Za mnoge od nas, duga historija Australskih Aboridžina sa islamskom kulturom i religijom još uvijek je nepoznanica. Domoroci, poznatiji kao Aboridžinska zajednica, su u Australiji trgovali, vjenčavali i družili se sa muslimanskim zajednicama više od 300 godina. Ribari iz Makassara na jugu Celebesa (sada Indonezija) putovali su u sjevernu i sjeverozapadnu Australiju od ranih 1700-ih, tražeći morske puževe. Vremenom je, osim trgovine, ostalo i vjersko naslijeđe.

Više od političkog gesta, način za liječenje psiholoških ožiljaka

Jedno istraživanje, koje je provela Peta Stephenson, pokazuje da postoji širok spektar sličnih tradicija i normi između starosjedilačkih zajednica i Islama. Na primjer, odnos Islama prema okolini, sličan je stavu Australskih Aboridžina. Kur'an kaže da ne treba trošiti ono što vam nije potrebno. Australski Aboridžini imaju isti način razmišljanja, gdje se voda i hrana smatraju dragocjenim.
Osim toga, Aboridžini su izjavili da ih privlači islam, kao način da se izliječe od psihološke patnje koju su pretrpjeli zbog (post)kolonijalizma. Njima su kršćanski misionari nametnuli neku vrstu monokulturalizma, a to je 'bijeli' idealizam. Aboridžinske muškarce smatrali su „ljutim crncima“ i da bi postali civilizovani, morali su prihvatiti kršćanstvo i prilagoditi se normama bijelih kolonizatora. U međuvremenu, kažu, islam priznaje da su ljudi stvoreni u 'različitim narodima i plemenima' i da su svi ljudi jednaki. Ovaj naglasak na raznolikost, i istovremeno jedinstvo, privlači mnoge ljude koji žive u zemlji sa koloniziranom poviješću.

Očekuje se da će prelazak na islam među starosjedilačkom zajednicom nastaviti rasti, jer Islam zadovoljava njihove kako duhovne tako i društvene potrebe.

Izvor: mvslim.com

Prevela i prilagodila: Dženana Džakmić-Šabanović

Evo što su naumili prije 40 godina...

Ovih dana hrvatska se javnost opet nasilno dijeli oko pitanja udomljavanja djece homoseksualnim parovima. Na stranu činjenica da je ta tema bačena kao dimna bomba da bi se maknuo fokus s Marakeškog sporazuma (koji je u ovom trenutku bitniji, i koji će se jednostavno progurati u sjeni lijepo upakirane bombice), jer tema na kojoj se javnost sada dijeli je odavno – odlučena kao prihvatljiva, ne zato što imamo političare zdravog razuma, nego zato što nama vladaju poslušnici, odnosno podanici ideje Novog svjetskog poretka čiji upravitelji već stotinama godina imaju razvijen plan – uništenja ljudskog bića. Tako je recimo javno prije 20 godina isplivao sadržaj konferencije od prije 40 godina na kojem su jasno najavljeni načini po kojima će se vršiti ubojstvo čovjeka. Ni prije 20, a ni prije 40 godina nismo mogli ni zamisliti da ćemo se u parlamentima svijeta baviti temama poput – homoseksualaca, ili udomljavanja djece homoseksualnim parovima, ali ipak u tajnim krugovima vladara iz sjene o tome se itekako govorilo, što nam samo dokazuje da nije u pitanju nikakva prilagodba na novo doba, nego dobro upakirana agenda – razaranja ljudske civilizacije, osmišljene godinama unaprijed!

Naime, jednog dana davne 1969. godine skupila se mala ali izuzetno jaka elita na konferenciji dr. Richarda Daya. Kružok je bio zatvorene vrste i njegov sadržaj po zapovjedi nikada nije smio isplivati u javnost. Devetnaest godina kasnije, 1988. liječnik dr. Lawrence Dunegan koji je prisustvovao tom sastanku na temelju svojih zabilješki ispričao novinaru u magnetofon svoja sjećanja o izrečenome na konferenciji koja se tada zvala “Pittsburgh Pediatric Society”. Niti jednog od dvojice liječnika više nema, ostale su samo tri magnetofonske vrpce.
Mali ljudi smatraju kako se do sadašnjosti dolazi spontano. Vizija budućnosti koju je 1969. ispričao dr. Richard Day više izgleda kao plan – budući se dobrim dijelom zastrašujuće precizno ostvarila. Godine 1969. ova je vizija sadržavala stvari na koje smo se već danas navikli.

Dr. Day, sve nas je okupio, kako je rekao, da nas obavijesti o velikim promjenama koje će nas zadesiti u sljedećih 30 god,’ započeo je dr. Dunegan i nastavio: ‘Ne, ne mislim na komunizam’ – rekao je, ‘mislim na nešto veće i stravičnije od komunizma! Dr. Day nastavio je pričati o novom društvu koje nema korijena, odnosno oslonca u ničemu ali koje će sve promjene pasivno i malim koracima prihvaćati, ni ne znajući o čemu se radi. Dr. Day je na predavanju ponavljao kako su ljudi prenaivni i kako nikada ne postavljaju prava pitanja. To prenaivni često je zamijenio i riječju preglupi. Jer, postoje dvostruke namjere: ‘Jedna je namjera koja je ljudima prihvatljiva, a druga je ona prava namjera koja će nam pomoći da se novi sustav u potpunosti postavi i uzdigne.’

A to je sustav apsolutne kontrole čovječanstva! Ono što elitu najviše zabrinjava je seksualni nagon i s tim povezana prokreacije, dakle, stvaranje novog čovjeka, odnosno rađanje. Kako ne postoje valjani načini da se taj nagon iskorijeni, smislili su pakleni plan: ‘Apsolutna seksualizacija, od vrtića pa sve do staračkog doma. Seks treba biti nešto kao sport, svugdje i u svako vrijeme, lako dostupan, hibridan, ali uvijek uz pomisao zaštite. Zaštita, zaštita, kondomi, pilula za dan poslije – sve je dozvoljeno uz lako dostupnu zaštitu. U psihu još malog djeteta treba uglaviti; seks i zaštita, kao npr. sjesti u auto i zavezati se. Seks bez djece treba postati opsesija. Za one koji žele djecu postojat će laboratoriji koji će stvarati savršenu djecu. U svrhu širenja zaštite pojavit će se i neke čudne, neizlječive bolesti koje će širiti strah od nezaštićenog seksa – rekao je dr. Day.

Kasnije, kad se pojavila SIDA i druge bolesti kliknulo je dr. Duneganu. U svrhu seksualizacije pučanstva pojavit će se sloboda za sve nastranosti: “Svi će imati javno pravo na “ljubav”: homoseksualci, pedofili, nekrofili, zoofili, hendikepirani, djeca, svi.

U svrhu sprječavanja prokreacije poduzimat će se sveobuhvatni programi u cilju uništenja obitelji. Žene će raditi prekovremeno kao i muškarci, puno će putovati poslovno, izostajat će iz kuće, cjelodnevni vrtići s izrežiranim programom bit će svima dostupni, plaće će biti sve manje, nesigurnost sve veća, sve više će se rađati bolesna djeca, ljude će zahvatiti strah od rađanja. Tko bi želio imati djecu u takvim uvjetima? Redukcija stanovništva će se provoditi kroz ove mjere, zaštita, abortusi, pilula za dan poslije, podržavanje homoseksualnosti i izbijanje u vijek novih spolnih bolesti. Ali tome nije kraj – ‘Neki ljudi predugo žive ili nemaju dovoljno kvalitetan život’. Uz pomoć ‘smrtonosne pilule’, i adekvatnog bolničkog sistema taj problem će biti rješiv.

‘Svatko ima pravo na određeni vijek’ – rekao je dr. Day – ‘Ali, neki ljudi žive predugo i nisu više nikom od koristi. Postaju samo opterećenje za mlade ljude. Prisilit ćemo ih da se brinu o svojim roditeljima ali, tako da im skrate život. Opušteno, veselo, za zahvalnošću što su dobro obavili svoju zadaću, jednostavno će organizirati oproštajni party svi zajedno i pružiti im ‘zadnju pilulu’. Eutanazija će biti svakodnevna stvar kao seks ili doručak. ‘

Namjerno poticanje homoseksualnosti

Homoseksualnost će se poticati: “Ljudima će se dati dopuštenje da budu homoseksualci”. Tako je izjavio. Oni to neće morati skrivati. Sve će biti dozvoljeno. Seks i razmnožavanje će se odvojiti. Imat ćete spolni odnos bez reprodukcije, a zatim tehnologiju za reproduciranje bez seksa. To će biti učinjeno u laboratoriju. ”Mi idemo u promicanje homoseksualnosti.” ”Svjesni smo da je to bizarno abnormalno ponašanje. Ali, to je još jedan element u zakonu džungle, jer ljudi koji su dovoljno glupi da idu s tim, nisu vrijedni nastanjivati planet i nestat će”. ”Ako ste dovoljno glupi da prihvatite naše promicanje homoseksualnosti ne zaslužujete mjesto i bit ćete eliminirani prije ili kasnije. Mi ćemo vas se tako osloboditi. Mi ćemo izabrati… ljudi koji će preživjet će biti oni koji su dovoljno pametni da ne podlegnu našoj propagandi”.

Naime, dr. Richard Day bio je ugledni pedijatar i stručnjak za umjetnu oplodnju ali i sve do 1968. bio je direktor ‘Planned Parenthood’, prije nazvanu kao Američka kontrola rađanja’, organizacije za ‘planiranje obitelji’ koju financira zaklada Rockefeller o, obitelji koja svojim financijama potpomogne ubiti preko milijun nerođene djece godišnje kroz ove klinike, i koja ima široku podršku UN -a u smislu podrške abortusa, umjetne oplodnje i sterilizacije pučanstva širom svijeta, putem cjepiva.

Ne zaboravite da su ovo transkripti od prije 45 godina kad je većini ljudi bilo nezamislivo da svijet izgleda ovako kako izgleda:

Dr Richard Day. New Order of Barbarians - Tape 1

(dnevno.hr)

Bio je intelektualac, ikona prijedorske čaršije, lijep i naočit muškarac neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Omiljeni prijedorski ljekar i omiljeni čovjek široke duše dr. Esad Sadiković izveden je iz logora Omarska u noći između 5. i 6. avgusta 1992. godine sa još nekolicinom logoraša i likvidiran iznad jame Hrastova glavica kod Sanskog Mosta. U trenutku smrti imao je 44 godine. Ubijen je jer je imao nekoliko teških grijeha: bio je Bošnjak, bio je obrazovan, bio je bogat duhom, a i materijalno, bio ekspert Ujedinjenih nacija i svjetski čovjek, bio je lijep i zgodan, imao lijepu ženu i krasnu djecu. Kratko rečeno pripadao je samom vrhu bošnjačke inteligencije.

Eso je bio sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog partizana Hasiba Sadikovića i njegove supruge, također partizanke, Senije. Njegova majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrevbegove medrese napušta školovanje u Sarajevu te se vraća u rodni Prijedor gdje se priključuje partizanima na Kozari – radi Srba, jer nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njezine komšije samo zbog toga što su Srbi. Hasib i Senija radni vijek su proveli u JNA službujući u raznim dijelovima bivše Jugoslavije. Hasib je bio pukovnik a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio sin Eso, ali je porodica najveći dio života provela u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, gdje je i specijalizirao. Služeći vojni rok upoznao je lijepu studenticu eknomije Zoricu Gagović iz Zaječara sa kojom se ubrzo vjenčao. Ostaje tajna zbog čega je Eso više zavolio Prijedor od Sarajeva u kojem je odrastao, školovao se i igrao košarku u sarajevskoj “Bosni”. Godine 1982. napušta Sarajevo i zapošljava se kao načelnik otorine Medicinskog centra u Prijedoru. Obzirom da su bili imućni, roditelji su sagradili lijepu kuću u Prijedoru, gdje su se planirali vratiti kada odu u penziju. Stan u Sarajevu su planirali ostaviti Esi, ali se on odlučio nastaniti u Prijedoru. Ispostavit će se da je Eso kobno zavolio Prijedor, jer bi danas možda bio živ. Nakon što je dvije godine proveo u Zapadnoj Samoi, kao ekspert Ujedinjenih nacija, gdje je zaradio fine novce, 1988. godine kupio je kuću u centru Prijedora sa prostranom baštom. Tu je zajedno sa suprugom Zoricom, kćerkicom Almom i sinčićem Enisom uživao naredne četiri godine. I Esini roditelji su ljeta provodili u Prijedoru. Otac Hasib je iznenada umro 1991. godine, a majka Senija se vratila u Sarajevo.

Omiljen među Prijedorčanima zbog svoga vedrog duha i profesionalizma, Eso je stekao brojne prijatelje u Prijedoru. Među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrajao je i doktora Miću Kovačevića. Da bi spriječio rat u Prijedoru, Eso je formirao “Ligu za mir”. Dok je srpska vojska palila gradove u Podrinju i ubijala Bošnjake, Eso je mislio da se to može događati samo na Drini jer su i u Drugom svjetskom ratu tamo četnici počinili masovne zločine, dok se “u partizanskom Prijedoru to ne može dogoditi jer ovdje nikada nije bilo četnika”.

Nakon što je SDS 30. juna 1992. godine preuzela vlast u Prijedoru i smijenila legalno izabranog načelnika Muhameda Čehajića, otpočeo je proces hapšenja bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca. Među prvim uhapšenim je bio i dr. Eso Sadiković poslije čega je interniran u logor Omarska. Preživjeli logoraši svjedoče da je Eso pomagao logorašima tako što im je rane šio vlatima svoje duge kose, a “liječio” ih je i vedrim duhom i optimizmom. Odmah poslije njegovog hapšenja pokušala je da ga spasi supruga Zorica, koja je išla u Banja Luku i molila neke moćne prijatelje da joj pomognu. Išla je i u logor Manjača, gdje se pročulo da joj je prebačen muž. Esina majka Senija koja je živjela u Sarajevu i braća iz Prijedora su odmah obavijestili svog prijatelja generala Milosava Bojića i njegovu suprugu Canu o Esinom hapšenju i zatražili pomoć. U pismu kojeg su Seniji poslali 28. jula 1993. godine bračni par Bojić navodi da “na sva naša insistiranja još ne znamo gde se nalazi”.

Kada je pismo stiglo Eso je već odavno bio mrtav. Nusret Sivac, predratni snimatelj TV BiH, također logoraš Omarske, u svojoj knjizi “Kolika je u Prijedoru čaršija”, napisao je da su dr. Esu Sadikovića iz logora odveli u noći između 5. i 6. avgusta 1992. godine. Nakon što su ga prozvali, a to je bila poznata omarska “prozivka smrti”, dr. Sadiković je, kako piše Sivac, s vrata rekao: “Zbogom, prijatelji…” Svi logoraši su tada ustali i sa suzama u očima ga ispratili – u smrt riječima: “Hvala ti, doktore”. Prema svjedočenju dr. Ibrahima Beglerbegovića, koji je kratko bio logoraš Omarske, Eso mu je dao ceduljicu na kojoj je pisalo: “Alma, Bato, voli vas Tajo”. Cedulju je posredno uručio njegovoj supruzi.

Poznato je da su tu noć na gubilište odvedena dva autobusa logoraša a u jedan od njih je ušao i Eso Sadiković. Iste noći je u logor Omarska stigao i jedan od gospodara života i smrti u Prijedoru, dr. Mićo Kovačević, koga je Eso ubrojao među tri svoja najbolja prijatelja. Kovačević je došao da u smrt ispratio svog kolegu Esu. Dok su autobusi čekali, njih dvojica su dugo razgovarali na pisti. Vječna će ostati tajna šta su tada razgovarali ali ne i činjenica da je Mićo ispratio Esu u smrt. Dugo se čuvala tajna o smrti dr. Ese Sadikovića. Tek kada je pravnik i ratni kapetan Bogdan Tadić rekao njegovim rođacima da je “Eso otišao u Nikaragvu”, shvatili su da je ubijen. Tadić je odmah nakon toga zaposjeo Esinu kuću i pretvorio je u štab. Već u septembru 1992. godine “bacio je oko” na Esinu suprugu Zoricu, koju je kasnije i oženio.

Iste godine Eso je i drugi puta ubijen. Njegova malonjetna djeca su pokrštena. Trinaestogodišnja Alma je postala Veronika Gagović a dvanaestogodišnji sin Enis je postao Filip Gagović. Poslije rata Alma – Veronika je došla kod nane Senije u Sarajevu da upiše Medicinski fakultet. U biografiji je više napisala o svom ocu nego o sebi. O sebi je navela da je rođena u Sarajevu 6. aprila 1979. godine, te da se ranije zvala Alma Sadiković, a sada Veronika Gagović. Alma – Veronika nije upisala medicinu u Sarajevu jer je dobila stipendiju u Americi gdje je završila medicinu i postala jedan od deset najboljih studenata medicine u historiji Sjedinjenih Američkih Država. Imala je dobre preporuke jer je radila kao prevodilac u kancelariji Visokog predstavnika za BiH u Banja Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Ubrzo je u Ameriku dovela i brata Enisa – Filipa. U proljeće 1998. godine Alma – Veronika je nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. Prema svjedočenju daidže Ese Sadikovića, Envera Kovačevića Seniju je naročito pogodilo što se u tekstu nigdje ne spominje Alma nego samo Veronika. Senija je umrla 2001. godine.

Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića pronađeni su 2007. godine u masovnoj grobnici u Starim Keveljima zajedno sa kostima još 145 Bošnjaka i jednog Hrvata. Kolektivna dženaza Esi Sadikoviću i drugim ubijenim klanjana je na prijedorskom stadionu Luka. Sadiković je sahranjen na šehidskom mezarju Skele u Prijedoru. Na dženazu svom ocu dr. Esi Sadikoviću nisu došla njegova djeca sin Enis – Filip i kćerka Alma – Veronika. Danas postoji inicijativa Udruženja građana “Behar” iz Prijedora da se Skopska ulica, u kojoj se i danas nalazi Esina porodična kuća, preimenuje u ulicu “Dr. Esada Sadikovića”.

izvor:bosnae.info

Tri su mi se kratke priče sasvim slučajno, pročitane usput, zatvorile minulih dana u jedan krug, a na prvi pogled bez velike veze među njima. Prve dvije su stare, treća od prije neki dan.

Prva priča kaže: Bio jednom jedan car u Mesopotamiji i sagradio veliki labirint, pa pozvao prijatelja, beduinskog cara iz Arabije da ga posjeti. Kad beduinski car dođe, ovaj mu pokaza labirint i zatvori ga da luta u njemu. Beduin lutao i lutao i napokon izašao. Upita ga car iz Mesopotamije da li je ushićen njegovom građevinom i ima li išta što bi je nadmašilo... Ne prođe mnogo i on ode u posjetu Arabiji. Beduin ga primi na najljepši tradicionalni način kako carevima dolikuje i odvede – u pustinju. "Evo mog labirinta", reče mu i ostavi ga usred pješčanog mora. "Nađi put iz njega i pritom mi reci da li nad Božijim čudom beskraja ima ikakvog drugog čuda..."

Priča o pustinjskom čudu beskraja, o istinama i orjentacijama kakve mi nemamo, u mudrosti je protiv koje nikakva "tehnika" razvijana milenijumima nije mogla ništa – u hodu tragom zvijezda i neba što su putokaz sasvim drugačiji i nedodirljiv. Nikakvim manipulacijama...

Druga je priča, kobajagi bez veze sa ovom, o Aaronu Rusou Amerikancu, režiseru i producentu. Umro je 2007. godine. Bio je dugo prijatelj sa familijom Rockefeller. Neko od tih moćnika mu je jednom objašnjavao kako treba kontrolisati svijet stalnom prijetnjom terorizmom što će, naravno, podržavati istrenirani mediji, a sve to da bi se legitimizirali svi načini manipuliranja ljudima. Završna rečenica u ovom pledoajeu o ubijanju čovjeka u čovjeku je bila: "...Konačni cilj je da u sve ljude svijeta ugradimo čipove i da ti čipovi sadržavaju informacije o svom njihovom novcu i o svemu ostalom. I onda, ako neko bude htio protestovati protiv onoga što radimo ili nam se suprotstavi, samo mu isključimo čip..."
Tu je, kaže Aaron Ruso, završilo njihovo prijateljstvo.

Ne znam je li Ruso razmišljao o tome da je planetarno moćna i utjecajna familija, i takvi kao oni, evo još samo na korak do uspostavljanja trajne veze sa svima nama...Ne možda putem čipova, to je sad i prevaziđeno i nepotrebno, već sofisticiranom komunikacijskom kontrolom, i kada zatreba - pranjem uma, do kraja.

Treća priča je jednostavna i kratka: Facebook je minulih dana uklonio na stotine profila jer su, navodno, "operisali iz Irana i ruske vojne obavještajne službe..." Među 652 uklonjena računa pojedinaca, stranica ili grupa su i neki u BiH. Ovaj broj uklonjenih je, očigledno, tek za početak. Vlasnik FB-a Mark Zuckerberg, davno i logično konektovan sa američkim obavještajnim službama, ustvrdio je da je sadašnji postupak rezultat četiri odvojene istrage. Kaže,"istražujemo i još uvijek puno toga ne znamo...ali se sa ovih profila valja propaganda koja bi mogla ugroziti izbore za američki Kongres". I puno toga drugog što se njima ne sviđa.

Ono što oni još "ne znaju", znaju mnogi u svijetu: FB, Twitter, Google, You Tube i slični su danas logistika centru iz kojeg potiču nalozi za sankcije protiv svih koji ne bi da se discipliniraju onako kako oni traže. Od S.Koreje, Irana, Rusije, Kine, Evrope, Bliskog Istoka itd.itd. A šta su im stvarni dokazi za optužbu? Ništa, Mark Zuckerberg i slični. Kako oni kažu, tako je, uz finalne ocjene tipa "vjerovatno", "navodno", "eventualno..."

Pitanje o istini i faktima danas je smiješno pitanje kada je riječ o satiranju "carstava zla". Makar ono bilo i na nebu i među zvijezdama. Proces je ubrzan, postaje otvoren i javan i vodi ka završnoj fazi sasvim operativno. Nisu u pitanju čipovi "koje treba ugrađivati novorođenoj djeci da ih se ne može krasti", kako se odavno predlagalo. Sada je to nepotrebno, um će biti profesionalno i ciljano treniran što se već i radi.

Zato, gledajte ljudi zvijezde dok ih još ima. Preslobodne su, trepću i žmirkaju kako one hoće a ne kako to nalaže "sila nebeska" na zemlji. Onako kako nisu mogli u vrijeme Mesopotamije, sada mogu. Krug je zatvoren. Naravno u ime civilizacije, demokracije i ljudskih prava.

A one tri priče gore ? Ma ništa, tek onako usput, o napretku pameti i pomalo o sjećanju na vrijeme kada je nebo bilo vedro i zvjezdano koliko je htjelo, samo od sebe.

Piše za Interview.ba Zlatko Dizdarević

Puno je toga napisano minulih dana po svijetu povodom novih sankcija koje je Amerika, ovaj put pod Trumpom, nametnula Iranu počevši od minulog utorka. Od toga kako je sankcijama svoje probleme pokušavao da rješava još Periklo u Grčkoj, do toga kako se već godinama ugledne svjetske institucije i stručnjaci u njima bave procjenama o (ne)efikasnosti ovakvih sankcija onima koji se žele kazniti, »prevaspitati« ili natjerati na ono na što ne pristaju svojevoljno. Zanimljivo je da su rezultati učinka sankcija sličnih ovima sada nametnutima Iranu, prema ozbiljnim istraživanjima u svijetu, u rasponu od ne baš impresivnih tridesetak posto u odnosu na namjere sa kojima su sankcije nametnute, pa do svega pet posto od očekivanog.

Piše Zlatko Dizdarević

U slučaju Irana, ovaj put, nekoliko je činjenica sa kojima se mnogi objektivni i poprilično neutralni a kompetentni promatrači sa strane slažu. Prvo, prema zvaničnim izjavama američkih najaktivnijih »promotora« ove odluke, predsjednika Donalda Trumpa, njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona i ministra vanjskih poslova Mikea Pompea, SAD donosi ove mjere »bez presedana protiv Irana, kako bi oni promijenili svoje ponašanje«. Malo preciznije, to »ponašanje« se ogleda u »pokušavanju Irana da proizvede nuklearno oružje te u podupiranju terorizma...«

Svijetu koji još uvijek uspijeva da razmišlja svojom glavom i da bar donekle vjeruje činjenicama, postavit će se najmanje dva logična pitanja. Prvo je – prema svim uvidima Međunarodne organizacije za atomsku energiju (IAEA), dakle zaduženih za provođenje i kontrolu odredaba tzv. nuklearnog programa, što ga je 2005. godine potpisala i Amerika u okviru »Grupe 5+1« sa Iranom – da se Teheran apsolutno pridržava odredbi tog sporazuma. Koga bi i zašto sada trebalo kažnjavati na ovaj način?! Irance, samo zato što je to tako rekao Trump sa svojim savjetnicima, potpuno mimo onoga što su potvrdili i ostali potpisnici Sporazuma, Britanci, Francuzi, Rusi, Kinezi i Nijemci.

Nije naodmet pomenuti kako je napad na ovaj Sporazum samo jedan iz paketa bezmalo svih ostalih multilateralnih sporazuma u svijetu, bitnih za čovječanstvo, a izglasanih i uz svojevremeno značajno učešće Amerike.

Ono sa »podrškom terorizmu« iz obrazloženja za sankcije posebna je priča. Danas se čini doista neozbiljnim, barem onoj gore pomenutoj kategoriji ljudi koji razmišljaju svojom glavom i uvažavaju činjenice, ponovo pominjati već raširenu istinu o pravim, najvećim, suštinskim i nezaustavljivim proizvođačima i logističarima terorizma u svijetu. U zadnje vrijeme evo i spasitelja komandanata terorista po Bliskom istoku koje oslobodioci poražavaju svakodnevno.

Naravno, mimo ovoga, odavno je već poznato pa gubi smisao ponavljati, da Izrael ima odavno nukelarnu bombu proizvedenu u nikad upitnim postrojenjima u Dimoni, u pustinji Negev, što im je bio najvrijedniji »poklon« od Francuza još iz davnih vremena »Suecko-sinajskog rata« vođenog 1956. godine. U tom ratu saveznici protiv Nasera su bili Francuzi i Englezi uz prislonjeni Izrael. Pariz i London nisu uspjeli, iz tadašnjih geostrateških interesa Amerikanaca i Rusa, kapitalizirati do kraja suecku pobjedu. Izrael jeste, dobijanjem nuklearnog reaktora u Dimoni kao i izlaskom na Crveno more. Poznato je kako je još 1986. godine Mordechai Vanunu, jevrej marokanskog porijekla, stručnjak koji je radio u Dimoni, otkrio u Americi da je Izrael tada posjedovao 300 bojevih glava uz ondašnji kapacitet da ih napravi još 115. Također je znano, da Izrael nikada nije bio ni blizu zamjerke, a kamo li sankcija raznih međunarodnih organizacija i institucija tim povodom. Odavno je vic čak i pomisao na poređenje ovim povodom sa odnosom prema Sjevernoj Koreji i evo Iranu. Izrael konkurenciju u tome u Iranu naprosto ne smije imati. Pa i po cijenu uništenja Irana.

Sve ovo uglavnom se zna. Kao i činjenica da su sankcije što su počele u utorak prevashodno udar na iranski finansijski sektor, uvoz sirovina i trgovinu automoblima kao i na komercijalno vazduhoplovstvo. Dokle je Trumpu i njegovima, naravno i Izraelu kao ključnom agitatoru i sretniku u cijeloj priči ovo sa sankcijama bitno, pokazuje podatak da će američki Boeing izgubiti oko 20 milijardi dolara iz već sklopljenog posla sa Iranom o nabavci 80 velikih putničkih aviona. Nakon svega ovoga, naredna faza sankcija treba da krene 4. novembra...
Sve što slijedi, spada kazano na pomalo šaljiv način – mada je u ovome malo kome do šale – u sferu jedne stare, osmoškolske, udžbeničke definicije inteligencije. Imam je običaj ponavljati jer je odlična za prepoznavanje i mnogo krupnijih pojava od onih kojima se bave udžebnici na tom nivou: »Inteligencija je korištenje iskustava iz prethodnih grešaka...« U slobodnijem i nediplomatskom maniru, to se kaže – Neinteligentan si ako ništa nisi naučio iz prijašnjih grešaka...

U Iranu sam bio ne tako davno, 2016. godine, netom nakon ukidanja sankcija koje im je Amerika nametnula 2010. godne, a dvije godine potom i EU, jasno pod pritiskom Washingtona. Praktično zemlja je tada po prvi put disala oslobođena sankcija u zadnjih bezmalo četiri decenije, još od Revolucije 1979. godine kada su im nametnuta rigorozna i sveobuhvatna embarga kao kazna za okončavanje zapadne vladavine Iranom.

Bilo je doista zadivljujuće prije dvije godine promatrati šta je sve učinjeno novo a očuvano grandiozno staro u istorijski jedinstvenoj zemlji, decenijama pod sankcijama velikih svjetskih žandara i njihovih poslušnih klimoglavaca. Ovakav pogled na Iran tada nema nikakve veze ni sa ideologijom, ni vjerom, ni sa prislanjanjem bilo kojoj interesnoj i propagandističkoj storiji današnjice bolesnih podjela i optužbi. Bilo je jasno da je Iran, naprosto, na svoj način kapitalizirao prisilnu »samoću« okrećući se sebi i svojim potencijalima. Prije svega u mladim ljudima i njihovom obrazovanju, izgradnji samosvijesti uz islanjanje na autentičnu prošlost i civilizaciju, ne kukajući nad onim što im je oduzimano već umnožavajući ono što imaju.

Taj aspekt politike, kulture i tradicije, samopoštovanja i odlučnosti da se sve to brani i nastavlja, svakome ko je tada došao iz drugog, ovdašnjeg svijeta, bio je i više nego uočljiv. Činjenica jeste da im je minulim sankcijama značajno opao izvoz nafte, pa se zato ista stvar prije svega pokušava i sada, te da im je ukupni privredni učinak splasnuo za oko trideset odsto, amortizirani su kompenzacijama na drugim stranama. Izvjesno je da će »obični mali ljudi« i ovaj put biti pogođeni, a klasa onih koji imaju više, kao uvijek i svugdje, biti manje pogođeni. Domaća valuta je brutalno napadnuta. Izvjesno je da će jačati korupcija koje ima i danas, podjednako kao i ekstremizmi svake vrste, da će se zabacivati pogled prema vani ponovo itd. Ipak, izvjesno je i da kreatori sankcija ne shvataju dovoljno, kao ni do sada, da se ni mentalni, ni ekonomski kod Irana ne može mjeriti prema aršinima Trumpa, Boltona i Netanyahua ostrašćenog bombardovanjima unaokolo. Ništa o Iranu ne mogu shvatiti ni kroz pustinjska obzorja iz saudijskog dvora i iz okolnih šatora...

Više je elemenata u cijeloj ovoj storiji danas bitno drugačije čak i od onih prethodnih sankcija 2010., da se i ne ide dalje. Iranska država je sada, i pored svih problema, dovoljno na svojim nogama da njeni lideri, politički i vojni, mogu hladno kazati Trumpu ono što njega nagoni na bijes, a ne obratno. Ekonomska samoodrživost jeste uglavnom ovisna od izvoza nafte, ali su najvažniji kupci nafte već najavili da im za većinu dosadašnjih poslova američke sankcije neće predstavljati prepreku. Sasvim je izvjesno da u novom globalnom, svjetskom ekonomskom ali i geostrateškom smislu, ne ni iz kakve puke ljubavi, Iran u ovoj situaciji neće biti »napušten« ni od Kine i Rusije, zemalja BRICS-a ali i drugih velikih partnera koji se na toj strani »bloka« ne svrstavaju više prevashodno ideološki, već iz drugih, pragmatičnijih razloga. Paradoksalno je pri tome da je stara blokovska logika »ili si sa mnom ili protiv mene« ostala samo na jednoj strani, i to onoj nekada mnogo slobodnijoj strani. Svijet se očigledno mijenja, samo što to svi ne shvataju drugačije nego jedino kako njima odgovara.

Nikako, posebno, ne treba zaboraviti u ovom kontekstu, ma koliko ne treba ni pretjerivati u značaju verbalnih najava iz Bruxellesa: EU je mnogo direktnije nego što se očekivalo, kao zajednica skoro bez izuzetka, stao iza nastavka poslova s Iranom i protiv sankcija, uz dodatno odaslane poruke ohrabrenja evropskim kompanijama da izdrže pred prijetnjama i »kaznama« iz Amerike čime im se salijeva strah u kosti odande ukoliko ne saviju kičmu i ne okrenu potpuno leđa Teheranu. Naravno, neće im biti lako, ali ova bitka se bije na dugu stazu, i po svojim rezultatima može biti i sudbinska.

Cijela ova na silu proizvedena gužva s Iranom nije, naravno, na tragu samo pomenutih povoda. Trump i savjetnici tu odigravaju i neke važne utakmice na domaćem terenu, kao što šalju poruke »neposlušnima« i po nekim drugim i daljim interesnim destinacijama. Ipak, za sada osim Izraela, Saudijske Arabije i još nekih malih, u ovakvoj igri minornih saveznika – Washingtonu kao da sluti sudbina jednostavnog i logičnog objašnjenja i onog udžbenika za osnovnu školu, povodom poteza koji evo upravo čini. A onoliki i onakvi, sa svom relevantnom pameću i respektabilnom intelektualnom moći, mogli su mnogo bolje. I inteligentnije. I bez ponavljanja promašaja.

izvor novilist.hr