Istraživačica Linda Hyokki – koja je i sama prešla na Islam - raspravlja o uzrocima diskriminacije, načinima borbe protiv islamofobije, pokrivanju.

Intervju Marian Brehmer

Islamofobija je definisana kao "pretjerani strah, mržnja i neprijateljstvo prema islamu i muslimanima". Kako ste odlučili da fokus Vašeg doktorskog istraživanja bude Isamofobija?

Linda Hyokki: Primjetila sam da u Finskoj nema dovoljno istraživanja o islamofobiji. Islam se generalno smatra religijom imigranata. Kada je priliv izbjeglica 2015. godine doveo do novog vala antislamske retorike u Finskoj, mislila sam da bi bilo zanimljivo istražiti temu o Fincima koji su odrasli u nereligijskom okruženju, ali su na kraju izabrali religiju Islam za sebe.

Po Vašem mišljenju šta uzrokuje Islamofobiju?

Hyokki: Islamofobija ima mnogo veze sa fenomenom koji se naziva "rasna pripadnost muslimana". Muslimani se tretiraju kao da je Islam rasa. Na taj način antimuslimanske predrasude postaju rasizam. Koristi se ista terminologija koja se koristi u biološkom rasizmu, zbog čega istraživači često govore o "anti-muslimanskom rasizmu". Islamofobija se ne odnosi samo na stereotipe ili predrasude, ona je institucionalizovani oblik diskriminacije. Štaviše, treba naglasiti da islamofobija nije samo fenomen koji se pojavio nakon napada na Svjetski trgovinski centar 2001. godine. Muslimani su bili izloženi diskriminaciji mnogo prije 11. septembra. Potrebno je samo uroniti u evropski orijentalizam da bismo vidjeli da antiislamski sentiment ima dugu historiju.

Kako se u Finskoj gleda na konvertite?

Hyokki: Čak i ako ste rođeni i odgajani u Finskoj, kada pređete na Islam, postanete „drugi“, jer više niste prihvaćeni u „izvornu kulturu“. Desničari su uspoređivali muslimane sa navodnom nordijskom rasom. Kada se bivša predsjednička kandidatkinja Laura Huhtasaari iz Populističke finske partije izjasnila protiv pokrivanja lica, ona je ukazala da muslimanke nemaju slobodu izbora.

Njen komentar: „Ja kao Nordijka imam slobodu da odlučim li ću nositi pantalone ili suknju“, znači za mene da ona pokušava isključiti muslimanke koje žive u Finskoj iz prostornog, kulturnog "mi". Ironija je da lingvistički gledano, Finska nije čak ni dio nordijskih zemalja u kojima dominiraju indo-germanski jezici; Finski i samijski jezik - koji govore autohtoni narodi Finske su Uralski jezici.

Koje ste vrste diskriminacije prema konvertitima primijetili?

Hyokki: Tokom rada na terenu intervjuisala sam i muškarce i žene u pokušaju da zabilježim njihova iskustva. Jedna devojka mi je rekla kako je njena majka nazvala telefonsku liniju za pomoć žrtvama religije kada je saznala da je njena kćerka postala muslimanka, bojeći se da joj je ispran mozak. Druga priča govori o devojci koja je završila gimnaziju kao najbolji student u svojoj godini. Po tradiciji, ona je trebala biti ta koja će održati govor, ali zato što je bila muslimanka, rektor joj nije dopustio da govori, tvrdeći da ustanova ne želi da djevojka sa maramom govori u ime škole. Takođe sam razgovarala sa muslimanima koji su radili u oblasti zdravstva i koji su iskusili maltretiranje i uznemiravanje na radnom mjestu.

 Odakle dolazi takva diskrimiancija?

Hyokki: U Finskoj, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama, prevladava slika da je islam kao strana religija nespojiva sa evropskim načinom života. Kao Finkinja koja je postala muslimanka, mogu da živim svoj život bez ugrožavanja svoje kulture. Zahvaljujući nesretnim slučajevima u kojima se muslimani pridružuju radikalnim grupama kao što je Islamska država, ljude koji su prešli na Islam smatraju ljudima ispranih mozgova. Stoga se dovodi u pitanje njihova racionalnost i sposobnost da donesu ispravne odluke o svojim životima.

Činjenica je da mnogi različiti putevi vode do Islama. Neki ljudi mogu izabrati Islam jer im je potreban stabilan okvir za život, drugi bi mogli biti više zainteresovani za duhovne aspekte islama kao što je sufizam. Nije sve crno-bijelo. U poređenju sa „rođenim“ muslimanima koji su rođeni u evropskim društvima, mi, preobraćenici , i dalje smo privilegovani zbog naše „bjeline“. Uvijek mogu skinuti maramu – opet ću biti samo jedna bijela djevojka u gomili. Islamofobija takođe obuhvata aspekte spolne i etničke pripadnosti, tako da će se muslimanke crnkinje uvijek suočavati sa uznemiravanjem, bez obzira da li nose maramu na glavi ili ne.

Kako se ljudi nose sa ovo vrstom diskriminacije?

Hyokki: Tokom mog istraživanja primjetila sam da su mnogi od mojih ispitanika bili veoma otporni. Počela sam sa idejom da islamofobija ima ogroman negativan uticaj na živote preobraćenika i da oni pate. Ali neki to smatraju kao test od Boga - lekciju strpljenja. Pitali bi se: koji su načini bavljenja diskriminatornim ponašanjem osim agresije? Mogu li pobijediti ljude argumentima? Umjesto da imaju pasivnu ulogu žrtve, otkrila sam da su muslimani u Finskoj spremni da govore o nepravdama s kojima se suočavaju.

Koje je Vaše mišljenje po pitanju rasprava o maramami koje je vrlo rasprostranjeno u mnogim evropskim zemljama?

Hyokki: Borit ću se za pravo bilo koga da nosi ono što želi. Za mene, cijela debata ima dvostruke standarde: s jedne strane, individualizam se uvijek propagira kao kulturna norma: "Budi ono što jesi!" S druge strane, društvo se čini nesposobnim da se nosi sa šačicom pokrivenih žena. Tokom prošlog vijeka to su bili pankeri. Na kraju dana, sve o čemu govorimo je kako se ljudi oblače. Povežite to sa religijom i onda to iznenada postaje problem. Uzmimo drugi primjer: pravo na poligamiju u islamu smatra se vrlo kontroverznim. Ali ako govorimo o modernom konceptu života "poliamorija" ljudi se više slažu da ga prihvate. U trenutku kada uradite nešto iz religijskih razloga, to postaje problem. Evropa ima problem sa religijom.

Kritičari islama često tvrde da muslimani odbacuju bilo kakvu kritiku islama. Šta kažete na to?

Hyokki: Tu je tanka linija. Kada kritikujete nešto, morate biti u dijalogu. Vi ste u raspravi onda kada poštujete drugog. Ali kada koristite jezik klevete ili dehumanizujete drugog, to više nije kritika. Svako je dobrodošao da nešto kritikuje i preispita. Ali kritika bi takođe trebala doći sa otvorenošću za dobijanjem odgovora ili objašnjenja s druge strane, a možda i prihvatanjem druge strane, ili čak preispitivanjem vlastitog mišljenja na kraju.

Koji su načini suzbijanja islamofobije?

Hyokki: Suprotstavljanje islamofobiji je dvosmjerna ulica. Muslimanske zajednice mogu učiniti nešto po tom pitanju, ali nemuslimanske zajednice moraju nešto učiniti. Postoji razlika ovdje. Kao muslimanka ne moram da idem na ulicu i pitam ljude "Da li želite da čujete nešto o islamu?" Naravno, svako ko je znatiželjan može doći i pitati me. Ali istina je da će uvijek biti ljudi koji nisu zainteresirani i ne žele učiti. Uvijek će reći da mi kao muslimani ne činimo dovoljno.
Što se tiče obrazovanja u školama, islamofobiju treba ozbiljno shvatiti kao oblik rasizma i treba je integrirati u nastavni plan i program. Moramo učiti učenike da postoji veza između islamofobije i drugih oblika diskriminacije, kao što su antisemitizam, eurocentrizam i rasizam. Na pravnom nivou mnoge evropske države još uvijek nisu priznale islamofobiju kao nešto protiv čega je potrebno poduzeti zakonske mjere. Zvanično priznanje bi, na primjer, policiji olakšalo rješavanje slučajeva zločina iz mržnje.

Kako Vaše istraživanje može doprinijeti borbi protiv islamofobije?

Hyokki: Pokušavam da kombinujem svoje akademske poduhvate sa društvenim aktivizmom. Pokušavam biti kritički istraživač. Odgovorna sam prema ljudima na kojima sprovodim istraživanje. Želim da predstavim nijanse koje postoje. Iako trenutno živim u Turskoj, ja sam u kontaktu sa muslimanskom studentskom mrežom u Finskoj. Pokušavam govoriti gdje god je to moguće, na konferencijama, diskusijama i podijima. Moj san je da moja zemlja bude inkluzivno mjesto za svakoga. Državljanstvo i pripadnost ne bi trebali biti određeni vašom religijom, nacionalnošću ili spolom.

(en.qantara.de)

Prevela i prilagodila: Dženana Džakmić-Šabanović