»Politički« Bejrut sa svojom čudnom i ranije ne baš poznatom unutrašnjom stabilnošću između kršćana, sunita i šiita, uz sve njihove specifičnosti - ipak živi u jednom novom balansu. Ma koliko taj balans bio ovisan i o ogromnim pojedinačnim i klanovskim interesima, korupciji i političkim manipulacijama

Piše: Zlatko Dizdarević

Nakon sedam provedenih dana u Damasku obreo sam se u Bejrutu koji i pored svih muka kako-tako uspijeva da sačuva svoju uspravnost mada mu se na leđa evo sve drskije zaskakuje bahato ambiciozni Erdogan kobajagi u ime odbrane od Kurda. I uvijek iznova sretan što dolazim u grad čudesnog miksa različitosti kojima nisu robovali već iz njih izvlačili najbolje. Ma kako čak i »usput« ratovali uglavnom zarad interesa i kalkulacija nekoga izvana. Ali, vazda je pobjeđivao stari trgovački i pragmatski Levant u njima. Miks lukavog orijenta i profitabilnog Zapada.

Prvi put, evo, ostao sam zatečen drugačijom duhovnom i mentalnom realnošću za koju sam vjerovao da se tamo ne može primiti koliko god se već udomaćila svuda okolo po svijetu: Gramzivost profiterstva nekada mudrijih Libanonaca izdigla se u Bejrutu iznad bivše jedinstvene duhovnosti, šarmante ležernosti svakojakih nadigravanja uz obavezna slatka sjećanja na glamuroznu prošlost. Od tih sjećanja i nostalgije za »onim« vremenima znali su napraviti i dobar posao. Po restoranima, malim radnjama sa umjetninama, po zidovima starih zdanja – jedinstvenim galerijama crteža i grafita, po modi i poguzlucima neviđenim...

Sjene hladnih nebodera

I odjednom, evo Bejruta u kojem su se namnožili na sve strane buldožeri i visoke dizalice što se razorno obračunavaju s rijetkim preostalim sjenovitim orijentalnim vilama iz »onih vremena« kako bi se očistili tereni za uske nebodere protegnute u nebo do neslućenih visina, malo je koji ispod tridesetak spratova. Na njima, gore u visinama, nema ni nekadašnjih balkona s džunglama zelenila i palmama od po nekoliko metara, nema šarenih zastora, s njih se ne čuje muzika...

Malo ko zna ko su sve novi milijarderi koji ruše staro i lijepo i grade novo, ravno i hladno, kojim novcima što pliva unaokolo mimo države jer države, mnogi se tamo ispotiha slažu, više i nema. Mnogi odande će kazati da je ima danas čak više u Siriji nego u Libanonu. Konačno, ko će se uopšte useljavati u te crne i staklene nebeske gujavice kada se dole, po ne tako davno već izgrađenim »normalnijim« građevinama množe istaknute pisane ponude za izdavanje prostora što zuje prazni.

Tako je i u nekada »zapadnom«, ranije nazivanom »muslimanskom« trgovačkom dijelu grada sa Hamrom kao žilom kucavicom, i u onim dijelovima grada prema sjeveru i brdima, prema Juniji, Biblosu i dalje Tripoliju, u kvartovima koji su pripadali mirnijem i bogatijem »kršćanskom Bejrutu«. U ratovima osamdesetih, sjećam se, među njima je bila striktna granična »zelena linija« koje odavno nema, kao što danas nema ni puno razlike u mentalitetu obilježenom strašću za rušenjem uspomena na zlatna vremena i za gradnjom neboderčina od stakla i betona. 

Nisu, naravno, tek nove građevine u Bejrutu same po sebi krive za nadolazeću uočljivu duhovnu hladnoću nekadašnjeg »Pariza u arapskom svijetu«. Ima tamo još uvijek i starih krčmi, sicilijanskih restorana, irskih pabova, francuskih bistroa..., ali sjena dileme do kada će još svi oni izdržati nadvila se nad grad. Razni »burgeri« iz produkcije Mcdonalds, KFC, Burger King, Wimpy, Pizza - ma koliko posustajali na drugim mjestima na orijentu pred povratkom tamošnje stare kultne hrane, humusa, tabulea, kofti, kebaba - protjeruju iz Bejruta ono što mu je bilo najljepše i što ga je razlikovalo od novokomponiranog imagea Zaljeva.

Eto zato ni čuveni Corniche sa pogledom na legendarnu stijenu Pigeon Rock i restorane uz more nije isti. Čak nekako više duhom nego pukim izgledom. Ni obližnji bistro »Etoil« na trgu sa cvjetnjakom u sredini iz kojeg se izdiže sat na visokoj kamenoj kuli nije ni po sastavu publike, ni po nasmijanosti i eleganciji konobara pa tako ni po atmosferi nije više što je nekada bio... 

Avion za prijenos »keša«

Tačno je da se okolo, prema moru, u davno obnovljenim glamuroznim i kapitalnim građevinama i »molovima« nekadašnjeg razorenog orijentalnog suka, trgovine utrkuju u luksuzu izloženoga i ekskluzivno ponuđenog. U svjetskim firmama i cijenama, naravno. Ali publike je sve manje. Za one najbogatije nije odavno »inn« kupovati kod pariških, londonskih i milanskih firmi u Bejrutu, već se po to ide njima tamo. Ostali vagaju, mjere i kalkuliraju povodom svake kupovine, uočljivo sve više.

U pozadini svega, ispričana mi je priča minule sedmice od prijatelja koji znaju o čemu konkretno govore, kako se predsjednik Vlade Libana Hariri s ekipom zaduženom »za novac« upravo vratio s dvodnevnog puta u Emirate gdje je obnovljen kontakt nakon decenije duboke međudržavne šutnje nastale svojevremeno iz niza složenih unutar-arapskih i vanjsko-zapadnih razloga protegnutih na njih. U Bejrutu se ne baš ispotiha pominje kako je država, i inače na staklenim nogama, na ivici bankrota i da je de facto u minusu od oko stotinu milijardi dolara. Hitno, za razne dospjele otplate, od tamošnjeg emira zamoljena je milijarda u gotovini. Odande je ponuđeno tri – ali u projektima. Ovo drugo je bolje, ali je ovo prvo važnije, objašnjava mi prijatelj Libanac koji je upoznat s cijelom pričom. Epilog je, sprema se specijalni avion za prenos »keša«. Brzo, hladno i ispotiha.

Kakve se kombinacije iz ovoga izvode, možda će se saznati, a možda brzo i neće. Sigurno je jedno: Ako neko misli da i ovakvi potezi ni na kakav način nemaju veze s onim što se naziva ukupnom regionalnom situacijom, pa čak i ova najnovija s Erdoganom na sirijskoj granici, navodnim odlaskom Amerikanaca odatle, sankcijama, Iranom i Hezbollahom, Izraelom i Rusima, upravo kobajagi »čudnim« vetom Washingtona i Moskve u UN-u na osudu Turske – onda se grdno vara. Ništa tamo nikada nije bilo slučajno i tek onako. Naš je problem ovdje što smo konačno postigli ono što su nove »demokratske elite« željele – da postanemo toliko mali unutar svjetskih globalnih zbivanja da čak i ne znamo o čemu se u svemu tome radi. Znamo samo čiji smo, a čiji nismo.

Roditeljski sastanak u Rijadu

U jednom po mnogo čemu posebnom dijelu Bejruta, onom južnom što se proteže na izlasku iz grada prema aerodromu, stanovništvo je svrstano u dvije političke grupacije čudnog ali dogovorenog uzajamnog odnosa: Šiiti Hezbollaha (Božje partije) sa Sayyed Hassan Nasrallahom na čelu, jedini su u složenom vjersko-političkom kolopletu izvan onoga što je bila ranije »država« koji su se izborili za vojnu i organizacionu samostalnost mada i unutar parlamentarnog sistema Libana.

Njihov, »prilog« sistemu je i Nabih Berri, lider druge šiitske partije Amal (Nada), koji je spiker libanskog Parlamenta još od 1992. godine. Zanimljivo je da je Hezbollah danas presudno značajni koalicioni partner u parlamentu s kršćanskom partijom Michela Aouna, nekada krvavog ratnog protivnika u građanskom ratu, a danas predsjednika Libana. Ova bi mu pozicija bila predaleko bez Hezbollaha kao partnera u borbi protiv političkih protivnika sunita i premijera Haririja, istovremeno i vjernog igrača interesa Saudijske Arabije i svih onih koji pripadaju tom bloku na Bliskom istoku.

Da bi sve bilo još kompliciranije ali ujedno i jasnije kada je riječ o »državotvornoj« poziciji današnjeg Hezbollaha u Libanu, valja se prisjetiti nedavne golgote premijera Haririja koji je bio pozvan na »roditeljski sastanak« u Rijad, kod tamošnjeg mlađahnog prestolonasljednika princa Mohammeda bin Salmana, jer nešto baš nije štimalo sa zadaćama koje je Rijad udijelio Haririju. Sjećamo se, tamo je bio još na aerodromu zarobljen i priveden na ispitivanje s kim treba, a u Bejrutu je upravo Hezbollah tada pomogao u podizanju na noge građana da u impresivnim demonstracijama, bez obzira na političku pripadnost, osnaže pritisak i na međunarodnu javnost i bin Salmana da Haririja pusti kući, umjesto što je namjeravao da ga na mjestu libanskog premijera zamijeni njegovim poslušnijim bratom koji živi u Rijadu. 

Ovu i ovakvu poziciju spram Libana i stanja u regionu, objašnjavao mi je minule srijede visoko pozicionirani predstavnik Hezbollaha i njihov prvi čovjek zadužen za vanjsku politiku i međunarodne odnose, u sjedištu organizacije u južnom Bejrutu. Nikada se prije nismo sreli, ali su mu njegovi suradnici očigledno pripremili sve neophodne podatke o tome kakva mi je »bliskoistočna biografija« i ono što sam i gdje napisao o aktualnim zbivanjima tamo. Logično je da su u fokusu razgovora bila zbivanja u Siriji i povodom te zemlje, uključujući posebno i ona doslovce iz sata u sat nova na tursko-sirijskoj granici.

Ukratko, nije bila u tim momentima dovedena u pitanje ozbiljnost Erdoganovih namjera da učini ono što je najavljivao, ali i velika zabrinutost povodom »izvjesnosti da će cijela ta namjera i realizacija operacije, uz šutnju najvećih igrača okolo, dovesti do novih, nesagledivih posljedica za cijeli region. A cilj im je ne dopuštanje smirivanja i tako stabilizacije i normalne životne kolotečine ni u Siriji ni okolo...« Puno je detaljnih opservacija tim povodom bilo izneseno u dugom razgovoru. S današnje distance od evo svega nekoliko dana, većina kazanog već je potvrđena. I o ponašanju Amerikanaca i Rusa, Evrope, UN-a, itd.

Gadafijevo proročanstvo

Ono što je, međutim, bilo posebno zanimljivo u cijeloj ovoj priči, jeste nešto čime se i Balkan, i Evropa bave evo već nekoliko godina uz dosta nervoze, nesuglasica pa i nespremnosti da se realno sagleda šta je tu širi kontekst i cilj. Riječ je o storiji o Bliskom istoku i izbjeglicama tamo. Sugovornik je u fokus, normalno, stavio dio te priče koji se odnosi na Libanon, gdje je broj Sirijaca izbjeglica danas postao jednak broju trećine stanovnika ove danas ekonomski i organizacijski krajnje nestabilne države. I vrlo blizak onome broju izbjeglica kojim Erdogan ucjenjuje ovoga časa kompletnu Evropu, pa i šire, ako mu se ne udovolji planovima i ambicijama koje je i kako zamislio. Za razliku od »njegova« tri miliona sirijskih izbjeglica, o »libanonskim« Sirijcima niko bezmalo ništa i ne zna, ne želi da zna pa tako tim povodom ništa i ne radi. Svjesno ili slučajno? Tu, zapravo, i jeste »kvaka«, kaže sugovornik iz južnog Bejruta i usput, iz današnje perspektive, podsjeća na proročanske riječi Gadafija u časovima njegovog krvavog i planskog smaknuća u operaciji povodom koje je Hillary Clinton zapljeskala sretno rukama. Gadafi je tada Zapadu poručio: »Vi ste idioti, kad mene ne bude Mediteran će postati more krvi, a milioni izbjeglica odavde nagrnut će u Evropu...« 

Ni onda, ni danas, nepunu deceniju kasnije, nisam mislio da je ta cijela operacija groteskno nazvana »Arapskim proljećem« bila ono što su htjeli da kažu cijelom svijetu – oslobodilačka za arapske mase i korisna za Evropu.

Odlazeći iz Bejruta ponio sam u sebi, uz niz drugačijih uspomena nego ranije, osjećaj da napuštam jedan grad koji nikada više neće biti toliko jedinstven, toliko nasmijan, toliko hedonistički na način na koji su bivali nekada samo veliki gradovi legende u Evropi. Tačno je da su tamo još uvijek neka mitska mjesta u kvartu Acshrafieh, neki ćoškovi koji odišu umjetnošću, čak i neki ljudi koji se sjećaju drugačijih zajedničkih noći nego ovih današnjih ali – čak ni mitski Bejrut uz sve ono oko njega poput Biblosa, Junie itd., nije i neće više biti isti.

Nostalgija i uspomene

Onaj drugi osjećaj jeste da »politički« Bejrut, prije svega sa svojom čudnom i ranije ne baš poznatom unutrašnjom stabilnošću između kršćana, sunita i šiita, uz sve njihove specifičnosti, interne organizacije i snage - ipak živi u jednom novom balansu. Ma koliko taj balans bio ovisan i o ogromnim pojedinačnim i klanovskim interesima, korupciji, političkim manipulacijama potpuno identičnim i prepoznavanim do groteske u BiH igrarijama političkih kartela, a u ime »naroda i vjere« – oni tamo kao da su pronašli svoj unutrašnji interes u održavanju mira i zajedničkih interesa. Bitno drugačije nego u histeriji vječitog provociranja sukoba i podupiranju teorija o uzajamnoj ugroženosti kao, recimo u BiH.

Iz tog ugla gledano, onoga čega više nema seli se u sjećanja, nostalgiju i uspomene, a brutalnost, hladnoća i profit knjiže se na novu svjetsku i regionalnu realnost koju valja živjeti i preživjeti. Otud i buldožeri i rušenja. I traženja po Bejrutu novih prostora za profitabilnu hladnoću i drugačije životne vizije. Pa i uz specijalne avione za milijarde u kešu izvana, dok to može da posluži za privremena premoštavanja debalansa između interesa, želja i mogućnosti. Inače, eto ponovo onakvih poziva iz Rijada, sutra možda i s drugih strana. Uključujući i nove izbjeglice čije će se sudbine svoditi samo na nečiji »novi biznis«. Pa i na vojske poput onih »istočno od Eufrata.«

(novilist.hr)

Slika koja istorijski određuje Damask nije promijenjena. I teško će biti. Ni razaranja nije bilo. To što se čeka satima na malo benzina, što cvjeta trgovina i kupovina deviza ispod tezge, što se rađa nova klasa bogatih i arogantnih, što ima lažnih heroja, što se zna ko je kupovao izbjegavanje fronta, sve su i nama poznati plodovi rata

Piše Zlatko Dizdarević

Kaže prije neki dan stari prijatelj koji bezmalo cijeli život živi u Siriji; Damask je danas isti kao što je bio jer ne može ni biti drugačiji, a opet nije ni nalik onom Damasku od prije deset godina... I eto razloga zašto je bezmalo nemoguće napisati reportažu na nekoliko "kartica" o ovom čudu danas. Još malo pa je devet godina otkako je zlo interesa, kobajagi u ime dobra, pokušalo da satare ovu istinski civilizacijsku svetinju, udžbenik i arenu istorije, mudrosti i svakojakih duhovnih uzleta, padova i nestašluka...

Biti ovdje samo i jedan dan sada, na početku kraja tog manijačkog pokušaja destrukcije, smišljenog u glavama onih koji ni naslutiti ne mogu šta je to istorija grada od pet hiljada godina postojanja u kontinuitetu, dovoljno je da se ambiciozni zadatak svekolikog prikaza korijena i posljedica krize okrene ka jedinom mogućem putu koji ima smisla i logike i za "reportera" i za čitaoca: Pokušati makar ovlaš dokučiti da li je u minulih devet godina Damask postao drugi i drugačiji, i kako to vidi neko ko je dolazio često i prije i u vrijeme "rata" – mada niko to tako ovdje ne zove.

Pokušavamo li i zašto čak i nesvjesno praviti paralele s našim ratovima od prije bezmalo tri decenije. Konačno, slijedi li i njima ona i onakva promjena duha i racija, manira i vrijednosti, životne matematike i životnih ciljeva kako smo mi to sebi već priskrbili.

Cik zore u Damasku

Prvi sudar s novom starom realnošću putnik za Siriju doživi u bezmalo nemogućoj misiji potrage za vizom. Mentalitet čuvara zemlje je ostao isti kao nekad, mada je u godinama s kraja minule decenije bio uspješno načet. Bezmalo preko noći krenule su invazije turista u zemlju – riznicu blaga neviđenih i svakojakih. Danas, ne samo zato što je s razlogom ojačala sumnja spram svakoga ko "nije njihov", dolazak u Siriju za svakog stranca malo je čudo, a vjerujem potpuno kontraproduktivno.

Pa svako iole normalan ko prelazi granicu cestom iz Libanona, ostaje zapanjen još tu, na ulazu, izgledom i veličinom free-shopa koji radi dan i noć i čija ponuda od tehnike do alkohola i garderobe sama po sebi razbija mnoge predrasude o zemlji u ratu i mimo njega.

Na putu od šezdesetak kilometara do Damaska odatle, nakon opet onih silnih "šaltera" u tri stotine metara prije definitivnog ulaska u zemlju, kao i prije 15 godina, auto koji vas je po dogovoru sačekao na aerodromu u Bejrutu (vožnja košta od 100 do 200 US dolara) zaustavljen je desetak puta na raznim kontrolnim punktovima. Mora se reći, rutinski i kraće nego ranije i uz osmijeh uniformiranih stražara. Uz cestu su već godinama i avetinjski kosturi nekadašnjih tezgi pretrpanih voćem, maslinama, sokovima, džemovima i kompotima po kojima je Sirija bila lider u arapskom svijetu. Eno im razni "osvajači" to sada beru i krčme po regionu.

Ulazak u Damask u cik zore nehotice potiče na još jednu misao i poređenje. Na širokom i i dugom bulevaru uočljivo čistom, bezbroj novih saobraćajnih znakova i tabli, uz puno semafora savršeno sinhroniziranih. I onda naša, "lokalna" začuđenost; u osvit dana, tek nekoliko automobila na dugom bulevaru i svi, bez izuzetka, mirno stoje na crvenom svjetlu! Sjetih se kiselo naše "balkanske realnosti na putu u EU". Malo ko u ovo doba ni sekunde ne bi stao i čekao zeleno svjetlo. na semaforu.

Zapravo, bez obzira na okolnosti, rat i sve drugo - imali su i imaju državu! Tvrdu, autoritarnu, pritisnutu ratom, ali državu. Saznajem minulih dana i da su u toku rata asfaltirali, gradili, obnavljali. Planski i organizirano. Blizu tri miliona raseljenih iz srušenih dijelova Sirije došli su u Damask, pa grad nije uzdrman u svom biću, u svojim skučenim ritmovima i navikama. A Evropa se sva uskomešala zbog tri miliona izbjeglica, dok Erdogan uzgaja ucjenjivačku geostrategiju na tome.

Svila i kadifa

Sve što je minulih dana golo oko moglo vidjeti, a duša tamo prepoznati¸ za onoga ko je bar jednom ranije bio ovdje, izgleda kao da je, zapravo, sve ostalo isto. Nasmijani haos i užurbanost, sukovi kakvih nema u svijetu, od onog mitskog, Al Hamidiyah u kojem nema šta nema, od slatkiša i kofera, obuće i odjeće, igračaka, datula i satova, mirišljavih sapuna i parfema, karkadea, jasmina i maslina, svile i kadife, začina za koje čuli niste, oklagija i ukrasnih kutija, zlata, bisera i koralja, sušenih oklopa kornjača, čarapa, ženskog neviđenog seksi rublja i jaretine pečene...

I naravno, kao uvijek, velika je gužva pred mitskom prodavnicom sladoleda Bagdash. "Ko ga nije probao, nije ni bio u Damasku..." Sjećam se priče kako ga prave vijekovima, a u početku led za njega donosili na magarcima sa dalekog Hermon gorja. U jednom od 11 sukova u Damasku gdje je Al Hamidiyah samo jedan od njih, najpoznatiji i najveći, naišao sam na ogromnu prodavnicu vjenčanica. Podsjetila me na staru priču prema kojoj je Britanska kraljica Elizabeta II svojevremeno rekla: "Kada bih se ponovo udavala, opet bih tražila vjenčanicu iz Damaska..."

Tako je danas na svakom koraku u ovom gradu. U tajnovitim palačama u koje su se ugnijezdili božanstveni butik-hoteli sa uvijek različitim sobama, kupatilima i salonima, ali istog neprolaznog šmeka. Vidim odavno kako internetski "ocjenjivači" hotela po svijetu dijele u Damasku zvjezdice raznim blještavim, sjajnim, pravolinijskim hotelskim građevinama, zaobilazeći stara čudesa poput "Talismana", Beit al Mamluka, Beit AlWalia, Beit Zafrana itd.,itd.. Svaka čast "Sheratonu", onom grandioznom Four Seasonsu, nekada Meridienu a danas "Dama Roseu" ali, zbog njih se ne dolazi u Damask, a zbog ovih u starom gradu se teška srca iz Damaska odlazi. Tako je i sada.

Damask i njegovu fascinantnu povijest nemoguće je promijeniti. Niti relativizirati. Tu su neizbrisivim slovima upisani i Sveti Petar kao patrijarh Antiohijske patrijaršije, i Sveti Pavle koji je tamo progledao i postao apostol. I Umayyad džamija, nekada Jupiterov hram s tri minareta od kojih se jedan zove "Isusov". Pod krovom džamije je sahranjena glava Ivana Krstitelja, žrtvovana ljubavnom hiru Heroda u storiji u kojoj je plesala i Saloma s onih sedam velova...

Pored je i grob Husseina, sina za Šiite prvog halife Alija hrabro poginulog u bici kod Kerbale. U dvorištu pored zida džamije grob je i Saladina, vojskovođe koji je u Jeruzalemu porazio križara Ričarda Lavljeg Srca pa s njim potpisao časni mir 1192. godine. Damask je i brdo Kasijun na kojem je, legenda kaže, Kain ubio brata Abela itd.,itd.. Za one za koje su važniji nešto noviji datumi - tamo je nastao i prvi alfabet i prvi notni sistem u svijetu.

Kod trgovca Muhammeda

Sve je ovo razlog zbog kojeg i muslimani i kršćani, Kurdi i mnogi drugi, vjernici ili oni koji baš i nisu previše posvećeni Bogu, ma kako ga zvali, ne sumnjaju u jednu staru, ovdje izvornu i živuću legendu koja kaže: Kada je učitelj Muhamed došao na povratku iz Meke pred kapije Damaska, a bilo ih je sedam, nije htio da uđe u grad. Legenda veli da mu je Bog kazao kako čovjek samo jednom ulazi u raj, a njega čeka nebeski raj, ne ovaj na zemlji u Damasku.

Šta onda uz tek natuknute ovakve misli, osjećanja, asocijacije i povode za razmišljanja reći o gradu u kojemu puno toga izgleda isto na površini, ali je muka rođena u minulih deset godina. To slute i mnogi stanovnici grada, ali i oni što su Damaskom hodali i "onda", kada se novo zlo nad njim još nije nadvilo. Vidi se i ono što jeste i dalje vječita sreća Damaska, ali uz realnost da se ta sreća polako pretače u sumnju i nostalgiju, nekada i u nevjericu koliko su prave istine, ipak, bolne.

Damask prvo nije vjerovao da će sve skupa biti ovako dugo. Bio sam po dolasku minule subote u radnji kod Muhammeda, poznatog trgovca starinama i nekretninama u ulici što od Bab Toume vodi u centar Starog grada. Njegova nekada možda i jedna od glavnih radnji krcatih suvenirima, bila je poznata po raritetima koje su tražili za daleke kuće diplomate i razni namještenici iz svijeta što su uživali u bajkovitosti starog grada.

Iza jednog ćoška mu je restoran "Naranj" bez kojeg se ne mogu zamisliti luksuzna, skupa i reprezentativna sastajanja važnih i bogatih. Preko puta je, na jednoj strani stari i čuveni "Bijeli minaret" (Al Omariya), a na drugoj rimska kamena kapija.

Samo pedesetak metara prema suku kojim se dolazi do Al Hamidiyyah čudesa, još prije deset godina počela je izgradnja velike šiitske džamije koja je i tada i malo kasnije bila predmet tihog mrštenja stanovnika u kvartu. Em je šiitska, em veća od većine džamija u blizini, em znak da će za njom krenuti i naseljavanje "njihovih odande". I Muhammed se ispotiha počeo žaliti kako se suniti tamo potiskuju.

Godine nakon što je sve počelo dovele su u Siriju i šiitske borce iz Iraka, i Hezbollah i mnoge druge, a Muhamedu i ostalim trgovcima u kvartu odvoditi česte i bogate kupce suvenira. A odlazile su i ambasade. Sjećam se tadašnjih dugih sjedenja kod njega, namrštenog i zabrinutog što je prodavao sve manje. Konačno, danima i ništa, pa ni puku staru keramičku pločicu ili malo ogledalo u rezbarenom okviru. Priznajem, niko od nas sa strane koji smo ipak uspijevali doći do Damaska nismo ni znali ni slutili do kada će sva ta muka trajati. A Damask je još prolazio sjajno u poređenju s Aleppom, Hamom, Homsom... Znam da je Muhammed govorio 2015. u maju, da ako dokraja godine ne bude kraja svemu i početka uspona, otići će...I pronalazio ga potom i 2016. i 2017. i evo sada.

Nabildani ruski vojnici

U radnji mu je prije neki dan bio i komšija Jevrej, stanovnik Sirije od rođenja, a ko zna koje koljeno iz familije što je, kako kaže, "sa Sefardima iz Španije došla u Siriju..." Veli da mu je kao svim ostalim, ćerke i supruga su otišle u Brooklyn, uvjeren je, vratit će se. Kaže da u Damasku ima oko tri stotine Jevreja, da su sigurni i onako im je kao i svima, da ih paze i iz jednog posebnog odjela lokalne policije zaduženog za one koji nisu ni suniti, ni šiiti, ni ovdašnji kršćani, ni Kurdi i ostali.

Iza njegovih leđa Muhammed sumnjičavo vrti glavom povodom pomenutog broja, a on sam sebi opet daje rok "do početka godine da vidi hoće li se početi vraćati ambasade ili ne". Velim mu da je obnova Sirije ogroman kolač kojeg ne želi niko propustiti, a evo najave šalju i iz Zaljeva, Emirati i još neki, iza zavjese. Obradovan je bio da je italijanska delegacija bila kod Assada, a posebno onim što je tada rečeno. Čujem, kaže, kako će oni što su bili na drugoj strani i uporno protiv Sirije teško, jako teško dobiti ikakav posao ovdje.

Oni što znaju više, a takvih je uvijek za stolovima po sukovima i kafanama u kojima svaku večer po gradu trešti muzika, šuškaju da će se poslovi moći dobijati izvana samo preko Rusa, ako i s kim oni budu htjeli. Već sada "zna" da počinje izgradnja velikog turističkog resorta u Latakiji, na Mediteranu, a nedaleko odatle i nova savremena luka za brodove raznih namjena...

Dok smo razgovarali šta će i kako će, a on hvatao svaku riječ koja bi mogla slutiti sreći u poslu, iza ćoška odjednom gužva, crne limuzine, policija, bezbjednost. I ruski vojnici naoružani dugim cijevima, uz ostalo. Kaže Muhammed, "neka ruska delegacija na ručku, sve ih je više i sve su češće tu."

Sjetih se kako sam dan ranije ispred Umayyad džamije, u velikoj gužvi između džamije i Al Hamidiyah suka koji tu počinje ispod Jupiterovih stubova vidio grupu od pedesetak ruskih vojnika bez oružja, nasmijanih i sa foto aparatima i tamnim rejbankama, u uniformama koje silno liče na američke uniforme iz "Pustinjske oluje" nekada, čak i sa pokupljenim gegovima i nabildanom važnošću za svakoga unaokolo. Pomalo filmski.

Nasuprot njima, saznajem od apotekarice u tom kvartu, kršćanke koja je jedina iz familije ostala u Damasku i kaže da joj ne pada na pamet da negdje ide, a da se Iranci i pripadnici Hezbollaha, evo već godinu dana u kvartu više skoro i ne vide. Nema im ni dva bivša kontrolna punkta. Jedan je vojnik pred novom džamijom i jedan pred kućom imama te džamije. I to je sve.

Grobnica ideala

Slika koja istorijski određuje Damask nije promijenjena. I teško će biti. Ni razaranja nije bilo. To što se čeka satima na malo benzina, što cvjeta trgovina i kupovina deviza ispod tezge, što se rađa nova klasa bogatih i arogantnih, što ima lažnih heroja, što se zna ko je kupovao izbjegavanje fronta, a ko nije mogao, sve su i nama poznati ovozemaljski plodovi rata. Ipak, unaokolo po Damasku i blještava svjetla sreće i pune kafane, automobilski haos i podjednaki nestašluci mladih momaka i cura, nosile maramu ili ne.

U škole idu zajedno, uče jedan jezik i jednu kulturu, niko im ratom nije donio ni falsificiranu priču o Saladinu ili Ričardu Lavljeg Srca. Biskup Sirijske ortodoksne crkve kazao mi je da su im najveći neprijatelji bili zapravo oni iz kršćanskih zajednica u svijetu koji su "nas spašavali pozivajući na odlazak iz Sirije, umjesto da nam pomognu da ostanemo ovdje, na svome..."

A Veliki muftija Sirije kazao mi je samo dan ranije da se plaši zloupotrebe religije što pritiskuje Siriju s raznih strana kao inostrani projekat. Pominje "Muslimansku braću" ali i temeljnu podršku takvima – sa Zapada. "Ekstremisti u Siriji žele izgraditi vjersku državu, a to je bio i ostao koncept cionističke države. Tu je opasnost za nas. Eno na tom terenu i Turske, gubitnik je, a imala je šansu..."

Teško je bilo zaboraviti riječi i jednog i drugog. Tu negdje počinje i pitanje, kako će sve izgledati deset ili dvadeset godina koje brzo prođu. Minula decenija je velika priča na cijeloj planeti. I velika grobnica mnogih ideala, a izazov za bolesno ambiciozne koji nadiru. Čini se, ipak, nakon posjete starim mjestima i ljudima tokom sedam dana da im se ima razloga diviti gledajući poznati haos pa čak i više svjetla na mnogim mjestima nego prije. Ipak, i uz slutnju da veća priča, ona o ciljanoj i pljačkaškoj transformaciji milenijskih vrijednosti iznutra – tek počinje.

(novilist.hr)

Pala je, eto, i Evropa. Tri zapadna kapitalca, Berlin, Pariz i London, kleknula su na koljena pred zahtjevom Amerike

Minulih dana svjetski mediji provukli su nekako stidljivo vijest koja običnog promatrača planetarnih zbivanja doista nagoni barem malo na čuđenje pa ako hoćete i stid. Tog stida naravno nema u onih na koje se vijest odnosi. Vjerovatno je malo neprijatno samo onima koji s ovim nemaju nikakve veze ali u sebi nose, prirodno ili stečeno u nekim drugim vremenima, potrebu za elementarnom principijelnošću.

Vijest kaže: Prvo, Njemačka, Francuska i Velika Britanija u zajedničkoj izjavi iskazali su uvjerenje da »nema drugog objašnjenja« za nedavni napad na saudijska naftna postrojenja osim da je za sve kriv Iran... Dalje, u egzaltiranoj reakciji Mike Pompeo, američki državni sekretar, ovim povodom preko Twittera se oduševljeno zahvalio »bliskim prijateljima Amerike« jer su zajednički stali na stranu Washingtona u prozivanju Irana kao krivca za pomenuti napad. Uz to je i on ustvrdio, »napad na Saudijsku Arabiju je ratni čin !«

U svemu je vidljivo nekoliko bitnih, odvojenih, a suštinski povezanih elemenata. Prvi je da se čak i u ovako sročenoj vijesti i odgovoru na nju ne pominju nikakvi konkretni, precizni, provjerljivi dokazi. Vrhunac »optužnice« je u jednostranoj konstataciji o siledžijstvu koje je podržano na bezmalo »literarni način« od tri partnera i to tako da sveukupne posljedice mogu biti katastrofalne. Dakle, u pitanju su formulacije koje stvar čine najblaže kazano dubioznom: »Nema drugog objašnjenja« i »jedini odgovor« faktografski su nedokazana strasna uvjerenja, a niti su objašnjenje niti dokumentirano podastrti dokaz u cijeloj priči. Sve zajedno, storija je u kategoriji onih starih, deja vu krvavih i namontiranih laži iz Tonkinškog zaljeva 1964. i Iraka 2003. 

Drugo, ovim povodom ishisterisano ekstremno krilo Washingtona na čelu s isturenim Pompeom, kobajagi samozatajnim, a agresivcem Pensom i Boltonom, radikalnim histerikom nedavno formalno pomjerenim s prve linije planetarnog siledžijstva, dobilo je kapitalnu podršku koja im je bila više nego neophodna za naredni korak: U pripremama za pritisak na dugme za svjetski zemljotres prišle su im tri kapitalno važne, a evo i kapitalno poražene evropske države, davno i (samo)proglašavane uzorima zapadne civilizacije, humanizma, demokracije, ljudskih prava, kulture... To nije uopšte naivna činjenica u slagalici koja mora biti zadovoljena kako bi se legitimirao najavljeni histerični potez davanja bespogovorne lekcije svima o tome ko je ko na planeti, koja prava ko ima i kakvog smisla ima sva ona priča unutar koje je, recimo, tužno-jadni namješteni »slučaj« djevojčice iz Švedske postao mnogo važniji od istinskog jada lidera tri države što su pristali na vazalstvo i ucjenu kakvu će im povijest pamtiti.

Treće, i najopasnije: U onoj hiper – sreći Pompea čak i ne toliko jer im je evo potvrđeno »blisko prijateljstvo« onih koji koliko jučer baš i nisu bili baš to što su odjednom sada postali (sem donekle Velike Britanije), važniji mu je kapitalni »poklon« sadržan u izgovorene četiri ključne riječi: »...to je ratni čin...« Ovim se, zapravo, cijela priča do kraja legitimira. Bar što se njih tiče. Zadovoljstvo ovim veće je samo u strateških prijatelja koji se mnogo više vole i od Njemačke, i Francuske pa i od Velike Britanije, a to su Saudijska Arabija i Izrael.

Pomenute riječi ključne su u ovom slučaju jer je, eto, konačno »pronađen dokaz« što se uporno tražio kao alibi za najavljeno »pravo osvete« ukoliko se utvrdi da postoji. I evo, obećanje da će se »Iranu odgovoriti svom snagom« više puta dato uz uporne najave da bi to mogli biti baš oni, sada je legitimirano. I to ne tvrdnjom iz Saudijske Arabije (ko do njih ozbiljan drži u političkom smislu), ne tvrdnjom iz Izraela (tamo Netanyahu trenutno ima važnija posla), već od nekadašnjih kapitalaca sa Starog kontinenta. 

Otud je ono četvrto, dugoročno bitnije i od poraza Irana i zadovoljenih vazala, i najvažnije za promociju »America First - forever«: Pala je, eto, i Evropa. Jer kada prisiliš tri zapadna kapitalca, Berlin, Pariz i London da ti kleknu na koljena pred zahtjevom i vjerovatno ko zna kakvim ucjenama što je san Washingtona poodavno, pa sa Trumpom i radikalima iz njegovog dvorišta to postane java, sve drugo ostaje tek kao usput.

Da se ovo desilo u nekim drugim okolnostima, s nekim drugim, potpuno novim političkim garniturama u ovom evropskom trouglu, a ne sa koliko jučer drugačijom Merkelovom, entuzijastičnim Macronom što se navodno u borbi za »pomoć Iranu«, s Londonom koji nije pod mukama Brexita – moglo bi se kazati ok, drugi ljudi, nove okolnosti, nova politika. Ovako, i Berlin i Pariz i London prije četiri godine, nakon de facto dvije decenije minucioznih pregovaranja s Iranom na način na koji se stvara Perzijski ćilim – hiljade čvorova jedan po jedan – potpisali su i proslavili »nuklearni sporazum« po kojem, ukratko, Iran ne može i neće imati nuklearnu bombu. Među potpisnicima je bila tada i zadovoljna Amerika. Dvije godine poslije, predizborne najave Donalda Trumpa da će izaći iz ovog sporazuma, isti ti Evropljani (bili su tu još i Rusija i Kina) komentarisali su bezmalo uz blagi podsmijeh.

Ostalo je poznato. Onaj mukotrpni posao Trump je omalovažio jednim potpisom. I započeo histerisanja na račun Irana, prijetnje, sankcije, opstrukcije protiv svakoga ko i pomisli da »teroristima« pomogne. Baš onako kako se u istorijskom smislu skorojevićka sirova sila bez ikakvog osjećanja za druge i drugačije, uvijek zaskakuje na one koji su u stanju da ih promatraju i cijene onoliko koliko su zaslužili. Partnerski ili uz podsmijeh.

Evropski potpisnici sporazuma trudili su se u početku da pokažu solidarnost sa samima sobom i obavezama koje su potpisali. Izmišljani su mehanizmi kako bi se pomoglo Iranu koji je u nebrojenim kontrolama dokazao svjetskim inspekcijama da se pridržava Sporazuma. Potom su došle ideje o formiranju mehanizama kojima bi se zaobišle finansijske blokade u poslovima sa svijetom. Podržao ih je u tome i Bruxelles, na papiru. Evropski biznis uplašio se Washingtona. Ta beskrajna sebičnost nikada nije marila ni za koga sem za sebe. Onda je Macron naumio da se Iranu odobri kredit od 15 milijardi dolara kako bi im se koliko-toliko olakšala situacija. Po dozvolu i odobrenje za ovo otišao je u Washington, ispostavilo se, na »roditeljski sastanak«. I nije dobio odobrenje od Trumpa. Sila nebeska preuzimala je nekada dignitetni dio Evrope pod svoje. A kada dobije »trojku«, dobio je sve.

Nakon svega ovoga, mali, sujetni a važni u rušenju nečega što je bio međunarodni poredak, uz tri nekadašnja dignitetna kapitalca iz Evrope, vjeruju da su zatvorili krug oko Irana koji im je postao personifikacija nedopustivo drugačijeg koji uz to ne pristaje na »novi poredak«. Ali, Iran za današnju Ameriku, njihov unutrašnji poredak, koncept i temelj na kojem počivaju u ovom slučaju nisu uopće centralna tema. Uostalom, nisu nisu ti koji kreću na druge. Kreće se na njih, samo zato što ne savijaju kičmu i ne uklapaju se u »geostrategiju« prostora i resursa, prije svega energije. Istovremeno, postaju možda i mimo svojih doktrina pa i volje, dio »bloka« koji se polako ali sigurno formira na drugoj strani planete. Ishod Pompeovog ushićenja uz potpisano sluganstvo Berlina, Pariza i Londona, zato je na tankim nogama.

Ovdje je već napisano minule subote: »mali rat« protiv Irana teško bi prošao bez opasnog bumeranga. To ne bi bilo ni »malo«, ni samo protiv Irana. Veliki rat u današnjim uslovima niko ne može da dobije. Pobjednika tu više nema, ima samo gubitnika. Na svoj način gubitak u istorijskom smislu već je evo postala evropska trojka, spram svega onoga što je bila i čime se legitimirala kroz istoriju. Pa savila kičmu dodvornički. Ne ni zbog Irana, pa ni zbog Washingtona, već samo i isključivo sebe radi.

Doista je tužan osjećaj izgubiti poštovanje prema nekome ko ti je svojom istorijom obilježio život. A mnogima od nas je barem jedna od ove tri nekada dignitetne prijestolnice, bila neraskidivi dio intimno-civilizacijskog koda. Nekima i sve tri. Izdaja tog koda prodajom duše i odricanjem od sebe samog radi nekakvog biznisa, ovakvog ili onakvog, velikima će se teže oprostiti nego kada valja zaboravljati grijehe malima. Možda to danas zvuči naivno, možda i smiješno, ali tako je, kako je. Uostalom, odavno su nekadašnje realnosti postale – nerealne.

(Piše: Zlatko Dizdarević - novilist.hr)

Zvuči možda smiješno ali, povod za ovo sjećanje i nova razmišljanja tim tragom postala su stalna ovodecenijska "politička" zbivanja na Bliskom istoku. Zapravo ono što je već stoljećima tamošnja realnost samo se, evo, to sve sada potpuno pokorava pred silom, neznanjem, glupošću, bahatošću i ko zna čime, a kraj minulog i evo početak novog stoljeća pretvorilo je u košmar. I prve znake koji govore da priroda priprema kontranapad. 

Priča svedena na mučnu svakodnevnicu priča je, kako "IM" oteti energente i ostale resurse. U tome se stiglo, evo, do Amerike s Trumpom, "unutrašnjom državom" i kojekakvim Boltonima, do Afganistana, Sirije, Libije i kobajagi "proljeća", Al Qaede i ISIL-a, Saudijske Arabije i Jemena, Irana koji je htio i potpisao nuklearni sporazum kakav je moćnicima odgovarao a njih oslobađao da dišu nakon 40 godina sankcija, ali nova matematika sile to ponovo ne dozvoljava. Ništa Omar Hajam i Avicena, poezija i astrologija, medicina i istinite legende... Zapadu trebaju naftaši i to u partnerstvu s Izraelom, nezajažljivom državom, jedinom koja se uporno širi sa stalnim pogledom na "još".

Za neznalice iznenada vratila se na veliku scenu i Rusija, mislilo se pokopanoj ispod srušenog Berlinskog zida. Vječito sebična Evropa opsjednuta udžbeničkim prosvjetiteljstvom zakasnila je da shvati da više nije u samom vrhu moćnika na planeti, Kina se valja iza brda, a ni Indija više nije tek "onako"... I sve to zajedno kotrlja se na nekim drugim kolosjecima ni približno uređenim i usmjeravanim kao u optimističnim godinama iza Drugog svjetskog rata u atmosferi optimizma tragom pobjede nad fašizmom. 

Priču je potom preuzeo kapital. Samo goli interes ogromnu većinu šutljivih doveo je do ivice kataklizme.

I evo nas ponovo kod cura i momaka iz epizode u Isfahanu i Damasku, u kolopletu priča o sudaru dva "kampa" konstituirana na osnovama drugačijim u određivanju (ne)prijateljstva prije samo nekoliko decenija. Tipična je tu priča o Americi i Iranu, zakovana tom brutalnom interesnom logikom potpuno legaliziranom na svjetskoj sceni.

Iran je evo od 1979. godine pod zapadnim, zapravo američkim sankcijama naloženim i njihovim poslušnim partnerima širom svijeta. Povod je revolucijom srušen i protjeran Šah, vjerni čuvar zapadnih naftnih interesa. Naravno, to se nije smjelo. Prvo je Carter zabranio "svima" uvoz iranske nafte i svaku drugu trgovinu s njima, blokirao im milijarde dolara... Reagan je proglasio Iran sponzorom terorizma u svijetu. "Dobri" Clinton drastično je pojačao i postojeće sankcije. George W. Bush zamrzava imovinu svakog živog ko podržava Iran. Obama za nijansu tolerantniji, zadržava se na zabrani uvoza hrane i tepiha uz sankcije Revolucionarnoj gardi i onima koji posluju s Centralnom bankom Irana... I svi su oni bili za svoje vrijeme "nježni" spram onoga što se sručilo na Iran temeljem novog poimanja prava i politike Donalda Trumpa. U ime "America First", a to znači, imamo pravo da uzmemo ono što želimo, da odustanemo kako hoćemo od svega što smo nekada i negdje potpisali, da nas se ne tiče kakve to posljedice ima na druge. Ko se osjeća ugroženim, mora da nam plati zaštitu. 

Iz te perspektive "uklapali" su se sponzorski i u "Arapsko proljeće". U početku je Trump najavljivao odustajanje od žandaranja Amerike po svijetu, suradnju sa Rusijom, ukidanje mnogih vojnih baza, itd. Puno toga otišlo je u drugom pravcu. Najveći prijatelji poput Netanyahua – sive eminencije vanjske politike Bijele kuće – strasno su kapitalizirali ovo "prijateljstvo". Zaljevskim Arapima za milijarde u oružju prodata je iluzija zvana "Arapski NATO"" sa sjedištem u Rijadu. Cilj je bio – juriš na Teheran koji je postao "lider terorizma". Za jastrebove oko Trumpa, Boltona i Pompea, za sve probleme na svijetu kriv je Iran!

Onda im je pobjegla Sirija. "Demokratska" koalicija koja je hranila ISIL i slične bjelosvjetske rušitelje Assada - gubitnik je. SAD, Saudijska Arabija, Katar, Turska, EU i nebrojeni teroristi "slobodnjaci", naravno, nisu u stanju to da prihvate. Već su napisane knjige o svemu tome, samo ih uglavnom objavljuje i komentira "sila nebeska" interesno formirana oko cijele priče.

U ovoj situaciji javlja se Rijadu naftaško – politički bumerang zvani Jemen nakon čijih operacija minule sedmice ništa više neće biti kao prije. I ne samo u tom genocidnom ratu iz kojeg se užasne storije protiv civila kriju godinama i po medijima i po UN govornicama.

Maske danas padaju jedna za drugom. Jedna je pokrivala stvarnost u Jemenu sve dok odande iz pepela izrasle odbrambene snage nisu krenule dronovima na moćni Saudi Aramco. Druga je pala kada su užasnuti partneri u businessu sa sofisticiranim odbrambenim sistemima protiv naivnih Huta, i američki trgovci i naftaški kupci, shvatili da im milijarde date za oružje spaljuju bezmalo privatno konstruirani dronovi. Ništa "patrioti", ništa odbrambeni sistemi. Priču o trećoj maski koje više nema objavio je ni manje ni više nego New York Times minulog četvrtka. Ukratko, US se prema Trumpovim najnovijim potezima više ne smatra zaštitnikom zemalja Perzijskog zaljeva, posebno ne od Irana. Ili, US ne želi u rat s Iranom zbog njih. Poruka im je da problem s Iranom moraju sami rješavati. Ostaje cinično pitanje: Čime kad one stotine milijardi dolara ugrađenih u odbranu i napad – ne vrijede centa.

Nebrojeno je previda u priči povodom Jemena, nafte, dronova, očekivanja i zavaravanja. Kompletna zabluda počela je izlaskom Trumpa iz nuklearnog sporazuma 2015. Potom zabluda da će Iran pokleknuti pred prijetnjama, blokadama i sankcijama. Onda ciljano lansirana "šaptanja" da Rusija baš i nije saglasna sa Iranom i da joj je Izrael bliži. Pa da se ni Kina tu neće miješati, da će se Assadu i kod kuće i unaokolo doći glave, da će beskrajno drčni Netanyahu, još potaknut svojom situacijom pred ponovljene izbore u zemlji isprovocirati veliki rat, a slaba Evropa neće imati snage da se opredijeli u svemu čuvajući sebe, itd.,itd.

Iz dana u dan, međutim, stvari polako ali sigurno otklizavaju u suprotnom pravcu. Malo ko tu, iz vlastitih razloga, želi u ogromni tuđi rat. Iranci će se braniti onako kako čak i u Pentagonu znaju da je preozbiljno i za njih. Trump, ako ništa drugo, s velikim ratom nema drugi mandat, a mali rat ne može dobiti. I opet nema mandata. Iranu rat ionako ne treba, a pravo za nastavak obogaćivanja urana do 20 posto (sada se kreću prema 4 posto, a za bombu treba 90 posto.) ugrađeno je u sporazum u okolnostima koje se upravo dešavaju. Nisu oni napustili sporazum već Amerika, i sve je to precizno utvrđeno. Situacija Trumpu nije jednostavna, praktično nije blizu ni jednom od ciljeva od tri koja je za Bliski istok olako smislio: Onemogućiti Damask u vojnom jačanju, Iranu ekonomski opstanak, a Rusima pojačati opterećivanja preko granice u njenim vojnim operacijama ali i onim "civilnim" kojim se probija zapadna blokada u tokovima iranske nafte za Siriju.

Naravno, ništa tamo još nije gotovo ali, ništa nije više ni kako je bilo. Bez Amerikanaca su i Netanyahuovim ambicijama skresana krila. Rijad je ionako u poziciji da smiri aroganciju građenu na vjerovanju da je potpuno zaštićen Amerikom. Trump očigledno na Iran neće. I Erdogan će morati da spusti svoje durbine spram Sirije i ideje da se tamo ugnijezdi istočno od Eufrata i taj prostor "napuni" s tri miliona sirijskih izbjeglica iz Turske. Evropa će morati da pomogne Iranu inače eto im nove najveće noćne more - miliona novih izbjeglica!

Novih realnosti globalizirani silnici nisu svjesni, kada je teren na kojem djeluju Istok. I Bliski i daleki. Ni količina i nalazišta nafte i plina, njihovi putevi i savezi oko njih nisu što su bili. Čak ni oružja i svijest šta se s njim može a šta ne. Ni vječiti pobjednici i gubitnici nisu isti. Nova priča o Jemenu i oko njega, o Americi i Iranu, vjernostima i interesima, prevarama i tradicijama, dronovima i ćilimima ovdje i onde, mora se brzo učiti.

Piše: Zlatko Dizdarević (novilist.hr)

Jučerašnji napad dronovima na saudijsko naftno postrojenje na istoku kraljevine jedan je sasvim novi trenutak u višegodišnjem obračunu između Saudijske Arabije i jemenskih (pro-iranskih) Houtha. Saudijci ove žilave jemenske Houthe godinama su tukli iz zraka, gađajući sve što se kreće, ali rat u Jemenu ipak gube i to na najteži način - taj da se rat seli na njihov teritorij.

Porazbijali su infrastrukturu Jemena, rušili nemilosrdno jemenski glavni grad Sanaa, drevni Sanaa, jedan od najstarijih gradova na svijetu... ostavili milijune Jemenaca na rubu gladi i uz nedovoljno pitke vode, vjerujući da mogu i smiju raditi što hoće, sve dok im njihovi utjecajni Zapadni saveznici ne stvaraju previše problema oko toga. Dobro, ponekad bi na tmurnom nebu bljesnuo kakav moralan čin pa su tako neke europske zemlje smanjile ili pak obustavile prodaju oružja za Saudijsku Arabiju, ali i to da bi se dogodilo morao je Khashoggi jednog jutra u listopadu ušetati u ljudsku mesnicu misleći da se radi o diplomatskom predstavništvu njegove države.

Saudijska taktika u Jemenu svodila se na iscrpljivanje jedne zemlje do stanja totalne iznemoglosti. Ali zemlju čine ljudi, a ti ljudi ionako nikada nisu imali puno, sa kalašnjikovom u rukama, žvačući neprestano khat u ustima, za mnoge od njih otpor je bio jedino što preostaje, a takve ljude je jako teško, ako ne i nemoguće poraziti. Tu lekciju danas, nakon 18 godina ratovanja, uči i SAD na prostoru Afganistana s Talibanima.

Saudijska Arabija, koja troši milijarde i milijarde na kupnju najnovijeg naoružanja (usput kupuje i dobre odnose s proizvođačima istih), bila je uvjerena u pobjedu u Jemenu. Nakon gotovo 5 godina ratovanja - oslanjajući se primarno na zračne snage i lokalne lojaliste - postaje im ipak jasno da pobjedu neće dočekati. Što je drugi u nizu najidealniji scenarij u takvoj situaciji? "Dostojanstveno" povlačenje, dakako. Možda je to nešto o čemu Saudijci razmišljaju već neko vrijeme, ali sada se ispostavlja da neće dobiti čak niti to. Naime, ti žilavi Houthiji nekim čudom (ili nečijim čudom možda?) opstali su sve ovo vrijeme i sada čak kreću u protunapad - nema dostojanstvenog povlačenja za autoritarnu kraljevinu, kreće odmazda, poniženje, a po kraljevski dvor poniženje je jako opasno jer bi običan puk mogao dobiti "razne ideje".

Dok su iznad Jemena letjeli saudijski vojni zrakoplovi moderne američke proizvodnje, Houthiji su sastavljali rudimentarne dronove koji su iz početka izgledali kao trapave makete oblijepljene selotejpom. No, malo po malo, te bespilotne letjelice su se počele usavršavati, pa su negdje početkom ove godine počeli i prvi ozbiljniji napadi s jemenskog na saudijski teritorij. Saudijska zračna luka Abha u blizini jemenske granice poslužila im je pritom kao nekakav poligon za uvježbavanje jer su je napali više desetaka puta.

Sve to su Saudijci gledali s dozom nervoze, ali velika je kraljevina - barem su tako mislili. Dolazi proljeće, a s njim još i veći napadi, kao i snažne eksplozije na glavnom saudijskom naftovodu, nadomak glavnom gradu Rijadu. Daleko već putuju jemenski dronovi i sada pokazuju da su u stanju nanijeti veliku štetu te udariti tamo gdje Saudijce najviše boli - na njihov naftni izvoz.

Taj napad u svibnju ove godine bio je pak na neki način uvertira onom što se dogodilo jučer. Kroz saudijsku skupu protuzračnu obranu jemenski dronovi prolaze kao voda kroz rešeto i bilo je samo pitanje dana kada će izvesti jedan nezaboravan i bolan udarac. Došao je taj dan - s "rojem" od kojih desetak dronova izveli su veliki noćni napad na Abqaiq, najveće saudijsko naftno postrojenje smješteno na istoku kraljevine. Čim su počele stizati prve slike s mjesta napada, vatra i dim koji su se uzdizali u noćno nebo, postalo je očito da je riječ o protuudaru kakvog Saudijska Arabija možda još nikada nije doživljela.

Stvari treba staviti u kontekst, Abqaiq prije svega treba staviti u kontekst. O kakvoj magnitudi se radi postaje jasno tek danas - ovaj napad doslovno je prepolovio naftni izvoz Saudijske Arabije: jedne Saudijske Arabije! Posljedice će se osjetiti odmah i bit će velike, prije svega na cijeni nafte koja odmah skače.

Saudijska državna naftna kompanija Aramco potvrdila je jutros kako će se proizvodnja nafte smanjiti za 5,7 milijuna barela po danu, što predstavlja čak 5% globalne naftne opskrbe - i to prema procjeni Aramco-a kojem je u interesu da stvarnu magnitudu uništenja prikaže što manjom!

Kako ističe Jason Bordoff s Centra za globalnu energetsku politiku sa svečilišta Columbia: "Abqaiq je vjerojatno najvažnije naftno postrojenje na svijetu. Postoji rizik od uzvraćanja udara i od regionalne eskalacije koja može još značajno pogurati cijenu nafte prema gore".

Naravno, Saudijska Arabija i njeni strateški partneri itekako bi voljeli "uzvratiti udarac", ali kako i protiv koga? Već smo rekli kako su Houthiji praktični neuništivi - još zračnih napada po Jemenu neće dovesti do nikakve promjene.

Ali priča se širi i mogla bi zahvatiti jedan drugi prostor... Naime, Saudijska Arabija i njeni saveznici još od početka rata u Jemenu (rana 2015.) tvrde kako iza Houtha zapravo stoji Iran (iako i Houthiji i Teheran to opovrgavaju). Stoji li? Simpatije svakako postoje, a vrlo vjerojatno i neka vrsta logističke pomoći, no posve je jasno da je Saudijskoj Arabiji u interesu tu suradnju prikazati i daleko većom nego što ona jest. Naravno, ne samo Saudijskoj Arabiji već i anti-iranskim snagama u Washingtonu.

John Bolton, notorni ratoborni "jatsreb" najuren je prije nekoliko dana od strane Donalda Trumpa, no manjih jastrebova imamo na svakom katu Bijele kuće - jedan od njih je svakako i državni tajnik Mike Pompeo koji je ovaj napad na najveću naftnu rafineriju na svijetu odmah pripisao Iranu, a ne Huthijima. "Nema dokaza da su napadi došli iz Jemena", ističe Pompeo.

Nego od kud su došli? Iz Irana? Preko Perzijskog zaljeva kojime uzduž patroliraju američki i njima lojalni ratni brodovi? Pompeo tu sramoti sebe i američke vojne sposobnosti, no nije ga briga, on ima veću agendu - nastavlja: "U vrijeme svih tih poziva na de-eskalaciju Iran je pokrenuo napad bez presedana na svjetsku energetsku opskrbu".

Dokazi? Što će Pompeu dokazi, SAD je već nizom presedana pokazao da može djelovati bez ikakvih dokaza.

U ovoj želji da se bolna šamarčina njima omiljenoj kraljevini pretvori u povod za obračun s Iranom (i pritom ušutka Trump koji se planirao uskoro sastati s iranskim predsjednikom Rouhanijem u New Yorku), pridružio se još jedan dežurni jastreb - senator Lindsey Graham: on pak sada otvoreno poziva na vojni napad na Iran. "Ovakvo iransko ponašanje neće stati dok posljedice po njih ne postanu stvarne, posljedice kao što bi bio napad na njihove rafinerije, a to bi slomilo kičmu režimu u Teheranu", tvrdi Graham.

Trump se već jučer uhvatio telefona te je svom saveznikom, saudijskom prijestolonasljedniku Mohammedu bin Salmanu obećao kako će SAD "pomoći oko osiguravanja sigurnosti". Također je rekao kako ovaj napad na saudijska naftna postrojenja može biti vrlo štetan po američku i globalnu ekonomiju.

Što se pak krije iza ovih optužbi protiv Irana? Želi li SAD sada zaista pokrenuti napad na Iran? Neki bi to voljeli, bez sumnje, primjerice senator Graham. No, ovo upozorenje ima i jednu drugu svrhu. Ovom prijetnjom se nadaju obeshrabriti Houthije od mogućih novih napada prijeteći pritom njihovom savezniku Iranu. Jer tko zna koliko je novih dronova, rojeva dronova, možda već sada na nebu iznad Saudijske Arabije...

Bit će od poprilično velike važnosti podatak koliko će dugo saudijski naftni pogon biti u "nokautu", jer ako ovo potraje... ogromna šteta po Saudijsku Arabiju gomila se iz minute u minutu. Ako su pak Houthiji, uz pomoć ili sami, u stanju u jedno jutro prepoloviti naftnu proizvodnju jedne Saudijske Arabije, onda je njihova moć uistinu golema, jer tko kaže da iduće jutro ne mogu razbiti i drugu polovicu? I sve to se događa u trenutku kad Saudijska Arabija jako dobro zna da joj prijete dronovi s juga, sve njihove jedinice protuzračne obrane to jako dobro znaju, ali sve je zakazalo jučer prije zore...

Saudijska ranjivost otkrivena je kao nikada do sada, zemlja s tako ranjivom infrastrukturom ne bi smjela ni pomišljati na vođenje ratova, ali zapravo dugo vremena i nije. Arhitekt ovog rata protiv Jemena je mladi nadobudni prijestolonasljednik MbS (34) koji je gledao previše holivudskih filmova, no nitko mu nije rekao da je "happy end" tipična američka izmišljotina koja najčešće nema uporišta u stvarnom svijetu!

(Piše: D. Marijan - advance.hr)