Palestinsko-izraelski sukob ponovno je u fokusu i ponovno na najtragičniji način - izraelske snage izvele su danas pokolj palestinskih prosvjednika na isti način koji bi u nekoj drugoj zemlji regije možda doveo do međunarodne vojne intervencije protiv takve agresije protiv ljudi i ljudskih prava. No, Izrael svojim potezima još jednom pokazuje cijelom svijetu da za njega vrijede neka druga pravila.

Piše: D Marjanović

Međunarodne organizacije za ljudska prava u zadnje vrijeme su se malo ohrabrile pa je tako i Amnesty International napade izraelskih snaga na palestinske prosvjednike tijekom zadnjih mjesec dana nazvao "ubilačkim pohodom". No, sve to neće imati velikog utjecaja dok Izrael bude uživao toliku potporu najveće svjetske sile koja je danas ponosno prebacila svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem znajući da je to dolijevanje benzina na vatru.

Strašne vijesti pristižu još od jutarnjih sati - u vrijeme pisanja ovog teksta izraelske snage ubile su najmanje 52 palestinska prosvjednika, ranili i ozlijedili ih više od 2,400.

Ono što se događalo zadnjih tjedana bilo je također za maksimalnu osudu - ubijanje nenaoružanih prosvjednika pa čak i novinara, no ovo što se dogodilo danas iziskuje dvostruku snažnu osudu: kao prvo Izraela, a kao druge svake zemlje koja ne smogne snage osuditi ovaj masakr.

Za osudu su i medijski napisi koji relativiziraju ovaj masakr na sve moguće načine pa se tako danas i ovih dana piše kako iza prosvjeda pod nazivom "Veliki marš povratka" stoji Hamas koji na taj način želi "ugroziti Izrael" ili se pak piše o tome kako palestinski prosvjednici "napadaju izraelsku granicu" približavajući se zlokobnoj ogradi koja opasava Pojas Gaze s gotovo svih strana (ni onaj mali teritorij koji graniči s Egiptom nije već dugo Palestince prijateljski dočekao).

Kako je u jednom od svojih zadnjih intervjua točno poručio i jedan od najistaknutijih kritičara izraelskog režima, Norman Finkelstein, Palestinci ne kreću na granice druge države oni se žele probiti iz zatvora u kojeg su smješteni.

Gaza jest zatvor, najveći "zatvor na otvorenom", no možda je koncentracijski kamp, najveći na svijetu, možda još i točniji opis.

Izraelska blokada ne samo da sustavno uništava živote oko 1,9 milijuna Palestinaca koji žive unutar Pojasa Gaze već bi uskoro život na ovom prostoru mogao postati fizički nemoguć.

Ujedinjeni narodi izradili su veliku studiju 2015. prema kojoj bi život na prostoru Pojasa Gaze mogao postati nemoguć već 2020. godine. Zanimljivo kako se tada i šef obavještajnih službi pri IDF-u (izraelska vojska), Herzl Halevi, složio s takvom procjenom te je upozorio kako bi to moglo biti vrlo opasno i po Izrael. "Humanitarna situacija u Gazi postaje sve teža, a ako eksplodira eksplodirat će u pravcu Izraela".

To je apsolutno točno i očekivano, a UN danas upozorava kako su njihove procjene o 2020. godini možda bile previše optimistične. Gaza je već sada pred slomom ili joj se upravo događa taj slom. Što bi tamošnja populacija trebala učiniti? Prihvatiti smrt? Neće to učiniti, naročito ne jedna populacija koja je toliko mlada (oko pola stanovnika u Pojasu Gaze imaju ispod 18 godina).

Ono što je fascinantno i što se definitivno ne spominje dovoljno je sama priroda ovog zadnjeg pokušaja proboja smrtonosne blokade koja ubija palestinski narod Pojasa Gaze. Naime, nakon niza godina u kojima su Palestinci na razne načine pokušali pružiti vojni otpor - što je gotovo uvijek išlo na ruku Izraelu koji je tako opravdavao svoje nasilje nad njima - ovog puta palestinska mladež okuplja se na granici u Gandhijevom stilu, mirnim prosvjedom i svojom masovnošću žele skrenuti pažnju svijeta na njih.

Izraelu se to nikako ne sviđa i na razne načine su pokušali isprovocirati žešću reakciju, potencijalno oružanu. Neki smatraju kako su zato i namjerno ubili nekoliko istaknutih palestinskih novinara, da bi gnjev učinio svoje. To se nije dogodilo ovog puta, bar ne još - dok izraelska vojska nemilosrdno otvara vatru na Palestince oni uzvraćaju praćkama i mahanjem svojim zastavama.

Jednog dana, ako taj dan ikada dođe, ovaj otpor će se slaviti u istom stilu kao što se danas slave otpori prema bivšim represivnim režimima diljem svijeta. No, taj dan će prvo trebati dočekati - danas živimo u periodu koji je nalik onom kada je Zapadni svijet još uvijek okretao glavu od aparthejd terora u Južnoafričkoj Republici da bi danas univerzalno, i pomalo licemjerno, slavili život i djelo Nelsona Mandele kojeg su inicijalno zvali teroristom.

Narod Pojasa Gaze zadnjih tjedana prosvjeduje onako kako se tvrdi da bi "trebalo". Mirnim i nenasilnim otporom. Na prosvjedima se ne ističu politički simboli, samo palestinske zastave. Tužno je gledati te tisuće ljudi koji prosvjeduju "po pravilu" sluteći kako za njih ta pravila neće vrijediti. Čak ni danas, nakon masakra koji još traje, teško se mogu naći riječi priznanja za ono što su učinili. No, poruka koja im se sada šalje je da njihov nenasilni otpor neće biti niti vrednovan niti hvaljen - takvo ružno ignoriranje kao da im između redaka poručuje da bi bilo bolje da se vrate uzaludnom ispucavanju raketa prema Izraelu kako bi ih Izrael mogao nastaviti bombardirati s neusporedivo većom učinkovitošću.

Izraelski pokolj Palestinaca danas nije bio samo zločinački već i bahat - vatra se na mlade Palestince otvarala u istom trenutku dok su Ivanka Trump i njezin suprug Jared Kushner pozirali pred kamerama otvarajući novu američku ambasadu u Jeruzalemu. Pokoljem Izrael je odaslao i jednu jako okrutnu poruku svim svojim neprijateljima u regiji - pokazali što mogu učiniti, ako žele, sada kada je američka potpora za njih dosegla još neviđene razine.

Ni Bushevi, ni Clinton, ni Obama nisu se željeli upuštati u preseljenje ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem znajući kakve će to posljedice imati. Trump se danas hvali kako je pokazao da se drži svojih "predizbornih obećanja" - da, ovog obećanja se drži, dok je sva ostala pogazio, naročito ona koja se tiče prestanka američkog vojnog intervencionizma na Bliskom istoku. Potezom također želi zasjeniti svoje prethodnike koje će sve redom prikazati "slabićima" koji nisu imali snage stajati uz Izrael tako čvrsto kao što sada to radi on.

Tko će dići glas protiv izraelskog pokolja Palestinaca? Europske "osude" bolje je ni ne spominjati - poručiti Izraelu da treba pokazati "suzdržanost" je krajnje licemjeran čin. Od relevantnih aktera jedine konkretne osude danas su stigle od Turske i Irana. Arapske sile su, po običaju, razočarale. Ni iz Rusije se ne može očekivati ništa - kao što se ne može očekivati ni kada Izrael bombardira Siriju koju navodno "štite".

Što je Palestincima preostalo? Između otpora i smrti se ne bira, ostaje im samo otpor. Ono što pak izaziva dodatnu jezu je činjenica da danas nije bio zadnji dan palestinskog prosvjednog marša, on je najavljen za sutra, 15. svibnja, dan "Nakbe", odnosno dan "Katastrofe" kako ga nazivaju Palestinci - dan osnutka države Izrael. Tog dana 1948. za njih je počela zaista velika katastrofa - 700,000 Palestinaca je moralo pobjeći ili je izbačeno iz svojih domova. Stotine palestinskih gradova i naselja su ili uništeni ili je sva palestinska populacija izbačena. Činjenica da se ovo događalo svega nekoliko godina nakon stravičnog Holokausta u Europi, koji je po magnitudi svakako bio još i daleko strašniji sistematski pokolj, ne može i ne smije biti opravdanje za ono što je učinjeno Palestincima, nažalost upravo taj narativ aktivan je i danas, a na patnju naroda Palestine okreću se glave čitavog Zapadnog svijeta.

advance.hr

Jedno od starih pravila u politici jest da se nikada ne smije dovesti u situaciju u kojoj su sve karte odigrane, pa povratka – ako se ne dobije sanjani maksimum – više nema. A baš se to dešava sada kada mnogi veliki igrači odigravaju, samo formalno na terenu Bliskog istoka, a zapravo na široj svjetskoj pozornici, igre nakon kojih za neke ništa više neće biti kao prije. U tim igrama i brojne uobičajene taktike i strategije rijetko su viđene, pa i nepoznate. Valjda zato jer su i mnogi ključni igrači po svojim profilima i dometima, ali i do sada neviđeno bolesnim sujetama kao pokretačima svega, također rijetko viđeni.

Piše: Zlatko Dizdarević

Pojednostavljeno, danas su mimo glavnog fokusa na prvoj liniji sudara, ne obavezno vojnog, dvije koalicijske trojke. Na jednoj strani zajedno su Donald Trump, vidno pogubljen u preopasnim nesnalaženjima (blago kazano), političkim groteskama i egzibicionizmima, potom Benjamin Netanyahu, nezajažljivi i samododjeljenom povijesnom misijom opijeni okupator i konačno, saudijski princ prijestolonasljednik Muhammad bin Salman, vlašću i ambicijama opsjednuti mlađahni beduin. Sva trojica zajedno košmarni su povod za zle slutnje najgore vrste.

Na drugoj strani, odjednom, ali dugoročno, bez obzira na vidljiviji »raketni« dio bliskoistočnog scenarija, moćnici su nekada respektabilne Evrope, lideri Njemačke, Velike Britanije i Francuske. Još uvijek dominantna Angela Merkel, poprilično nesnađena imitatorka nekadašnje »čelične lady« Theresa May i ambiciozni, drčni, ali po istinskim kapacitetima upitni Emmanuel Macron. Ishod krvave borbe za egzistencijalno pozicioniranje između ove dvije grupe, bez obzira na to što neće biti na bojnom polju, suštinski je za priču o budućim odnosima na planeti. Ako prva trojka prisili na bilo koji način Evropljane na savijanje kiičme, Trump, Bibi i zaigrani prestolonasljednik iz Rijada koji je već »sahranio« oca, kralja Salmana, morat će tada na novu liniju fronta. Tek tamo ih čeka istinska bitka bez neriješenog rezultata s Rusijom, Iranom, u pozadini Kinom, zemljama BRICS-a i nebrojenim drugim pristašama istinski novog svjetskog poretka. U tom sudaru jasni će biti i poraz i pobjeda.
Ako Evropa poklekne i odustane od obećanja datih da će nastaviti obećanu misiju s potpisnicama sporazuma i s Iranom, odoše i formalno pod ekonomsku i svaku drugu čizmu Amerike. Naprotiv, njihovo očuvanje na nogama, uspravno, otvara nove vidike za cijeli svijet. Gubitnicima se crno piše, prvo u vlastitim kućama, potom i na svjetskoj sceni. To valjda znaju.

Rat u kojem se istine na do sada neviđene načine izvrću sramnim medijskim dodvoravanjima zaigranim moćnicima pravda se groteskama o ljudskim pravima, demokraciji, pravdi, međunarodnom poretku itd. Iole razumnom promatraču jasno je, međutim, da je pokrenut temeljem procjena vlasnika globalnog kapitala, da im se poslušnici i potčinjeni otimaju. U odbrani otimačine svjetskih dobara de facto pljačkom, posebno energenata i vode, izmišljeno je takozvano »arapsko proljeće«. Njime su oni što se bude morali da se vrate u novi srednji vijek. Zato će ih voditi »umjereni islamisti (?!)«. A »revolucionare« operativce mraka vodit će Al Qaeda, ISIL i slični »koji će da ih obuče u vojnim znanjima, disciplini i surovosti...« Istinskim izmanipuliranim borcima za preobražaj snovi su oteti u startu.

Ova i slična precizno ispisivana uputstva »osloboditeljima«, u snishodljivo uvažavanim medijima Zapada, davno smo već zaboravili. Kolektivni umovi i pamet su oprani. Zato i jeste bilo moguće minulog četvrtka gledati kao normalno kako novinarima u Bijeloj kući detalje pogubne odluke Trumpa o ekonomsko-egzistencijalnom satiranju Irana objašnjava niko drugi do novi savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton. A ako je iko opasan po nacionalnu sigurnost Amerike, i šire, onda je to on. Jedan ga je pronicljivi američki novinar nazvao »cheerleaderom« Bushove administracije u invaziji na Irak s milion mrtvih, temeljem one monstruozne prevare i laži o Sadamovom oružju za masovno uništavanje.»So what!« Pa se čudimo gdje smo.

Priča o Bliskom istoku danas, mimo nijansi, jasnija je nego što se globalno prikazuje. Ukratko, Amerika, Izrael i Saudijska Arabija kao akteri i sponzori drame u Siriji, svako iz svojih razloga, do prije samo dva mjeseca tamo su gubili rat. Zemlja se oslobađa korak po korak. Propagandom preparirani to zovu »okupacijom« Sirije. Mentalna konstrukcija »najjačih na svijetu« poraz ne može podnijeti. Pogotovo ne od Rusije, davno otpisane i glupo zaboravljene. Vijetnam nije donio pamet. Posebno se ne može podnijeti činjenica povratka te »odjednom« Rusije na veliku geostratešku scenu. A uz Iran koji se dizao na svaki način na noge, nakon Sporazuma s pet svjetskih sila ( SAD, V. Britanija, Rusija, Francuska, Kina) plus Njemačka, topila se i nada Netanyahua o njegovoj vojnoj i svakoj drugoj dominaciji u regionu. Njihova ekskluzivnost posjedovanja atomske bombe na Bliskom istoku gubila je polako na značenju. Hezbollah, eno s kršćanima pobjednik na izborima u Libanu, blokirao im je ambicije tamo. Uzdizanje Sirije s Basharom posebno je zamućivalo sretne svevladarske vizije. Opsesije princa poletarca porasle su suštinski već preuzetom vlašću u Rijadu. Trump je pružio kinder-jaje bin Salmanu, a ovaj ga zgrabio. Unutra poruka: Iran je centar terorizma, Rijad je lider borbe protiv tog terorizma, a to vas košta toliko i toliko stotina milijardi dolara...Sjajno!

Sve ovo manje ili više poznato je u krvavoj priči o preigranosti Zapada na Istoku. I o nezajažljivoj pohlepi prebogatih da uzmu još više od sve siromašnijh, o lažima, prevarama, propagandi i propalom svjetskom sistemu kojeg činjenice više ne interesiraju, već samo nalog korporativnih i bankarskih gazda. Sistemi su se sveli na klanjanje lažima i obmanama. Tako je već i u vrhovima svjetskih institucija i organizacija, ali i država i njihovih aparata. U takvoj situaciji, evo i realne slutnje: mogućnost oružanog sudara dva vojna bloka, američko-izraelskog i rusko-iranskog uz definitivno lomljenje kičme Evropi.

Na jednoj je strani moćni sistem koji s Trumpom i okolnim čuvarima svjetske dominacije ubrzano podriva vlastite temelje potezima koje ne pamti moderna politika. Na drugoj je Evropa koja se sve više tek nostalgično može sjećati nekadašnje veličine, danas pogubljene u nedostatku snage da se vrati vlastitim vrijednostima i principima. Trump i njegovi mentori takvoj Evropi sada su kobajagi povodom Irana otvoreno podnijeli nož pod grlo ucjenjujući je hladnim saopštenjem »boltonovaca« i sličnih da sankcije zločinačkom Teheranu neće ni slučajno zaobići i sve evropske banke, ekonomiju i njihov business, ako se samo drznu da se ne povinuju presudi iz Washingtona.

Mnogi vodeći američki ekonomski analitičari odmah su se potrudili da razjasne kako nije riječ samo o parcijalnim sankcijama, već o cjelovitom sistemu represivnih mjera koje će doći Iranu glave jer se drznuo da ne poštuje »Zajednički sveobuhvatni akcijski plan« iz 2015. godine. Laž je ogromna, bez ijednog dokaza, po tvrdnjama iz relevantnih svjetskih institucija. A sankcije će automatski doći glave svima što posluju s Iranom. Mali dokaz »principijelnosti« je i odluka Washingtona da njihov »Boeing« mora odustati od dogovorene prodaje Iranu više od stotinu aviona u vrijednost oko 20 milijardi dolara!

Odluka evropskih vodećih zemalja da ostanu uz Iran ili ne, direktno je odluka o karakteru odnosa između Amerike i Evrope. Ili uz velike finansijske žrtve sačuvati kičmu, dostojanstvo i prosperitetnu budućnost, ili se zakovati dugoročno u vazalski pa i ponižavajući odnos s nesagledivim posljedicama, ekonomskim, političkim, kulturološkim, bezbjednosnim, temeljno civilizacijskim...

Naravno, eventualno savijanje kičme Evrope u ovom slučaju neminovno će biti i upaljač mnogim stanovnicima Starog kontinenta da pokažu svojim vladama kako nisu spremni ni na egzistencijalno ni na civilizacijsko poniženje. Bio bi to signal i konzervativcima u Iranu potisnutim od umjerenjaka, da Rohaniju kažu likujući: Eto vam vašeg povjerenja u Zapad ! I da krenu u akciju.

Pitanje je da li je »politička pamet« aktuelnih lidera Washingtona, Tel Aviva i Rijada uzimala sve ovo u obzir krećući u operaciju koja je već počela. Netanyahu avionima, Trump egzaltiran što je »glavni« na planeti, a junoša iz Rijada u smišljanju novih pasjaluka bližoj i daljoj okolini u ljubavi s Izraelom, a protiv najmržeg Irana. Iza ćoška lukavi Erdogan igra svoju igru nadvijajući se kao tamni oblak nad Balkan, njegovu otomansku opsesiju. Pri tome balansirajući orijentalno najmanje na dvije stolice, američkoj i ruskoj. Dokle će, vidjet će se. A iza dalekih brda eto i velike Kine, pa i mnogih drugih. Rusija se neće dati nazad, predaleko je i samoprofitabilno otišla. Ko se tu doista preigrao, bez šansi na povratak ako se ustanovi da je pogriješio, vidjet će se ubrzo.

U posebnom je problemu Evropa u igri kojoj je i sama doprinosila njušeći uvijek strasno dolare Bliskog istoka. I zatvarajući se pred izbjeglicama kojih nije bilo prije »arapskog proljeća«, proizvedenog na Zapadu.

novilist.hr

glavnaslika.pngČitave knjige što bi se mogle napisati kao odgovor ovom cinizmu iz kuhinje Donalda Trumpa, moguće je zamijeniti jednim jedinim prostim pitanjem, zapravo konstatacijom: pa, zar sedamdeset godina najbrutalnijih laži i prevara u slučaju Izraela i Palestine spram onoga što je odlučeno, potvrđeno, izglasano, potpisano... bezbroj puta, nije najbrutalniji dokaz svjetskih i UN “duplih standarda” – u korist Izraela! Zar nije bezočno kršenje svih izvornih, postojećih, uz to priznatih i potpisanih prava Palestinaca na samostalnu i suverenu državu, koja potom može pregovarati o svemu kako je i koliko normalno i moguće – svjetski jedinstveni “dupli standard” i to samo u korist Izraela i na štetu Palestine!

Bibi Netanyahu, jedan od de facto najvećih državničkih siledžija u svijetu, stigao je i u Bruxelles. Tamo ga je uz javni poljubac dočekala Federica Mogherini, Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost. Malo mnogo čak i za poznatu evropsku “uljudbu” što i poljubac siledžiji svrstava u simpatično-elegantni diplomatski manir. Ipak, onima koji su se i samo očešali o Bliski istok i proveli samo dan u Jeruzalemu, ostaje gorak okus i utisak da čak i liberalna Mogherini, ovim protokolarno dubioznim poljupcem sa nasilnikom koji hoće baš sve silom i šprdajući se sa svijetom, pokazuje duboku evropsku istorijsku nesvijest spram tamošnje zbilje, probuđenih duhova i značaja emocija.

Piše: Zlatko Dizdarević

Iole normalnima u svijetu nije trebalo ni mnogo vremena ni mnogo pameti da bi shvatili kako Trumpova priča o Jeruzalemu nije o “tome” – njemu ni vjera ni istorija ni pravo nisu fantazija – već da je, u suštini, u pitanju klasični pokušaj legalizacije bespogovorne dominacije koja se tamo podrazumijeva kao prirodno pravo. A eto, odjednom i iznenada sad im to pravo ugrožavaju širom svijeta raznim pobunama i suprotstavljanjima crpeći motive za to s pravom i u istoriji i u vjeri i pravu.

Politika siledžija

Na jednoj su se strani ljudi, u elementarnom smislu te riječi, oni što drže barem do minumuma vlastitog dostojanstva, podigli na noge širom planete braneći i sebe i principe temeljem nekada važećih vrijednosti u svijetu. Na drugoj strani je sila što je krenula da se nakon već pokazanog ruganja tim principima i tim vrijednostima, sa njima ponovo obračunava. Rezultat tog obračunavanja treba ovjeriti kao “priznavanje realnosti” što je gotova stvar, njima u korist, naravno.

Politika siledžija taj sve vidljiviji val otpora u najnovijoj storiji o Jeruzalemu već naziva “novim izvorom terorizma”. Računa na prijemčivost ove teze ušima svijeta, medijski prepariranog i već dovoljno preplašenog postojećim terorizmom. U toj priči posebno je još uvijek uglavnom uspješno sakrivena istina da je, eto, baš taj terorizam ciljano i inicijalno proizvela “sila nebeska” organizirajući, naoružavajući i na razne načine podržavajući tamo gdje treba talibane, mudžahedine, Al Qaede, ISIL-e, Nusre, Boko Harame... Oni se u relativno novoj vojnoj doktrini zovu – proxy snage. Poraženi danas ovdje, pojavit će se sutra onde.

Na pripremljenom terenu, samo nekoliko dana nakon Trumpove objave o Jeruzalemu kojom se potire sve do sada decenijama pa i vjekovima tamo važeće, makar i na nivou osporavane zbilje, započeta je igra koja se ruga samim temeljima međunarodnog poretka, onakvog kakvim ga pamtimo barem do nedavno. Prvo su Trumpovi štapski pijuni na groteskan način krenuli kroz UN i druge svjetske “forume” objašnjavati kako njegova objava “nema veze sa granicama tamo”, kako je u pitanju “snažan impuls mirovnom procesu”, kako se “time ništa ne prejudicira...” Da bi se došlo onda do suštine: Amerika neće više dozvoliti dvostruke standarde u UN u odnosu prema Izraelu kakvi se, eto, primjenjuju decenijama?!!!

Čitave knjige što bi se mogle napisati kao odgovor ovom cinizmu iz kuhinje Donalda Trumpa, moguće je zamijeniti jednim jedinim prostim pitanjem, zapravo konstatacijom: pa, zar sedamdeset godina najbrutalnijih laži i prevara u slučaju Izraela i Palestine spram onoga što je odlučeno, potvrđeno, izglasano, potpisano... bezbroj puta, nije najbrutalniji dokaz svjetskih i UN “duplih standarda” – u korist Izraela! Zar nije bezočno kršenje svih izvornih, postojećih, uz to priznatih i potpisanih prava Palestinaca na samostalnu i suverenu državu, koja potom može pregovarati o svemu kako je i koliko normalno i moguće – svjetski jedinstveni “dupli standard” i to samo u korist Izraela i na štetu Palestine!

Ili poslušnici ili idioti

Element koji ne postoji u politikama silnika, a evo sada isplivava na površinu u reakcijama širom svijeta, poznat je: njihov problem je što uvijek ispotiha računaju da su svi drugi na svijetu ili poslušnici ili idioti. Ili i jedno i drugo. Minimum dostojanstva onih koji nisu ni jedno ni drugo traži da im se dokaže da to nije tačno. Otud hiljade i hiljade ovih dana na ulicama bliskoistočnih, ali i drugih svjetskih gradova, otud suze u očima kada se preslušavaju pjesme Tanie Kassis, kršćanke iz Bejruta ili sugrađanke Julie Boutros.

Nikki Haley, Trumpova ambasadorica u UN-u za njih vjerovatno nije ni čula, jer nije ni njen gazda, a možda bi ponešto ipak dokučili da preslušaju na internetu Taniin “Jeruzalem”, ili “Islamo-Christian AVE”, pjesmu u kojoj se miješaju ezan i Ave Maria. Ili da vide suze u očima hiljada onih što hrle na koncerte druge kršćanke iz Bejruta, Julie Boutros. Povodom njenih pjesama kao što je “Pravednost je moja pravda”, pjevanim u Casino de Liban, a posvećenih borbi Hezbollaha i Hamasa, tamo ustaju na noge. Trump i Haley bi, izvjesno, bili šokirani. Tako egzaltirana podrška “teroristima”! Ali, i to je “realpolitika” koju bi klausrofobični silnici da gurnu pod tepih, kao i sve drugo što nije njihov proizvod.

U očekivanoj, završnoj fazi decenijama planirane predstave o otimačini Palestine, počelo je odigravanje najvažnijeg čina. Eliminacija posljednjih tragova onih vremena i onih međunarodnih principa koji kažu da sila ne može biti osnov konačnih rješenja. I da se moraju uvažavati i neki drugi temelji sazdani na odlukama donesenih na mjestima koja su za to predviđena, stvorena i neupitna. Benjamin Netanyahu, dugogodišnji premijer Izraela, Trumpov porodični ljubimac koji voli svijetu pokazivati od šake do lakta, ali i moćnik među onima što stanaru Bijele kuće iz hiljadu trgovačkih razloga daju potporu, ovih dana tragao je po svijetu za najvažnijom pobjedom: Javnom legalizacijom nebitnosti ovoga što je ostalo od međunarodnog poretka.

Sa tom idejom, Bibi Netanyahu, jedan od de facto najvećih državničkih siledžija u svijetu, stigao je i u Bruxelles. Tamo ga je uz javni poljubac dočekala Federica Mogherini, Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost. Malo mnogo čak i za poznatu evropsku “uljudbu” što i poljubac siledžiji svrstava u simpatično-elegantni diplomatski manir. Ipak, onima koji su se i samo očešali o Bliski istok i proveli samo dan u Jeruzalemu, ostaje gorak okus i utisak da čak i liberalna Mogherini, ovim protokolarno dubioznim poljupcem sa nasilnikom koji hoće baš sve silom i šprdajući se sa svijetom, pokazuje duboku evropsku istorijsku nesvijest spram tamošnje zbilje, probuđenih duhova i značaja emocija. Da se i ne govori o (ne)prepoznavanju smisla današnjih pjesama Tanie Kassis, Julie Boutros ili onih Um Kalsum u Egiptu nekad.

Legalizacija okupacije

Netanyahu je u Bruxellesu pokušao ono što je malo ko do sada među svjetskim agresivcima javno i zvanično pokušao – da legalizuje okupaciju kao politički prirodnu i normalnu činjenicu. Naprosto, kao realpolitiku! Njegov jednostavni pokušaj zločinačke podvale je sažet u rečenici: “Jeruzalem je glavni grad Izraela već tri hiljade godina. To je realnost. Priznavanje realnosti je suština mira, temelj mira...”

Da se ne ulazi sada u istorijske dubioze i (ne)istine o tri hiljade godina samo Izraela tamo, mimo svih ostalih postojećih kroz te milenije. Isto važi i za Jeruzalem kao glavni grad... I za dodatnu skandaloznu izjavu Netanyahua pred Evropljanima kako “Izrael već stoljeće pruža Palestini ruku mira, ali je stalno meta napada...” Zaboravio je samo da Palestini već sedam decenija, doduše uz lukavu pomoć svijeta, silom ne dozvoljava ono što je njihovo – državu. Pa su Palestinci zato valjda malo nepristojni i nepravedni.

Problem njemu i sličnima (pa danas i na našim prostorima) jeste u tome da mitovi nisu istorija. Ma koliko se ta bolesna strast pokušava legalizovati na svjetskoj sceni. Istorija su činjenice, dokazane i potvrđene. Ako je činjenica o priznavanju države Palestine i države Izraela poznata, zapisana i međunarodno verifikovana 1948, a ne samo mit u ime kojeg se nasilje vrši decenijama, ako je Palestina priznala Izrael, a jeste prihvatanjem Rezolucija SB UN-a broj 242 i 338, uz mnoge druge, zašto ekstremna cionistička linija kojoj pripada i Netanyahu to nije prihvatila i pročitala kao “realnost suštine mira”. Pa zato što je gradila novu realnost po svaku cijenu valjda silno računajući i sa onom konstatacijom mudrog Kanta iz njegovog traktata o “vječnom miru” gdje je upozorio kako je važno da se u ratu “ne počini ništa što bi potpuno onemogućilo kasnije pomirenje...”

Netanyahu, otkako je na vlasti, uporno čini baš sve najgore proizvodeći prirodni otpor poniženih kojima je oduzeto elementrano i priznato pravo na državu. I evo ga pred stanjem koje je već sasvim blizu onemogućenom pomirenju. Samo da još to stanje verificira kao dovršeno i to kao “suštinu i temelj mira”. Groteskno. U Bruxellesu je tražio i da mu Evropska unija prizna cijelu igru kao realnosti svršenog čina – otimanja. Bez obzira na to što ni svi Jevreji u Izraelu, ni svi drugi u svijetu ne misle da je to garancija vječne sigurnosti Izraela. Kao što je to Netanyahuu kazala ovih dana, recimo, Tzipi Livni, ministrica spoljnih poslova Izraela od 2006. do 2009. i kasnije dvije godine ministrica pravde. I ne samo ona, već na različite načine i ne malo drugih Izraelaca u politici, kulturi, vojsci, medijima.

Logika sile

Nasuprot njima, Trumpu i njegovim obožavateljima trenutno na vlasti, važnija je logika sile kojoj se najviše vjeruje. Objašnjava je podatak što ga je ovih dana objavio američki “Kongresni istraživački servis” o upotrebi sile i američkim intervencijama u svijetu, još od 1800. godine do danas. Da se ne ide u prošlost od oko dvije stotine godina, dovoljan je podatak o vremenima koja još živi postojeća, starija generacija: dok su SAD bile “angažovane” od 1948. do 1991. u 46 vojnih intervencija po svijetu, od 1991. do danas broj intervencija je učetvorostručen ili – porastao za 188!

Netanyahu je iz srca i duše pohvalio Trumpovu odluku o Jeruzalemu kao cjelovitom glavnom gradu Izraela i izrazio uvjerenje da će ga Evropa slijediti. Da mu je neko pustio da čuje pjesmu Julie Boutros čiji je naslov “Pravednost je moje oružje”, vjerovatno bi se, ili grohotom nasmijao, ili mrtav hladan kazao: “Ona je u pravi, ovo je sa Jeruzalemom pravednost...”

Evropljani su kazali Netanyahuu u Bruxellesu “odlučno ne”. To mu je, čak, zvanično saopštila u završnici njegove posjete tamo i lično Federica Mogherini. Izraelski premijer je, možda, tako i shvatio da poljupci u Evropi ne moraju značiti nešto osobito važno i obećavajuće. Važniji je interes. Uostalom, Britanci su tome poodavno učili buduće vazale sa Bliskog istoka. Netanyahu koji je u Bruxelles došao prvi put nakon 22 godine, nije tamo dobio što je htio. Možda jednostavno zato što su ujedinjeni domaćini shvatili da nije njihov interes da se uzdrmava Sveti grad tri vjere među kojima su i dominantno one njihove, kršćanske.

To što Trump ovo nije shvatio, a teško će i ubuduće, držeći se interesa i partnera definisanih po njegovom ukusu, pomalo je i razumljivo. Za to će dobiti povelik račun i kod kuće i sa Bliskog Istoka. A što cijelu priču neće uporno da prihvati ni Netanyahu, mada je riječ i o pravu njegovog naroda da pored ostalih ima budućnost tamo, samo je zato jer bez prestanka uči iz mitova a ne iz istorije.

Za početak bi im, možda, dobro bilo da poslušaju, bar s vremena na vrijeme, Um Kalsum i pjesme koje su dizale milione Egipćana na noge, Juliu Boutros o pravednosti kao oružju i Taniu Kassis o Jeruzalemu. Ako im je možda bliža, može i Dalida jer je iz Pariza, a zapravo porijeklom sa Nila. Eno im njene mitske pjesme “Helwa Ya Baladi”. Prevod je nepotreban jer riječ je o zvucima srca i duše, a ne o riječima. To je ono što Trump, Netanyahu i slični neće nikada razumjeti. Evropljani su bar shvatali kroz istoriju da im interes nalaže drugačije se ponašati prema Istoku sa kojeg isisaše sve što su mogli.

Geostrategija, nafta i lažni poljupci kod mudrih uvijek idu pod ruku u proračunatom odnosu. To je istorija, nije mit.

 

avangarda.ba

las vegas3Nije se teško složiti: u Las Vegasu se desio strašan zločin koji bi svugdje drugo u svijetu, pa naravno i u samoj Americi – da ga je izveo (ne)Amerikanac ili neko druge vjere, bio okarakteriziran kao najcrnji terorizam. Ovdje nije. U pitanju je gest ludog čovjeka čiji je, eto, i otac bio teški kriminalac. “Luđački čin” je izveden temeljem okolnosti koje su po zakonu i još više u skladu sa tradicijom i onim što je “way of life”. Mada se to tako ne kaže. Naravno, kada se sve ovo desi onda to znači da nešto baš i nije pošlo po svim pomenutim “zakonskim elementima”. To onda ljudi koji formiraju javno mnjenje, hrane mitologiju i pumpaju nacionalni ponos nazivaju “cijenom slobode”. Slobode za što, za slobodno imanje oružja koje nas iznenadi jer puca. Ili zato što neko od vlasnika miliona komada tog oružja iznenada nije zdrav.

Piše: Zlatko Dizdarević

Danas je već dobro poznata priča o najkrvavijoj manijakalnoj pucnjavi u Americi, u Las Vegasu. O pucnjavi kobajagi ni iz kakvog drugog razloga osim ludila pojedinca, Stephena Paddocka, u zemlji čije su “slobode” – sve do slobode ubijanja onako – zagarantovane pa neka bude što biti mora. Uključujući evo i 59 mrtvih poput razbijenih glinenih golubova, i oko pet stotina ranjenih. Novinarski lovci na upečatljivost i živopisno dočaravanje spektakla drame nisu prvoga dana uspjeli da dokuče manje važan podatak. Koliko je žrtava stigao metak manijaka koji je konzumirao demokratsku slobodu Amerike, onu da legalno ima ko zna koliko dugih cijevi što po definiciji služe za ubijanje, a koliko ih je skončalo pod nogama onih što su gazli sve pred sobom u panici da ostvare jedno drugo pravo, pravo na život.

Dva dana nakon klanice na koncertu country muzike, ovaj odnos sa stečenim pravom na otužje i oduzetim pravom na život nije se više pominjao. Barem koliko mi znamo ovdje, mnogo neslobodniji što se tiče slobode na pucanje ’nako. Da su prava na nacionalnu, vjersku ili ideološku mržnju kao povodu na pucanje u pitanju, to bi onda bila druga stvar. No, to je druga priča. Mi nismo ni blizu najslobodnijoj zemlji na svijetu i kad se dobro razmisli, baš nek nismo.

Prosta demokratska matematika

Sve ovo danas možda i ne bi imalo više smisla pominjati, posebno kada se zna da dotični “luđak” eto nije ni ISIL, ni musliman, ni odnekud iz istočnih divljih krajeva. Onolikoj transparentnosti ludila u korištenju slobode kao tamo, u Las Vegasu, čak se ni ova porijekla nisu mogla prišiti, ma koliko se preostali dronjci ISIL-a iz nekog vjerovatno sirijskog buđaka trudili da krvavi luđački “heroizam” pripišu sebi. A neki jedva dočekali pa potrčali da im povjeruju.

Nažalost, netom po uranjanju u obamrlost od užasa povodom svega što se tamo desilo, počela se prizivati i nevjerica nad reakcijama vrha “najslobodnije zemlje” koje su bile baš onako fluidne kao što je i priča ljudskosti svekolikih sloboda. Najupečatljivija, prva predsjednikova izjava bila je pohvala “fantastičnoj reakciji policije”(?!). Potom su počele da isplivavaju nevjerovatne konstatacije. I činjenice pred kojima je svijet sa ove strane pameti (i poimanja sloboda) u dubokoj nevjerici. Sve to onda nagoni i na potrebu da se doista razjasnimo povodom nekih globalno nametnutih vrijednosti izdignutih na pijedestal neupitnih standarda pred kojima ostatak planete, mimo rodoslovnika tih kriterija, mora da se pokloni. Bez ikakve primisli da sve to može da bude i drugačije.

Čovječanstvo zna šta je to “American way of life” kao njihova dostignuta zbilja i naš san da se i mi, eventualno, jednoga dana makar približimo tom istinskom Holywoodu smatrajući da na putu sreće nema dalje. Ovo je, možda, pomalo pojednostavljeno i ironično ali, na to se valjda može imati prava znajući šta se to tamo desilo i kakva nam objašnjenja tim povodom pristižu preko okeana. Znamo, naravno, da je i sama Amerika poprilično podijeljena u vezi sa percepcijom svojih sloboda ukoliko se tu uračunava i sloboda “luđaka” da vuče bez problema sa sobom desetine dugih cijevi čineći po koncertima, šoping centrima i školama to što je ovaj put manijak u Las Vegasu učinio...

Ali, u zemljama koje su udžbenik demokracije i neupitni uzor sloboda, ta druga strana nije uspjela evo već decenijama da se izbori za makar radikalno smanjenje mogućnosti za pucanje jer je to protiv onoga što većina doživljava kao “way of life”. Prosta demokratska matematika time kazuje da oni što ne misle kako je ovo stvar sloboda, već je nasilje nad slobodama, nisu relevantan korektiv načinu života kojim se Amerika ponosi.

Cijena slobode

Dva dana nakon najkrvavijeg masakra ove vrste u istoriji zemlje – uzora na Zapadu i mnogima na Istoku, Bill O’Reilly, donedavni neupitni mitski komentator “Fox Newsa”, ozbiljne konzervativne mašine za “formiranje pameti” u Americi, izgovorio je rečenicu koja definiše smisao tamošnjeg sistema vrijednosti, “krvnu grupu” društva i države, karakter vrijednosti koje se zovu život i sloboda... Čuveni O’Reilly je kazao doslovce nakon krvavog pira u Las Vegasu: “Ovo je cijena slobode...!” Indijanci, starosjedioci Amerike, danas su tamošnjim slobodama ubijanja dovedeni na nivo folklora za pokazivanje rezultata tih sloboda, kazali bi – Haug!

Dan iza pokolja i samoubistva svakako ludog ubice “iz nepoznatih razloga, saznalo se odjednom, eto, da mu je i otac bio takav i ko zna ko još u familiji. Za razliku od terorista koji nisu ludi ali im je važna neupitna genetika. Saznalo se, usput, još nešto. Odande je doprla vijest da će svi ranjeni u masakru koji je bio “cijena slobode”, a nemaju zdravstveno osiguranje, morati sami da snose troškove liječenja! Zašto? Pa zato što je zdravstveno osiuguranje svih dramatično upitna kategorija u slobodnom društvu. Poznato je da u demokratskim društvima ono važi za neke, a za neke, što su u većini, ne. Samo u totalitarnim društvima mogu svi slobodno i besplatno da se liječe.

Nije ovdje poenta što je u Americi ovako kako je. Oni, naravno, imaju pravo da uređuju svoje živote shodno svom izboru, u sistemu koji su sami sebi smislili. I tu su privilegovani u odnosu na mnoge druge koji su pristali, na ovaj ili onaj način, da “uživaju” svoje navodne slobode onakve kakve su im drugi nametnuli, pa i Amerikanci slobodni čak i obavezni da nameću drugima razne slobode. Političkim pritiscima, novcima ili slobodnim oružjem. I to je, međutim, mnogo više problem onih koji su na to pristali ili sa mukom u sebi, ili doživljavajući političke orgazme što ih se voli na takav način “odande”.

Nije ovdje tema ni propitivanje sistema zdravstvenog osiguranja ni bilo kojeg drugog sistema osiguranja, obrazovanja, informisanja, ili bilo čega iz palete prava koja čine njihov, ili bilo čiji tuđi život takvim kakav je u njih. Uostalom, istorija fetiša spram oružja u Americi ima svoje značenje, svoju mitologiju, svoju ugrađenost u mentalitet, ona je dio tamošnje genetike, kulture, literature, muzike... Metak je uzdignut do nacionalnog identiteta. I njegova vrijednost zato je neupitna i nedodirljiva. On očigledno ima za mnoge tamo smisao dokaza snage i postojanja.

Ako je ovo makar i djelomično tako, onda smo se sasvim prirodno približili beskrajno bitnom aspektu priče koji zatvara “vicious circle” cijele priče, a ne pominje ga se ni približno onoliko koliko zaslužuje: na nečemu što je toliko rudimentarno ukorijenjeno u psihologiju nacije, najlakše je graditi ono što je temeljno najbitniji elemenat “najslobodnijeg i najdemokratskijeg društva na svijetu” – business. Proizvodnja novca po svaku cijenu kao mentalni sklop i cilj egzistencije, ispred i iznad svega drugog. Pravljenje novca kao razlog za život i opravdanje za smrt, novac kao politika, sila, prijateljstvo ili neprijateljstvo, ljubav, uspjeh ili poraz. Novac kao “cijena slobode” da se i u granapu kupi što više oružja koje naravno puca, jer to će pucanje tražiti novo oružje. To se zove business!

Mit o Divljem zapadu

Onoliko mrtvih u Las Vegasu na mjestu na kojem nisu trebali biti, a jesu u momentu kada se desio “feler” u pravu na posjedovanje desetina dugih cijevi bez provjere razloga, mentalnog zdravlja posjednika, sposobnosti rukovanja, itd. neće i ne može biti razlog da se dovedu u pitanje “way of life” i posao sa stalnim obnavljanjem privatnog nacionalnog arsenala od oko 300 miliona komada raznih alatki za ubijanje (američki podatak) po tamošnjim kućama. A ko će time da ubija, a ko samo da se pravi važan poštujući kaubojsku tradiciju, ili se tek malkice liječi – e to je stvar koja je mnogo manje važna od poštivanja mentaliteta nacije i istorije. I od businessa kao razloga da se živi, a potom taj život “kao najispravniji model” nametne i svima drugima.

Nije se teško složiti: u Las Vegasu se desio strašan zločin koji bi svugdje drugo u svijetu, pa naravno i u samoj Americi – da ga je izveo (ne)Amerikanac ili neko druge vjere, bio okarakteriziran kao najcrnji terorizam. Ovdje nije. U pitanju je gest ludog čovjeka čiji je, eto, i otac bio teški kriminalac. “Luđački čin” je izveden temeljem okolnosti koje su po zakonu i još više u skladu sa tradicijom i onim što je “way of life”. Mada se to tako ne kaže. Naravno, kada se sve ovo desi onda to znači da nešto baš i nije pošlo po svim pomenutim “zakonskim elementima”. To onda ljudi koji formiraju javno mnjenje, hrane mitologiju i pumpaju nacionalni ponos nazivaju “cijenom slobode”. Slobode za što, za slobodno imanje oružja koje nas iznenadi jer puca. Ili zato što neko od vlasnika miliona komada tog oružja iznenada nije zdrav. Šta bi da je još terorista, kao što su oni iz Al Qaede (ne i onda kada su potrebni “projektu” kupovina oružja) koji takođe slobodno nabavljaju oružje, slobodno pronalaze nevine žrtve i slobodno ubijaju. Ali nisu ludi, već su teroristi.

Teško je složiti se, sa ove strane pameti i poimanja slobode, da je događaj iz Las Vegasa samo “cijena slobode”. On je i cijena poimanja businessa u kojem je život ništa ako predmeti kojima se ti životi dokidaju jesu unosan posao. U svakoj ozbiljnoj zemlji – a malo ko sumnja da je Amerika ozbiljna, cilj politike jeste i da zaštiti svoj business, svoju slobodu i svoj način života.

Američki političari sve to štite na neupitan način. Patriote svugdje na svijetu svojim životima plaćaju cijenu te slobode. Business tako obezbijeđen ne smije se suzbijati. America first! I to današnji političari znaju i zato podržavaju mit o Divljem zapadu. Uostalom i tamo su herojskog i pravednog ubicu Billy the Kida veličali do neba, a Patt Garretta, štreberski poštenog šerifa koji mu je dohakao i danas smatraju šonjom i izdajicom. Bio sam u Old Mesilli, u New Mexicu gdje je zatvor u kojem je Garrett držao konačno zatvorenog Kida. U krčmi pored zatvora slušao sam moderne kauboje koji su mi objašnjavali tu storiju navijajući za negativca. Kao i za tada dolazećeg “ludog” teksašanina G.W. Busha koji je dolazio umjesto šminkera sa univerziteta Georgetown i Yale, Billa Clintona...

Ono što ne štima u cijeloj ovoj priči sa našeg dekadentno balkanskog aspekta pravednika, jeste dosta prosto kao pitanje: kako može biti demokratski i slobodarski uzor onaj ko prodaje legalno oružje ubojicama luđacima da bi se na tome zaradilo, a ubojstva se onda proglašavala “cijenom slobode”. To je još malo pa patriotska smrt, jer su pali u odbrani mitskog, istorijskog i autentičnog načina života. Ranjeni će se pritom liječiti od vlastitih para jer se novac od onih desetak i stotina miliona drugih pucaljki, sigurno kao rezultat dobrog businessa vratio ljudima što su sve demokratski odobrili. Sve je udžbenički.

Mi to možda ne razumijemo, ali to je naš problem. Važno je da učimo od najvećih.

avangarda.ba

Kobajagi protiv terorizma ca largeBorba protiv terorizma najdramatičnija je tema u svjetskoj politici danas. Tinja ispod nje i uporno i opasno zaoštravanje  između Kongresa, medija i tamošnjih »liberalnih demokrata« s Rusijom. Ne zna se gdje je toj priči kraj

Piše: Zlatko Dizdarević

Svako malo krv se prolije ulicama velikih gradova Evrope. Žrtve nisu ciljane, ciljana je smrt. Krv prolivena u drugim dijelovima svijeta manje je medijski atraktivna. Ovo u Evropi zove se terorizam. I jeste terorizam. Ono tamo zovu odavde borbom za demokraciju i ljudska prava, a nije to. U Evropi mu je ime islamski ekstremizam. I jeste, uz ostalo, i to. Drugi radikalni ekstremizmi sada se ne pominju. Temeljem pameti koju formiraju politika i poslušni mediji to je objašnjivo.

Da zanemarimo krv kao kurentni marketinški medijski spektakl. Ovdje kažu da je terorizam u današnjoj formi započeo 11. septembra u New Yorku. Nije tačno, ciljano je izmišljen i planiran mnogo ranije. Oni što se ovim bave hladne glave i mimo programiranih umova ili vlastitih računica  to znaju.

Ovih dana neprekidno se postavlja pitanje – ima li tomu kraja. I šta poslije kraja terorizma. Nema kraja jer se to neće. Nije cilj! Kraj nije interes ni profit. ISIL jeste doista poražen, ali to u ovom kontekstu nije bitno jer se terorizam, ma kako krvoločan bio na Bliskom istoku, nastavlja spektakularnije na Zapadu. O ostalima se uglavnom šuti. Da li je važan podatak da je Boko Haram obezglavio, zaklao, zatukao, uništio i razorio u Africi desetinama puta više nevinih nego sveukupno u Evropi. Nije, jer oni nisu naši. Oni se ne tiču. I to je danas  razumljivo. Ljudska rasa se odavno već dijeli na naše i njihove. Po mnogo čemu.

Sve ovo odavno ne igra posebnu ulogu povodom pitanja »šta da se radi«. Uvjerenje unaokolo je da se jaki satraše u »borbi protiv terorizma«. A on buja sve više. Pogledajmo malo – mimo dnevnih objašnjenja koja peru um – kako je počelo, u kome se pravcu sve razvija i šta nam slijedi već sutra. Riječ je o nekoliko minulih decenija i godinama pred nama. Da se ne ide dalje.

Prepoznatljive su uglavnom tri faze u rađanju nasilja na međunarodnoj sceni, sve u ime akcija protiv »terorizma« koje su vodile uvijek, naravno,»najprogresivnije snage u svijetu«. Prva je započeta u vrijeme Reagana u SAD-u. Zločinci su identificirani i uništeni u Salvadoru, Guatemali, Hondurasu i Nikaragvi. Posljedice »čišćenja« su trajne i poznate. Nazivi za akciju i reakciju su bili različiti, ali se malo ko u svijetu usprotivio zvaničnim varijantama ponuđenim prepariranoj javnosti na Zapadu. Iz tog vremena pamte se i prvi »teroristi  samoubojice«. Oni nisu došli sa strane, na tragu fanatizma.

Druga faza je bila početna za današnje stanje. Obilježio je G.W. Bush prevashodno na Bliskom istoku. Prije u Afganistanu, pa Iraku, Libiji, kroz intervenciju Sharona u Libanonu...Priprema za Afganistan »kojeg treba ubaciti tamo Sovjetima u stomak kao njihov Vijetnam« (Brzezinski), išao je kroz Pakistan. Tamo su regrutirali mladiće za vjerske škole, medrese, i fanatizirane ih učili vještinama s kalašnjikovima i ručnim bacačima, protiv bezbožnika komunista u Afganistanu.

I Reagana i G.W. Busha su već zaboravili. Pomalo i Al Qaedu i Osamu Bin Ladena (porijeklom bogatog Saudijca). On je u tom ratu i stvoren. A nakon Twinsa u NY i ostalih zločina unaokolo pokrenute su lavine akcija u ime anti-terorizma. Ne dugo poslije, Al Qaeda je proglašena »zastarjelom«, pećinskom organizacijom iz Pakistana, sposobnom samo za pojedinačne operacije. Rođen je zato ISIL nakon što je njihov »kalifa« al Baghdadi, kao, odbio poslušnost nasljedniku Bin Ladena Zawahiriu. Suštinska razlika sa Al Qaedom je bila u promoviranom povijesnom mitu o kalifatu. Mit uvijek lakše zapali strasti od bilo čega drugog.  Zaluđene tada nije teško proizvesti. Pogotovo nakon Iraka 2006. kada je donešena odluka da »naši momci« neće više direktno intervenirati u ratovima na tuđem terenu. Neka se za »nas« tuku »njihovi«, uključujući i teroriste koje ćemo naoružavati.

Obama je, htio ili ne, postao tvorac treće faze u »borbi protiv terorizma« koja je zapravo proizvodila novi terorizam, a ovaj – novi business. I tako u vicious circles. Njegov se nadahnuti govor na početku mandata, održan u Kairu, činio iskrenim i iz uvjerenja. Smjerao je pravdi, istini i na tom tragu državi Palestini pokraj zaštićenog Izraela. Gledao sam tada po ulicama Amanna Arape kako plaču od sreće. Pokazalo se kako je Obama bio ili naivan vjerujući da to može, ili da, ipak, nije tako mislio. Potom je Kongres »nagradio« kobajagi umjerenu opoziciju u Siriji vojnom pomoći od 500 miliona dolara. Sve je uglavnom završilo na kontovima ISIL-a, Al Nusre isl. U igru su uvedeni dronovi, a priču su preuzeli strateški saveznici Amerike kojima je vlastiti interes bio važniji od interesa Washingtona: I Saudijska Arabija (posebno), i Turska i Izrael, uz ostale na svoj način, podupirali su klasične teroriste. Za to su u cjelokupnoj medijskoj igri, optuživani Rusi, Iran, koliko je bilo potrebno Kina, da se o Hezbollahu ne govori. Ono što je zakovala Hillary Clinton dok je bila državni sekretar, J. Kerry nije mogao da ispravi.

Priča je dovedena do apsurda. Saudijska Arabija postala je centar borbe protiv terorizma i sjedište »arapskog NATO-a«, ali niko ne govori o Jemenu koji se pod njihovim kišobranom polako, ali sigurno pretvara u novi centar zla jer se tamošnja katastrofa ne može završiti drugačije nego najcrnjim terorizmom. Trumpu je važno da je utrpao Rijadu više od stotinu milijardi dolara oružja »u borbi protiv terorizma« (uz tri stotine milijardi po drugim osnovama) što je groteskno kao povod, a potom prodao Kataru avione za nove milijarde, da se brani od Saudijske Arabije...

U uspaničenoj Evropi nikad niko i nigdje, isto kao i u Americi i u UN-u, ni slučajno ne postavlja ključno pitanje koje bi se moralo postaviti ako se doista hoće otvoriti razgovor o pobjedi nad  terorizmom. Pitanje, zašto terorizam ? Zašto izbjeglice ?

Otkud ih odjednom sada a nije ih prije bilo ni stoti dio od ovoga sada iz Iraka, iz Sirije, Libije. Pominje se ciljana destabilizacija Evrope, ali ne i depopulacija tamošnjih država i društava u kojima je počelo klijanje srednje klase. To nije dobro za otimačinu resursa. Nude se primamljivi odgovori  klasi koja zna onoliko koliko joj je objašnjeno: Terorizam je zato što je to Islam! Evo i da se uopće ima smisla upuštati u moguće odgovore na civilizacijsku debilnost te teze, šta da se radi s podatkom da su muslimani i brojčano i procentualno ubjedljivo najveće žrtve terorizma ISIL-a i sličnih.

Zašto se za neke žrtve svjetlima državnih zastava osvjetljavaju Eiffelov toranj, Vijećnica u Sarajevu ili Stari most u Mostaru. A niko ne zna odgovor na pitanje zašo tih svjetala nema iako su ubijene stotine civila, žena i djece, žrtava terorizma u državi koja nije »naša«.

Pitanja »zašto« ovim povodima nema jer bi pošteni odgovori  »zato što...« vodili do drugih izvora drame.

Borba protiv terorizma najdramatičnija je tema u svjetskoj politici danas. Tinja ispod nje i uporno i opasno zaoštravanje  između Kongresa, medija i tamošnjih »liberalnih demokrata« s Rusijom. Ne zna se gdje je toj priči kraj.

Rusija nije u pomenutom klubu boraca protiv terorizma, kako to kažu oni što se satraše u tom obračunu, a de facto proizvodeći novi terorizam koji je već postigao »zadovoljavajuće« stanje straha kod  običnih šetača po svjetskim avenijama i shopping centrima. To više nema veze s ISIL-om povodom kojeg je budalaština pominjati danas NATO ili vojsku bilo koje vrste. Teroristi nisu više primarno na ratištima gdje im tenk ili raketa nešto mogu. Oni su među generacijom onih što su zaluđeni mitovima, nametnutim duhovnim treninzima, ali i objektivnom stvarnošću koja se stvara, podržava, stimulira...Pa i u predgrađima velikih gradova.

Na drugoj strani, kao posljedica svega ovoga buja i novi »soft terorizam« onih struktura koje trljaju ruke od zadovoljstva jer su razne građanske slobode stavljene pod kontrolu. Živjelo vanredno stanje u borbi protiv terorizma. Sloboda je opasna, nadzor je zakon. O tome malo ko govori. Nije li poraz civilizacije građanskih društava kada, recimo, Francuzi masovno iznova i iznova produžavaju zakon o vanrednom stanju koji je svugdje i uvijek – zakon protiv građanskih sloboda. Ma kakvo mu obrazloženje bilo.

Sudbina »borbe protiv terorizma«, toliko razvikane u svijetu i međunarodnoj  političkoj birokraciji takva je da će i dalje – ojačavati terorizam. Da li zato jer ne znaju o čemu se radi? ili zato, da se bude grub do kraja pa kaže, jer je to interes i projekat. Neka se samo preračuna kome je šta taj terorizam donio. U novcima, u eneregentima, u geostrateškom profitabilnom pomjeranju, u eliminiranju onih koji su bili spremni da se na razne načine opiru otimačkoj dominaciji, u ovladavanju  svekolike pobjedničke filozofije vladanja u svijetu: samo je interes bitan, samo sila može realizirati veliki interes, samo je ljudski život malog čovjeka na putu tom interesu nebitan.

(novilist.hr)