Možda najmoćniji čovjek od Indijskog oceana do Mediterana, iranski general Qasem Soleimani, ubijen je noćas u zračnom napadu američkih snaga na prostoru ili blizini bagdadske zračne luke. Ako i nije bio najmoćniji u samom Iranu, bio je svakako u vrhu, ali zato je bio najmoćniji čovjek u Iraku, možda i Siriji.

General Qasem Soleimani bio je dio iranske Revolucionarne garde od samog početka, od pobjede Iranske revolucije 1979. Za vrijeme krvavog Iračko-iranskog rata 80-ih iskazao se svojom hrabrošću na fronti - imao je svega 20 i nešto godina kada je za vrijeme tog rata postao zapovjednik 41. Sarallah divizije. Brzo je napredovao u iranskoj vojnoj hijerarhiji, a već za vrijeme rata protiv Iraka uspostavio je odnose s liderima iračkih Kurda, kao i sa šijitskom Badr organizacijom. Drugim riječima, bio je povezan sa snagama sjevera i juga Iraka koje su se suprotstavljale Saddamu Husseinu. To iskustvo i ta poznanstva imat će važnu ulogu u kasnijim godinama.

Nakon rata s Irakom Soleimani je 90-ih imao čin generala u Revolucionarnoj gardi (IRGC), a negdje krajem 1997. postaje glavni zapovjednik najelitnijeg ogranka IRGC-a, Quds snaga. Tko su Quds snage? Oni su jedinica IRGC-a koja zapravo upravlja s glavnim operacijama - uključujući nekonvencionalno ratovanje i obavještajni sektor, ali za razliku od IRGC-a koji se aktivira po potrebi i izvan Irana, Quds su odgovorni primarno za vanteritorijalno djelovanje.

Drugim riječima, cijela mreža iranskog utjecaja, koje se proteže do Mediterana, a možda i šire, direktno je "održavana" od strane Quds snaga. Govorimo o moćnim skupinama kao što su libanonski Hezbollah (možda i jedina vojna organizacija koja je Izraelu nanijela poraz u direktnom ratu), palestinski Hamas i palestinski Islamski džihad u Pojasu Gaze i na prostoru Zapadne obale, jemenske Houthi snage, šijitske paravojne milicije u Iraku, Siriji, Afganistanu...

Quds snage odgovaraju direktno vrhovnom lideru Irana, ajatolahu Aliju Hameniju. Qasem Soleimani je vodio Quds snage od 1997. do jučer kada je ubijen u američkom zračnom napadu. Ovo je prekretnica i najveća eskalacija iransko-američkih napetosti još od pobjede Iranske revolucije 1979. godine. Da, možda i veća od zarobljavanja američkih diplomata i talačke krize u Iranu od 1979. do 1981. Zašto? Zato što je SAD sinoć ubio drugog najmoćnijeg čovjeka u Iranu - jedino ajatolah Ali Hamnei imao je veću moć od Qaesema Soleimanija. No, ako uzmemo u obzir da 80-godišnji ajatolah svakako nije mogao sam pratiti sve što se događa na svim spomenutim mjestima, čak bi se moglo argumentirati i kako je Qasem Soleimani de-facto bio najmoćniji čovjek Irana, naročito ako govorimo o iranskom geopolitičko-vojnom utjecaju izvan njegovih granica.

Da je Qasem Soleimani stradao na ovakav način ne čudi, čudi jedino da se SAD odlučio na atentat tako visokog profila. Naime, Soleimani, iako je bio iznimno visoko pozicioniran, bio je sve ove godine čovjek koji se osobno pojavljivao na samom frontu, mjestima gdje je bezbroj puta mogao izgubiti glavu, naročito zadnjih godina za vrijeme rata u Siriji ili kasnije za vrijeme rata protiv ISIL-a u Iraku.

Podsjetimo kako je cijela ova eskalacija započela. Dakako, možemo ići poprilično unatrag ako želimo. Mogli bismo reći da je "započela" na dan kada je iz Irana za vrijeme revolucije 1979. protjeran zadnji iranski kralj, šah Reza Pahlavi, Zapadni saveznik. Što se tiče neke recentnije eskalacije mogli bismo definirati da je počela 2018. godine kada je Donald Trump odlučio povući SAD iz nuklearnog sporazuma s Iranom otvarajući tako širom vrata za veliku eskalaciju kojoj upravo svjedočimo. Nedavno istekle 2019. dogodio se veliki napad na naftna polja ključnog američkog saveznika u Zaljevu, Saudijske Arabije. SAD tvrdi da je napad dronovima i raketama izveo Iran iako su odgovornost preuzele jemenske Houthi snage (no, znajući da Houthiji jesu poduprijeti od Irana, američka optužba vjerojatno stoji).

Ali ako je Iran izveo ili naredio taj napad, zašto je to učinio? Možda kao direktan odgovor na Trumpovu politiku "maksimalnog pritiska" na Iran koja je imala (i još uvijek ima) za cilj potpuno slomiti iranski naftni izvoz, samim time i sam Iran. U svakom slučaju, nakon napada na Saudijsku Arabiju situacija postaje puno napetija, naročito u Iraku koji je zapravo već 15-ak godina arena sukoba između iranskog i američkog utjecaja.

Zadnjih tjedana u više navrata izvedeni su raketni napadi na iračke vojne baze u kojima su se nalazile i američke trupe (tamo se nalaze još od invazije na Irak 2003. godine). Iako je u napadima smrtno stradao tek jedan američki državljanin, izvođač radova, ne vojnik - SAD je odlučio pokrenuti veliku odmazdu ciljajući u zračnim napadima, pred samu Novu godinu, 29. prosinca 2019., položaje iračke pro-iranske šijitske paramilitarne skupine Kataib Hezbollah. Ubili su najmanje 25 pripadnika ove skupine i ranili 50-ak. Ovo je već bio trenutak puno žešće eskalacije.

Na samu Novu godinu gnjevni prosvjednici u Bagdadu krenuli su prema utvrđenoj američkoj ambasadi te se probili do nje - spalili su jednu sigurnosnu promatračnicu pred njom, u sklopu kompleksa, no nisu se probili do glavne zgrade. Bila je to očito neka vrsta upozorenja Amerikancima, da se do njih može doći iako su mislili da je nemoguće pošto se nalazi u utvrđenoj "zelenoj zoni" u centru Bagdada (američka ambasada u Bagdadu, izgrađena nakon invazije 2003., više podsjeća na vojnu utvrdu nego na diplomatsko predstavništvo, te je najveća američka ambasada na svijetu).

Prosvjednici su se povukli s prostora kompleksa američke ambasade već 1.1.2020. SAD je pak poručio kako je Iran stajao iza ovog napada, a predsjednik Donald Trump najavio je kako će Iran zbog toga "platiti skupu cijenu". Jutros znamo i o kojoj cijeni se radilo.

Qasem Soleimani je mrtav, vjerojatno u napadu američkog drona. Uz njega je ubijen i Abu Mahdi al-Muhandis, njegov savjetnik i osnivač skupine Kataib Hezbollah koja je bila meta američkih zračnih napada prije nekoliko dana (inače Kataib Hezbollah je jedna od prvih skupina iz Iraka koja je došla boriti se u Siriju na stranu sirijske vojske protiv islamističkih ekstremista).

Quds, Kataib Hezbollah, Qasem Soleimani, Mahdi al-Muhandis... Ovo su skupine i njihovi lideri koji su, koliko god će se nastojati te činjenice ugušiti, doveli do sloma ISIL-a u Siriji i Iraku. Kada su Amerikanci 29. prosinca 2019. izveli napade na Kataib Hezbollah u Iraku i Siriji iranski ministar vanjskih poslova konstatirao je kako se SAD osvećuje Iranu zbog činjenice da su iranske i pro-iranske snage porazile ISIL.

Ali što će se dogoditi sada? Jesu li ovi atentati početak iransko-američkog rata? Mogli bi biti. Kako smo već pisali u više navrata, eskalacija na eskalaciju ne može ići dovijeka bez da eksplodira u rat, naročito ako imamo u vidu kako je rat protiv Irana nešto što određene strukture u SAD-u priželjkuju već 40 godina. Bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, John Bolton, otvoreno je godinama pozivao na rat protiv Irana.

Želi li Trump rat ili ne možda je sasvim nebitno. Kao što je Soleimani zasigurno bio moćniji akter od iranskog predsjednika Hassana Rouhanija, tako i u SAD-u bez sumnje imamo ljude koji su moćniji od jednog Donalda Trumpa koji se bori za svoj politički opstanak na vlasti (no, baš zato, i njemu bi dobro došla jedna velika diverzija od interne političke krize!).

Imajući u vidu kako su ratovi između najvećih sila u domeni globalnog uništenja te stoga, nadajmo se, samo fikcije, rat s Iranom zapravo je najveći i najopasniji rat koji na svijetu u ovom trenutku može izbiti. Kome može biti u interesu? Američkom narodu čije bi se nove mlade generacije slale da ginu na Bliskom istoku? Svakako ne. Rat protiv Irana, koji bi bio daleko krvaviji nego onaj protiv Iraka, u interesu je samo tri skupine - američkom vojno-imperijalističkom lobiju koju u šaci drži sve političke administracije, izraelskim vlastima koje Iran smatraju svojim egzistencijalnim neprijateljem, te saudijskom dvoru koji u Iranu vidi ideološku i svaku drugu prijetnju. Te tri skupine, međusobno u dosluhu, spremaju svijetu katastrofu kakvu nismo vidjeli još od Rata u Vijetnamu.

Je li rat neizbježan? Možemo se samo nadati da još uvijek jest, ali ta nada sada je sve tanja. Iz Teherana jutros su, čim je potvrđeno da su u američkom napadu zaista stradali Soleimani i al-Muhandis, najavili "veliku odmazdu". Za očekivati je da će se ona i dogoditi, ali SAD je očigledno raspoložen na svaku odmazdu odgovarati s još daleko većom... Na raketni napad na iračku bazu u kojoj je poginuo jedan američki civil pokrenuli su zračne napade u kojem je ubijeno 25 pripadnika Kataib Hezbollaha. Na prosvjede pred američkom ambasadom pri čemu je spaljena samo jedna promatračnica, i nije bilo žrtava, SAD odgovara atentatima na drugog čovjeka Irana... Što još mogu napraviti sada kada Iran izvede svoju odmazdu? Vrijeme je ovo kada je teško zamisliti daljnje "odmazde na odmazde", a da iste ne postanu rat.

Tko zna, možda se SAD nada da će u Iranu sada, kao i prošle jeseni, ponovno buknuti velike demonstracije te se možda sve "riješi samo od sebe", no teško je vjerovati da bi se to moglo dogoditi. A Iran, kako može uzvratiti? Na razne načine, koji ne moraju biti "oko za oko" - mogu primjerice zatvoriti Hormuški tjesnac kroz koji prolazi petina svjetske nafte. No, tek tada rat je neizbježan - zatvaranje Hormuza za SAD bi bio onaj "tu smo vas čekali!" trenutak. Mogu možda ubaciti svoje centrifuge u "petu brzinu", no onda je rat još i bliži - i razorniji! U takvom slučaju SAD može konstatirati, što bi odmah potvrdio i Izrael, kako Iran "već ima" nuklearne kapacitete. I što onda? Hirošima, Nagasaki, Teheran?

Može Iran i ne poduzeti ništa, ne dati povod za rat, jer to je rat koji nikako ne počinje s istih startnih pozicija - američka vojska je pred Iranom, ne obrnuto! No, čak ni to ne znači da bi se rat izbjegao ako je netko negdje odlučio da se mora dogoditi! Neki u SAD-u vjeruju da je Iran oslabljen, da je ekonomski iscrpljen od sankcija, da je potpora iranskog naroda za vlast na niskim razinama... drugim riječima, vjeruju da je Iran danas tamo gdje je Irak bio 2003. godine.

SAD znaju koga su ubili sinoć. Također znaju da povratka nema, da Iran više nikada neće pristati na "povratak na staro", na pregovarački stol...

Čini se da neće biti ništa od "doba jazza" jer 20-e počinju "burno" u onom krajnje opasnom i negativnom smislu. Bauk novog velikog rata na Bliskom istoku kruži, kruži nad cijelim svijetom jer cijeli svijet bit će pogođen ako do njega dođe.

(advance.hr)