Povodom "političkog sporazuma o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH" postignutog u junu između lidera dvije političke stranke, Bakira Izetbegovića (SDA) i Dragana Čovića (HDZ), da se nakon 12 godina konačno mogu održati izbori u Mostaru, Visoki predstavnik u BiH požurio je da kaže tada kako je to "Praznik demokracije". Posmatraču sa strane izgledalo je kao da mu je teški kamen pao sa srca, pa se sad i pod tom zastavom može dalje. Naravno, zaključci dva partijska lidera dogovoreni uz prisustvo predstavnika međunarodne zajednice, usvojeni su zatim u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH u sekund do dvanaest - manje od mjesec dana prije isteka roka kojeg je naložio Sud za ljudska prava u Strazburu presudom u slučaju Irme Baralije. Mostarka je tužila Bosnu i Hercegovinu što u tom gradu nije bilo izbora od 2008.

godine! Iz mnogih ambasada, međunarodnih organizacija i institucija u BiH euforično su podržali događaj koji je, eto, oglasio i još jednu njihovu pobjedu u BiH. Bolje ikad nego nikad. Naravno, slično govore i sljedbenici dvojice domaćih "predstavnika naroda" koji su se, uobičajeno, i ovdje predstavili kao kreatori svekolike političke realnosti u nečemu što bi se trebalo nazvati državom. One realnosti u kojoj je, zapravo, država suspendirana, a "svako drugo rješenje mimo ovakvog bilo bi gore". Neki čak kažu da je ovim Mostar prestao biti "slučaj". Greška! Ovim je Mostar, uz način na koji je "deblokiran slučaj" nakon dvanaestogodišnje ciljane i organizovane blokada stvorio, suštinski, veći, gori i dugoročno čak i za međunariodnu zajednicu razorniji "slučaj".

I ptice na grani znaju da su se dva "lidera" nacionalnih stranaka morala dogovoriti pod pritiskom uslova i roka na tragu pomenute presude. A Evropi je za pritisak trebalo 12 godina, da ne povrijede lokalne partnere onoga što je dostignuti statu quo. Sve je na principijelnom nivou odavno precizno rečeno i napisano povodom i etno-teritorijalnog modela odnosno koncepta političkog predstavljanja spram obaveze poštivanja građanskog političkog koncepta. U praksi je iz "pragmatskih razloga" i linije manjeg otpora partnerima, korumpiranim nacionalistima, eto moglo i drugačije. Zato ni sada, uz "praznik demokracije" i zamaskirane prepravke u Izbornom zakonu u Mostaru ni dalje svaki građanin nije pri izborima potpuno jednak niti ima pravo da bez ikakvih ograničenja sudjeluje u vođenju javnih poslova, da bira i bude biran na izborima za bilo koju javnu funkciju itd.

I šta se dešava? Tragom presude u slučaju Baralija, ta "trijumfalna deblokada" legalizovana kroz Parlament ruga se suštinski principima na kojima su utemeljeni nalozi iz Strazbura i Brisela. Mostarci će glasati, zapravo, u okvirima onih "novih" izbornih pravila kojima se, kao, postižu temeljni ciljevi što su i do sada već tamo postignuti. Dva grada u jednom, etnički organizaciono podijeljena, duhovno čak i mnogo gore nego prije minulih 12 godina jer je vrijeme radilo za projekat za koji su se neupitno borili lideri "sporazuma" – podržani svojim piunima u Parlamentu organizovanom po istim principima.

Jasno je da su mnogi među ovdašnjim "liderima" odavno uvjereni – u skladu sa svojim političkim gabaritima i vlastodržačkom narcisoidnošću – kako su baš oni faktor u sudbinskim geostrateškim priojektima na Balkanu i šire. Sa njima takvima i motivima onih koji ih biraju popravke dugoročno ne može biti. Tim prije što na vidiku nema opozicione snage kapacitirane da nezadovoljnike ovakvim stanjem artikuliše i povedu u drugom pravcu. Mentalitet čekanja da stranci urede ovdašnju realnost do te mjere je postao dominantan da se sa njim mora računati u svakoj ideji o zaokretu. Iz svih ovih razloga – na primjeru Mostara – kapitalno je razumjeti zašto je i stav stranaca ovakav kakav je. Zašto su često i kad vjeruju da "dobro misle" zapravo na krivom putu, i zašto im vlastiti "principi" nisu više onoliko sveti koliko se do prije samo koju deceniju pomišljalo da jesu. Kako je moguće da mnogi od stranaca koji se eto "bave nama", i mimo njihovih interesa, odnosa snaga i uzajamnih igara, tako lako postaju čak i piuni u fakinsko-političkim kalkulacijama ovdašnjih kartelskih interesnih politika. Uporno istih, "demokratski izabranih".

Da bi se koliko toliko razumjela ta njihova pozicija, mora se priča promatrati iz "ptičije perspektive". U njoj smo mi u Bosni i Hercegovini, i ne samo mi, predmet primarno njihovih, pa tek onda, ako i tada, naših interesa. U toj optici i ukupnom stanju u regionu, nismo još prioritet jer ne ugrožavamo njihov interes. Poput slučajeva Srbije i Kosova kao regionalne geostrateške preokupacije i uz cijene otvaranja granica i razmjene teritorija. (Dodik je tu lukavo shvatio američki koncept sa Vučićem pa je stalno u Beogradu). I promjena imena Makedonije je bila njihov interes, opet radi šire muke sa jugom Evrope, pa ulazak Crne Gore preko noći u NATO i kupovina Đukanovića da bi se Rusima zatvaro izlaz na "toplo more".

Tom i takvom stanju "netalasanja" Mostar je postao kamičak u cipeli kojeg se moralo konačno riješiti, "šta se tu može" . Čak i kad bi tu priču htjeli istinski i pošteno mijenjati, veliki je strah i opasno neznanje od toga kuda bi sve odvelo. Mnogo ih je i među analitičarima i političarima koji ponovljaju kako su okolnosti u nas, pa regionalne i globalne bitno drugačije nego u vrijeme smišljanja Dejtona. I eto isprika za "sporazum" o izborima kojim je prevarantski interesno dirnuta samo forma. Hoće se glasati, ali na način koji će sačuvati suštinu, dakle etničku zakovanost dva Mostara u jednom. I vidjeli smo, sve je to postignuto uz zvanične ocjene ambasada i međunarodnih organizacija da je riječ o uspjehu! Niko ne spominje kako se principijelnost Suda u Strazburu nametnula tek rokom u kojem se mora ispoštovati presuda o činu glasanja u Mostaru, a evo 11 godina je bez te principijelnosti, pa ni silom, u suštinski podjednakim slučajeve Sejdić-Finci, Pilav, Zornić, Šlaku isl. A i ti su slučajevi suštinski udar i na Evropsku konvenciju, temeljno evropski građanski koncept i sve drugo što je na nivou EU "principa".

Vjerovatno je pomalo deplasirano danas se baviti propustima što ih je "međunarodna zajednica" napravila u Bosni i Hercegovini od trenutka njihove potrebe da rat treba zaustaviti, pa ga je aršinima te njihove potrebe i zaustavljala. Evo sve do danas. Ništa uz Dejton nije učinjeno ni blizu onoj seriji poteza na kraju Drugog svjetskog rata u Njemačkoj. Niti su pometeni sa političke sceni oni koji su kreirali i realizovali ratne planove, koji su rat vodili i iz njega izašli kao lideri ove ili one mrziteljske provenijencije. Nisu pometene ni političke partije koje su vodile, podržavale i kadrovirale mržnju i krv. Ratni zločinci još uvijek se "procesuiraju", za razliku od Nirnberga koji je završio što je trebalo za beznmalo manje od godinu dana, pa prepustio istoriji dalji posao. Kod nas se na prste mogu nabrojati oni što su presuđeni i odležali a da nisu slobodu dočekali kao heroji, i na aerodromima preseljavajući se sve više u udžbenike "dvije škole pod jednim krovom". Umjesto "Maršalovog" plana projekat nove neoliberalne okupacije dovršio je razaranjem svega što je mogla biti nova šansa za vlastiti razvoj, rast i samopoštivanje. Lopovska privatizacija uvezala je u korupcionaškom interesu i novu klasu dojučerašnjih protivnika, kao što je uvezala u siromaštvu one što nisu sa njima.

Početni kratki poslijeratni entuzijazam i kod kuće i kod pojedinih predstavnika međunarodne zajednice, uz njihovu serioznost i kapacitet, zamjenjen je onima što su dolazili ponekad i sa poštenim ambicijama ali neuklopljeni u nove "trendove" i interese, često bez potrebnih znanja o čemu se ovdje radi i o tome ko su "igrači" što državu kojom vladaju doživljavaju kao lični plijen. Otud je za mnoge od njih i Mostar bio i ostao tek sjajna turistička destinacija uz obnovljeni Most čije je ime počelo, polako, da gubi osnovni smisao. Ostajući za njih prije svega turizam, a ne ono što mu je bio cilj još prije četiri ipo stiljeća - poveznica za sve na obje obale jednoga istog grada. Ma kako se zvali i kojem bogu klanjali.

Mora se dodati, gorim i po njih koji se evo decenijama utrkuju kobajagi reformskim agendama, urgentnim procedurama, procesima, deklaracijama, uslovima, prijetnjama, rokovima, obećanjima...kako bi održavali status quo u kojem se ne puca. Baš onako – uime evropskih vrijednosti. Pa i uz sitne operacije tipa deblokiranih izbora u Mostaru zakivajući zapravo suštinu blokade i podjele mnogo širih dometa. Uz pažljivo a šutljivo praćenje kako curi tamo prema njima, Evropi, onaj dio mlade generacije koji ovdje više ne vidi ni dana obećavane sreće. Ostaju, sve upornije trenirani za pobjede na liniji podjele, oni što su kao generacija već vaspitani da ne prelaze Most, da ne navijaju za isti tim u kojem su igrali podjednako obljubljeni i jedni i drugi i treći, kao i navijači glasači zajedničke izborne jedinice. Da se danas čude kako je to Aleksa Šantić volio Eminu...

Za turiste iz inostranstva uz onakav Kujundžiluk i onu boju Neretve, baš dirljivo.

(interview.b)