Borba protiv terorizma najdramatičnija je tema u svjetskoj politici danas. Tinja ispod nje i uporno i opasno zaoštravanje  između Kongresa, medija i tamošnjih »liberalnih demokrata« s Rusijom. Ne zna se gdje je toj priči kraj

Piše: Zlatko Dizdarević

Svako malo krv se prolije ulicama velikih gradova Evrope. Žrtve nisu ciljane, ciljana je smrt. Krv prolivena u drugim dijelovima svijeta manje je medijski atraktivna. Ovo u Evropi zove se terorizam. I jeste terorizam. Ono tamo zovu odavde borbom za demokraciju i ljudska prava, a nije to. U Evropi mu je ime islamski ekstremizam. I jeste, uz ostalo, i to. Drugi radikalni ekstremizmi sada se ne pominju. Temeljem pameti koju formiraju politika i poslušni mediji to je objašnjivo.

Da zanemarimo krv kao kurentni marketinški medijski spektakl. Ovdje kažu da je terorizam u današnjoj formi započeo 11. septembra u New Yorku. Nije tačno, ciljano je izmišljen i planiran mnogo ranije. Oni što se ovim bave hladne glave i mimo programiranih umova ili vlastitih računica  to znaju.

Ovih dana neprekidno se postavlja pitanje – ima li tomu kraja. I šta poslije kraja terorizma. Nema kraja jer se to neće. Nije cilj! Kraj nije interes ni profit. ISIL jeste doista poražen, ali to u ovom kontekstu nije bitno jer se terorizam, ma kako krvoločan bio na Bliskom istoku, nastavlja spektakularnije na Zapadu. O ostalima se uglavnom šuti. Da li je važan podatak da je Boko Haram obezglavio, zaklao, zatukao, uništio i razorio u Africi desetinama puta više nevinih nego sveukupno u Evropi. Nije, jer oni nisu naši. Oni se ne tiču. I to je danas  razumljivo. Ljudska rasa se odavno već dijeli na naše i njihove. Po mnogo čemu.

Sve ovo odavno ne igra posebnu ulogu povodom pitanja »šta da se radi«. Uvjerenje unaokolo je da se jaki satraše u »borbi protiv terorizma«. A on buja sve više. Pogledajmo malo – mimo dnevnih objašnjenja koja peru um – kako je počelo, u kome se pravcu sve razvija i šta nam slijedi već sutra. Riječ je o nekoliko minulih decenija i godinama pred nama. Da se ne ide dalje.

Prepoznatljive su uglavnom tri faze u rađanju nasilja na međunarodnoj sceni, sve u ime akcija protiv »terorizma« koje su vodile uvijek, naravno,»najprogresivnije snage u svijetu«. Prva je započeta u vrijeme Reagana u SAD-u. Zločinci su identificirani i uništeni u Salvadoru, Guatemali, Hondurasu i Nikaragvi. Posljedice »čišćenja« su trajne i poznate. Nazivi za akciju i reakciju su bili različiti, ali se malo ko u svijetu usprotivio zvaničnim varijantama ponuđenim prepariranoj javnosti na Zapadu. Iz tog vremena pamte se i prvi »teroristi  samoubojice«. Oni nisu došli sa strane, na tragu fanatizma.

Druga faza je bila početna za današnje stanje. Obilježio je G.W. Bush prevashodno na Bliskom istoku. Prije u Afganistanu, pa Iraku, Libiji, kroz intervenciju Sharona u Libanonu...Priprema za Afganistan »kojeg treba ubaciti tamo Sovjetima u stomak kao njihov Vijetnam« (Brzezinski), išao je kroz Pakistan. Tamo su regrutirali mladiće za vjerske škole, medrese, i fanatizirane ih učili vještinama s kalašnjikovima i ručnim bacačima, protiv bezbožnika komunista u Afganistanu.

I Reagana i G.W. Busha su već zaboravili. Pomalo i Al Qaedu i Osamu Bin Ladena (porijeklom bogatog Saudijca). On je u tom ratu i stvoren. A nakon Twinsa u NY i ostalih zločina unaokolo pokrenute su lavine akcija u ime anti-terorizma. Ne dugo poslije, Al Qaeda je proglašena »zastarjelom«, pećinskom organizacijom iz Pakistana, sposobnom samo za pojedinačne operacije. Rođen je zato ISIL nakon što je njihov »kalifa« al Baghdadi, kao, odbio poslušnost nasljedniku Bin Ladena Zawahiriu. Suštinska razlika sa Al Qaedom je bila u promoviranom povijesnom mitu o kalifatu. Mit uvijek lakše zapali strasti od bilo čega drugog.  Zaluđene tada nije teško proizvesti. Pogotovo nakon Iraka 2006. kada je donešena odluka da »naši momci« neće više direktno intervenirati u ratovima na tuđem terenu. Neka se za »nas« tuku »njihovi«, uključujući i teroriste koje ćemo naoružavati.

Obama je, htio ili ne, postao tvorac treće faze u »borbi protiv terorizma« koja je zapravo proizvodila novi terorizam, a ovaj – novi business. I tako u vicious circles. Njegov se nadahnuti govor na početku mandata, održan u Kairu, činio iskrenim i iz uvjerenja. Smjerao je pravdi, istini i na tom tragu državi Palestini pokraj zaštićenog Izraela. Gledao sam tada po ulicama Amanna Arape kako plaču od sreće. Pokazalo se kako je Obama bio ili naivan vjerujući da to može, ili da, ipak, nije tako mislio. Potom je Kongres »nagradio« kobajagi umjerenu opoziciju u Siriji vojnom pomoći od 500 miliona dolara. Sve je uglavnom završilo na kontovima ISIL-a, Al Nusre isl. U igru su uvedeni dronovi, a priču su preuzeli strateški saveznici Amerike kojima je vlastiti interes bio važniji od interesa Washingtona: I Saudijska Arabija (posebno), i Turska i Izrael, uz ostale na svoj način, podupirali su klasične teroriste. Za to su u cjelokupnoj medijskoj igri, optuživani Rusi, Iran, koliko je bilo potrebno Kina, da se o Hezbollahu ne govori. Ono što je zakovala Hillary Clinton dok je bila državni sekretar, J. Kerry nije mogao da ispravi.

Priča je dovedena do apsurda. Saudijska Arabija postala je centar borbe protiv terorizma i sjedište »arapskog NATO-a«, ali niko ne govori o Jemenu koji se pod njihovim kišobranom polako, ali sigurno pretvara u novi centar zla jer se tamošnja katastrofa ne može završiti drugačije nego najcrnjim terorizmom. Trumpu je važno da je utrpao Rijadu više od stotinu milijardi dolara oružja »u borbi protiv terorizma« (uz tri stotine milijardi po drugim osnovama) što je groteskno kao povod, a potom prodao Kataru avione za nove milijarde, da se brani od Saudijske Arabije...

U uspaničenoj Evropi nikad niko i nigdje, isto kao i u Americi i u UN-u, ni slučajno ne postavlja ključno pitanje koje bi se moralo postaviti ako se doista hoće otvoriti razgovor o pobjedi nad  terorizmom. Pitanje, zašto terorizam ? Zašto izbjeglice ?

Otkud ih odjednom sada a nije ih prije bilo ni stoti dio od ovoga sada iz Iraka, iz Sirije, Libije. Pominje se ciljana destabilizacija Evrope, ali ne i depopulacija tamošnjih država i društava u kojima je počelo klijanje srednje klase. To nije dobro za otimačinu resursa. Nude se primamljivi odgovori  klasi koja zna onoliko koliko joj je objašnjeno: Terorizam je zato što je to Islam! Evo i da se uopće ima smisla upuštati u moguće odgovore na civilizacijsku debilnost te teze, šta da se radi s podatkom da su muslimani i brojčano i procentualno ubjedljivo najveće žrtve terorizma ISIL-a i sličnih.

Zašto se za neke žrtve svjetlima državnih zastava osvjetljavaju Eiffelov toranj, Vijećnica u Sarajevu ili Stari most u Mostaru. A niko ne zna odgovor na pitanje zašo tih svjetala nema iako su ubijene stotine civila, žena i djece, žrtava terorizma u državi koja nije »naša«.

Pitanja »zašto« ovim povodima nema jer bi pošteni odgovori  »zato što...« vodili do drugih izvora drame.

Borba protiv terorizma najdramatičnija je tema u svjetskoj politici danas. Tinja ispod nje i uporno i opasno zaoštravanje  između Kongresa, medija i tamošnjih »liberalnih demokrata« s Rusijom. Ne zna se gdje je toj priči kraj.

Rusija nije u pomenutom klubu boraca protiv terorizma, kako to kažu oni što se satraše u tom obračunu, a de facto proizvodeći novi terorizam koji je već postigao »zadovoljavajuće« stanje straha kod  običnih šetača po svjetskim avenijama i shopping centrima. To više nema veze s ISIL-om povodom kojeg je budalaština pominjati danas NATO ili vojsku bilo koje vrste. Teroristi nisu više primarno na ratištima gdje im tenk ili raketa nešto mogu. Oni su među generacijom onih što su zaluđeni mitovima, nametnutim duhovnim treninzima, ali i objektivnom stvarnošću koja se stvara, podržava, stimulira...Pa i u predgrađima velikih gradova.

Na drugoj strani, kao posljedica svega ovoga buja i novi »soft terorizam« onih struktura koje trljaju ruke od zadovoljstva jer su razne građanske slobode stavljene pod kontrolu. Živjelo vanredno stanje u borbi protiv terorizma. Sloboda je opasna, nadzor je zakon. O tome malo ko govori. Nije li poraz civilizacije građanskih društava kada, recimo, Francuzi masovno iznova i iznova produžavaju zakon o vanrednom stanju koji je svugdje i uvijek – zakon protiv građanskih sloboda. Ma kakvo mu obrazloženje bilo.

Sudbina »borbe protiv terorizma«, toliko razvikane u svijetu i međunarodnoj  političkoj birokraciji takva je da će i dalje – ojačavati terorizam. Da li zato jer ne znaju o čemu se radi? ili zato, da se bude grub do kraja pa kaže, jer je to interes i projekat. Neka se samo preračuna kome je šta taj terorizam donio. U novcima, u eneregentima, u geostrateškom profitabilnom pomjeranju, u eliminiranju onih koji su bili spremni da se na razne načine opiru otimačkoj dominaciji, u ovladavanju  svekolike pobjedničke filozofije vladanja u svijetu: samo je interes bitan, samo sila može realizirati veliki interes, samo je ljudski život malog čovjeka na putu tom interesu nebitan.

(novilist.hr)