Palestinsko-izraelski sukob ponovno je u fokusu i ponovno na najtragičniji način - izraelske snage izvele su danas pokolj palestinskih prosvjednika na isti način koji bi u nekoj drugoj zemlji regije možda doveo do međunarodne vojne intervencije protiv takve agresije protiv ljudi i ljudskih prava. No, Izrael svojim potezima još jednom pokazuje cijelom svijetu da za njega vrijede neka druga pravila.

Piše: D Marjanović

Međunarodne organizacije za ljudska prava u zadnje vrijeme su se malo ohrabrile pa je tako i Amnesty International napade izraelskih snaga na palestinske prosvjednike tijekom zadnjih mjesec dana nazvao "ubilačkim pohodom". No, sve to neće imati velikog utjecaja dok Izrael bude uživao toliku potporu najveće svjetske sile koja je danas ponosno prebacila svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem znajući da je to dolijevanje benzina na vatru.

Strašne vijesti pristižu još od jutarnjih sati - u vrijeme pisanja ovog teksta izraelske snage ubile su najmanje 52 palestinska prosvjednika, ranili i ozlijedili ih više od 2,400.

Ono što se događalo zadnjih tjedana bilo je također za maksimalnu osudu - ubijanje nenaoružanih prosvjednika pa čak i novinara, no ovo što se dogodilo danas iziskuje dvostruku snažnu osudu: kao prvo Izraela, a kao druge svake zemlje koja ne smogne snage osuditi ovaj masakr.

Za osudu su i medijski napisi koji relativiziraju ovaj masakr na sve moguće načine pa se tako danas i ovih dana piše kako iza prosvjeda pod nazivom "Veliki marš povratka" stoji Hamas koji na taj način želi "ugroziti Izrael" ili se pak piše o tome kako palestinski prosvjednici "napadaju izraelsku granicu" približavajući se zlokobnoj ogradi koja opasava Pojas Gaze s gotovo svih strana (ni onaj mali teritorij koji graniči s Egiptom nije već dugo Palestince prijateljski dočekao).

Kako je u jednom od svojih zadnjih intervjua točno poručio i jedan od najistaknutijih kritičara izraelskog režima, Norman Finkelstein, Palestinci ne kreću na granice druge države oni se žele probiti iz zatvora u kojeg su smješteni.

Gaza jest zatvor, najveći "zatvor na otvorenom", no možda je koncentracijski kamp, najveći na svijetu, možda još i točniji opis.

Izraelska blokada ne samo da sustavno uništava živote oko 1,9 milijuna Palestinaca koji žive unutar Pojasa Gaze već bi uskoro život na ovom prostoru mogao postati fizički nemoguć.

Ujedinjeni narodi izradili su veliku studiju 2015. prema kojoj bi život na prostoru Pojasa Gaze mogao postati nemoguć već 2020. godine. Zanimljivo kako se tada i šef obavještajnih službi pri IDF-u (izraelska vojska), Herzl Halevi, složio s takvom procjenom te je upozorio kako bi to moglo biti vrlo opasno i po Izrael. "Humanitarna situacija u Gazi postaje sve teža, a ako eksplodira eksplodirat će u pravcu Izraela".

To je apsolutno točno i očekivano, a UN danas upozorava kako su njihove procjene o 2020. godini možda bile previše optimistične. Gaza je već sada pred slomom ili joj se upravo događa taj slom. Što bi tamošnja populacija trebala učiniti? Prihvatiti smrt? Neće to učiniti, naročito ne jedna populacija koja je toliko mlada (oko pola stanovnika u Pojasu Gaze imaju ispod 18 godina).

Ono što je fascinantno i što se definitivno ne spominje dovoljno je sama priroda ovog zadnjeg pokušaja proboja smrtonosne blokade koja ubija palestinski narod Pojasa Gaze. Naime, nakon niza godina u kojima su Palestinci na razne načine pokušali pružiti vojni otpor - što je gotovo uvijek išlo na ruku Izraelu koji je tako opravdavao svoje nasilje nad njima - ovog puta palestinska mladež okuplja se na granici u Gandhijevom stilu, mirnim prosvjedom i svojom masovnošću žele skrenuti pažnju svijeta na njih.

Izraelu se to nikako ne sviđa i na razne načine su pokušali isprovocirati žešću reakciju, potencijalno oružanu. Neki smatraju kako su zato i namjerno ubili nekoliko istaknutih palestinskih novinara, da bi gnjev učinio svoje. To se nije dogodilo ovog puta, bar ne još - dok izraelska vojska nemilosrdno otvara vatru na Palestince oni uzvraćaju praćkama i mahanjem svojim zastavama.

Jednog dana, ako taj dan ikada dođe, ovaj otpor će se slaviti u istom stilu kao što se danas slave otpori prema bivšim represivnim režimima diljem svijeta. No, taj dan će prvo trebati dočekati - danas živimo u periodu koji je nalik onom kada je Zapadni svijet još uvijek okretao glavu od aparthejd terora u Južnoafričkoj Republici da bi danas univerzalno, i pomalo licemjerno, slavili život i djelo Nelsona Mandele kojeg su inicijalno zvali teroristom.

Narod Pojasa Gaze zadnjih tjedana prosvjeduje onako kako se tvrdi da bi "trebalo". Mirnim i nenasilnim otporom. Na prosvjedima se ne ističu politički simboli, samo palestinske zastave. Tužno je gledati te tisuće ljudi koji prosvjeduju "po pravilu" sluteći kako za njih ta pravila neće vrijediti. Čak ni danas, nakon masakra koji još traje, teško se mogu naći riječi priznanja za ono što su učinili. No, poruka koja im se sada šalje je da njihov nenasilni otpor neće biti niti vrednovan niti hvaljen - takvo ružno ignoriranje kao da im između redaka poručuje da bi bilo bolje da se vrate uzaludnom ispucavanju raketa prema Izraelu kako bi ih Izrael mogao nastaviti bombardirati s neusporedivo većom učinkovitošću.

Izraelski pokolj Palestinaca danas nije bio samo zločinački već i bahat - vatra se na mlade Palestince otvarala u istom trenutku dok su Ivanka Trump i njezin suprug Jared Kushner pozirali pred kamerama otvarajući novu američku ambasadu u Jeruzalemu. Pokoljem Izrael je odaslao i jednu jako okrutnu poruku svim svojim neprijateljima u regiji - pokazali što mogu učiniti, ako žele, sada kada je američka potpora za njih dosegla još neviđene razine.

Ni Bushevi, ni Clinton, ni Obama nisu se željeli upuštati u preseljenje ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem znajući kakve će to posljedice imati. Trump se danas hvali kako je pokazao da se drži svojih "predizbornih obećanja" - da, ovog obećanja se drži, dok je sva ostala pogazio, naročito ona koja se tiče prestanka američkog vojnog intervencionizma na Bliskom istoku. Potezom također želi zasjeniti svoje prethodnike koje će sve redom prikazati "slabićima" koji nisu imali snage stajati uz Izrael tako čvrsto kao što sada to radi on.

Tko će dići glas protiv izraelskog pokolja Palestinaca? Europske "osude" bolje je ni ne spominjati - poručiti Izraelu da treba pokazati "suzdržanost" je krajnje licemjeran čin. Od relevantnih aktera jedine konkretne osude danas su stigle od Turske i Irana. Arapske sile su, po običaju, razočarale. Ni iz Rusije se ne može očekivati ništa - kao što se ne može očekivati ni kada Izrael bombardira Siriju koju navodno "štite".

Što je Palestincima preostalo? Između otpora i smrti se ne bira, ostaje im samo otpor. Ono što pak izaziva dodatnu jezu je činjenica da danas nije bio zadnji dan palestinskog prosvjednog marša, on je najavljen za sutra, 15. svibnja, dan "Nakbe", odnosno dan "Katastrofe" kako ga nazivaju Palestinci - dan osnutka države Izrael. Tog dana 1948. za njih je počela zaista velika katastrofa - 700,000 Palestinaca je moralo pobjeći ili je izbačeno iz svojih domova. Stotine palestinskih gradova i naselja su ili uništeni ili je sva palestinska populacija izbačena. Činjenica da se ovo događalo svega nekoliko godina nakon stravičnog Holokausta u Europi, koji je po magnitudi svakako bio još i daleko strašniji sistematski pokolj, ne može i ne smije biti opravdanje za ono što je učinjeno Palestincima, nažalost upravo taj narativ aktivan je i danas, a na patnju naroda Palestine okreću se glave čitavog Zapadnog svijeta.

advance.hr