Tri Milorada Dodika kolektivnog šefa države konačno su se složila oko jedne stvari - Jemena, i to da se zajednički obrukaju.

Piše: Sead Omeragić

Javnost je primila na znanje: "Predsjedništvo Bosne i Hercegovine najoštrije osuđuje sve učestalije raketne napade iz Jemena na gradove i civilna postrojenja u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, koji rezultiraju stradanjima nedužnog civilnog stanovništva... Predsjedništvo Bosne i Hercegovine poziva na obustavu bilo kakvog nasilja i podržava napore Ujedinjenih naroda u pronalaženju političkog rješenja krize u Jemenu", rečeno je iz državnog Predsjedništva.

Tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine konačno su se složila oko jedne stvari, a to je da se zajednički obrukaju. Prvo je iznenađenje da su se uopće sastali. Nisu se javljali mjesecima, osim u raspravama, ili, bolje reći, svađama putem medija. Konačno su se sastali i ništa osim ove diplomatske gluposti nismo mogli dobiti. Samo još nije rečeno da je postignut visok nivo saglasnosti oko ove političke bruke. Zar nisu mogli ostati suzdržani? Niko im ne bi zamjerio da se nisu javljali.

Kad je počela strašna glad u Jemenu, nisu se živi čuli. Jedna riječ suosjećanja bila bi dovoljna. Osim Predsjedništva Bosne i Hercegovine, riječ milosti prema djeci Jemena nismo čuli ni od jednog političara u ovoj zemlji. Nismo dobili nijednu riječ suosjećanja, a da ne govorimo o osudi onih koji su doveli do jemenske tragedije. Kao da u Bosni i Hercegovni naša djeca nisu umirala od izgladnjivanja.

'Više jedu moji pilići od njih'

Sjetimo se onog britanskog političara koji o najgorim godinama - 1992. i 1993 - u opkoljenom prostoru pod Armijom Bosne i Hercegovine govori: "Više jedu moji pilići od njih." Tragedija Jemena slična je tragediji Bosne od 1992. do 1995. godine. Stalne pogibje, kasapljenja po ulicama gradova, totalna blokada, umiranje od gladi i pothranjenosti, amputacije bez anestezije, umiranje od bezazlenih rana, bez lijekova i medicinskog materijala...

Ni iskustvo stravične gladi u opkoljenim bosanskim gradovima nije bilo dovoljno da se reagira na one užasne dječije kosture u Jemenu, koji umiru u direktnom prenosu televizija. Oči koje se gase s tugom, jer glad proizvodi najtužnije dječije poglede. Nije bilo ljudskog stava od bh. političkih luftera, a moralo ga je biti.

Milorad Dodik se ne može suzdržati kad govori protiv Bosne i Hercegovine. Već godinama prijeti ratom i otcjepljenjem. Prijeti ujedinjenjem sa Srbijom. Ali, sad je mirotvorac. Raspoložen da brani stav Saudijske Arabije. Jer, cijeli svijet je svjedočio genocidu u Jemenu, koji on negira u Bosni i Hercegovini. Nije se Dodik mogao suzdržati da ne izgovori ružne riječi protiv odlazeće njemačke ambasadorice u Bosni i Herceovini Christiane Hohmann. Javila se Stranka demokratske akcije u odbranu, kao da je Dodikov napad na ambasadoricu stvar stranke, a ne institucija države, ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Igora Crnatka i druga dva člana državnog Predsjedništva, Željka Komšića i Šefika Džaferovića. Upozoravamo na važnost javno izgovorene, koliko i neizgovorene riječi.

Bosna i Hercegovina ima neku vrstu velikih moralnih zaliha u državama islamskog svijeta. Službeno Sarajevo ne smije pristajati na dnevnopolitičke igre i podvale. Jer, ovo što se događa u islamskom svijetu posljednji je stadij raskola onoga svijeta za koji smo vjerovali da se ne može podijeliti. Naravno, sve ide prema novom "hladnom ratu". Jasno je ko će gdje biti u novoj planetarnoj podjeli. Islamski svijet se ovim brutalnim sukobima kreće prema političkoj šizmi unutar svog tijela. Zidovi poput onog Berlinskog bit će uzdignuti ponajviše među muslimanima.

U prostoru političkog nemorala

Iako se sve svodi na indirektni sukob Saudijske Arabije i Irana, djeluje kao da Saudija želi vojno i političkim pritiscima disciplinirati i pokoriti Arapski poluotok kako bi spremno dočekala te nove podjele unutar "hladne budućnosti" među mislimanima. Naravno, ne uspijevaju u svojim ciljevima, kao što će i "hladni rat" ići teško ostvarivim putevima. Dakle, bh. predsjednička troglava ažbaha djelovala je ovim ispadom najmanje po saudijskim potrebama. Iza politike i vojnih akcija Saudijske Arabije stoji pozicija SAD-a protiv Irana.

U ovim planetarnim igrama moći stav državne trojke je mušica na dinosaurusu. Ali, ima nešto mnogo veće što ovu Bosnu čuva i drži uspravnom i važnijom nego što jeste. To su ljudi ove zemlje koji su ovaj ispad Predsjedništva Bosne i Hercegovine primili kao izdaju ljudskih principa. Diplomatska suzdržanost je iz raja izašla. Neki političari nikada neće zakoračiti na teren diplomatije. Ovaj put sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine zakoračila su u prostor političkog nemorala, što će dobar dio glasača upamtiti i neće im oprostiti.

I, opet pitanje: Da li su mogli izbjeći bilo kakvo iskazivanje stava i ovaj politički nezreli izlet? Naravno da su mogli. Ali, šta je pozadina? Oni koji se ni u čemu nisu u stanju složiti, sada su zajedno. Upravo smo imali tročlanog, ali jedinstvenog Dodika. I prvi put nam je krivo što su ova trojica imali jedinstven stav.

(Izvor: Al Jazeera)

Ovo je pitanje o kojem se tjednima raspravlja. U prvom redu zato što bi se u hipotetskom sukobu branila nacija od preko 80 milijuna ljudi, koja bi se u tom slučaju zbila oko vlade i vrhovnog vođe, uključujući sve manjine od kojih nijedna, možda samo Kurdi, SAD ne vide kao osloboditelje. Osim toga, Iranci su većinom šiiti i uvijek se zaboravlja značenje mučeništva u borbi protiv tiranije. To smo pokušali objasniti u članku o Hezbollahu, a isto vrijedi za Iran.
Temelj ovog razmišljanja je zapravo povijesna baština Bitke kod Karbale u kojoj se Imam Hussein sa samo 75 ljudi, uz koje su bile njihove žene i djeca, 10. listopada 680. suprotstavio vojsci omejidskog “kalifa” Jezida I, koga je Hussein odbio priznati kao kalifa. Karbala je za šiitske vjernike stoljetni izvor inspiracije i nadahnuće da se za slobodu i protiv tiranije treba boriti, čak i ako su šanse za pobjedu ravne nuli.

Da pojasnimo. Na jednoj strani je bila malobrojna grupa pristaša i sljedbenika unuka poslanika Muhameda, Imama Husseina ibn Alija, a na drugoj velika vojska Jezida I, koji je imao najmanje 5000, a prema nekim izvorima 30 000 vojnika, možda čak i više. U očito neravnopravnoj borbi su Hussein i sve njegovi pristaše, uključujući šestomjesečnog sina, ubijeni, a žene i djeca su uzeti u zarobljeništvo. Poginuli u Bitci od Karbale se među šiitskim muslimanima i danas smatraju mučenicima, ali i uzorom u borbi protiv tiranije i nepravde, čak i kada su neprijateljske snage višestruko superiornije u vojnom smislu. Ideološki, Bitka kod Karbale je i danas putokaz koji je pravi put iskrene vjere i uvjerenosti u uspjeh svoje misije, na koji svaki musliman treba stupiti i s koje nipošto ne smije skrenuti, prije svega u cilju obrane vlastitog vjerovanja, ali i islama u cjelini.

Ovdje čak nismo uzeli u obzor brojnost stanovništva, visoko motivirane i opremljene oružane snage i izuzetno težak teren za vođenje vojnih operacija. Američke vojne vježbe koje su simulirale napad na Iran su pokazale da bi Peta flota Perzijskom zaljevu bila potopljena, a sve američke baze u regiji bi pretrpjele velike štete od djelovanja iranskih raketnih snaga.

Međutim, Amerikancima nisu toliko neprijatelji Iranci koliko su neprijatelji sami sebi, što je danas objavljeno na internetskoj stranici iranskog vođe ajatolaha Hamneija. Prema navedenom, SAD su sve samo ne zemlja koja može ratovati s iranskim narodom i njegovim saveznicima u regiji.

Razni izvještaji, uključujući i one iz zapadnih izvora, daju dojam da se Sjedinjene Države danas suočavaju s mnogim krizama, od ekonomskih do kulturnih i socijalnih, te krizama o kojima danas raspravljaju mnogi američki stratezi i političari.

Bilo je to prošlog studenog kada je ajatolah Hamnei, vođa Islamske revolucije u Iranu, tvrdio: “Oni koji su skloni kompromisu trebali bi znati da su Sjedinjene Države u opadanju.” Svakako, ova tvrdnja zaslužuje ne samo stratešku, već i vjersku dubinu razmišljanja. Njezin najvažniji dokaz vjerojatno je stih 81 Sure Isre: “… laž je isparila”.

Ova nova poruka je upućena svima onima koji u Iranu traže kompromis sa Sjedinjenim Državama, koji je nepotreban jer nastaje novi svjetski poredak, svijet bez arogantne vlade Sjedinjenih Država, svijet koji će, prema obećanju Kur’ana, naslijediti potlačeni.

Religiozni temelj imama Hamneija također je popraćen dokazima i primjerima. Razni izvještaji, uključujući i one iz zapadnih izvora, daju dojam da se Sjedinjene Države danas suočavaju s mnogim krizama, od ekonomskih do kulturnih i socijalnih nesreća. Važnu izjavu je dao admiral Michael Mullen, bivši načelnik američkog Združenog stožera, koji je prije nekoliko mjeseci, rekao da se SAD sila u opadanju i izgledaju kao tvrtka u bankrotu. Pitanje je hoće li biti lidera koji će Sjedinjene Države spasiti od pada prije nego što se zemlja suoči s raspadom?

Iranski vođa je u svom govoru od 14. svibnja 2019. istaknuo neke od činjenica koje govore da su SAD ušle u razdoblje propadanja i malo je naznaka da će izbjeći neminovno. Možda će se neki dijelovi onoga što je ajatolah Hamnei rekao činiti smiješnima, “tlapnje zatucanog klerika”, ali je istina da se takva nacija ne može boriti protiv Iranaca.

Američko ministarstvo poljoprivrede izvještava da je 41 milijun Amerikanaca gladno
Kao što je istaknuo ajatolah Hamnei, prema izvješću američkog Ministarstva poljoprivrede je 12,3 posto američkih kućanstava nesigurno, što znači da između 40 i 41 milijun Amerikanaca pate od nesigurnosti hrane. To se događa dok 10% američkih imućnih kućanstava posjeduje 79% nacionalnog bogatstva, a deseci milijuna ljudi su osuđeni na patnju od akutne nesigurnosti hrane. Naravno, ako stavimo na stranu nesigurnost hrane, postoje brojni izvještaji koji potvrđuju apsolutno vladavinu divljeg kapitalizma u Sjedinjenim Državama i statistike o prosječnom dohotku po glavi stanovnika su obična besmislica.

Prema izvješću CNN-a, 43 posto američkih kućanstava ne može si priuštiti osnovne troškove poput najma i hrane.

Prema izvješću Harvardskog istraživačkog centra, 45 000 ljudi svake godine u SAD-u izgubi život zbog nedostatka uobičajenog zdravstvenog osiguranja.

Prema izvješću udruge Family Promise, 2,5 milijuna američke djece sljedeće godine riskira beskućništvo, a 25 posto Amerikanaca se odriče nužnih liječničkih usluga, jer si ih ne mogu priuštiti.

Ta je statistika bez sumnje rezultat vladajućeg kapitalističkog režima u Sjedinjenim Državama, gdje se bogati bahate na Manhattanu ili Beverly Hillsu, a milijuni u Bronxu i drugim siromašnim četvrtima nisu u stanju osigurati osnovne potrebe.

40% djece u Americi rođeno je izvan braka
Druga točka će nekome možda izgledati besmislena, ali to nije nacija koja može ići u rat protiv Irana.

Kao što je istaknuo imam Hamnei, na temelju procjena Svjetske obiteljske organizacije, oko 40% djece u Americi je rođeno izvan braka. Ovaj broj iznosi 33% u Kanadi, 57% u Francuskoj, 35% u Njemačkoj, 48% u Velikoj Britaniji i 55% u Švedskoj. Ove statistike daju dojam da je većina rođenja u zapadnoj civilizaciji izvan braka. No, moralna kriza u društvu Sjedinjenih Država ne završava se ovdje.

Na primjer, u Sjedinjenim Državama se svakih 92 sekunde dogodi jedno silovanje.1 na svakih 6 Amerikanki je seksualno zlostavljana barem jednom u životu. 38% američkih studenata seksualno su zlostavljani od strane njihovih učitelja. Samo Sjedinjene Države imaju 428 000 000 pornografskih web stranica na internetu, po čemu su na prvom mjestu u svijetu. To je ono što se SAD danas suočava. Ako ne pronađu rješenje za te statistike, moralna i kulturna kriza će učiniti da se zemlja uruši.

SAD imaju 2 200 000 zatvorenika
Kao što ističe ajatolah Hamnei, Sjedinjene Države imaju otprilike 2 300 000 zatvorenika. Mnogi od tih zatvorenika su iza rešetaka zbog ekonomskih problema ili kao posljedica razorne američke kulture. Na primjer, petina američkog zatočenog stanovništva nalazi se u zatvoru zbog zločina povezanih s drogom. Ili, prema izvješću kojeg je objavio RT, tisuće zatvorenika je zatvoreno zbog dugova manjih od 28 dolara privatnim tužiteljima.

Međutim, ono što predstavlja najveću sramotu za američko društvo je velika ženska zatvorska populacija u zemlji. S jednom trećinom svjetskih zatvorenica, Sjedinjene Države imaju najveću žensku zatvorenu populaciju. Važno je napomenuti da su više od 60 posto tih zatvorenica majke s djecom mlađom od 18 godina, što je pogoršalo krizu jednoroditeljskih obitelji u Sjedinjenim Državama. Štoviše, 20 posto tih majki su bile beskućnice prije nego što su uhićene, što ukazuje na ekonomske razloge koji stoje iza mnogih zločina u Sjedinjenim Državama. Stoga nije pretjerano reći da su Sjedinjene Države utopija svjetskih zatvorenika.

SAD ima najveću stopu zlouporabe droga
Kao i mnoga druga kulturna pitanja, Sjedinjene Države vode u svijetu u statistici zlouporabe droga, a od predoziranja godišnje umre 72 000 ljudi. SAD su također među zemljama s najvišim rangom po količini konzumiranja alkohola, od čega umre gotovo 88 000 godišnje. Što se tiče potrošnje kokaina, SAD su na prvom mjestu u svijetu. Možda da se Sjedinjene Države, umjesto trošenja milijardi dolara na Bliskom istoku, gdje svake godine povećavaju obrambeni proračun i podržavaju cionistički režim, bave kulturnim i socijalnim problemima vlastitog društva i troše novac na svoj obrazovni sektor, koji danas teško pati, ne imale toliko veliku kulturnu i društvenu krizu.

31% masovnih pucnjava u svijetu se događa u SAD-u
Između 1966. i 2012. godine se dogodilo 290 masovnih pucnjavi diljem svijeta, od kojih 90 u SAD-u. To čini otprilike jednu trećinu svih masovnih pucnjava u svijetu. Ovaj kriminalni način razmišljanja svake godine vatrenim oružjem ubije 40 000 Amerikanaca. Zbog visokih profita, industrija oružja sustavno odvraća američke političare od donošenja zakona o kontroli i zabrani vatrenog oružja. Osim svojih unutarnjih poslova, industrija oružja Americi daje dobit na međunarodnom tržištu, a Sjedinjene Države su s 33% tržišnog udjela najveći izvoznik oružja u svijetu.

Glavna krivica za ovaj kriminalni način razmišljanja je američka ideologija, bolest koju Sjedinjene Države ozbiljno pokušavaju proširiti na druge zemlje izvozom oružja i tiho joj utiru put kroz ideološku agresiju Hollywooda.

(Khamenei.ir / logicno.com)

Sporazum stoljeća ne poznaje ni palestinsku vojsku, čuvanje vlastitih granica, suverenitet nad svojim nebom... A od »agresije izvana« branit će ih Izrael! Od samog Izraela, naravno, odbrana nije predviđena

Piše: Zlatko Dizdarević

Jedan od najustrajnijih graditelja suvremene američke hegemonije Henry Kissinger – priča »izvor« s jedne lanjske večere u New Yorku s njim – odgovorio je kako vidi Trumpa u Ovalnom uredu Bijele kuće. Ukratko, dvostruko je opasan. Prvo zato što se strasno upustio u krajnje dubiozno rušenje decenijama građenog multilateralizma u svijetu, uz rezultate porazne i po Ameriku. I drugo, fanatično je opsjednut idejom da uđe u svjetsku istoriju nekim grandioznim potezom tamo gdje niko od dosadašnjih predsjednika SAD-a nije uspio...

Da je ovo drugo pomenuo minulih dana, spontano bi se vjerovatno pomislilio na Trumpovu grotesknu, jedinstvenu i neponovljivu budalaštinu iskazanu u samo jednoj rečenici na Twitteru, a gdje bi drugo: »Ako se Iran želi tući, bit će to službeno kraj Irana!« Ili, u prevodu, smrtnik skorojević trenutno velikih moći ali očito malih gabarita kao da doista vjeruje da će eto baš on pobrisati s lica zemlje cijelu jednu epohalnu civilizaciju poput perzijsko-iranske. Kojoj, kako reče Mohammad Zarif, iranski ministar vanjskih poslova, nisu bili dorasli ni Džingis Kan ili Aleksandar Veliki, da se drugi slični i ne pominju.

Jasno, smiješno bi bilo povjerovati kako ovakva bolesna ambicija može dokučiti i smisao prijedloga pomenutog ministra: »Pokušajte s poštovanjem – to uspijeva!«

Pošto je Kissingerov komentar izrečen prije Trumpove smrtne prijetnje Iranu kao epohalnoj realnosti, ostaje samo još jedan istorijski potez koji je smišljen kao povod za ulazak Donalda Trumpa u povijest: Riješiti ono što evo 72 godine prije njega niko nije uspio, iako su svi kao silno pokušavali – tzv. bliskoistočno pitanje!

Ništa nisu mogli ni silni nobelovci »po tom pitanju«, njih čak devet, od Roosevelta do Obame. Ali eto Trumpa sa svojim kućnim ljubimcem, zetom savjetnikom Jaredom Kushnerom, radikalnim cionistom i idejnim tvorcem ubitačno mirnodopskog plana kojemu niko ne može ni primirisati. Uključujući i »palestinsko pitanje«, ma koliko je to zapravo »izraelsko pitanje«, skoro podjednako kao i pitanje jada i bijede tzv. međunarodne zajednice spram svega toga.

Ono što se već zna kao najvažnije u vezi s ovom pričom za naivne i poslušne, jeste da se tim takozvanim »sporazumom« (u vezi sa čime se još niko ni o čemu nije »sporazumio«) zapravo zakiva posljednji čavao u mrtvački sanduk i Palestine kao države temeljem Odluke UN-a 1948. godine, i »mirovnog procesa« kroz sedam decenija kasnije.

Temeljne pripreme za prevaru zvanu »sporazum«, poznato je, obavljene su proglašenjem cijelog Jeruzalema nedjeljivim glavnim gradom Izraela i Trumpovom ovjerom te odluke preseljenjem US ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem. Ubrzo nakon toga i »legalizacijom« aneksije sirijskog okupiranog Golana 1967. godine pa otvorenom prijetnjom zaigranih cionista da će i Zapadna obala tim putem... Sve zajedno uzročno-posljedično povezano je i sa izbornim spašavanjem bahatog i od svijeta neviđeno suportiranog zločinca Netanyahu, lidera koji svima cinično pokazuje od šake do lakta i malo mu ko šta može, a velika većina i neće ništa.

U normalnom svijetu objava plana o stvaranju tzv. Nove Palestine bila bi na nivou čiste fantastike. Svijet, međutim, odavno više nije normalan, jer je ovako mnogo bolje za svekoliki otimački »business«. U novoj svjetskoj osovini zla – Americi, Izraelu i Saudijskoj Arabiji – svako umiranje tzv. procesa o Palestini kakva se zagovarala decenijama, pretakano je u kapitalni interes pomenute trojke: Mlađani i već viđeni kralj Bin Salman se približava realizaciji sna o rušenju Irana, čim se probudi u okruženju bez Palestine, Hamasa, Hezbollaha, jadno impotentnog UN-a...

Netanyahu time pravi ogroman korak u formiranju »čiste jevrejske zemlje« i vlastite uloge u tome. Naravno, s pogledom dalje po regionu i na neskrivena mitska prava u njemu, uz eliminaciju Irana koji bi eto da ima čak i nuklearnu bombu. A svi bi ispotiha da je na Bliskom istoku smije imati samo Izrael. Trump bi od svega ovoga za novi mandat pravio posao i pare, uz definitivnu potporu moćnog jevrejskog i korporativnog lobija kod kuće.

Uostalom, Netanyahu je sve ovo sasvim precizno definirao još prije jedne decenije serijom od više puta kazanih »Ne«: samostalnoj i suverenoj državi Palestini, njenim teritorijama prije izraelske okupacije 1967. godine, pravu izbjeglica na povratak kući, Istočnom Jeruzalemu kao glavnom gradu Palestine, bilo kakvim granicama koje će Izrael smatrati opasnošću po njih, svemu što je mimo palestinskog prihvatanja Izraela kao države jevrejskog naroda...

Neophodna kritična masa za savršeni zločin nad državom Palestinom, vjeruju u Washingtonu, Tel Avivu i Rijadu, obezbijeđena je. Nakon 72 godine konačno bi se zatvorio krug od međunarodnog ustanovljavanja države Palestine, uz državu Izrael, preko njenog upornog negiranja i otimanja teritorija do današnjih dvadesetak procenata od priznatog i potpisanog 1948. Evo sad i do »sporazuma stoljeća« u kojem Palestine kao države uz brutalno prošireni Izrael, praktično više nema.

S početka maja 2019. procurio je plan što treba da bude objavljen nakon islamskog mjeseca Ramazana koji traje. Da se muslimani, valjda, ne uznemiravaju previše uz duhovni mir i post. Kvaka mlađanog Kushnera prodata Trumpu je, po njima, veoma lukava: Eto mira za region, jer će Izrael priznati tu neku Novu Palestinu, i tako omogućiti arapskim zemljama koje već šuruju i s Izraelom i slušaju Trumpa, da priznaju Izrael. To je odavno bio uslov Arapske lige što se Izraela tiče.

Uz takvu novu ljubav, nema više razloga ni za opstanak Hamasa, ni Hezbollaha iz Libanona, ni svih drugih što su prijetnja Izraelu. Nema prepreka ni za kolektivni obračun s »terorističkim« Iranom! Zbogom i Jemen, zbogom Golan..., a i Assad je višak uz sve druge koji se ne uklapaju. U Washingtonu, Rijadu i »cjelovitom« Jeruzalemu računaju da će pred ovom silom nebeskom i uz velikodušnu ponudu da bude ta neka Nova Palestina u kojoj nema ni traga državi, i PLO i Hamas i svi drugi pristati na plan koji se zove - daj šta daš!

Udica »projekta stoljeća« koju su zabacili Trump, Kushner i ostali jeste u obećanju ljudima na tim otetim prostorima da će im se omogućiti nešto izvjesnija milostinja i gola egzistencija. Malo kruha je važnije od države.

Zapravo uz potpuni i trajni zaborav na identitet, zemlju, istoriju, sve suštinsko i kapitalno u razmjeni je za sitna prevarantska rješenja koja ni u primisli ne zadovoljavaju ni jedan od četiri temeljna uslova na kojima se zasnivala sedam decenija duga pregovaraška borba: Država Palestina, granice prije 1967., Istočni Jeruzalem kao glavni grad, pravo izbjeglicama na povratak.

Kobajagi »sporazum stoljeća« ne poznaje ni palestinsku vojsku, čuvanje vlastitih granica, suverenitet nad svojim nebom... A od »agresije izvana« branit će ih Izrael! Od samog Izraela, naravno, odbrana nije predviđena. Hamas se mora razoružati, a ostaje tek lokalna policija s ličnim naoružanjem...Sve drugo mora se predati – Egiptu!

Za Novu Palestinu izmišljen je Istočni Jeruzalem koji se u putu nije sreo s onim istinskim, otetim, iseljenim, preknjiženim i dograđenim palestinskim Istočnim Jeruzalemom.

»Washington Post« razložno piše da »komentari Kushnera navode na uklanjanje državnosti kao početne premise mirovnih napora...« I amateru jasno.

Ostaju zato kao legalizirana sva veća danas izraelska nelegalna doseljenička naselja na okupiranim palestinskim teritorijama. Ništa od onoga usvojenog kroz decenije u Helsinkiju, Madridu, posebno Oslu, Camp Davidu – ne važi. Nova tumačenja su da se sve to odnosilo na nekada drugi »pravni subjekt«. Zato na snazi ostaju zatečena jevrejska naselja na okupiranoj teritoriji, a Jevrejima i Palestincima neće biti dozvoljeno kupovanje zemlje i kuća »onih drugih«. Nema veze što su današnje posjede Jevreji otimali od Palestinaca. I tako stečeno sada ostaje zaštićeno! O povratku izbjeglica ni traga.

Ovaj »plan« se navodno podupire s oko 30 milijardi dolara. Tim novcem bi se platilo i povezivanje legaliziranih izraelskih naselja na okupiranim teritorijama – s Izraelom. Za Palestince su to zatvorene komunikacije. Od onih milijardi SAD bi platio 20 posto, EU deset, a naftne imperije iz Zaliva ostalo. Povezivanje Gaze sa Zapadnom obalom je cestom na stupovima visokim 30 metara...Platit će neko kome se naredi.

Došlo je, eto, vrijeme da su istorijski kompasi do te mjere pogubljeni, ili ismijani, da tvorci ovakvog plana doista misle kako su na Bliskom istoku jači i od neba i od zemlje.

Pristanak Palestinaca na ovo što se od njih sada očekuje značilo bi, praktično, da Palestine više nema niti će je ikada biti. Autori plana vjeruju da će se obistiniti davna želja Ben Guriona koji je kazao da Palestine jednom više neće biti, jer će stari Palestinci umrijeti, a mladi će zaboraviti... Prvo je stvar biologije. Drugo neznanja i bahatosti što nije znak mudrosti. Palestinci su se navikli na čekanje, kako kažu i vjekovno ako treba. Otpor sili i gluposti nije omeđen vremenom.

Razlika spram onog jučer je ipak kapitalna. Ovaj »Sporazum stoljeća« je, zapravo, sporazum o kraju sporazumijevanja koje za Trumpa i njegove Boltone i slične ne važi. Baš kao i s Iranom. Mala pamet velike sile.

(novilist.hr)

Netanyahu je uspio očarati manje od polovice biračkog tijela svojom mađioničarskom lukavošću političkog džeparoša i agresivnošću najavljenog nastavka izraelske otimačine u Palestini i šire

Piše: Zlatko Dizdarević

Izraelci kod kojih je pobijedio politički sado-mazohizam skrenuli su svog idola Benjamina Netanyhua na korak ispred vrata zatvora – u slavni dio istorije svoje države. Peti put na tron premijera, što nije uspjelo ni do sada prvom na toj funkciji, Davidu Ben Gurionu. Paradoks je pri tome veliki.

»Bibijev« individualni kalibar za ovakav uspjeh u istoriji jevrejske države zapravo nije ni približno onakav kakve su bile zasluge mnogih dosadašnjih lidera ove države, ma koliko se u većine njih uspjeh također mjerio nivoom izrazitog radikalizma i »tvrdoće«. Ali, Netanyahu evo ulazi u istoriju po jedinstvenom »uspjehu«: tog se oreola dočepao jer je - iako objektivno mali čovjek i političar - naprosto bio veći i beskrupulozniji fakin što je savršeno shvatio kako i koliko za svoju korist može iskoristiti i slične njemu kod kuće i još više one u Americi kojima Izrael treba, i obratno.

Posebno je lukavo Bibi dokučio i kako se dodvoriti onim krugovima koji mu ponajviše trebaju u samom Izraelu. Riječ je o malim i velikim proizvedenim šovinistima, mitološki opsjednutim prošlošću, a zapravo bolesno imperijalnim i gluhim za ikakve humane vrijednosti nekada postojeće u svijetu. Za njih su moć i vlast jedino bitne kategorije, uz potrebu za vladanjem svojim okruženjem ma gdje bili, jer su naprosto zadojeni idejom da im to pripada.

Netanyahu (69), lider desnog i konzervativnog »Likuda« je u Izraelu uspio da očara manje od polovice biračkog tijela svojom mađioničarskom lukavošću političkog džeparoša, i agresivnošću najavljenog nastavka izraelske otimačine u Palestini i širem regionu. Druga, također »tanja« polovica politički različito artikuliranog stanovništva Izraela racionalno je slutila da se treba distancirati od tipa nad čijom glavom vise najavljene optužbe u procesima za slučajeve teške korupcije. I to iz fotelje premijera.

Ti su birači dali svoj glas »Plavo-bijeloj« koaliciji Benny Gantza (59), bivšeg šefa izraelske vojske, pa tako i poprilično »tvrdog« u pitanjima odbrane i sigurnosti Izraela ali, očigledno novog političara hladnije glave i racionalnijeg, spremnog za »pomirenje sa Palestincima«, »razumijevanje nuklearnog sporazuma s Iranom« itd. što je politički mentalni sklop bitno drugačiji od Netanyahuovog. Sve to, naravno, nije značilo odmah i priznavanje nezavisne Palestine – to je danas u Izraelu ipak preriskantna formula za izbore – ali jeste optimizam spram već potpunog izrugivanja aktuelnog i novog premijera svemu onome što još liči na nekadašnju priču o Palestini. Pri tome se još hvaleći kako je danas kao malo ko u stanju da samo u dva dana na vlastiti zahtjev bude primljen i u Washingtonu i u Moskvu. Da stvar bude interesantnija, pokazalo se da je u pravu. Ne mora biti dokaz veličine, ali ciničnog i lukavog kalkuliranja realnošću – jeste.

Ali, matematika koja ilustrira sve ovo definitivno oslikava izraelsko glasačko priklanjanje zlu i sili naspram traženju rješenja na tragu alternativama agresiji i istinskom šprdanju Netanyahua i Amerikanaca sa svjetskim poretkom. Ako se ne desi čudo, a čuda se u Izraelu odavno ne dešavaju, Likud će u završnici imati najvjerovatnije 55 poslanika u Knesetu, koliko i Plavo-bijela koalicija. Iz mraka tada isplivavaju kao presudne pojedinačno nebitne, male, ali u koaliciji s Likudom odlučujuće ultra-desne i religiozno nacionalističke partije, Židovski dom, Tkuma i Otzma Yehudit. U praksi se čitaju kao – Netanyahuova pobjeda. I zajedno s njim, nova vlast u Knesetu neupitno pod kontrolom radikalnije desnice nego do sada. Bibijevi ustupci njima bit će ogromni i dati sa zadovoljstvom.

Izbor taktike da se dođe do ovoga mu baš i nije bio upitan: odigrati na ekstremizam i izraelski ekspanzionizam najsurovije što se može, uz orgazmičko zadovoljstvo partnerstva s Trumpom i njegovom »ekipom« (zamjenik Pence, ministar vanjskih Pompeo, savjetnik za nacionalnu sigurnost Bolton). Svemu pridodati onu drugu desnu »tanju polovicu« u kući uz male, ali prevažne ultra –radikale, i eto pobjede i petog mandata. Time se pobjeglo od zatvora poznatog u Izraelu i još nekim najvišim bivšim liderima.

U cijeloj ovoj priči, uz fenomen Netanyahua i tamošnju realnost koju on utjelovljuje, nesanicu svakome normalnom ko se još iole bavi svim ovim proizvodi nekoliko pitanja što se tek poluglasno i s vremena na vrijeme pomenu, uglavnom bez ikakvog efekta. Recimo, čemu i komu još uopće služi eto to što se zove postojeći međunarodni poredak, izvrgnut već poodavno šprdačini jer su ga interesi i arogancija manjine i najkrupnijeg kapitala bukvalno strpali u svoje džepove. Uz nametnute prevare realizirane legaliziranom silom. Od kobajagi odbrana sloboda i demokracije, do krvavih intervencija u ime ljudskih prava.

Čemu služe i sve one nebrojene rezolucije i odluke UN-a, planetarni multilateralni dogovori poput Helsinkija, detanta i sličnog ako se u realiziranju glatko i bez ikakvih posljedica negiraju ili se »svijet« pravi kao da ih nema. Pa ako se i slučajno pomenu – nikom ništa. Eno i nedavnog proglašenja Jeruzalema jedinstvenim glavnim gradom Izraela, usprkos desetini rezolucija i odluka u UN od 1948. do danas kojima se ovakva odluka smatra ništavnom. Sve je bilo jasno i u glasanju u Generalnoj skupštini UN-a 21. decembra 2018. Rezultat: 128 protiv te odluke, 9 za i 35 uzdržanih. Pa šta? Sila boga ne moli. Suštinski možda čak i gore jeste spoznaja koliko je u Generalnoj skupštini UN-a zapravo potvrđen besmisao glasanja ako je protiv interesa manjinske, a siledžijski veće moći.

Isto eno i povodom Golana, u još jasnijem glasanju kojim se osporila i svaka pomisao da taj dio sirijske teritorije – Amerika koja nije vlasnik Golana, poklanja Izraelu koji na to vlasništvo nema nikakvo pravo. I tim povodom je u UN-u bilo 150 protiv, samo Amerika i Izrael za, uz 14 uzdržanih. I šta? Opet ništa! Da cinizam bude veliki do groteske uz poruku ko-mi-šta-može potvrđuje Netanyahuovo »obećanje« da će, ako i kad pobijedi na izborima, pripojiti Izraelu i svu zemlju s okupiranih teritorija Zapadne obale na kojoj su nebrojena naselja ilegalnih doseljenika. I sve to navodno legalno, temeljem zakona usvojenih u Knesetu minulih godina, uz proceduralnu većinu onih Izraelaca koji ovih dana slave svoje aparthejdske pobjede, da se ne upotrijebi i teži izraz.

Naravno, ovu pobjedničku prevaru svih civilizacijskih, zakonskih i moralnih obaveza moraju u Izraelu u značajnoj mjeri zahvaliti »velikom bratu« s druge strane okeana, i njihovim poslušnicima koji su otvorenim nasiljem nad onim što nije njihov interes i doživljaj »izuzetnosti«, obesmislili nekada osnovne civilizacijske postulate savremenog čovječanstva. Pa tako unilateralno odlučuju ko je dobar a ko loš, čiji je sistem ispravan a čiji za odstrel, koga se može i treba proglasiti teroristom a pri tome izdašno hraneći »svoje« teroriste pa ih nakon poraza spašavati i sklanjati jer zatrebat će u drugoj prilici i na drugom mjestu...

Zašto svijet šuti i pristaje na sve ovo, jeste pitanje, bolno. Istina prema kojoj nekadašnjih velikih lidera na planeti više nema – a ni to nije slučajno – samo je dio odgovora. Onaj važniji je u činjenici da je korporativni interes malog broja poslovnih kartela pojeo države, a i od svjetskih tržišta iz ere zaljubljenosti u ekonomski liberalizam stvorio ekskluzivne zone za pljačku i probrane klijente. Ono što je u početku bila tek eliminacija radničke klase, pa potom temeljito i one srednje, danas je krunisano uništavanjem svake planetarne organizacije koja nije pod kontrolom rukovođenja iz odabranog centra. I proizvodnje animoziteta, mržnje i ratova onoliko je koliko je krvavog biznisa potrebno kapitalu. Svemu tomu su politički šizofreni operativci poput Netanyahua i sličnih njemu neophodni. Ako ih nema, proizvest će se pa napumpati iluzijom da su veliki. A njihovo ovakvo uspješno postojanje samo po sebi nudi odgovor na pitanje, zašto je to tako. Ne samo zato što su oni nadjačali svjetski sistem, već i zato što je taj zavađeni, dekomponirani i eutanazirani svijet polako pristao na poraze.

Kako je moguće da ništa, ama baš ništa od onoga za što su se generacije opredjeljivale, glasale, potpisivale u uvjerenju da je tako bolje, ne vrijedi više ni pišljiva boba.

Za pobunu pred ovakvim istinama je već kasno. Potencijalne pobunjenike nema ko da artikulira i povede pravim putem. Na čelo frustriranih bi se opet stavili neki novi korporativni fakini, siledžije ili sofisticirani lukavci koji će usmjeravati nastavak interesnog haosa. Pa bi učiteljica opet nekom »Bibiju« kazala – sjedi, pet! Sve si učinio kako treba. Zato i zatvor može da sačeka. Uostalom, ko zna hoće li i kategorija korupcije uopće još dugo postojati. Za zatvor to skoro pa više i nije. Umjesto odlaska tamo, postaje se heroj. Poput Netanyahua.

(novilist.hr)

Donald Trump je Golan velikodušno, poput vlastite babovine, poklonio i »prepisao« jaranu Netanyahuu. Ono što nije tvoje, poklonjeno je, onome čije to ne može biti

Piše: Zlatko Dizdarević

Uz samu sjevernu granicu Jordana nalazi se čudesno mesto Umm Qays. Nekada rimski grad, ali mnogim svjetskim putnicima do danas znan prije kao mjesto biblijskog »čuda svinja iz Gadare« u priči o Isusu i zlim demonima. Ta nekadašnja rimska i biblijska Gadara danas je Umm Qays.

U Umm Qays sam išao puno puta. I svaki put zadivljen kako se s jednog jedinog brda – na kojem su sačuvani ostaci sjajnih hramova, ogromni stubovi i kameni lukovi, terme »nimfi« i Koloseum – golim okom, može vidjeti kao na dlanu toliko milenija bliskoistočne istorije. Odatle se vide »lijevo« posljednji kilometri Hashemitske kraljevine do rijeke Jordan, a tamo preko Izrael. Dalje ispod Palestina i okupirana Zapadna obala. »Naprijed« nizbrdo opet je rijeka, mitski Yarmuk, iza kojeg se uzdiže sirijska Golanska visoravan, strateška predstraža za Tiberijsko jezero zvano i Galilejsko more. Pogled seže u nedogled, sve do Hermon gorja sa vrhovima pod snijegom, legendarnih planina sa izvorima vode za veliki dio Sirije, zemlje jedinstvenih civilizacijskih čudesa.

Zanimljive su priče tamošnjih ljudi. Jedna kaže da Gadara nije slučajno mjesto gdje su svi hramovi, stubovi, Koloseum..., isklesani od crnog kamena. Slute, puno je zla i muke tu bilo pa je zato tako. Druga je novija, u tumačenju pogleda odatle. To jeste jedinstveno mjesto gdje se jednim pogledom obuhvataju tri ili četiri države danas, ovisi s kime tamo razgovarate. Neupitne su Jordan i Sirija. Pod trećom jedni podrazumijevaju Izrael ne priznajući Palestinu. Drugi to kažu za Palestinu ne priznajući Izrael. Četvrti, uglavnom stranci, pokazivat će u daljini i na Izrael, i dalje na Palestinu, pa eto – četiri države. Ono što nikada nisam čuo tamo jeste da je velika visoravan »ispred« makar i slučajno nazvana »izraelskim Golanom«. Za njih je to vazda bio okupirani sirijski Golan... Jedna priča ilustrira odnose između čuvara te okupacije tamo i rijetkih stanovnika Jordana u podnožju brda na kojem je Umm Qays. Lokalni Jordanci tvrde kako čuvari okupacije s one strane uzgajaju u Yarmuku krokodile, navodno za tašne od njihove kože i šalju ih luksuznim trgovinama po svijetu. Ipak, ispotiha tvrde da se ti krokodili puštaju povremeno u rijeku da »teroristi« s ove strane slučajno i ne pomisle da pređu preko u pokušaju bilo kakvih diverzija na »izraelski Golan«...

Za sve tamo, ipak, jasno je odavno da Golan nema mnogo veze ni sa »strateškom dubinom u odbrani Izraela od Irana«, kako sada kaže Trump, niti sa »savršenom platformom za raketne sisteme odbrane Izraela«. Ti sistemi odavno ne trebaju visoravan blizu cilja. Tajna za pokušaj trajne otimačine Golana Siriji jeste voda iz pomenutog jezera, ili mora, odakle se hrani nekadašnja sveta rijeka Jordan. Druga je stvar što se današnji turisti u čudu pitaju na svetom mjestu krštenja Isusa Krista nedaleko od Mrtvog mora kako je to bilo »na rijeci Jordan« kada je na tom mjestu odavno samo malo veća bara. Rijeka »nestala« mnogo prije uglavnom na izraelskim poljoprivrednim parcelama.

Sve je to dio aktuelne priče o Golanu kojeg je američki predsjednik Donald Trump minulog ponedjeljka velikodušno, poput vlastite babovine, poklonio i »prepisao« jaranu Netanyahuu. Baš u skladu s učestalim svjetskim manirom sretnog poklanjanja onoga što nije tvoje, onome čije to ne može biti. Uz pogled na tamošnju zbilju sa svim do sada otetim pa »legaliziranim«, sa svim izvorima vode koja postaje sigurno veća planetarna drama od energenata pa i hrane, shvatiš zašto ljudi tamo vjeruju da nisu bez smisla legende o demonima, crnom »građevinskom« kamenu, krokodilima koji love ljude. I dokučiš lakoću laganja i povodom ove najnovije otimačine.

Golema igrarija Trumpa i njegova bezmalo ni od koga na svijetu prihvaćena »odluka« o »priznavanju suvereniteta države Izrael« nad sirijskim Golanom, okupiranim 1967. godine, na svoj način je udžbenička lekcija o onome što se naziva današnjom političkom realnošću na Bliskom istoku. I cijeloj planeti. Treba je naučiti kako bi se dokučilo i mnogo toga drugog čime se bavimo a uvijek baš i ne razumijemo, ili »razumijemo« onako kako nas se treniralo da vidimo.

Priča o Golanu, kao i mnoge slične, svodi se na banalne istine o današnjem svijetu i takozvanoj politici u njemu: Na Bliskom istoku i povodom, posebno, malo se šta može dokučiti bez opserviranja tamošnjih zbivanja na tri različita nivoa. I osnovnog interesa »ostalog svijeta« za ta zbivanja.

Na prvom, »gornjem« nivou su istine o geostrategiji svjetskih sila i interesa spram teme što je u igri. Tamo je to oduvijek bila geostrategija energije i tla. Danas su lomovi na Bliskom istoku na tom terenu ponovo veliki i suštinski. Količine, tokovi, tržišta i cijene energije nisu kao prije. Nafta ustupa mjesto plinu, a otvaraju se novi energetski putevi. Arktik u perspektivi postaje važniji od Sueskog kanala, Daleki istok od Bliskog istoka, Kina važnija nego što se prije dvadesetak godina slutilo. Čast Brzezinskom i »Velikoj šahovskoj ploči«. Rusija se vratila. Nekadašnji međunarodni poredak topi se pred legalizacijom sile i novih interesa. EU posrće unutar sebe same. Nedavnu poruku Trumpa Izraelu da »im je dato dovoljno oružja da mogu i sami da se brane«, uočena je u kontekstu malo kasnije izjave o »povlačenju Amerike iz Sirije«. Povlačenje sa Bliskog istoka zbog okretanja Kini Washington mora kompenzirati strateškom partneru i čuvaru interesa na Mediteranu – Izraelu. I eto Jeruzalema i Golana kao poklona, eto ako treba narednih dana i »logistike« za ozbiljniji incident u Palestini ili prema Iranu. Netanyahuu se platila vjernost za sve do sada i čuva ga se dalje, ako može. Usput, nije daleko ni logika da je to cijena jevrejskom lobiju u Americi plaćena za odustajanje od histerične potrage za dokazima protiv Trumpa i »Putinove uloge u američkim izborima«. Puno toga izgleda nelogično, ali je danas nelogično i samo pozivanje na logiku. A Golan? Ostaće do daljnjeg kao i do sada, uz taj Trumpov potpis koji neće promijeniti skoro ništa. Rusi i Amerikanci u rat radi ovoga neće. Naprotiv, »kontakti« među njima nikada nisu umrli, ni o Bliskom istoku, ni Balkanu ni ostatku svijeta. Samo, nisu više sami.

Na drugom nivou analize, onom o odnosima zemalja u regionu među njima samima, stvar je malo jednostavnija. Izraelu bez Amerike nema »odjednom ljubavi« sa zaljevskim monarhijama. A one, mimo nafte, Washingtonu neće još dugo biti »first« u svijetu. Iran je za sve njih same prejak. Sirija je preživjela što je ogromni primjer mnogima u svijetu da se može i to. Turska će po običaju pokušavati i dalje da balansira na više stolica, fiksirana na Kurde i prostor oko sebe. NATO će tražiti alternativu za njih, teško ali moraju. Odnosi u regionu se mijenjaju. Netanyahu, ako pobijedi, nije čovjek promjena, naprotiv. Golan mu je poklon ali bez »darodavca« iza leđa u ozbiljnijim bitkama rejting mu pada. Propuštene su godine kada je mir s Palestinom bio na dohvat ruke, ali je sila udarila u glavu pa su i apetiti nerealno rasli. Nevjerovatno je kako nisu shvatili, mimo Jichaka Rabina, vojnika, da im je Palestina još do prije tri decenije mogla postati partner i garant sigurnosti. Strah, ambicije i apetiti hranjeni mitologijom nadjačali su. Zato im je i Golan dovijeka zabluda.

Treći nivo cjelovitog pogleda tiče se situacija u svakoj od pojedinačnih država unutar regiona. Sve one i dalje će ovisiti od dvije povjesne doktrine velikih spram njih: Kako im uzimati resurse i kako im ne dozvoliti da se emancipiraju. Onaj među »malima« ko shvati da se mora u emancipaciju, taj ima šansi. Najbliži tomu razarani su kroz minulu deceniju ali, pokazalo se i da ima nade. Sirija će nastaviti izvjesno putem kojim je krenula ali joj nije bio dozvoljen – stvaranjem jake srednje klase, obrazovanjem, neovisnošću od svjetskih bankarskih krvopija, nacionalizovanim energentima i prvim koracima na putu unutrašnjih pozitivnih promjena. S novim saveznicima, pobjedničkim elanom i protiv Izraela bez one uloge koju je imao apsolutno »pokriven« Amerikom, Damask neće pristajati na odricanje od Golana. Ovako ili onako.

Konačno – međunarodna zajednica? Jadna i tužna. Sterilni protesti povodom Golana unaprijed sročeni kao ono što se mora ali bez imalo iskazane volje da se ide dalje od toga jer ih nikakav »novi« poredak na to ne obavezuje, dokaz su da se sve skupa u svijetu raspalo. Realnost je neuporediva s bilo kojim periodom od kraja Drugog svjetskog rata do danas. Golan je ogolio svu dramatičnost tog raspada. U ime čega? U ime histerije malih i nezajažljivih, bez znanja i vizija, koji za života sanjaju kako su već historija. I iza zavjese moćnih a nezajažljivih koji diriguju politikom i tokovima novca na njihova konta.

I sve se moglo i vidjeti i naslutiti kroz realnost obuhvaćenu jednim pogledom sa uzvisina Gadare u onim godinama uoči početka groteskno zamišljenog a krvavog »proljeća«, s kraja minule i početka ove decenije.

(novilist.hr)