Od dvije države do legalizacije nasilja

Uz pristiglu vijest iz Washingtona kako je američki predsjednik Donald Trump, kojemu Kongres ovih dana radi o glavi, uz frenetičnu podršku Benjamina Netanyahua, izraelskog premijera optuženog za korupciju, i pripadajućih “obožavalaca” iz Amerike, Izraela i svijeta, promovisao “plan stoljeća za mir na Bliskom istoku”, zapravo plan o kraju Palestine – sjetio sam se pričice ispričane ze jedne novine krajem septembra minule godine:

Jedan od najustrajnijih graditelja savremene američke hegemonije Henry Kissinger – priča “izvor” sa jedne večere u New Yorku sa njim – odgovorio je na pitanje kako vidi Trumpa u Ovalnom uredu Bijele kuće. Ukratko, dvostruko je opasan. Prvo zato što se strasno upustio u krajnje dubiozno rušenje decenijama građenog multilateralizma u svijetu, uz rezultate porazne i po Ameriku. I drugo, fanatično je opsjednut idejom da uđe u svjetsku istoriju nekim grandioznim potezom tamo gdje niko od dosadašnjih predsjednika SAD-a nije uspio…

Nakon toga, uslijedili su dokazi, jedan po jedan, koji su potpuno potvrdili tadašnje Kissingerove riječi o očigledno bolesnoj opsjednutosti Trumpa da “uđe u istoriju”.

Da se ovaj put zadržimo samo na potezima u vezi sa Bliskim istokom: Premjestio je Ambasadu SAD-a u Jeruzalem, priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela, priznao suverenitet Izraela nad okupiranim sirijskim Golanom, podržao Netanyahuov plan o najavljenoj definitivnoj otimačini Zapadne obale, predstavio preko svog zeta, cioniste Kushnera, minule jeseni “ekonmski aspekt” novog potpuno nesuvislog “plana za okončanje izraelsko – palestinskog sukoba”, naredio javno kao predsjednik države “politički atentat” na visokog funkcionera druge suverene države na teritoriji treće suverene države (atentat na Iranca Soleimania u Iraku)… Svemu ovome sada je, evo, pridodao konačnu verziju tog dugo očekivanog “Plana” koji, naravno, ima svoj izraelsko-palestinski aspekt ali, možda i još važnije, ovakav kakav je, cijeli svijet uvodi definitivno u potpuno novu i završnu eru poraza postojećeg međunarodnog poretka i legalizacije sile kao presudnog faktora u kreiranju svjetskih odnosa. Kako je svojevremeno kazao iranski ministar vanjskih poslova, toj vrsti sliedžijstva nisu bili dorasli ni Džingis Kan ili Aleksandar Veliki, da se druge i slične i nepominje. Naravno, i tada i danas smiješno bi bilo povjerovati kako ovakva bolesna ambicija može razumjeti smisao prijedloga pomenutog ministra Trumpu i njegovoj političkoj sivoj eminenciji Netanyahuu: “Pokušajte s poštovanjem – to uspijeva!”

O Trumpovom planu prezentiranom onim gostima koji su došli na tu “prezentaciju” u Washingtonu – iz arapskog svijeta samo su Bahrein, Oman i Ujedinjeni Emirati poslali ambasadore – dovoljno je kazati da je zamišljen i izložen kao zatvaranje kruga u više od sedam decenija dugoj storiji, od plana o dvije suverene, ravnopravne, uzajamno priznate države, Izraela (koji je to postao) i Palestine (koja to nije), do evo jedinstvenog i ujedinjenog siledžijstva SAD-a i Izraela nad svim prethodnim planovima, rezolucijama, zaključcima, odlukama, zaklinjanjima, obećanjima na raznim mjestima u svijetu koja su se smatrala legalnim i legitimnim institucijama svjetskog poretka…

Trumpov “plan”, koliko se zna u ovom času, izložen je na osamdeset pisanih stranica, uz niz detalja, mapa, odluka i zadatih uslova. Suština je u nekoliko, slobodno se može kazati politički grotesknih činjenica koje se rugaju nekadašnjem međunarodnom sistemu i na razvalinama tog sistema uvode na svjetsku scenu potpuno novu realnost. A kobajagi, uz realizaciju plana o dvije države.

Prvo, “plan” apsolutno ignoriše jednu od tri strane u cijeloj sadašnjoj priči – Palestinu, njihova prava, njihovo mišljenje, njih kao pregovaračku stranu i njihovo legitimno rukovodstvo u tome. Geografski, zapravo otimački, prema onome što je poznato, Trump uz histerično odobravanje Netanyahua saopštava kako se novi Izrael prostire preko cijele Zapadne obale i doline rijeke Jordan, čime se neupitno legaliziraju sva do sada izgrađena i ubuduće podignuta ilegalna doseljenička jevrejska naselja, uznos nebrojenim međunarodnim odlukama protiv toga. Netanyahu je ovom prilikom čak našao za shodno da kaže kako je riječ bila o “monstruoznoj frazi o ilegalno okupiranom području”. Jeruzalem se, dalje, proglašava jedinstvenim i cjelovitim glavnim gradom tog novog, proširenog Izraela. A o svetim mjestima, Brdu hrama gdje je i Kupolana stijeni, Haram al-Sharif, uz džamiju Al Aksu, tek će se razgovarati sa jordanskim kraljem Abdulahom II, jer je po sporazumima nakon sedmodnevnog rata 1967. Jordan imenovan čuvarem tih svetinja. Usput, Jordanski kralj Abdullah II ovakav “plan o Palestini” je u začetku odbio.

Posebna farsa je utvrđivanje takozvanog glavnog grada nove Palestine, države na za sada nepoznatim teritorijama, a ponudit će se (gdje ?) kao “kompenzacija” za oduzetu Zapadnu obalu. To je Istočni Jeruzalem, zapravo nedefinirana naselja izvan Jeruzalema gdje su do sada naprosto nagurivani Palestinci protjerivani iz njihovih srušenih domova u Jeruzalemu i sa drugih okupiranih podrućja u Palestini. Ovim svojim “uspjehom” egzaltirani Trump čak je kazao da “ne bi bilo fer da ovo sada ne učinim za Palestince nakon puno toga što sam učinio za Izrael otkako sam na vlasti..Tamo ću ponosno otvoriti svoju američku ambasadu…”

Nadalje, “plan” utvrđuje da se Hamas mora bespogovorno razoružati a Gaza pretvoriti u demilitarizovanu zonu ove para-države koja nikada neće imati prava na mnoge elementarne uslove koji državu čine državom, od vlastite vojske, punog nadzora nad svojim granicama, potpunom kontrolom nad vlastitim nebom, vodnim resursima itd. Od neprijatelja izvana branit će ih Izrael!. A ko će od Izraela? Naravno niko. Riječ je, uz novu okupaciju teritorije i o “državi” koja je pod izraelskim protektoratom pa tako doista o para-državi. Posebna farsa u svemu je što Trump nakon ovako bespogovorno predstavljenog “plana”, bez imalo primisli da mu se može oponirati, daje četiri godine u kojima će se sa Palestincima “pregovarati” eto o svemu što je već “fait accompli”. I to ne samo za Palestince i Abbasa koji je već kazao “Hiljadu puta ne!” Da se ne pominje već ranije saopštena odluka Palestinaca da sa Washingtonom pregovora o svemu ovome više nema. Tu doista nepristojno (blago kazano) zvuče maltene dobrohotna Trumpova obećanja kao što je ono o 50 milijardi dolara “investicija” u novu palestinsku državu temeljem logike da sve ima svoju cijenu i da se može kupiti, ili ono da iz tih novih država ni jedan Izraelac ili Palestinac neće biti izbačen! Pa i da neće, obećanje je farsično znajući koliko je Palestinaca sa svojih gruntova već davno izbačeno i koliko je na tu njihovu zemlju ilegalno a ciljano doseljeno današnjih Izraelaca.

Cijela ova priča, jasno, ima i niz drugih elemenata u pozadini, poput činjenice da je evo objavljena baš u času kada se Trumpovi advokati bore da otklone impeachment koji visi nad glavom predsjedniku a tako i očiste teren za promociju veličine “svjetskog državnika” koji eto uređuje stanje na planeti na “mirotvoran način” zasluživši neupitno i time novi mandat. Istovremeno, Netanyahu je “planom” toliko ohrabren, da sa visine već gleda i na optužnicu protiv njega za korupciju pa se odriče i imuniteta što ga ima u slučaju pomenute optužnice. On je toliko siguran u pobjedu ovog “plana” da je u igru uvukao i svog jedinog validnog izbornog konkurenta, lidera Plavo-bijele opozicije Bennya Gantza kojeg je poveo sa sobom u Washington. Time se legalizira dojam da su i pozicija i opozicija u Izraelu u ovoj priči zajedno. Naravno da se i njegov odlazak iz Washingtona u Moskvu, na sastanak sa Putinom, već tumaći u “nadležnim” medijima u Izraelu i u svijetu kao razumijevanje vjerovatno danas i najmoćnijeg bliskoistočnog igrača za ovaj “mirovni napor”.

Ono što se odavno već zna kao najvažnije u vezi sa ovom pričom za naivne i poslušne , jeste da se tim takozvanim “mirovnim planom” (neki će ga čak nazvati i “sporazumom” o nečemu o čemu se nije ni sporazumijevalo a kamo li pristajalo na to), zapravo predviđa zakivanje posljednjeg čavla u mrtvački sanduk i Palestine kao države temeljem Odluke UN-a 1948. godine, i “mirovnog procesa” na tim osnovama kroz duže od sedam decenija kasnije.

Ta činjenica o “mirovnom procesu” doduše nije nova. Nije nova ni slutnja izrazito pojačana kroz minulu deceniju da se na Bliskom istoku, zaparvo, sada već direktno ismijava ali i ruši kompletan međunarodni poredak. Trump i njegovi sateliti, a djelimično i on kao de facto satelit nekih oko njega, Netanyahuovog Izraela naprimjer, podjednako i kao žrtva samofascinacije o kojoj je govorio na početku pomenuti Kissinger, otišao je ovim potezom na tom putu veliki korak dalje. Ne samo glasnom prijetnjom da je ovo “posljednja prilika Palestincima da dobiju državu”, već i nedvosmislenim ponašanjem koje sugerira jasno da je sila realnost kao glavni instrument ostvarivanja svakojakih interesa. Pa i onih do jučer tumačenih i definiranih kao kriminalnih, osvajačkih, nelegalnih, onih kojima se svijet mnogim postojećim mehanizmima mora usprotiviti. U ovom slučaju i još gore, dvojac već prepoznat kao nasilnčki nad međunarodnim poretkom, evo sada čak i uz arogantne šale i nipodaštavanje svih ostalih na planeti, trguje sudbinom trećeg nazivajući to “planom” uz već gotova rješenja – bez pomena tog trećeg.

Naravno, priznavanje sile kao fakta i njena upotreba na raznim mjestima u svijetu pod plaštom borbe za ljudska prava, demokraciju i slobode, a zapravo iz temeljno pljačkaških razloga, pri čemu plijen mogu biti i teritorije, države, prava i sudbine, nije fenomen od jučer. Ono što jeste doista novo, na način na koji se predstavlja evo i ovakvo “planiranje za Palestinu”, jeste hladno očekivanje da svijet sve ovo prihvati jer naprosto ne smije biti protiv. Hoće se, može se i tako će biti.

Palestinci cijelu farsu neće prihvatiti. Pa šta? najveći dio arapskog svijeta – sluteći prema odazivu na sastanak u Washingtonu – također vjerovatno neće. I opet, pa šta? Iskustva sa demokratskom i civiliziranom Evropom, onom “starom”, već više godina ne daju pravo na optimizam i uvjerenje o radikalnom odbijanju “operacije Trump-Netanyahu”, uprkos mogućnosti retoričke gimnastike i ciničnog uvjeravanja da će svim silama biti protiv. O ideološkoj ljigavosti mnogih malih igrača sa krila “nove Evrope”, zaljevskih zemalja i ovih ovdje, na Balkanu, da se i ne govori.

Ukratko, ono što se jasno slutilo već nekoliko decenija, ostvaruje se. Na Bliskom istoku posebno. Permanentna destabilizacija projekat je koji ne smije dozvoliti tamo nikome dizanje glave na način koji ne odgovara velikim ciljevima eksploatacije najvažnijih dobara, energetskih pogotovo. Sataniziranje Irana, evo sada i Iraka, pokušaji odbrane snaga najradikalnijeg ekstremizma u Siriji i nikako dovršetka rata tamo, otvaranje permanentnog fronta u Libiji radi nadvladavanja u ogrmnoj pljački energenata, destabilizacija Libana jer im je Hezbollah dio političkog sistema, dalje masakriranje Jemena jer tako hoće Rijad kao partner Washingtona, bacanje oka na mirni Jordan, uzburkavanje Mediterana, uzdizanje Izraela do legalizacije atomske sile kao žandara svih tih procesa i jedine zemlje na svijetu koja se evo upotno samo širi i širi dok se drugi u susjedstvu dijele i urušavaju – sve je to realnost koja zahtijeva sistemsko odobravanje svake bahatosti i sile koju imaju oni koji je imaju. I zato, ma koliko suština dramatične priče u ovom slučaju polazi od konačnog negiranja prava Palestini da bude država onako kako je to “planeta” definirala još 1948., prava drama sadržana je na višem nivou: Ukoliko se pokaže da ovakav “plan” za Palestinu doista može proći, planeta zadugo više neće biti onakva kakvu se željelo i nastojalo graditi nakon pobjede nad fašizmom i nacizmom, imperijalizmom, kolonijalizmom i ekstremizmom u minulih stotinjak godina. Povratak u prošlost u korist ogromne manjine nad nepreglednom većinom biće legaliziran, dozvoljen i prihvaćen na način na koji to nije bilo tako ni onda, stotinjak godina prije.

Došlo je, eto, vrijeme da su istorijski kompasi do te mjere pogubljeni, ili ismijani, da tvorci ovakvog plana doista misle kako su na Bliskom istoku jači i od neba i od zemlje. Pristanak Palestinaca na ovo što se od njih sada očekuje značio bi, praktično, da Palestine više nema niti će je ikada biti. Autori plana vjeruju da će se obistiniti davna želja Ben Guriona koji je kazao da Palestine jednom više neće biti, jer će stari Palestinci umrijeti, a mladi će zaboraviti. .. Prvo je stvar biologije. Drugo neznanja i bahatosti što nije znak mudrosti. Palestinci su se navikli na čekanje, kako kažu i vjekovno ako treba. Otpor sili i gluposti nije omeđen vremenom.

Mala pamet velike sile.

(pisjournal)