Ovako, poništavati Al Quds i na zemlji i na nebu, mogu samo oni kojima ni njihov “separatni” Bog, kako ga izgleda hoće imati, neće i ne može pomoći.

Piše: Zlatko Dizdarević

Izrael je okupirao zapadni dio Al Qudsa 1948. godine. Bio je to stvarni početak palestinske drame. Amerika je tačno sedamdeset godina kasnije, inauguracijom svoje ambasade 14, maja 2018. godine u Jeruzalemu – tragom čega je Izrael cijeli Al Quds proglasio svojom jedinstvenom prijestonicom – ovjerila početak kraja u razaranju svjetskih duhovnih adeta, zakona i činjenica smatranih nedodirljivim. Ni pamet, ni logika i svetost, sve do takozvanog međunarodnog poretka oličenog u Ujedinjenim nacijama, nisu mogli zaustaviti jedan od najdramatičnijih udara na svjetski i civilizacijski poredak, što status Jeruzalema de facto jeste bio.

Na teren jeruzalemske duhovnosti odvajkada priznat, umiješala se na do sada neviđen način otimačka politika. Miješala se uvijek, ali nikada na ovaklav način. Sila i doslovna poremećenost u percipiranju “sebe i ostalih” rijetko kada su na ovakav način pokazali u kom se to pravcu sada kreću i planeta ali i ukupna civilizacija. Takav raskorak između bahatog otsustva razuma i minimuma potrebe za tim razumom kako bi svijet opstajao, rijetko kad je zabilježen. Tu se uopšte više ne radi samo o Palestincima i njihovom pravu na domovinu koju istorijski imaju ali je ne posjeduju, ili samo o njihovom “Mesdžidul Aqsa”, već o davnom, planetarnom konsenzusu o Svetome gradu tri najveće monoteističke religije u svijet. O kršćanstvu, islamu i judaizmu. Otimanje Al Qudsa iz svjetskog konteksta univerzalnih prava i vrijednosti legitimirano je političko-religijskim nasiljem na nivou mnogo višem od lokalnog. To nasilje koje bahato ignoriše bezmalo plebiscitarno neslaganje sa njim u UN-u, nakon sedam decenija skandalozne kupljenosti Svjetske organizacije povodom “mirovnog procesa o Palestini”, vratiće se kao bumerang svima, ovako ili onako – politički, vjerski, bezbjednosno ali i kao opasna poruka da ništa više na svijetu nije sveto, pa se spram toga valja i organizovati.

Zvuči pretjerano? Za onoga ko nije bio tamo, osjetio podneblje, značenje svakog kamena, atmosferu svetosti ali i duboke povrijeđenosti nasiljem nad tom svetošću, onima naviklim ovdje na male i banalne ovozemaljske i duhovne korumpiranosti – to možda i zvuči tako. Ali tamo, živi bili pa vidjeli. Kako će i ko odgovoriti na krupne lomove koje će bahati napad na Al Qods donijeti, na posljedice što će se ponovo zvati terorizmom, ali ne onim koji je Zapad izumio da bi se tamo nastavljala pljačka što je duže od stoljeća jedini istinski cilj “politike” spram Istoka, već terorizmom koji je odgovor tom Zapadu. Ljudima se oduzima svetinja, a ne samo kruh, gazi im se ono posljednje što im je u nasilju nad životom i dignitetom bilo sklonište. Strašno je saznanje, uz sve to, koliko zla ljudima mogu nanijeti politički idiotizam i bahatost, pomnoženi sa interesima i računicama jedino važnim maloj pameti.

U ime tih interesa i odsustva političke logike svašta se do sada na planeti radilo. Od glupih ili lukavih prevara i pljačke, do krvavih obračuna najstrašnije vrste. Povijest, ipak, nije zabilježila odavno toliko politički katastrofalan i po interese “napadača” promašen potez kao ovaj sa Al Qodsom, bezmalo neuporediv sa bilo kojim drugim u izvedbi već pomalo grotesknog Donalda Trumpa i njegovog još opasnijeg okruženja koje je sam odabrao, ili mu je ciljano nametnuto iz najbliže okoline. Taj potez, kako je plitko tumačio Trump pritisnut moćnim lobijima, htio se predstaviti prvo kao njegov politički biznis i dug biračima, mada je iole zdravoj logici blisko da je riječ o kruni sedamdesetogodišnje nezajažljivosti izvitoperenog inicijalnog cionizma predstavljeno likovima poput planetarnog negativca Netanyahua i sličnih, koji danas – slobodno se može reći – već direktno podrivaju elementarni pijetet humanog dijela svijeta spram istorijske drame Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Njihova omađijanost kriminalom i vlašću, prikrivanim mitologijom i klaustrofobnim tumačenjem povjesnih prava, postaje otvoreno opasna po cijeli normalni svijet. Taj svijet, nažalost, još uvijek nema hrabrosti da se tome suprotstavi, u krajnjoj liniji i u ime odbrane države Izrael i njenih stanovnika, projekta dogovorenog prije sedamdeset godina na način koji se, uz mnoga progledavanja kroz prste u odnosu na fakte tadašnje realnosti, smatrao rješenjem mogućim za sve.

Projekat cionističkih fanatika kojima ne pripadaju ni svi Jevreji ni svi cionisti koji su polazili od temeljnih odredbi da Izrael treba da bude jevrejski i demokratski, smjerao je od početka u sasvim suprotnom pravcu. Prvi premijer Izraela Ben Gurion kazao je na pogrešno proročanski način: “Stari Palestinci će izumrijeti, mladi će zaboraviti i biti raseljeni…Naš krajnji cilj je da svi Palestinci odu…” Poznato je šta se sve dešavalo kroz sedam decenija od tada.

U sjajnoj knjizi “Izraelski aparthejd” britanski novinar i pisac Ben White, piše: “…U Južnoj Africi bijeli doseljenici su iskorištavali radnu snagu domicilnog stanovništva kojemu su oduzeti posjedi, a u Izraelu je domicilno stanovništvo trebalo biti uklonjeno, istrijebljeno ili protjerano, a ne eksploatirano…” Moglo bi se reći, piše White, da je cionizam gori prema autohtonom stanovništvu od aparthejda u Južnoj Africi. Izraelu treba zemlja ali bez naroda.

U to ime, evo sedam decenija, Al Quds je na neviđene načine, sistemski, ciljano, uporno, silom i prevarama, uz ruganje svakom humanizmu i pravu, razaran na demografskom, religijskom i kulturološkom planu. Smisao jeste ono što je tačno detektirao White u svojoj knjizi, da se ne pominju i hiljade drugih knjiga i dokumenata: Kroz potpunu promjenu identiteta satrati narod, prostor i svetinje, prevashodno većinski pripdajuće islamu, ali podjednako i autohtonim kršćanima. U praktičnom smislu, strategija je prepoznatljiva golim okom. Dovoljno je biti odsutan iz Jeruzalema nekoliko mjeseci, pa golim okom uočiti razmjere protjerivanja Palestinaca, naseljavanja doseljenika i u grad i oko njega i promjenu identiteta starih mjesta, od arhitekture do naziva ulica, kvartova, istorijskih obilježja. Onaj ko je imao privilegiju da vidi Al Quds prije desetak i više godina a dođe tamo opeta sada, shvatiće da se u grad više ni na kakav način ne može ući mimo zatvorenog “prstena” doseljeničkih naselja po brdima unaokolo, da mnoge stare ceste prema gradu više ne postoje a izgrađene su nove koje povezuju prsten, na neke od njih Palestinci ne mogu i ne smiju kročiti, da je zid unaokolo već promijenio život ljudi sa obje strane, u većini slučajeva dijeleći stara imanja, familiju, ograđujući izvore vode, “ubijajući” nekadašnja jedinstvena sela…

Ovdje se, naravno, ne radi samo o statusu ovako zamišljenog, “jedinstvenog” glavnog grada “cjelovitog” Izraela, već i o činjenici da time u oduvijek zajedničkom Svetom gradu što pripada trima najvećim monoteističkim religijama, judaizam sada ostaje domaći i kod kuće, a kršćanstvo i islam postaju podstanari. A sve se čini da se sutra i isele odatle. Rezolucije UN-a što su bile protiv svega toga više ne važe, a tzv. “palestinsko pitanje” definitivno silazi sa svih dnevnih redova. Stvara se polako teorija da su Palestinci krivi za sve, da su oni teroristi, da oni napadaju nedužne dosečljenike na zemlji koja je njima oteta, da su izvor svog zla Hamas i slični koji, zapravo, Izraelu upravo zbog ovoga itekako trebaju. I mnogima među novom arapskom braćom – izraelskom. Bezmalo pola planete, kršćani i muslimani, ovakvom politikom bivaju poniženi. Ne i Trump i njegovi kojima je jedina važna religija – dolar.

I sve to bez posljedica? Teško. Na kojoj osnovi, temeljem kojeg prava i procjene svjetske realnosti ovo radi aktuelno, histerično zaigrano rukovodstvo Izraela sa Netanyahuom i tipovima poput Liebermana i sličnih doseljenika. Naravno, uz svesrdnu pomoć Trumpa i njegovog ekstremno cionističkog zeta, “specijalnog savjetnika” Jareda Kushnera, ogrmno je pitanje za svakoga ko rezonuje logikom koja poštuje minimum međunarodnog poretka i sistema. I logikom spoznaja šta će sve ovakvo nasilje s razlogom proizvesti da bi se onda u Palestince upiralo prstom kao inicijalno zlo, a Izrael imao alibi za snajpersko-raketna iživljavanja u Gazi i šire. Zaigrani silom i u uvjerenju da “oni” doista mogu sve što hoće, a ne “samo” zato što biznis tu radi dobar posao sa velikim profitom i malim rizikom.

Ove godine navršeno je sedam decenija otkada je u UN-u izglasana podjela bivše Palestine na dvije države – Izrael i Palestinu. Jevreji su tada dobili mnogo više od polovice onoga što su prethodno sanjali, a Palestincima je uzeto tri četvrtine onoga što su do tada vjekovima imali. Palestina je u međuvremenu priznala Izrael, pa evo nestaje. Izrael nije priznao Palestinu a širi se. Evo sad i preko cijelog Jeruzalema.

Trump je prvi koji je kroz tih sedam decenija odlučio da se “nema više šta čekati”, pa će proglašenje cijelog Al Qudsa za Izrael, kako kaže, “ubrzati mirovni proces”. Odavno se u svijetu nije čula ciničnija tvrdnja. Otvoreno je tako novo poglavlje o Bliskom istoku ali i više od toga. Tome su se usprotivili i oni koji su se uvijek smatrali bliži Americi nego ostatku svijeta. Sasvim glasno i evropske zemlje poput Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Italije itd. uz Kinu, Iran, Tursku, formalno čak i Izraelu sve bliža Saudijska Arabija, pa Egipat, Jordan, Liban…

Jeruzalem u sudaru sa vlastitom istorijom i ljudima poput Netanyahua i Trumpa postao je globalni upaljač iz više razloga nego što to narcisoidna i imperijalna politika uz poslušnike hoće da vidi. Sveti grad pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek iako se nisu svi sa time mirili. Region je vijekovima uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bio je i ostaje status Jeruzalema, grada kojeg nazivaju “pupkom svijeta”, “centrom civilizacija”, “kolijevkom čovjekove duhovnosti”, “svetištem svih svetišta”. Svojevremeno mi je tamo jedan kršćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: “Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…Ali, milijarde ljudi Jeruzalem doživljavaju kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti”.

Četiri su ključna spora u sedam decenija od podjele Palestine 1948. godine: Teritorija, status Jeruzalema, ilegalna jevrejska naselja i izbjeglice. Problem Jeruzalema bio je od početka najteži a Izraelci koji uz presudnu pomoć Amerike jednostrano proglašavaju Al Quds nedjeljivom prijestonicom samo njihove države, okretali su s razlogom muslimane protiv sebe, ali ne samo njih. Sudbina Svetog grada prevazilazi okvire izraelsko-palestinskog sukoba.

Izraelski “sistematski posao” kako bi se ojačale pozicije na okupiranom dijelu Palestine, a posebno u Jeruzalemu, značio je rušenja i uklanjanja čitavih arapskih naselja iz dijelova grada. Tako je nastao i trg ispred Zida plača. Nezakonite eksproprijacije, protjerivanja, otimanja i konfiskacije arapske zemlje i vjerskih posjeda, sve je to bila planska aneksija i pretvaranje Jerusalema u dominantno jevrejski grad. Jevreja kojima je na duši trajna sigurnost Izraela i spremni su na kompromis sa Palestincima nije malo, ali ni dovoljno da se porazi Netanyahu uvijek štićen Amerikom.

O smislu Trumpovih političkih poteza, nesumnjivo dodatno pritisnutih izraelskim lobijem u Americi pa i u svijetu danas je, bez obzira na sve, još teško govoriti uprkos iznenađenjima raznih vrstana što dolaze iz Bijele kuće. Ipak, i kada nije veliki problem prepoznati Trumpove nezrele osnovne političke rezone, ostaje pitanje kako se moglo desiti da upadne u ovoliko riskantnu investiciju sa velikom mogućnošću bankrota.

Mogući motivi za krajnje dubiozan potez uglavnom su slijedeći:

Prvo, naivno je bilo povjerovati da će Trump i vodeća politička struktura oko njega tek tako, lako i bez otpora, prihvatiti novu bliskoistočnu zbilju u kojoj Amerika više nije ni pobjednik ni jedini “vlasnik svega” na Bliskom istoku. Tamo je sada sa ekskluzivnim liderstvom druga priča. Ušli su Rusi na velika vrata, Assad je ostao neporažen, vratio se Iran na regionalnu scenu, otela se Turska, Indija je drugačija, Kina nezaobilazna i približava se… Sve su to za Washington bolna saznanja. Zato Izrael, stub američke alijanse i odbrane interesa tamo, mora dobiti vjetar u krila. I dobio je na najvažnijem terenu, mitskom. Ohrabren u svojoj megaloimaniji svake vrste.

Ništa manje važno, svekoliki pritisak na Trumpa kod kuće sasvim se približio vrhuncu uz orkestrirane operacije “neoliberala”, obavještajnih kuhinja, medija, korporacija sve češće i sudskih instanci itd. Validnost argumenata nije važna. Histeričan on, histerični oni. Trump zna da su mu preostali obožavatelji konzervativci i mrzitelji svakog useljenika – izbjeglice koji nije njihove “krvne grupe”. Posebno ako je musliman.

Istaknuti branitelji Trumpovog “lika i djela” od početka su jevrejski moćni lobiji, ne samo zbog njihovih ljudi oko njega poput pomenutog zeta ili ambasadora u Izraelu Friedmana i sličnih. Za “samo jevrejski” Jeruzalem cijena podrške ne postoji. San je potpuna judaizacija svetog Al Qudsa, i mimo Al Akse u njemu, a potom i groba Isusa Krista, Golgote i mnogih drugih kršćanskih svetosti…Mit o Hramu uzdignut je nad sve ostalo odavno, uz politiku koja, naravno, podrazumijeva i silu. Na redu je sada, evo najavljivana i rasprava o “legalizaciji” anakesije Golana, geostrateške osmatračnice regiona i izvorišta voda od kojih žive i Sirija i Jordan i Izrael. Samo sebi ga hoće, trajno i “legalno”, samo Izrael. Potez sa Al Qudsom zato se čita i kao zeleno svjetlo za Golan. Protivnici će proći kao u Gazi, i još brutalnije. Opet “legalno”.

Gdje je greška u procjenama, proistekla iz pomućenog uma silom i bahatošću. Naravno, ovdje nije samo okupacija Palestine bitna. Riječ je o ataku protiv “multisvetosti” mjesta koje je bez alternative. Nije to ni stvar politike o kojoj, vjerovatno, ogroman broj onih što su ovim poniženi, povrijeđeni i poraženi čak i ne razmišljaju. Uostalom, mimo “lidera u Islamu”, među prvima je na precizan način reagirao i Papa Franjo kazavši da “svako mora poštivati status quo Jeruzalema.” Veoma glasni bili su i lideri mnogih, različitih svjetskih crkava.

Morao se i stari Kralj iz Rijada makar i iz samo mimikrijskih razloga oglasiti javno protiv Trumpove odluke o Al Qudsu, vjerujući da će posao sa naftom i oružjem potajno ići kao i do sada. Teško je vjerovati da njegovi beduini to neće razumjeti. Ma koliko bahati sin prestolonasljednik, u funkciji američke politike, to neće da vidi.

Majske poruke Iz Washingtona povodom otvaranja ambasade u Jeruzalemu, uz uvjeravanja da se radi o “odmrzavanju mirovnog procesa”, groteskne su bile i ostale. Politički šizoidne i dubinski opasne, po Izrael i Ameriku podjednako. Nije u pitanju opasnost po njih od sile u oružju u koje ove dvije države vjeruju više od svega. Problem koji ne vide je u sve očiglednijoj i svekolikoj samoći što se nadvija nad njih. I nedostatku pameti da se shvati kako jedina “energična odluka” potrebna da se tamo sve zajedno doista deblokira na opštu, planetarnu korist sviju, jeste odavno – priznati Palestinu sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom zemlje u granicama iz ’67. I Zapadnim Jeruzalemom kao glavnim gradom Izraela. Uz puno drugih tema za pregovaranje u dobroj volji. Tada bi život tamo postojao onoliko moguć, jednoga dana i ravnopravno zajednički, koliko su davno shvatili i oni mudraci što su Grad priznavali kao Sveti podjednako svima.

Ovako, poništavati Al Quds i na zemlji i na nebu, mogu samo oni kojima ni njihov “separatni” Bog, kako ga izgleda hoće imati, neće i ne može pomoći.

(tacno.net)

Palestinsko-izraelski sukob ponovno je u fokusu i ponovno na najtragičniji način - izraelske snage izvele su danas pokolj palestinskih prosvjednika na isti način koji bi u nekoj drugoj zemlji regije možda doveo do međunarodne vojne intervencije protiv takve agresije protiv ljudi i ljudskih prava. No, Izrael svojim potezima još jednom pokazuje cijelom svijetu da za njega vrijede neka druga pravila.

Piše: D Marjanović

Međunarodne organizacije za ljudska prava u zadnje vrijeme su se malo ohrabrile pa je tako i Amnesty International napade izraelskih snaga na palestinske prosvjednike tijekom zadnjih mjesec dana nazvao "ubilačkim pohodom". No, sve to neće imati velikog utjecaja dok Izrael bude uživao toliku potporu najveće svjetske sile koja je danas ponosno prebacila svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem znajući da je to dolijevanje benzina na vatru.

Strašne vijesti pristižu još od jutarnjih sati - u vrijeme pisanja ovog teksta izraelske snage ubile su najmanje 52 palestinska prosvjednika, ranili i ozlijedili ih više od 2,400.

Ono što se događalo zadnjih tjedana bilo je također za maksimalnu osudu - ubijanje nenaoružanih prosvjednika pa čak i novinara, no ovo što se dogodilo danas iziskuje dvostruku snažnu osudu: kao prvo Izraela, a kao druge svake zemlje koja ne smogne snage osuditi ovaj masakr.

Za osudu su i medijski napisi koji relativiziraju ovaj masakr na sve moguće načine pa se tako danas i ovih dana piše kako iza prosvjeda pod nazivom "Veliki marš povratka" stoji Hamas koji na taj način želi "ugroziti Izrael" ili se pak piše o tome kako palestinski prosvjednici "napadaju izraelsku granicu" približavajući se zlokobnoj ogradi koja opasava Pojas Gaze s gotovo svih strana (ni onaj mali teritorij koji graniči s Egiptom nije već dugo Palestince prijateljski dočekao).

Kako je u jednom od svojih zadnjih intervjua točno poručio i jedan od najistaknutijih kritičara izraelskog režima, Norman Finkelstein, Palestinci ne kreću na granice druge države oni se žele probiti iz zatvora u kojeg su smješteni.

Gaza jest zatvor, najveći "zatvor na otvorenom", no možda je koncentracijski kamp, najveći na svijetu, možda još i točniji opis.

Izraelska blokada ne samo da sustavno uništava živote oko 1,9 milijuna Palestinaca koji žive unutar Pojasa Gaze već bi uskoro život na ovom prostoru mogao postati fizički nemoguć.

Ujedinjeni narodi izradili su veliku studiju 2015. prema kojoj bi život na prostoru Pojasa Gaze mogao postati nemoguć već 2020. godine. Zanimljivo kako se tada i šef obavještajnih službi pri IDF-u (izraelska vojska), Herzl Halevi, složio s takvom procjenom te je upozorio kako bi to moglo biti vrlo opasno i po Izrael. "Humanitarna situacija u Gazi postaje sve teža, a ako eksplodira eksplodirat će u pravcu Izraela".

To je apsolutno točno i očekivano, a UN danas upozorava kako su njihove procjene o 2020. godini možda bile previše optimistične. Gaza je već sada pred slomom ili joj se upravo događa taj slom. Što bi tamošnja populacija trebala učiniti? Prihvatiti smrt? Neće to učiniti, naročito ne jedna populacija koja je toliko mlada (oko pola stanovnika u Pojasu Gaze imaju ispod 18 godina).

Ono što je fascinantno i što se definitivno ne spominje dovoljno je sama priroda ovog zadnjeg pokušaja proboja smrtonosne blokade koja ubija palestinski narod Pojasa Gaze. Naime, nakon niza godina u kojima su Palestinci na razne načine pokušali pružiti vojni otpor - što je gotovo uvijek išlo na ruku Izraelu koji je tako opravdavao svoje nasilje nad njima - ovog puta palestinska mladež okuplja se na granici u Gandhijevom stilu, mirnim prosvjedom i svojom masovnošću žele skrenuti pažnju svijeta na njih.

Izraelu se to nikako ne sviđa i na razne načine su pokušali isprovocirati žešću reakciju, potencijalno oružanu. Neki smatraju kako su zato i namjerno ubili nekoliko istaknutih palestinskih novinara, da bi gnjev učinio svoje. To se nije dogodilo ovog puta, bar ne još - dok izraelska vojska nemilosrdno otvara vatru na Palestince oni uzvraćaju praćkama i mahanjem svojim zastavama.

Jednog dana, ako taj dan ikada dođe, ovaj otpor će se slaviti u istom stilu kao što se danas slave otpori prema bivšim represivnim režimima diljem svijeta. No, taj dan će prvo trebati dočekati - danas živimo u periodu koji je nalik onom kada je Zapadni svijet još uvijek okretao glavu od aparthejd terora u Južnoafričkoj Republici da bi danas univerzalno, i pomalo licemjerno, slavili život i djelo Nelsona Mandele kojeg su inicijalno zvali teroristom.

Narod Pojasa Gaze zadnjih tjedana prosvjeduje onako kako se tvrdi da bi "trebalo". Mirnim i nenasilnim otporom. Na prosvjedima se ne ističu politički simboli, samo palestinske zastave. Tužno je gledati te tisuće ljudi koji prosvjeduju "po pravilu" sluteći kako za njih ta pravila neće vrijediti. Čak ni danas, nakon masakra koji još traje, teško se mogu naći riječi priznanja za ono što su učinili. No, poruka koja im se sada šalje je da njihov nenasilni otpor neće biti niti vrednovan niti hvaljen - takvo ružno ignoriranje kao da im između redaka poručuje da bi bilo bolje da se vrate uzaludnom ispucavanju raketa prema Izraelu kako bi ih Izrael mogao nastaviti bombardirati s neusporedivo većom učinkovitošću.

Izraelski pokolj Palestinaca danas nije bio samo zločinački već i bahat - vatra se na mlade Palestince otvarala u istom trenutku dok su Ivanka Trump i njezin suprug Jared Kushner pozirali pred kamerama otvarajući novu američku ambasadu u Jeruzalemu. Pokoljem Izrael je odaslao i jednu jako okrutnu poruku svim svojim neprijateljima u regiji - pokazali što mogu učiniti, ako žele, sada kada je američka potpora za njih dosegla još neviđene razine.

Ni Bushevi, ni Clinton, ni Obama nisu se željeli upuštati u preseljenje ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem znajući kakve će to posljedice imati. Trump se danas hvali kako je pokazao da se drži svojih "predizbornih obećanja" - da, ovog obećanja se drži, dok je sva ostala pogazio, naročito ona koja se tiče prestanka američkog vojnog intervencionizma na Bliskom istoku. Potezom također želi zasjeniti svoje prethodnike koje će sve redom prikazati "slabićima" koji nisu imali snage stajati uz Izrael tako čvrsto kao što sada to radi on.

Tko će dići glas protiv izraelskog pokolja Palestinaca? Europske "osude" bolje je ni ne spominjati - poručiti Izraelu da treba pokazati "suzdržanost" je krajnje licemjeran čin. Od relevantnih aktera jedine konkretne osude danas su stigle od Turske i Irana. Arapske sile su, po običaju, razočarale. Ni iz Rusije se ne može očekivati ništa - kao što se ne može očekivati ni kada Izrael bombardira Siriju koju navodno "štite".

Što je Palestincima preostalo? Između otpora i smrti se ne bira, ostaje im samo otpor. Ono što pak izaziva dodatnu jezu je činjenica da danas nije bio zadnji dan palestinskog prosvjednog marša, on je najavljen za sutra, 15. svibnja, dan "Nakbe", odnosno dan "Katastrofe" kako ga nazivaju Palestinci - dan osnutka države Izrael. Tog dana 1948. za njih je počela zaista velika katastrofa - 700,000 Palestinaca je moralo pobjeći ili je izbačeno iz svojih domova. Stotine palestinskih gradova i naselja su ili uništeni ili je sva palestinska populacija izbačena. Činjenica da se ovo događalo svega nekoliko godina nakon stravičnog Holokausta u Europi, koji je po magnitudi svakako bio još i daleko strašniji sistematski pokolj, ne može i ne smije biti opravdanje za ono što je učinjeno Palestincima, nažalost upravo taj narativ aktivan je i danas, a na patnju naroda Palestine okreću se glave čitavog Zapadnog svijeta.

advance.hr

Jedno od starih pravila u politici jest da se nikada ne smije dovesti u situaciju u kojoj su sve karte odigrane, pa povratka – ako se ne dobije sanjani maksimum – više nema. A baš se to dešava sada kada mnogi veliki igrači odigravaju, samo formalno na terenu Bliskog istoka, a zapravo na široj svjetskoj pozornici, igre nakon kojih za neke ništa više neće biti kao prije. U tim igrama i brojne uobičajene taktike i strategije rijetko su viđene, pa i nepoznate. Valjda zato jer su i mnogi ključni igrači po svojim profilima i dometima, ali i do sada neviđeno bolesnim sujetama kao pokretačima svega, također rijetko viđeni.

Piše: Zlatko Dizdarević

Pojednostavljeno, danas su mimo glavnog fokusa na prvoj liniji sudara, ne obavezno vojnog, dvije koalicijske trojke. Na jednoj strani zajedno su Donald Trump, vidno pogubljen u preopasnim nesnalaženjima (blago kazano), političkim groteskama i egzibicionizmima, potom Benjamin Netanyahu, nezajažljivi i samododjeljenom povijesnom misijom opijeni okupator i konačno, saudijski princ prijestolonasljednik Muhammad bin Salman, vlašću i ambicijama opsjednuti mlađahni beduin. Sva trojica zajedno košmarni su povod za zle slutnje najgore vrste.

Na drugoj strani, odjednom, ali dugoročno, bez obzira na vidljiviji »raketni« dio bliskoistočnog scenarija, moćnici su nekada respektabilne Evrope, lideri Njemačke, Velike Britanije i Francuske. Još uvijek dominantna Angela Merkel, poprilično nesnađena imitatorka nekadašnje »čelične lady« Theresa May i ambiciozni, drčni, ali po istinskim kapacitetima upitni Emmanuel Macron. Ishod krvave borbe za egzistencijalno pozicioniranje između ove dvije grupe, bez obzira na to što neće biti na bojnom polju, suštinski je za priču o budućim odnosima na planeti. Ako prva trojka prisili na bilo koji način Evropljane na savijanje kiičme, Trump, Bibi i zaigrani prestolonasljednik iz Rijada koji je već »sahranio« oca, kralja Salmana, morat će tada na novu liniju fronta. Tek tamo ih čeka istinska bitka bez neriješenog rezultata s Rusijom, Iranom, u pozadini Kinom, zemljama BRICS-a i nebrojenim drugim pristašama istinski novog svjetskog poretka. U tom sudaru jasni će biti i poraz i pobjeda.
Ako Evropa poklekne i odustane od obećanja datih da će nastaviti obećanu misiju s potpisnicama sporazuma i s Iranom, odoše i formalno pod ekonomsku i svaku drugu čizmu Amerike. Naprotiv, njihovo očuvanje na nogama, uspravno, otvara nove vidike za cijeli svijet. Gubitnicima se crno piše, prvo u vlastitim kućama, potom i na svjetskoj sceni. To valjda znaju.

Rat u kojem se istine na do sada neviđene načine izvrću sramnim medijskim dodvoravanjima zaigranim moćnicima pravda se groteskama o ljudskim pravima, demokraciji, pravdi, međunarodnom poretku itd. Iole razumnom promatraču jasno je, međutim, da je pokrenut temeljem procjena vlasnika globalnog kapitala, da im se poslušnici i potčinjeni otimaju. U odbrani otimačine svjetskih dobara de facto pljačkom, posebno energenata i vode, izmišljeno je takozvano »arapsko proljeće«. Njime su oni što se bude morali da se vrate u novi srednji vijek. Zato će ih voditi »umjereni islamisti (?!)«. A »revolucionare« operativce mraka vodit će Al Qaeda, ISIL i slični »koji će da ih obuče u vojnim znanjima, disciplini i surovosti...« Istinskim izmanipuliranim borcima za preobražaj snovi su oteti u startu.

Ova i slična precizno ispisivana uputstva »osloboditeljima«, u snishodljivo uvažavanim medijima Zapada, davno smo već zaboravili. Kolektivni umovi i pamet su oprani. Zato i jeste bilo moguće minulog četvrtka gledati kao normalno kako novinarima u Bijeloj kući detalje pogubne odluke Trumpa o ekonomsko-egzistencijalnom satiranju Irana objašnjava niko drugi do novi savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton. A ako je iko opasan po nacionalnu sigurnost Amerike, i šire, onda je to on. Jedan ga je pronicljivi američki novinar nazvao »cheerleaderom« Bushove administracije u invaziji na Irak s milion mrtvih, temeljem one monstruozne prevare i laži o Sadamovom oružju za masovno uništavanje.»So what!« Pa se čudimo gdje smo.

Priča o Bliskom istoku danas, mimo nijansi, jasnija je nego što se globalno prikazuje. Ukratko, Amerika, Izrael i Saudijska Arabija kao akteri i sponzori drame u Siriji, svako iz svojih razloga, do prije samo dva mjeseca tamo su gubili rat. Zemlja se oslobađa korak po korak. Propagandom preparirani to zovu »okupacijom« Sirije. Mentalna konstrukcija »najjačih na svijetu« poraz ne može podnijeti. Pogotovo ne od Rusije, davno otpisane i glupo zaboravljene. Vijetnam nije donio pamet. Posebno se ne može podnijeti činjenica povratka te »odjednom« Rusije na veliku geostratešku scenu. A uz Iran koji se dizao na svaki način na noge, nakon Sporazuma s pet svjetskih sila ( SAD, V. Britanija, Rusija, Francuska, Kina) plus Njemačka, topila se i nada Netanyahua o njegovoj vojnoj i svakoj drugoj dominaciji u regionu. Njihova ekskluzivnost posjedovanja atomske bombe na Bliskom istoku gubila je polako na značenju. Hezbollah, eno s kršćanima pobjednik na izborima u Libanu, blokirao im je ambicije tamo. Uzdizanje Sirije s Basharom posebno je zamućivalo sretne svevladarske vizije. Opsesije princa poletarca porasle su suštinski već preuzetom vlašću u Rijadu. Trump je pružio kinder-jaje bin Salmanu, a ovaj ga zgrabio. Unutra poruka: Iran je centar terorizma, Rijad je lider borbe protiv tog terorizma, a to vas košta toliko i toliko stotina milijardi dolara...Sjajno!

Sve ovo manje ili više poznato je u krvavoj priči o preigranosti Zapada na Istoku. I o nezajažljivoj pohlepi prebogatih da uzmu još više od sve siromašnijh, o lažima, prevarama, propagandi i propalom svjetskom sistemu kojeg činjenice više ne interesiraju, već samo nalog korporativnih i bankarskih gazda. Sistemi su se sveli na klanjanje lažima i obmanama. Tako je već i u vrhovima svjetskih institucija i organizacija, ali i država i njihovih aparata. U takvoj situaciji, evo i realne slutnje: mogućnost oružanog sudara dva vojna bloka, američko-izraelskog i rusko-iranskog uz definitivno lomljenje kičme Evropi.

Na jednoj je strani moćni sistem koji s Trumpom i okolnim čuvarima svjetske dominacije ubrzano podriva vlastite temelje potezima koje ne pamti moderna politika. Na drugoj je Evropa koja se sve više tek nostalgično može sjećati nekadašnje veličine, danas pogubljene u nedostatku snage da se vrati vlastitim vrijednostima i principima. Trump i njegovi mentori takvoj Evropi sada su kobajagi povodom Irana otvoreno podnijeli nož pod grlo ucjenjujući je hladnim saopštenjem »boltonovaca« i sličnih da sankcije zločinačkom Teheranu neće ni slučajno zaobići i sve evropske banke, ekonomiju i njihov business, ako se samo drznu da se ne povinuju presudi iz Washingtona.

Mnogi vodeći američki ekonomski analitičari odmah su se potrudili da razjasne kako nije riječ samo o parcijalnim sankcijama, već o cjelovitom sistemu represivnih mjera koje će doći Iranu glave jer se drznuo da ne poštuje »Zajednički sveobuhvatni akcijski plan« iz 2015. godine. Laž je ogromna, bez ijednog dokaza, po tvrdnjama iz relevantnih svjetskih institucija. A sankcije će automatski doći glave svima što posluju s Iranom. Mali dokaz »principijelnosti« je i odluka Washingtona da njihov »Boeing« mora odustati od dogovorene prodaje Iranu više od stotinu aviona u vrijednost oko 20 milijardi dolara!

Odluka evropskih vodećih zemalja da ostanu uz Iran ili ne, direktno je odluka o karakteru odnosa između Amerike i Evrope. Ili uz velike finansijske žrtve sačuvati kičmu, dostojanstvo i prosperitetnu budućnost, ili se zakovati dugoročno u vazalski pa i ponižavajući odnos s nesagledivim posljedicama, ekonomskim, političkim, kulturološkim, bezbjednosnim, temeljno civilizacijskim...

Naravno, eventualno savijanje kičme Evrope u ovom slučaju neminovno će biti i upaljač mnogim stanovnicima Starog kontinenta da pokažu svojim vladama kako nisu spremni ni na egzistencijalno ni na civilizacijsko poniženje. Bio bi to signal i konzervativcima u Iranu potisnutim od umjerenjaka, da Rohaniju kažu likujući: Eto vam vašeg povjerenja u Zapad ! I da krenu u akciju.

Pitanje je da li je »politička pamet« aktuelnih lidera Washingtona, Tel Aviva i Rijada uzimala sve ovo u obzir krećući u operaciju koja je već počela. Netanyahu avionima, Trump egzaltiran što je »glavni« na planeti, a junoša iz Rijada u smišljanju novih pasjaluka bližoj i daljoj okolini u ljubavi s Izraelom, a protiv najmržeg Irana. Iza ćoška lukavi Erdogan igra svoju igru nadvijajući se kao tamni oblak nad Balkan, njegovu otomansku opsesiju. Pri tome balansirajući orijentalno najmanje na dvije stolice, američkoj i ruskoj. Dokle će, vidjet će se. A iza dalekih brda eto i velike Kine, pa i mnogih drugih. Rusija se neće dati nazad, predaleko je i samoprofitabilno otišla. Ko se tu doista preigrao, bez šansi na povratak ako se ustanovi da je pogriješio, vidjet će se ubrzo.

U posebnom je problemu Evropa u igri kojoj je i sama doprinosila njušeći uvijek strasno dolare Bliskog istoka. I zatvarajući se pred izbjeglicama kojih nije bilo prije »arapskog proljeća«, proizvedenog na Zapadu.

novilist.hr

glavnaslika.pngČitave knjige što bi se mogle napisati kao odgovor ovom cinizmu iz kuhinje Donalda Trumpa, moguće je zamijeniti jednim jedinim prostim pitanjem, zapravo konstatacijom: pa, zar sedamdeset godina najbrutalnijih laži i prevara u slučaju Izraela i Palestine spram onoga što je odlučeno, potvrđeno, izglasano, potpisano... bezbroj puta, nije najbrutalniji dokaz svjetskih i UN “duplih standarda” – u korist Izraela! Zar nije bezočno kršenje svih izvornih, postojećih, uz to priznatih i potpisanih prava Palestinaca na samostalnu i suverenu državu, koja potom može pregovarati o svemu kako je i koliko normalno i moguće – svjetski jedinstveni “dupli standard” i to samo u korist Izraela i na štetu Palestine!

Bibi Netanyahu, jedan od de facto najvećih državničkih siledžija u svijetu, stigao je i u Bruxelles. Tamo ga je uz javni poljubac dočekala Federica Mogherini, Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost. Malo mnogo čak i za poznatu evropsku “uljudbu” što i poljubac siledžiji svrstava u simpatično-elegantni diplomatski manir. Ipak, onima koji su se i samo očešali o Bliski istok i proveli samo dan u Jeruzalemu, ostaje gorak okus i utisak da čak i liberalna Mogherini, ovim protokolarno dubioznim poljupcem sa nasilnikom koji hoće baš sve silom i šprdajući se sa svijetom, pokazuje duboku evropsku istorijsku nesvijest spram tamošnje zbilje, probuđenih duhova i značaja emocija.

Piše: Zlatko Dizdarević

Iole normalnima u svijetu nije trebalo ni mnogo vremena ni mnogo pameti da bi shvatili kako Trumpova priča o Jeruzalemu nije o “tome” – njemu ni vjera ni istorija ni pravo nisu fantazija – već da je, u suštini, u pitanju klasični pokušaj legalizacije bespogovorne dominacije koja se tamo podrazumijeva kao prirodno pravo. A eto, odjednom i iznenada sad im to pravo ugrožavaju širom svijeta raznim pobunama i suprotstavljanjima crpeći motive za to s pravom i u istoriji i u vjeri i pravu.

Politika siledžija

Na jednoj su se strani ljudi, u elementarnom smislu te riječi, oni što drže barem do minumuma vlastitog dostojanstva, podigli na noge širom planete braneći i sebe i principe temeljem nekada važećih vrijednosti u svijetu. Na drugoj strani je sila što je krenula da se nakon već pokazanog ruganja tim principima i tim vrijednostima, sa njima ponovo obračunava. Rezultat tog obračunavanja treba ovjeriti kao “priznavanje realnosti” što je gotova stvar, njima u korist, naravno.

Politika siledžija taj sve vidljiviji val otpora u najnovijoj storiji o Jeruzalemu već naziva “novim izvorom terorizma”. Računa na prijemčivost ove teze ušima svijeta, medijski prepariranog i već dovoljno preplašenog postojećim terorizmom. U toj priči posebno je još uvijek uglavnom uspješno sakrivena istina da je, eto, baš taj terorizam ciljano i inicijalno proizvela “sila nebeska” organizirajući, naoružavajući i na razne načine podržavajući tamo gdje treba talibane, mudžahedine, Al Qaede, ISIL-e, Nusre, Boko Harame... Oni se u relativno novoj vojnoj doktrini zovu – proxy snage. Poraženi danas ovdje, pojavit će se sutra onde.

Na pripremljenom terenu, samo nekoliko dana nakon Trumpove objave o Jeruzalemu kojom se potire sve do sada decenijama pa i vjekovima tamo važeće, makar i na nivou osporavane zbilje, započeta je igra koja se ruga samim temeljima međunarodnog poretka, onakvog kakvim ga pamtimo barem do nedavno. Prvo su Trumpovi štapski pijuni na groteskan način krenuli kroz UN i druge svjetske “forume” objašnjavati kako njegova objava “nema veze sa granicama tamo”, kako je u pitanju “snažan impuls mirovnom procesu”, kako se “time ništa ne prejudicira...” Da bi se došlo onda do suštine: Amerika neće više dozvoliti dvostruke standarde u UN u odnosu prema Izraelu kakvi se, eto, primjenjuju decenijama?!!!

Čitave knjige što bi se mogle napisati kao odgovor ovom cinizmu iz kuhinje Donalda Trumpa, moguće je zamijeniti jednim jedinim prostim pitanjem, zapravo konstatacijom: pa, zar sedamdeset godina najbrutalnijih laži i prevara u slučaju Izraela i Palestine spram onoga što je odlučeno, potvrđeno, izglasano, potpisano... bezbroj puta, nije najbrutalniji dokaz svjetskih i UN “duplih standarda” – u korist Izraela! Zar nije bezočno kršenje svih izvornih, postojećih, uz to priznatih i potpisanih prava Palestinaca na samostalnu i suverenu državu, koja potom može pregovarati o svemu kako je i koliko normalno i moguće – svjetski jedinstveni “dupli standard” i to samo u korist Izraela i na štetu Palestine!

Ili poslušnici ili idioti

Element koji ne postoji u politikama silnika, a evo sada isplivava na površinu u reakcijama širom svijeta, poznat je: njihov problem je što uvijek ispotiha računaju da su svi drugi na svijetu ili poslušnici ili idioti. Ili i jedno i drugo. Minimum dostojanstva onih koji nisu ni jedno ni drugo traži da im se dokaže da to nije tačno. Otud hiljade i hiljade ovih dana na ulicama bliskoistočnih, ali i drugih svjetskih gradova, otud suze u očima kada se preslušavaju pjesme Tanie Kassis, kršćanke iz Bejruta ili sugrađanke Julie Boutros.

Nikki Haley, Trumpova ambasadorica u UN-u za njih vjerovatno nije ni čula, jer nije ni njen gazda, a možda bi ponešto ipak dokučili da preslušaju na internetu Taniin “Jeruzalem”, ili “Islamo-Christian AVE”, pjesmu u kojoj se miješaju ezan i Ave Maria. Ili da vide suze u očima hiljada onih što hrle na koncerte druge kršćanke iz Bejruta, Julie Boutros. Povodom njenih pjesama kao što je “Pravednost je moja pravda”, pjevanim u Casino de Liban, a posvećenih borbi Hezbollaha i Hamasa, tamo ustaju na noge. Trump i Haley bi, izvjesno, bili šokirani. Tako egzaltirana podrška “teroristima”! Ali, i to je “realpolitika” koju bi klausrofobični silnici da gurnu pod tepih, kao i sve drugo što nije njihov proizvod.

U očekivanoj, završnoj fazi decenijama planirane predstave o otimačini Palestine, počelo je odigravanje najvažnijeg čina. Eliminacija posljednjih tragova onih vremena i onih međunarodnih principa koji kažu da sila ne može biti osnov konačnih rješenja. I da se moraju uvažavati i neki drugi temelji sazdani na odlukama donesenih na mjestima koja su za to predviđena, stvorena i neupitna. Benjamin Netanyahu, dugogodišnji premijer Izraela, Trumpov porodični ljubimac koji voli svijetu pokazivati od šake do lakta, ali i moćnik među onima što stanaru Bijele kuće iz hiljadu trgovačkih razloga daju potporu, ovih dana tragao je po svijetu za najvažnijom pobjedom: Javnom legalizacijom nebitnosti ovoga što je ostalo od međunarodnog poretka.

Sa tom idejom, Bibi Netanyahu, jedan od de facto najvećih državničkih siledžija u svijetu, stigao je i u Bruxelles. Tamo ga je uz javni poljubac dočekala Federica Mogherini, Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost. Malo mnogo čak i za poznatu evropsku “uljudbu” što i poljubac siledžiji svrstava u simpatično-elegantni diplomatski manir. Ipak, onima koji su se i samo očešali o Bliski istok i proveli samo dan u Jeruzalemu, ostaje gorak okus i utisak da čak i liberalna Mogherini, ovim protokolarno dubioznim poljupcem sa nasilnikom koji hoće baš sve silom i šprdajući se sa svijetom, pokazuje duboku evropsku istorijsku nesvijest spram tamošnje zbilje, probuđenih duhova i značaja emocija. Da se i ne govori o (ne)prepoznavanju smisla današnjih pjesama Tanie Kassis, Julie Boutros ili onih Um Kalsum u Egiptu nekad.

Legalizacija okupacije

Netanyahu je u Bruxellesu pokušao ono što je malo ko do sada među svjetskim agresivcima javno i zvanično pokušao – da legalizuje okupaciju kao politički prirodnu i normalnu činjenicu. Naprosto, kao realpolitiku! Njegov jednostavni pokušaj zločinačke podvale je sažet u rečenici: “Jeruzalem je glavni grad Izraela već tri hiljade godina. To je realnost. Priznavanje realnosti je suština mira, temelj mira...”

Da se ne ulazi sada u istorijske dubioze i (ne)istine o tri hiljade godina samo Izraela tamo, mimo svih ostalih postojećih kroz te milenije. Isto važi i za Jeruzalem kao glavni grad... I za dodatnu skandaloznu izjavu Netanyahua pred Evropljanima kako “Izrael već stoljeće pruža Palestini ruku mira, ali je stalno meta napada...” Zaboravio je samo da Palestini već sedam decenija, doduše uz lukavu pomoć svijeta, silom ne dozvoljava ono što je njihovo – državu. Pa su Palestinci zato valjda malo nepristojni i nepravedni.

Problem njemu i sličnima (pa danas i na našim prostorima) jeste u tome da mitovi nisu istorija. Ma koliko se ta bolesna strast pokušava legalizovati na svjetskoj sceni. Istorija su činjenice, dokazane i potvrđene. Ako je činjenica o priznavanju države Palestine i države Izraela poznata, zapisana i međunarodno verifikovana 1948, a ne samo mit u ime kojeg se nasilje vrši decenijama, ako je Palestina priznala Izrael, a jeste prihvatanjem Rezolucija SB UN-a broj 242 i 338, uz mnoge druge, zašto ekstremna cionistička linija kojoj pripada i Netanyahu to nije prihvatila i pročitala kao “realnost suštine mira”. Pa zato što je gradila novu realnost po svaku cijenu valjda silno računajući i sa onom konstatacijom mudrog Kanta iz njegovog traktata o “vječnom miru” gdje je upozorio kako je važno da se u ratu “ne počini ništa što bi potpuno onemogućilo kasnije pomirenje...”

Netanyahu, otkako je na vlasti, uporno čini baš sve najgore proizvodeći prirodni otpor poniženih kojima je oduzeto elementrano i priznato pravo na državu. I evo ga pred stanjem koje je već sasvim blizu onemogućenom pomirenju. Samo da još to stanje verificira kao dovršeno i to kao “suštinu i temelj mira”. Groteskno. U Bruxellesu je tražio i da mu Evropska unija prizna cijelu igru kao realnosti svršenog čina – otimanja. Bez obzira na to što ni svi Jevreji u Izraelu, ni svi drugi u svijetu ne misle da je to garancija vječne sigurnosti Izraela. Kao što je to Netanyahuu kazala ovih dana, recimo, Tzipi Livni, ministrica spoljnih poslova Izraela od 2006. do 2009. i kasnije dvije godine ministrica pravde. I ne samo ona, već na različite načine i ne malo drugih Izraelaca u politici, kulturi, vojsci, medijima.

Logika sile

Nasuprot njima, Trumpu i njegovim obožavateljima trenutno na vlasti, važnija je logika sile kojoj se najviše vjeruje. Objašnjava je podatak što ga je ovih dana objavio američki “Kongresni istraživački servis” o upotrebi sile i američkim intervencijama u svijetu, još od 1800. godine do danas. Da se ne ide u prošlost od oko dvije stotine godina, dovoljan je podatak o vremenima koja još živi postojeća, starija generacija: dok su SAD bile “angažovane” od 1948. do 1991. u 46 vojnih intervencija po svijetu, od 1991. do danas broj intervencija je učetvorostručen ili – porastao za 188!

Netanyahu je iz srca i duše pohvalio Trumpovu odluku o Jeruzalemu kao cjelovitom glavnom gradu Izraela i izrazio uvjerenje da će ga Evropa slijediti. Da mu je neko pustio da čuje pjesmu Julie Boutros čiji je naslov “Pravednost je moje oružje”, vjerovatno bi se, ili grohotom nasmijao, ili mrtav hladan kazao: “Ona je u pravi, ovo je sa Jeruzalemom pravednost...”

Evropljani su kazali Netanyahuu u Bruxellesu “odlučno ne”. To mu je, čak, zvanično saopštila u završnici njegove posjete tamo i lično Federica Mogherini. Izraelski premijer je, možda, tako i shvatio da poljupci u Evropi ne moraju značiti nešto osobito važno i obećavajuće. Važniji je interes. Uostalom, Britanci su tome poodavno učili buduće vazale sa Bliskog istoka. Netanyahu koji je u Bruxelles došao prvi put nakon 22 godine, nije tamo dobio što je htio. Možda jednostavno zato što su ujedinjeni domaćini shvatili da nije njihov interes da se uzdrmava Sveti grad tri vjere među kojima su i dominantno one njihove, kršćanske.

To što Trump ovo nije shvatio, a teško će i ubuduće, držeći se interesa i partnera definisanih po njegovom ukusu, pomalo je i razumljivo. Za to će dobiti povelik račun i kod kuće i sa Bliskog Istoka. A što cijelu priču neće uporno da prihvati ni Netanyahu, mada je riječ i o pravu njegovog naroda da pored ostalih ima budućnost tamo, samo je zato jer bez prestanka uči iz mitova a ne iz istorije.

Za početak bi im, možda, dobro bilo da poslušaju, bar s vremena na vrijeme, Um Kalsum i pjesme koje su dizale milione Egipćana na noge, Juliu Boutros o pravednosti kao oružju i Taniu Kassis o Jeruzalemu. Ako im je možda bliža, može i Dalida jer je iz Pariza, a zapravo porijeklom sa Nila. Eno im njene mitske pjesme “Helwa Ya Baladi”. Prevod je nepotreban jer riječ je o zvucima srca i duše, a ne o riječima. To je ono što Trump, Netanyahu i slični neće nikada razumjeti. Evropljani su bar shvatali kroz istoriju da im interes nalaže drugačije se ponašati prema Istoku sa kojeg isisaše sve što su mogli.

Geostrategija, nafta i lažni poljupci kod mudrih uvijek idu pod ruku u proračunatom odnosu. To je istorija, nije mit.

 

avangarda.ba

las vegas3Nije se teško složiti: u Las Vegasu se desio strašan zločin koji bi svugdje drugo u svijetu, pa naravno i u samoj Americi – da ga je izveo (ne)Amerikanac ili neko druge vjere, bio okarakteriziran kao najcrnji terorizam. Ovdje nije. U pitanju je gest ludog čovjeka čiji je, eto, i otac bio teški kriminalac. “Luđački čin” je izveden temeljem okolnosti koje su po zakonu i još više u skladu sa tradicijom i onim što je “way of life”. Mada se to tako ne kaže. Naravno, kada se sve ovo desi onda to znači da nešto baš i nije pošlo po svim pomenutim “zakonskim elementima”. To onda ljudi koji formiraju javno mnjenje, hrane mitologiju i pumpaju nacionalni ponos nazivaju “cijenom slobode”. Slobode za što, za slobodno imanje oružja koje nas iznenadi jer puca. Ili zato što neko od vlasnika miliona komada tog oružja iznenada nije zdrav.

Piše: Zlatko Dizdarević

Danas je već dobro poznata priča o najkrvavijoj manijakalnoj pucnjavi u Americi, u Las Vegasu. O pucnjavi kobajagi ni iz kakvog drugog razloga osim ludila pojedinca, Stephena Paddocka, u zemlji čije su “slobode” – sve do slobode ubijanja onako – zagarantovane pa neka bude što biti mora. Uključujući evo i 59 mrtvih poput razbijenih glinenih golubova, i oko pet stotina ranjenih. Novinarski lovci na upečatljivost i živopisno dočaravanje spektakla drame nisu prvoga dana uspjeli da dokuče manje važan podatak. Koliko je žrtava stigao metak manijaka koji je konzumirao demokratsku slobodu Amerike, onu da legalno ima ko zna koliko dugih cijevi što po definiciji služe za ubijanje, a koliko ih je skončalo pod nogama onih što su gazli sve pred sobom u panici da ostvare jedno drugo pravo, pravo na život.

Dva dana nakon klanice na koncertu country muzike, ovaj odnos sa stečenim pravom na otužje i oduzetim pravom na život nije se više pominjao. Barem koliko mi znamo ovdje, mnogo neslobodniji što se tiče slobode na pucanje ’nako. Da su prava na nacionalnu, vjersku ili ideološku mržnju kao povodu na pucanje u pitanju, to bi onda bila druga stvar. No, to je druga priča. Mi nismo ni blizu najslobodnijoj zemlji na svijetu i kad se dobro razmisli, baš nek nismo.

Prosta demokratska matematika

Sve ovo danas možda i ne bi imalo više smisla pominjati, posebno kada se zna da dotični “luđak” eto nije ni ISIL, ni musliman, ni odnekud iz istočnih divljih krajeva. Onolikoj transparentnosti ludila u korištenju slobode kao tamo, u Las Vegasu, čak se ni ova porijekla nisu mogla prišiti, ma koliko se preostali dronjci ISIL-a iz nekog vjerovatno sirijskog buđaka trudili da krvavi luđački “heroizam” pripišu sebi. A neki jedva dočekali pa potrčali da im povjeruju.

Nažalost, netom po uranjanju u obamrlost od užasa povodom svega što se tamo desilo, počela se prizivati i nevjerica nad reakcijama vrha “najslobodnije zemlje” koje su bile baš onako fluidne kao što je i priča ljudskosti svekolikih sloboda. Najupečatljivija, prva predsjednikova izjava bila je pohvala “fantastičnoj reakciji policije”(?!). Potom su počele da isplivavaju nevjerovatne konstatacije. I činjenice pred kojima je svijet sa ove strane pameti (i poimanja sloboda) u dubokoj nevjerici. Sve to onda nagoni i na potrebu da se doista razjasnimo povodom nekih globalno nametnutih vrijednosti izdignutih na pijedestal neupitnih standarda pred kojima ostatak planete, mimo rodoslovnika tih kriterija, mora da se pokloni. Bez ikakve primisli da sve to može da bude i drugačije.

Čovječanstvo zna šta je to “American way of life” kao njihova dostignuta zbilja i naš san da se i mi, eventualno, jednoga dana makar približimo tom istinskom Holywoodu smatrajući da na putu sreće nema dalje. Ovo je, možda, pomalo pojednostavljeno i ironično ali, na to se valjda može imati prava znajući šta se to tamo desilo i kakva nam objašnjenja tim povodom pristižu preko okeana. Znamo, naravno, da je i sama Amerika poprilično podijeljena u vezi sa percepcijom svojih sloboda ukoliko se tu uračunava i sloboda “luđaka” da vuče bez problema sa sobom desetine dugih cijevi čineći po koncertima, šoping centrima i školama to što je ovaj put manijak u Las Vegasu učinio...

Ali, u zemljama koje su udžbenik demokracije i neupitni uzor sloboda, ta druga strana nije uspjela evo već decenijama da se izbori za makar radikalno smanjenje mogućnosti za pucanje jer je to protiv onoga što većina doživljava kao “way of life”. Prosta demokratska matematika time kazuje da oni što ne misle kako je ovo stvar sloboda, već je nasilje nad slobodama, nisu relevantan korektiv načinu života kojim se Amerika ponosi.

Cijena slobode

Dva dana nakon najkrvavijeg masakra ove vrste u istoriji zemlje – uzora na Zapadu i mnogima na Istoku, Bill O’Reilly, donedavni neupitni mitski komentator “Fox Newsa”, ozbiljne konzervativne mašine za “formiranje pameti” u Americi, izgovorio je rečenicu koja definiše smisao tamošnjeg sistema vrijednosti, “krvnu grupu” društva i države, karakter vrijednosti koje se zovu život i sloboda... Čuveni O’Reilly je kazao doslovce nakon krvavog pira u Las Vegasu: “Ovo je cijena slobode...!” Indijanci, starosjedioci Amerike, danas su tamošnjim slobodama ubijanja dovedeni na nivo folklora za pokazivanje rezultata tih sloboda, kazali bi – Haug!

Dan iza pokolja i samoubistva svakako ludog ubice “iz nepoznatih razloga, saznalo se odjednom, eto, da mu je i otac bio takav i ko zna ko još u familiji. Za razliku od terorista koji nisu ludi ali im je važna neupitna genetika. Saznalo se, usput, još nešto. Odande je doprla vijest da će svi ranjeni u masakru koji je bio “cijena slobode”, a nemaju zdravstveno osiguranje, morati sami da snose troškove liječenja! Zašto? Pa zato što je zdravstveno osiuguranje svih dramatično upitna kategorija u slobodnom društvu. Poznato je da u demokratskim društvima ono važi za neke, a za neke, što su u većini, ne. Samo u totalitarnim društvima mogu svi slobodno i besplatno da se liječe.

Nije ovdje poenta što je u Americi ovako kako je. Oni, naravno, imaju pravo da uređuju svoje živote shodno svom izboru, u sistemu koji su sami sebi smislili. I tu su privilegovani u odnosu na mnoge druge koji su pristali, na ovaj ili onaj način, da “uživaju” svoje navodne slobode onakve kakve su im drugi nametnuli, pa i Amerikanci slobodni čak i obavezni da nameću drugima razne slobode. Političkim pritiscima, novcima ili slobodnim oružjem. I to je, međutim, mnogo više problem onih koji su na to pristali ili sa mukom u sebi, ili doživljavajući političke orgazme što ih se voli na takav način “odande”.

Nije ovdje tema ni propitivanje sistema zdravstvenog osiguranja ni bilo kojeg drugog sistema osiguranja, obrazovanja, informisanja, ili bilo čega iz palete prava koja čine njihov, ili bilo čiji tuđi život takvim kakav je u njih. Uostalom, istorija fetiša spram oružja u Americi ima svoje značenje, svoju mitologiju, svoju ugrađenost u mentalitet, ona je dio tamošnje genetike, kulture, literature, muzike... Metak je uzdignut do nacionalnog identiteta. I njegova vrijednost zato je neupitna i nedodirljiva. On očigledno ima za mnoge tamo smisao dokaza snage i postojanja.

Ako je ovo makar i djelomično tako, onda smo se sasvim prirodno približili beskrajno bitnom aspektu priče koji zatvara “vicious circle” cijele priče, a ne pominje ga se ni približno onoliko koliko zaslužuje: na nečemu što je toliko rudimentarno ukorijenjeno u psihologiju nacije, najlakše je graditi ono što je temeljno najbitniji elemenat “najslobodnijeg i najdemokratskijeg društva na svijetu” – business. Proizvodnja novca po svaku cijenu kao mentalni sklop i cilj egzistencije, ispred i iznad svega drugog. Pravljenje novca kao razlog za život i opravdanje za smrt, novac kao politika, sila, prijateljstvo ili neprijateljstvo, ljubav, uspjeh ili poraz. Novac kao “cijena slobode” da se i u granapu kupi što više oružja koje naravno puca, jer to će pucanje tražiti novo oružje. To se zove business!

Mit o Divljem zapadu

Onoliko mrtvih u Las Vegasu na mjestu na kojem nisu trebali biti, a jesu u momentu kada se desio “feler” u pravu na posjedovanje desetina dugih cijevi bez provjere razloga, mentalnog zdravlja posjednika, sposobnosti rukovanja, itd. neće i ne može biti razlog da se dovedu u pitanje “way of life” i posao sa stalnim obnavljanjem privatnog nacionalnog arsenala od oko 300 miliona komada raznih alatki za ubijanje (američki podatak) po tamošnjim kućama. A ko će time da ubija, a ko samo da se pravi važan poštujući kaubojsku tradiciju, ili se tek malkice liječi – e to je stvar koja je mnogo manje važna od poštivanja mentaliteta nacije i istorije. I od businessa kao razloga da se živi, a potom taj život “kao najispravniji model” nametne i svima drugima.

Nije se teško složiti: u Las Vegasu se desio strašan zločin koji bi svugdje drugo u svijetu, pa naravno i u samoj Americi – da ga je izveo (ne)Amerikanac ili neko druge vjere, bio okarakteriziran kao najcrnji terorizam. Ovdje nije. U pitanju je gest ludog čovjeka čiji je, eto, i otac bio teški kriminalac. “Luđački čin” je izveden temeljem okolnosti koje su po zakonu i još više u skladu sa tradicijom i onim što je “way of life”. Mada se to tako ne kaže. Naravno, kada se sve ovo desi onda to znači da nešto baš i nije pošlo po svim pomenutim “zakonskim elementima”. To onda ljudi koji formiraju javno mnjenje, hrane mitologiju i pumpaju nacionalni ponos nazivaju “cijenom slobode”. Slobode za što, za slobodno imanje oružja koje nas iznenadi jer puca. Ili zato što neko od vlasnika miliona komada tog oružja iznenada nije zdrav. Šta bi da je još terorista, kao što su oni iz Al Qaede (ne i onda kada su potrebni “projektu” kupovina oružja) koji takođe slobodno nabavljaju oružje, slobodno pronalaze nevine žrtve i slobodno ubijaju. Ali nisu ludi, već su teroristi.

Teško je složiti se, sa ove strane pameti i poimanja slobode, da je događaj iz Las Vegasa samo “cijena slobode”. On je i cijena poimanja businessa u kojem je život ništa ako predmeti kojima se ti životi dokidaju jesu unosan posao. U svakoj ozbiljnoj zemlji – a malo ko sumnja da je Amerika ozbiljna, cilj politike jeste i da zaštiti svoj business, svoju slobodu i svoj način života.

Američki političari sve to štite na neupitan način. Patriote svugdje na svijetu svojim životima plaćaju cijenu te slobode. Business tako obezbijeđen ne smije se suzbijati. America first! I to današnji političari znaju i zato podržavaju mit o Divljem zapadu. Uostalom i tamo su herojskog i pravednog ubicu Billy the Kida veličali do neba, a Patt Garretta, štreberski poštenog šerifa koji mu je dohakao i danas smatraju šonjom i izdajicom. Bio sam u Old Mesilli, u New Mexicu gdje je zatvor u kojem je Garrett držao konačno zatvorenog Kida. U krčmi pored zatvora slušao sam moderne kauboje koji su mi objašnjavali tu storiju navijajući za negativca. Kao i za tada dolazećeg “ludog” teksašanina G.W. Busha koji je dolazio umjesto šminkera sa univerziteta Georgetown i Yale, Billa Clintona...

Ono što ne štima u cijeloj ovoj priči sa našeg dekadentno balkanskog aspekta pravednika, jeste dosta prosto kao pitanje: kako može biti demokratski i slobodarski uzor onaj ko prodaje legalno oružje ubojicama luđacima da bi se na tome zaradilo, a ubojstva se onda proglašavala “cijenom slobode”. To je još malo pa patriotska smrt, jer su pali u odbrani mitskog, istorijskog i autentičnog načina života. Ranjeni će se pritom liječiti od vlastitih para jer se novac od onih desetak i stotina miliona drugih pucaljki, sigurno kao rezultat dobrog businessa vratio ljudima što su sve demokratski odobrili. Sve je udžbenički.

Mi to možda ne razumijemo, ali to je naš problem. Važno je da učimo od najvećih.

avangarda.ba