Srpska premijerka Ana Brnabić neće danas biti u Srebrenici na obilježavanju 24. obljetnice genocida ili, kako ona kaže, 'užasnog zločina' što su ga u srpnju 1995. godine nad više od 8000 Bošnjaka počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba. Niti je dobila pozivnicu, niti joj se čini da stalno vraćanje u prošlost doprinosi miru i stabilnosti u regiji. Počast žrtvama najvećeg ratnog zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata odao je zato turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Što o tretmanu srebreničkog masakra i aktualnom političkom strvinarenju Bosne i Hercegovine misli novinar, diplomat i minuciozni društveno-politički analitičar Zlatko Dizdarević?

Posmrtni ostaci 33 žrtve genocida stigli su u Memorijalni kompleks Potočari, u kojem će danas biti pokopani, iz mrtvačnice u Visokom u središnjoj Bosni. Kolona s lijesovima ubijenih Srebreničana i ove godine prošla je središtem Sarajeva i zaustavila se pred sjedištem Predsjedništva BiH, uz tisuće okupljenih građana. Osim Erdogana, ondje su stajali članovi bosanskohercegovačkog državnog vrha Željko Komšić i Šefik Džaferović. Milorad Dodik nije viđen.

Od 8372 nestale osobe nakon pada Srebrenice do sada su pronađeni i ekshumirani ostaci 7119 žrtava, a prikrivanje tragova počinjenih zločina evidentno je u činjenici da su ostaci 22-godišnjeg mladića pronađeni u čak pet masovnih grobnica. Tijela srebreničkih žrtava pronađena su u masovnim grobnicama u čak 25 općina u BiH, ali i u sedam grobnica u Srbiji, uključujući Beograd, u kojem su pokopane žrtve koje su bačene u Drinu, a ona ih je potom odnijela prema Savi.

Do sada su pokopani ostaci 6610 žrtava; najstarija koja će biti pokopana ove godine, Šaha Cvrk, u vrijeme u kojem je ubijena imala je 82 godine, a najmlađa žrtva je dječak Osman Cvrk, ubijen sa 16 godina. Posmrtni ostaci 102 osobe nisu identificirani jer nisu pronađeni srodnici od kojih bi se uzeo uzorak DNK.

Balkanska istraživačka mreža (BIRN) sa sjedištem u Sarajevu, portal specijaliziran za praćenje sudskih procesa u regiji povezanih s ratnim zločinima, podsjeća da je genocid u Srebrenici sudski dokazana činjenica za koju su međunarodni i sudovi u BiH, Hrvatskoj i Srbiji do sada izrekli kazne zatvora duže od 700 godina, pri čemu je 47 osoba osuđeno jer su bile nalogodavci i neposredni izvršitelji počinjenih zločina.

Genocid je okvalificirao Međunarodni sud pravde (ICJ) odlučujući po tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, no vlasti u Beogradu oslobođene su optužbi za izravno planiranje i poticanje genocida. Utvrđena je odgovornost Srbije za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, a kao izravni počinitelji genocida označeni su vojska i policija Republike Srpske.

ICJ je utvrdio odgovornost Srbije u dijelu presude u kojemu je konstatirao kako je ta država 'propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi genocid u Srebrenici'. Smatra li Zlatko Dizdarević da bi osuda Beograda pod vlašću Slobodana Miloševića za genocid doprinijela pomirenju ili bi to samo pogoršalo situaciju u BiH?

'Takva presuda bila bi samo dodatni dokaz o genocidu koji se doista desio za one koji već znaju što se dogodilo i o čemu se tu radi. No oni koji ne žele da znaju što se događalo posljednjih 30 godina, ili imaju sasvim drugo uvjerenje o svemu tome, pa i u slučaju Srebrenice, to bi doživjeli samo kao još čvršći, dodatni dokaz ciljano organiziran protiv njih. To bi bila dodatna hrana za održavanje i produbljivanje još većih problema i od ovih postojećih, kojima se i inače održavaju aktualne tenzije. Naravno da zločin treba do kraja razotkrivati i sve njegove žrtve komemorirati ma koliko mnogi na ovim prostorima i dan-danas žive u ciljano održavanom i lažnom viđenju prošlosti', napominje Dizdarević.

Ističe da su mnogi ljudi u BiH već umorni od svega, izgubili su povjerenje u priče o pomirenju i očigledno su u praksi prihvatili stanje u društvu određeno 'potpuno šizoidnim političkim sistemom u funkciji kobajagi nacionalnih interesa s vodećim strankama, a koje su zapravo samo paravan za osobne i grupne koruptivne interese'.

 'Supstanca BiH uvijek je bila društvo, mnogo prije nego država, zbog povijesne realnosti o mješovitom sastavu, nacionalnom, etničkom, vjerskom. Uvijek je bilo važnije kakvi su društveni odnosi, pa i prvo susjedstvo u kojem živite, nego što je i kakva bila država. Po mom dubokom uvjerenju, projekt raspada BiH odigravao se s ciljem raspada društva, a ne primarno države. Da je država problem sama po sebi, to bi se uz neophodnu volju dalo lakše riješiti. Za to postoji struka, škole i ljudi koji znaju kako napraviti novi Ustav i novu organizaciju države. Međutim, plašim se da je u ovom času zatvoren krug uništavanja BiH primarno kroz raspad društva i onih društvenih vrijednosti na kojima je počivala ta zajednica', kaže Dizdarević.

Kada je u pitanju Srebrenica, postoje danas, pojednostavljeno kazano, najmanje tri bitno različita pogleda na ovu tragediju, diferencira analitičar: jedni su oni koji znaju što se dogodilo, i bez obzira na ime, vjeru i naciju. Prema toj činjenici neupitnog genocida, što to i jest, imaju ljudski, civilizacijski normalan odnos pijeteta, potrebe za utvrđivanjem nepobitne istine; želje da se komemorira i ne zaboravi. Nije malo onih, međutim, koji više nemaju ni osjećaja ni spremnosti, ni snage da se vraćaju strašnim vremenima ostavljenim iza sebe, time ispočetka pokazujući elementarnu civiliziranost u ukupnoj situaciji u kojoj se nalazimo. Treći u potpunom negiranju Srebrenice i mnogih drugih stratišta na tome ubiru političke, ali i razne druge profiterske poene. Nažalost, takvi su i sve glasniji.

Carmel Agius, predsjednik Međunarodnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKS) u Den Haagu, nedavno je oštro kritizirao pokušaje negiranja genocida te veličanja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, posebno osuđujući uspostavu povjerenstva Republike Srpske koje preispituje srebrenički masakr nastojeći ponovno napisati povijest tih tragičnih događaja. Agius je pritom ponudio četiri načina rješavanja pitanja poricanja i revizionizma, a evo što o tim rješenjima kaže Zlatko Dizdarević.

(Srebrenica/Zlatko Dizdarević)

Privođenje počinitelja genocida pravdi putem međunarodnih i domaćih sudova

Ocjena svake akcije u postignutom rezultatu, a mislim da na Sudu u Haagu, pored najbolje volje i pored toga što je ideja bila dobra, ta je da krajnji rezultat onakav kakav je zadan kao cilj nije postignut u očekivanoj mjeri. Napor je bio pozitivan, ostala je ogromna sređena dokumentacija koja će možda nekad nekom zatrebati, ispisani fakti, sjećanja i otkrivene istine i laži, ali ipak nije ispunjen osnovni cilj - onaj da sve zajedno bar približi ovo društvo pomirenju. Ispostavilo se da je paralelno s Haagom išao drugi napor, a to je da se na razvalinama društva i prikrije puno toga, u ime interesa i ciljeva raznih politika, domaćih i inozemnih. Ako generalni cilj društva, države i parcijalnih politika u tome nije istinsko pomirenje uz sve istine koje treba kazati, kako se može očekivati da će taj cilj postići bilo koji sud koji mimo tog društva ne može separatno djelovati. Ako Tribunal presudi zločincu, a onda ga političari u zemlji dočekaju s odlikovanjima i glorifikacijom, i sve ostane prihvaćeno ili tek nekažnjeno, kako je postignut cilj? BiH je sa svojim međuljudskim odnosima i baštinjenim vrijednostima, poput pravde i humanizma, gubitnik u realnosti zatrovanoj animozitetima, mržnjom i sukobima. Veliki projekt Haaga tu nije neupitni pobjednik. Tako je i na širem političkom planu. Na kraju se ispostavilo da je naš društveni i državni sistem uspostavljen na utakmici dva protiv jedan: uvijek imate jednog koji je poražen i dva navodna pobjednika. To je postao smisao politike u BiH, poraziti onoga drugog u danoj kombinaciji. Takvoj 'trojki' životni je i egzistencijalni interes da održavaju zajednički sistem. I kad jedan krene padati, druga dvojica će ga uhvatiti za ruku i vratiti u igru jer se ne smije dozvoliti da padne sistem.

Povećavanje uloge političara i članova civilnog društva u zagovaranju istine

Čast izuzecima, ali novi političari su rezultat ove realnosti. Iskreno vjerujem da je logika dominantnog političkog vrha BiH ne napraviti nijedan ozbiljan i konstruktivan korak prema Europskoj uniji, zato što svaki takav korak vodi ka drukčijem pravosuđu i zakonima, poštivanju tih zakona, institucija, procedura, neupitnih pravila demokratske države. Ako se to napravi, 80 posto njih završavaju kao gubitnici, najmanje. Za njih sve ovo više nije pitanje politike, nego njihovog egzistencijalnog opstanka. Oni zato moraju proizvoditi podjele, sukobe, mentalitet plemena i strah od drugoga, da bi opstali na vlasti. I dobro im ide.

Naravno da ima i drukčijih političara, okrenutih boljoj budućnosti. Uvjeren sam da je većina ljudi u BiH još uvijek bolja i pozitivnija od mnogih vodećih u sistemu. Ali sistem je toliko korumpirao društvo i učinio ljude u ime nacije i stranke ekonomski ovisnima o 'svojima' da najčešće šute iz egzistencijalnih razloga. Istovremeno nemamo dovoljno jaku političku snagu u opoziciji koja te ljude može artikulirati, pokrenuti, ohrabriti. Pa danas ne možete sjesti u taksi u Sarajevu, a da vam u prvoj minuti taksist ne počne psovati i pljuvati po vladajućima, po 'liderima', strankama na vlasti, da bi nakon šest mjeseci za iste te ponovno neupitno glasao jer u suprotnom možda neće dobiti produljenje dozvole za rad. To je apsolutno dominirajuća situacija koja obeshrabruje i u konačnici blokira ljude da se organiziraju i naprave nešto. Pritom međunarodna zajednica ima negativni utjecaj, mnogi se s njima već sprdaju kada svako malo kažu da se 'lideri moraju više posvetiti interesima naroda' i da 'BiH na reformskom putu prema Europi postiže impresivne rezultate...'. Smisao njihova djelovanja je očuvanje statusa quo, jer BiH njima još uvijek nije prioritet: misle da je dobro da se ne puca, da je mir, a trenutno su važniji prioriteti Srbija i Kosovo, Makedonija, u susjedstvu Albanija itd.

Reforma obrazovnog sustava

Ne može se reformirati obrazovni sustav kao cjelina na svim nivoima u BiH jer mi nemamo zajednički nivo, ni politički, pa više ni vrijednosni. U pitanju bi morala bila dugoročna reforma s elementarno zajedničkom platformom, pa i činjenicama o povijesti, identitetu i ciljevima. Sve to, opet, zahtijeva društveni konsenzus i zajedničke vrijednosti što su dramatično urušeni. Ali čak i ispred obrazovnog sustava, koji jest beskrajno značajan, ističe se pravosudni sustav, trenutno operativno daleko lošiji. Inače, eksperimentalna ideja Europske unije otprije nekoliko godina bila je da se svi ti kapitalni resori, obrazovanje, pravosuđe, sigurnost, spuste na županijski nivo, pa se naknadno ispostavilo da tamo neupitno odlučuju različiti lokalni interesi tragom uvezanih koruptivnih interesa profila mafije i kartela. Da ne govori o ustavnoj asimetriji prema kojoj u Republici Srpskoj uopće ne postoje županije, već je vlast mnogo efikasnije i operativnije koncentrirana u rukama Milorada Dodika i njegovih neupitnih poslušnika u svim strukturama. Istovremeno, ne postoji nijedan zakon u BiH koji sankcionira otvoreno i čak brutalno antidržavno djelovanje. Nađite, molim vas, državu u normalnom svijetu u kojoj predsjednik kaže da ne voli tu državu, da je ona privremena ili da ne želi istaknuti državnu zastavu prilikom službenih posjeta stranih delegacija. Uglavnom, smislena i uspješna reforma obrazovnog sustava u ovakvim današnjim uvjetima nije moguća. Zapravo, ne može se ući u bilo kakvu dugoročnu promjenu u BiH bez, za početak, promjene Ustava.

Kriminaliziranje poricanja genocida

Obrnuto, promjene se moralo ugraditi u zakon, a da bi se promijenili zakoni, mora se promijeniti sistem organizacije države, znači Ustav. Da bi se promijenio Ustav, mora se uz ostalo imati suglasnost međunarodne zajednice koja je taj Ustav napravila i slijepo ga se drži kao faktora održavanja postojećeg stanja. Da bi se otvorili svi ovi novi procesi, moraju se naći strukture na svim nivoima vlasti što su blokirane parcijalnim interesima. U sistemu ionako ne postoji ni odgovornost za njegovu provedbu. Evo, BiH već godinama pokazuje, da oprostite, od šake do lakta Europskoj uniji i Sudu za ljudska prava u Strasbourgu ne želeći provesti presude tog suda zato što ta provedba duboko zadire u ustavne odnose koje nacionalne elite ne žele mijenjati. I nikom ništa. U tome je problem.

Kako u EU ne shvaćaju da su svakim danom ovdje zbog takvih stvari sve manje poželjni, da ih ljudi ismijavaju shvaćajući da nisu u stanju primijeniti ono što je apsolutno nezamislivo ne primijeniti u nekoj drugoj europskoj državi. Dakle, potpuna je odsutnost mehanizama koji sankcioniraju antiustavno djelovanje, kao i medijsko prepariranje stanovništva da je to tako zato što to nije u interesu naše nacije, zato što su drugi protiv nas pa nam hoće smjestiti. A što ćete uopće s parlamentom koji dugo i u više navrata raspravlja može li se provjeravati vjerodostojnost diploma državnih službenika i može li se promijeniti odluka da službena vozila s rotacijom imaju prednost u odnosu na ona hitne pomoći. Sve se svodi na jedno pitanje: zašto se od BiH 30 godina nakon rata ne pokuša napraviti zemlja po uzoru na Belgiju, Nizozemsku, Švicarsku? Pa makar u elementarno državotvornim kategorijama i gabaritima. Moglo bi se da se hoće.

(Silvana Srdoč/tportal.hr)

 

 

 

 

Tajna je čije će opsesije prevagnuti u pomračenih umova. Tipa manijakalnog Boltona ili snovi poput Trumpovih o »političko -marketinškom« usponu za istoriju

Piše: Zlatko Dizdarević

Problem generacije koja je na odlasku ovdje, kada je riječ o čitanju politike, u tome je što je bilo premalo vremena da se zatome u sebi one vrijednosti, logika, poštivanje vlastitih očiju i pameti temeljem kojih su se stvari naprosto lako prepoznavale, podrazumijevale i tumačile. Jasno, ovaj utisak se ne odnosi baš na sve. Dosta je ljudi koji su ipak nekako uspjeli da uhvate korak s novom realnošću što se ni u putu nije srela s onom iz druge polovice minulog stoljeća.

Šta ovo, praktično znači, recimo u razumijevanju svjetske politike? Svakodnevno je nevjerovanje kako je moguće ono što se dešava ovdje ili ondje, a dešava se nemoguće. Recimo da se može hladno i ciljano očiglednom neistinom, optužiti neko ko nije nikakav krivac, pa pokrenuti i rat protiv njega znajući unaprijed i za krvave konsekvence svega. I da će sve proći sa onim, »nikom ništa«. Isto je i navikavanje na to da se odluke nekada neupitno autoritativnih svjetskih organizacija, institucija i foruma mogu odmah »okačiti mačku o rep«. Opet bez posljedica.

Sve ovo vuče zaključku da takozvani međunarodni poredak doista više ne postoji mimo sile i golih parcijalnih interesa. Posebno najmoćnijeg koji se prihvata kao mjera stvari svima ostalima što su šutke i opet interesno prihvatili novu realnost.

Ovih dana tri su događaja – među mnogim sličnim – zanimljiva ilustracija te zbilje. Sva tri događaja vezana su za Bliski istok u širem kontekstu, onoliko širokom koliko je taj prostor odvajkada bio kuhinja raznim apetitima izvana i iznutra. Jedan je događaj u šizofrenoj priči o Washingtonu, Izraelu i arapskim poslušnicima, navodno povodom Irana. Uz sav cinizam formalnog lidera hajke da sve tamo radi u ime pravde i njihove dobrohotnosti, eto i kako bi pomogli »divnom iranskom narodu« da se oslobodi satanskih lidera što ih vuku u zlo.

Drugi kobajagi intrigantan događaj uz razne pikanterije jeste »misteriozni« sastanak u Jeruzalemu gdje su se predstavnici SAD, Izraela i Rusije sastali ne bi li se – prema domaćinu Netanyahuu - usaglasili o zajedničkom interesu, ponajprije opet protiv Irana. Razgovor o o različitim interesima, nije čudo. To i jeste smisao diplomacije ali, ono što je tim povodom procurilo kao serija raznih »argumenata o pravu«, nekada bi bilo prije za medicinu nego za diplomaciju. Danas više nije.

Treći događaj, tzv. »ekonomski forum o pomoći Palestini« (jedna od medijskih formulacija o političkom buvljaku u Bahreinu), krunska je ilustracija za to koliko su do jučer iole podrazumijevani i uvažavani svjetski principi sada bukvalno na prodaju! Barem po onome kako je to zamislio zet i specijalni savjetnik Donalda Trumpa Jared Kushner: »Investiciono ulaganje u Gazu«, zapravo je razmjena za trajnu obustavu svakog daljeg koraka ka priznavanju Palestine. U Manamu su pozvane poslušne zalivske platiše da za to doniraju čekove sa mnogo nula. Farsično »humana« želja da se uloži u »Palestince« i njihovu buduću sreću, uz razmjenu za Palestinu koje neće nikada biti, trebalo bi da košta braću Arape iz Zaliva tričavih 50 milijardi dolara. Odluka o stvaranju države Palestine, donesena prije 72 godine u UN-u, pa ukidana korak po korak sve do danas, više ne važi. To je, eto, nova planetarna političko-business promotivna realnost.

U prvom slučaju, onome o Iranu i svekolikoj histeriji družine koja hoće iz raznih razloga da ga sruši, nakon oborenog US drona i ostalih čudesa pred kojima su imperijalisti zabezeknuti, najzanimljivije pitanje u javnosti jeste – a hoće li doista koalicija pravednika napasti vojno Iran. Ili neće. Niko više i ne pita, a zašto bi napali? Je li to Iran napao Ameriku, ili Izrael, ili Saudijsku Arabiju...? Nije! Jesu li oni srušili tornjeve 11. septembra 2001. ili smislili i organizirali, plaćali i naoružavali talibane, ISIL, Al Qaedu, Al Nusru...? Nisu! U čemu je problem, kazano najjednostavnije da obični smrtnik razumije. Ako mu mozak baš nije sto posto opran u nekom političkom Vanishu?

Činjenice kažu da je Amerika danas, a sprema se da bude i za sutra, novi globalni faktor u trgovini naftom i plinom u svijetu. Na kojim tržištima? Pa na onima na kojima su odavno snabdjevaći Iran, Rusija, Venezuela itd., a kupci Kina, Indija, Evropa... Pametnom dosta i ovoliko.

Zašto još? Zato što je Izrael odavno »deep state« u Americi, a njihovi interesi ni u snu ne mogu zamisliti Iran kao nuklearnu silu. To u regionu smije ostati, a odavno i jeste, samo Izrael.

Sve je ovo skupa moglo biti i za diplomaciju, ali novi je okvir koji se nekada nije mogao zamisliti: Raspad je međunarodnog poretka, politika služi prevarama i otimanju, profit je u ratu, a ne u miru. Politička korektnost, želja za dogovaranjem i rješavanjem neslaganja, mudrost, stav i obrazovanje sve su više problem. Kada danas predsjednik najmoćnijeg svjetskog sistema hladno kaže da je »Mjesec dio Marsa«, to više i nije čudo. Za normalne i naivne čudo je što danas to ništa nikome ne govori.

Bijela kuća, ako ima i minimum racija i logike neće napasti Iran. Ne zato što je to stvar poštivanja nekih odluka. Fuck the UN! Već zato što taj napad ne može ostati bez bolnog odgovora. Tehnologija oružja i raspored vojnih sistema u regionu takvi su da bi i u slučaju najstrašnijih razaranja napadnutom ostalo dovoljno sekundi za odgovor da se dogodi odgovor onakav kakav nije bio moguć nikada i nigdje ranije. To u Pentagonu znaju, ako već ne u Bijeloj kući.

Ono što ovu činjenicu može činiti nerelevantnom, jeste i smisao cijele priče o »nekad« i »sad«. To je postojanje istinskih manijaka koji su danas mnogo bliže dugmetu za katastrofu nego nekada. O jednom od takvih, Trumpovom savjetniku za nacionalnu sigurnost Jonhu Boltonu, sam Trump prije neki dan kaže kako bi »odmah najrađe zaratio sa svakim na svijetu, ali ne odlučuje on nego ja...« I to je depresivno, odlučuje jedan čovjek! Čini se realnim da budućnost cijele situacije s Iranom i ne ovisi toliko od geostrateških, vojnih, globalnih interesnih procjena političkog vrha poput onog u Bijeloj kući. Tajna je čije će opsesije prevagnuti u pomračenih umova. Tipa manijakalnog Boltona ili snovi poput Trumpovih o »političko -marketinškom« usponu za istoriju. Ili ko zna koga trećeg iz tame svjetskih ludila koja se danas zove »politikom«. A ni atomska bomba nije više Hirošima i Nagasaki. Sve je puno bliže smaku svijeta.

O kakvoj se promjeni »standarda« na terenu nekadašnje politike, a danas političkog manijaštva radi, pokazao je i susret u Jeruzalemu. Netanyahu koji je mitomanskom, rijetko viđenom nezajažljivošću dogurao dotle da se jedino Izrael na svijetu silom teritorijalno širi dok se svi drugi, napadnuti, cijepaju i smanjuju, pokazuje onom istom Boltonu prije neki dan prostore Zapadne obale u Palestini, prijetećim glasom zakivajući poruku: »Ovo je minimalna strateška dubina koju Izrael mora imati i nikada se nećemo povući iz Jordanske doline...« Bibi se uz to slavodobitno pohvalio i sekretaru Vijeća sigurnosti Ruske Federacije Nikolaju Petruševu, koliko su puta bombardirali sirijsku teritoriju, dakle stranu suverenu državu, da bi se tamo obračunali sa Irancima... Hvaliti se javno nečim što je nekad bio povod za hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a, ne samo da je postalo normalno, već je i dokaz potpuno perverznih međunarodnih političkih standarda.

Ovo sa prodajom Palestine u Bahreinu ipak je vrhunac »novog poimanja stvarnosti«. Koliko god se mlađani Jared Kushner, trudio da svom puncu priskrbi »povijesni oreol«, priča o ponudi Palestincima da prodaju svoje pravo i istorijski san – državu, za one pomenute uglavnom arapske novce, nešto je što se ne pamti. Doduše, cionistima, što Kushner jeste, takva matematika nije nepoznata. Theodor Herzl, osnivač Svjetske cionističke organizacije u Bazelu 1897. godine nudio je osmanskom sultanu Abdul Hamidu II da kupi palestinsku zemlju i na njoj naseli Jevreje, ali je sultan to odbio. Po istom principu danas Kushner traži u ime Trumpa da se arapskim novcima kupi ono što je palestinsko, a oni rasele po okolnim arapskim državama ili se trajno rasprše po dijaspori. Ostaje Gaza uz još nešto malo teritorije izvan nje, sve kao ubilo se za novi »turistički raj«.

Treba li se čuditi što su na ovo, praktično, jedino Palestinci uz neke istinske prijatelje kazali kako nema tog novca kojim bi se kupila legitimna, njihova Palestina, pa makar se za nju borili dovijeka... Za »biznismena« Trumpa i zeta koji bi prečicom u cionističku povijest – to bi se zvalo »Sporazum stoljeća«.

Ovog »sporazuma« neće biti. Osim ako ne slažu da je potpisan negdje od nekoga. Ostaje ipak gorčina jer će proizvedene i prihvaćene lažne nove istine, pa još nazvane politikom, sa svijetom ovakvim kakav je i »liderima« kojima sve to treba, donijeti neke druge slične »sporazume«. Njima će se raspamećivati i svi one koji su do jučer mislili da su normalni pa sad počinju ispotiha sumnjati i u to.

(novilist.hr)

Ni život djece više nije mjera stvari. Ogromna je zabluda, predsjednička, povjerovati da nas se ne tiču djeca Jemena

Piše: Zlatko Dizdarević

Cinici bi kazali, sjajna vijest iz Sarajeva! Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, po prvi put u novom mandatu, oko nečega su se složili i potrčali da to objelodane: Najoštrije su osudili napade iz Jemena na gradove i civilna postrojenja u Saudijskoj Arabiji koji uzrokuju stradanja nedužnog stanovništva..?!

I još, oni su eto baš povodom zločina što ih čine Jemenci protiv miroljubivih Saudijaca, principijelno, »protiv bilo kakvog nasilja i daju podršku naporima UN-a (čuj napori UN-a u Jemenu) za pronalaženje političkog rješenja«.

Iole informiranijem promatraču svjetskih zbivanja i najstrašnijeg humanitarno-vojno-političkog genocida što ga Saudijska Arabija sa svojom sunitskom arapskom koalicijom i uz raznovrsnu logistiku SAD-a, Francuske i Velike Britanije provodi nad civilima Jemena, ovim povodom mogu pasti na pamet slijedeće varijante.

Prvo je ono najnaivnije – ako išta ovdje može biti naivno – da tzv. lideri s vrha BiH, uz sve njihove kabinete, savjetnike, probranu stranačku »pamet« doista pojma nemaju o tome kakav se planetarni zločin dešava u Jemenu, ko je tu ko i šta ko hoće. Otud i »neznanje« o genocidu nad civilima i posebno nad djecom koju ubijaju bombama iz aviona, po ulicama, u školama i školskim autobusima. Podjednako i organiziranim izgladnjivanjem, proizvedenim boleštinama, onemogućavanjem doturanja lijekova i drugim čak i medicinski teško objašnjivim metodama. I to »politički« svijet na čelu sa UN-om odlično zna. I baš im neprijatno.

Druga je varijanta za današnja vremena i političku mizeriju što vlada planetom ona klasična i etablirana: Poslušaj kao mali onoga u čijoj si zoni interesa. Zadovoljavaš gazdu preko leđa svega što je ljudsko i potrebno onima čiji si »lider«, ali zato ispunjavaš važan uslov za vlastiti opstanak na vlasti. Dakle, šuti, slušaj šta ti se kaže i diži ruku za dati nalog.

Spisak učesnika koalicije koja razara Jemen i ubija tamošnju djecu je podug – od Saudijske Arabije kao jednog od lidera u podršci svjetskom terorizmu uz opijenost od umišljenog vlasništva nad »ispravnim« islamom u svijetu, do mega kalkulacija s naftom i naftnim putevima. Strah Trumpa, Macrona i do jučer Therese May da im Iran može zauzeti Jemen i time staviti šapu na tjesnac Bab-el-Mandeb između Crvenog mora i Adenskog zaljeva, kroz koji prolazi sedmično oko 10 miliona barela nafte, sasvim je dovoljan da ove tri moćne zapadne sile uvuče u zločin na strani Rijada. Na mapi svjetskog političkog jada utrkivanje u poslušnosti i dodvoravanju takvima, bez ikakvih suvišnih pitanja i trenutka dileme, već je čista rutina. Otud i nerealna pretpostavka da je malom društvu »lidera« iz Sarajeva problem prisloniti se kome treba svojom »najoštrijom osudom » protiv »napada iz Jemena« na bastion slobode, demokracije i mirotvorstva – Saudijsku Arabiju!

Jasno, varijanta je i da sarajevska sramota može biti rezultat kombinacije u kojoj igraju politički formati nekapacitirani da prepoznaju bitne procese u svijetu, pa tako i svoje mjesto u njima. To je, uostalom, logična posljedica obezglavljivanja nekada profesionalnih institucija u državi i dovođenja u njih amatera kojima je plus za karijeru upravo neznanje, neupitna poslušnost i amaterizam. Mnoge »lidere« se danas ne smije uznemiravati znanjem.

Naravno, sve ovo skupa ni najmanje nije samo puki incident što iskače iz suvisle i logične politike. Udžbenička je stvar kako je vanjska politika tek produžetak, izraz i logičan slijed unutrašnje politike. Ova je odraz interesa i kalkulacija onih što su na vlasti. Da bi se taj interes i te kalkulacije pretakali na teren lično-svojinskog, klanovskog ili familijarnog, mora se stvoriti ukupni društveni okoliš u kojem će takva politika imati prolaz i biti podržavana. To se i radi kroz sistem obrazovanja, nametanja novih vrijednosti, definirane nove standarde cijele zajednice. Sve ovo uz medije čiji cilj odavno nije informirati o činjenicama, već oprati um i sve što je sklijalo u njemu, a nije dio vladajućeg projekta.

Važne poluge u cijeloj priči su proizvodnja animoziteta protiv svega i svakoga ko je drugi, »nije naš«, ne uklapa se i opire. Sve ovo polako ali sigurno, stvara, nameće i afirmira nove »vrijednosti«, sve do ustanovljavanja – novog identiteta!

Kroz drugu polovicu minulog stoljeća i dvije decenije ovog, bezmalo je potpuno izblijedio identitet one Bosne i Hercegovine utemeljene u Mrkonjić Gradu ‘43. i definirane čuvenom formulom: BiH nije ni Srpska, ni Hrvatska ni Muslimanska, već i Srpska i Hrvatska i Muslimanska... Od početka minulog rata i posebno inozemnom šifrom za nedovršeni rat zvanom Dayton, ubijala se ta BiH, a stimulirala ona podvojena i unutar sebe same suprotstavljana. Novi identitet se nije gradio kroz dogovarane ustavne promjene, uz poštivanje sugrađana i prihvatanje svih njihovih specifičnosti. »Nova realnost« je nametana agresivnim potiskivanjem one stare. Iz daleke istorije izvlače se danas korjeni različitih identiteta i nameću kao vječita, ali zabranjena realnost. I uvijek sa istim ciljem: odvoji, podijeli, optuži, ne pristani, zamrzi i uplaši... Uz ogromnu potporu »matica« izvana, etničkih i vjerskih, koje su već poodavno u svoje projekte i ambicije ugradile i ukalkulirale »njihov« ovdašnji dio. BiH je zato obesmislena dotle da i predsjednik te »države«, ako mu se ćefne, može da skloni državnu zastavu iz svog kabineta i pri zvaničnim susretima sa stranim diplomatom.

I kakve sve ovo veze ima sa onim o Jemenu, Predsjedništvu BiH i »normalnostima« apsolutno nenormalnog. Kako je moguće da se baš na tome postigne, mnogi kažu po prvi put u novom mandatu, saglasnost trojice članova Predsjedništva. Očigledno, svaki od trojice koji su se »usaglasili« o »najoštrijoj osudi Jemena...« imao je u glavi neki svoj, različit interes. Ko zna kako se ko i povodom čega udenuo u novu, šizofrenu svjetsku realnost u kojoj se, naprimjer, Izrael i Saudijska Arabija uzajamno komplimentiraju na sva usta, Beograd tjesno sarađuje sa Erdoganom zbog novca i koječega drugog. Podjednako i SDA u Sarajevu strasno ljubi Erdogana, ali prije svega zato što se on i Izetbegović prepoznaju kao – Muslimanska braća, baš »Braća«. Na tom tragu eno i Islamske zajednice BiH koja je pozvala bezmalo nalogodavno svoje vjernike da klanjaju dženazu svojevremeno svrgnutom i sada umrlom predsjedniku Egipta i lideru Muslimanske braće u Kairu, Mohamedu Mursiju. Pa i gdje bi ako neće i u Carevoj džamiji u Sarajevu...

Oni koji još uvijek misle da se ta klanjanja mogu ne daj Bože i loše protumačiti - neumorno se trudiše minulih dana da podvuku kako je, dotični Mursi bio »prvi demokratski izabrani predsjednik u Egiptu...« Ispade da je baš zato i bio veliki, jer je poznato, je li, kako je Muslimanskoj braći demokracija svetinja odvajkada. Uz njih se i Egipat ubijao od demokracije na putu prečicom prema – islamskoj državi! Pa kad su Amerikanci koji su »s proljećem« doveli Mursija kao njihovo rješenje shvatili da im uz tu demokraciju njihovi interesi – od bezbjednosnih po Izrael, do naftaških uz Suez - odlaze pod kontrolu šejtana, dadoše generalima glatko odobrenje da izvedu puč i vrate strogo kontroliranu nedemokraciju...

U nas, međutim, filijala »Braće« s ocem i sinom Izetbegović, predsjednicima države s četiri podignuta prsta, podaleko se odmakla u oživotvorenju doktrine o onima u Bosni koji više nisu braća. Ko im je kriv kad kao ovdašnji vjekovni susjedi unutar BiH više nisu važni, ako nisu »Braća«. Odmak od onog Mrkonjića ‘43. dobio je tako na sudbonosnom zamahu. Kao i počasti kroz klanjanje dženaza »Braći« u džamijama u Bosni, posebno u Sarajevu, poput onih Morsiju. Prkosni dokaz da je projekat tri puta »NI« i tri puta »I« na umoru.

Ova bezosjećajnost nad ubojstvima hiljada druge djece negdje tamo u svijetu obezvrijedila je mnoge optužnice za ubojstva djece ovdje prije tri decenije. Aršin za smrt u različitim politikama nije više isti. Nova su vremena i nova logika povodom života, smrti djece, genocida i – identiteta. Kukavičja jaja sve ove godine zdušno su podmetali oni »lideri« što su se priključivali nakon rata posmrtnim povorkama prononsiranim ratnim zločincima. Mnogi su tada šutili iza namaknutih zavjesa u strahu osluškujući šta se zbiva.

I sad je skoro isto, samo je šutnja »dobrovoljna«. Zna svako za sebe kome se dodvorava i zašto. Ostalo je još samo nekoliko koraka u operaciji pranja uma pa da ne bude zabune šta neupitno moraš učiniti ako si »naš« a šta ne možeš ako nisi. Ni život djece, ako nisu »naša«, više nije mjera stvari. Postat će samo od sebe kad bude kasno za vlastitu djecu.

Ogromna je zato zabluda, predsjednička, povjerovati da djeca Jemena nisu i naša djeca, i da nas se ne tiču. A eto tiče nas se »Brat« iz Egipta, demokrata.

(novilist.hr)

Nastojanja za uspostavu tzv. mira +, posebno u posljednjih dvadest i pet godina, bila su uvijek dio agende amerilčke administracije i u pravilu doživljavala nesupjeh. Čini se da će i konferencija u Manami kao dio projekta oslovljenog kao “Dogovor stoljeća” imati sudbinu ranijih pokušaja.

Piše: Mohsen Pak Ayin

Nakon proglašenja Jerusalema glavnim gradom Izraela, Amerikanci su obustavili financijsku pomoć Vladi Mahmouda Abbasa, e kako bi svojim pritiskom iznudili predaju Palestinaca. Sada održavanjem Konferencije u Manami - glavnom gradu Bahreina – namjeravaju, uz sudjelovanje izraelskih saveznika poput Saudijske Arabije i Emirata, prikupiti financijsku pomoć kojom bi se zadovoljile potrebe palestinskoga naroda i tako ga se privolilo na prihvatanje uvjeta “Dogovora stoljeća”.

Političko-propagandni ciljevi skupa u Manami ogledaju se, prije svega, u pomoći Benjaminu Natanjahuu da izađe iz političke izolacije i formira novu izraleksu vladu. Trumpova administracija, također, nakon jednostranog napuštanja tzv. Nuklearnog sporazuma sa Iranom, neuspjelih pregovora sa Sjevernom Korejom te u jeku ekonomskog rata s Kinom i Europom, ulazi u veoma nezavidno razdoblje. Konferencijom u Manami nastoji se nadoknaditi bar dio tih neuspjeha.. Od preostalih manje ili više prikrivenih političko-propagandnih ciljeva Konferencije, može se spomenuti i pokušaj vraćanja kredibiliteta bahreinskim vlastima, nakon što su prethodnih godina suprotstavljanjem demokraciji posegnuli za ubijanjem, protjerivanjem i šikaniranjem svojih političkih protivnika.

Protivljenje Konferenciji koje dolazi od snaga otpora i palestinskih boraca za slobodu, a posljendjih tjedana je praćeno i nastavkom intifade i raketiranjem ciljeva u Izraelu, pokazuje njihovu snažnu odlučnost da ustraju u borbi. Palestinske političke grupacije, uključujući i Hamas i Fatah, odnosno Vladu palestinske samouprave, neće prisustvovati Konferenciji u Manami. Palestinci su jedinstveno i bez imalo ustručavanja obznanili da ne namjeravaju doći u Manamu, te ostale sudionike ove Konferencije oslovili izdajnicima palestinske ideje.

“Dogovor stoljeća” je političko-propagandni projekat koji su sačinili Amerikanci kako bi, pod krinkom zalaganja za uspostavu mira između Izraela i Palestine, omogvućili cionističkom režimu izlazak iz političke izolacije, te izvršili pritisak na palestinski narod. Premda detalji ovoga plana još nisu obznanjeni, iz izjava američkih zvaničnika da se iščitati sljedeće: Planom se daju veliki ustupci Izraelu, a zauzvrat se priznaje formiranje neovisne Države Palestine koja bi obuhvatala polovinu Zapdne Obale, cijeli pojas Gaze i nekoliko kvartova u Istočnom Jeruzalemu. Prema ovome planu, Jerusalem više ne bi bio palestinska prijestolnica. Abu Dies bi dobio tu ulogu.

Tzv. mirovni planovi koje su svih proteklih desetljeća nudili Amerika i Europa, uvijek su bili praćeni pristrasnošću SAD-a i zanemarivanjem prava palestinskog naroda. i sada je Natanjahu, koji se inače smatra Trumpovim prijateljem, u više navrata kazao da sadržaj novog plana odgovara Izraelu, te da ga nikada ne bi ni prihvatio ako ne bi zadovoljio izraleske interese. Natanjahu je u prethodnoj predizbornoj kampanji obećao da će sva jevrejska naselja priključiti izraelskoj teritoriji. S druge strane, nakon izmještanja američkog veleposlanstva u Jeruzalem, priznavanjem izraelskog suvereniteta nad Golanskom visoravni te otvorenom i bezrezervnom podrškom cionističkom režimu SAD su dodatno potaknule gnušanje i prezir palestinskoga naroda. Niko u Palestini više neće Ameriku moći smatrati nepristranim medijatorom.

Razilaženja Palestine i Izraela u vezi s granicama, državljanstvom i nacionalnim suverenitetom su temeljne naravi. Cionistički je režim, uz podršku SAD i Europe (napose Engleske), okupirao plaestinske teritorije i bez imavlo uviđavnosti prema međunarodnim propisima, počinio brojne zločine nad palestinskim narodom. Uključujući i zločin genocida. Zato je izvjesno da do potpunog okončanja okupacije i oslobađanja svih okupiranih paletsinskih teritorija, paletsinski narod neće pristati na bilo kakav kompromis sa cionističkim režimom.

Muslimanske zemlje i političke snage koje podržavaju Palestinu, napose Islamska Republika Iran, Sirijia i libanonski Hezbollah, također su osudili Konfernciju u Manami i izrazili punu podršku nastojanjima za oslobađanje Jeruzalema i Palestine. To je uzrokovalo dodatni pritisak američke administracije na Iran.

“Deal stoljeća” kako je u jednom od svojih nedavno održanih govora naglasio i vrhovni vođa Islamske Republike Iran, osuđen je na neuspjeh. Amerika, saudijska kraljevska porodica, Emirati i cionistički režim, mogli su to nazrijeti i iz zdušne podrške Palestini izražene na nedavno održanim demonstracijama povodom Svjetskog dana Kudsa.

Tri Milorada Dodika kolektivnog šefa države konačno su se složila oko jedne stvari - Jemena, i to da se zajednički obrukaju.

Piše: Sead Omeragić

Javnost je primila na znanje: "Predsjedništvo Bosne i Hercegovine najoštrije osuđuje sve učestalije raketne napade iz Jemena na gradove i civilna postrojenja u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, koji rezultiraju stradanjima nedužnog civilnog stanovništva... Predsjedništvo Bosne i Hercegovine poziva na obustavu bilo kakvog nasilja i podržava napore Ujedinjenih naroda u pronalaženju političkog rješenja krize u Jemenu", rečeno je iz državnog Predsjedništva.

Tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine konačno su se složila oko jedne stvari, a to je da se zajednički obrukaju. Prvo je iznenađenje da su se uopće sastali. Nisu se javljali mjesecima, osim u raspravama, ili, bolje reći, svađama putem medija. Konačno su se sastali i ništa osim ove diplomatske gluposti nismo mogli dobiti. Samo još nije rečeno da je postignut visok nivo saglasnosti oko ove političke bruke. Zar nisu mogli ostati suzdržani? Niko im ne bi zamjerio da se nisu javljali.

Kad je počela strašna glad u Jemenu, nisu se živi čuli. Jedna riječ suosjećanja bila bi dovoljna. Osim Predsjedništva Bosne i Hercegovine, riječ milosti prema djeci Jemena nismo čuli ni od jednog političara u ovoj zemlji. Nismo dobili nijednu riječ suosjećanja, a da ne govorimo o osudi onih koji su doveli do jemenske tragedije. Kao da u Bosni i Hercegovni naša djeca nisu umirala od izgladnjivanja.

'Više jedu moji pilići od njih'

Sjetimo se onog britanskog političara koji o najgorim godinama - 1992. i 1993 - u opkoljenom prostoru pod Armijom Bosne i Hercegovine govori: "Više jedu moji pilići od njih." Tragedija Jemena slična je tragediji Bosne od 1992. do 1995. godine. Stalne pogibje, kasapljenja po ulicama gradova, totalna blokada, umiranje od gladi i pothranjenosti, amputacije bez anestezije, umiranje od bezazlenih rana, bez lijekova i medicinskog materijala...

Ni iskustvo stravične gladi u opkoljenim bosanskim gradovima nije bilo dovoljno da se reagira na one užasne dječije kosture u Jemenu, koji umiru u direktnom prenosu televizija. Oči koje se gase s tugom, jer glad proizvodi najtužnije dječije poglede. Nije bilo ljudskog stava od bh. političkih luftera, a moralo ga je biti.

Milorad Dodik se ne može suzdržati kad govori protiv Bosne i Hercegovine. Već godinama prijeti ratom i otcjepljenjem. Prijeti ujedinjenjem sa Srbijom. Ali, sad je mirotvorac. Raspoložen da brani stav Saudijske Arabije. Jer, cijeli svijet je svjedočio genocidu u Jemenu, koji on negira u Bosni i Hercegovini. Nije se Dodik mogao suzdržati da ne izgovori ružne riječi protiv odlazeće njemačke ambasadorice u Bosni i Herceovini Christiane Hohmann. Javila se Stranka demokratske akcije u odbranu, kao da je Dodikov napad na ambasadoricu stvar stranke, a ne institucija države, ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Igora Crnatka i druga dva člana državnog Predsjedništva, Željka Komšića i Šefika Džaferovića. Upozoravamo na važnost javno izgovorene, koliko i neizgovorene riječi.

Bosna i Hercegovina ima neku vrstu velikih moralnih zaliha u državama islamskog svijeta. Službeno Sarajevo ne smije pristajati na dnevnopolitičke igre i podvale. Jer, ovo što se događa u islamskom svijetu posljednji je stadij raskola onoga svijeta za koji smo vjerovali da se ne može podijeliti. Naravno, sve ide prema novom "hladnom ratu". Jasno je ko će gdje biti u novoj planetarnoj podjeli. Islamski svijet se ovim brutalnim sukobima kreće prema političkoj šizmi unutar svog tijela. Zidovi poput onog Berlinskog bit će uzdignuti ponajviše među muslimanima.

U prostoru političkog nemorala

Iako se sve svodi na indirektni sukob Saudijske Arabije i Irana, djeluje kao da Saudija želi vojno i političkim pritiscima disciplinirati i pokoriti Arapski poluotok kako bi spremno dočekala te nove podjele unutar "hladne budućnosti" među mislimanima. Naravno, ne uspijevaju u svojim ciljevima, kao što će i "hladni rat" ići teško ostvarivim putevima. Dakle, bh. predsjednička troglava ažbaha djelovala je ovim ispadom najmanje po saudijskim potrebama. Iza politike i vojnih akcija Saudijske Arabije stoji pozicija SAD-a protiv Irana.

U ovim planetarnim igrama moći stav državne trojke je mušica na dinosaurusu. Ali, ima nešto mnogo veće što ovu Bosnu čuva i drži uspravnom i važnijom nego što jeste. To su ljudi ove zemlje koji su ovaj ispad Predsjedništva Bosne i Hercegovine primili kao izdaju ljudskih principa. Diplomatska suzdržanost je iz raja izašla. Neki političari nikada neće zakoračiti na teren diplomatije. Ovaj put sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine zakoračila su u prostor političkog nemorala, što će dobar dio glasača upamtiti i neće im oprostiti.

I, opet pitanje: Da li su mogli izbjeći bilo kakvo iskazivanje stava i ovaj politički nezreli izlet? Naravno da su mogli. Ali, šta je pozadina? Oni koji se ni u čemu nisu u stanju složiti, sada su zajedno. Upravo smo imali tročlanog, ali jedinstvenog Dodika. I prvi put nam je krivo što su ova trojica imali jedinstven stav.

(Izvor: Al Jazeera)