Prvi put u modernoj arapskoj historiji Amerika je ponudila mito prije nego što je iko pristao na uvjete

Piše: Robert Fisk

“Palestina” se poredi sa mnogim stvarima. Najduži kolonijalni rat na svijetu, “pakao-katastrofa” – nezaboravni Churchillov epitet – i mjesto izraelskog “rata protiv terorizma”, sukob u kojem bi mi trebalo da vjerujemo da Palestinci igraju ulogu al-Kaide ili ISIL-a ili bilo koje druge organizacije u čijem su stvaranju pomogli Zapad i njegovi saveznici, a s kojom će se Izrael boriti u naše ime.

Ali ponekad se ispostavi da se Palestina nalazi u Bermudskom trouglu. Palestinci nestaju. Prestaju postojati. Zaboravljeni su, irelevantni, izvan polja straha, bola, nepravde i okupacije o kojima smo nekad znali slušati. Niko ne može zamisliti šta se dešava ovim Palestincima. Poput aviona i brodova koji su zalutali u mitski trougao, oni se nisu ni trebali naći tamo. Tužno je vidjeti ih da odlaze. Ali to je misterija.

 Posljednje dvije sedmice ilustriraju navedeno. Trumpov egocentrični potrčko i zet Jared Kushner, pristalica izraelske kolonijalne ekspanzije na arapskoj zemlji, krenuo je sa Trumpovim “specijalnim predstavnikom za mirovni proces” Jasonom Greenblattom (čovjek koji kaže da “naselja na Zapadnoj obali nisu prepreka miru”) da bi razradili ekonomski temelj Trumpovog “dogovora stoljeća” oko rješavanja palestinsko-izraelskog sukoba.

Kushner je otišao u posjet muslimanskim državama ubicama, od kojih neke na čelu imaju opasne tipove i diktatore – Saudijsku Arabiju i Tursku među njima – da razgovaraju o “ekonomskoj dimenziji” ovog mitskog posla.

Bliskoistočni lideri mogu biti ubice sa mnogo mučitelja koji im pomažu ostati na vlasti, ali nisu posve glupi. Jasno je da Kushner i Greenblatt trebaju bezobrazno mnogo novca za svoje planove konačne destrukcije palestinske državnosti – govorimo o milijardama – a arapski lideri s kojima su se susreli nisu čuli ništa o političkoj “dimenziji” Trumpovog “dogovora“. Zato što vjerovatno ne postoji. Naposljetku, Trump misli da je premještanjem američke ambasade u Jeruzalem i njegovim proglašenjem glavnog grada Izraela, riješio pitanje najsvetijeg grada.

Naši novinarski titani se nisu oglašavali – možda su i oni pali u Bermudski trougao – i nisu imali apsolutno ništa reći, baš ništa, o Kushnerovom pohodu ludosti po Bliskom istoku. Nazvali su ga, neizbježno, “brzinskom turnejom” u kojoj će ovaj glupavi mladić – čitaoci će prepoznati CNN-ove jednako neizbježne klišeje – “pripremiti saveznike za proljetnu realizaciju” plana.

Ova nejasnoća je zadivljujuća, jer je Kushner-Greenblattov fandango u stvari bio istinski historijski događaj. Nečuven koliko i bizaran, jedinstven u novijoj arapskoj historiji zbog svoje drskosti, kao i zbog svojih skandaloznih očekivanja.

Jer ovo je prvi put u modernoj arapskoj historiji – zapravo modernoj muslimanskoj historiji – da je Amerika iskonstruirala i pripremila mito PRIJE nego što su pristali oni koji bi trebalo da uzmu novac; prije nego što je zapravo rekla Palestincima i drugim Arapima šta bi trebali učiniti kako bi se dočepali plijena.

Obično, Amerikanci ili EU iznose grandiozne prijedloge za “mir” – dvije države, sigurnost Izraelu, održivost Palestincima, razgovori o zajedničkom kapitalu, kraj jevrejskih kolonija na okupiranoj arapskoj zemlji, izgradnja uzajamnog povjerenja, izbjeglice, uobičajeno – i onda lagano sugeriraju da bi bilo finansijski isplativo da svi počnu razgovarati.

Ali sada se bankovni račun uspostavlja prije dogovora klijenata. Same banke – moramo uključiti Saudijsku Arabiju, zar ne? – nisu čak ni čule kojim investicijama su njihova sredstva namijenjena. Koliko puta možete smjestiti Berzovni krah Južnomorske kompanije u Bermudski trougao?

Amerikanci od Arapa ne žele bianco ček. To će biti veoma veliki ček sa određenim iznosima, koji će se dati ljudima koji baš nikada nisu – kao okupirana, potisnuta, napuštena zajednica – tražili novac od bilo koga. Naravno – a ovo je Kushnerova ideja – Palestinci bi bili sretniji da imaju više.

Ali, ko je ikada vidio, u svim krvavim palestinskim protestima, demonstracijama i vapajima očajanja i masakra, samo jedan transparent sa zahtjevom za velike poslovne prilike, nove autoceste, hotele s pet zvjezdica, bolnice ili prenatalne klinike?

Palestinski zahtjevi su identični: pravda, dostojanstvo, sloboda i – da – povratak izgubljene zemlje, makar samo one koju im je Izrael oteo na Zapadnoj obali. Od hiljada nenaoružanih nevinih koji su izbrisani u velikim ratovima u Gazi, čija će se porodica sada zadovoljiti američkim čekom u zamjenu za kraj svih njihovih ideala, snova i političkih zahtjeva? Ali opet, zašto bi nam bila važna ijedna od tih porodica?

Bermudski trougao je u posljednjih nekoliko dana u svoj vrtlog uvukao još jednu palestinsku žrtvu: preliminarni izvještaj UN-a o masovnim ubistvima nenaoružanih Palestinaca u Gazi koja su počinili izraelski vojnici i snajperisti. Ubili su one koji demonstriraju od 30. marta prošle godine protiv zatvaranja u enklavi i za njihovo pravo, prema rezoluciji 194 Generalne skupštine UN-a, da se vrate u domove svojih porodica ili da dobiju naknadu za njih.

Više od 200 Palestinaca je ubijeno, a oko 18.000 je ranjeno. UN je istraživao 189 smrtnih slučajeva. Istražitelji UN-a su mislili da su se možda u dva navrata naoružani palestinski muškarci infiltrirali u masu da pucaju na izraelsku vojsku, ali čak i najpovršnije čitanje UN-ovog izvještaja na 22 stranice jasno pokazuje da su mrtvi uglavnom žrtve namjernog i ciljanog napada. Među njima su bili novinari, zdravstveni radnici, djeca. Izrael možda čini ratne zločine, zaključio je UN-ov izvještaj.

Ali svaki novi rat, svaki novi broj žrtava, svaki novi izvještaj UN-a postao je normalan. Ili je možda ta riječ “normalizirana”. Najočitiji primjer je dokument UN-a od 25. februara. Demonstranti su pripadali “terorističkom” Hamasu, navodi Izrael. Istraga je bila “teatar apsurda”, objavio je portparol Izraela, “izvještaj koji je prema Izraelu neprijateljski, lažljiv i pristran”.

Ali šta smo očekivali? Otkako je Izrael upropastio i ponizio i politički uništio jevrejskog pravnika Richarda Goldstonea nakon njegove razorne kritike izraelskog bombardiranja Gaze u periodu 2008-2009. optužbe Izraela i američkih jevreja za njegov antisemitizam i unutrašnje „zlo“ (ovo drugo od Alana Dershowitza, naravno) čini da grijesi čak i američkog demokrate Ilhan Omar izgledaju djetinjasto – izvještaji UN-a tek su nešto više od tapete. Ipak, ništa od ovoga nije važno.

Palestinci čak trebaju biti obmanuti zatvaranjem američkog konzulata u Jeruzalemu i njegovim spajanjem sa ambasadom Washingtona u Izraelu kako bi se poboljšala “efikasnost i utjecaji [američkih] diplomatskih angažmana”, izjavio je ambasador David Friedman, koji također, sasvim slučajno, podržava izraelsku eksproprijaciju zemlje na Zapadnoj obali, ali tvrdi da želi “dvodržavno rješenje”.

Hanan Ashravi je jednostavno i elokventno objasnila da spajanje konzulata sa ambasadom “nije administrativna odluka. To je čin političkog napada na palestinska prava i identitet, i negiranje historijskog statusa i funkcije konzulata, koji datira skoro 200 godina unazad.” I imala je pravo. I niko nije obratio pažnju. Bermudski trougao je jednostavno progutao i američki konzulat.

Je li razlog za sve ovo što Trump sada forsira moral i tako neizbrisivo prlja američku zastavu da smo svi, nekako, zakazali na Bliskom istoku sa principima, obećanjima i humanosti, i prihvatili vječnu tamu – čak i ako se ovo drugo smatra dogovorom stoljeća? Da li se to dešava kada upadneš u Bermudski trougao? Zbogom Palestincima. Zar nisu znali da je to opasna teritorija? Zar nisu čuli priče? Ako mene pitate, sve je misterija.

(TBT, Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)

Za elementarnu diplomatsku pristojnost porazan je rad egzibicionista tipa Pompea, Boltona, Pencea i sličnih oko »gazde«

Piše: Zlatko Dizdarević

Onima koji iole prate svjetska zbivanja nije nepoznato do koje je mjere bezmalo sve unaokolo postalo ni sjena vremenima kada je i bivalo i različitih interesa i sukoba, ali se puno toga rješavalo na dostojanstveniji način. Od ispostavljanja zahtjeva velikih malima do toga kako su oni na sve to odgovarali. I sila se uvijala u koliko-toliko diplomatske rukavice. Veliki su i u nadmenosti barem pomalo lagali o svojim namjerama, a mali su se pravili da im vjeruju. Ta vremena prevarantske pristojnosti su prošla. Oni što misle da su najveći i da im sve na svijetu pripada nemaju ni potrebe, ni vaspitanja ni vremena za diplomaciju.

Oni što su mali svojim formatima – makar i drugačiji bili nekada – utrkuju se u snishodljivom dokazivanju vazalske spremnosti na sve što im se kaže. Frustracije ostavljaju za gaženje još manjih od njih. Onima što na krhotinama nekadašnjeg digniteta mazohistički čekaju nove naloge za samoponižavanja.

Dokaza bahatosti i arogancije danas je na svjetskoj sceni pregršt. Amerika s Trumpom zasjela u tome na tron. Za elementarnu diplomatsku pristojnost porazan je način na koji rade egzibicionisti tipa Pompea, Boltona, Pencea i sličnih oko »gazde«. I smišljaju dokaze sile. Evo primjera unazad samo desetak dana:

Uz niz kontroverzi u tužno poslušnoj Varšavi ipak eno tzv. »svjetske konferencije« protiv Irana. Za račun SAD-a i još više Izraela. Cilj im je bio proglasiti ih najvećom terorističkom pošasti u svijetu. Naravno, mimo svih zala u kojima je »organizator« učestvovao i danas učestvuje. Pri tome Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost, javno i nečuveno »obećava« Vrhovnom lideru Irana Ajatolahu Ali Khamneiu, uz proslave četrdesete godišnjice Revolucije: »Ne mislim da ćete imati još koji rođendan u kojem ćete uživati...«

Opet u Varšavi, istovremeno, ministar vanjskih poslova Mike Pompeo hladno prijeti Rusiji i partnerima u izgradnji »Sjevernog toka 2«, kako će »Sjedinjene Američke Države učiniti sve što je u njihovoj moći da zaustave projekt izgradnje tog plinovoda...« U jednostavnom čitanju to je i upotreba sile protiv Rusije i drastičan pritisak na evropske firme koje učestvuju u izgradnji... Toliko o svjetskom poretku.

Danima teku i pripreme za »legalizaciju« silom i neustavno (samo)proklamiranog Juana Guadioua za predsjednika Venezuele uz svrgavanje legalno izabranog predsjednika Madura. Washington je u UN-u od 193 članice pridobio za taj projekat 21 državu. Ali, one se u svjetskim poslušnim medijima zovu »međunarodna zajednica«. Ostale, njih 171, eto nisu ništa. Naravno, nije samo cilj neposlušni Maduro, već pomjeranje jezička na vagi u odnosima Washingtona s Rusijom i Kinom.

I u narednoj siledžijskoj epizodi opet je operativac Mike Pompeo. Valjda kao bivši direktor CIA-e iz perioda sofisticiranih tortura po Bliskom istoku, eto ga minulih dana u Budimpešti gdje zna kako zahtijevati od domaćina da se »odmaknu« od Moskve i Pekinga. Za početak, valjda i kao dokaz poslušnosti, moraju se prekinuti sve veze s kineskim tehnološkim divom Huawei. Zahtjev Mađarima je upakovan u zajednički zahtjev svim članicama NATO-a. Za početak.

Ovakvi primjeri do sada rijetko viđene političke arogancije mogu se potražiti jedino u vremenima hladnog rata i rigidne podjele na ideološko-vojno-ekonomske zabrane unutar kojih se pitanje poslušnosti nije postavljalo. Ali, i tada su postojali oni izvan, u različitim statusima interesnih nepripadanja i nesvrstavanja. Ovo je sada druga priča. Ambicija Trumpa i njegovih poslušnika iz opskurnog »deep statea« , proteže se daleko izvan »blokova«. Njihova primarna opsesija su Kina, Evropska unija, Rusija i Iran. Kina kao div koji se već pojavio iza brda na svom novom a mitskom »putu svile«.

EU jer se mora konačno umrtviti i poklopiti zbog onoga što jeste, ali i zato što se još uvijek otimaju snagom i ambicijom poput Njemačke i Francuske, pa mogu postati primjer i drugima. Rusija je već ogromna glavobolja kao ponovo vojna i geostrateška sila. Uz to, svaki dan je u nečemu bar pola koraka ispred Washingtona. Iran – da ništa drugo – noćna je mora Izraelu. A tamo, na Bliskom istoku, realnu pa i nuklearno naslućivanu moć mimo Netanyahua niko ne smije imati! Ukratko i zajednički – kaubojština kao mentalitet i nerealnost spram današnje situacije u svijetu, to mora staviti pod svoju kontrolu. Neupitno.

A da li je neupitno?

Pođimo redom: Na konferenciju u Varšavu koja je, usput, ovim ponizila vlastitu tragičnu istoriju u kojoj su ih Iranci spašavali i ugošćavali kad im je bilo najteže, pristigla je druga, pa čak i treća diplomatska garnitura iz svijeta. Bez Kineza, Rusa, naravno Iranaca, bez ministara iz značajnih evropskih zemalja poput Njemačke i Francuske, bez prve osobe EU diplomacije Federice Mogherini. Čak im ni Palestinci nisu htjeli doći znajući da će tamo nesuvisle cionističke bajke o »izraelsko-palestinskom mirovnom procesu« pričati Jared Kushner, Trumpov zet-savjetnik.

Uz ove i niz sličnih detalja, iz Varšave su već nakon prvog dana pristizale vjestice nalik na političke skečeve, poput izjave Pompea kako oni baš i ne očekuju da svi učesnici budu suglasni sa svim predočenim zaključcima... Ali, Iran je monstrum i sve što se mora učiniti protiv njih i njihovih pomagača, ostaje! Pa vi zaključujte šta hoćete. Izrael se mora umiriti, strateški je partner i više od toga.

Prijetnja Pompea da će se učiniti »sve« da se zaustavi Sjeverni tok ide na račun Rusije i Njemačke kroz koju plin ide prema Češkoj i dalje, do Italije... Zanimljiva prijetnja ali će još zanimljiviji biti odgovor onima kojima se prijeti. Mnogi će se prisjetiti kako je ko prošao u igri s Rusima u minulih pet godina. Recimo na bližem i daljem istoku.

Ma koliko pritisnuta golim interesom pretendenata na njena rudna i energetska blaga, što izvana od onih koji su se dugo smatrali vlasnicima tih blaga, što iznutra od razvlašćenih domaćih naftnih bogatuna – Venezuela bije svoju bitku uz mnoge jake među onih 171 u UN-u što, kao, nisu »međunarodna zajednica«. Teško da će »osvajači« odustati, ali je sigurno da će se napadnuti braniti. Ne zaboravimo, bio bi to prvi pravi rat u novijoj istoriji, u samom komšiluku Amerike.
Konačno, Mađarska i »upozorenje« povodom Huaweia i šire: Reakcija mađarskog ministra vanjskih poslova Szijjartoa pljuska je u lice Pompeu. »Ogromnim licemjerjem« nazvan je zahtjev da Mađarska odustane od odnosa s Kinom i Rusijom ostajući u ekskluzivnoj familiji Zapada... Dovoljno.

Na tragu ovog buđenja svijeta i okretanja vlastitim interesima, uz dignitet i ispravljanje kičme – kod nekih sporije a kod nekih brže – depresivno je pitanje, gdje smo tu mi u koje su upirali oči mnogi u svijetu? A danas pristajemo da trčeći služimo mnogima pa i direktno na našu štetu. Od naloga koje ćemo energente uzimati a koje ne smijemo mada su jeftiniji, do mizerne šutnje kada nam se nečije »pravo« na našu teritoriju glasno pominje, od predsjedničkog turističkog šunjanja i selfija uz ogradu Bijele kuće u kojoj su nekada zajedničkog predsjednika primali kao najvećeg svjetskog uglednika, sve do pljuvanja po vlastitoj zastavi i državi kojoj si predsjednik, ili ushićenog proglašavanja tuđeg »sultana« svojim predsjednikom...

Odgovor je tužan. Mnoge su države u svijetu napadnute, ili im je naređivano ovo ili ono, mimo njihovog interesa i dostojanstva. Pa se nisu dale. Neke su pale, a neke ušle u istoriju jer ih »sila nebeska« nije porobila. To je sutra istorija za njihove nove generacije. Nas ovakve kakvi smo danas niko u minule tri decenije nije napao. Onda kad jeste, prije sedamdeset godina, izašli smo kao pobjednici i heroji. Sada nenapadnuti savijamo kičmu i dodvoravamo se unaprijed pogađajući šta ko od nas traži. Pa i da potpišemo njima u korist sve što im treba – međunarodni zločin jučer u Venezueli a danas i u Iranu ako nam namignu. To se zove, naravno, stvar principa.

Kao što će sutra, u nekoj drugoj situaciji, u ime principa, partnerstva i ljubavi, nečije potpisivanje protiv nas biti, valjda, sasvim normalno. To je logika malih. Takvi se popravljati ne mogu. Mogu se samo birati drugi no, to je druga priča, za one sa kičmom.

(novilist.hr)

Povodom obilježavanja godišnjice pobjede Islamske revolucije 11. Februara 2019.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka je mir i blagoslov na našem Učitelju i Poslaniku, Ab-al-Kasemu Al-Mustafa Muhammedu, na njegovoj čistoj i besprijekornoj porodici, na njegovim izabranim ashabima i na onima koji ih slijede u milosrđu do Sudnjeg dana.
Među svim nacijama koje trpe ugnjetavanja, malo je onih koji se trude pokrenuti revoluciju, a među narodima koji su se uzdigli i pokrenuli revoluciju, rijetki su bili oni koji su joj svjedočili i slijedili cjeli tok revolucije, ili su otišli dalje od samog mijenjanja vlasti i očuvanja svoje revolucionarne vrijednosti. Međutim, revolucija iranske nacije - koja je najveća i najpopularnija revolucija suvremene ere - je jedina revolucija koja već četrdeset godina opstoji s ponosom, spašena od izdaje upravo svojim vrijednostima, i koja je sačuvala svoje dostojanstvo i originalnost slogana unatoč svih iskušenja koja su se doimala nepremostivima. Dakle, doživjela je ulazak u drugu fazu samo-razvoja, izgradnje društva i civilizacije. Svim srcem pozdravljam ovaj narod, generaciju koja je pokrenula i nastavila pokret i generacije koje trenutno stupaju u veličanstveni i globalni fenomen drugih četrdeset godina!

Dan kad je svijet bio podijeljen na Zapad i Istok, i nitko nije pretpostavljao da će doći do velikog religijskog pokreta, Islamska Revolucija u Iranu je snažno i slavno zakoračila na scenu, razbila okvire, usprotivila se zastarjelim svjetskim klišeima, spojila religiju i materijalni svijet i proglasila dolazak nove ere. Očekivale su se mnoge reakcije od vođa devijacija i ugnjetavanja - ali uzalud. Što god da je desna i lijeva modernost (Zapad i Istok) učinila, od potvaranja do ignoriranja, kako bi opsežnim naporima ugušili ovaj novonastali i jedinstveni glas, to ih je samo približio njihovoj nužnoj smrti. Danas, nakon proslave četrdesete godišnjice pobjede Revolucije i četrdeset godina nakon “Deset dana svitanja”, jedan od dva centra animoziteta već je nestao, a drugi se bori s teškoćama koje signaliziraju njegovu skorašnju smrt u bliskoj budućnosti. S druge strane, Islamska Revolucija napreduje uz očuvanje i pridržavanje svojih parola.
Moguće je pretpostaviti datum isteka za sve, ali globalna gesla ove religijske Revolucije su iznimna, ona nikada neće isteći, jer su u skladu s ljudskom prirodom u svim razdobljima. Sloboda, etika, duhovnost, pravda, neovisnost, dostojanstvo, racionalnost, bratstvo, nisu ograničeni na jednu generaciju ili društvo, tako da bi se uzdigli u nekom razdoblju i iščezli u sljedećem. Nemoguće je zamisliti ljude koji preziru te vrijednosti. Zabilježeni slučajevi oklijevanja naspram tih vrijednosti posljedica su postupaka dužnosnika koji su okrenuli leđa tim vjerskim vrijednostima, a ne zbog njihove privrženosti i nastojanja da ih se postigne.
Islamska revolucija, koja je poput živog i nepokolebljivog fenomena, je uvijek fleksibilna i spremna ispraviti svoje pogreške, ali nije revizorska ili pasivna. Ona je pozitivno osjetljiva na kritike, smatra ih božanskim blagoslovom, kao i upozorenjem onima koji ne djeluju prema njihovim riječima. Ipak, zahvaljujući Bogu, to je nikako ne udaljava od njenih vrijednosti, koje se miješaju s religijskim uvjerenjima ljudi. Od same uspostave sustava Islamska Revolucija nikada nije patila i nikada neće patiti od stagnacije i recesije, i ne vidi nikakav sukob i kontradikciju između revolucionarnog dinamizma i političkog i društvenog poretka. Umjesto toga, ona vječno brani teoriju revolucionarnog sustava.

Islamska Republika nije reakcionarna i nema nedostatak percepcije i razumijevanja pred novim pojavama i situacijama. Međutim, snažno se pridržava svojih načela i vrlo je osjetljiva na svoje granice kada su u pitanju njeni suparnici i neprijatelji. Ne posmatra neprecizno svoje redove i smatra da je važno zašto i kako će ustrajati. Nesumnjivo, jaz između htjenja i stvarnosti uvijek je mučio idealističku savjest, međutim, ova praznina je ispunjiva, a u posljednjih četrdeset godina ona je popunjena u mnogim slučajevima, a naročito će biti još snažnije ispunjena u budućnosti, uz prisutnost mlade, vjerne, mudre i motivirane generacije.
Islamska Revolucija iranskog naroda bila je moćna, ali milosrdna, opraštajuća pa čak i prema tlačiteljima. Ona nije počinila nijednu ekstremističku i devijantnu radnju koja je obilježila mnoge druge pobune i pokrete sa stigmom. Ni u jednom sukobu, čak ni protiv SAD-a ili Saddama Husseina, mi nismo ispalili prvi metak i u svim slučajevima branili smo se nakon neprijateljskog napada. Naravno, to je uzrokovalo snažan udarac odbrani. Od svog osnutka, ova Revolucija nikada nije bila nemilosrdna niti je ikad prolijevala krv. Također, ona nije bila ni pasivna niti oklijevajuća. Stojeći odlučno i hrabro protiv nasilnika i razbojnika, branila je potlačene. Ova revolucionarna hrabrost i junaštvo, ta iskrenost, upornost i suverenitet u potpori potlačenih u cijelom svijetu predstavlja izvor ponosa za Iran i Irance u ovom globalnom i regionalnom području djelovanja, i može vječno trajati!

Sada, na početku novog poglavlja u životu Islamske Republike, želio bih se obratiti mojim dragim mladim ljudima: generaciji koja kreće prema drugom dijelu Velikog džihada i nesebičnog nastojanja za izgradnju velikog islamskog Irana. Prvi dio mog obraćanja odnosi se na prošlost.
Dragi moji! Ne možete učiti nego li iz vlastitog iskustva ili slušanja iskustava drugih. Mnogo od onoga što smo vidjeli i iskusili, vaša generacija još nije doživjela i vidjela. Mi smo vidjeli a vidjet ćete i vi. Desetljeća koja su ispred vas su vaša desetljeća, a vi ste ti koji bi trebali štititi svoju Revoluciju dok ste spremni i puni motivacije, te je približiti njezinu velikom idealu, to jest, nastanku nove islamske civilizacije i pripremiti se za podizanje Velikog sunca wilayata (neka naša duša bude žrtvovana za njega) Imam Mahdija, neka je mir na njega. Da bismo u budućnosti poduzeli stalne korake, moramo biti dobro upoznati sa prošlosti i učiti iz iskustava prethodnika. Ako se ova strategija zanemari, laži će zamijeniti istinu, a budućnost će biti ugrožena nepoznatim prijetnjama. Protivnici revolucije snažno su motivirani u nastojanjima da šire iskrivljenja i laži o prošlosti, pa čak i sadašnjosti, iskorištavajući novac i sve potrebne alate za to. Razbojničke misli, uvjerenja i svijesti su obilne i istina se ne može slušati od neprijatelja i njegovih vojnika.
Islamska Revolucija i sistem koji je iznjedrila su se uzdigli od nule. Prvo, sve je bilo protiv nas: korumpirani režim Taghuta (tlačenje od strane pahlavidskog režima) koji je, osim svoje ovisnosti i korupcije, tiranije i državnog udara, bio prvi kraljevski režim u Iranu koji su stranci snagom oružja doveli na vlast. Protiv nas su bile i vlada Sjedinjenih Država i neke druge zapadne vlade, potom iznimno kaotična situacija unutar Irana, kao i sramotna zaostalost u znanosti i tehnologiji, politici, duhovnosti i bilo kojoj drugoj vrlini.

Drugo, prije nas nije bilo nikakvog prethodnog iskustva, a putem koji se našao pred nama niko od nas nije kročio. Očito, marksistički ustanci i njima slični ne mogu predstavljati uzor za revoluciju koja je nastala iz srca islamske vjere i znanja. Islamski revolucionari počeli su bez prethodnih primjera i iskustava, a kombinacija republike i islama i sredstva za njezino formiranje i napredovanje nisu ostvareni osim kroz božansko vodstvo kao i blistavo srce i veliku misao imama Homeinija. I to je označilo prvu brilijantnost Revolucije.
Zatim je Revolucija iranske nacije, toga dana, dotadašnji bipolarni svijet pretvorila u tri polarna svijeta, a potom, s padom i nestankom Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika te pojavom novih polova moći, nova dihotomija “Islama i arogantne fronte” postali su istaknuti fenomen suvremenog svijeta i žarišna tačka koja privlači svjetsku pažnju. S jedne strane, aspiracijski pogled potlačenih nacija, pokreti koji traže slobodu i neke države u svijetu koje traže neovisnost usredotočene su protiv Revolucije, a s druge strane, uvrijedljivi i zlobni pogledi svjetskih režima i ucjenivačkih davitelja. U takvim okolnostima svijet je usvojio drugačiju orijentaciju, a seizmička moć Revolucije uzdrmala je uspokojene faraone. Neprijateljstva su počela punim intenzitetom, i da nije bilo veličanstvene moći vjere i motivacije ovog naroda i nebeskog podupiranja vodstva našeg velikog Imama Homeinija, bilo bi nemoguće odoljeti neprijateljstvu, zavjeri i zlobama usmjerenim protiv nas.

Usprkos svim tim teškim problemima, Islamska Republika je iz dana u dan koračala većim i jačim koracima. Proteklih 40 godina pokazali su veliki džihad, sjajna dostignuća i nevjerojatne pomake za islamski Iran. Opseg napretka koji je iranska nacija postigla u posljednjih četrdeset godina je prepoznat iznimno dobrim u usporedbi s sličnim rasponima nakin drugih velikih revolucija poput Francuske revolucije, Oktobarske revolucija Sovjetskog Saveza i Indijske revolucija. Strategija džihadskog upravljanja inspirirana islamskom vjerom i vjerovanjem u načelo da "možemo to učiniti" – kojom nas je Imam Homeini (r.a.) naučio - pomogli su Iranu u postizanju dostojanstva i napretka na različitim područjima.
Revolucija je okončala dugu povijesnu dekadenciju, a zemlje, koja je tijekom dinastija Pahlavida i Qajara bila jako ponižena i krajnje retrogradirana, je počela brzo napredovati. U svom prvom koraku, revolucija je sramotni režim tiranske monarhije pretvorila u popularnu i demokratsku državu upotrijebivši element nacionalne odlučnosti - što je suština sveobuhvatnog i istinskog napretka - u središte vladanja zemljom. Tada je to pretvorilo tadašnje mlade u glavne preteče razvoja i ključne igrače u upravljanju zemljom. Preneseni duh i vjerovanje da "možemo to učiniti", te zahvaljujući sankcijama neprijatelja, naučio nas je da se oslanjamo na domaće kapacitete, a to je bilo uzrokom mnogobrojnih blagoslova:

Prvo: Jamčila je stabilnost i sigurnost zemlje; teritorijalni integritet i zaštitu granica - koje su bile meta ozbiljnih prijetnji neprijatelja - i dovele su do začuđujuće pobjede u osmogodišnjem ratu, što jeuzrokovalo poraz Ba'atističkog režima i njegovih američkih, europskih i istočnnjačkih pristaša.

Drugo: Djelovala je kao motor zemlje u razvoju područja znanosti i tehnologije, te u stvaranju vitalnih, ekonomskih i konstrukcijskih infrastruktura koje i dalje iz dana u dan rastu. Nekoliko hiljada znanstvenih postrojenja, nekoliko hiljada infrastrukturnih i projekata potrebnih za zemlju u područjima građevinarstva i prometa, industrije, energetike, rudarstva, zdravstva, poljoprivrede i vode. Milijuni diplomiranih studenata, hiljede fakulteta i sveučilišta diljem zemlje, na desetine velikih projekata, kao što su nuklearne centrifuge, matične stanice, nanotehnologija, biotehnologija itd., a koji se svrstavaju u sam vrh svijeta. Razvijajući se šezdeset puta više od ne-naftnog izvoza i dostižući gotovo deset puta više industrijskih jedinica. Kvaliteta industrijskog sektora napredovala je desetak puta više nego prije, industrija koja se oslanjala samo na sklapanje i montažu pretvorena je u domaću tehnologiju sposobnu za proizvodnju. U različitim inženjerskim disciplinama, uključujući i obrambenu industriju, uočen je vidljiv napredak. Postignuta su dostignuća na kritičnim područjima medicine i poziciji zemlje kao jednog od autoriteta u medicine. Desetci drugih primjera napretka su ishodi tog morala, kao i društvenog angažmana i kolektivnog osjećaja koji je Revolucija dala zemlji. Prije Revolucije Iran je imao nultu proizvodnju znanosti i tehnologije, nije imao nikakvih sposobnosti u industriji osim za sklapanje i nikakvu sposobnost u znanosti izuzev u prevođenju knjiga i drugih djela.

Treće: Revolucija je povećala kulminaciju učešća javnosti u političkim pitanjima kao što su izbori, suočavanje s unutarnjim problemima, učešće u nacionalnim arenama i dešavanjima koja uključuju borbu protiv arogantne fronte. Što se tiče socijalnih pitanja, potaknula je, na primjer, humanitarna pomoć i sudjelovanje u dobrotvornim aktivnostima koje su započele prije revolucije. Nakon revolucije, ljudi su punim srcem sudjelovali u pružanju usluga onima koji su pogođeni prirodnim katastrofama i socijalno ugroženima.

Četvrto: Zapanjujuće je ojačala politička oštroumnost naroda i njihovo viđenje međunarodnih pitanja. Revolucija se proširila izvan ograničenog broja elita koje su tražile izolaciju, često poznate kao prosvijećene, na polje političke analize i razumijevanja međunarodnih pitanja po pitanjima kao što su zločini Zapada, a posebice Sjedinjenih Država, Palestinski uzrok i povijesno ugnjetavanje Palestinske nacije, stavove, poroke, pojave, I intervencije i postupanja drugih naroda i slično. Ova vrsta intelektualizma postala je široko rasprostranjena i dostupna masama širom zemlje i u svim područjima života, a ova i slična pitanja postala su razumljiva i jasna čak i za tinejdžere i djecu.

Peto: Revolucija je rasporedila javne objekte i postrojenja u zemlji na način koji je bliži pravdi. Ako ja, kao vrlo skromna osoba, nisam zadovoljan funkcioniranjem pravosuđa u zemlji, to je zbog činjenice da ova uzvišena vrijednost treba zasjati kao jedinstveni dragulj u Islamskoj Republici, ali još nije. Međutim, moje nezadovoljstvo ne bi trebalo značiti da nije učinjen nikakav posao na uspostavi pravde. Stvarnost je ipak takva da naša postignuća u borbi protiv nepravde u protekla četiri desetljeća nisu usporediva ni sa jednim drugim periodom naše prošlosti. Za vrijeme režima Taghuta i tiranske dinastije većina usluga i prihoda zemlje bila je dostupna samo maloj skupini stanovnika glavnog grada ili njihovim kolega u drugim dijelovima zemlje. Ljudi u većini drugih gradova, posebice u udaljenim područjima i selima, bili su na kraju popisa i često bili lišeni osnovne infrastrukture i usluga.
Islamska Republika je jedna od najuspješnijih svjetskih vlada u smislu izmještanja svojih usluga i bogatstva iz centralnog dijela u sve druge dijelove zemlje, te iz bogatih područja i gradova u siromašne četvrti. Statistike koje jasno govore o izgradnji cesta i stambenoj izgradnji, osnivanju industrijskih centara, reformi po pitanju poljoprivrede, distribuciji električne energije, vode, kao i izgradnji medicinskih centara, sveučilišta, brana i elektrana čak i na najudaljenijim dijelovima zemlje, zaista nas čine ponosnima. Svakako, svi ti napori nisu reflektovani zbog neučinkovitog propagiranje službenika Islamske Republike, niti su to priznali strani i domaći zlonamjerni neprijatelji. Ipak, ona je tu i ostaje kao dokaz dobrih djela ove borbe, radi iskrenih upravitelja pred Bogom i radi naroda. Ipak, pojam pravednosti kakav se očekuje od Islamska republika, koja nastoji slijediti uzor vlade koju je osnovao imam Ali, neke je mir na njega, daleko je bolji od toga, i radujem se tome što ćete vi, omladina, biti ti koji će to uspjeti realizovati.

Šesto: Revolucija je značajno povećala razinu duhovnosti i etike u javnoj sferi društva. Ovaj povoljan fenomen posebno je promoviran zbog načina vladavine Imama Homeinija u razdoblju borbe koja mu je nametnuta, kao i poslije, do same pobjede Revolucije. Taj duhovni čovjek i mistik čist od materijalnih poticaja vodio je zemlju dobro utemeljenim ljudskim uvjerenjima. Iako je tokom razdoblja Pahlavija, propaganda koja je promicala korupciju i nemoral snažno udarila naciju i uvukla zapadnu etiku korupcije u živote ljudi srednje klase a naročito mladih, vjerski i etički pristup Islamske Republike privukao je vedra i prikladna srca, osobito ona mladih osoba, i ambijent se promijenio u interese religije i morala.
Težnje mladih pojedinaca koji su se suočavali s teškoćama, uključujući Svetu obranu u borbi protiv Sadamove invazije na Iran, bile su popraćene molitvama i duhom bratstva i žrtve te su neodoljivo podsjećale na događaje koji su se odvijali u ranoj povijesti islama pokazujući ih živima i vidljivim pred očima svih. Očevi, majke i žene opraštaju se od svojih najmilijih koji su krenuli na različite fronte džihada, motivirani osjećajem vjerske dužnosti, zatim, pronalaženje njihovih krvlju natopljenih ili ranjenih tijela, i opet su to prihvatili sa potpunom zahvalnošću Bogu. Džamije i vjerski prostori postali su ispunjeni do zadnjeg mjesta. Nekoliko hiljada mladih pojedinaca, studenata i profesora, žena i muškaraca bilo je na listi čekanja za sudjelovanje u I'tikafu. Nekoliko hiljada mladih volontera željelo se pridružiti džihadskim kampovima, graditeljskom džihadu i silama za mobilizaciju izgradnje. Svugdje su cvjetale molitve i hodočašća, postovi, zijareti svetim mjestima te razne vjerski obredi, uz obvezne i neobvezne donacije, osobito među mladima. To je sada preraslo u još bolji kvalitet i još veći kvantitet. Sve se to dogodilo u vrijeme sve većeg i većeg moralnog pada Zapada i njegovih sljedbenika, kao i njihove masovne propaganda da ljude i žene uvedu u korupciju, izoliraju ih od moralnosti i duhovnosti u većem dijelu svijeta, te s toga Revolucija predstavlja još jedno čudo kao aktivni i napredni islamski sustav.

Sedmo: Veličanstveni i slavni primjeri dizanja protiv nasilnika, razbojnika i arogantnih sila svijeta, vođenih kriminalnim i ratnohušačkim SAD-om, iz dana u dan postajali su izraženiji. Tijekom svih ovih četrdeset godina Iran i Iranci, osobito mladost ove zemlji, bili su poznati kao predani čuvari Revolucije, i njezine božanske veličanstvenosti i svog ponos naspram arogantnih sila i oholih država. Hegemonijske sile svijeta, koje žive od neovlaštenog ulaska u nezavisnost drugih zemalja i pljačkaju njihove vitalne resurse kako bi ispunile svoje zle namjere, priznale su svoju slabost pred islamskim i revolucionarnim Iranom. U živahnom ambijentu Revolucije, iranski narod uspio je najprije istjerati agente koji si izdali naciju i koji su bili lutke Sjedinjenih Država, te je od tada iranska nacija uvijek energično spriječavla svaku dominaciju nad zemljom ovih zlikovačkih sila.

Dragi mladi ljudi! Ovo je samo jedan mali broj važnih dešavanja u četrdesetogodišnjoj povijesti Islamske Revolucije. Veličanstvene, trajne i briljantne Revolucije koju vi, uz Božiju milost, trebate preuzeti u njenom drugom velikom koraku prema napretku.

Plodovi napora učinjenih u posljednjih četrdeset godina su pred našim očima. Neovisna zemlja i narod, sloboda, snaga, dostojanstvo, vjernost, napredak u znanosti, mnogo vrijednih iskustava, samouvjerenost i nada, s bitnim utjecajem na regiju i snažnom logikom u vezi globalnih pitanja, sa statistikama o stopi napretka i rasta znanstvenih dostignuća, te u stjecanju visokih zvanja u važnim znanostima i tehnologijama kao što su nuklearna znanost, matične stanice, nanotehnologija, biotehnologija, zrakoplostvo i tako dalje. Vodeći u pružanju socijalnih usluga, izvrsni u promicanju motivacije volontiranja među mladima što je dovelo do stvaranja djelotvornog mladog stanovništva i mnogih drugih značajki koje su uzrokom časne pobjede i koje su sve proizvodi Revolucije i rezultat zauzimanja revolucionarnog i dobrovoljnog djelovanja. Trebali biste znati da bi ukoliko je bilo moguće spriječiti pogrešno informniranje o Revoluciji i nakaradnu neprijateljsku propagandu o Revolucionarnom pokretu u ovom razdoblju četrdesetogodišnje povijesti revolucije – a koja je, nažalost, postojala i bila iznimno štetna - postignuća revolucije bi daleko premašila ono čemu danas svjedočimo i zemlja bi bila daleko naprijed na svom putu prema velikim idealima, i mnogi od sadašnjih problema danas ne bi uopće postojali.

Danas, kao i prvih dana nakon revolucije, suvereni Iran suočava se imperijalističkim izazovima i arogantnim silama. Ipak, danas postoji značajna razlika. Ako su tadašnji izazovi SAD-a bili prekid uplitanja stranih agenata ili zatvaranje veleposlanstva cionističkog režima u Teheranu, ili izlaganje špijunskog dnevnika nađenog u bivšem američkom veleposlanstvu u Teheranu, danas su ti izazovi iransko prisustvo blizu granica cionističkog režima, okončanje nezakonite infiltracije Sjedinjenih Država u Zapadnu Aziju, potpora Islamske Republike palestinskom otporu i narodu u srcu okupiranih teritorija kao i obrana zastave Hezbolla i otpor u cijeloj regiji. Ako je onda zabrinutost Zapada bila spriječiti Iran da kupi osnovno oružje, danas je njihova briga spriječiti prijenos naprednog iranskog oružja snagama otpora koje se nalaze izvan Irana. Ako su tada Sjedinjene Države pretpostavile da bi islamska vlada i iranski narod mogli biti uništeni uz pomoć nekoliko iranskih izdajnika i malog broja zrakoplova i helikoptera, neminovno je i vidljivo da danas smatraju da im je potrebna koalicija od nekoliko desetaka neprijateljskih i zastrašujućih države protiv Irana na političkom i bezbjedonosnom frontu a ipak i pored svega toga ne uspijevaju u svojim namjerama. Zahvaljujući revoluciji, Iran se danas ističe visokim položajem, koji iranski narod zaslužuje uživati u svijetu i Iran je zemlja koja je već prevazišla sve izazovne preokrete na putu rješavanja svojih temeljnih pitanja.

Međutim, put kojim smo do sada prošli samo je dio veličanstvenog puta prema uzvišenim idealima Islamske Republike. Nastavak tog puta, koji najvjerojatnije nije tako zahtjevan kao put prošlosti, moramo putovati s voljom, budnošću, i inovacijom vas mladih. Mladi menadžeri, mladi rukovoditelji, mladi mislioci, mladi aktivisti u svim područjima, od politike, ekonomije, kulture, međunarodnih odnosa, religije, etike do morala i pravosuđa trebaju preuzeti odgovornost koristeći iskustva i naučene lekcije iz prošlosti, primjenjujući revolucionarni pogled i duh džihadskih i volonterskih djelovanja kako bismo izgradili naš dragi Iran kao sveobuhvatni model jedne napredne islamske vlade.
Važna tačka, koju trebaju uzeti u obzir oni koji grade budućnost, je da živimo u zemlji koja je poznata po prirodnim i ljudskim resursima. Ipak, mnogi od tih resursa ostali su neiskorišteni ili su tek neznatno iskorišteni zbog nemara službenika. Veliki napori, kao i revolucionarne i mladalačke motivacije, moći će ih aktivirati, čineći tako pravi i veliki skok naprijed u materijalnom i moralnom napretku zemlje.
Najvažniji potencijal u zemlji je potencijal iskusnih ljudskih resursa koji uživaju dubok i plemenit temelj vjere i religije. Mlada populacija, mlađa od 40 godina, važan dio onih koji su rođeni 80-tih godina, predstavlja vrijednu perspektivu za zemlju. Živjeti u populaciji od 36 milijuna ljudi u dobi od 15 do 40 godina, gotovo 14 milijuna ljudi s visokim obrazovanjem, zemlji koja zauzima drugo mjesto u svijetu po broju diplomiranih znanstvenika i inženjera, brojnih mladih pojedinci odgajanih u revolucionarnom duhu i spremnih raditi radi Boga i ljubavi prema svojoj zemlji, i sa velikim brojem intelektualnih i istraživačkih mladih pojedinaca koji imaju zadatke stvaranja znanstvenih, kulturnih, industrijskih i drugih vrsta proizvoda, doprinosi ogromnom bogatstvu zemlje koje se ne može usporediti ni sa kakvim materijalnim rezervama.

Osim spomenutih materijalnih bogastava, postoji i dugačak popis materijalnih prilika za zemlju koji se mogu aktivirati i iskoristiti od strane učinkovitih, motiviranih i inteligentnih menadžera kako bi se značajno povećala domaća proizvodnja i zemlja učinila samodostatnom, bogatom i istinski neovisnom i stamenom, u prevladavanju trenutnih problema. Iran čini 1% svjetske populacije, ali posjeduje 7% svjetskih prirodnih resursa: masivni podzemni resursi, poseban zemljopisni položaj između Istoka i Zapada, Sjevera i Jugu, glavno nacionalno tržište, veliko regionalno tržište, uključujući 15 susjeda koji čine 600 milijuna stanovnika, duge priobalne granice, plodna zemljišta s velikim izborom poljoprivrednih proizvoda, i ogromno i svestrano gospodarstvo samo su neki od potencijala zemlje. Mnogi potencijali su još uvijek neiskorišteni. Rečeno je da Iran zauzima prvo mjesto u svijetu po neiskorištenim prirodnim i ljudskim resursima. Bez sumnje, vi vjerni i aktivni mladi ljudi možete izmijeniti ovu veliku manu. Sljedeće desetljeće mora biti posvećeno iskorištavanju prethodnih postignuća i neiskorištenih potencijala, a kroz različite sektore mora se povećati napredak zemlje, uključujući proizvodnju i nacionalno gospodarstvo.
Sada bih vama, mojim dragim sinovima i kćerima, želio ponuditi neke savjete u vezi s nekoliko bitnih tema. Te teme uključuju znanost i istraživanje, duhovnost i moral, ekonomiju, pravdu i borbu protiv korupcije, neovisnost i slobodu, nacionalno dostojanstvo, međunarodne odnose, definiranje granica s neprijateljem i način života.

Međutim, prije svega, moj prvi savjet odnosi se na nadu i promatranje budućnosti pogledom optimizma. Bez ovog fundamentalnog ključa, za bilo koji zastoj i problem, ne može se preduzeti niti jedan korak naprijed. Kada kežem nada mislim na autentičnu nadu utemeljenu na očiglednim stvarnostima. Uvijek sam izbjegavao lažne i zavaravajuće nade, ali sam i sebe i druge upozoravao na neutemeljeni pesimizam i lažni strah. Tokom proteklih 40 godina a i danas, kao i uvijek, neprijateljska propagandna i politika komunikacije, kao i njezini najaktivniji programi, kreću se oko toga da ljudi, pa čak i naši dužnosnici i državnici, izgube svoju nadu u budućnost. Lažne vijesti, pristrasne analize, preokretanje činjenica, prikrivanje aspekata nade, predstavljanje malih problema velikima i zagovaranje uskraćivanja istine o velikim prednostima, neprestano su na dnevnom redu na hiljade audiovizualnih i internetskih medija od strane neprijatelja Irana. I naravno, pored ovih vanjskih neprijatelja možemo vidjeti i njihove sljedbenike unutar zemlje koji slobodno rade u službi neprijatelja. Vi, mladi pojedinci, morate biti preteča razbijanja opsade od strane takve propagande. Odgojite biljku nade za svoju budućnost i budućnost ljudi oko sebe. Otjerajte strah i razočaranja od sebe i drugih. Ovo je vaš prvi i najtemeljniji džihad. Znakovi nade, od kojih su neki spomenuti, nalaze se pred vašim očima. Napredak ljubitelja revolucije bio je daleko veći od napretka vanjskih poštovalaca, a lojalne i pomagačke ruke i srca mnogo su brojnija od onih korumpiranih, izdajnika i pohlepnih. Svijet visoko cijeni i poštuje iransku mladost, iransku ustrajnost i domišljatost u mnogim područjima. Cijenite sebe i snagu koju vam Bog daje, uzdižite se prema budućnosti i stvarajte nove epove.

A sada, što se tiče savjeta:

 1) Znanost i istraživanje.

Znanost je najočitiji instrument dostojanstva i moći zemlje. Drugo lice znanja je sposobnost. Znanje je Zapadu donijelo oko 200 godina bogatstva, utjecaja i moći i upravo zahvaljujući njihovom napretku u znanosti, i unatoč svojim slabim moralnim i ideološkim temeljima, mogli su dominirati društvima koja su zaostajala u smjeru znanosti, politike i ekonomije nametane od zapadnjačkih zemalja. Mi ne pozivamo na zloupotrebu znanosti kao što je to učinio Zapad. Međutim, mi insistiramo na potrebi zemlje da ima stalni tok izvora znanosti. Hvala Bogu, talentovanost naše zemlje u stjecanju znanosti i istraživanjima veći je od svjetskog prosjeka. Znanstveni ustanak u zemlji koji je započeo prije gotovo dva desetljeća odvija se brzinom koja iznenađuje globalne promatrače, odnosno 11 puta je brži od prosječnog tempa svjetskog znanstvenog napretka.

Naša dostignuća u znanosti i tehnologiji - koja su nas stavila na 16. mjesto između više od 200 zemalja svijeta, iznenadila je svjetske promatrače i na nekim osjetljivim i novim poljima znanosti promakla nas u prve redove, a sve se ovo dogodilo dok je zemlja bila pod financijskim i znanstvenim sankcijama. Usprkos tome što smo morali plivati protiv plime neprijatelja, ostvarili smo velike rezultate, i ovo je veliki blagoslov za koji se treba danonoćno zahvaljivati Bogu.

Međutim, tačka koju sam naveo kao dio putovanja, unatoč njenoj važnosti, je tek početak i ništa više od toga. Još uvijek smo daleko iza vrha svjetske znanosti. Moramo doći do vrha. Moramo ići dalje od sadašnjih granica u najvažnijim područjima znanosti. Još smo daleko od ove faze. Počeli smo od nule. Sramotna znanstvena retrogresivna politika za vrijeme Pahlavida i Qajara, kada je svijet tek počeo svoju znanstvenu trku, zadala nam je težak udarac, držeći nas kilometrima iza ovog brzog vlaka.

Pokrenuli smo ovaj znanstveni pokret i idemo naprijed punom brzini. Međutim, to kretanje naprijed mora zadržati zamah u godinama koje dolaze, tako da može nadoknaditi regresiju. Uvijek sam toplo i čvrsto savjetovao i upozoravao sveučilišta, akademike, istraživačke centre i istraživače o tome. Međutim, sada, molim sve vas, mlade pojedince, da slijedite ovu stazu s više osjećaja odgovornosti, smatrajući je džihadom. Položen je kamen temeljac znanstvene revolucije u zemlji, a ova je revolucija dala i mučenike, uključujući i mučenike iz resora nuklearnih znanstvenika. Ustanite kako bi pobjedili zlonamjernog, zlobnog neprijatelja koji se strašno boji vašeg znanstvenog džihada.

2) Duhovnost i moral

Duhovnost znači naglašavanje duhovnih vrijednosti, kao što su iskrenost, žrtvovanje, oslanjanje na Boga i vjera u sebe i društvo. Moral podrazumjeva promatranje vrlina kao što su dobrohotnost, opraštanje, pomoć potrebitima, istinitost, hrabrost, poniznost, samopouzdanje i druge dobre osobine. Duhovnost i moral vode svaki pokret, pojedince i društvene aktivnosti i predstavljaju glavnu potrebu društva. Njihovo postojanje čini život rajem čak i unatoč materijalnoj nestašici, dok njihov nedostatak, čak i pored materijalne situiranosti, stvara pakao.

Napredak u duhovnom pogledu i moralnoj savjesti u društvu donosi mnogobrojne blagoslove. To uistinu zahtijeva džihad i trud, a ovaj džihad i napor neće uspjeti mnogo bez pomoći vladajućih struktura. Duhovnost i moral svakako neće biti stečeni odlukama i naredbama, dakle, vlade ove vrijednosti ne mogu stvoriti prisilom. Međutim, prije svega oni sami moraju usvojiti moralno i duhovno ponašanje. Drugo, trebaju pripremiti teren za širenje tih vrlina u društvu i pomoći u pružanju širenja područje utjecaja društvenim organizacijama u tom pogledu. Moraju se racionalno boriti protiv centara anti-duhovnosti i anti-moralnosti i spriječiti zlonamjernike da ih silom ili obmanom udalje od tih vrijednosti.

Napredna i sveprisutna sredstva komunikacije pružila su utočišta anti-duhovnosti i anti-moralnosti s vrlo opasnom i velikom lahkoćom, te sada svjedočimo sve većim napadima neprijatelja na čista srca mladih, tinejdžera, pa čak i djece, zavodeći ih kroz ta sredstva. Odgovorni vladini subjekti imaju velike odgovornosti u tom pogledu koje moraju mudro i temeljito preuzeti s punom odgovornošću. Naravno, to ne znači da osobe koje nisu uposlene u vladinom sektoru i organizacijama nemaju nikakvu odgovornost. Ako Bog da, u eri koja slijedi, potrebno je osmisliti i provesti planove o ovom pitanju u što kraćem i bržem roku.

3) Ekonomija

Ekonomija je ključna odrednica. Snažna ekonomija je jaka tačka i važan čimbenik u blokiranju dominacije i infiltracije, dok je slaba ekonomija Ahilova peta koja priprema teren za infiltraciju, dominaciju i upad neprijatelja. Siromaštvo i bogatstvo utječu na materijalne i duhovne aspekte ljudskog bića. Gospodarstvo, naravno, nije ideal islamskog društva. Umjesto toga, to je sredstvo bez kojega ne bismo mogli ispuniti ideale. Inzistiranje na jačanju neovisne ekonomije zemlje koja se temelji na masovnoj i kvalitativnoj proizvodnji, pravičnoj raspodjeli, razumnoj potrošnji bez otpada i mudrim upravljačkim odnosima, koje sam stalno ponavljao posljednjih godina, ima za posljedicu nevjerojatan utjecaj koji gospodarstvo može imati na sadašnji i budući život društva.

Islamska Revolucija nam je pokazala izlaz iz slabe, zavisne i korumpirane ekonomije pahlavidske ere. Međutim, slabe provedbe su izazvale unutarnje i vanjske izazove gospodarstvu zemlje. Vanjski izazovi uključuju neprijateljske sankcije i iskušenja koja bi bila manje učinkovita ili čak neučinkovita ako bi se unutarnji izazovi riješili. Unutarnji izazovi sastoje se od strukturnih nedostataka i upravljačkih slabosti.

Glavni nedostaci uključuju ekonomsko oslanjanje na naftu, uplitanja vlade u sektore gospodarstva koji se ne uklapaju u sferu odgovornosti vlade, oslanjanje na uvoz, a ne na domaću snagu i potencijale, vrlo ograničeno iskorištavanje ljudskih potencijala zemlje, neispravan i neuravnotežen proračun i konačno, nedostatak dosljednosti u izvršnoj ekonomskoj politici, nepoštivanje prioriteta i prekomjerni, pa čak i rasipni troškovi u pojedinim dijelovima državnih organizacija. Rezultat su životini problem ljudi, uključujući visoku stopu nezaposlenosti među mladima, niske prihode niže klase itd.

Rješenje tih problema leži u snažnoj, odgovornoj i živahnoj provedbi politika koje su obilježile ekonomiju otpora, a koje je potrebno navesti, to sprovoditi i po tome djelovati prvenstveno do strane vlade. Među važnim primjerima ovih rješenja su unutrašnja ekonomska produkcija zemlje, postizanje produktivnosti utemeljene na znanju, čineći gospodarstvo popularnim, izbjegavajući nadzor autoritarne vlade i ekstrovertiranje koristeći gore spomenute potencijale. Mladi, mudri, vjerni i obrazovani odbori ekonomskih stručnjaka unutar vlade nesumnjivo mogu ostvariti te ciljeve. Predstojeća vremena moraju se iskoristiti za djelovanje ovih odbora.

Voljeni mladi ljudi diljem zemlje trebali bi znati da sva rješenja leže u zemlji. Pretpostavljajući da su "ekonomski problemi samo rezultat sankcija nametnutih zbog otpora protiv imperijalizmu i ne podvrgavanja neprijatelju, te da je rješenje kleknuti pred neprijateljem i poljubiti vučju šapu" je neoprostiva pogreška. Ta potpuno lažna analiza, iako ponekad emitirana iz usta i olovaka nekih neukih pojedinaca unutar zemlje, ima svoje korijene u stranim istraživačkim centrima i kongresnicima koji ih namjeravaju ustoličiti u kreatore politike, donosioce odluka i javnog mnijenja u zemlji.

4) Pravosuđe i borba protiv korupcije

Ove dvije vrline zahtijevaju jedna drugu. Ekonomska, moralna i politička korupcija su poput tumora u tijelu zemalja i vlada. Ako se nađu u tijelu sistema upravljanja, oni predstavljaju razorni potres i težak udarac njihovoj legitimnosti. A za ustanovu kao što je Islamska Republika, čiji zahtijevi izlaze izvan zajedničkog legitimiteta i društvenog prihvaćanja, to je daleko ozbiljnije i fundementalnije nego za bilo koji drugi sistem. Iskušenja bogatstva, moći i ranga su oslabila neke, čak i u vladi imama Alija, odnosno vlastitu vladu Amira Al-Mu'minina. Stoga opasnost koju predstavlja pojava takve prijetnje u Islamskoj Republici, čiji su se dužnosnici nekad natjecali u revolucionarnoj pobožnosti i održavanju jednostavnog načina života, nikada nije bila i još uvijek nije daleko od vjerojatnoće. To iziskuje neophodnom stalnu prisutnost efikasne organizacije, s oštrim vidom i odlučnim djelovanjem unutar tri grane vlasti (izvršne, zakonodavne, pravosudne), kako bi se istinski borila protiv korupcije, posebno u tijelima vlasti.

Naravno, udio korumpiranih pojedinaca među dužnosnicima Islamske Republike mnogo je manji nego u mnogim drugim zemljama, a posebno u odnosu na režim Pahlavija, koji je bio potpuno korumpiran i poticao korupciju, i hvala Bogu, službenici ovog sustava uglavnom su ostali čisti od toga. Međutim, i najmanja korupcija je neprihvatljiva. Svi moraju znati da je ekonomska transparentnost preduvjet za legitimnost svih dužnosnika Islamske Republike. Svatko se mora čuvati zla pohlepe, izbjegavati nezakonite zarade i moliti Boga da im pomogne u tom pogledu.

Nadzorne i vladine organizacije moraju spriječiti koncipiranje korupcije i boriti se protiv njenog širenja sa iskrenošću i osjetljivošću. Ta borba zahtijeva vjerne ljude spremne za borbu, koji su dostojanstveni i imaju čiste financijske kartone i sjajna srca. Ova borba je djelotvoran dio sveukupnih napora koje Islamska Republika mora uložiti kako bi uspostavila pravdu.

Pravda je bila među primarnim idealima koje su slijedili svi poslanici, a i u Islamskoj Republici ima jednak status i vrijednost. Ovo je sveta riječ za sva vremena i u svim zemljama i neće se u potpunosti uspostaviti osim pod upravom imama Mahdija, neka naše duše budu žrtvovane za njega. Međutim, ona je relativno uvijek i svugdje moguća, a svakome je dužnost njeno provođenje, osobito vladarima i moćnicima. Islamska Republika je poduzela značajne korake po ovom pitanju, a koje smo ukratko spomenuli kroz primjere. Naravno, potrebno je učiniti više djela kako bi se bolje objasnili i opisali napori učinjeni u tom pogledu, a zavjera neprijatelja Revolucije usmjerena na iskrivljavanje stvarnosti ili u najmanju ruku na šutnju i prikrivanje istine mora biti poništena.

Bez obzira na to, jasno ukazujem dragim mladim ljudima da budućnost zemlje čeka upravo njih i da je ono što je do sada učinjeno mnogo udaljeno od onoga što je moralo biti učinjeno. U Islamskoj Republici, srca dužnosnika moraju neprestano pobjeđivati i uklanjati deprivacije (osjećaje uskraćenosti) i moraju se ozbiljno bojati dubokih klasnih borbi. U Islamskoj Republici, samo traženje bogatstva nije zločin, to se zapravo potiče. Međutim, diskriminacija u raspodjeli javnih sredstava i davanje posebnih povlastica i toleriranje ekonomskih varalica, a sve to rezultira nepravdom, strogo su zabranjeni. Štoviše, ignoriranje klasa kojima je potrebna podrška je neprihvatljivo.

Ove su se riječi često ponavljale u obliku politika i zakona, ali se nadamo da će pravilnu provedbu ovih riječi izvršiti mladi, i ukoliko vodstvo različitih sektora zemlje bude povjereno mladim, revolucionarnim, mudrim i sposobnim mladim ljudima, koji nisu mala skupina, i zahvaljujući Bogu ta će se nada ispuniti ako Bog da.

5) Nezavisnost i sloboda

Nezavisnost države znači slobodu nacije i države od nametanja i maltretiranja vladajućih sila svijeta. A društvena sloboda znači pravo svakog člana društva da odlučuje, djeluje i misli. Obje su islamske vrijednosti i božanski darovi koji se daruju ljudima, i nijedan od njih nije dar koji država može ponuditi ljudima.

Vlade su dužne osigurati ova dva, gore navedena, prava. Važnost slobode i neovisnosti dobro je poznata onima koji su se za nju borili. Iranski narod je među njima, zahvaljujući četrdesetogodišnjem džihadu. Sadašnja neovisnost i sloboda islamskog Irana postignuta je krvlju stotina tisuća poštenih, hrabrih i požrtvovnih ljudskih bića, često mladih ali u visokim redovima čovječanstva. Ovaj plod čistog stabla Revolucije ne može se ugroziti naivnim i ponekad pristranim opravdanjima. Svi su, a naročito vlada Islamske Republike, dužni učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi zaštitili slobodu i nezavisnost. Očito, "nezavisnost" ne treba definirati kao ograničavanje politike i gospodarstva zemlje unutar njezinih granica, a "slobodu" ne treba definirati u suprotnosti s božanskom etikom, zakonom, vrijednostima i javnim pravima.

6) Nacionalno dostojanstvo, vanjski odnosi, definiranje granica u odnosima s neprijateljem
Ovo su tri grane načela "dostojanstva, mudrosti i svrsishodnosti" u međunarodnim odnosima. Globalna scena danas svjedoči fenomenu koji se odvija ili će se odvijati u bliskoj budućnosti. Dešava se nova dinamika pokreta islamskog buđenja temeljenog na modelu otpora američkoj i cionističkoj dominaciji, neuspjehu američke politike u zapadno-azijskoj regiji i porazu njihovih izdajničkih saveznika u regiji, širenjem snažne političke nazočnosti Islamske Republike Iran u zapadnoj Aziji i njenom širokom promišljanju u svijetu dominirajućih moći. Islamska Republika je primjer ugleda, koji su postignuti hrabrošću i mudrošću borbenih upravitelja.

Vođe dominantnog sistema su zabrinuti i njihovi prijedlozi obično uključuju prevare i laži. Danas, iranski narod, pored zločinačkog režima Sjedinjenih Država, smatra da su i neke europske vlade obmanjujuće i nepouzdane. Islamska Republika Iran mora oprezno promatrati i definirati svoje granice s njima i ne treba se povlačiti od svojih revolucionarnih i nacionalnih vrijednosti. Ne treba se bojati njihovih praznih prijetnji, i u svakom trenutku treba uzeti u obzir dostojanstvo zemlje i pokušati mudro, razborito i, naravno, s revolucionarnim stajalištem riješiti probleme koje ima u odnosima s njima. U slučaju Sjedinjenih Država, nijedan problem s njima se ne može rješiti, a bilo kakvi pregovori s SAD-om neće imati ishoda osim materijalne i duhovne štete.

7) Životni stil

U ovom smislu potrebno je napraviti mnogo tačaka. Ostavit ću to nekoj drugoj prilici, a dovoljno je napomenuti da su pokušaji Zapada da promovira zapadni način života u Iranu uzrokovali mnoge nepovratne moralne, ekonomske, vjerske i političke štete našoj zemlji i našoj naciji. Suprotstavljanje njima zahtijeva sveobuhvatan i inteligentan džihad koji se od vas ovdje prisutnih, mladih pojedinca, očekuje da izvršite.

Na kraju, želio bih zahvaliti entuzijastičnoj, ponosnoj i neprijateljski nastrojenoj prisutnosti naše drage nacije na okupljanju za 22. Bahman (11. Februar), obilježavajući tako četrdesetu godišnjice velike Islamske Revolucije i zahvaljujem Svemogućem Bogu na tome.
Neka je mir i Božiji blagoslov na našem Imamu Mahdiju, neka naše duše budu žrtvovane za njega, neka je mir na čiste duše časnih mučenika i čistu dušu Imam Homeinija (r.a.), i neka je mir na svim dragim ljudima Irana i posebni blagoslovi na mladim Irancima.
Sjetite me se u svojim dovama

Sayyid Ali Khamenei
11. Februara 2019.

Pet sestara Smajić kroz šumu su pet dana nosile mrtvu majku bježeći iz Vlasenice u Srebrenicu u ljeto 1992. godine.

Piše: Midhat Dedić

Priča o pet sestara Smajić iz Vlasenice razvukla se kroz četvrt stoljeća i živi i danas kao što sunce svakoga jutra mahne čovječanstvu svojim zlatnim zastavama.
A počela je prije 24 godine kada je novinar u jednom njemačkom gradu slušao ispovijest Gračanlije Osmana Osmića koji je došao da obiđe porodicu u izbjeglištvu i vrati se u Gračanicu „pod granate“. Tada je nastala novinarska priča „Kako Ševala kaže“ objavljena u tadašnjoj izbjegličkoj bh štampi. Odatle moramo krenuti da stignemo do današnjih dana.

Pet dana i noći nosile mrtvu majku

Osmić je tada paleći jednu i gaseći drugu cigaretu isklesao jednu od najpotresnijih ratnih sudbina. I danas kada o njoj razmišljamo kužni miris tragedije bošnjačkog naroda uz Drinu kaplje po nama kao večernja rosa po utrinama.
Osmića je u oktobru 1993. dok je rat tutnjao u svoju kuću u gračaničkom naselju Hajdarovac pozvao Ismet Čabrić i rekao mu:
„Sad će mi u kuću doći pet djevojčica iz Vlasenice. Ništa ti neću više reći. Slušaj, gledaj i pamti“.
Osman Osmić je dijamantom u mozgu i srcu urezao sjećanje na 16-godišnju Ševalu Smajić, i njene sestre Suadu, Merimu, Nerminu i najmlađu, 8 -godišnju Ramizu.
Ušle su, jedna za drugom,nazvale „selam“, prva Ševala,a onda ostale. Kad je Ševala sjela na pod, sjele su i ostale četiri uz nju. Odbiše da sjednu na kauč, tako ih babo i majka vaspitali. Ali gledajusamo u Ševalu. Ismet je onda zamolio Ševaluda ispriča kako su iz Vlasenice u zbjegu pred četničkim nožem danima kroz šume stigle do Srebrenice, a onda do slobodne teritorije. Ševala je klimnula glavom, pogledala na časna četiri sestre iispričalaneštošto mi ni dan-danas ne da mira. Ovako je govorila Ševala, prenio je Osmić priču novinaru.
„Živjele smo u Vlasenici sa majkom Nafom i babom Hasanom. Radnička porodica, babo radio, majka domaćica, mi išle u školu. Dođe rat, po Vlasenici priča da iz Srbije dolaze neke bradonje. Babo nam jedne noći kaže da dolaze četnici i da moramo bježati prema Srebrenici. Tako smo u zbjegu krenuli kroz šume sa ostalim narodom. Putevi su bili zatvoreni. Majka je bila bolesna odranije, imala je 48 godina. Drugog dana zbjega nestalo nam je hrane. Čitav dan smo prestajali u šumi, a noću opet krenuli dalje. Trećeg dana majka je bila slaba i nije se mogla kretati. Nosila sam je uz pomoć oca i sestara. Majka je prebacila jednu ruku preko mog ramena, a sestre su je pridržavale. Nismo plakale. Bio nam je cilj da dođemo do slobodne teritorije. Četvrti dan bez hrane majci je bilo još lošije. Nosili smo je. Petog dana u sabah, majka je bila hladna, umrla je u noći. Plakale smo zajedno sa ocem. Cijelu noć smo stajale uz drvo, nismo imale sna. Odlučila sam sa ocem da majku nosimo dalje. Nisam htjela da je ostavimo u šumi, nikada ne bismo našli to mjesto, nikada ne bismo znali gdje počiva. Nosili smo mrtvu majku pet dana i noći... Jedanaestog dana neko u zbjegu je rekao da je ispred nas posljednja četnička linija i da ćemo se prebacivati noću po grupama... Nas je zapalo trinaesti dan. Tijelo majke se jako čulo, ali nikada nisam pomislila da je ostavim. Sestre su plakale, tješila sam ih. Pratila sam zvijezde. Tako smo sa mrtvom majkom na našim plećima išle kroz šumu a kad je svanjivalo kroz rijetko drveće ugledale smo konture sela sa džamijom. Krenule smo, pa šta bude. Odjednom su nepoznati ljudi vikali ko smo, obuzeo nas je strah. Spustila sam tijelo majke i rekla da bježimo iz Vlasenice. Jedan mladi vojnik rekao je „to su naše““, ispričala je pred uplakanim Osmanom Osmićem 16-godišnja Ševala svoj put pakla sa sestrama do slobode.
Istoga dana popodne bila je dženaza njihovoj majci Nafi. Ševala je potom ispričala kako su nakon dolaska u Srebrenicu otac ostao da se bori a one su kamionima prebačene do Tuzle u Sportski centar „Mejdan“, a onda u Gračanicu u selo Džakule u napuštenu školu. Odatle su nakon 40 dana premještene u Gračanicu u naselje Hajdarevac kod povjerenika Ismeta Čabrića. Dobile su jednu kuću i komad zemlje za obrađivanje. Ševala je sestrama postala i majka i otac.

Preplakao priču

Osman Osmić je, kaže, preplakao priču 16-godišnje Ševale Smajić, a kad je Advija, Ismetova supruga, pozvala sestre da ručaju, sve su u tren pogledale u najstariju Ševalu. Vidjelo se poštovanje, ono neizgovoreno „ kako Ševala kaže“. Ševala je stidljivo i tiho ali sa puno samopouzdanja rekla „hvala, nećemo da vam budemo na smetnji, imamo nešto hrane, pa ćemo jesti kod kuće“. Ali na uporno navaljivanje Čabrićevih Ševala je teškom mukom pristala, okrenula se prema sestrama i rekla „ješćemo“. I tada su mlađe sestre čekale da Ševala prva uzme kašiku, a Ševala je čekala na domaćine. Potom su, nakon ručka, uz „allahimanet“ otišle.
„Eto, Osmane , sve si vidio i čuo“, rekao je te 1993. Ismet Čabrić svom komšiji. Osman je sutradan kod jednog prijatelja našao posao za Ševalu, a nakon 15 dana Ševalin poslodavac sreo je u gradu Osmana Osmića i ovako mu, dok je ovaj opet plakao, rekao:
„Osmane, hvala ti što si mi poslao Ševalu, nikad ti ovo neću zaboraviti. U životu nisam sreo tako vrijednu djevojku. Tako sam sretan i ponosan. Vjeruj mi, ona jedina dobija duplo sledovanje, a i to je malo;ona radi za dvoje“.
Osman Osmić je nakon tri mjeseca u martu 1994. godine obišao Ševalu i četiri sestre. Bio je zaprepašten i opet su mu krenule suze - kuća i okućnica izgledale su kao da je sređuje pet žena i pet muškaraca. Bašča je bila „pod konac“ zasijan luk, krompir i ostalo povrće. Kuća čista i okrečena u bijelo. Posađeno cvijeće, voćke. Bila je to slika kuće pune nafake i bereketa u kojoj stanuju pravi domaćini. Ševala Smajić i sestre.

Život ide dalje

Dvadeset četiri godine kasnije novinar pokušava premostiti vrijeme od priče Osmana Osmića i „podvući crtu“. Tražim gračaničke Čabriće. Tražim Ševalu i njene sestre. Da sklopim atlas životnih sudbina pet djevojčica koje je bezumlje rata ostavilo bez nenadoknadive ljubavi majke i oca. Preko informacija dobivam samo dva mobilna broja, Adnanov i Almirov. Okrenem prvi i pitam da li poznaje Ismeta Čabrića.
„Moj otac“, glasi odgovor.
Gračanički krojači Ismet Čabrić i njegova Advija obradovani telefonskim pozivom. Nekako svečano, kažu kako su Ševala i sestre, hvala Bogu, dobro i zdravo. A prošlo je, hej, frtalj stoljeća.
„Cijeli rat su bile sa nama, to su djevojčice jako fine i vaspitane. Sve su se poudale u Gračanici i okolini i imaju djecu. Ramiza ima dvoje, Nermina troje, Suada jedno, Merima dvoje, Ševala nema djece. Tri su završile srednju školu, dvije fakultete. U to vrijeme išli smo im na roditeljske sastanke, to su bila moja djeca i dan-dani, tako ih zovemo. U kontaktu smo, posjete me za Osmi mart, ma, za svaki praznik“, priča Advija. Sjeća se kako je na Filozofski fakultet u Tuzli upisivala najmlađu Ramizu. Položila prijemni, ali je nije primilo, a za vanredni studij trebaju pare.
„Sjetim se da sam dekanu Filozofskog, njegovoj ženi i djeci prije toga šila neke stvari i nazovem. Sutradan zove dekan i kaže, Ramiza je primljena“, kaže Advija. U pamćenju su joj i užasne slike tih malih, uplašenih čednih stvorenja koja su izbjegla četničke noževe i metke i u užasnom stanju stigla do njih. Po šumama su od divlje gladi brale rese od lijeski i kuhale. Hvatale lanč pakete „ sa neba“, tom prilikom su dvije sestre i povrijeđene.
„Došle su u užasnom stanju, pregladnjele. Upozoreni smo da im postepeno dajemo da jedu“, sjeća se Advija.

Sudbina oca Hasana ostala nepoznata

Ismet dodaje kako Ševala i sestre nikada nisu saznale za oca Hasana. Odnijela ga srebrenička golgota. Ismet me snabdijeva telefonskim brojevima sestara Smajić, danas one nose druga prezimena. Zovem prvo najmlađu Ramizu Osmanović, diplomiranu psihologinju, majku 6-godišnjeg sina bez posla. Podsjećamo je na zbijeg iz Vlasenice, majku , oca, preživljavanje.

„Sve mi je to u magli. Imala sam samo 8 godina. Sjećam se samo straha koji i danas oživi u meni“, kaže Ramiza. Potom zovemo Ševalu Čajić, rođenu Smajić. Tih i taman glas. Kao iz podzemlja. Težak kao komadi olova. Pomalo nalik na trenutak prije krika. Možda smo joj vratili užase zbjega.

„Sjećam se svega, ali ne bih o tome, vjerujte. To me vraća u prošlost, boli to. Majka je imala svega 48 godina. Oca Hasana nismo našli sve ove godine. Samo dio nogu u sekundarnoj masovnoj grobnici Kamenica 1. Ali, ne mogu pričati, shvatite me“.
Kasnije sam još jednom okrenuo Ramizin broj, a ona se u međuvremenu čula sa sestrom Ševalom.
„Ševala vam je rekla sve, nama je teško o tom pričati“, poručila je.
I ostaće tako dok žive.
Kako Ševala kaže.


Izvor: Al Jazeera

 

Istraživačica Linda Hyokki – koja je i sama prešla na Islam - raspravlja o uzrocima diskriminacije, načinima borbe protiv islamofobije, pokrivanju.

Intervju Marian Brehmer

Islamofobija je definisana kao "pretjerani strah, mržnja i neprijateljstvo prema islamu i muslimanima". Kako ste odlučili da fokus Vašeg doktorskog istraživanja bude Isamofobija?

Linda Hyokki: Primjetila sam da u Finskoj nema dovoljno istraživanja o islamofobiji. Islam se generalno smatra religijom imigranata. Kada je priliv izbjeglica 2015. godine doveo do novog vala antislamske retorike u Finskoj, mislila sam da bi bilo zanimljivo istražiti temu o Fincima koji su odrasli u nereligijskom okruženju, ali su na kraju izabrali religiju Islam za sebe.

Po Vašem mišljenju šta uzrokuje Islamofobiju?

Hyokki: Islamofobija ima mnogo veze sa fenomenom koji se naziva "rasna pripadnost muslimana". Muslimani se tretiraju kao da je Islam rasa. Na taj način antimuslimanske predrasude postaju rasizam. Koristi se ista terminologija koja se koristi u biološkom rasizmu, zbog čega istraživači često govore o "anti-muslimanskom rasizmu". Islamofobija se ne odnosi samo na stereotipe ili predrasude, ona je institucionalizovani oblik diskriminacije. Štaviše, treba naglasiti da islamofobija nije samo fenomen koji se pojavio nakon napada na Svjetski trgovinski centar 2001. godine. Muslimani su bili izloženi diskriminaciji mnogo prije 11. septembra. Potrebno je samo uroniti u evropski orijentalizam da bismo vidjeli da antiislamski sentiment ima dugu historiju.

Kako se u Finskoj gleda na konvertite?

Hyokki: Čak i ako ste rođeni i odgajani u Finskoj, kada pređete na Islam, postanete „drugi“, jer više niste prihvaćeni u „izvornu kulturu“. Desničari su uspoređivali muslimane sa navodnom nordijskom rasom. Kada se bivša predsjednička kandidatkinja Laura Huhtasaari iz Populističke finske partije izjasnila protiv pokrivanja lica, ona je ukazala da muslimanke nemaju slobodu izbora.

Njen komentar: „Ja kao Nordijka imam slobodu da odlučim li ću nositi pantalone ili suknju“, znači za mene da ona pokušava isključiti muslimanke koje žive u Finskoj iz prostornog, kulturnog "mi". Ironija je da lingvistički gledano, Finska nije čak ni dio nordijskih zemalja u kojima dominiraju indo-germanski jezici; Finski i samijski jezik - koji govore autohtoni narodi Finske su Uralski jezici.

Koje ste vrste diskriminacije prema konvertitima primijetili?

Hyokki: Tokom rada na terenu intervjuisala sam i muškarce i žene u pokušaju da zabilježim njihova iskustva. Jedna devojka mi je rekla kako je njena majka nazvala telefonsku liniju za pomoć žrtvama religije kada je saznala da je njena kćerka postala muslimanka, bojeći se da joj je ispran mozak. Druga priča govori o devojci koja je završila gimnaziju kao najbolji student u svojoj godini. Po tradiciji, ona je trebala biti ta koja će održati govor, ali zato što je bila muslimanka, rektor joj nije dopustio da govori, tvrdeći da ustanova ne želi da djevojka sa maramom govori u ime škole. Takođe sam razgovarala sa muslimanima koji su radili u oblasti zdravstva i koji su iskusili maltretiranje i uznemiravanje na radnom mjestu.

 Odakle dolazi takva diskrimiancija?

Hyokki: U Finskoj, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama, prevladava slika da je islam kao strana religija nespojiva sa evropskim načinom života. Kao Finkinja koja je postala muslimanka, mogu da živim svoj život bez ugrožavanja svoje kulture. Zahvaljujući nesretnim slučajevima u kojima se muslimani pridružuju radikalnim grupama kao što je Islamska država, ljude koji su prešli na Islam smatraju ljudima ispranih mozgova. Stoga se dovodi u pitanje njihova racionalnost i sposobnost da donesu ispravne odluke o svojim životima.

Činjenica je da mnogi različiti putevi vode do Islama. Neki ljudi mogu izabrati Islam jer im je potreban stabilan okvir za život, drugi bi mogli biti više zainteresovani za duhovne aspekte islama kao što je sufizam. Nije sve crno-bijelo. U poređenju sa „rođenim“ muslimanima koji su rođeni u evropskim društvima, mi, preobraćenici , i dalje smo privilegovani zbog naše „bjeline“. Uvijek mogu skinuti maramu – opet ću biti samo jedna bijela djevojka u gomili. Islamofobija takođe obuhvata aspekte spolne i etničke pripadnosti, tako da će se muslimanke crnkinje uvijek suočavati sa uznemiravanjem, bez obzira da li nose maramu na glavi ili ne.

Kako se ljudi nose sa ovo vrstom diskriminacije?

Hyokki: Tokom mog istraživanja primjetila sam da su mnogi od mojih ispitanika bili veoma otporni. Počela sam sa idejom da islamofobija ima ogroman negativan uticaj na živote preobraćenika i da oni pate. Ali neki to smatraju kao test od Boga - lekciju strpljenja. Pitali bi se: koji su načini bavljenja diskriminatornim ponašanjem osim agresije? Mogu li pobijediti ljude argumentima? Umjesto da imaju pasivnu ulogu žrtve, otkrila sam da su muslimani u Finskoj spremni da govore o nepravdama s kojima se suočavaju.

Koje je Vaše mišljenje po pitanju rasprava o maramami koje je vrlo rasprostranjeno u mnogim evropskim zemljama?

Hyokki: Borit ću se za pravo bilo koga da nosi ono što želi. Za mene, cijela debata ima dvostruke standarde: s jedne strane, individualizam se uvijek propagira kao kulturna norma: "Budi ono što jesi!" S druge strane, društvo se čini nesposobnim da se nosi sa šačicom pokrivenih žena. Tokom prošlog vijeka to su bili pankeri. Na kraju dana, sve o čemu govorimo je kako se ljudi oblače. Povežite to sa religijom i onda to iznenada postaje problem. Uzmimo drugi primjer: pravo na poligamiju u islamu smatra se vrlo kontroverznim. Ali ako govorimo o modernom konceptu života "poliamorija" ljudi se više slažu da ga prihvate. U trenutku kada uradite nešto iz religijskih razloga, to postaje problem. Evropa ima problem sa religijom.

Kritičari islama često tvrde da muslimani odbacuju bilo kakvu kritiku islama. Šta kažete na to?

Hyokki: Tu je tanka linija. Kada kritikujete nešto, morate biti u dijalogu. Vi ste u raspravi onda kada poštujete drugog. Ali kada koristite jezik klevete ili dehumanizujete drugog, to više nije kritika. Svako je dobrodošao da nešto kritikuje i preispita. Ali kritika bi takođe trebala doći sa otvorenošću za dobijanjem odgovora ili objašnjenja s druge strane, a možda i prihvatanjem druge strane, ili čak preispitivanjem vlastitog mišljenja na kraju.

Koji su načini suzbijanja islamofobije?

Hyokki: Suprotstavljanje islamofobiji je dvosmjerna ulica. Muslimanske zajednice mogu učiniti nešto po tom pitanju, ali nemuslimanske zajednice moraju nešto učiniti. Postoji razlika ovdje. Kao muslimanka ne moram da idem na ulicu i pitam ljude "Da li želite da čujete nešto o islamu?" Naravno, svako ko je znatiželjan može doći i pitati me. Ali istina je da će uvijek biti ljudi koji nisu zainteresirani i ne žele učiti. Uvijek će reći da mi kao muslimani ne činimo dovoljno.
Što se tiče obrazovanja u školama, islamofobiju treba ozbiljno shvatiti kao oblik rasizma i treba je integrirati u nastavni plan i program. Moramo učiti učenike da postoji veza između islamofobije i drugih oblika diskriminacije, kao što su antisemitizam, eurocentrizam i rasizam. Na pravnom nivou mnoge evropske države još uvijek nisu priznale islamofobiju kao nešto protiv čega je potrebno poduzeti zakonske mjere. Zvanično priznanje bi, na primjer, policiji olakšalo rješavanje slučajeva zločina iz mržnje.

Kako Vaše istraživanje može doprinijeti borbi protiv islamofobije?

Hyokki: Pokušavam da kombinujem svoje akademske poduhvate sa društvenim aktivizmom. Pokušavam biti kritički istraživač. Odgovorna sam prema ljudima na kojima sprovodim istraživanje. Želim da predstavim nijanse koje postoje. Iako trenutno živim u Turskoj, ja sam u kontaktu sa muslimanskom studentskom mrežom u Finskoj. Pokušavam govoriti gdje god je to moguće, na konferencijama, diskusijama i podijima. Moj san je da moja zemlja bude inkluzivno mjesto za svakoga. Državljanstvo i pripadnost ne bi trebali biti određeni vašom religijom, nacionalnošću ili spolom.

(en.qantara.de)

Prevela i prilagodila: Dženana Džakmić-Šabanović