaše Ante Pavelića, na primjer, nekih petnaest-dvadeset godina kasnije. Da sad ne polemišem o tome da se pokolj u Šahovićima dogodio u „vrijeme mira“, šest godina nakon kraja Prvog svjetskog rata.

I sad, napokon, dolazim do Draška Stanivukovića – kao glavni razlog pisanja ovoga teksta.

Na internetu piše da je Draško Stanivuković rođen 1993. godine. Šta Draško zna o ratu u toku kojega se rodio? Ne znam. Pitajte Draška.

Ali, sudeći po jeftinim, iako domišljatim floskulama (nikada se nije lako sjetiti neke floskule u intervjuu uživo, a za koju smatrate da će vam pomoći da se izvučete iz situacije gdje vam voditelj postavlja pitanja na koje nemate, ili ne želite dati direktan odgovor) Draško se dobro izvježbao. Mislim na intervju u emisiji Presing od 25.12.2019. kod Amira Zukića.

Ali, hajde da vidimo ko je Draško, kao predstavnik generacije koja je odrasla u Republičko-Srpskom okruženju. Jednostavnom dedukcijom možemo zaključiti da je Draško vaspitan kao „Republikanac“ i kao „Srbin“.

Ovo „Republikanac“ u bosanskohercegovačkom i republičkosrpskom kontekstu nema veze sa definicijom republikanca u, recimo, Americi, Evropi ili bilo čemu što ovaj pojam određuje neka uvriježena politička teorija. Taj pojam znači nešto sasvim drugo. Između ostaloga i to da oni koji se osjećaju kao Bosanci i Hercegovci ne mogu svojem identitetu, osjećaju državnosti, dodati atribut „republike“, te da je pojam „republika“ danas, a 24 godine nakon Dejtona, pripisiv isključivo Srbima u Republici Srpskoj – i eventualno drugim građanima RS koji žive na tom dijelu BiH.

Dakle, pojam „republikanac“ je izjednačen sa pojmom „Srbin u Bosni i Hercegovini“.

A mi ostali smo valjda neki „Federalci“, to jest ako se sa tim slože braća bosanski Hrvati, a koji, barem oni koji su uz HDZ i Dragana Čovića, ne mare za tu Federaciju već sve vrijeme priželjkuju treći entitet.

Draško je, kao „Srbin“ i „Republikanac“, klasičan primjer druge generacije bosanskih Srba koja NEMA sopstvenu memoriju/sjećanje o proteklom ratu 1992.-1995., odnosno genocidu koji se u tom periodu odvijao.

Dakle, lakše bi bilo sa Draškovim ocem pričati o genocidu, iako bi i on taj genocid negirao, nego što je to sa Draškom – jer Draškov otac IMA sopstveno sjećanje/memoriju o događajima iz perioda 1992.-1995. Draškov otac ove događaje može zvati nekim drugim imenom, može negirati genocid, ali mi ćemo uvijek znati, kao i on sam, da on zna ono što znamo i mi.

Ali, Draško ne zna ono što zna Draškov otac, ili ono što znamo mi.

Drašku je Haški tribunal politički sud koji je „hiljade godina zatvora“ dosudio Srbima, a nije Muslimanima i Hrvatima, i u tome Draško vidi problem, zavjeru protiv Srba, a ne vidi istinu.

Draško i njegova generacija su ustvari jedan od najvećih problema današnje BiH. Nije to više Draškov otac, i generacija njegovog oca. U Vlasenici, gradu u kojem sam proveo najveći dio svoga djetinjstva, povratnike su na ulici poslednjih godina fizički napadali Srbi Draškove generacije. Bilo je ozbiljnih fizičkih povreda u tim „incidentima“. Nisu bošnjačke povratnike napadali Srbi koji danas imaju preko šezdeset godina. Računica je vrlo jednostavna –onaj ko je učestvovao u zločinima, ili ih je posmatrao sa strane, a bio je u svojim tridesetim, recimo, tih devedesetih, sada ima preko šezdeset godina. Onaj koje je u toku rata rođen, kao Draško, sasvim „ladno“ će da negira zločine, i da relativizira te zločine tvrdeći a su Srbi „zakinuti“ u tom procesu krivične pravde gdje su desetine presuda dosuđene protiv Srba, a samo jedan mali broj protiv Bošnjaka i Hrvata.

Draško i njegova generacija ovu sudsku statistiku ne vide kao istinu već kao zavjeru protiv Srba i „Spstva“.

I da se sada vratim na onog generala JNA sa srpsko-crnogorskim porijeklom čijem sam predavanju „nazočio“ 1982. godine u Bujama, ko Umaga.

Nikada neću zaboraviti jednu od njegovih poslednjih rečenica koja me je istovremeno i uplašila, ali i da la mi jedan „elan“ kao mladom Jugoslovenu, ponosnom na JNA, na sve nas, narode Jugoslavije, i na tu lijepu, elegantnu uniformu i sjajne oficirske palete sa kojih su se na ljetnjem suncu te 1982. godine sjajile generalove zvijezde: „JNA je svoju doktrinu promijenila i ta doktrina sada diktira sljedeće. Mi, u slučaju napada na Jugoslaviju, iz defanzive prelazimo u ofanzivu. Na primjer, u slučaju napada iz Bugarske, mi ne bismo samo porazili neprijatelja na našoj teritoriji, već bismo ga gonili preko granice, kroz teritoriju Bugarske sve dok ga potpuno ne uništimo kao prijetnju.“

Nekada tokom rata, ali i nakon rata, razmišljao sam o tome kako je sva ta priča, ideologija, tako pitka, kojate obuzme tom svojom elementarnom, ljudskom logikom, prožetom patriotizmom, a koja se mogla obistiniti, pretvorila u priču o Velikoj Srbiji.

Koliko god zvučalo patetično, mogao sam, tada, zamisliti sebe, svoga oca, svoga brata, čije su kosti ekshumirane iz sekundarnih masovnih grobnica kod Zvornika, kako se u nekoj jedinici JNA ganjamo sa Bugarima sa petokrakom na čelu, kao dio scenarija iz generalovog predavanja.

Ali, tada, kao tinejdžeru, nije mi ni napamet palo da ćemo jednoga dana ja, otac i brat, i moja mater, morati da bježimo po bosanskohercegovačkim vrletima pred gusjenicama tenkova JNA.

Kakav gubitak ljudskog, pa ako hoćete i vojnog, potencijala se dogodio onoga momenta kada je srpska JNA svoje cijevi okrenula prema ne-Srbima, prema svojim građanima. Izračunaću jednoga dana koliko se tačno dinara izdvajalo od plate mojih roditelja za vojnu industriju JNA, a trajalo je to decenijama.

Neku novu Jugoslaviju, Mali šengen, kako god to zvali, možete praviti bez mene. Kada mi vratite oca, mater i brata i ja ću se pridružiti toj inicijativi – znači nikada. Ne samo što mi ne možete vratiti porodicu nego što sve vrijeme kopate po mojim ranama skoro pa tvrdeći da ja porodicu nikada nisam ni imao.

Sve dok moju porodicu nisu iskopali forenzički eksperti iz masovnih grobnica. Sad je ponovo imam, u formi tri mermerna nišana koja ponekad dodirnem kada odem u Potočare. Ljeti su topli, od sunca, a zimi su hladni, kao sama smrt.

Gledao sam više puta snimak na kojem se vidi kako su američka snage prisille njemačke civile 1945. godine da uđu u koncentracioni logor Buchenwald u gradu Weimar, samo nekoliko dana nakon što je grad oslobođen. Skoro da možete osjetiti „zadah“ tijela Jevreja u raspadanju kada vidite kako se njemačke tete, bake, dede, i djeca od ovog „smrada smrti“ štite tako što preko nosa i usta drže komade tkanine.

A onda ih je sve američki general natjerao da učestvuju u izmještanju preživjelih iz kampa, uključujući i iznošenje mrtvih i „utovaranje“ tijela, odnosno kostura obloženih kožom, u kamione.

Nikada ovi Nijemci nisu mogli zaboraviti zadah smrti iz ovog nacističkog logora.

Možda bi jedina „edukacija“ za Draška Stanivukovića danas bila da se pridruži timovima forenzičara koji i dan-danas ekshumiraju tijela žrtava iz masovnih grobnica, i možda on nakon toga ne bi ponavljao „mantru“ da je Srebrenica „strašan zločin i tragedija“ već bi koristio termin iz presuda međunarodnih sudova.

Ne želim Drašku da se „pobija“ po vrletima Bosne po kojima su razbacane kosti žrtava genocida. Ne želim to nikome.

Ali, Draško i učesnici ova dva skupa na „duplom“ protestu u Banja Luci tu nisu bili zbog žrtava genocida.

Oni su tu bili jer se svi politički angažovani Srbi takmiče u tome ko je veći Srbin.

A to šta podrazumijeva definicija Drašku ne znači isto što i meni.

Napisao sam to puno puta ranije – moji srpski heroji su Žene u crnom, beogradska omladina koja je ispred Skupštine Srbije napisala „ta teška reč genocid“, i svi oni Srbi koji kažu „ne u moje ime“.

Ja u Draškovom javnom diskursu nisam detektovao ništa slično izjavi „ne u moje ime“. Nije ni moglo biti u tvoje ime Draško, jer si tada bio beba.

Ali, dobri moj Draško, ako misliš dobro Srbima, i da se naprijed može samo na temelju istine, moraćeš se do-edukovati jer tvoj svjetonazor kreiran u Banjalučkim kafićima i žurkama po Banjalučkim stanovima daje ti samo mali uvid u onu realnost koju bi trebao da poznaješ ako misliš biti ozbiljan političar.

I, da krenemo odatle, pitaj svoga oca.

 

(Vijesti.ba)

Povodom "političkog sporazuma o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH" postignutog u junu između lidera dvije političke stranke, Bakira Izetbegovića (SDA) i Dragana Čovića (HDZ), da se nakon 12 godina konačno mogu održati izbori u Mostaru, Visoki predstavnik u BiH požurio je da kaže tada kako je to "Praznik demokracije". Posmatraču sa strane izgledalo je kao da mu je teški kamen pao sa srca, pa se sad i pod tom zastavom može dalje. Naravno, zaključci dva partijska lidera dogovoreni uz prisustvo predstavnika međunarodne zajednice, usvojeni su zatim u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH u sekund do dvanaest - manje od mjesec dana prije isteka roka kojeg je naložio Sud za ljudska prava u Strazburu presudom u slučaju Irme Baralije. Mostarka je tužila Bosnu i Hercegovinu što u tom gradu nije bilo izbora od 2008.

godine! Iz mnogih ambasada, međunarodnih organizacija i institucija u BiH euforično su podržali događaj koji je, eto, oglasio i još jednu njihovu pobjedu u BiH. Bolje ikad nego nikad. Naravno, slično govore i sljedbenici dvojice domaćih "predstavnika naroda" koji su se, uobičajeno, i ovdje predstavili kao kreatori svekolike političke realnosti u nečemu što bi se trebalo nazvati državom. One realnosti u kojoj je, zapravo, država suspendirana, a "svako drugo rješenje mimo ovakvog bilo bi gore". Neki čak kažu da je ovim Mostar prestao biti "slučaj". Greška! Ovim je Mostar, uz način na koji je "deblokiran slučaj" nakon dvanaestogodišnje ciljane i organizovane blokada stvorio, suštinski, veći, gori i dugoročno čak i za međunariodnu zajednicu razorniji "slučaj".

I ptice na grani znaju da su se dva "lidera" nacionalnih stranaka morala dogovoriti pod pritiskom uslova i roka na tragu pomenute presude. A Evropi je za pritisak trebalo 12 godina, da ne povrijede lokalne partnere onoga što je dostignuti statu quo. Sve je na principijelnom nivou odavno precizno rečeno i napisano povodom i etno-teritorijalnog modela odnosno koncepta političkog predstavljanja spram obaveze poštivanja građanskog političkog koncepta. U praksi je iz "pragmatskih razloga" i linije manjeg otpora partnerima, korumpiranim nacionalistima, eto moglo i drugačije. Zato ni sada, uz "praznik demokracije" i zamaskirane prepravke u Izbornom zakonu u Mostaru ni dalje svaki građanin nije pri izborima potpuno jednak niti ima pravo da bez ikakvih ograničenja sudjeluje u vođenju javnih poslova, da bira i bude biran na izborima za bilo koju javnu funkciju itd.

I šta se dešava? Tragom presude u slučaju Baralija, ta "trijumfalna deblokada" legalizovana kroz Parlament ruga se suštinski principima na kojima su utemeljeni nalozi iz Strazbura i Brisela. Mostarci će glasati, zapravo, u okvirima onih "novih" izbornih pravila kojima se, kao, postižu temeljni ciljevi što su i do sada već tamo postignuti. Dva grada u jednom, etnički organizaciono podijeljena, duhovno čak i mnogo gore nego prije minulih 12 godina jer je vrijeme radilo za projekat za koji su se neupitno borili lideri "sporazuma" – podržani svojim piunima u Parlamentu organizovanom po istim principima.

Jasno je da su mnogi među ovdašnjim "liderima" odavno uvjereni – u skladu sa svojim političkim gabaritima i vlastodržačkom narcisoidnošću – kako su baš oni faktor u sudbinskim geostrateškim priojektima na Balkanu i šire. Sa njima takvima i motivima onih koji ih biraju popravke dugoročno ne može biti. Tim prije što na vidiku nema opozicione snage kapacitirane da nezadovoljnike ovakvim stanjem artikuliše i povedu u drugom pravcu. Mentalitet čekanja da stranci urede ovdašnju realnost do te mjere je postao dominantan da se sa njim mora računati u svakoj ideji o zaokretu. Iz svih ovih razloga – na primjeru Mostara – kapitalno je razumjeti zašto je i stav stranaca ovakav kakav je. Zašto su često i kad vjeruju da "dobro misle" zapravo na krivom putu, i zašto im vlastiti "principi" nisu više onoliko sveti koliko se do prije samo koju deceniju pomišljalo da jesu. Kako je moguće da mnogi od stranaca koji se eto "bave nama", i mimo njihovih interesa, odnosa snaga i uzajamnih igara, tako lako postaju čak i piuni u fakinsko-političkim kalkulacijama ovdašnjih kartelskih interesnih politika. Uporno istih, "demokratski izabranih".

Da bi se koliko toliko razumjela ta njihova pozicija, mora se priča promatrati iz "ptičije perspektive". U njoj smo mi u Bosni i Hercegovini, i ne samo mi, predmet primarno njihovih, pa tek onda, ako i tada, naših interesa. U toj optici i ukupnom stanju u regionu, nismo još prioritet jer ne ugrožavamo njihov interes. Poput slučajeva Srbije i Kosova kao regionalne geostrateške preokupacije i uz cijene otvaranja granica i razmjene teritorija. (Dodik je tu lukavo shvatio američki koncept sa Vučićem pa je stalno u Beogradu). I promjena imena Makedonije je bila njihov interes, opet radi šire muke sa jugom Evrope, pa ulazak Crne Gore preko noći u NATO i kupovina Đukanovića da bi se Rusima zatvaro izlaz na "toplo more".

Tom i takvom stanju "netalasanja" Mostar je postao kamičak u cipeli kojeg se moralo konačno riješiti, "šta se tu može" . Čak i kad bi tu priču htjeli istinski i pošteno mijenjati, veliki je strah i opasno neznanje od toga kuda bi sve odvelo. Mnogo ih je i među analitičarima i političarima koji ponovljaju kako su okolnosti u nas, pa regionalne i globalne bitno drugačije nego u vrijeme smišljanja Dejtona. I eto isprika za "sporazum" o izborima kojim je prevarantski interesno dirnuta samo forma. Hoće se glasati, ali na način koji će sačuvati suštinu, dakle etničku zakovanost dva Mostara u jednom. I vidjeli smo, sve je to postignuto uz zvanične ocjene ambasada i međunarodnih organizacija da je riječ o uspjehu! Niko ne spominje kako se principijelnost Suda u Strazburu nametnula tek rokom u kojem se mora ispoštovati presuda o činu glasanja u Mostaru, a evo 11 godina je bez te principijelnosti, pa ni silom, u suštinski podjednakim slučajeve Sejdić-Finci, Pilav, Zornić, Šlaku isl. A i ti su slučajevi suštinski udar i na Evropsku konvenciju, temeljno evropski građanski koncept i sve drugo što je na nivou EU "principa".

Vjerovatno je pomalo deplasirano danas se baviti propustima što ih je "međunarodna zajednica" napravila u Bosni i Hercegovini od trenutka njihove potrebe da rat treba zaustaviti, pa ga je aršinima te njihove potrebe i zaustavljala. Evo sve do danas. Ništa uz Dejton nije učinjeno ni blizu onoj seriji poteza na kraju Drugog svjetskog rata u Njemačkoj. Niti su pometeni sa političke sceni oni koji su kreirali i realizovali ratne planove, koji su rat vodili i iz njega izašli kao lideri ove ili one mrziteljske provenijencije. Nisu pometene ni političke partije koje su vodile, podržavale i kadrovirale mržnju i krv. Ratni zločinci još uvijek se "procesuiraju", za razliku od Nirnberga koji je završio što je trebalo za beznmalo manje od godinu dana, pa prepustio istoriji dalji posao. Kod nas se na prste mogu nabrojati oni što su presuđeni i odležali a da nisu slobodu dočekali kao heroji, i na aerodromima preseljavajući se sve više u udžbenike "dvije škole pod jednim krovom". Umjesto "Maršalovog" plana projekat nove neoliberalne okupacije dovršio je razaranjem svega što je mogla biti nova šansa za vlastiti razvoj, rast i samopoštivanje. Lopovska privatizacija uvezala je u korupcionaškom interesu i novu klasu dojučerašnjih protivnika, kao što je uvezala u siromaštvu one što nisu sa njima.

Početni kratki poslijeratni entuzijazam i kod kuće i kod pojedinih predstavnika međunarodne zajednice, uz njihovu serioznost i kapacitet, zamjenjen je onima što su dolazili ponekad i sa poštenim ambicijama ali neuklopljeni u nove "trendove" i interese, često bez potrebnih znanja o čemu se ovdje radi i o tome ko su "igrači" što državu kojom vladaju doživljavaju kao lični plijen. Otud je za mnoge od njih i Mostar bio i ostao tek sjajna turistička destinacija uz obnovljeni Most čije je ime počelo, polako, da gubi osnovni smisao. Ostajući za njih prije svega turizam, a ne ono što mu je bio cilj još prije četiri ipo stiljeća - poveznica za sve na obje obale jednoga istog grada. Ma kako se zvali i kojem bogu klanjali.

Mora se dodati, gorim i po njih koji se evo decenijama utrkuju kobajagi reformskim agendama, urgentnim procedurama, procesima, deklaracijama, uslovima, prijetnjama, rokovima, obećanjima...kako bi održavali status quo u kojem se ne puca. Baš onako – uime evropskih vrijednosti. Pa i uz sitne operacije tipa deblokiranih izbora u Mostaru zakivajući zapravo suštinu blokade i podjele mnogo širih dometa. Uz pažljivo a šutljivo praćenje kako curi tamo prema njima, Evropi, onaj dio mlade generacije koji ovdje više ne vidi ni dana obećavane sreće. Ostaju, sve upornije trenirani za pobjede na liniji podjele, oni što su kao generacija već vaspitani da ne prelaze Most, da ne navijaju za isti tim u kojem su igrali podjednako obljubljeni i jedni i drugi i treći, kao i navijači glasači zajedničke izborne jedinice. Da se danas čude kako je to Aleksa Šantić volio Eminu...

Za turiste iz inostranstva uz onakav Kujundžiluk i onu boju Neretve, baš dirljivo.

(interview.b)

Slike nakon užasne eksplozije u Bejrutu minulog utorka užasne su. Slutnje i nagađanja u odgovoru na pitanje "Zašto?" kanališu se od onih što ciljano, eto, "slute" o čemu se tu radi. Kao i u svemu drugom na velikoj svjetskoj sceni. A reklo bi se, sve se desilo tamo gdje već podugo nema rata, gdje nezaustavljivo buja potpuno novi "neboderski" grad, gušeći ostatke onoga što ga je činilo jedinstvenim i vizuelno i po kosmopolitskoj duhovnosti. Od čudesne arhitekture, zapadnog šminkeraja i istočnjačke duhovnosti, do feničanske snalažljivosti, bjelosvjetske mode i pjesme poput neponovljive Fairuz i njenog "Sabaha", ali i moderne Tanie Kasis se "Alahu ekber Ave Maria". Sve je u Bejrutu bilo zamislivo u saživljenosti sa svakojakim razlikama, samo ne ovako brutalan nož u leđa svemu tome zajedno. A Liban jeste već poodavno eto baš takav cilj sili koja naprosto – svog biznisa radi – mora doći glave "Osovini otpora" i fantaziji o ambicijama "šiitskog polumjeseca" sa Hezbolahom kao njihovom brojno najmanjom, ali najjačom karikom. Ta profitabilna rušilačka nakana dosegla je na Bliskom istoku bezmalo histerične razmjere. Odakle onda sve ovo, ko, kako, sa koje strane, u ime čega, ciljano ili slučajno. I najvažnije, zašto?

Mnogi koji dobro poznaju Bejrut odgovore će tražiti i u odavno prihvaćenim fatalizmima što tamo odvajkada važe, a nezamislivi su za ogromnu većinu izvan arapskog svijeta. Možda jedino ne i kod starosjedilaca Damaska. Oni su po mnogo čemu ista krvna grupa. Bejrut je odvajkada bio grad u kojem je budućnost trijumfovala nad prošlošću. Nakon bezbrojnih ratova, oni su pospremajući krhotine smišljali kako će dalje. Uvijek su imali snage i volje da se sukobi provocirani uglavnom izvana privedu kraju i da se vrate nadmetanjima u ljepoti življenja. Sudbina im je, međutim, bila određivana i time što su svojim slobodama vazda kukurikali prije zore. Poznato je kako to završava.

Ukratko, Liban je sa kršćanima, sunitima, šiitima, Druzima, Palestincima i raznim "drugim" mnogima u tamošnjem svijetu svojim šejtanlucima u razlikama postali dodatna provokacija. Posebno za tvorce takozvanog "arapskog proljeća" i njihove ideje o ciljano kontrolisanim slobodama. Sila nebeska zato je pokrenula svoju priču. Ona se ne može se razumjeti bez uvida u nju odande, iznutra, i uz analizu "odozgo", pa i sa distance. Samo se tako moglo doći do velike slike, potvrde slutnji povodom igara i interesa većih i od Bejruta, Damaska, pa i od tragedija poput one s početka minule sedmice. Bejrut i posebno tamošnji Hezbolah su u štabovima planera eliminacije neposlušnih ucrtani kao prepreka projektima grandioznih dosega, jer su tamo izrasli neprijatelji koji se rugaju sili što "spašava region". Do sada ih nije bilo moguće ni disciplinovati, a onda ni uništiti, prvo politički, ni kroz "demokratske" organizacije i institucije, pa onda ni vojno uz koalicije poslušnih.

Listajući ovih dana tekstove iz minulih godina ispisivanih i tamo i ovdje povodom tzv. "arapskog proljeća", zaustavim se na "Leilnoj revoluciji". Napisao sam ga početkom marta 2013. u Damasku. Znači godinu i nešto više nakon početka glasovitog "proljeća", prije sedam i po godina. Puno toga mi je danas prošlo kroz glavu povodom tog teksta, mada tada nije bilo ni slutnje o "eksplozivnom đubrivu" pohranjenom davno u luci iza kraja slavnog bejrutskog Korniša. Kao što još niko ne zna definitivno šta je ili ko je tu ukresao vatru, kako se sve deslo, zašto itd. A cijelu sedmicu odgovore nabacuje svako kako mu se sviđa ili odgovara nalogu nekog "odozgo", šireći ciljanu priču i drugima unaokolo.

Provokacija za ono ispisao tog marta 2013. bile su strasne tvrdnje izvjesne mlađane i energične Leile Ride tamo, Makedonke po majci, Sirijke po ocu i Hrvatice po pasošu, revolucionarke koja je skajpom uz kokice i kartanje sa kolegama, nadahnuto i uvjereno, kako priliči osobi "zaduženoj za medijsko predstavljanje Sirijske slobodne armije (FSA) i njene brigade nazvane po starom egipatskom imamu Az Bin Abdal Salam", objašnjavala krucijalne elemente sirijske drame. Uz kvalifikacije precizne i bez dileme, poučno, pa i dirljivo. Unaprijed diskvalifikujući svaku ideju u glavama onih što "ne razumiju Asadov režim".

Pisao sam dalje: Očigledno nezatrovana svjetskim marifetlucima i pogrešnim tumačenjima, potkovana nepobitnim faktima i okružena dobrim ljudima, Leila je ustvrdila energično, baš kao svaki pravi PR revolucije, kako je "medijska laž da Zapad naoružava revolucionare, da sve ono u medijima o islamistima treba zaboraviti, da u njihovim redovima nema terorista, da svi oni nose oružje samo da bi se branili, a samo ponekoga ubiju tek da bi se osvetili".

Posebno nam je objasnila revolucionarka Leila sa kalašnjikovom o ramenu u tamošnjim "humanitarnim akcijama", da "postoje mnoge teorije" o tome šta se to tamo dešava, a jedna je da su "sukob producirale obavještajne službe zapadnih zemalja koje žele kontrolu nad glavnim sirijskim resursima , naftom i plinom..." Prema njoj, sve je ovo potpuna neistina "u koju vjeruju samo oni koji ne poznaju brutalni karakter Assadovog režima"...

I dalje je napisano: ...Brutalne istine o kojima se očigledno ne govori uz kokice i karte tamo kod Leile, podjednako kao ni u velikoj većini medija u svijetu i u nas, uz mnoge druge ni malo romantične istine su slijedeće:

Glavni uzroci krvavih sukoba na Bliskom istoku su interesi povodom novih otkrića velikih rezervi gasa na prostorima Katara, Sirije i Izraela. Ogromna je zainteresovanost Evrope za tu "čistu energiju" jeftiniju od nafte. Planirane trase za tu energiju i bitka za njih osnovni su povod i razlog već postojećih i tek dolazećih sukoba.

Geostrateški ciljevi Zapada u regionu su da se snagom NATO-a ili provociranim građanskim ratovima i bombardovanjem, otklone prepreke i obezbijedi oživotvorenje saudijsko-katarske agende širenja režima sunitskog "Muslimanskog bratstva", novog partnera Zapada na Istoku. Time se valja suprotstaviti i rastućem utjecaju šiitskog Irana i njihovih saveznika. Kataru se mora obezbijediti da postane glavni snabdijevač Evropske unije gasom. To ne smiju biti Iran i Sirija koji sa Irakom već godinu dana grade gasovod od iranske luke Assalouyeh, iz gasnog polja Pars u Perzijskom zaljevu, prema Mediteranu preko Damaska, do luke Tartus blizu granice sa Libanom. Vrijednost gasovoda je 10 milijardi dolara. Na nesreću, pomenuto gasno polje Pars, najveće na svijetu, u oblasti je podijeljenoj između Katara i Irana. Oni koji se bave ovom pričom kolokvijalno taj gasovod zovu "šiitskim gasovodom" jer ide od Irana, preko Iraka u kojem nakon američke intervencije i obaranja Sadama dominiraju šiiti, do Sirije u kojoj je na vlasti Alavit Asad. Priča je jasna a zamagljivanja i ismijavanja tipa brige za ljudska prava su dosegla razmjere čudesa...

Nimalo nebitna nije ni procjena Zapada, Amerikanaca posebno, da je sve očiglednije prisustvo Rusije, koja se mimo očekivanja podiže iz pepela i vraća na veliku scenu Bliskog istoka i Mediterana. Tartus u Siriji im je odavno vojna baza. Prisustvo Rusije tamo za Zapad je opasno i treba ga blago kazano suzbiti. Zbog svega ovoga eto i direktne materijalne i vojne podrške izvana "braći revolucionarima", uključujući ti i samom crnom đavlu, ako se u Siriji bore protiv režima, ma kakav on bio. O karakteru tog režima se, naravno, može razgovarati, ali na način koji sigurno ne zavrijeđuje pažnju u poređenju sa mnogim drugim režimima u regionu koji su višestruko gori, ali su zaštitnici imperijalnih interesa tamo. Plaćenici iz Libije, Avganistana, Pakistana, Jemena, Saudijske Arabije, Čečenije, pa i iz Evrope ponajmanje su "dobri ljudi i prijatelji" ma kome u sirijskom narodu.

Pojednostavljeno kazano – piše u tekstu iz 2013. – interesna podjela je, dakle, jasna. I vojna i politička. Na jednoj strani su Katar, Izrael i Turska specifičnih interesa, igrači Zapada uz sunitsko i salafijsko kraljevstvo Saudijsku Arabiju. Logistiku pružaju i mnogi drugi režimi u regionu plus i zemlje iz EU. Na drugoj su strani Sirija i Iran, uz podršku Iraka i Hezbollaha u Libanu, te Rusije i Kine u "zaleđu". Rusija brani svoj komad imperije, vojni i energetski. A zašto Kina? Pa ne treba zaboraviti da je iranska nafta a za sada indirektno i ruski plin, hrana eksplozivnom rastu Kine, što je Americi sve veća kost u grlu. Kao što se ne može prenebregnuti ni očigledan dogovor Emira od Katara sa "Muslimanskim bratstvom" jer mu se mir u kući plaća podrškom ekspanzionizma Braće okolo. Ozbiljni analitičari tvrde da bi njihova pobjeda u regionu (u Egiptu su već zavladali) promijenila čitavu geopolitiku svjetskog tržišta gasa na štetu Sirije, Irana i Iraka, Rusije i Kine. Za Rusiju je stvar dodatno opasna i zbog one pomorske baze u pomenutomTartusu, blizu područja Qara gdje je u avgustu 2011. otkriveno ogromno polje gasa. Vlada u Damasku to pokušava s razlogom minimizirati, ali pouzdani izvori kažu da su procijenjene količine otkrivenog gasa podjednake, ako ne i veće od onih u Kataru.

Teško je u cijeloj priči smetnuti s uma da se, eto, baš u zoni ovih "revolucija", a posebno u Kataru, poodavno već kao "slučajno" nalaze značajni komandni centri američke vojske, štab Centralne komande vazdušnih snaga SAD, komanda 83.Ekspedicione vazdušne jedinice RAF-a, te 379.Vazdušnog ekspedicionog krila USAF (Air Expeditionary Wing USAF). U komšijskom Bahreinu je i komanda Pete flote. Naravno nimalo nije nebitna ni logistička udarna pesnica druge vrste, medijski specijalac Al Jazeera...

U svemu ovome storija o Izraelu i njihovim dvojakim interesima je posebna. Na jednoj strani je razumljiva potreba priklanjanja zapadnim energetskim šemama i projektima, a na drugoj strah od pobjede salafija i vehabija protiv Asada, "neprijatelja koji se držao dogovora". Oni su izgleda jedini protivnici Asada koji razumijevaju da je u komšiluku sami đavo pušten sa lanca. I da se svojevremena storija sa stvaranjem talibana u Avganistanu u ime borbe protiv Rusa ponavlja u mnogo goroj formi. Da se ne spominje kako Izrael uvijek voli kada se Arapi u okolini tuku između sebe. Svaki poginuli njihov vojnik, o teroristima da i ne govorimo, manja je opasnost za njih.

Ovo su samo mrvice u priči o "arapskom proljeću" i "revoluciji" u Siriji što se romantično prepričava kao ep o arapskoj braći koja hoće da donesu slobodu Siriji..."

Uz sve ovo, tada napisano a – neka čitalac sudi o kakvom se kontekstu radi – evo mu od tada više od sedam godina realnosti – istoj priči u međuvremenu su pridodati novi momenti. Mimo svih drugih najvažniji je da tamo Sirija nije pala, Iran je najstrašnije pritisnut ali odolijeva, Irak je u haosu i koliko-toliko se otima, Palestine je sve manje svakim danom, a nezavisno još "leluja" na okolnim vjetrovima Jordan. Egipat je smiren povratnikom vojnikom na čelo zemlje. On je zamijenio politički nesnađenog i poslu nedoraslog lidera Muslimanske braće. A i kako će kad "Braća" doktrinarno ne znaju šta je država pored "ume".

Najvažnije u svemu jeste da paniku liderima "globalizovane sile" kontinuirano i sve duže stvara Hezbolah u Libanu, strateški saveznik Irana. Samo ne više kao "teroristička organizacija" iz južnog Bejruta, već legalna i legitimna partija, plus veoma respektabilna vojna snaga protiv koje su sve pokušali pa ništa. Uz to su i jedini koji su na vojnom polju porazili Izrael braneći sebe i Liban 2006. U parlamentarnoj su koaliciji sa kršćanima, vojno su sazreli u "ozbiljnom" ratovanju u regionu mimo malih tajnih operacija na granici sa Izraelom. Otud ni ciljano pušteni glas među muslimanima sunitima o pošasti "Šiitskog polumjeseca" (od Libana do Irana, Sirije, Iraka sve do Pakistana...) nije zamaglio realnu storiju o zapravo "Osovini otpora" Izraelu i drugima kojima je isključivo do potpune vlasti nad energijom i drugim resursima, otkrivenim i neotkrivenim.

Iz Rijada koji je od pripadajuće koalicije dobio zadatak da preko "svog" premijera u Bejrutu Saada Haririja izblokira Hezbolah u Libanu, već se poduže histerično reaguje na neuspjeh te operacije. Čak su Haririja i svojevrsnim kidnapovanjem pokušavali da natjeraju na agresivniju operaciju u tom smislu, a ako ne ide i da ga smijene rođenim bratom. Pa nije išlo. Liban je branio premijera na ulici i uz podršku – Hezbolaha! Od tada je krenuloa unutrašnja operacija napada na vlasti Libana. Promjena ukupne realnosti u zemlji, vjerovali su, egzistencijalni je udar i na Hezbolah. Pokrenute su demonstracije protiv korupcije koje, naravno, ima. Brutalni nemiri traju, udari su na svaku vrstu sistema i reda sada najneophdnijeg, iz centralne banke se volšebno ispumpava novac, svakodnevni život je na ivici potpunog haosa, baš kao u onim "proljećima. Amerikanci su požurili i sada, nakon eksplozije, da "ohrabre mirnu promjenu režima" (sic!), otvorenim iskazivanjem nepovjerenja postojećoj vladi Libana, ma koliko se nova garnitura unazad nekog vremena trudi svim silama da život vrati u normalu. Aktuelni premijer Diab je shvatio poruku koja je zapravo ogromni pritisak na njega i sve ministre – da odstupe. Smirivanja neće biti dok Hezbolah ne ode ! Takava je računica izvana.

Nije lako, Liban poodavno otklizava u organizovani haos ali, ima ih koji kažu da je bivalo i gorih situacija pa su pronađeni mehanizmi i za ustav iz Taifa (1989.) kojim je definisana etnička i vjerska ravnoteža u zemlji, i za jaku monetu i funkcionalan finansijski sistem, i za investicije i održavanje atmosfere za veselja, optimizam, za održavanje svega mogućeg a tako različitog od svijeta unaokolo.

Jasno je da će se konstrukcija Libana pokušavati da srušiti dekonstrukcijom društva u kojem, uz sve razlike u porijeklu i mentalitetu većina Libanaca nastoji održati zemlju na istorijskim tradicijama. A opsesija da treba dekomponovati kompletnu građevinu zvanu Hezbolah u koaliciji sa "nepodobnim" kršćanima polazi od čistog interesa da se Liban uskladi samo sa interesima novog vladara – globalnog profita i novca u posjedu onih kojima je Istok oduvijek služio samo da bi mu se uzimalo. Napadi u Bejrutu temeljem "novih proljećarskih taktika" idu iznutra, sve dok "revolucija" ne vrati na prijestolje zapadu poslušne. Bivao sam često tamo i kod jednih i drugih i trećih, gledao i razumio. Žao mi je Bejruta, ali opet će oni na noge. Tamošnjim stanovnicima generalno uvijek je važno pomesti nered, a ne dosoljavati muku kako bi se nadovezivala do nepovratka.

 (6yka.com)

 

Balkan je danas daleko čak i od onog stanja nade nakon krvi, prije dvadeset i kusur godina. 

Neko reče ovih dana kako nas je korona odvojila od svijeta, od svega čime smo se bavili u sebi i sa sobom, a opet, rutinski i nesvjesno mimo sebe. Kao normalna svakodnevnica. Među onim pričama kojima smo se prestali baviti – sve što predugo traje bez pomaka pokopa indiferentnost – bila je i nekada velika priča o tome kako će cijeli takozvani Zapadni Balkan za naših života postati Evropa. Ovako ili onako, neko prije neko kasnije, neko zahvaljujući tome što se stvarno primakao ispunjenju briselskih uslova, neko zato što to treba velikima u kojekakvim geostrategijama, zapravo, interesu za ono što imaju mali, a pojeftino je i njima važno.

Za ovu veliku priču Evrope na Balkanu zakačilo se od minulih balkanskih raspada i ratova bezbroj politika i političara, eksperata, stručnjaka, EU funkcionera i kloniranih birokrata, paralelnih ambasada i predstavništava EU, da se o međunarodnim organizacijama, bankama i nevladinim organizacijama i ne govori. Valjali su se samiti, konferencije, okrugli stolovi, stotine hiljada stranica zaključaka, rezolucija, analiza, knjige su napisane, a o "radnim materijalima" da se i ne govori. I, eto, da se samo važni skupovi Unije na ovu temu spomenu: U minulih 21 godinu, priča je otvorena 1999. god., kada je Evropska komisija inicirala stvaranje Procesa stabilizacije i pridruživanja, pa preko poziva pridruženju iz Zagreba 2000. godine, potom Soluna 2003. i neupitne budućnosti regiona u EU (tada se projekat odnosio na pet država, Albaniju, BiH, Hrvatsku, Makedoniju i Srbiju i Crnu Goru) do Zagrebačkog samita video linkom minulog šestog maja.

U završnom dokumentu evropskih "čelnika" u Zagrebu, uz pozvane predstavnike sada šest zemalja Zapadnog Balkana (Hrvatska je unutra, Srbija i Crna Gora su se razvele, a uz veliku protokolarnu gimnastiku "samitu" je priključeno i Kosovo), cijelom ovom "procesu" koji traje, evo, duže od dvije decenije, posvećena je doslovno jedna jedina rečenica. Ona glasi: "EU ponovo potvrđuje svoju nespornu podršku evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana"! Pojmovi poput proširenja, integracije, zemlje kandidata, pregovora itd. nigdje se ne spominju. Na početku treće decenije od obznanjivanja projekta stabilizacije i pridruživanja, čelnici Evropske unije "potvrđuju podršku..." A ogromna većina građana pomenutih država na koje se priča odnosi, da o građanima zemalja Evropske unije ne govorimo, ni ovu, ni bilo koju drugu odluku ili podršku pristiglu iz Zagreba nisu ni primijetili, ne samo zbog korone.

Hrvatski dužnosnici, evo već šest mjeseci, ushićeni su izuzetnim priznanjem "predsjedavanja Evropom", dodijeljenog rutinskom rotacijom među članicama EU. Minule tri sedmice utrkivali su se u egzaltiranim izjavama kako je "samit veliki uspjeh hrvatskog predsjedavanja" (nasuprot uočljivim pristojnim, ali decidnim, drugačijim izjavama iz krugova u EU). Ministar vanjskih poslova Grlić-Radman potpuno je prihvatio sofisticiranost EU izričaja, pa je kazao golemu mudrost, ohrabrujuću za države na koje se priča odnosi: "Potpora europskoj perspektivi je na neki način proširenje...!" Premijer Plenković izjavio je kako je "održavanje Zagrebačkog samita samo po sebi snažna poruka..." Izvještači sa skupa gdje je uslov za prikazivanje šefova delegacija bio da iza sebe nemaju zastavu države iz koje su, da uz ime nemaju funkciju, da ne postoji nikakav identifikacioni znak uobičajen u svakom protokolu – sve to kako bi došli na link i oni koji ne priznaju Kosovo – objavili su mnoge pikanterije koje doista od cijele priče čine popriličnu grotesku. Ne toliko zbog Zagreba kao domaćina, koliko zbog cijelog konteksta do kojeg je, evo, dobacila nekada tako optimistična ideja o "Balkanu u Evropi".

Dokumenat "pozdravlja snažnu posvećenost partnera sa Zapadnog Balkana davanju prvenstva demokratiji i vladavini prava, posebno borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala..." A uvažavani "Freedom House" iz SAD-a objavljuje baš tih dana izvještaj u kojemu su Srbija i Crna Gora skinute sa liste "demokracija" i smještene pod "hibridne režime". Podjednako tako, naspram "posvećenosti borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala..." u BiH je, recimo (i ne samo u BiH), u samo tri mjeseca naprosto eksplodirao korona-kriminal, do čudovišnih razmjera. Kod nas su kriminalna zahvatanja u fondove države, pljačke budžeta, lopovske raspodjele donacija, sprdanja sa zakonom o javnim nabavkama itd. poprimila neslućene razmjere. A temeljna podloga za ovo je u mizeriji do koje je dovedeno stanje sa "posvećenošću demokraciji i vladavini prava". Uz objeručke prihvaćenu strast kojom su iz sistema potpuno, u ime pandemije, isključene institucije, parlamenti, stručnjaci čija su mjesta uglavnom zauzeli na svaki način potkapacitirani pojedinci. Naravno, kao produžene ruke partijskih moćnika iz sjene koji su državu strpali u vlastiti džep. Uz sve to, na Zagrebačkom samitu, predsjednik Evropskog vijeća izjavljuje "kako je važno da zemlje Zapadnog Balkana nastave s reformama..."

Ko je iole pratio dvije decenije unazad odnos vrha EU birokratije spram dramatičnog otklizavanja "Balkana" nizbrdo, sjetiće se, recimo, ne tako davno davanih izjava Mogerini i Hana po Sarajevu kako "BiH na reformskom putu prema EU postiže impresivne rezultate..." Ovakvim povodima, Bodo Veber, pedantni i predani njemački analitičar bh. stvarnosti svojevremeno je napisao: "Kako EU kao svoje partnere na Zapadnom Balkanu prihvata korumpirane političke elite, ona se time stavila na stranu protivnika reformi i od procesa integracija stvorila ad absurdum..." U čemu je problem među tom nebrojenom armijom dobrohotnih Evropejaca koji djeluju i ugodno žive na jaslama projekta navodno nesporne podrške evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana? U naivnosti, ignoranciji, aroganciji ili pukoj nezainteresovanosti... Ili, da se ne lažemo, pomenutim "geostrategijama" koje se savijaju isključivo na interesu eksploatacije slabijih.

Rezultat ispod crte podvučene pod Zapadni Balkan, kojeg EU očito odguruje od sebe, jer ih Balkan de facto više ne interesuje, baveći se sobom, a ne znaju kako bi, zajedno sa Vašingtonom, stvar pustili niz vodu da izgleda kako kobajagi nisu, dosta slikovito, precizno i mora se priznati znalački sažeo je nedavno Thomas Brey, akademac i uz ostalo dugogodišnji dopisnik njemačke agencije DPA na Balkanu. Napisao je pojednostavljeno, ali znakovito: ...Bosna i Hercegovina je propala država u kojoj se ne nazire kraja mizeriji. U svađi među Srbijom i Kosovom nema rješenja na vidiku. Crna Gora i Srbija klize u autoritarne forme vladavine. Albaniju, zbog problema sa politikom droge, smatraju "Kolumbijom Evrope". Sjeverna Makedonija je postala igračka u geopolitičkom razračunavanju između SAD i Rusije. A Briselu ne uspijeva da smiri čak ni pogranične zađevice na sjeveru Jadrana između Hrvatske i Slovenije, dvije EU države...

Nijemac ovdje, naravno, ne pominje ni ulogu svoje zemlje u proizvodnji nove EU "pandemija klaustrofobije", ili Sarkozija koji je prošle jeseni uslove Balkancima za nastavak puta prema EU digao na kvadrat. Ko se sjeća zna da tako nije bilo ni približno kada su Evropi i Americi zatrebali svojevremeno u proširenju Bugarska, Rumunija, Mađarska, Poljska, Češka, Baltičke zemlje... svi koji su stvarali "energetsko-vojno-demokratski" prsten oko Rusije. Naravno, druga vremena, drugačiji ciljevi i druga priča. Danas su Briselu partneri među političarima na Zapadnom Balkanu oni koji su lukavim i lažnim obećanjima hiljadama EU diplomata nudili obećanje da je sve ok u održanju stanja u kojem nema pucanja, što je vrhunac sreće generacija kloniranih birokrata, od kojih većina naprosto ne shvata Balkan, čak i kad dobrohotno razmišljaju. Drugačije im vaspitanje.

Balkan je danas, naprosto, daleko čak i od onog stanja nade nakon krvi, prije dvadeset i kusur godina. Evo, i minulih dana, iz Sarajeva se zakotrljalo ono za što je teren polako, a efikasno čišćen od tada do danas. Kao da je bilo sasvim dovoljno da se sa kakvog-takvog zajedničkog puta u složenoj državi dođe do raskršća na kojem isplivava mržnja – ne ko će kojim putem, već kako urušiti put drugome. Smisao politike u ime partikularnog interesa kojeg usmjeravaju tri političke oligarhije kartelskog tipa jeste poraziti drugog, a ne potražiti više zajednički put. Pri tome se već sve crpi na genetici "matica", a zatečene manjine na mikro-prostorima su na muci. Oni što razmišjaju još uvijek u kategorijama "zajedništva" sve se glasnije etiketiraju pristalicama bivšeg "zločinačkog režima". Ova realnost postaje vidljiva i vrapcima na grani, a odgovor Brisela – uz zaključke o "posvećenosti partnera (sa Zapadnog Balkana ) demokraciji" naprosto je u gromoglasnoj šutnji ili izrečenim nesuvislostima. Tako uz završetak Zagrebačkog samita održanog na daljinu, bez zastava i identiteta učesnika, poletna pripadnica iz ekipe domaćina samita, upozori u novinama kako "imamo situaciju da se ljudi iz regije okreću 'sirenskim' ozivima drugih, trećih aktera koje ne želimo vidjeti u Evropi..."

Ne shvata ambiciozna protivnica "drugih u Evropi" da uvijek i svugdje u politici prazan prostor ostavljen u neznanju, gluposti i sebičnosti od strane jednog, postaje meta i cilj nekom drugom, trećem... "Sirenski" pozivi na Balkanu će doći i već dolaze od onih koji se osjećaju ostavljenima, nezadovoljnima i prevarenima. Tako se ne osjećaju lideri ovdašnjih naroda, "jaki momci" koji garantuju Evropi balkanski "status quo". U Briselu su se opredijelili za slatkorječive političko-mafijaške bosove kao za svoje partnere, a ne za njihove žrtve poticane dodatno na podjele, nacionalizme i nove raskole.

Takvoj politici koju vode u Briselu, njihovim birokratama i svakom narednom "samitu" održanom na istim talasnim dužinama poput ovog posljednjeg, neko će odavde otpjevati staru divnu pjesmu Prljavog kazališta – Uzalud vam trud svirači...

Ima tu i onaj stih dalje: "... Za drugog su dunje žute..." Ali džaba, to svakako neće shvatiti.

(6yka.com)

Ajatullah Sejjid Ali Hamenei je na početku svog govora čestitao predstojeći Ramazanski bajram svim muslimanima na svijetu, a određivanje Međunarodnog dana Kudsa nazvao mudrim potezom osnivača Islamske Republike Iran, Imama Homeinija, i karikom koja spaja muslimane i ujedinjuje njihov glas u vezi sa svetim gradom Al - Qudsa i Palestinom.

"Nacije su dočekale Dan Al-Qudsa i obilježile ga kao prvi obavezan zadatak, podizanje palestinske zastave slobode. Glavna politika bahatosti i cionizma jest umanjiti palestinsko pitanje u umovima muslimanskih društava i odvesti ga u zaborav. I najnužniji zadatak je boriti se protiv ove izdaje koju su počinili neprijateljski politički i kulturni plaćenici u samim islamskim državama. A istina je da veličina palestinskog pitanja nije nešto što revnost, samopouzdanje i rastuća inteligencija muslimanskih naroda dopuštaju da se zaboravi; međutim, Sjedinjene Države i ostale hegemone i regionalne marionete trebale bi upotrijebiti sav svoj novac i moć za to.
Prije svega, to je podsjetnik na veliku tragediju uzurpacije palestinske države i formiranja cionističkog karcinoma u njoj. Među ljudskim zločinima sadašnjice, ne postoji zločin ove veličine i intenziteta. Uzurpacija zemlje i protjerivanje ljudi iz njihovih domova i predaka zauvijek. S najgrubljim oblicima ubojstava, zločina, uništavanjem baštine generacijama, i desetljećima neprekidnog historijskog ugnjetavanja, uistinu je novi zapis ljudske prirode i zla.

Glavni krivac za ovu tragediju bile su zapadne vlade i njihova zla politika. Na dan kada su pobjedničke vlade Prvog svjetskog rata podijelile zapadnoazijsku regiju, azijski teritorij Osmanskog carstva, među sobom na Pariškoj konferenciji kao najvažnije ratne plijene, bila im je potrebna sigurna baza u srcu regije kako bi se osigurala njihova stalna dominacija. Osjećali su se ispred. Već dugi niz godina Britanija je pripremala teren za Balfourov plan, a uz pomoć jevrejskih zlatara pripremila je roman pod nazivom cionizam. I sada su praktični temelji postojali. Od tih godina nadalje postepeno su gurali naprijed, da bi na kraju, nakon Drugog svjetskog rata, iskoristili nepažnju vlada regije i proglasili lažni režim i državu bez cionističke nacije. Cilj je najprije bila palestinska nacija, a potom i sve nacije u regiji.

Pogled na kasnije događaje u regiji pokazuje da je glavni i neposredni cilj zapadnih i židovskih poduzetnika u uspostavljanju cionističke države bio uspostavljanje stalne baze prisutnosti i utjecaja u zapadnoj Aziji i pružanje bliskog pristupa intervencijama i nametanju prevlasti zemljama i vladama u regiji. . Tako su lažni i uzurpativni režim opremili svim vrstama objekata za stvaranje moći – i vojnim i civilnim – čak i nuklearnim oružjem, a u svoje planove uključili su i razvoj ovih kanceroznih žlijezda od Nila do regije Eufrat.
Nažalost, većina arapskih država postepeno se predala nakon prvog otpora, od kojih su neki bili divljeni, a posebno nakon što su Sjedinjene Države ušle kao skrbnice pitanja, zaboravljajući i na svoje ljudske, islamske i političke dužnosti, kao i na svoju arapsku revnost i bahatost. I lažnom nadom pomogli su neprijateljskim ciljevima. Camp David je jasan primjer ove gorke istine.

Nakon nekih nesebičnih napora u prvim godinama, militantne grupe postepeno su se povlačile u pregovore s okupatorom i njegovim pristalicama, ostavljajući trag koji bi mogao dovesti do realizacije palestinske muke. Pregovori sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim vladama, kao i s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju, gorko su i neuspješno iskustvo za Palestinu. Demonstracija Maslinove grane u Generalnoj skupštini UN rezultirala je samo štetnim ugovorom s Oslom i na kraju dovela do tragične sudbine Yassera Arafata.
Uspon islamske revolucije u Iranu otvorio je novo poglavlje u borbi za Palestinu. Od prvih koraka, proterivanje cionističkih elemenata, koji su Iran smatrali za vrijeme Taghuta kao jedno od njihovih sigurnih utočišta, i predaja neslužbenog veleposlanstva cionističkog režima u ime Palestine i prestanak protoka nafte glavnim dijelovima i opsežnim političkim aktivnostima, sve je to stvorilo “Front otpora”. Postao je to čitav region, a nada u rješenju problema rasplamsala se u njihovim srcima. Pojavom Fronta otpora rad na cionističkom režimu postajao je sve teži – i, naravno, mnogo teži u budućnosti – volji Bože – ali napori režima pristalica režima, na čelu sa Sjedinjenim Državama, da ga brane naglo su se povećali. Pojava vjernih, mladih i samožrtvenih snaga Hezbollaha u Libanonu i formiranje Hamasovih i islamističkih džihadskih provokativnih skupina unutar palestinskih granica alarmirali su ne samo cionističke vođe, već i Sjedinjene Države i druge zapadne militante, kao i regrutovanje iz regije i iz arapskog društva. U prvom planu bila je podrška tvrdokornih ljudi i omekšavanje uzurpantskog režima. Rezultat njihovog danas velikodušnog rada očit je u ponašanju i govoru nekih vođa arapskih država i nekih izdajničkih arapskih političkih i kulturnih aktivista.

Danas se pojavljuju razne aktivnosti na obje strane bojnog polja, s razlikom što se Front otpora kreće prema sve većem autoritetu i nadi za sve većem apsorpciji elemenata moći, a naprotiv, Front za ugnjetavanje, nevjeru i aroganciju postaje sve spremniji, očajniji i slabiji. Jasan pokazatelj ove tvrdnje je da je cionistička vojska, koja se nekad smatrala nepobjedivom i nezaustavljivom, te velike vojske dviju zemalja koje napadaju.
Ova vojska je sada prisiljena da se povuče i prizna poraz u borbi borbenim snagama u Libanonu i Gazi. Međutim, polje borbe je vrlo ozbiljno i promjenljivo i treba mu stalnu njegu, a tema te borbe je vrlo važna, ključna i vitalna. Svaka nepažnja i greška u osnovnim proračunima uzrokovat će velike gubitke.

Na osnovu toga htio bih preporučiti svima onima koji su zabrinuti zbog palestinskog pitanja:
1- Borba za oslobođenje Palestine je džihad zarad Boga i islamske dužnosti. Pobjeda u takvoj borbi je zagarantovana, jer je borac, makar i ubijen, postigao jedinstvo. Osim ovoga, pitanje Palestine je ljudsko pitanje, proterivanjem miliona ljudi iz svojih domova, farmi i mjesta prebivališta i posla, ubistvima i zločinom, boli i utječe na svaku ljudsku savjest, a ako imate hrabrosti, morate se boriti. Pravi. Tako da je ograničavanje na čisto palestinsko i uglavnom arapsko pitanje ogromna greška. Oni koji krive kompromis nekolicine palestinskih elemenata ili vladara nekoliko arapskih zemalja na prelasku ovog islamskog i ljudskog pitanja teško griješe u shvaćanju tog problema i vjerovatno izdajući njegovu distorziju.

2- Cilj ove borbe je oslobađanje cijele palestinske zemlje – od mora do rijeke – i povratak svih Palestinaca u njihovu zemlju. Njegovo spuštanje na stvaranje države u jednom kutku ove zemlje, na ponižavajući način na koji se u literaturi govori o bezobraznim cionistima, nije ni znak legitimnosti niti znak realizma. Činjenica je da su danas milioni Palestinaca dostigli nivo misli, iskustva i samopouzdanja koji ovaj veliki džihad može učiniti naporom i, naravno, osigurati im Božju pomoć i konačnu pobjedu, što je i rekao: Aziz: (1) Bez sumnje će mnogi muslimani širom svijeta pomagati i suosjećati s njima, Bože.

3. Iako je u ovoj borbi dopušteno iskoristiti bilo kakvu zakonitu i legitimnu mogućnost, uključujući globalnu podršku, svakako se mora izbjegavati povjerenje zapadnim vladama, kao i njihovim naizgled ili interno ovisnim svjetskim skupštinama. Oni su neprijatelji bilo kojeg utjecajnog islamskog entiteta; Oni ne poštuju prava ljudskih bića i naroda; Oni su sami nanijeli najviše štete i zločina islamskom ummetu; Koja je globalna institucija ili zločinačka snaga trenutno odgovorna za atentat, masakre, ratove, bombaške napade i umjetne gladi u nekoliko islamskih i arapskih zemalja?

Danas svijet broji koronske žrtve jednu po jednu diljem svijeta, ali niko se nikada nije zapitao ko je odgovoran za stotine hiljada mučenika, zarobljenika i nestalih u zemljama gdje su Sjedinjene Države i Europa zapalili plamen rata. Ko je odgovoran za sva ta nepravedna krvoprolića u Afganistanu, Jemenu, Libiji, Iraku, Siriji i drugim zemljama? Ko je odgovoran za sve ove zločine, uzurpaciju, uništavanje i tlačenje u Palestini? Zašto niko nije računao ove milione potlačene djece, žena i muškaraca u islamskom svijetu? Zašto niko ne izražava saučešće masakru muslimana? Zašto milioni Palestinaca moraju sedam godina biti kod kuće i biti u egzilu? I zašto bi se trebao vrijeđati sveti Quds, prvi kibli muslimana? Takozvane Ujedinjene nacije ne rade svoj posao, a takozvane organizacije za ljudska prava su mrtve. Sloganom „Odbrana prava djece i žena“ nije obuhvaćena djeca i potlačene žene u Jemenu i Palestini. Ovo je situacija opresivnih zapadnih sila i svjetskih skupština ovisnih; Stanje nekih njihovih uzastopnih vlada u regiji s obzirom na sramotu i sramotu još je gore od toga. Stoga se revnosno i religiozno muslimansko društvo mora osloniti na sebe i svoju unutrašnju snagu; Izvlači snažnu ruku iz rukava i savladava prepreke vjerujući u Boga.

4. Važna stvar koju politička i vojna elita islamskog svijeta ne smije zanemariti je politika Sjedinjenih Država i cionista u prenošenju sukoba na stražnju stranu otpora. Izbijanje građanskog rata u Siriji, vojna opsada, svakodnevna ubojstva u Jemenu, atentat i uništavanje, proizvodnja ISIS-a u Iraku i slični slučajevi u nekim drugim zemljama u regiji svi su trikovi za zabavljanje otpora i pružanje šanse cionističkom režimu. Neki političari u muslimanskim zemljama neznaju, a neki su svjesni da su koristili ove neprijateljske trikove. Način da se spriječi provođenje ove zlonamjerne politike uglavnom je potražnja i ozbiljna potražnja nesavjesnih mladih širom islamskog svijeta."