Donald Trump je Golan velikodušno, poput vlastite babovine, poklonio i »prepisao« jaranu Netanyahuu. Ono što nije tvoje, poklonjeno je, onome čije to ne može biti

Piše: Zlatko Dizdarević

Uz samu sjevernu granicu Jordana nalazi se čudesno mesto Umm Qays. Nekada rimski grad, ali mnogim svjetskim putnicima do danas znan prije kao mjesto biblijskog »čuda svinja iz Gadare« u priči o Isusu i zlim demonima. Ta nekadašnja rimska i biblijska Gadara danas je Umm Qays.

U Umm Qays sam išao puno puta. I svaki put zadivljen kako se s jednog jedinog brda – na kojem su sačuvani ostaci sjajnih hramova, ogromni stubovi i kameni lukovi, terme »nimfi« i Koloseum – golim okom, može vidjeti kao na dlanu toliko milenija bliskoistočne istorije. Odatle se vide »lijevo« posljednji kilometri Hashemitske kraljevine do rijeke Jordan, a tamo preko Izrael. Dalje ispod Palestina i okupirana Zapadna obala. »Naprijed« nizbrdo opet je rijeka, mitski Yarmuk, iza kojeg se uzdiže sirijska Golanska visoravan, strateška predstraža za Tiberijsko jezero zvano i Galilejsko more. Pogled seže u nedogled, sve do Hermon gorja sa vrhovima pod snijegom, legendarnih planina sa izvorima vode za veliki dio Sirije, zemlje jedinstvenih civilizacijskih čudesa.

Zanimljive su priče tamošnjih ljudi. Jedna kaže da Gadara nije slučajno mjesto gdje su svi hramovi, stubovi, Koloseum..., isklesani od crnog kamena. Slute, puno je zla i muke tu bilo pa je zato tako. Druga je novija, u tumačenju pogleda odatle. To jeste jedinstveno mjesto gdje se jednim pogledom obuhvataju tri ili četiri države danas, ovisi s kime tamo razgovarate. Neupitne su Jordan i Sirija. Pod trećom jedni podrazumijevaju Izrael ne priznajući Palestinu. Drugi to kažu za Palestinu ne priznajući Izrael. Četvrti, uglavnom stranci, pokazivat će u daljini i na Izrael, i dalje na Palestinu, pa eto – četiri države. Ono što nikada nisam čuo tamo jeste da je velika visoravan »ispred« makar i slučajno nazvana »izraelskim Golanom«. Za njih je to vazda bio okupirani sirijski Golan... Jedna priča ilustrira odnose između čuvara te okupacije tamo i rijetkih stanovnika Jordana u podnožju brda na kojem je Umm Qays. Lokalni Jordanci tvrde kako čuvari okupacije s one strane uzgajaju u Yarmuku krokodile, navodno za tašne od njihove kože i šalju ih luksuznim trgovinama po svijetu. Ipak, ispotiha tvrde da se ti krokodili puštaju povremeno u rijeku da »teroristi« s ove strane slučajno i ne pomisle da pređu preko u pokušaju bilo kakvih diverzija na »izraelski Golan«...

Za sve tamo, ipak, jasno je odavno da Golan nema mnogo veze ni sa »strateškom dubinom u odbrani Izraela od Irana«, kako sada kaže Trump, niti sa »savršenom platformom za raketne sisteme odbrane Izraela«. Ti sistemi odavno ne trebaju visoravan blizu cilja. Tajna za pokušaj trajne otimačine Golana Siriji jeste voda iz pomenutog jezera, ili mora, odakle se hrani nekadašnja sveta rijeka Jordan. Druga je stvar što se današnji turisti u čudu pitaju na svetom mjestu krštenja Isusa Krista nedaleko od Mrtvog mora kako je to bilo »na rijeci Jordan« kada je na tom mjestu odavno samo malo veća bara. Rijeka »nestala« mnogo prije uglavnom na izraelskim poljoprivrednim parcelama.

Sve je to dio aktuelne priče o Golanu kojeg je američki predsjednik Donald Trump minulog ponedjeljka velikodušno, poput vlastite babovine, poklonio i »prepisao« jaranu Netanyahuu. Baš u skladu s učestalim svjetskim manirom sretnog poklanjanja onoga što nije tvoje, onome čije to ne može biti. Uz pogled na tamošnju zbilju sa svim do sada otetim pa »legaliziranim«, sa svim izvorima vode koja postaje sigurno veća planetarna drama od energenata pa i hrane, shvatiš zašto ljudi tamo vjeruju da nisu bez smisla legende o demonima, crnom »građevinskom« kamenu, krokodilima koji love ljude. I dokučiš lakoću laganja i povodom ove najnovije otimačine.

Golema igrarija Trumpa i njegova bezmalo ni od koga na svijetu prihvaćena »odluka« o »priznavanju suvereniteta države Izrael« nad sirijskim Golanom, okupiranim 1967. godine, na svoj način je udžbenička lekcija o onome što se naziva današnjom političkom realnošću na Bliskom istoku. I cijeloj planeti. Treba je naučiti kako bi se dokučilo i mnogo toga drugog čime se bavimo a uvijek baš i ne razumijemo, ili »razumijemo« onako kako nas se treniralo da vidimo.

Priča o Golanu, kao i mnoge slične, svodi se na banalne istine o današnjem svijetu i takozvanoj politici u njemu: Na Bliskom istoku i povodom, posebno, malo se šta može dokučiti bez opserviranja tamošnjih zbivanja na tri različita nivoa. I osnovnog interesa »ostalog svijeta« za ta zbivanja.

Na prvom, »gornjem« nivou su istine o geostrategiji svjetskih sila i interesa spram teme što je u igri. Tamo je to oduvijek bila geostrategija energije i tla. Danas su lomovi na Bliskom istoku na tom terenu ponovo veliki i suštinski. Količine, tokovi, tržišta i cijene energije nisu kao prije. Nafta ustupa mjesto plinu, a otvaraju se novi energetski putevi. Arktik u perspektivi postaje važniji od Sueskog kanala, Daleki istok od Bliskog istoka, Kina važnija nego što se prije dvadesetak godina slutilo. Čast Brzezinskom i »Velikoj šahovskoj ploči«. Rusija se vratila. Nekadašnji međunarodni poredak topi se pred legalizacijom sile i novih interesa. EU posrće unutar sebe same. Nedavnu poruku Trumpa Izraelu da »im je dato dovoljno oružja da mogu i sami da se brane«, uočena je u kontekstu malo kasnije izjave o »povlačenju Amerike iz Sirije«. Povlačenje sa Bliskog istoka zbog okretanja Kini Washington mora kompenzirati strateškom partneru i čuvaru interesa na Mediteranu – Izraelu. I eto Jeruzalema i Golana kao poklona, eto ako treba narednih dana i »logistike« za ozbiljniji incident u Palestini ili prema Iranu. Netanyahuu se platila vjernost za sve do sada i čuva ga se dalje, ako može. Usput, nije daleko ni logika da je to cijena jevrejskom lobiju u Americi plaćena za odustajanje od histerične potrage za dokazima protiv Trumpa i »Putinove uloge u američkim izborima«. Puno toga izgleda nelogično, ali je danas nelogično i samo pozivanje na logiku. A Golan? Ostaće do daljnjeg kao i do sada, uz taj Trumpov potpis koji neće promijeniti skoro ništa. Rusi i Amerikanci u rat radi ovoga neće. Naprotiv, »kontakti« među njima nikada nisu umrli, ni o Bliskom istoku, ni Balkanu ni ostatku svijeta. Samo, nisu više sami.

Na drugom nivou analize, onom o odnosima zemalja u regionu među njima samima, stvar je malo jednostavnija. Izraelu bez Amerike nema »odjednom ljubavi« sa zaljevskim monarhijama. A one, mimo nafte, Washingtonu neće još dugo biti »first« u svijetu. Iran je za sve njih same prejak. Sirija je preživjela što je ogromni primjer mnogima u svijetu da se može i to. Turska će po običaju pokušavati i dalje da balansira na više stolica, fiksirana na Kurde i prostor oko sebe. NATO će tražiti alternativu za njih, teško ali moraju. Odnosi u regionu se mijenjaju. Netanyahu, ako pobijedi, nije čovjek promjena, naprotiv. Golan mu je poklon ali bez »darodavca« iza leđa u ozbiljnijim bitkama rejting mu pada. Propuštene su godine kada je mir s Palestinom bio na dohvat ruke, ali je sila udarila u glavu pa su i apetiti nerealno rasli. Nevjerovatno je kako nisu shvatili, mimo Jichaka Rabina, vojnika, da im je Palestina još do prije tri decenije mogla postati partner i garant sigurnosti. Strah, ambicije i apetiti hranjeni mitologijom nadjačali su. Zato im je i Golan dovijeka zabluda.

Treći nivo cjelovitog pogleda tiče se situacija u svakoj od pojedinačnih država unutar regiona. Sve one i dalje će ovisiti od dvije povjesne doktrine velikih spram njih: Kako im uzimati resurse i kako im ne dozvoliti da se emancipiraju. Onaj među »malima« ko shvati da se mora u emancipaciju, taj ima šansi. Najbliži tomu razarani su kroz minulu deceniju ali, pokazalo se i da ima nade. Sirija će nastaviti izvjesno putem kojim je krenula ali joj nije bio dozvoljen – stvaranjem jake srednje klase, obrazovanjem, neovisnošću od svjetskih bankarskih krvopija, nacionalizovanim energentima i prvim koracima na putu unutrašnjih pozitivnih promjena. S novim saveznicima, pobjedničkim elanom i protiv Izraela bez one uloge koju je imao apsolutno »pokriven« Amerikom, Damask neće pristajati na odricanje od Golana. Ovako ili onako.

Konačno – međunarodna zajednica? Jadna i tužna. Sterilni protesti povodom Golana unaprijed sročeni kao ono što se mora ali bez imalo iskazane volje da se ide dalje od toga jer ih nikakav »novi« poredak na to ne obavezuje, dokaz su da se sve skupa u svijetu raspalo. Realnost je neuporediva s bilo kojim periodom od kraja Drugog svjetskog rata do danas. Golan je ogolio svu dramatičnost tog raspada. U ime čega? U ime histerije malih i nezajažljivih, bez znanja i vizija, koji za života sanjaju kako su već historija. I iza zavjese moćnih a nezajažljivih koji diriguju politikom i tokovima novca na njihova konta.

I sve se moglo i vidjeti i naslutiti kroz realnost obuhvaćenu jednim pogledom sa uzvisina Gadare u onim godinama uoči početka groteskno zamišljenog a krvavog »proljeća«, s kraja minule i početka ove decenije.

(novilist.hr)