Ko se još ne sjeća Imama Homeinija kada je iz Boeinga Charles 1. februara 1979. godine, pravo iz Pariza, nakon pet sati leta, sletio u zračnu luku Teherana, te pred gromoglasnim klicanjem nekoliko milona sljedbenika sišao iz aviona i okupljenima održao kratak govor u kojem je najavio završnu pobjedu. Ali, tek kada svi nedobronamjerni stranci napuste „našu zemlju i budu protjerani (...), molim Boga da odsječe ruku svim tuđinskim zlotvorima i svim njihovim pomagačima u Iranu.“

Tadašnji dopisnik BBC-ja John Simpson, koji je s Imamom doputovao iz Pariza, izjavio je: „Milenaristički zanos obuzeo je cijelu zemlju. Ljudi su plakali i klicali opijeni nadom i radošću.“ Svi mediji su se stavili na raspolaganje narodu i Imamu, koji ubrzo preuzima kormilo države u svoje ruke. „Monarhijsku imperiju staru 2500 godina slomio je narod koji nije imao ništa, slomio je silu na takav način da od nje nije ostalo ništa“, istakao je Imam Homeini u svom govoru na dan godišnjice Crnog petka, kada se desio masakr na Žale trgu (1978. godine). Kada ljudi izgube svoje samopoštovanje, kada izgube svoj identitet, onda nastaju problemi koji se umnožavaju. Imam Homeini je u tom govoru između ostalog kazao: “Naši problemi i jadi naši prouzročeni su time što smo se izgubili. U Iranu sve dotle dok neka stvar nema zapadni naziv, nije ni prihvaćena... Materijali tkani u našim fabrikama moraju imati nešto napisano latinskim pismom na svojim rubnim omotima... Naši pisci i intelektualci su, također, ‘zapadom inficirani’, a takvi smo i mi... Zaboravili smo naše vlastite rečenice i samu riječ. Istočnjaci su sasvim zaboravili na svoju čast... Sve dok ne ostavite na stranu ove novotarije, vi ne možete biti neovisni... Jedno prosvijetljeno i upućeno srce ne može nijemo stajati i gledati dok mu gaze tradiciju i čast. Jedno prosvijetljeno srce ne smije gledati svoj narod kako se namamljuje niskosti duha ili na miru gledati dok pojedinci oko Teherana žive u sirotinjskim četvrtima...“

Iranska islamska revolucija (neki je zovu Homeinijeva revolucija) prouzrokovala je golemi strah kod zapadnih sila, ali i bojazan kod arapskih vlastodržaca, koji su odveć imali diktatorski i nedemokratski imidž u očima Zapada. Stoga su vrlo brzo željeli osujetiti mladu islamsku revoluciju u Iranu kako bi dokazali svoju lojalnost i prijateljstvo Americi i svojim bivšim kolonizatorima. Diktator Saddam Husein bio je odlična osoba kroz koju su zapucali pravo na Iran, a uz to su još ubijedili i sunnitski svijet kako se radi o pravom potezu i pravoj politici naspram Šiija i Perzijanaca (tj. nearapa). Jer, Iranci bi, ne daj Bože, mogli postati dominantan faktor u vjeri i politici u regionu, a to ne bi bilo nikako dobro za bogatu i razuzdanu vlastodržačku elitu bogatih arapskih država. Ako je svijet povjerovao da iza 11. septembra ništa više neće biti kao prije, onda moram reći da je ova krilatica važila i za 1978. godinu. Stephen Schwartc u svojoj knjizi „Dva lica islama“ kaže: „Sve se promijenilo 1978. godine dolaskom Ajatollaha Ruhullaha Homeinija i šiijskih klerika iz Irana na centralni podij svjetske historije. Homeini je utjelovljavao sve najdramatičnije i najsentimentalnije aspekte šiijske tradicije. Bio je harizmatik, učen, jasan, idealističan, filozofičan, mističan, trpio je za svoja načela i, nadasve, bio je duboko bijesan na Zapad – poglavito na Ameriku, ali i Izrael.“ I doista, desile su se mnoge promjene globalnog karaktera. Islamska revolucija u Iranu, s Imamom Homeinijem na čelu, probudila je mnoge potlačene muslimane u svijetu, zaintrigirala mnoge umove koji su o Islamu imali pogrešnu predstavu, vratila ponos muslimanima širom svijeta, pokvarila planove zapadnim kolonizatorima i pijavicama, koje su živjele na krvi i nafti muslimana i njihovih prirodnih dobara, pomutila račune izdajicama unutar muslimanskihredova, izvela na čistac licemjere i zlotvore i svijetu ih jasno predstavila.

Neprikosnoveni autoritet Imama Homeinija priznavali su i prijatelji i neprijatelji. On je svojom pojavom kod prvih izazivao poštovanje i divljenje, a kod drugih strah i strahopoštovanje. Mnogi zapadni novinari i publicisti su o tome pisali ovim i sličnim atributima: „starac koji tiho priča, a riječi mu tutnje kao grmljavina; tiho priča, a cijeli svijet čuje; kad priča rijetko gleda u publiku, a kad pogleda svi misle da je baš njih pogledao svojim strjelovitim pogledom; tiho priča i nikad nije dosadan...“ Sjećam se da sam 1985. ili 1986. godine u zagrebačkom Startu čitala intervju poznatog hrvatskog fotoreportera (ne sjećam se imena), koji je prvi poslao u svijet slike umrlih Brežnjeva i Tita. Kada je upitan koja je svjetska ličnost na njega ostavila najjači dojam, odgovorio je: „ Imam Homeini. Bilo je zasjedanje Iranskog parlamenta, posmatrao sam taj sastanak potpuno nezainteresiran, a onda je Imam Homeini, obraćajući se parlamentu, slučajno bacio pogled u mom pravcu... Osjetio sam u tom pogledu neku posebnu prodornost i snagu.“ „Naš narod neće steći potpunu neovisnost sve dok se ne otrgne od Zapada, koji nas trga od našeg nacionalnog osjećaja, naše vjere i tradicije...“ Ovo je Imam Homeini naspram onih koji žele drugim narodima oduzeti neovisnost i identitet. Ovo je ezoterijska strana Imama naspram zla i zlonamjernih. Neki su ga zbog toga proglasili opasnim fanatikom, čovjekom koji izvozi islamsku revoluciju.