Još od brutalnog ubojstva Muammara Gaddafija 2011. godine nijedno smaknuće nije toliko potreslo svijet kao atentat na iranskog generala Qassema Soleimanija prije nešto više od dana od strane američkih zračnih snaga. I Gaddafi je de-facto stradao od američke ruke, no na njega su poslali bijesne pse pred ruševinama Sirtea da ga rastrgaju, a snimka tog neljudskog čina obišla je svijet. No, Soleimanija su odlučili likvidirati direktno, ali s visine, zračnim napadom na njegov automobil u blizini bagdadske zračne luke. Moglo se danima nagađati i tapkati po konfuziji, da se htjelo, ali ne - već iste noći SAD se "pohvalio" ovom likvidacijom i preuzeo odgovornost.

Radikalne zamjene teza u politici nisu ništa novo, no američki predsjednik Donald Trump, koji je osobno odobrio ovaj atentat, nadmašio je i samog sebe po tom pitanju kada je sinoć poručio kako je ubojstvom Soleimanija uklonjen "najveći terorist na svijetu". Možda Trump i njegova administracija vjeruju da još uvijek živimo u vremenu kada će javnost "prije povjerovati u veliku nego u malu laž", no to mu ovog puta neće proći. General Soleimani je život proveo boreći se protiv terorizma - onog terorizma na koji prvo pomislimo kada čujemo tu riječ. Terorizma koji se zabije putničkim zrakoplovima u World Trade Center tornjeve u New Yorku, terorizma koji odrubljuje glave zarobljenim civilima, terorizma koji je zadnjih godina poharao velike dijelove Iraka i Sirije te i dalje pustoši svijetom (danas naročito na prostoru zapadne Afrike i Sahela).

Ne, Trump neće uspjeti pretvoriti ubijenog generala Soleimanija u "teroristu", ali ga je ovim ubojstvom već pretvorio u nešto drugo - u mučenika, u heroja kojeg će sada pamtiti cijeli Bliski istok, heroja kakvog Iran možda nikada do sada nije ni imao. Trump je generala Soleimanija, za kojeg su do sada izvan Bliskog istoka čuli tek oni koji se bave geopolitikom, učinio besmrtnom ikonom - "dao" je Iranu nešto od neprocjenjive vrijednosti, njihovog "Che Guevaru".

Ubiti čovjeka je lako. To je konstatirao i "originalni" Ernesto Che Guevara kada su ga u Boliviji 1967. pogubili CIA-ini poslušnici. "Pucaj kukavico, ubit ćeš samo čovjeka", rekao je slavni argentinski revolucionar pred smrt. Time je od čovjeka postao mitom, a mitove se ne može ubiti. Nema tog oružja. Nema te propagande koja je u stanju do kraja eliminirati mit kada se on, naročito u ovakvim situacijama, stvori kao potres koji vječno podrhtava.

General Qassem Soleimani bio je jedan od onih vojnih zapovjednika koji su živjeli bez straha. To je potvrdio još za vrijeme Iračko-iranskog rata 80-ih godina, a naročito zadnjih godina za vrijeme borbe protiv terorizma i ekstremizma u Iraku i Siriji. Bio je jedan od onih generala kakvi se više ne susreću, a njega su sreli mnogi. Na svakoj liniji fronte - Iračani, Sirijci, Arapi, Kurdi... mnogi su imali čast osobno vidjeti generala Soleimanija jer on je dolazio do njih. Izgledalo je gotovo suludo kroz sve te godine viđati ga po pustinjama, brežuljcima, malim ukopanim uporištima - njega, s njegovim rangom. Jer bio je dva desetljeća zapovjednik najelitnije iranske jedinice, Quds snaga iz redova Iranske revolucionarne garde.

Zbog činjenice da je uvijek želio biti prisutan na terenu, tamo gdje se borba vidi, čuje i osjeća u zraku, mogao je, realno gledajući, već bezbroj puta poginuti. Mogao je poginuti i na neki ne nužno "mučenički" način, mogao je vozilom naletjeti na minu, mogao ga je ubiti neki infiltrirani ekstremist, mogao je skončati na razne načine. Ali nije. Skončao je kao žrtva jednog perfidnog atentata od strane sile koja je već odavno uništila svu svoju reputaciju na drevnom Bliskom istoku. Čak i nominalni saveznici SAD-a u muslimanskom svijetu to jesu iz striktno oportunističkih razloga i Washington se sve više mora pomučiti oko toga da isti ne "skliznu" u naručje Kini, Rusiji ili jednostavno dalje od njih.

Soleimani je zasigurno znao da uvijek može postati meta, da mu svaki dan može biti posljednji, zato se i nije krio negdje daleko od stvarnosti već se predao istoj i nju podredio sebi. Ako mu je bilo do besmrtnosti, one koja će vječno biti u službi njegove domovine koju je volio, onda ju je i dobio. A ta njegova domovina već je očajno trebala heroja. I imajući u vidu cijeli njegov put, to je mogao biti samo on.

Zadnjih mjeseci svjedočili smo popriličnim krizama u Iranu. Ove jeseni buknuli su veliki anti-vladini prosvjedi koji su prerasli u pobunu i žestoki sukob između prosvjednika i snaga sigurnosti. Nema sumnje da je ovaj pokušaj ustanka brutalno ugušen u krvi, da se mrtvi vjerojatno broje u stotinama. Bez obzira što iz Teherana pričali da je ustanak "potaknut izvana", čak i da jest, on nam je otkrio nešto. Ako i jest potaknut nije da su iranski vanjski neprijatelji tek sada došli na ideju da bi mogli potaknuti internu pobunu u Iranu - ta ideja je uvijek postojala. Činjenica je da je ovo bio najveći interni sukob u Iranu još od pobjede Iranske revolucije 1979. govori nam jako puno o situaciji u kojoj se Iran našao, do koje mjere je i Trumpov pritisak sankcijama utjecao na to.

U isto vrijeme anti-vladini prosvjedi u susjednom Iraku počeli su dobivati izraženi anti-iranski element, a Irak je zemlja koja je za Iran od esencijalne geopolitičke važnosti - Irak je temelj mosta "osovine otpora" koji se preko Irana proteže sve do Mediterana. Iran, kao zemlja koja se nalazi pod ogromnim pritiskom još od 1979. (zapravo još i ranije, još od 1953. kada je američka CIA orkestrirala rušenje demokratski izabranog iranskog premijera Mohammada Mosaddegha), mora održavati svoj regionalni utjecaj na sve načine jer on joj osigurava egzistenciju. Kada i ako se iranski utjecaj povuče do iranskih granica odmah im prijeti sudbine Libije, Iraka i Sirije.

Izgubiti utjecaj u Iraku za Iran znači izložiti se skorašnjoj agresiji. Prisutnošću u Iraku pak direktno mogu održavati svoju prisutnost u Siriji, Libanonu, Pojasu Gaze... odnosno kroz cijelu dionicu tzv. "Osovine otpora". Zašto je to toliko bitno po Iran? Zato jer u slučaju da zaista budu napadnuti, bilo od strane SAD-a, Izraela ili neke treće zemlje, mogu "zapaliti" cijeli ovaj ogroman prostor i pucati iz sveg oružja, a to je nešto čega se pribojava čak i vojno moćni SAD.

Sve u svemu, govorili smo o anti-vladinim prosvjedima u Iraku ove jeseni. Buknuli su početkom listopada, kao pokret koji je oštro odbacivao kompletnu političku klasu, zajedno s američkim, ali i iranskim utjecajem (iako je riječ mahom o šijitskim prosvjednicima). Dakako, valja razumjeti i mlade Iračane i njihovu želju za slobodom, sve ove geopolitičke stvarnosti pretvaraju ih u žrtve jednog sukoba, a njihovu zemlju u arenu konflikta SAD-a i Irana putem posrednika. No, svi potezi imaju posljedice i na kraju idu nekome na ruku, a kada su gnjevni irački prosvjednici krajem studenog prošle godine spalili gotovo do temelja iranski konzulat u južnom gradu Najaf, činilo se da je iranski utjecaj u Iraku pao na vrlo nisku razinu.

I u tom kaosu, kada se iranska vlast suočavala s ogromnim izazovima iznutra i izvana, ubijen je general Qassem Soleimani. I njegovom smrću možda se sve preokrene. Jer sada ponovno imamo prosvjede, kako u Iranu tako i u Iraku. Ali Iranom sada stotine tisuća ljudi marširaju noseći njegove slike zajedno sa slikama ajatolaha, bivšeg (Homeinija) i sadašnjeg (Hamneija). Ne može se reći sa sigurnošću, ali može se nagađati, da među onima koji su jučer marširali Teheranom i tražili osvetu za ubijenog generala ima i onih koji su prije svega mjesec dana priželjkivali konačni pad iranske teokratske vlasti. Psihološki aspekt vanjskog i "zajedničkog neprijatelja" ne može se podcijeniti, a isti sada itekako dobro dolazi Iranu.

Nije tajna ni to da je sama iranska vladajuća struktura bila također razjedinjena. Tvrdolinijaši nikada nisu podupirali nuklearni sporazum koji je postignut 2015. (iz kojeg se Trump povukao 2018.), ključao je ispod površine sraz između njih i umjerenih političkih snaga u Iranu, a takvo stanje moglo je u konačnici ugroziti i samu Iransku revoluciju. Vanjska prijetnja ih je pak uvijek spajala, a sada naročito. Čak i u susjednom Iraku, gdje su razmirice između raznih šijitskih paravojnih i drugih skupina postajale sve vidljivije, sada odjednom vlada rijetko viđeni konsenzus - svi žele jedno: potpuni odlazak američke vojske iz Iraka.

Sutra će se u Bagdadu održati vanredna sjednica iračkog parlamenta na kojoj će se glasati o zahtjevu za potpunim povlačenjem američke vojske iz Iraka. Tu i dalje postoje frakcije koje će biti protiv toga, no zahtjev bi mogao proći. U isto vrijeme šijitske paravojne snage poručuju da ako SAD tada odbije napustiti Irak, onda su spremni i na vojni sukob kako bi ih izbacili iz zemlje. O tome što bi SAD napravio u takvom slučaju postoje različita mišljenja - neki smatraju da je to zapravo scenarij kojeg Trump priželjkuje kako bi u izbornoj godini rekao "evo, vraćam našu vojsku doma". Drugi pak smatraju kako američka "duboka država" takav scenarij neće dopustiti (činjenica jest da vojni zrakoplovi upravo lete prema regiji, mahom prema Kuvajtu, s tisućama dodatnih američkih vojnika). U svakom slučaju, ako se ova kriza zaista završi američkim odlaskom iz Iraka, bila bi to velika pobjeda za Iran, kao i scenarij kojeg se užasavaju zemlje poput Saudijske Arabije i Izraela.

No, sve što će se dogoditi u narednom periodu - a mogućnosti variraju od izbacivanja američke vojske iz Iraka do izbijanja rata između SAD-a i Irana - dogodit će se kao posljedica atentata na generala Soleimanija. I kakva god sudbina čeka Iran, on će biti snažniji zbog nove ikone koju je ubojstvom stvorio Donald Trump.

Već danas objavljuju se slike koje prikazuju ubijenog generala kao sastavni dio povijesne mitologije. Iako po ideologiji radikalno drugačija zemlja od jedne Kube, današnji Iran nastao je na revoluciji. Ono što je bio Castrov socijalizam bio je Homeinijev Islam, ali suština je bila ista - otpor prema imperijalizmu, borba za neovisnost.

Iran, bivša Perzija, je mudra nacija koja neće zbog ovog američkog atentata pucati sebi u nogu nekakvim ishitrenim činom. Smrt Qassema Soleimanija najbolje može biti osvećena na način da će se on, i nakon smrti, svojim likom i mitom, "boriti" protiv svih neprijatelja koji se namjere na Iran. Za Iran on sada uistinu postaje ono što je za Kubu bio i još uvijek jest zapovjednik Ernesto Che Guevara. A taj isti Che Guevara, nakon propale američke invazije u kubanskom Zaljevu svinja (Playa Giron), pisao je američkom predsjedniku Johnu F. Kennedyju te pritom istaknuo: "Moram Vam se zahvaliti za Zaljev svinja. Prije vaše invazije naša revolucija bila je slaba. Sada je snažnija no ikad".

Piše:D. Marjanović/advance.hr)