Slika koja istorijski određuje Damask nije promijenjena. I teško će biti. Ni razaranja nije bilo. To što se čeka satima na malo benzina, što cvjeta trgovina i kupovina deviza ispod tezge, što se rađa nova klasa bogatih i arogantnih, što ima lažnih heroja, što se zna ko je kupovao izbjegavanje fronta, sve su i nama poznati plodovi rata

Piše Zlatko Dizdarević

Kaže prije neki dan stari prijatelj koji bezmalo cijeli život živi u Siriji; Damask je danas isti kao što je bio jer ne može ni biti drugačiji, a opet nije ni nalik onom Damasku od prije deset godina... I eto razloga zašto je bezmalo nemoguće napisati reportažu na nekoliko "kartica" o ovom čudu danas. Još malo pa je devet godina otkako je zlo interesa, kobajagi u ime dobra, pokušalo da satare ovu istinski civilizacijsku svetinju, udžbenik i arenu istorije, mudrosti i svakojakih duhovnih uzleta, padova i nestašluka...

Biti ovdje samo i jedan dan sada, na početku kraja tog manijačkog pokušaja destrukcije, smišljenog u glavama onih koji ni naslutiti ne mogu šta je to istorija grada od pet hiljada godina postojanja u kontinuitetu, dovoljno je da se ambiciozni zadatak svekolikog prikaza korijena i posljedica krize okrene ka jedinom mogućem putu koji ima smisla i logike i za "reportera" i za čitaoca: Pokušati makar ovlaš dokučiti da li je u minulih devet godina Damask postao drugi i drugačiji, i kako to vidi neko ko je dolazio često i prije i u vrijeme "rata" – mada niko to tako ovdje ne zove.

Pokušavamo li i zašto čak i nesvjesno praviti paralele s našim ratovima od prije bezmalo tri decenije. Konačno, slijedi li i njima ona i onakva promjena duha i racija, manira i vrijednosti, životne matematike i životnih ciljeva kako smo mi to sebi već priskrbili.

Cik zore u Damasku

Prvi sudar s novom starom realnošću putnik za Siriju doživi u bezmalo nemogućoj misiji potrage za vizom. Mentalitet čuvara zemlje je ostao isti kao nekad, mada je u godinama s kraja minule decenije bio uspješno načet. Bezmalo preko noći krenule su invazije turista u zemlju – riznicu blaga neviđenih i svakojakih. Danas, ne samo zato što je s razlogom ojačala sumnja spram svakoga ko "nije njihov", dolazak u Siriju za svakog stranca malo je čudo, a vjerujem potpuno kontraproduktivno.

Pa svako iole normalan ko prelazi granicu cestom iz Libanona, ostaje zapanjen još tu, na ulazu, izgledom i veličinom free-shopa koji radi dan i noć i čija ponuda od tehnike do alkohola i garderobe sama po sebi razbija mnoge predrasude o zemlji u ratu i mimo njega.

Na putu od šezdesetak kilometara do Damaska odatle, nakon opet onih silnih "šaltera" u tri stotine metara prije definitivnog ulaska u zemlju, kao i prije 15 godina, auto koji vas je po dogovoru sačekao na aerodromu u Bejrutu (vožnja košta od 100 do 200 US dolara) zaustavljen je desetak puta na raznim kontrolnim punktovima. Mora se reći, rutinski i kraće nego ranije i uz osmijeh uniformiranih stražara. Uz cestu su već godinama i avetinjski kosturi nekadašnjih tezgi pretrpanih voćem, maslinama, sokovima, džemovima i kompotima po kojima je Sirija bila lider u arapskom svijetu. Eno im razni "osvajači" to sada beru i krčme po regionu.

Ulazak u Damask u cik zore nehotice potiče na još jednu misao i poređenje. Na širokom i i dugom bulevaru uočljivo čistom, bezbroj novih saobraćajnih znakova i tabli, uz puno semafora savršeno sinhroniziranih. I onda naša, "lokalna" začuđenost; u osvit dana, tek nekoliko automobila na dugom bulevaru i svi, bez izuzetka, mirno stoje na crvenom svjetlu! Sjetih se kiselo naše "balkanske realnosti na putu u EU". Malo ko u ovo doba ni sekunde ne bi stao i čekao zeleno svjetlo. na semaforu.

Zapravo, bez obzira na okolnosti, rat i sve drugo - imali su i imaju državu! Tvrdu, autoritarnu, pritisnutu ratom, ali državu. Saznajem minulih dana i da su u toku rata asfaltirali, gradili, obnavljali. Planski i organizirano. Blizu tri miliona raseljenih iz srušenih dijelova Sirije došli su u Damask, pa grad nije uzdrman u svom biću, u svojim skučenim ritmovima i navikama. A Evropa se sva uskomešala zbog tri miliona izbjeglica, dok Erdogan uzgaja ucjenjivačku geostrategiju na tome.

Svila i kadifa

Sve što je minulih dana golo oko moglo vidjeti, a duša tamo prepoznati¸ za onoga ko je bar jednom ranije bio ovdje, izgleda kao da je, zapravo, sve ostalo isto. Nasmijani haos i užurbanost, sukovi kakvih nema u svijetu, od onog mitskog, Al Hamidiyah u kojem nema šta nema, od slatkiša i kofera, obuće i odjeće, igračaka, datula i satova, mirišljavih sapuna i parfema, karkadea, jasmina i maslina, svile i kadife, začina za koje čuli niste, oklagija i ukrasnih kutija, zlata, bisera i koralja, sušenih oklopa kornjača, čarapa, ženskog neviđenog seksi rublja i jaretine pečene...

I naravno, kao uvijek, velika je gužva pred mitskom prodavnicom sladoleda Bagdash. "Ko ga nije probao, nije ni bio u Damasku..." Sjećam se priče kako ga prave vijekovima, a u početku led za njega donosili na magarcima sa dalekog Hermon gorja. U jednom od 11 sukova u Damasku gdje je Al Hamidiyah samo jedan od njih, najpoznatiji i najveći, naišao sam na ogromnu prodavnicu vjenčanica. Podsjetila me na staru priču prema kojoj je Britanska kraljica Elizabeta II svojevremeno rekla: "Kada bih se ponovo udavala, opet bih tražila vjenčanicu iz Damaska..."

Tako je danas na svakom koraku u ovom gradu. U tajnovitim palačama u koje su se ugnijezdili božanstveni butik-hoteli sa uvijek različitim sobama, kupatilima i salonima, ali istog neprolaznog šmeka. Vidim odavno kako internetski "ocjenjivači" hotela po svijetu dijele u Damasku zvjezdice raznim blještavim, sjajnim, pravolinijskim hotelskim građevinama, zaobilazeći stara čudesa poput "Talismana", Beit al Mamluka, Beit AlWalia, Beit Zafrana itd.,itd.. Svaka čast "Sheratonu", onom grandioznom Four Seasonsu, nekada Meridienu a danas "Dama Roseu" ali, zbog njih se ne dolazi u Damask, a zbog ovih u starom gradu se teška srca iz Damaska odlazi. Tako je i sada.

Damask i njegovu fascinantnu povijest nemoguće je promijeniti. Niti relativizirati. Tu su neizbrisivim slovima upisani i Sveti Petar kao patrijarh Antiohijske patrijaršije, i Sveti Pavle koji je tamo progledao i postao apostol. I Umayyad džamija, nekada Jupiterov hram s tri minareta od kojih se jedan zove "Isusov". Pod krovom džamije je sahranjena glava Ivana Krstitelja, žrtvovana ljubavnom hiru Heroda u storiji u kojoj je plesala i Saloma s onih sedam velova...

Pored je i grob Husseina, sina za Šiite prvog halife Alija hrabro poginulog u bici kod Kerbale. U dvorištu pored zida džamije grob je i Saladina, vojskovođe koji je u Jeruzalemu porazio križara Ričarda Lavljeg Srca pa s njim potpisao časni mir 1192. godine. Damask je i brdo Kasijun na kojem je, legenda kaže, Kain ubio brata Abela itd.,itd.. Za one za koje su važniji nešto noviji datumi - tamo je nastao i prvi alfabet i prvi notni sistem u svijetu.

Kod trgovca Muhammeda

Sve je ovo razlog zbog kojeg i muslimani i kršćani, Kurdi i mnogi drugi, vjernici ili oni koji baš i nisu previše posvećeni Bogu, ma kako ga zvali, ne sumnjaju u jednu staru, ovdje izvornu i živuću legendu koja kaže: Kada je učitelj Muhamed došao na povratku iz Meke pred kapije Damaska, a bilo ih je sedam, nije htio da uđe u grad. Legenda veli da mu je Bog kazao kako čovjek samo jednom ulazi u raj, a njega čeka nebeski raj, ne ovaj na zemlji u Damasku.

Šta onda uz tek natuknute ovakve misli, osjećanja, asocijacije i povode za razmišljanja reći o gradu u kojemu puno toga izgleda isto na površini, ali je muka rođena u minulih deset godina. To slute i mnogi stanovnici grada, ali i oni što su Damaskom hodali i "onda", kada se novo zlo nad njim još nije nadvilo. Vidi se i ono što jeste i dalje vječita sreća Damaska, ali uz realnost da se ta sreća polako pretače u sumnju i nostalgiju, nekada i u nevjericu koliko su prave istine, ipak, bolne.

Damask prvo nije vjerovao da će sve skupa biti ovako dugo. Bio sam po dolasku minule subote u radnji kod Muhammeda, poznatog trgovca starinama i nekretninama u ulici što od Bab Toume vodi u centar Starog grada. Njegova nekada možda i jedna od glavnih radnji krcatih suvenirima, bila je poznata po raritetima koje su tražili za daleke kuće diplomate i razni namještenici iz svijeta što su uživali u bajkovitosti starog grada.

Iza jednog ćoška mu je restoran "Naranj" bez kojeg se ne mogu zamisliti luksuzna, skupa i reprezentativna sastajanja važnih i bogatih. Preko puta je, na jednoj strani stari i čuveni "Bijeli minaret" (Al Omariya), a na drugoj rimska kamena kapija.

Samo pedesetak metara prema suku kojim se dolazi do Al Hamidiyyah čudesa, još prije deset godina počela je izgradnja velike šiitske džamije koja je i tada i malo kasnije bila predmet tihog mrštenja stanovnika u kvartu. Em je šiitska, em veća od većine džamija u blizini, em znak da će za njom krenuti i naseljavanje "njihovih odande". I Muhammed se ispotiha počeo žaliti kako se suniti tamo potiskuju.

Godine nakon što je sve počelo dovele su u Siriju i šiitske borce iz Iraka, i Hezbollah i mnoge druge, a Muhamedu i ostalim trgovcima u kvartu odvoditi česte i bogate kupce suvenira. A odlazile su i ambasade. Sjećam se tadašnjih dugih sjedenja kod njega, namrštenog i zabrinutog što je prodavao sve manje. Konačno, danima i ništa, pa ni puku staru keramičku pločicu ili malo ogledalo u rezbarenom okviru. Priznajem, niko od nas sa strane koji smo ipak uspijevali doći do Damaska nismo ni znali ni slutili do kada će sva ta muka trajati. A Damask je još prolazio sjajno u poređenju s Aleppom, Hamom, Homsom... Znam da je Muhammed govorio 2015. u maju, da ako dokraja godine ne bude kraja svemu i početka uspona, otići će...I pronalazio ga potom i 2016. i 2017. i evo sada.

Nabildani ruski vojnici

U radnji mu je prije neki dan bio i komšija Jevrej, stanovnik Sirije od rođenja, a ko zna koje koljeno iz familije što je, kako kaže, "sa Sefardima iz Španije došla u Siriju..." Veli da mu je kao svim ostalim, ćerke i supruga su otišle u Brooklyn, uvjeren je, vratit će se. Kaže da u Damasku ima oko tri stotine Jevreja, da su sigurni i onako im je kao i svima, da ih paze i iz jednog posebnog odjela lokalne policije zaduženog za one koji nisu ni suniti, ni šiiti, ni ovdašnji kršćani, ni Kurdi i ostali.

Iza njegovih leđa Muhammed sumnjičavo vrti glavom povodom pomenutog broja, a on sam sebi opet daje rok "do početka godine da vidi hoće li se početi vraćati ambasade ili ne". Velim mu da je obnova Sirije ogroman kolač kojeg ne želi niko propustiti, a evo najave šalju i iz Zaljeva, Emirati i još neki, iza zavjese. Obradovan je bio da je italijanska delegacija bila kod Assada, a posebno onim što je tada rečeno. Čujem, kaže, kako će oni što su bili na drugoj strani i uporno protiv Sirije teško, jako teško dobiti ikakav posao ovdje.

Oni što znaju više, a takvih je uvijek za stolovima po sukovima i kafanama u kojima svaku večer po gradu trešti muzika, šuškaju da će se poslovi moći dobijati izvana samo preko Rusa, ako i s kim oni budu htjeli. Već sada "zna" da počinje izgradnja velikog turističkog resorta u Latakiji, na Mediteranu, a nedaleko odatle i nova savremena luka za brodove raznih namjena...

Dok smo razgovarali šta će i kako će, a on hvatao svaku riječ koja bi mogla slutiti sreći u poslu, iza ćoška odjednom gužva, crne limuzine, policija, bezbjednost. I ruski vojnici naoružani dugim cijevima, uz ostalo. Kaže Muhammed, "neka ruska delegacija na ručku, sve ih je više i sve su češće tu."

Sjetih se kako sam dan ranije ispred Umayyad džamije, u velikoj gužvi između džamije i Al Hamidiyah suka koji tu počinje ispod Jupiterovih stubova vidio grupu od pedesetak ruskih vojnika bez oružja, nasmijanih i sa foto aparatima i tamnim rejbankama, u uniformama koje silno liče na američke uniforme iz "Pustinjske oluje" nekada, čak i sa pokupljenim gegovima i nabildanom važnošću za svakoga unaokolo. Pomalo filmski.

Nasuprot njima, saznajem od apotekarice u tom kvartu, kršćanke koja je jedina iz familije ostala u Damasku i kaže da joj ne pada na pamet da negdje ide, a da se Iranci i pripadnici Hezbollaha, evo već godinu dana u kvartu više skoro i ne vide. Nema im ni dva bivša kontrolna punkta. Jedan je vojnik pred novom džamijom i jedan pred kućom imama te džamije. I to je sve.

Grobnica ideala

Slika koja istorijski određuje Damask nije promijenjena. I teško će biti. Ni razaranja nije bilo. To što se čeka satima na malo benzina, što cvjeta trgovina i kupovina deviza ispod tezge, što se rađa nova klasa bogatih i arogantnih, što ima lažnih heroja, što se zna ko je kupovao izbjegavanje fronta, a ko nije mogao, sve su i nama poznati ovozemaljski plodovi rata. Ipak, unaokolo po Damasku i blještava svjetla sreće i pune kafane, automobilski haos i podjednaki nestašluci mladih momaka i cura, nosile maramu ili ne.

U škole idu zajedno, uče jedan jezik i jednu kulturu, niko im ratom nije donio ni falsificiranu priču o Saladinu ili Ričardu Lavljeg Srca. Biskup Sirijske ortodoksne crkve kazao mi je da su im najveći neprijatelji bili zapravo oni iz kršćanskih zajednica u svijetu koji su "nas spašavali pozivajući na odlazak iz Sirije, umjesto da nam pomognu da ostanemo ovdje, na svome..."

A Veliki muftija Sirije kazao mi je samo dan ranije da se plaši zloupotrebe religije što pritiskuje Siriju s raznih strana kao inostrani projekat. Pominje "Muslimansku braću" ali i temeljnu podršku takvima – sa Zapada. "Ekstremisti u Siriji žele izgraditi vjersku državu, a to je bio i ostao koncept cionističke države. Tu je opasnost za nas. Eno na tom terenu i Turske, gubitnik je, a imala je šansu..."

Teško je bilo zaboraviti riječi i jednog i drugog. Tu negdje počinje i pitanje, kako će sve izgledati deset ili dvadeset godina koje brzo prođu. Minula decenija je velika priča na cijeloj planeti. I velika grobnica mnogih ideala, a izazov za bolesno ambiciozne koji nadiru. Čini se, ipak, nakon posjete starim mjestima i ljudima tokom sedam dana da im se ima razloga diviti gledajući poznati haos pa čak i više svjetla na mnogim mjestima nego prije. Ipak, i uz slutnju da veća priča, ona o ciljanoj i pljačkaškoj transformaciji milenijskih vrijednosti iznutra – tek počinje.

(novilist.hr)

Pala je, eto, i Evropa. Tri zapadna kapitalca, Berlin, Pariz i London, kleknula su na koljena pred zahtjevom Amerike

Minulih dana svjetski mediji provukli su nekako stidljivo vijest koja običnog promatrača planetarnih zbivanja doista nagoni barem malo na čuđenje pa ako hoćete i stid. Tog stida naravno nema u onih na koje se vijest odnosi. Vjerovatno je malo neprijatno samo onima koji s ovim nemaju nikakve veze ali u sebi nose, prirodno ili stečeno u nekim drugim vremenima, potrebu za elementarnom principijelnošću.

Vijest kaže: Prvo, Njemačka, Francuska i Velika Britanija u zajedničkoj izjavi iskazali su uvjerenje da »nema drugog objašnjenja« za nedavni napad na saudijska naftna postrojenja osim da je za sve kriv Iran... Dalje, u egzaltiranoj reakciji Mike Pompeo, američki državni sekretar, ovim povodom preko Twittera se oduševljeno zahvalio »bliskim prijateljima Amerike« jer su zajednički stali na stranu Washingtona u prozivanju Irana kao krivca za pomenuti napad. Uz to je i on ustvrdio, »napad na Saudijsku Arabiju je ratni čin !«

U svemu je vidljivo nekoliko bitnih, odvojenih, a suštinski povezanih elemenata. Prvi je da se čak i u ovako sročenoj vijesti i odgovoru na nju ne pominju nikakvi konkretni, precizni, provjerljivi dokazi. Vrhunac »optužnice« je u jednostranoj konstataciji o siledžijstvu koje je podržano na bezmalo »literarni način« od tri partnera i to tako da sveukupne posljedice mogu biti katastrofalne. Dakle, u pitanju su formulacije koje stvar čine najblaže kazano dubioznom: »Nema drugog objašnjenja« i »jedini odgovor« faktografski su nedokazana strasna uvjerenja, a niti su objašnjenje niti dokumentirano podastrti dokaz u cijeloj priči. Sve zajedno, storija je u kategoriji onih starih, deja vu krvavih i namontiranih laži iz Tonkinškog zaljeva 1964. i Iraka 2003. 

Drugo, ovim povodom ishisterisano ekstremno krilo Washingtona na čelu s isturenim Pompeom, kobajagi samozatajnim, a agresivcem Pensom i Boltonom, radikalnim histerikom nedavno formalno pomjerenim s prve linije planetarnog siledžijstva, dobilo je kapitalnu podršku koja im je bila više nego neophodna za naredni korak: U pripremama za pritisak na dugme za svjetski zemljotres prišle su im tri kapitalno važne, a evo i kapitalno poražene evropske države, davno i (samo)proglašavane uzorima zapadne civilizacije, humanizma, demokracije, ljudskih prava, kulture... To nije uopšte naivna činjenica u slagalici koja mora biti zadovoljena kako bi se legitimirao najavljeni histerični potez davanja bespogovorne lekcije svima o tome ko je ko na planeti, koja prava ko ima i kakvog smisla ima sva ona priča unutar koje je, recimo, tužno-jadni namješteni »slučaj« djevojčice iz Švedske postao mnogo važniji od istinskog jada lidera tri države što su pristali na vazalstvo i ucjenu kakvu će im povijest pamtiti.

Treće, i najopasnije: U onoj hiper – sreći Pompea čak i ne toliko jer im je evo potvrđeno »blisko prijateljstvo« onih koji koliko jučer baš i nisu bili baš to što su odjednom sada postali (sem donekle Velike Britanije), važniji mu je kapitalni »poklon« sadržan u izgovorene četiri ključne riječi: »...to je ratni čin...« Ovim se, zapravo, cijela priča do kraja legitimira. Bar što se njih tiče. Zadovoljstvo ovim veće je samo u strateških prijatelja koji se mnogo više vole i od Njemačke, i Francuske pa i od Velike Britanije, a to su Saudijska Arabija i Izrael.

Pomenute riječi ključne su u ovom slučaju jer je, eto, konačno »pronađen dokaz« što se uporno tražio kao alibi za najavljeno »pravo osvete« ukoliko se utvrdi da postoji. I evo, obećanje da će se »Iranu odgovoriti svom snagom« više puta dato uz uporne najave da bi to mogli biti baš oni, sada je legitimirano. I to ne tvrdnjom iz Saudijske Arabije (ko do njih ozbiljan drži u političkom smislu), ne tvrdnjom iz Izraela (tamo Netanyahu trenutno ima važnija posla), već od nekadašnjih kapitalaca sa Starog kontinenta. 

Otud je ono četvrto, dugoročno bitnije i od poraza Irana i zadovoljenih vazala, i najvažnije za promociju »America First - forever«: Pala je, eto, i Evropa. Jer kada prisiliš tri zapadna kapitalca, Berlin, Pariz i London da ti kleknu na koljena pred zahtjevom i vjerovatno ko zna kakvim ucjenama što je san Washingtona poodavno, pa sa Trumpom i radikalima iz njegovog dvorišta to postane java, sve drugo ostaje tek kao usput.

Da se ovo desilo u nekim drugim okolnostima, s nekim drugim, potpuno novim političkim garniturama u ovom evropskom trouglu, a ne sa koliko jučer drugačijom Merkelovom, entuzijastičnim Macronom što se navodno u borbi za »pomoć Iranu«, s Londonom koji nije pod mukama Brexita – moglo bi se kazati ok, drugi ljudi, nove okolnosti, nova politika. Ovako, i Berlin i Pariz i London prije četiri godine, nakon de facto dvije decenije minucioznih pregovaranja s Iranom na način na koji se stvara Perzijski ćilim – hiljade čvorova jedan po jedan – potpisali su i proslavili »nuklearni sporazum« po kojem, ukratko, Iran ne može i neće imati nuklearnu bombu. Među potpisnicima je bila tada i zadovoljna Amerika. Dvije godine poslije, predizborne najave Donalda Trumpa da će izaći iz ovog sporazuma, isti ti Evropljani (bili su tu još i Rusija i Kina) komentarisali su bezmalo uz blagi podsmijeh.

Ostalo je poznato. Onaj mukotrpni posao Trump je omalovažio jednim potpisom. I započeo histerisanja na račun Irana, prijetnje, sankcije, opstrukcije protiv svakoga ko i pomisli da »teroristima« pomogne. Baš onako kako se u istorijskom smislu skorojevićka sirova sila bez ikakvog osjećanja za druge i drugačije, uvijek zaskakuje na one koji su u stanju da ih promatraju i cijene onoliko koliko su zaslužili. Partnerski ili uz podsmijeh.

Evropski potpisnici sporazuma trudili su se u početku da pokažu solidarnost sa samima sobom i obavezama koje su potpisali. Izmišljani su mehanizmi kako bi se pomoglo Iranu koji je u nebrojenim kontrolama dokazao svjetskim inspekcijama da se pridržava Sporazuma. Potom su došle ideje o formiranju mehanizama kojima bi se zaobišle finansijske blokade u poslovima sa svijetom. Podržao ih je u tome i Bruxelles, na papiru. Evropski biznis uplašio se Washingtona. Ta beskrajna sebičnost nikada nije marila ni za koga sem za sebe. Onda je Macron naumio da se Iranu odobri kredit od 15 milijardi dolara kako bi im se koliko-toliko olakšala situacija. Po dozvolu i odobrenje za ovo otišao je u Washington, ispostavilo se, na »roditeljski sastanak«. I nije dobio odobrenje od Trumpa. Sila nebeska preuzimala je nekada dignitetni dio Evrope pod svoje. A kada dobije »trojku«, dobio je sve.

Nakon svega ovoga, mali, sujetni a važni u rušenju nečega što je bio međunarodni poredak, uz tri nekadašnja dignitetna kapitalca iz Evrope, vjeruju da su zatvorili krug oko Irana koji im je postao personifikacija nedopustivo drugačijeg koji uz to ne pristaje na »novi poredak«. Ali, Iran za današnju Ameriku, njihov unutrašnji poredak, koncept i temelj na kojem počivaju u ovom slučaju nisu uopće centralna tema. Uostalom, nisu nisu ti koji kreću na druge. Kreće se na njih, samo zato što ne savijaju kičmu i ne uklapaju se u »geostrategiju« prostora i resursa, prije svega energije. Istovremeno, postaju možda i mimo svojih doktrina pa i volje, dio »bloka« koji se polako ali sigurno formira na drugoj strani planete. Ishod Pompeovog ushićenja uz potpisano sluganstvo Berlina, Pariza i Londona, zato je na tankim nogama.

Ovdje je već napisano minule subote: »mali rat« protiv Irana teško bi prošao bez opasnog bumeranga. To ne bi bilo ni »malo«, ni samo protiv Irana. Veliki rat u današnjim uslovima niko ne može da dobije. Pobjednika tu više nema, ima samo gubitnika. Na svoj način gubitak u istorijskom smislu već je evo postala evropska trojka, spram svega onoga što je bila i čime se legitimirala kroz istoriju. Pa savila kičmu dodvornički. Ne ni zbog Irana, pa ni zbog Washingtona, već samo i isključivo sebe radi.

Doista je tužan osjećaj izgubiti poštovanje prema nekome ko ti je svojom istorijom obilježio život. A mnogima od nas je barem jedna od ove tri nekada dignitetne prijestolnice, bila neraskidivi dio intimno-civilizacijskog koda. Nekima i sve tri. Izdaja tog koda prodajom duše i odricanjem od sebe samog radi nekakvog biznisa, ovakvog ili onakvog, velikima će se teže oprostiti nego kada valja zaboravljati grijehe malima. Možda to danas zvuči naivno, možda i smiješno, ali tako je, kako je. Uostalom, odavno su nekadašnje realnosti postale – nerealne.

(Piše: Zlatko Dizdarević - novilist.hr)

Zvuči možda smiješno ali, povod za ovo sjećanje i nova razmišljanja tim tragom postala su stalna ovodecenijska "politička" zbivanja na Bliskom istoku. Zapravo ono što je već stoljećima tamošnja realnost samo se, evo, to sve sada potpuno pokorava pred silom, neznanjem, glupošću, bahatošću i ko zna čime, a kraj minulog i evo početak novog stoljeća pretvorilo je u košmar. I prve znake koji govore da priroda priprema kontranapad. 

Priča svedena na mučnu svakodnevnicu priča je, kako "IM" oteti energente i ostale resurse. U tome se stiglo, evo, do Amerike s Trumpom, "unutrašnjom državom" i kojekakvim Boltonima, do Afganistana, Sirije, Libije i kobajagi "proljeća", Al Qaede i ISIL-a, Saudijske Arabije i Jemena, Irana koji je htio i potpisao nuklearni sporazum kakav je moćnicima odgovarao a njih oslobađao da dišu nakon 40 godina sankcija, ali nova matematika sile to ponovo ne dozvoljava. Ništa Omar Hajam i Avicena, poezija i astrologija, medicina i istinite legende... Zapadu trebaju naftaši i to u partnerstvu s Izraelom, nezajažljivom državom, jedinom koja se uporno širi sa stalnim pogledom na "još".

Za neznalice iznenada vratila se na veliku scenu i Rusija, mislilo se pokopanoj ispod srušenog Berlinskog zida. Vječito sebična Evropa opsjednuta udžbeničkim prosvjetiteljstvom zakasnila je da shvati da više nije u samom vrhu moćnika na planeti, Kina se valja iza brda, a ni Indija više nije tek "onako"... I sve to zajedno kotrlja se na nekim drugim kolosjecima ni približno uređenim i usmjeravanim kao u optimističnim godinama iza Drugog svjetskog rata u atmosferi optimizma tragom pobjede nad fašizmom. 

Priču je potom preuzeo kapital. Samo goli interes ogromnu većinu šutljivih doveo je do ivice kataklizme.

I evo nas ponovo kod cura i momaka iz epizode u Isfahanu i Damasku, u kolopletu priča o sudaru dva "kampa" konstituirana na osnovama drugačijim u određivanju (ne)prijateljstva prije samo nekoliko decenija. Tipična je tu priča o Americi i Iranu, zakovana tom brutalnom interesnom logikom potpuno legaliziranom na svjetskoj sceni.

Iran je evo od 1979. godine pod zapadnim, zapravo američkim sankcijama naloženim i njihovim poslušnim partnerima širom svijeta. Povod je revolucijom srušen i protjeran Šah, vjerni čuvar zapadnih naftnih interesa. Naravno, to se nije smjelo. Prvo je Carter zabranio "svima" uvoz iranske nafte i svaku drugu trgovinu s njima, blokirao im milijarde dolara... Reagan je proglasio Iran sponzorom terorizma u svijetu. "Dobri" Clinton drastično je pojačao i postojeće sankcije. George W. Bush zamrzava imovinu svakog živog ko podržava Iran. Obama za nijansu tolerantniji, zadržava se na zabrani uvoza hrane i tepiha uz sankcije Revolucionarnoj gardi i onima koji posluju s Centralnom bankom Irana... I svi su oni bili za svoje vrijeme "nježni" spram onoga što se sručilo na Iran temeljem novog poimanja prava i politike Donalda Trumpa. U ime "America First", a to znači, imamo pravo da uzmemo ono što želimo, da odustanemo kako hoćemo od svega što smo nekada i negdje potpisali, da nas se ne tiče kakve to posljedice ima na druge. Ko se osjeća ugroženim, mora da nam plati zaštitu. 

Iz te perspektive "uklapali" su se sponzorski i u "Arapsko proljeće". U početku je Trump najavljivao odustajanje od žandaranja Amerike po svijetu, suradnju sa Rusijom, ukidanje mnogih vojnih baza, itd. Puno toga otišlo je u drugom pravcu. Najveći prijatelji poput Netanyahua – sive eminencije vanjske politike Bijele kuće – strasno su kapitalizirali ovo "prijateljstvo". Zaljevskim Arapima za milijarde u oružju prodata je iluzija zvana "Arapski NATO"" sa sjedištem u Rijadu. Cilj je bio – juriš na Teheran koji je postao "lider terorizma". Za jastrebove oko Trumpa, Boltona i Pompea, za sve probleme na svijetu kriv je Iran!

Onda im je pobjegla Sirija. "Demokratska" koalicija koja je hranila ISIL i slične bjelosvjetske rušitelje Assada - gubitnik je. SAD, Saudijska Arabija, Katar, Turska, EU i nebrojeni teroristi "slobodnjaci", naravno, nisu u stanju to da prihvate. Već su napisane knjige o svemu tome, samo ih uglavnom objavljuje i komentira "sila nebeska" interesno formirana oko cijele priče.

U ovoj situaciji javlja se Rijadu naftaško – politički bumerang zvani Jemen nakon čijih operacija minule sedmice ništa više neće biti kao prije. I ne samo u tom genocidnom ratu iz kojeg se užasne storije protiv civila kriju godinama i po medijima i po UN govornicama.

Maske danas padaju jedna za drugom. Jedna je pokrivala stvarnost u Jemenu sve dok odande iz pepela izrasle odbrambene snage nisu krenule dronovima na moćni Saudi Aramco. Druga je pala kada su užasnuti partneri u businessu sa sofisticiranim odbrambenim sistemima protiv naivnih Huta, i američki trgovci i naftaški kupci, shvatili da im milijarde date za oružje spaljuju bezmalo privatno konstruirani dronovi. Ništa "patrioti", ništa odbrambeni sistemi. Priču o trećoj maski koje više nema objavio je ni manje ni više nego New York Times minulog četvrtka. Ukratko, US se prema Trumpovim najnovijim potezima više ne smatra zaštitnikom zemalja Perzijskog zaljeva, posebno ne od Irana. Ili, US ne želi u rat s Iranom zbog njih. Poruka im je da problem s Iranom moraju sami rješavati. Ostaje cinično pitanje: Čime kad one stotine milijardi dolara ugrađenih u odbranu i napad – ne vrijede centa.

Nebrojeno je previda u priči povodom Jemena, nafte, dronova, očekivanja i zavaravanja. Kompletna zabluda počela je izlaskom Trumpa iz nuklearnog sporazuma 2015. Potom zabluda da će Iran pokleknuti pred prijetnjama, blokadama i sankcijama. Onda ciljano lansirana "šaptanja" da Rusija baš i nije saglasna sa Iranom i da joj je Izrael bliži. Pa da se ni Kina tu neće miješati, da će se Assadu i kod kuće i unaokolo doći glave, da će beskrajno drčni Netanyahu, još potaknut svojom situacijom pred ponovljene izbore u zemlji isprovocirati veliki rat, a slaba Evropa neće imati snage da se opredijeli u svemu čuvajući sebe, itd.,itd.

Iz dana u dan, međutim, stvari polako ali sigurno otklizavaju u suprotnom pravcu. Malo ko tu, iz vlastitih razloga, želi u ogromni tuđi rat. Iranci će se braniti onako kako čak i u Pentagonu znaju da je preozbiljno i za njih. Trump, ako ništa drugo, s velikim ratom nema drugi mandat, a mali rat ne može dobiti. I opet nema mandata. Iranu rat ionako ne treba, a pravo za nastavak obogaćivanja urana do 20 posto (sada se kreću prema 4 posto, a za bombu treba 90 posto.) ugrađeno je u sporazum u okolnostima koje se upravo dešavaju. Nisu oni napustili sporazum već Amerika, i sve je to precizno utvrđeno. Situacija Trumpu nije jednostavna, praktično nije blizu ni jednom od ciljeva od tri koja je za Bliski istok olako smislio: Onemogućiti Damask u vojnom jačanju, Iranu ekonomski opstanak, a Rusima pojačati opterećivanja preko granice u njenim vojnim operacijama ali i onim "civilnim" kojim se probija zapadna blokada u tokovima iranske nafte za Siriju.

Naravno, ništa tamo još nije gotovo ali, ništa nije više ni kako je bilo. Bez Amerikanaca su i Netanyahuovim ambicijama skresana krila. Rijad je ionako u poziciji da smiri aroganciju građenu na vjerovanju da je potpuno zaštićen Amerikom. Trump očigledno na Iran neće. I Erdogan će morati da spusti svoje durbine spram Sirije i ideje da se tamo ugnijezdi istočno od Eufrata i taj prostor "napuni" s tri miliona sirijskih izbjeglica iz Turske. Evropa će morati da pomogne Iranu inače eto im nove najveće noćne more - miliona novih izbjeglica!

Novih realnosti globalizirani silnici nisu svjesni, kada je teren na kojem djeluju Istok. I Bliski i daleki. Ni količina i nalazišta nafte i plina, njihovi putevi i savezi oko njih nisu što su bili. Čak ni oružja i svijest šta se s njim može a šta ne. Ni vječiti pobjednici i gubitnici nisu isti. Nova priča o Jemenu i oko njega, o Americi i Iranu, vjernostima i interesima, prevarama i tradicijama, dronovima i ćilimima ovdje i onde, mora se brzo učiti.

Piše: Zlatko Dizdarević (novilist.hr)

Jučerašnji napad dronovima na saudijsko naftno postrojenje na istoku kraljevine jedan je sasvim novi trenutak u višegodišnjem obračunu između Saudijske Arabije i jemenskih (pro-iranskih) Houtha. Saudijci ove žilave jemenske Houthe godinama su tukli iz zraka, gađajući sve što se kreće, ali rat u Jemenu ipak gube i to na najteži način - taj da se rat seli na njihov teritorij.

Porazbijali su infrastrukturu Jemena, rušili nemilosrdno jemenski glavni grad Sanaa, drevni Sanaa, jedan od najstarijih gradova na svijetu... ostavili milijune Jemenaca na rubu gladi i uz nedovoljno pitke vode, vjerujući da mogu i smiju raditi što hoće, sve dok im njihovi utjecajni Zapadni saveznici ne stvaraju previše problema oko toga. Dobro, ponekad bi na tmurnom nebu bljesnuo kakav moralan čin pa su tako neke europske zemlje smanjile ili pak obustavile prodaju oružja za Saudijsku Arabiju, ali i to da bi se dogodilo morao je Khashoggi jednog jutra u listopadu ušetati u ljudsku mesnicu misleći da se radi o diplomatskom predstavništvu njegove države.

Saudijska taktika u Jemenu svodila se na iscrpljivanje jedne zemlje do stanja totalne iznemoglosti. Ali zemlju čine ljudi, a ti ljudi ionako nikada nisu imali puno, sa kalašnjikovom u rukama, žvačući neprestano khat u ustima, za mnoge od njih otpor je bio jedino što preostaje, a takve ljude je jako teško, ako ne i nemoguće poraziti. Tu lekciju danas, nakon 18 godina ratovanja, uči i SAD na prostoru Afganistana s Talibanima.

Saudijska Arabija, koja troši milijarde i milijarde na kupnju najnovijeg naoružanja (usput kupuje i dobre odnose s proizvođačima istih), bila je uvjerena u pobjedu u Jemenu. Nakon gotovo 5 godina ratovanja - oslanjajući se primarno na zračne snage i lokalne lojaliste - postaje im ipak jasno da pobjedu neće dočekati. Što je drugi u nizu najidealniji scenarij u takvoj situaciji? "Dostojanstveno" povlačenje, dakako. Možda je to nešto o čemu Saudijci razmišljaju već neko vrijeme, ali sada se ispostavlja da neće dobiti čak niti to. Naime, ti žilavi Houthiji nekim čudom (ili nečijim čudom možda?) opstali su sve ovo vrijeme i sada čak kreću u protunapad - nema dostojanstvenog povlačenja za autoritarnu kraljevinu, kreće odmazda, poniženje, a po kraljevski dvor poniženje je jako opasno jer bi običan puk mogao dobiti "razne ideje".

Dok su iznad Jemena letjeli saudijski vojni zrakoplovi moderne američke proizvodnje, Houthiji su sastavljali rudimentarne dronove koji su iz početka izgledali kao trapave makete oblijepljene selotejpom. No, malo po malo, te bespilotne letjelice su se počele usavršavati, pa su negdje početkom ove godine počeli i prvi ozbiljniji napadi s jemenskog na saudijski teritorij. Saudijska zračna luka Abha u blizini jemenske granice poslužila im je pritom kao nekakav poligon za uvježbavanje jer su je napali više desetaka puta.

Sve to su Saudijci gledali s dozom nervoze, ali velika je kraljevina - barem su tako mislili. Dolazi proljeće, a s njim još i veći napadi, kao i snažne eksplozije na glavnom saudijskom naftovodu, nadomak glavnom gradu Rijadu. Daleko već putuju jemenski dronovi i sada pokazuju da su u stanju nanijeti veliku štetu te udariti tamo gdje Saudijce najviše boli - na njihov naftni izvoz.

Taj napad u svibnju ove godine bio je pak na neki način uvertira onom što se dogodilo jučer. Kroz saudijsku skupu protuzračnu obranu jemenski dronovi prolaze kao voda kroz rešeto i bilo je samo pitanje dana kada će izvesti jedan nezaboravan i bolan udarac. Došao je taj dan - s "rojem" od kojih desetak dronova izveli su veliki noćni napad na Abqaiq, najveće saudijsko naftno postrojenje smješteno na istoku kraljevine. Čim su počele stizati prve slike s mjesta napada, vatra i dim koji su se uzdizali u noćno nebo, postalo je očito da je riječ o protuudaru kakvog Saudijska Arabija možda još nikada nije doživljela.

Stvari treba staviti u kontekst, Abqaiq prije svega treba staviti u kontekst. O kakvoj magnitudi se radi postaje jasno tek danas - ovaj napad doslovno je prepolovio naftni izvoz Saudijske Arabije: jedne Saudijske Arabije! Posljedice će se osjetiti odmah i bit će velike, prije svega na cijeni nafte koja odmah skače.

Saudijska državna naftna kompanija Aramco potvrdila je jutros kako će se proizvodnja nafte smanjiti za 5,7 milijuna barela po danu, što predstavlja čak 5% globalne naftne opskrbe - i to prema procjeni Aramco-a kojem je u interesu da stvarnu magnitudu uništenja prikaže što manjom!

Kako ističe Jason Bordoff s Centra za globalnu energetsku politiku sa svečilišta Columbia: "Abqaiq je vjerojatno najvažnije naftno postrojenje na svijetu. Postoji rizik od uzvraćanja udara i od regionalne eskalacije koja može još značajno pogurati cijenu nafte prema gore".

Naravno, Saudijska Arabija i njeni strateški partneri itekako bi voljeli "uzvratiti udarac", ali kako i protiv koga? Već smo rekli kako su Houthiji praktični neuništivi - još zračnih napada po Jemenu neće dovesti do nikakve promjene.

Ali priča se širi i mogla bi zahvatiti jedan drugi prostor... Naime, Saudijska Arabija i njeni saveznici još od početka rata u Jemenu (rana 2015.) tvrde kako iza Houtha zapravo stoji Iran (iako i Houthiji i Teheran to opovrgavaju). Stoji li? Simpatije svakako postoje, a vrlo vjerojatno i neka vrsta logističke pomoći, no posve je jasno da je Saudijskoj Arabiji u interesu tu suradnju prikazati i daleko većom nego što ona jest. Naravno, ne samo Saudijskoj Arabiji već i anti-iranskim snagama u Washingtonu.

John Bolton, notorni ratoborni "jatsreb" najuren je prije nekoliko dana od strane Donalda Trumpa, no manjih jastrebova imamo na svakom katu Bijele kuće - jedan od njih je svakako i državni tajnik Mike Pompeo koji je ovaj napad na najveću naftnu rafineriju na svijetu odmah pripisao Iranu, a ne Huthijima. "Nema dokaza da su napadi došli iz Jemena", ističe Pompeo.

Nego od kud su došli? Iz Irana? Preko Perzijskog zaljeva kojime uzduž patroliraju američki i njima lojalni ratni brodovi? Pompeo tu sramoti sebe i američke vojne sposobnosti, no nije ga briga, on ima veću agendu - nastavlja: "U vrijeme svih tih poziva na de-eskalaciju Iran je pokrenuo napad bez presedana na svjetsku energetsku opskrbu".

Dokazi? Što će Pompeu dokazi, SAD je već nizom presedana pokazao da može djelovati bez ikakvih dokaza.

U ovoj želji da se bolna šamarčina njima omiljenoj kraljevini pretvori u povod za obračun s Iranom (i pritom ušutka Trump koji se planirao uskoro sastati s iranskim predsjednikom Rouhanijem u New Yorku), pridružio se još jedan dežurni jastreb - senator Lindsey Graham: on pak sada otvoreno poziva na vojni napad na Iran. "Ovakvo iransko ponašanje neće stati dok posljedice po njih ne postanu stvarne, posljedice kao što bi bio napad na njihove rafinerije, a to bi slomilo kičmu režimu u Teheranu", tvrdi Graham.

Trump se već jučer uhvatio telefona te je svom saveznikom, saudijskom prijestolonasljedniku Mohammedu bin Salmanu obećao kako će SAD "pomoći oko osiguravanja sigurnosti". Također je rekao kako ovaj napad na saudijska naftna postrojenja može biti vrlo štetan po američku i globalnu ekonomiju.

Što se pak krije iza ovih optužbi protiv Irana? Želi li SAD sada zaista pokrenuti napad na Iran? Neki bi to voljeli, bez sumnje, primjerice senator Graham. No, ovo upozorenje ima i jednu drugu svrhu. Ovom prijetnjom se nadaju obeshrabriti Houthije od mogućih novih napada prijeteći pritom njihovom savezniku Iranu. Jer tko zna koliko je novih dronova, rojeva dronova, možda već sada na nebu iznad Saudijske Arabije...

Bit će od poprilično velike važnosti podatak koliko će dugo saudijski naftni pogon biti u "nokautu", jer ako ovo potraje... ogromna šteta po Saudijsku Arabiju gomila se iz minute u minutu. Ako su pak Houthiji, uz pomoć ili sami, u stanju u jedno jutro prepoloviti naftnu proizvodnju jedne Saudijske Arabije, onda je njihova moć uistinu golema, jer tko kaže da iduće jutro ne mogu razbiti i drugu polovicu? I sve to se događa u trenutku kad Saudijska Arabija jako dobro zna da joj prijete dronovi s juga, sve njihove jedinice protuzračne obrane to jako dobro znaju, ali sve je zakazalo jučer prije zore...

Saudijska ranjivost otkrivena je kao nikada do sada, zemlja s tako ranjivom infrastrukturom ne bi smjela ni pomišljati na vođenje ratova, ali zapravo dugo vremena i nije. Arhitekt ovog rata protiv Jemena je mladi nadobudni prijestolonasljednik MbS (34) koji je gledao previše holivudskih filmova, no nitko mu nije rekao da je "happy end" tipična američka izmišljotina koja najčešće nema uporišta u stvarnom svijetu!

(Piše: D. Marijan - advance.hr)

U razvoju čovječanstva mnogi događaji ostavljaju neizbrisiv trag, i tako predstavljaju historisjke prekretnice. Dok prolaze stoljeća ljudsko sjećanje do najstinijih detalja pamti te događaje i nikada se ne umanjuje utjecaj i uloga tih događaja kako u našem individualnom isto tako i u društvenom životu.

Među ovim događajima je jedan koji, kako vrijeme prolazi, ima sve veću društvenu ulogu i utjecaj a to je Imam Huseinov časni šehadet (smrt na Božijem putu) na Kerbeli. Narastanje društvenog utjecaja i povećanog interesa u čitavom svijetu za stradanje Imama Husejna na Kerbeli uzrokuje sljedeće činjenice:

- s jedne strane to je događaj koji svojim herojizmom i potresenošću u našoj svijesti ostavlja snažan utisak, koji nas nikako ne može ostaviti emocionalno i intelektualno indiferetnim.
- s druge strane tu je duboka i vječna poruka koju nosi časno protivljenje Imama Huseina tiraninu koja je vječna poruka za sva islamska društva kao i svim borcima za slobodu i humanost.

POZADINA 'AŠURE I USTANKA IMAMA HUSEJNA IBN ALIJA

Za rasvjetljavanje i ocjenjivanje bilo kojeg historijskog događaja (ratova, revolucija, ustanaka, pokreta) pa i revolucije Imama Huseina potrebno je otkriti, proučiti suštinu društveno – političkih kretanja i drugih odlučujućih faktora u tom periodu, jer nije moguće procijeniti pravu suštinu bilo kojeg značajnog historijskog događaja bez posmatranja njegove pozadine. Proučavanje pozadine 'Ašure (događaj 'Ašure zbio se 10. Dana mjeseca Muharrema, 61. Hidzretske godine. Ime 'Ašura potječe iz arapskog jezika broj deset – 'ašere, odnosno deseti dan mjeseca Muharrema) daće nam ustvari odgovor na pitanje: Čemu se to protivio Imam Husein?

Poslanik Muhammed s.a.v.a.s., je u periodu od 23. godine donosio od Jednog Boga, Stvoritelja i Gospodara svjetova, vjeru koja je cijelom čovječanstvu objavljivala pravila i rješenja za ispravan život na ovom svijetu. Postajući tako u vrijeme poslanstva, a i nakon njega životna neophodnost, te univerzalni sistem življenja i djelovanja. Formulisani fundamentalni principi i zakoni Uzvišenog Svoritelja i Zakonodavca svjesno i revnosno su prihvaćeni u Medinskoj zajednici koji su postali poredak i sistem življenja. Međutim, Islam bivajući sa vremenom i kosmička vjera nije poslan samo za stanovnike Arabije, nego on pripada, dok traje život kao fenomen Allahove dž.š. stvaralačke moći, svim svjetovima. Preko Poslanika Muhammeda s.a.v.a.s., uspostavljeni su osnovni principi Islama neophodni za život čovječanstva do Dana suđenja. Još jedna dimenzija Islama je, da se on ne javlja samo kao sistem vjerovanja i obreda, nego istovremeno kao socijalno – politički sistem. Poslije Muhammedove s.a.v.a.s, smrti u islamskom društvu počele su trzavice koje su dovele do ozbiljnih razdora i zbivanja koja su njegove sljedbenike udaljvala od Istine. Ti razdori u osnovi bili su političke prirode, i to od strane onih koji su nastojali koncentrisati sredstva koja će obezbjediti političku moć, a koja će istima donjeti vlast.

U vrijeme drugog halife Omera ibn Hattaba namjesnik u Šamu (Sirija) bio je Muavija ibn Ebu Sufjan koji je pod krinkom Islama otpočeo koncentrisanje političke moći i borbu za vlast. Odmah po dolasku na položaj namjesnika Muavija je počeo da ostvaruje svoj plan, a u vrijeme trećeg halife Osmana ibn Affana njegovi ciljevi bili su više nego očigledni. Koristeći se rođačkom vezom sa halifom u oblasti Šama (Sirije) učvršćivao je svoj autoritet i položaj, drugim riječima učinio je Šam zasebnom državom u državi. U upravljanju javnim poslovima pokazivao je veliku samovolju, neograničenu vlast, sve je rješavao prema vlastitim željama i principima. Žestoko se obračunavao sa onima koji su se suprostavljali njegovim postupcima. Tako je u pustinjskom mjestu Rebezi ubijen iskreni prijatelj Poslanika Muhammeda s.a.v.a.s. Ebu Zerr Gaffari koji je bio jedan od protivnika nepravde u društvu i pogrešne politike u uređenju države, a kojeg je sam Poslanik s.a.v.a.s. za svoga života uvrstio u svoj Ehli bejt a.s. (poslanikovu porodicu). Kažnjeni su i mnogi drugi na najsuroviji način.

Ali ibn Ebu Talib postao je četvrti halifa u vrijeme kada su društvena previranja, nemiri i unutrašnji sukobi dostigli kulminaciju, te se u samom početku svog hilafeta prvo počeo boriti protiv uzroka ekonomske eksplotacije i unutrašnjih konflikata, protiv onih koji su koristeći rodbinske veze prisvajali dobra naroda, protiv onih koji su se bespravno bogatili, onih koji troše državna sredstva kako bi da učvrste vlastite položaje. Neminovno je tada bilo potrebito izvršiti izvjesne kadrovske promjene, te je nekoliko namjesnika smjenjeno, a na njihova mjesta postavljeni su novi. Među smjenjenim namjesnicima bio je i Muavija, namjesnik Šama, poznat po svojoj nepravednoj vladavini. Muavija nije pristao da bude smjenjen s položaja i otpočeo je sa oružanim suprostavljanjem Alijevoj vlasti što je bilo uzrokom bitke na Siffinu.

Ne odstupiviši nimalo u shvatanju društva, politike i vlasti od fundamentalnih principa jednakosti, pravde i slobode Ali ibn Ebu Talib susreo se sa mnogim unutrašnjim pobunama iza kojih su bile intrige i zakulisne igre. U mihrabu džamije u Kufi dok je klanjao sabah namaz Imam Ali je od strane jednog haridžije bio teško ranjen i uslijed udarca sabljom preselio je na bolji svijet. Zbog toga je narod Alijevog sina Hasana izabrao za halifu. Imam Hasan vidjeviši šta se desilo njegovom ocu, u namjeri da smiri situaciju, a i da pokaže društvu pravo lice Muavije ibn Ebu Sufjana, odlučio je da sklopi mir s njim ali pod odrđenim uvjetima, i preda mu hilafet. Upravo ovaj događaj izazvao je mnogobrojna pitanja poput: Zašto je Imam Hasan sklopio mir s Muavijom, a Imam Husein digao ustanak protiv Jezida ibn Muavije? Ako je mir bio ispravno opredjeljnje, zašto i Imam Husein nije sklopio mir sa Jezidom? Ako je rat bio bolja opcija, zašto Imam Hasan nije ratovao? Tokom svoje vlasti, Muavija je, prijetvornom politikom, stalno pokušavao predstaviti svoju vlast narodu kao legalnu i islamsku. Nastojao je po svaku cijenu spriječiti da narod shvati njegovo zastranjenje sa puta ispravne islamske politike. Osim toga, Muavija je imao izuzetnu vještu politiku rješavanja problema s kojima se suočavao i probleme je rješavao na način kome njegov sin Jezid nije bio dorastao.

Upravo ovi razlozi su pobjedu ustanka i pozitivan utjecaj borbe i pogibije Imama Hasana u doba Muavijne vlasti činili malo vjerovatnim, budući da u takvim uvjetima javnost nije ispravno rasuđivala u pogledu ustanka i revolucije koja bi bila pokrenuta protiv Muavije, odnosno protiv Emevija, te sve to ni u kojem slučaju u narodu ne bi izazvalo ogorčenje emevijskom vlašću. Odnosno, ljudi još nisu bili svjesni koliko je Muavija skrenuo s puta islama, te su tako i sam sukob Imama Hasana s Muavijom doživljavali više kao kakav politički sukob i borbu oko vlasti nego li kao sukob istine i laži. U takvim uvjetima, ustanak Imama Hasana nebi pomogao unapređenju ciljeva pokreta, već bi ga ljudi pogrešno doživljavali i ono najvažnije, nebi shvatili istinu. Imam Hasan znajući pravo lice Muavije sa sigurnošću je znao da se Muavija neće pridržavti uvjeta koje mu je ponudio pri predaji hilafeta, što se kasnije i pokazalo istinitim kada je Muavija postavio svoga sina Jezida za halifu, te i isplaniranim ubistvom Imama Hasana. Zato možemo slobodno reći da je revolucija Imama Huseina ujedno i revolucija Imama Hasana, odnosno da je Kerbela isto onoliko koliko je Huseinovska toliko i Hasanovska, jer Imam Hasan ni u jednom momentu zapravo nije pokleknuo pred nepravdom već je samo tu istu nepravdu na ovaj način javno pokazao svima onima koji su bili zasljepljeni Muavijinim djelovanjem.

Upravo je Imam Hasan taj koji je pripremio stanje i atmosferu za roveluciju Imama Huseina, koja je kroz historiju imala veliki odjek. Jezid koji je došao na položaj halife, poslije očeve smrti, svima je bio poznat po nemilosrdnosti, razvratu, intrigama i nečasnosti. Sklonost ka nemoralu i neprvadi svake vrste karakterisala je ličnost Jezida, te je njegov dolazak na položaj halife među istnskim muslimanima naišao na kritiku i osudu. Među predvodnicima onih koji su osuđivali postavljanje Jezida za halifu muslimana, naravno, bio je unuk Božijeg Poslanika Muhammeda s.a.v.a.s – Imam Husein ibn Ali.

O samom događaju na Kerbeli pisali su mnogi i prenosili potonjim naraštajima. Ja ovdje neću pisati šta i na koji način se odvijala bitka Imama Huseina na Kerbeli, kao i sam početak ustanka. Čitaoce kojima nije poznat ovaj događaj preporučujem par izvora, koje ću ovdje navesti, a koji će ih podrobnije informisati o navedenim događajima (“Kerbela,zemlja tuge i bola“ izdavač UG Hasthana – tekija Mesudija, Kaćuni, i http://bastinaobjave.com/pdf/Kerbela.pdf, http://bastinaobjave.com/ehli-bejt-porodica-bozijeg-poslanika/zivotopisi-imama-ehli-bejta/%C5%BEivotopis-imama-husejna.) Radije ću nastaviti pojasniti ovaj događaj vezajući se za trenutak pobjede Imama Husejna u njegovoj borbi, odnosno žrtvovanje njegovog života. Njegov cilj borbe nije bio da osvoji vlast, da dođe na prijestolje, već je cilj njegove borbe bila pravda, ispunjenje Allahovih zakona. Pobjedila je krv nevinih, krv onih ubijenih na Kerbeli. To je pobjeda krvi nad sabljom. Jer postalo je očito da je Jezidov režim apsolutistički i tlačiteljski, čime su temelji njegove vlasti uzdrmani, te je postalo očito da je pogrešno shvatanje Božije vjere ono koje su htjeli učvrstiti Jezid i ljudi sa njegova dvora, odnosno dinastija Emevija. Jezid više ništa nije mogao da učini. Nije bilo nikakve podrške ili potpore da sebi obezbjedi zakonitost. Imam Husein je upravo svojom krvlju na Kerbeli iz ruku Jezida nepovratno uzeo mogućnost ozakonjenja takve nebožanske vladavine.

IMAM HUSEIN, INPSRIACIJA ZA SVE BORCE NA PUTU ZA ISTINSKU I PRAVEDNU SLOBODU

Hrabro i časno protivljenje Imama Huseina nije samo potreslo temelje Jezidove vlasti nego ono udara na fundamente jezidskih režima svih vremena. Imam Huseinov stav nije bio samo emocija i misao nego prije akcija rukovođenja fitretskim (primordijalnim) osjećajem za istinom i pravdom, da bi kasnije postao inspiracija svih boraca za slobodu, pravdu i istinu. Događaj na Kerbeli je za čitavo čovječanstvo, za sve ponižene i obespravljene, potlačene i eksploatisane, za sve one koji nevini stradaju i trpe nepravdu nepravednika. Da bi se zaboravila 'Ašura da bi se onemogućilo upoznavanje sa istinom na Kerbeli – otpočeo je novi period, čija je zadaća i imperativ stavljen na nastojanje da se izbriše sjećanje na 'Ašuru. Jezid i njegove pristalice radili su na tome da narod zaboravi Imama Huseina, i pri tome nisu prezali ni od kakvih metoda, te su išli čak dotle da su pokušali predstaviti ubistvo Huseinovo kao Allahovo određenje. Međutim, postigli su suprotno jer su na ovaj način pokazali krivo shvatanje sudbine te su razumnima i razboritima zapravo samo razotkrili svoj zločin.

Izmišljenim pričama pokušali su, i donekle uspijeli, napraviti neku novu 'Ašuru. Umjesto sjećanja na 'Ašuru, spominjanja Imama Huseina i oživljavanja Kerbele, napravili su od 'Ašure čorbali veselje, jer su na taj dan spravljali i djelili posebnu čorbu dajući istoj ime 'ašura. S druge strane, lukavi su zamrsili sliku historije, na način da su podmetnuli lažnu povijest i lažne heroje, i nastala je urgentna potreba za takvim iskrivljenim svjedočenjem jer su čovjek i šejtan (đavo) sklopili savez, a posljedica svega toga je neprestano zaokupljanje pitanjem ko je žrtva, a ko počinitelj u pogledu događaja koji se zbio na Kerbeli. Naravno, šejtan ne želi istinito svjedočenje niti prisjećanje na istinu. On neprestano huška ljude da ubijaju istinske svjedoke i tako ušutkava kolebljivce i ulizice. Također, mnogi kolebljivci i ulizice su nastojali i nastoje obezvrijediti Kerbelu i od nje sačiniti mit, legendu i smutnju vezanu samo za ši'itske muslimane, dok ostali muslimani nemaju s tim posebne veze. Izmislili su da je za ostale muslimane bolje propovjedati neke druge događaje iz drevnih ummeta, poput Nuhovog a.s. izbavljenja iz potopa i to navodno istog tog dana kada se zbio cjelokupni događaj pokolja Poslanikovog s.a.v.a.s. unuka, Imama Huseina. Potom su, također, da bi što više prikrili dan Kerbelskog pokolja, rekli da se desila Musaovu a.s., pobjeda nad faraonom, potom Ibrahimovo a.s., izbavljenje od vatre i još mnoge pobjede drevnih poslanika i njihovih ummeta, neka je na sve njih mir Allahov i daleko oni bili od svih lukavih zloupotreba kolebljivaca i ulizica Muhammedovog s.a.v.a.s. ummeta. Jer je njih šejtan, podučio da razmišljaju o onome što im je daleko kako se nebi prisjećali onoga što im je blizu. Tako je njihova politika od vjere sačinila instituciju koja brani samu sebe, a ne prava i Istinu koje je Bog Uzvišeni učinio neprikosnovenom i svetom za svako ljudsko biće, za svako stvorenje.

Isto tako, mnogi su ostali neutralni u pogledu tog događaja kao i prethodnih i kasnijih zločina nad Ehli Bejtom, ne znajući da se upravo pred ovakvim iskušenjima iskazuje i svjedoči istinska vjera Muhammedova s.a.v.a.s. Stoga, ko god izusti riječi tolerancije da bi sakrio nečija zlodjela i kome god su usta puna mira dok zna za genocid stradanja časnih Božijih ljudi – isti je kao onaj zločinac i izdajnik, jer je na taj način, sa svojim neutralnim stavom, postao njegov saučesnik. Ko god glumi svoju iskrenost na zemlji sigurno mu to pred Bogom i Pravdom neće proći za rukom. Laž je iznikla iz šejtanske sujete i najbolje tlo su joj ljudske sujete koje pothranjuju aroganciju i oholost u njima. No, uprkos svim šejtanskim nastojanjima da utrne svjetlo Istine, činjenica je da u svijetu, svake godine, na dan 'Ašure hiljade i milioni muslimana obilježavaju sjećanje na taj strašni događaj. 'Ašura je postala naša savjest. I danas još više nego jučer, jer se historija ponavlja. Rekli su mudri: ko god zaboravlja svoju historiju zaslužuje da mu se ponavlja. To se nama muslimanima kroz stoljeća dešava. Mi bježimo od odgovornosti, mi bježimo od međusobnog povezivanja, okamenili smo svoja srca za svaku odgovornost. Postali smo bezosjećajni jedni za druge. Kuda će nas to odvesti? Već sad se naslućuje.

Naše doba je doba imperijalizma, nekolonijalizma, apsolutizma i neoliberalizma i u našem vremenu značajne poslove društva i države određuju uzrupatori, tirani, siledžije, ubice i zločinci, oduzimaju se prava i slobode, pravda i čast se gaze, eksploatiraju se trud i rad – za takav svijet nema dana koji je znakovit kao 'Ašura. 'Ašura sa svojom porukom i misijom javlja se danas, kao nemiran, strašan san za sve silnike i zalime. To je motivacioni faktor koji objedinjuje sve poklone slobode i pravde. Ako danas ljudi izgovaraju „Lebejk ja Husein (odazivam ti se o Husejne!)“ uzvik koji bi trebao biti znak da podržavaju Imama Huseina, da podržavaju njegovu borbu i stradanje, da znaju da je to poziv da se u žrtvovanju za uzvišene ciljeve Božije vjere i zakona slijede časni šehidi Kerbele. Ovaj poklič (odazivam ti se o Huseine) bi trebao za muslimane značiti da će i oni u svojim rukama nostiti baklju borbe za slobodu i istinu, borbe u kojoj je Imam Husein žrtvovao svoj život, živote svojih sinova, šestomjesečnog djeteta, živote svojih drugova. Ovaj poklič trebao bi zančiti da ćemo i mi svugdje i uvijek ustajati u odbranu uzvišene vjere, boriti se za zaštitu prava potlačenih i obespravljenih, da ćemo se do posljednje kapi krvi protiviti svim eksploatatorima, apsolutistima, tiranima, zalimima.
'Ašura je afirmiranje Božijih univerzalnih vrijednosti života datih u amanet (čuvanje) čovjeku, čovjeku a ne životinji, nepristajanje na život u poniženju bez Istine. Imati odlučnost i istrajnost u Istini kao Imam Husein, i svjedočiti Istinu kao njegova kćerka hazreti Zejneb s.a., svakome od nas treba biti cilj.

Z.A.