Za elementarnu diplomatsku pristojnost porazan je rad egzibicionista tipa Pompea, Boltona, Pencea i sličnih oko »gazde«

Piše: Zlatko Dizdarević

Onima koji iole prate svjetska zbivanja nije nepoznato do koje je mjere bezmalo sve unaokolo postalo ni sjena vremenima kada je i bivalo i različitih interesa i sukoba, ali se puno toga rješavalo na dostojanstveniji način. Od ispostavljanja zahtjeva velikih malima do toga kako su oni na sve to odgovarali. I sila se uvijala u koliko-toliko diplomatske rukavice. Veliki su i u nadmenosti barem pomalo lagali o svojim namjerama, a mali su se pravili da im vjeruju. Ta vremena prevarantske pristojnosti su prošla. Oni što misle da su najveći i da im sve na svijetu pripada nemaju ni potrebe, ni vaspitanja ni vremena za diplomaciju.

Oni što su mali svojim formatima – makar i drugačiji bili nekada – utrkuju se u snishodljivom dokazivanju vazalske spremnosti na sve što im se kaže. Frustracije ostavljaju za gaženje još manjih od njih. Onima što na krhotinama nekadašnjeg digniteta mazohistički čekaju nove naloge za samoponižavanja.

Dokaza bahatosti i arogancije danas je na svjetskoj sceni pregršt. Amerika s Trumpom zasjela u tome na tron. Za elementarnu diplomatsku pristojnost porazan je način na koji rade egzibicionisti tipa Pompea, Boltona, Pencea i sličnih oko »gazde«. I smišljaju dokaze sile. Evo primjera unazad samo desetak dana:

Uz niz kontroverzi u tužno poslušnoj Varšavi ipak eno tzv. »svjetske konferencije« protiv Irana. Za račun SAD-a i još više Izraela. Cilj im je bio proglasiti ih najvećom terorističkom pošasti u svijetu. Naravno, mimo svih zala u kojima je »organizator« učestvovao i danas učestvuje. Pri tome Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost, javno i nečuveno »obećava« Vrhovnom lideru Irana Ajatolahu Ali Khamneiu, uz proslave četrdesete godišnjice Revolucije: »Ne mislim da ćete imati još koji rođendan u kojem ćete uživati...«

Opet u Varšavi, istovremeno, ministar vanjskih poslova Mike Pompeo hladno prijeti Rusiji i partnerima u izgradnji »Sjevernog toka 2«, kako će »Sjedinjene Američke Države učiniti sve što je u njihovoj moći da zaustave projekt izgradnje tog plinovoda...« U jednostavnom čitanju to je i upotreba sile protiv Rusije i drastičan pritisak na evropske firme koje učestvuju u izgradnji... Toliko o svjetskom poretku.

Danima teku i pripreme za »legalizaciju« silom i neustavno (samo)proklamiranog Juana Guadioua za predsjednika Venezuele uz svrgavanje legalno izabranog predsjednika Madura. Washington je u UN-u od 193 članice pridobio za taj projekat 21 državu. Ali, one se u svjetskim poslušnim medijima zovu »međunarodna zajednica«. Ostale, njih 171, eto nisu ništa. Naravno, nije samo cilj neposlušni Maduro, već pomjeranje jezička na vagi u odnosima Washingtona s Rusijom i Kinom.

I u narednoj siledžijskoj epizodi opet je operativac Mike Pompeo. Valjda kao bivši direktor CIA-e iz perioda sofisticiranih tortura po Bliskom istoku, eto ga minulih dana u Budimpešti gdje zna kako zahtijevati od domaćina da se »odmaknu« od Moskve i Pekinga. Za početak, valjda i kao dokaz poslušnosti, moraju se prekinuti sve veze s kineskim tehnološkim divom Huawei. Zahtjev Mađarima je upakovan u zajednički zahtjev svim članicama NATO-a. Za početak.

Ovakvi primjeri do sada rijetko viđene političke arogancije mogu se potražiti jedino u vremenima hladnog rata i rigidne podjele na ideološko-vojno-ekonomske zabrane unutar kojih se pitanje poslušnosti nije postavljalo. Ali, i tada su postojali oni izvan, u različitim statusima interesnih nepripadanja i nesvrstavanja. Ovo je sada druga priča. Ambicija Trumpa i njegovih poslušnika iz opskurnog »deep statea« , proteže se daleko izvan »blokova«. Njihova primarna opsesija su Kina, Evropska unija, Rusija i Iran. Kina kao div koji se već pojavio iza brda na svom novom a mitskom »putu svile«.

EU jer se mora konačno umrtviti i poklopiti zbog onoga što jeste, ali i zato što se još uvijek otimaju snagom i ambicijom poput Njemačke i Francuske, pa mogu postati primjer i drugima. Rusija je već ogromna glavobolja kao ponovo vojna i geostrateška sila. Uz to, svaki dan je u nečemu bar pola koraka ispred Washingtona. Iran – da ništa drugo – noćna je mora Izraelu. A tamo, na Bliskom istoku, realnu pa i nuklearno naslućivanu moć mimo Netanyahua niko ne smije imati! Ukratko i zajednički – kaubojština kao mentalitet i nerealnost spram današnje situacije u svijetu, to mora staviti pod svoju kontrolu. Neupitno.

A da li je neupitno?

Pođimo redom: Na konferenciju u Varšavu koja je, usput, ovim ponizila vlastitu tragičnu istoriju u kojoj su ih Iranci spašavali i ugošćavali kad im je bilo najteže, pristigla je druga, pa čak i treća diplomatska garnitura iz svijeta. Bez Kineza, Rusa, naravno Iranaca, bez ministara iz značajnih evropskih zemalja poput Njemačke i Francuske, bez prve osobe EU diplomacije Federice Mogherini. Čak im ni Palestinci nisu htjeli doći znajući da će tamo nesuvisle cionističke bajke o »izraelsko-palestinskom mirovnom procesu« pričati Jared Kushner, Trumpov zet-savjetnik.

Uz ove i niz sličnih detalja, iz Varšave su već nakon prvog dana pristizale vjestice nalik na političke skečeve, poput izjave Pompea kako oni baš i ne očekuju da svi učesnici budu suglasni sa svim predočenim zaključcima... Ali, Iran je monstrum i sve što se mora učiniti protiv njih i njihovih pomagača, ostaje! Pa vi zaključujte šta hoćete. Izrael se mora umiriti, strateški je partner i više od toga.

Prijetnja Pompea da će se učiniti »sve« da se zaustavi Sjeverni tok ide na račun Rusije i Njemačke kroz koju plin ide prema Češkoj i dalje, do Italije... Zanimljiva prijetnja ali će još zanimljiviji biti odgovor onima kojima se prijeti. Mnogi će se prisjetiti kako je ko prošao u igri s Rusima u minulih pet godina. Recimo na bližem i daljem istoku.

Ma koliko pritisnuta golim interesom pretendenata na njena rudna i energetska blaga, što izvana od onih koji su se dugo smatrali vlasnicima tih blaga, što iznutra od razvlašćenih domaćih naftnih bogatuna – Venezuela bije svoju bitku uz mnoge jake među onih 171 u UN-u što, kao, nisu »međunarodna zajednica«. Teško da će »osvajači« odustati, ali je sigurno da će se napadnuti braniti. Ne zaboravimo, bio bi to prvi pravi rat u novijoj istoriji, u samom komšiluku Amerike.
Konačno, Mađarska i »upozorenje« povodom Huaweia i šire: Reakcija mađarskog ministra vanjskih poslova Szijjartoa pljuska je u lice Pompeu. »Ogromnim licemjerjem« nazvan je zahtjev da Mađarska odustane od odnosa s Kinom i Rusijom ostajući u ekskluzivnoj familiji Zapada... Dovoljno.

Na tragu ovog buđenja svijeta i okretanja vlastitim interesima, uz dignitet i ispravljanje kičme – kod nekih sporije a kod nekih brže – depresivno je pitanje, gdje smo tu mi u koje su upirali oči mnogi u svijetu? A danas pristajemo da trčeći služimo mnogima pa i direktno na našu štetu. Od naloga koje ćemo energente uzimati a koje ne smijemo mada su jeftiniji, do mizerne šutnje kada nam se nečije »pravo« na našu teritoriju glasno pominje, od predsjedničkog turističkog šunjanja i selfija uz ogradu Bijele kuće u kojoj su nekada zajedničkog predsjednika primali kao najvećeg svjetskog uglednika, sve do pljuvanja po vlastitoj zastavi i državi kojoj si predsjednik, ili ushićenog proglašavanja tuđeg »sultana« svojim predsjednikom...

Odgovor je tužan. Mnoge su države u svijetu napadnute, ili im je naređivano ovo ili ono, mimo njihovog interesa i dostojanstva. Pa se nisu dale. Neke su pale, a neke ušle u istoriju jer ih »sila nebeska« nije porobila. To je sutra istorija za njihove nove generacije. Nas ovakve kakvi smo danas niko u minule tri decenije nije napao. Onda kad jeste, prije sedamdeset godina, izašli smo kao pobjednici i heroji. Sada nenapadnuti savijamo kičmu i dodvoravamo se unaprijed pogađajući šta ko od nas traži. Pa i da potpišemo njima u korist sve što im treba – međunarodni zločin jučer u Venezueli a danas i u Iranu ako nam namignu. To se zove, naravno, stvar principa.

Kao što će sutra, u nekoj drugoj situaciji, u ime principa, partnerstva i ljubavi, nečije potpisivanje protiv nas biti, valjda, sasvim normalno. To je logika malih. Takvi se popravljati ne mogu. Mogu se samo birati drugi no, to je druga priča, za one sa kičmom.

(novilist.hr)