U razvoju čovječanstva mnogi događaji ostavljaju neizbrisiv trag, i tako predstavljaju historisjke prekretnice. Dok prolaze stoljeća ljudsko sjećanje do najstinijih detalja pamti te događaje i nikada se ne umanjuje utjecaj i uloga tih događaja kako u našem individualnom isto tako i u društvenom životu.

Među ovim događajima je jedan koji, kako vrijeme prolazi, ima sve veću društvenu ulogu i utjecaj a to je Imam Huseinov časni šehadet (smrt na Božijem putu) na Kerbeli. Narastanje društvenog utjecaja i povećanog interesa u čitavom svijetu za stradanje Imama Husejna na Kerbeli uzrokuje sljedeće činjenice:

- s jedne strane to je događaj koji svojim herojizmom i potresenošću u našoj svijesti ostavlja snažan utisak, koji nas nikako ne može ostaviti emocionalno i intelektualno indiferetnim.
- s druge strane tu je duboka i vječna poruka koju nosi časno protivljenje Imama Huseina tiraninu koja je vječna poruka za sva islamska društva kao i svim borcima za slobodu i humanost.

POZADINA 'AŠURE I USTANKA IMAMA HUSEJNA IBN ALIJA

Za rasvjetljavanje i ocjenjivanje bilo kojeg historijskog događaja (ratova, revolucija, ustanaka, pokreta) pa i revolucije Imama Huseina potrebno je otkriti, proučiti suštinu društveno – političkih kretanja i drugih odlučujućih faktora u tom periodu, jer nije moguće procijeniti pravu suštinu bilo kojeg značajnog historijskog događaja bez posmatranja njegove pozadine. Proučavanje pozadine 'Ašure (događaj 'Ašure zbio se 10. Dana mjeseca Muharrema, 61. Hidzretske godine. Ime 'Ašura potječe iz arapskog jezika broj deset – 'ašere, odnosno deseti dan mjeseca Muharrema) daće nam ustvari odgovor na pitanje: Čemu se to protivio Imam Husein?

Poslanik Muhammed s.a.v.a.s., je u periodu od 23. godine donosio od Jednog Boga, Stvoritelja i Gospodara svjetova, vjeru koja je cijelom čovječanstvu objavljivala pravila i rješenja za ispravan život na ovom svijetu. Postajući tako u vrijeme poslanstva, a i nakon njega životna neophodnost, te univerzalni sistem življenja i djelovanja. Formulisani fundamentalni principi i zakoni Uzvišenog Svoritelja i Zakonodavca svjesno i revnosno su prihvaćeni u Medinskoj zajednici koji su postali poredak i sistem življenja. Međutim, Islam bivajući sa vremenom i kosmička vjera nije poslan samo za stanovnike Arabije, nego on pripada, dok traje život kao fenomen Allahove dž.š. stvaralačke moći, svim svjetovima. Preko Poslanika Muhammeda s.a.v.a.s., uspostavljeni su osnovni principi Islama neophodni za život čovječanstva do Dana suđenja. Još jedna dimenzija Islama je, da se on ne javlja samo kao sistem vjerovanja i obreda, nego istovremeno kao socijalno – politički sistem. Poslije Muhammedove s.a.v.a.s, smrti u islamskom društvu počele su trzavice koje su dovele do ozbiljnih razdora i zbivanja koja su njegove sljedbenike udaljvala od Istine. Ti razdori u osnovi bili su političke prirode, i to od strane onih koji su nastojali koncentrisati sredstva koja će obezbjediti političku moć, a koja će istima donjeti vlast.

U vrijeme drugog halife Omera ibn Hattaba namjesnik u Šamu (Sirija) bio je Muavija ibn Ebu Sufjan koji je pod krinkom Islama otpočeo koncentrisanje političke moći i borbu za vlast. Odmah po dolasku na položaj namjesnika Muavija je počeo da ostvaruje svoj plan, a u vrijeme trećeg halife Osmana ibn Affana njegovi ciljevi bili su više nego očigledni. Koristeći se rođačkom vezom sa halifom u oblasti Šama (Sirije) učvršćivao je svoj autoritet i položaj, drugim riječima učinio je Šam zasebnom državom u državi. U upravljanju javnim poslovima pokazivao je veliku samovolju, neograničenu vlast, sve je rješavao prema vlastitim željama i principima. Žestoko se obračunavao sa onima koji su se suprostavljali njegovim postupcima. Tako je u pustinjskom mjestu Rebezi ubijen iskreni prijatelj Poslanika Muhammeda s.a.v.a.s. Ebu Zerr Gaffari koji je bio jedan od protivnika nepravde u društvu i pogrešne politike u uređenju države, a kojeg je sam Poslanik s.a.v.a.s. za svoga života uvrstio u svoj Ehli bejt a.s. (poslanikovu porodicu). Kažnjeni su i mnogi drugi na najsuroviji način.

Ali ibn Ebu Talib postao je četvrti halifa u vrijeme kada su društvena previranja, nemiri i unutrašnji sukobi dostigli kulminaciju, te se u samom početku svog hilafeta prvo počeo boriti protiv uzroka ekonomske eksplotacije i unutrašnjih konflikata, protiv onih koji su koristeći rodbinske veze prisvajali dobra naroda, protiv onih koji su se bespravno bogatili, onih koji troše državna sredstva kako bi da učvrste vlastite položaje. Neminovno je tada bilo potrebito izvršiti izvjesne kadrovske promjene, te je nekoliko namjesnika smjenjeno, a na njihova mjesta postavljeni su novi. Među smjenjenim namjesnicima bio je i Muavija, namjesnik Šama, poznat po svojoj nepravednoj vladavini. Muavija nije pristao da bude smjenjen s položaja i otpočeo je sa oružanim suprostavljanjem Alijevoj vlasti što je bilo uzrokom bitke na Siffinu.

Ne odstupiviši nimalo u shvatanju društva, politike i vlasti od fundamentalnih principa jednakosti, pravde i slobode Ali ibn Ebu Talib susreo se sa mnogim unutrašnjim pobunama iza kojih su bile intrige i zakulisne igre. U mihrabu džamije u Kufi dok je klanjao sabah namaz Imam Ali je od strane jednog haridžije bio teško ranjen i uslijed udarca sabljom preselio je na bolji svijet. Zbog toga je narod Alijevog sina Hasana izabrao za halifu. Imam Hasan vidjeviši šta se desilo njegovom ocu, u namjeri da smiri situaciju, a i da pokaže društvu pravo lice Muavije ibn Ebu Sufjana, odlučio je da sklopi mir s njim ali pod odrđenim uvjetima, i preda mu hilafet. Upravo ovaj događaj izazvao je mnogobrojna pitanja poput: Zašto je Imam Hasan sklopio mir s Muavijom, a Imam Husein digao ustanak protiv Jezida ibn Muavije? Ako je mir bio ispravno opredjeljnje, zašto i Imam Husein nije sklopio mir sa Jezidom? Ako je rat bio bolja opcija, zašto Imam Hasan nije ratovao? Tokom svoje vlasti, Muavija je, prijetvornom politikom, stalno pokušavao predstaviti svoju vlast narodu kao legalnu i islamsku. Nastojao je po svaku cijenu spriječiti da narod shvati njegovo zastranjenje sa puta ispravne islamske politike. Osim toga, Muavija je imao izuzetnu vještu politiku rješavanja problema s kojima se suočavao i probleme je rješavao na način kome njegov sin Jezid nije bio dorastao.

Upravo ovi razlozi su pobjedu ustanka i pozitivan utjecaj borbe i pogibije Imama Hasana u doba Muavijne vlasti činili malo vjerovatnim, budući da u takvim uvjetima javnost nije ispravno rasuđivala u pogledu ustanka i revolucije koja bi bila pokrenuta protiv Muavije, odnosno protiv Emevija, te sve to ni u kojem slučaju u narodu ne bi izazvalo ogorčenje emevijskom vlašću. Odnosno, ljudi još nisu bili svjesni koliko je Muavija skrenuo s puta islama, te su tako i sam sukob Imama Hasana s Muavijom doživljavali više kao kakav politički sukob i borbu oko vlasti nego li kao sukob istine i laži. U takvim uvjetima, ustanak Imama Hasana nebi pomogao unapređenju ciljeva pokreta, već bi ga ljudi pogrešno doživljavali i ono najvažnije, nebi shvatili istinu. Imam Hasan znajući pravo lice Muavije sa sigurnošću je znao da se Muavija neće pridržavti uvjeta koje mu je ponudio pri predaji hilafeta, što se kasnije i pokazalo istinitim kada je Muavija postavio svoga sina Jezida za halifu, te i isplaniranim ubistvom Imama Hasana. Zato možemo slobodno reći da je revolucija Imama Huseina ujedno i revolucija Imama Hasana, odnosno da je Kerbela isto onoliko koliko je Huseinovska toliko i Hasanovska, jer Imam Hasan ni u jednom momentu zapravo nije pokleknuo pred nepravdom već je samo tu istu nepravdu na ovaj način javno pokazao svima onima koji su bili zasljepljeni Muavijinim djelovanjem.

Upravo je Imam Hasan taj koji je pripremio stanje i atmosferu za roveluciju Imama Huseina, koja je kroz historiju imala veliki odjek. Jezid koji je došao na položaj halife, poslije očeve smrti, svima je bio poznat po nemilosrdnosti, razvratu, intrigama i nečasnosti. Sklonost ka nemoralu i neprvadi svake vrste karakterisala je ličnost Jezida, te je njegov dolazak na položaj halife među istnskim muslimanima naišao na kritiku i osudu. Među predvodnicima onih koji su osuđivali postavljanje Jezida za halifu muslimana, naravno, bio je unuk Božijeg Poslanika Muhammeda s.a.v.a.s – Imam Husein ibn Ali.

O samom događaju na Kerbeli pisali su mnogi i prenosili potonjim naraštajima. Ja ovdje neću pisati šta i na koji način se odvijala bitka Imama Huseina na Kerbeli, kao i sam početak ustanka. Čitaoce kojima nije poznat ovaj događaj preporučujem par izvora, koje ću ovdje navesti, a koji će ih podrobnije informisati o navedenim događajima (“Kerbela,zemlja tuge i bola“ izdavač UG Hasthana – tekija Mesudija, Kaćuni, i http://bastinaobjave.com/pdf/Kerbela.pdf, http://bastinaobjave.com/ehli-bejt-porodica-bozijeg-poslanika/zivotopisi-imama-ehli-bejta/%C5%BEivotopis-imama-husejna.) Radije ću nastaviti pojasniti ovaj događaj vezajući se za trenutak pobjede Imama Husejna u njegovoj borbi, odnosno žrtvovanje njegovog života. Njegov cilj borbe nije bio da osvoji vlast, da dođe na prijestolje, već je cilj njegove borbe bila pravda, ispunjenje Allahovih zakona. Pobjedila je krv nevinih, krv onih ubijenih na Kerbeli. To je pobjeda krvi nad sabljom. Jer postalo je očito da je Jezidov režim apsolutistički i tlačiteljski, čime su temelji njegove vlasti uzdrmani, te je postalo očito da je pogrešno shvatanje Božije vjere ono koje su htjeli učvrstiti Jezid i ljudi sa njegova dvora, odnosno dinastija Emevija. Jezid više ništa nije mogao da učini. Nije bilo nikakve podrške ili potpore da sebi obezbjedi zakonitost. Imam Husein je upravo svojom krvlju na Kerbeli iz ruku Jezida nepovratno uzeo mogućnost ozakonjenja takve nebožanske vladavine.

IMAM HUSEIN, INPSRIACIJA ZA SVE BORCE NA PUTU ZA ISTINSKU I PRAVEDNU SLOBODU

Hrabro i časno protivljenje Imama Huseina nije samo potreslo temelje Jezidove vlasti nego ono udara na fundamente jezidskih režima svih vremena. Imam Huseinov stav nije bio samo emocija i misao nego prije akcija rukovođenja fitretskim (primordijalnim) osjećajem za istinom i pravdom, da bi kasnije postao inspiracija svih boraca za slobodu, pravdu i istinu. Događaj na Kerbeli je za čitavo čovječanstvo, za sve ponižene i obespravljene, potlačene i eksploatisane, za sve one koji nevini stradaju i trpe nepravdu nepravednika. Da bi se zaboravila 'Ašura da bi se onemogućilo upoznavanje sa istinom na Kerbeli – otpočeo je novi period, čija je zadaća i imperativ stavljen na nastojanje da se izbriše sjećanje na 'Ašuru. Jezid i njegove pristalice radili su na tome da narod zaboravi Imama Huseina, i pri tome nisu prezali ni od kakvih metoda, te su išli čak dotle da su pokušali predstaviti ubistvo Huseinovo kao Allahovo određenje. Međutim, postigli su suprotno jer su na ovaj način pokazali krivo shvatanje sudbine te su razumnima i razboritima zapravo samo razotkrili svoj zločin.

Izmišljenim pričama pokušali su, i donekle uspijeli, napraviti neku novu 'Ašuru. Umjesto sjećanja na 'Ašuru, spominjanja Imama Huseina i oživljavanja Kerbele, napravili su od 'Ašure čorbali veselje, jer su na taj dan spravljali i djelili posebnu čorbu dajući istoj ime 'ašura. S druge strane, lukavi su zamrsili sliku historije, na način da su podmetnuli lažnu povijest i lažne heroje, i nastala je urgentna potreba za takvim iskrivljenim svjedočenjem jer su čovjek i šejtan (đavo) sklopili savez, a posljedica svega toga je neprestano zaokupljanje pitanjem ko je žrtva, a ko počinitelj u pogledu događaja koji se zbio na Kerbeli. Naravno, šejtan ne želi istinito svjedočenje niti prisjećanje na istinu. On neprestano huška ljude da ubijaju istinske svjedoke i tako ušutkava kolebljivce i ulizice. Također, mnogi kolebljivci i ulizice su nastojali i nastoje obezvrijediti Kerbelu i od nje sačiniti mit, legendu i smutnju vezanu samo za ši'itske muslimane, dok ostali muslimani nemaju s tim posebne veze. Izmislili su da je za ostale muslimane bolje propovjedati neke druge događaje iz drevnih ummeta, poput Nuhovog a.s. izbavljenja iz potopa i to navodno istog tog dana kada se zbio cjelokupni događaj pokolja Poslanikovog s.a.v.a.s. unuka, Imama Huseina. Potom su, također, da bi što više prikrili dan Kerbelskog pokolja, rekli da se desila Musaovu a.s., pobjeda nad faraonom, potom Ibrahimovo a.s., izbavljenje od vatre i još mnoge pobjede drevnih poslanika i njihovih ummeta, neka je na sve njih mir Allahov i daleko oni bili od svih lukavih zloupotreba kolebljivaca i ulizica Muhammedovog s.a.v.a.s. ummeta. Jer je njih šejtan, podučio da razmišljaju o onome što im je daleko kako se nebi prisjećali onoga što im je blizu. Tako je njihova politika od vjere sačinila instituciju koja brani samu sebe, a ne prava i Istinu koje je Bog Uzvišeni učinio neprikosnovenom i svetom za svako ljudsko biće, za svako stvorenje.

Isto tako, mnogi su ostali neutralni u pogledu tog događaja kao i prethodnih i kasnijih zločina nad Ehli Bejtom, ne znajući da se upravo pred ovakvim iskušenjima iskazuje i svjedoči istinska vjera Muhammedova s.a.v.a.s. Stoga, ko god izusti riječi tolerancije da bi sakrio nečija zlodjela i kome god su usta puna mira dok zna za genocid stradanja časnih Božijih ljudi – isti je kao onaj zločinac i izdajnik, jer je na taj način, sa svojim neutralnim stavom, postao njegov saučesnik. Ko god glumi svoju iskrenost na zemlji sigurno mu to pred Bogom i Pravdom neće proći za rukom. Laž je iznikla iz šejtanske sujete i najbolje tlo su joj ljudske sujete koje pothranjuju aroganciju i oholost u njima. No, uprkos svim šejtanskim nastojanjima da utrne svjetlo Istine, činjenica je da u svijetu, svake godine, na dan 'Ašure hiljade i milioni muslimana obilježavaju sjećanje na taj strašni događaj. 'Ašura je postala naša savjest. I danas još više nego jučer, jer se historija ponavlja. Rekli su mudri: ko god zaboravlja svoju historiju zaslužuje da mu se ponavlja. To se nama muslimanima kroz stoljeća dešava. Mi bježimo od odgovornosti, mi bježimo od međusobnog povezivanja, okamenili smo svoja srca za svaku odgovornost. Postali smo bezosjećajni jedni za druge. Kuda će nas to odvesti? Već sad se naslućuje.

Naše doba je doba imperijalizma, nekolonijalizma, apsolutizma i neoliberalizma i u našem vremenu značajne poslove društva i države određuju uzrupatori, tirani, siledžije, ubice i zločinci, oduzimaju se prava i slobode, pravda i čast se gaze, eksploatiraju se trud i rad – za takav svijet nema dana koji je znakovit kao 'Ašura. 'Ašura sa svojom porukom i misijom javlja se danas, kao nemiran, strašan san za sve silnike i zalime. To je motivacioni faktor koji objedinjuje sve poklone slobode i pravde. Ako danas ljudi izgovaraju „Lebejk ja Husein (odazivam ti se o Husejne!)“ uzvik koji bi trebao biti znak da podržavaju Imama Huseina, da podržavaju njegovu borbu i stradanje, da znaju da je to poziv da se u žrtvovanju za uzvišene ciljeve Božije vjere i zakona slijede časni šehidi Kerbele. Ovaj poklič (odazivam ti se o Huseine) bi trebao za muslimane značiti da će i oni u svojim rukama nostiti baklju borbe za slobodu i istinu, borbe u kojoj je Imam Husein žrtvovao svoj život, živote svojih sinova, šestomjesečnog djeteta, živote svojih drugova. Ovaj poklič trebao bi zančiti da ćemo i mi svugdje i uvijek ustajati u odbranu uzvišene vjere, boriti se za zaštitu prava potlačenih i obespravljenih, da ćemo se do posljednje kapi krvi protiviti svim eksploatatorima, apsolutistima, tiranima, zalimima.
'Ašura je afirmiranje Božijih univerzalnih vrijednosti života datih u amanet (čuvanje) čovjeku, čovjeku a ne životinji, nepristajanje na život u poniženju bez Istine. Imati odlučnost i istrajnost u Istini kao Imam Husein, i svjedočiti Istinu kao njegova kćerka hazreti Zejneb s.a., svakome od nas treba biti cilj.

Z.A.