Zašto ovaj naslov? Zar nismo objavili gomilu članka o aktivnostima ubijenog iranskog zapovjednika Kuds snaga, generala Kasima Sulejmanija, kojeg je američka vojska po nalogu Donalda Trumpa likvidirala u činu državnog terorizma u noći 3. januara na međunarodnom erodromu Bagdad? Jesmo i vjerovatno ćemo još materijala posvetiti ovom čovjeku koji je, jednom likvidiran, morao biti dehumaniziran.

Ovu je vijest 14. januara objavio Dnevni avaz, ali nije samo bh. dnevni list pristao sudjelovati u ovoj podloj kampanji. Njemački su listovi objavili vijest kako je general Sulejmani planirao provesti napade na dječje vrtiće sa židovskom djecom u Njemačkoj. Neki srpski portali „sumnjive“ vlasničke strukture su objavili vijest kako je general Sulejmani ’90-ih ratovao u BiH, na što su srpski špiljski nacionalisti reagirali s oduševljenjem na vijest o likvidaciji, kao da ih nije bombardirala ista ratna mašinerija, njih 1999. godine, a generala početkom 2020. Pa i ako je bio u BiH, što je moguće, bio je na kratkom sastanku s političkim i vojnim vrhom u Tuzli ili Sarajevu  kako bi dogovorio isporuke novca i nešto pješačkog naoružanja i granata koje je Iran poslao Armiji BiH. Ali, to nije nikakva tajna. Međutim, od takve vrste sastanka do „ratovanja u BiH“ iranskog zapovjednika previše vrijednog da bi ga u bosanskim gudurama ubio zalutali metak ili slučajno ispaljena granata je ogromna razlika.

No, vratimo se naslovu prema kojem je general Sulejmani planirao terorističke napade u Bosni i Hercegovini.

Bh. list, igrajući na antagonizam između šiita i većinskog sunitskog stanovništva u BiH, koje je stoljećima pripadalo pravcu hanefijskog islama, a sada se u njegovom tkivu šire metastaze saudijskog vehabizma i turskog i katarskog selefizma koje propagira Muslimansko bratstvo, na ovaj je način pokušalo ocrniti legendarnog iranskog vojskovođu i boca protiv terorizma.

Ali to nije sve, u tekstu se citira dio dokumenta za kojeg se tvrdi da je rezolucija američkog kongresa i priložen je faksimil dijela u kojem se spominju planirani teroristički napadi na  širom Evrope i svijeta, a ne samo na državljane SAD, već i napade u Njemačkoj, Bosni, Bugarskoj, Keniji, Bahreinu, Turskoj i drugim zemljama.

Dakle, imamo sve. Imamo kopiju rezolucije 466 američkog Kongresa i tvrdnju kako je riječ o zapovjedniku koji vodi Kuds snage zadužene za aktivnosti u inozemstvu i da iranska meta nisu samo SAD, već i ostale zemlje, među kojima i Bosna i Hercegovina.

Kako mnoštvo čitatelja na zaslonu mobitela pročita samo naslov, a u ovom slučaju su imali i službeni dokument Kongresa, sve je jasno. Nema se šta dovoditi u pitanje.

Međutim novinar koji je sročio ovaj tekst dobro zna da to nije istina, iako sumnjam da u Bosni i Hercegovini neko može sudski biti gonjen za širenje atlantističke propagande. Da bar postoje zakoni koji to suzbijaju, ljudi u BiH bi bili pošteđeni gomile gluposti koju ima serviraju zapadni i mediji zaljevskih monarhija koji imaju svoje balkanske podružnice ili su pokupovali lokalne medije i portale.

ŠTA JE ISTINA?

Istina je, a to autor dobro zna, kao što zna da čitatelji neće ići na službene stranice američkog Kongresa, da je ovo nacrt rezolucije 466, što je lako provjeriti. Ali, kao što sam rekao, ko će ići na službene stranice američkog Kongresa, u ovom slučaju Senata, gdje lijepo stoji da je riječ o nacrtu rezolucije koju je sastavio poznati senator Ted Cruz, neokonzervativac i republikanac iz Teksasa,  te uputio članovima Odbora za vanjske poslove kako bi se dokument uputio u raspravu u Senat.

Nije teško za razumjeti. Ovo je običan komad papira u kojem Ted Cruz navodi gomilu „prijetnji“ i „zločinačkih planova” generala Sulejmanija, ali nigdje nema reference odakle mu ti podaci i koji su izvori. Ne može ih ni biti, jer je dokument sastavljen kako bi se „odala počast vojnicima i obavještajcima koji su dali svoj doprinos u akciji likvidacije međunarodno opasnog teroriste Kasima Sulejmanija“, a ostatak teksta su izvaci iz članaka iz američkih tabloida i propagandnih dnevnih listova. Ništa u tekstu ne sugerira na neki izvor, neku konkretnu akciju, osim uopćene teze kako je general bio „prijetnja miru i stabilnosti na Bliskom istoku“, čitaj Izraelu, ali i cijelom svijetu, zbog čega je dodan nasumični spisak zemalja među kojima se našla i BiH.

Uostalom uz malo poznavanja engleskog jezika ili čak i s Google prevodiocem ćete lako razumjeti ono što piše, ali u početku i činjenicu da je spomenuta rezolucija tek predana odboru za vanjske poslove senata i treba proći čitanje da bi bila usvojena. Naravno, čak i da bude usvojena, to ne znači apsolutno ništa, jer moramo vjerovati na riječ Tedu Cruzu, senatoru čiji su „dokazi“ vjerodostojni isto koliko i poznat epruveta Colina Powella u vijeću sigurnosti koja je sadržavala „dokaze“ o Sadamovom oružju za masovno uništenje.

I za kraj, jer je svaka daljnja polemika suvišna, je li Dnevni avaz, gotovo sigurno po nalogu svojih stvarnih vlasnika postigao cilj? Djelomice jeste, što se vidjelo iz komentara na društvenim mrežama u kojima je dio Bošnjaka likovao nad likvidacijom generala koji im je kao mladi časnik došao u posjet u BiH i donio pomoć Irana da lakše prebrode ratne godine. Ovo je „hvala“ Tehranu i generalu Sulejmaniju od onih u BiH koji su se prodali za zaljevske petrodolare ili sljedbenike Muslimanskog bratstva, koji nisu većina, ali su glasniji, finansijski bolje strukturirani i povezani su s Washingtonom, vehabijskom dinastijom i Muslimanskim bratstvom iza kojeg stoje Katar i Turska. To je glavni razlog zašto su neki novinari u BiH pristali da zemlju što brže uguraju u razdoblje postistine i proizvode ovakve i slične vijesti koje je lako raskrinkati, ali je to često uzaludan posao, jer je šteta već počinjena.

N.Babic

Još od brutalnog ubojstva Muammara Gaddafija 2011. godine nijedno smaknuće nije toliko potreslo svijet kao atentat na iranskog generala Qassema Soleimanija prije nešto više od dana od strane američkih zračnih snaga. I Gaddafi je de-facto stradao od američke ruke, no na njega su poslali bijesne pse pred ruševinama Sirtea da ga rastrgaju, a snimka tog neljudskog čina obišla je svijet. No, Soleimanija su odlučili likvidirati direktno, ali s visine, zračnim napadom na njegov automobil u blizini bagdadske zračne luke. Moglo se danima nagađati i tapkati po konfuziji, da se htjelo, ali ne - već iste noći SAD se "pohvalio" ovom likvidacijom i preuzeo odgovornost.

Radikalne zamjene teza u politici nisu ništa novo, no američki predsjednik Donald Trump, koji je osobno odobrio ovaj atentat, nadmašio je i samog sebe po tom pitanju kada je sinoć poručio kako je ubojstvom Soleimanija uklonjen "najveći terorist na svijetu". Možda Trump i njegova administracija vjeruju da još uvijek živimo u vremenu kada će javnost "prije povjerovati u veliku nego u malu laž", no to mu ovog puta neće proći. General Soleimani je život proveo boreći se protiv terorizma - onog terorizma na koji prvo pomislimo kada čujemo tu riječ. Terorizma koji se zabije putničkim zrakoplovima u World Trade Center tornjeve u New Yorku, terorizma koji odrubljuje glave zarobljenim civilima, terorizma koji je zadnjih godina poharao velike dijelove Iraka i Sirije te i dalje pustoši svijetom (danas naročito na prostoru zapadne Afrike i Sahela).

Ne, Trump neće uspjeti pretvoriti ubijenog generala Soleimanija u "teroristu", ali ga je ovim ubojstvom već pretvorio u nešto drugo - u mučenika, u heroja kojeg će sada pamtiti cijeli Bliski istok, heroja kakvog Iran možda nikada do sada nije ni imao. Trump je generala Soleimanija, za kojeg su do sada izvan Bliskog istoka čuli tek oni koji se bave geopolitikom, učinio besmrtnom ikonom - "dao" je Iranu nešto od neprocjenjive vrijednosti, njihovog "Che Guevaru".

Ubiti čovjeka je lako. To je konstatirao i "originalni" Ernesto Che Guevara kada su ga u Boliviji 1967. pogubili CIA-ini poslušnici. "Pucaj kukavico, ubit ćeš samo čovjeka", rekao je slavni argentinski revolucionar pred smrt. Time je od čovjeka postao mitom, a mitove se ne može ubiti. Nema tog oružja. Nema te propagande koja je u stanju do kraja eliminirati mit kada se on, naročito u ovakvim situacijama, stvori kao potres koji vječno podrhtava.

General Qassem Soleimani bio je jedan od onih vojnih zapovjednika koji su živjeli bez straha. To je potvrdio još za vrijeme Iračko-iranskog rata 80-ih godina, a naročito zadnjih godina za vrijeme borbe protiv terorizma i ekstremizma u Iraku i Siriji. Bio je jedan od onih generala kakvi se više ne susreću, a njega su sreli mnogi. Na svakoj liniji fronte - Iračani, Sirijci, Arapi, Kurdi... mnogi su imali čast osobno vidjeti generala Soleimanija jer on je dolazio do njih. Izgledalo je gotovo suludo kroz sve te godine viđati ga po pustinjama, brežuljcima, malim ukopanim uporištima - njega, s njegovim rangom. Jer bio je dva desetljeća zapovjednik najelitnije iranske jedinice, Quds snaga iz redova Iranske revolucionarne garde.

Zbog činjenice da je uvijek želio biti prisutan na terenu, tamo gdje se borba vidi, čuje i osjeća u zraku, mogao je, realno gledajući, već bezbroj puta poginuti. Mogao je poginuti i na neki ne nužno "mučenički" način, mogao je vozilom naletjeti na minu, mogao ga je ubiti neki infiltrirani ekstremist, mogao je skončati na razne načine. Ali nije. Skončao je kao žrtva jednog perfidnog atentata od strane sile koja je već odavno uništila svu svoju reputaciju na drevnom Bliskom istoku. Čak i nominalni saveznici SAD-a u muslimanskom svijetu to jesu iz striktno oportunističkih razloga i Washington se sve više mora pomučiti oko toga da isti ne "skliznu" u naručje Kini, Rusiji ili jednostavno dalje od njih.

Soleimani je zasigurno znao da uvijek može postati meta, da mu svaki dan može biti posljednji, zato se i nije krio negdje daleko od stvarnosti već se predao istoj i nju podredio sebi. Ako mu je bilo do besmrtnosti, one koja će vječno biti u službi njegove domovine koju je volio, onda ju je i dobio. A ta njegova domovina već je očajno trebala heroja. I imajući u vidu cijeli njegov put, to je mogao biti samo on.

Zadnjih mjeseci svjedočili smo popriličnim krizama u Iranu. Ove jeseni buknuli su veliki anti-vladini prosvjedi koji su prerasli u pobunu i žestoki sukob između prosvjednika i snaga sigurnosti. Nema sumnje da je ovaj pokušaj ustanka brutalno ugušen u krvi, da se mrtvi vjerojatno broje u stotinama. Bez obzira što iz Teherana pričali da je ustanak "potaknut izvana", čak i da jest, on nam je otkrio nešto. Ako i jest potaknut nije da su iranski vanjski neprijatelji tek sada došli na ideju da bi mogli potaknuti internu pobunu u Iranu - ta ideja je uvijek postojala. Činjenica je da je ovo bio najveći interni sukob u Iranu još od pobjede Iranske revolucije 1979. govori nam jako puno o situaciji u kojoj se Iran našao, do koje mjere je i Trumpov pritisak sankcijama utjecao na to.

U isto vrijeme anti-vladini prosvjedi u susjednom Iraku počeli su dobivati izraženi anti-iranski element, a Irak je zemlja koja je za Iran od esencijalne geopolitičke važnosti - Irak je temelj mosta "osovine otpora" koji se preko Irana proteže sve do Mediterana. Iran, kao zemlja koja se nalazi pod ogromnim pritiskom još od 1979. (zapravo još i ranije, još od 1953. kada je američka CIA orkestrirala rušenje demokratski izabranog iranskog premijera Mohammada Mosaddegha), mora održavati svoj regionalni utjecaj na sve načine jer on joj osigurava egzistenciju. Kada i ako se iranski utjecaj povuče do iranskih granica odmah im prijeti sudbine Libije, Iraka i Sirije.

Izgubiti utjecaj u Iraku za Iran znači izložiti se skorašnjoj agresiji. Prisutnošću u Iraku pak direktno mogu održavati svoju prisutnost u Siriji, Libanonu, Pojasu Gaze... odnosno kroz cijelu dionicu tzv. "Osovine otpora". Zašto je to toliko bitno po Iran? Zato jer u slučaju da zaista budu napadnuti, bilo od strane SAD-a, Izraela ili neke treće zemlje, mogu "zapaliti" cijeli ovaj ogroman prostor i pucati iz sveg oružja, a to je nešto čega se pribojava čak i vojno moćni SAD.

Sve u svemu, govorili smo o anti-vladinim prosvjedima u Iraku ove jeseni. Buknuli su početkom listopada, kao pokret koji je oštro odbacivao kompletnu političku klasu, zajedno s američkim, ali i iranskim utjecajem (iako je riječ mahom o šijitskim prosvjednicima). Dakako, valja razumjeti i mlade Iračane i njihovu želju za slobodom, sve ove geopolitičke stvarnosti pretvaraju ih u žrtve jednog sukoba, a njihovu zemlju u arenu konflikta SAD-a i Irana putem posrednika. No, svi potezi imaju posljedice i na kraju idu nekome na ruku, a kada su gnjevni irački prosvjednici krajem studenog prošle godine spalili gotovo do temelja iranski konzulat u južnom gradu Najaf, činilo se da je iranski utjecaj u Iraku pao na vrlo nisku razinu.

I u tom kaosu, kada se iranska vlast suočavala s ogromnim izazovima iznutra i izvana, ubijen je general Qassem Soleimani. I njegovom smrću možda se sve preokrene. Jer sada ponovno imamo prosvjede, kako u Iranu tako i u Iraku. Ali Iranom sada stotine tisuća ljudi marširaju noseći njegove slike zajedno sa slikama ajatolaha, bivšeg (Homeinija) i sadašnjeg (Hamneija). Ne može se reći sa sigurnošću, ali može se nagađati, da među onima koji su jučer marširali Teheranom i tražili osvetu za ubijenog generala ima i onih koji su prije svega mjesec dana priželjkivali konačni pad iranske teokratske vlasti. Psihološki aspekt vanjskog i "zajedničkog neprijatelja" ne može se podcijeniti, a isti sada itekako dobro dolazi Iranu.

Nije tajna ni to da je sama iranska vladajuća struktura bila također razjedinjena. Tvrdolinijaši nikada nisu podupirali nuklearni sporazum koji je postignut 2015. (iz kojeg se Trump povukao 2018.), ključao je ispod površine sraz između njih i umjerenih političkih snaga u Iranu, a takvo stanje moglo je u konačnici ugroziti i samu Iransku revoluciju. Vanjska prijetnja ih je pak uvijek spajala, a sada naročito. Čak i u susjednom Iraku, gdje su razmirice između raznih šijitskih paravojnih i drugih skupina postajale sve vidljivije, sada odjednom vlada rijetko viđeni konsenzus - svi žele jedno: potpuni odlazak američke vojske iz Iraka.

Sutra će se u Bagdadu održati vanredna sjednica iračkog parlamenta na kojoj će se glasati o zahtjevu za potpunim povlačenjem američke vojske iz Iraka. Tu i dalje postoje frakcije koje će biti protiv toga, no zahtjev bi mogao proći. U isto vrijeme šijitske paravojne snage poručuju da ako SAD tada odbije napustiti Irak, onda su spremni i na vojni sukob kako bi ih izbacili iz zemlje. O tome što bi SAD napravio u takvom slučaju postoje različita mišljenja - neki smatraju da je to zapravo scenarij kojeg Trump priželjkuje kako bi u izbornoj godini rekao "evo, vraćam našu vojsku doma". Drugi pak smatraju kako američka "duboka država" takav scenarij neće dopustiti (činjenica jest da vojni zrakoplovi upravo lete prema regiji, mahom prema Kuvajtu, s tisućama dodatnih američkih vojnika). U svakom slučaju, ako se ova kriza zaista završi američkim odlaskom iz Iraka, bila bi to velika pobjeda za Iran, kao i scenarij kojeg se užasavaju zemlje poput Saudijske Arabije i Izraela.

No, sve što će se dogoditi u narednom periodu - a mogućnosti variraju od izbacivanja američke vojske iz Iraka do izbijanja rata između SAD-a i Irana - dogodit će se kao posljedica atentata na generala Soleimanija. I kakva god sudbina čeka Iran, on će biti snažniji zbog nove ikone koju je ubojstvom stvorio Donald Trump.

Već danas objavljuju se slike koje prikazuju ubijenog generala kao sastavni dio povijesne mitologije. Iako po ideologiji radikalno drugačija zemlja od jedne Kube, današnji Iran nastao je na revoluciji. Ono što je bio Castrov socijalizam bio je Homeinijev Islam, ali suština je bila ista - otpor prema imperijalizmu, borba za neovisnost.

Iran, bivša Perzija, je mudra nacija koja neće zbog ovog američkog atentata pucati sebi u nogu nekakvim ishitrenim činom. Smrt Qassema Soleimanija najbolje može biti osvećena na način da će se on, i nakon smrti, svojim likom i mitom, "boriti" protiv svih neprijatelja koji se namjere na Iran. Za Iran on sada uistinu postaje ono što je za Kubu bio i još uvijek jest zapovjednik Ernesto Che Guevara. A taj isti Che Guevara, nakon propale američke invazije u kubanskom Zaljevu svinja (Playa Giron), pisao je američkom predsjedniku Johnu F. Kennedyju te pritom istaknuo: "Moram Vam se zahvaliti za Zaljev svinja. Prije vaše invazije naša revolucija bila je slaba. Sada je snažnija no ikad".

Piše:D. Marjanović/advance.hr)

Možda najmoćniji čovjek od Indijskog oceana do Mediterana, iranski general Qasem Soleimani, ubijen je noćas u zračnom napadu američkih snaga na prostoru ili blizini bagdadske zračne luke. Ako i nije bio najmoćniji u samom Iranu, bio je svakako u vrhu, ali zato je bio najmoćniji čovjek u Iraku, možda i Siriji.

General Qasem Soleimani bio je dio iranske Revolucionarne garde od samog početka, od pobjede Iranske revolucije 1979. Za vrijeme krvavog Iračko-iranskog rata 80-ih iskazao se svojom hrabrošću na fronti - imao je svega 20 i nešto godina kada je za vrijeme tog rata postao zapovjednik 41. Sarallah divizije. Brzo je napredovao u iranskoj vojnoj hijerarhiji, a već za vrijeme rata protiv Iraka uspostavio je odnose s liderima iračkih Kurda, kao i sa šijitskom Badr organizacijom. Drugim riječima, bio je povezan sa snagama sjevera i juga Iraka koje su se suprotstavljale Saddamu Husseinu. To iskustvo i ta poznanstva imat će važnu ulogu u kasnijim godinama.

Nakon rata s Irakom Soleimani je 90-ih imao čin generala u Revolucionarnoj gardi (IRGC), a negdje krajem 1997. postaje glavni zapovjednik najelitnijeg ogranka IRGC-a, Quds snaga. Tko su Quds snage? Oni su jedinica IRGC-a koja zapravo upravlja s glavnim operacijama - uključujući nekonvencionalno ratovanje i obavještajni sektor, ali za razliku od IRGC-a koji se aktivira po potrebi i izvan Irana, Quds su odgovorni primarno za vanteritorijalno djelovanje.

Drugim riječima, cijela mreža iranskog utjecaja, koje se proteže do Mediterana, a možda i šire, direktno je "održavana" od strane Quds snaga. Govorimo o moćnim skupinama kao što su libanonski Hezbollah (možda i jedina vojna organizacija koja je Izraelu nanijela poraz u direktnom ratu), palestinski Hamas i palestinski Islamski džihad u Pojasu Gaze i na prostoru Zapadne obale, jemenske Houthi snage, šijitske paravojne milicije u Iraku, Siriji, Afganistanu...

Quds snage odgovaraju direktno vrhovnom lideru Irana, ajatolahu Aliju Hameniju. Qasem Soleimani je vodio Quds snage od 1997. do jučer kada je ubijen u američkom zračnom napadu. Ovo je prekretnica i najveća eskalacija iransko-američkih napetosti još od pobjede Iranske revolucije 1979. godine. Da, možda i veća od zarobljavanja američkih diplomata i talačke krize u Iranu od 1979. do 1981. Zašto? Zato što je SAD sinoć ubio drugog najmoćnijeg čovjeka u Iranu - jedino ajatolah Ali Hamnei imao je veću moć od Qaesema Soleimanija. No, ako uzmemo u obzir da 80-godišnji ajatolah svakako nije mogao sam pratiti sve što se događa na svim spomenutim mjestima, čak bi se moglo argumentirati i kako je Qasem Soleimani de-facto bio najmoćniji čovjek Irana, naročito ako govorimo o iranskom geopolitičko-vojnom utjecaju izvan njegovih granica.

Da je Qasem Soleimani stradao na ovakav način ne čudi, čudi jedino da se SAD odlučio na atentat tako visokog profila. Naime, Soleimani, iako je bio iznimno visoko pozicioniran, bio je sve ove godine čovjek koji se osobno pojavljivao na samom frontu, mjestima gdje je bezbroj puta mogao izgubiti glavu, naročito zadnjih godina za vrijeme rata u Siriji ili kasnije za vrijeme rata protiv ISIL-a u Iraku.

Podsjetimo kako je cijela ova eskalacija započela. Dakako, možemo ići poprilično unatrag ako želimo. Mogli bismo reći da je "započela" na dan kada je iz Irana za vrijeme revolucije 1979. protjeran zadnji iranski kralj, šah Reza Pahlavi, Zapadni saveznik. Što se tiče neke recentnije eskalacije mogli bismo definirati da je počela 2018. godine kada je Donald Trump odlučio povući SAD iz nuklearnog sporazuma s Iranom otvarajući tako širom vrata za veliku eskalaciju kojoj upravo svjedočimo. Nedavno istekle 2019. dogodio se veliki napad na naftna polja ključnog američkog saveznika u Zaljevu, Saudijske Arabije. SAD tvrdi da je napad dronovima i raketama izveo Iran iako su odgovornost preuzele jemenske Houthi snage (no, znajući da Houthiji jesu poduprijeti od Irana, američka optužba vjerojatno stoji).

Ali ako je Iran izveo ili naredio taj napad, zašto je to učinio? Možda kao direktan odgovor na Trumpovu politiku "maksimalnog pritiska" na Iran koja je imala (i još uvijek ima) za cilj potpuno slomiti iranski naftni izvoz, samim time i sam Iran. U svakom slučaju, nakon napada na Saudijsku Arabiju situacija postaje puno napetija, naročito u Iraku koji je zapravo već 15-ak godina arena sukoba između iranskog i američkog utjecaja.

Zadnjih tjedana u više navrata izvedeni su raketni napadi na iračke vojne baze u kojima su se nalazile i američke trupe (tamo se nalaze još od invazije na Irak 2003. godine). Iako je u napadima smrtno stradao tek jedan američki državljanin, izvođač radova, ne vojnik - SAD je odlučio pokrenuti veliku odmazdu ciljajući u zračnim napadima, pred samu Novu godinu, 29. prosinca 2019., položaje iračke pro-iranske šijitske paramilitarne skupine Kataib Hezbollah. Ubili su najmanje 25 pripadnika ove skupine i ranili 50-ak. Ovo je već bio trenutak puno žešće eskalacije.

Na samu Novu godinu gnjevni prosvjednici u Bagdadu krenuli su prema utvrđenoj američkoj ambasadi te se probili do nje - spalili su jednu sigurnosnu promatračnicu pred njom, u sklopu kompleksa, no nisu se probili do glavne zgrade. Bila je to očito neka vrsta upozorenja Amerikancima, da se do njih može doći iako su mislili da je nemoguće pošto se nalazi u utvrđenoj "zelenoj zoni" u centru Bagdada (američka ambasada u Bagdadu, izgrađena nakon invazije 2003., više podsjeća na vojnu utvrdu nego na diplomatsko predstavništvo, te je najveća američka ambasada na svijetu).

Prosvjednici su se povukli s prostora kompleksa američke ambasade već 1.1.2020. SAD je pak poručio kako je Iran stajao iza ovog napada, a predsjednik Donald Trump najavio je kako će Iran zbog toga "platiti skupu cijenu". Jutros znamo i o kojoj cijeni se radilo.

Qasem Soleimani je mrtav, vjerojatno u napadu američkog drona. Uz njega je ubijen i Abu Mahdi al-Muhandis, njegov savjetnik i osnivač skupine Kataib Hezbollah koja je bila meta američkih zračnih napada prije nekoliko dana (inače Kataib Hezbollah je jedna od prvih skupina iz Iraka koja je došla boriti se u Siriju na stranu sirijske vojske protiv islamističkih ekstremista).

Quds, Kataib Hezbollah, Qasem Soleimani, Mahdi al-Muhandis... Ovo su skupine i njihovi lideri koji su, koliko god će se nastojati te činjenice ugušiti, doveli do sloma ISIL-a u Siriji i Iraku. Kada su Amerikanci 29. prosinca 2019. izveli napade na Kataib Hezbollah u Iraku i Siriji iranski ministar vanjskih poslova konstatirao je kako se SAD osvećuje Iranu zbog činjenice da su iranske i pro-iranske snage porazile ISIL.

Ali što će se dogoditi sada? Jesu li ovi atentati početak iransko-američkog rata? Mogli bi biti. Kako smo već pisali u više navrata, eskalacija na eskalaciju ne može ići dovijeka bez da eksplodira u rat, naročito ako imamo u vidu kako je rat protiv Irana nešto što određene strukture u SAD-u priželjkuju već 40 godina. Bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, John Bolton, otvoreno je godinama pozivao na rat protiv Irana.

Želi li Trump rat ili ne možda je sasvim nebitno. Kao što je Soleimani zasigurno bio moćniji akter od iranskog predsjednika Hassana Rouhanija, tako i u SAD-u bez sumnje imamo ljude koji su moćniji od jednog Donalda Trumpa koji se bori za svoj politički opstanak na vlasti (no, baš zato, i njemu bi dobro došla jedna velika diverzija od interne političke krize!).

Imajući u vidu kako su ratovi između najvećih sila u domeni globalnog uništenja te stoga, nadajmo se, samo fikcije, rat s Iranom zapravo je najveći i najopasniji rat koji na svijetu u ovom trenutku može izbiti. Kome može biti u interesu? Američkom narodu čije bi se nove mlade generacije slale da ginu na Bliskom istoku? Svakako ne. Rat protiv Irana, koji bi bio daleko krvaviji nego onaj protiv Iraka, u interesu je samo tri skupine - američkom vojno-imperijalističkom lobiju koju u šaci drži sve političke administracije, izraelskim vlastima koje Iran smatraju svojim egzistencijalnim neprijateljem, te saudijskom dvoru koji u Iranu vidi ideološku i svaku drugu prijetnju. Te tri skupine, međusobno u dosluhu, spremaju svijetu katastrofu kakvu nismo vidjeli još od Rata u Vijetnamu.

Je li rat neizbježan? Možemo se samo nadati da još uvijek jest, ali ta nada sada je sve tanja. Iz Teherana jutros su, čim je potvrđeno da su u američkom napadu zaista stradali Soleimani i al-Muhandis, najavili "veliku odmazdu". Za očekivati je da će se ona i dogoditi, ali SAD je očigledno raspoložen na svaku odmazdu odgovarati s još daleko većom... Na raketni napad na iračku bazu u kojoj je poginuo jedan američki civil pokrenuli su zračne napade u kojem je ubijeno 25 pripadnika Kataib Hezbollaha. Na prosvjede pred američkom ambasadom pri čemu je spaljena samo jedna promatračnica, i nije bilo žrtava, SAD odgovara atentatima na drugog čovjeka Irana... Što još mogu napraviti sada kada Iran izvede svoju odmazdu? Vrijeme je ovo kada je teško zamisliti daljnje "odmazde na odmazde", a da iste ne postanu rat.

Tko zna, možda se SAD nada da će u Iranu sada, kao i prošle jeseni, ponovno buknuti velike demonstracije te se možda sve "riješi samo od sebe", no teško je vjerovati da bi se to moglo dogoditi. A Iran, kako može uzvratiti? Na razne načine, koji ne moraju biti "oko za oko" - mogu primjerice zatvoriti Hormuški tjesnac kroz koji prolazi petina svjetske nafte. No, tek tada rat je neizbježan - zatvaranje Hormuza za SAD bi bio onaj "tu smo vas čekali!" trenutak. Mogu možda ubaciti svoje centrifuge u "petu brzinu", no onda je rat još i bliži - i razorniji! U takvom slučaju SAD može konstatirati, što bi odmah potvrdio i Izrael, kako Iran "već ima" nuklearne kapacitete. I što onda? Hirošima, Nagasaki, Teheran?

Može Iran i ne poduzeti ništa, ne dati povod za rat, jer to je rat koji nikako ne počinje s istih startnih pozicija - američka vojska je pred Iranom, ne obrnuto! No, čak ni to ne znači da bi se rat izbjegao ako je netko negdje odlučio da se mora dogoditi! Neki u SAD-u vjeruju da je Iran oslabljen, da je ekonomski iscrpljen od sankcija, da je potpora iranskog naroda za vlast na niskim razinama... drugim riječima, vjeruju da je Iran danas tamo gdje je Irak bio 2003. godine.

SAD znaju koga su ubili sinoć. Također znaju da povratka nema, da Iran više nikada neće pristati na "povratak na staro", na pregovarački stol...

Čini se da neće biti ništa od "doba jazza" jer 20-e počinju "burno" u onom krajnje opasnom i negativnom smislu. Bauk novog velikog rata na Bliskom istoku kruži, kruži nad cijelim svijetom jer cijeli svijet bit će pogođen ako do njega dođe.

(advance.hr)

»Politički« Bejrut sa svojom čudnom i ranije ne baš poznatom unutrašnjom stabilnošću između kršćana, sunita i šiita, uz sve njihove specifičnosti - ipak živi u jednom novom balansu. Ma koliko taj balans bio ovisan i o ogromnim pojedinačnim i klanovskim interesima, korupciji i političkim manipulacijama

Piše: Zlatko Dizdarević

Nakon sedam provedenih dana u Damasku obreo sam se u Bejrutu koji i pored svih muka kako-tako uspijeva da sačuva svoju uspravnost mada mu se na leđa evo sve drskije zaskakuje bahato ambiciozni Erdogan kobajagi u ime odbrane od Kurda. I uvijek iznova sretan što dolazim u grad čudesnog miksa različitosti kojima nisu robovali već iz njih izvlačili najbolje. Ma kako čak i »usput« ratovali uglavnom zarad interesa i kalkulacija nekoga izvana. Ali, vazda je pobjeđivao stari trgovački i pragmatski Levant u njima. Miks lukavog orijenta i profitabilnog Zapada.

Prvi put, evo, ostao sam zatečen drugačijom duhovnom i mentalnom realnošću za koju sam vjerovao da se tamo ne može primiti koliko god se već udomaćila svuda okolo po svijetu: Gramzivost profiterstva nekada mudrijih Libanonaca izdigla se u Bejrutu iznad bivše jedinstvene duhovnosti, šarmante ležernosti svakojakih nadigravanja uz obavezna slatka sjećanja na glamuroznu prošlost. Od tih sjećanja i nostalgije za »onim« vremenima znali su napraviti i dobar posao. Po restoranima, malim radnjama sa umjetninama, po zidovima starih zdanja – jedinstvenim galerijama crteža i grafita, po modi i poguzlucima neviđenim...

Sjene hladnih nebodera

I od3971990 referencejednom, evo Bejruta u kojem su se namnožili na sve strane buldožeri i visoke dizalice što se razorno obračunavaju s rijetkim preostalim sjenovitim orijentalnim vilama iz »onih vremena« kako bi se očistili tereni za uske nebodere protegnute u nebo do neslućenih visina, malo je koji ispod tridesetak spratova. Na njima, gore u visinama, nema ni nekadašnjih balkona s džunglama zelenila i palmama od po nekoliko metara, nema šarenih zastora, s njih se ne čuje muzika...

Malo ko zna ko su sve novi milijarderi koji ruše staro i lijepo i grade novo, ravno i hladno, kojim novcima što pliva unaokolo mimo države jer države, mnogi se tamo ispotiha slažu, više i nema. Mnogi odande će kazati da je ima danas čak više u Siriji nego u Libanonu. Konačno, ko će se uopšte useljavati u te crne i staklene nebeske gujavice kada se dole, po ne tako davno već izgrađenim »normalnijim« građevinama množe istaknute pisane ponude za izdavanje prostora što zuje prazni.

Tako je i u nekada »zapadnom«, ranije nazivanom »muslimanskom« trgovačkom dijelu grada sa Hamrom kao žilom kucavicom, i u onim dijelovima grada prema sjeveru i brdima, prema Juniji, Biblosu i dalje Tripoliju, u kvartovima koji su pripadali mirnijem i bogatijem »kršćanskom Bejrutu«. U ratovima osamdesetih, sjećam se, među njima je bila striktna granična »zelena linija« koje odavno nema, kao što danas nema ni puno razlike u mentalitetu obilježenom strašću za rušenjem uspomena na zlatna vremena i za gradnjom neboderčina od stakla i betona. 

Nisu, naravno, tek nove građevine u Bejrutu same po sebi krive za nadolazeću uočljivu duhovnu hladnoću nekadašnjeg »Pariza u arapskom svijetu«. Ima tamo još uvijek i starih krčmi, sicilijanskih restorana, irskih pabova, francuskih bistroa..., ali sjena dileme do kada će još svi oni izdržati nadvila se nad grad. Razni »burgeri« iz produkcije Mcdonalds, KFC, Burger King, Wimpy, Pizza - ma koliko posustajali na drugim mjestima na orijentu pred povratkom tamošnje stare kultne hrane, humusa, tabulea, kofti, kebaba - protjeruju iz Bejruta ono što mu je bilo najljepše i što ga je razlikovalo od novokomponiranog imagea Zaljeva.

Eto zato ni čuveni Corniche sa pogledom na legendarnu stijenu Pigeon Rock i restorane uz more nije isti. Čak nekako više duhom nego pukim izgledom. Ni obližnji bistro »Etoil« na trgu sa cvjetnjakom u sredini iz kojeg se izdiže sat na visokoj kamenoj kuli nije ni po sastavu publike, ni po nasmijanosti i eleganciji konobara pa tako ni po atmosferi nije više što je nekada bio... 

Avion za prijenos »keša«

3971988 referenceTačno je da se okolo, prema moru, u davno obnovljenim glamuroznim i kapitalnim građevinama i »molovima« nekadašnjeg razorenog orijentalnog suka, trgovine utrkuju u luksuzu izloženoga i ekskluzivno ponuđenog. U svjetskim firmama i cijenama, naravno. Ali publike je sve manje. Za one najbogatije nije odavno »inn« kupovati kod pariških, londonskih i milanskih firmi u Bejrutu, već se po to ide njima tamo. Ostali vagaju, mjere i kalkuliraju povodom svake kupovine, uočljivo sve više.

U pozadini svega, ispričana mi je priča minule sedmice od prijatelja koji znaju o čemu konkretno govore, kako se predsjednik Vlade Libana Hariri s ekipom zaduženom »za novac« upravo vratio s dvodnevnog puta u Emirate gdje je obnovljen kontakt nakon decenije duboke međudržavne šutnje nastale svojevremeno iz niza složenih unutar-arapskih i vanjsko-zapadnih razloga protegnutih na njih. U Bejrutu se ne baš ispotiha pominje kako je država, i inače na staklenim nogama, na ivici bankrota i da je de facto u minusu od oko stotinu milijardi dolara. Hitno, za razne dospjele otplate, od tamošnjeg emira zamoljena je milijarda u gotovini. Odande je ponuđeno tri – ali u projektima. Ovo drugo je bolje, ali je ovo prvo važnije, objašnjava mi prijatelj Libanac koji je upoznat s cijelom pričom. Epilog je, sprema se specijalni avion za prenos »keša«. Brzo, hladno i ispotiha.

Kakve se kombinacije iz ovoga izvode, možda će se saznati, a možda brzo i neće. Sigurno je jedno: Ako neko misli da i ovakvi potezi ni na kakav način nemaju veze s onim što se naziva ukupnom regionalnom situacijom, pa čak i ova najnovija s Erdoganom na sirijskoj granici, navodnim odlaskom Amerikanaca odatle, sankcijama, Iranom i Hezbollahom, Izraelom i Rusima, upravo kobajagi »čudnim« vetom Washingtona i Moskve u UN-u na osudu Turske – onda se grdno vara. Ništa tamo nikada nije bilo slučajno i tek onako. Naš je problem ovdje što smo konačno postigli ono što su nove »demokratske elite« željele – da postanemo toliko mali unutar svjetskih globalnih zbivanja da čak i ne znamo o čemu se u svemu tome radi. Znamo samo čiji smo, a čiji nismo.

Roditeljski sastanak u Rijadu

U jednom po mnogo čemu posebnom dijelu Bejruta, onom južnom što se proteže na izlasku iz grada prema aerodromu, stanovništvo je svrstano u dvije političke grupacije čudnog ali dogovorenog uzajamnog odnosa: Šiiti Hezbollaha (Božje partije) sa Sayyed Hassan Nasrallahom na čelu, jedini su u složenom vjersko-političkom kolopletu izvan onoga što je bila ranije »država« koji su se izborili za vojnu i organizacionu samostalnost mada i unutar parlamentarnog sistema Libana.

Njihov, »prilog« sistemu je i Nabih Berri, lider druge šiitske partije Amal (Nada), koji je spiker libanskog Parlamenta još od 1992. godine. Zanimljivo je da je Hezbollah danas presudno značajni koalicioni partner u parlamentu s kršćanskom partijom Michela Aouna, nekada krvavog ratnog protivnika u građanskom ratu, a danas predsjednika Libana. Ova bi mu pozicija bila predaleko bez Hezbollaha kao partnera u borbi protiv političkih protivnika sunita i premijera Haririja, istovremeno i vjernog igrača interesa Saudijske Arabije i svih onih koji pripadaju tom bloku na Bliskom istoku.

Da bi sve bilo još kompliciranije ali ujedno i jasnije kada je riječ o »državotvornoj« poziciji današnjeg Hezbollaha u Libanu, valja se prisjetiti nedavne golgote premijera Haririja koji je bio pozvan na »roditeljski sastanak« u Rijad, kod tamošnjeg mlađahnog prestolonasljednika princa Mohammeda bin Salmana, jer nešto baš nije štimalo sa zadaćama koje je Rijad udijelio Haririju. Sjećamo se, tamo je bio još na aerodromu zarobljen i priveden na ispitivanje s kim treba, a u Bejrutu je upravo Hezbollah tada pomogao u podizanju na noge građana da u impresivnim demonstracijama, bez obzira na političku pripadnost, osnaže pritisak i na međunarodnu javnost i bin Salmana da Haririja pusti kući, umjesto što je namjeravao da ga na mjestu libanskog premijera zamijeni njegovim poslušnijim bratom koji živi u Rijadu. 

Ovu i ovakvu poziciju spram Libana i stanja u regionu, objašnjavao mi je minule srijede visoko pozicionirani predstavnik Hezbollaha i njihov prvi čovjek zadužen za vanjsku politiku i međunarodne odnose, u sjedištu organizacije u južnom Bejrutu. Nikada se prije nismo sreli, ali su mu njegovi suradnici očigledno pripremili sve neophodne podatke o tome kakva mi je »bliskoistočna biografija« i ono što sam i gdje napisao o aktualnim zbivanjima tamo. Logično je da su u fokusu razgovora bila zbivanja u Siriji i povodom te zemlje, uključujući posebno i ona doslovce iz sata u sat nova na tursko-sirijskoj granici.

Ukratko, nije bila u tim momentima dovedena u pitanje ozbiljnost Erdoganovih namjera da učini ono što je najavljivao, ali i velika zabrinutost povodom »izvjesnosti da će cijela ta namjera i realizacija operacije, uz šutnju najvećih igrača okolo, dovesti do novih, nesagledivih posljedica za cijeli region. A cilj im je ne dopuštanje smirivanja i tako stabilizacije i normalne životne kolotečine ni u Siriji ni okolo...« Puno je detaljnih opservacija tim povodom bilo izneseno u dugom razgovoru. S današnje distance od evo svega nekoliko dana, većina kazanog već je potvrđena. I o ponašanju Amerikanaca i Rusa, Evrope, UN-a, itd.

Gadafijevo proročanstvo

Ono što je, međutim, bilo posebno zanimljivo u cijeloj ovoj priči, jeste nešto čime se i Balkan, i Evropa bave evo već nekoliko godina uz dosta nervoze, nesuglasica pa i nespremnosti da se realno sagleda šta je tu širi kontekst i cilj. Riječ je o storiji o Bliskom istoku i izbjeglicama tamo. Sugovornik je u fokus, normalno, stavio dio te priče koji se odnosi na Libanon, gdje je broj Sirijaca izbjeglica danas postao jednak broju trećine stanovnika ove danas ekonomski i organizacijski krajnje nestabilne države. I vrlo blizak onome broju izbjeglica kojim Erdogan ucjenjuje ovoga časa kompletnu Evropu, pa i šire, ako mu se ne udovolji planovima i ambicijama koje je i kako zamislio. Za razliku od »njegova« tri miliona sirijskih izbjeglica, o »libanonskim« Sirijcima niko bezmalo ništa i ne zna, ne želi da zna pa tako tim povodom ništa i ne radi. Svjesno ili slučajno? Tu, zapravo, i jeste »kvaka«, kaže sugovornik iz južnog Bejruta i usput, iz današnje perspektive, podsjeća na proročanske riječi Gadafija u časovima njegovog krvavog i planskog smaknuća u operaciji povodom koje je Hillary Clinton zapljeskala sretno rukama. Gadafi je tada Zapadu poručio: »Vi ste idioti, kad mene ne bude Mediteran će postati more krvi, a milioni izbjeglica odavde nagrnut će u Evropu...« 

Ni onda, ni danas, nepunu deceniju kasnije, nisam mislio da je ta cijela operacija groteskno nazvana »Arapskim proljećem« bila ono što su htjeli da kažu cijelom svijetu – oslobodilačka za arapske mase i korisna za Evropu.

Odlazeći iz Bejruta ponio sam u sebi, uz niz drugačijih uspomena nego ranije, osjećaj da napuštam jedan grad koji nikada više neće biti toliko jedinstven, toliko nasmijan, toliko hedonistički na način na koji su bivali nekada samo veliki gradovi legende u Evropi. Tačno je da su tamo još uvijek neka mitska mjesta u kvartu Acshrafieh, neki ćoškovi koji odišu umjetnošću, čak i neki ljudi koji se sjećaju drugačijih zajedničkih noći nego ovih današnjih ali – čak ni mitski Bejrut uz sve ono oko njega poput Biblosa, Junie itd., nije i neće više biti isti.

Nostalgija i uspomene

Onaj drugi osjećaj jeste da »politički« Bejrut, prije svega sa svojom čudnom i ranije ne baš poznatom unutrašnjom stabilnošću između kršćana, sunita i šiita, uz sve njihove specifičnosti, interne organizacije i snage - ipak živi u jednom novom balansu. Ma koliko taj balans bio ovisan i o ogromnim pojedinačnim i klanovskim interesima, korupciji, političkim manipulacijama potpuno identičnim i prepoznavanim do groteske u BiH igrarijama političkih kartela, a u ime »naroda i vjere« – oni tamo kao da su pronašli svoj unutrašnji interes u održavanju mira i zajedničkih interesa. Bitno drugačije nego u histeriji vječitog provociranja sukoba i podupiranju teorija o uzajamnoj ugroženosti kao, recimo u BiH.

Iz tog ugla gledano, onoga čega više nema seli se u sjećanja, nostalgiju i uspomene, a brutalnost, hladnoća i profit knjiže se na novu svjetsku i regionalnu realnost koju valja živjeti i preživjeti. Otud i buldožeri i rušenja. I traženja po Bejrutu novih prostora za profitabilnu hladnoću i drugačije životne vizije. Pa i uz specijalne avione za milijarde u kešu izvana, dok to može da posluži za privremena premoštavanja debalansa između interesa, želja i mogućnosti. Inače, eto ponovo onakvih poziva iz Rijada, sutra možda i s drugih strana. Uključujući i nove izbjeglice čije će se sudbine svoditi samo na nečiji »novi biznis«. Pa i na vojske poput onih »istočno od Eufrata.«

(novilist.hr)

 

 

Srpska premijerka Ana Brnabić neće danas biti u Srebrenici na obilježavanju 24. obljetnice genocida ili, kako ona kaže, 'užasnog zločina' što su ga u srpnju 1995. godine nad više od 8000 Bošnjaka počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba. Niti je dobila pozivnicu, niti joj se čini da stalno vraćanje u prošlost doprinosi miru i stabilnosti u regiji. Počast žrtvama najvećeg ratnog zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata odao je zato turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Što o tretmanu srebreničkog masakra i aktualnom političkom strvinarenju Bosne i Hercegovine misli novinar, diplomat i minuciozni društveno-politički analitičar Zlatko Dizdarević?

Posmrtni ostaci 33 žrtve genocida stigli su u Memorijalni kompleks Potočari, u kojem će danas biti pokopani, iz mrtvačnice u Visokom u središnjoj Bosni. Kolona s lijesovima ubijenih Srebreničana i ove godine prošla je središtem Sarajeva i zaustavila se pred sjedištem Predsjedništva BiH, uz tisuće okupljenih građana. Osim Erdogana, ondje su stajali članovi bosanskohercegovačkog državnog vrha Željko Komšić i Šefik Džaferović. Milorad Dodik nije viđen.

Od 8372 nestale osobe nakon pada Srebrenice do sada su pronađeni i ekshumirani ostaci 7119 žrtava, a prikrivanje tragova počinjenih zločina evidentno je u činjenici da su ostaci 22-godišnjeg mladića pronađeni u čak pet masovnih grobnica. Tijela srebreničkih žrtava pronađena su u masovnim grobnicama u čak 25 općina u BiH, ali i u sedam grobnica u Srbiji, uključujući Beograd, u kojem su pokopane žrtve koje su bačene u Drinu, a ona ih je potom odnijela prema Savi.

Do sada su pokopani ostaci 6610 žrtava; najstarija koja će biti pokopana ove godine, Šaha Cvrk, u vrijeme u kojem je ubijena imala je 82 godine, a najmlađa žrtva je dječak Osman Cvrk, ubijen sa 16 godina. Posmrtni ostaci 102 osobe nisu identificirani jer nisu pronađeni srodnici od kojih bi se uzeo uzorak DNK.

Balkanska istraživačka mreža (BIRN) sa sjedištem u Sarajevu, portal specijaliziran za praćenje sudskih procesa u regiji povezanih s ratnim zločinima, podsjeća da je genocid u Srebrenici sudski dokazana činjenica za koju su međunarodni i sudovi u BiH, Hrvatskoj i Srbiji do sada izrekli kazne zatvora duže od 700 godina, pri čemu je 47 osoba osuđeno jer su bile nalogodavci i neposredni izvršitelji počinjenih zločina.

Genocid je okvalificirao Međunarodni sud pravde (ICJ) odlučujući po tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, no vlasti u Beogradu oslobođene su optužbi za izravno planiranje i poticanje genocida. Utvrđena je odgovornost Srbije za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, a kao izravni počinitelji genocida označeni su vojska i policija Republike Srpske.

ICJ je utvrdio odgovornost Srbije u dijelu presude u kojemu je konstatirao kako je ta država 'propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi genocid u Srebrenici'. Smatra li Zlatko Dizdarević da bi osuda Beograda pod vlašću Slobodana Miloševića za genocid doprinijela pomirenju ili bi to samo pogoršalo situaciju u BiH?

'Takva presuda bila bi samo dodatni dokaz o genocidu koji se doista desio za one koji već znaju što se dogodilo i o čemu se tu radi. No oni koji ne žele da znaju što se događalo posljednjih 30 godina, ili imaju sasvim drugo uvjerenje o svemu tome, pa i u slučaju Srebrenice, to bi doživjeli samo kao još čvršći, dodatni dokaz ciljano organiziran protiv njih. To bi bila dodatna hrana za održavanje i produbljivanje još većih problema i od ovih postojećih, kojima se i inače održavaju aktualne tenzije. Naravno da zločin treba do kraja razotkrivati i sve njegove žrtve komemorirati ma koliko mnogi na ovim prostorima i dan-danas žive u ciljano održavanom i lažnom viđenju prošlosti', napominje Dizdarević.

Ističe da su mnogi ljudi u BiH već umorni od svega, izgubili su povjerenje u priče o pomirenju i očigledno su u praksi prihvatili stanje u društvu određeno 'potpuno šizoidnim političkim sistemom u funkciji kobajagi nacionalnih interesa s vodećim strankama, a koje su zapravo samo paravan za osobne i grupne koruptivne interese'.

 'Supstanca BiH uvijek je bila društvo, mnogo prije nego država, zbog povijesne realnosti o mješovitom sastavu, nacionalnom, etničkom, vjerskom. Uvijek je bilo važnije kakvi su društveni odnosi, pa i prvo susjedstvo u kojem živite, nego što je i kakva bila država. Po mom dubokom uvjerenju, projekt raspada BiH odigravao se s ciljem raspada društva, a ne primarno države. Da je država problem sama po sebi, to bi se uz neophodnu volju dalo lakše riješiti. Za to postoji struka, škole i ljudi koji znaju kako napraviti novi Ustav i novu organizaciju države. Međutim, plašim se da je u ovom času zatvoren krug uništavanja BiH primarno kroz raspad društva i onih društvenih vrijednosti na kojima je počivala ta zajednica', kaže Dizdarević.

Kada je u pitanju Srebrenica, postoje danas, pojednostavljeno kazano, najmanje tri bitno različita pogleda na ovu tragediju, diferencira analitičar: jedni su oni koji znaju što se dogodilo, i bez obzira na ime, vjeru i naciju. Prema toj činjenici neupitnog genocida, što to i jest, imaju ljudski, civilizacijski normalan odnos pijeteta, potrebe za utvrđivanjem nepobitne istine; želje da se komemorira i ne zaboravi. Nije malo onih, međutim, koji više nemaju ni osjećaja ni spremnosti, ni snage da se vraćaju strašnim vremenima ostavljenim iza sebe, time ispočetka pokazujući elementarnu civiliziranost u ukupnoj situaciji u kojoj se nalazimo. Treći u potpunom negiranju Srebrenice i mnogih drugih stratišta na tome ubiru političke, ali i razne druge profiterske poene. Nažalost, takvi su i sve glasniji.

Carmel Agius, predsjednik Međunarodnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKS) u Den Haagu, nedavno je oštro kritizirao pokušaje negiranja genocida te veličanja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, posebno osuđujući uspostavu povjerenstva Republike Srpske koje preispituje srebrenički masakr nastojeći ponovno napisati povijest tih tragičnih događaja. Agius je pritom ponudio četiri načina rješavanja pitanja poricanja i revizionizma, a evo što o tim rješenjima kaže Zlatko Dizdarević.

(Srebrenica/Zlatko Dizdarević)

Privođenje počinitelja genocida pravdi putem međunarodnih i domaćih sudova

Ocjena svake akcije u postignutom rezultatu, a mislim da na Sudu u Haagu, pored najbolje volje i pored toga što je ideja bila dobra, ta je da krajnji rezultat onakav kakav je zadan kao cilj nije postignut u očekivanoj mjeri. Napor je bio pozitivan, ostala je ogromna sređena dokumentacija koja će možda nekad nekom zatrebati, ispisani fakti, sjećanja i otkrivene istine i laži, ali ipak nije ispunjen osnovni cilj - onaj da sve zajedno bar približi ovo društvo pomirenju. Ispostavilo se da je paralelno s Haagom išao drugi napor, a to je da se na razvalinama društva i prikrije puno toga, u ime interesa i ciljeva raznih politika, domaćih i inozemnih. Ako generalni cilj društva, države i parcijalnih politika u tome nije istinsko pomirenje uz sve istine koje treba kazati, kako se može očekivati da će taj cilj postići bilo koji sud koji mimo tog društva ne može separatno djelovati. Ako Tribunal presudi zločincu, a onda ga političari u zemlji dočekaju s odlikovanjima i glorifikacijom, i sve ostane prihvaćeno ili tek nekažnjeno, kako je postignut cilj? BiH je sa svojim međuljudskim odnosima i baštinjenim vrijednostima, poput pravde i humanizma, gubitnik u realnosti zatrovanoj animozitetima, mržnjom i sukobima. Veliki projekt Haaga tu nije neupitni pobjednik. Tako je i na širem političkom planu. Na kraju se ispostavilo da je naš društveni i državni sistem uspostavljen na utakmici dva protiv jedan: uvijek imate jednog koji je poražen i dva navodna pobjednika. To je postao smisao politike u BiH, poraziti onoga drugog u danoj kombinaciji. Takvoj 'trojki' životni je i egzistencijalni interes da održavaju zajednički sistem. I kad jedan krene padati, druga dvojica će ga uhvatiti za ruku i vratiti u igru jer se ne smije dozvoliti da padne sistem.

Povećavanje uloge političara i članova civilnog društva u zagovaranju istine

Čast izuzecima, ali novi političari su rezultat ove realnosti. Iskreno vjerujem da je logika dominantnog političkog vrha BiH ne napraviti nijedan ozbiljan i konstruktivan korak prema Europskoj uniji, zato što svaki takav korak vodi ka drukčijem pravosuđu i zakonima, poštivanju tih zakona, institucija, procedura, neupitnih pravila demokratske države. Ako se to napravi, 80 posto njih završavaju kao gubitnici, najmanje. Za njih sve ovo više nije pitanje politike, nego njihovog egzistencijalnog opstanka. Oni zato moraju proizvoditi podjele, sukobe, mentalitet plemena i strah od drugoga, da bi opstali na vlasti. I dobro im ide.

Naravno da ima i drukčijih političara, okrenutih boljoj budućnosti. Uvjeren sam da je većina ljudi u BiH još uvijek bolja i pozitivnija od mnogih vodećih u sistemu. Ali sistem je toliko korumpirao društvo i učinio ljude u ime nacije i stranke ekonomski ovisnima o 'svojima' da najčešće šute iz egzistencijalnih razloga. Istovremeno nemamo dovoljno jaku političku snagu u opoziciji koja te ljude može artikulirati, pokrenuti, ohrabriti. Pa danas ne možete sjesti u taksi u Sarajevu, a da vam u prvoj minuti taksist ne počne psovati i pljuvati po vladajućima, po 'liderima', strankama na vlasti, da bi nakon šest mjeseci za iste te ponovno neupitno glasao jer u suprotnom možda neće dobiti produljenje dozvole za rad. To je apsolutno dominirajuća situacija koja obeshrabruje i u konačnici blokira ljude da se organiziraju i naprave nešto. Pritom međunarodna zajednica ima negativni utjecaj, mnogi se s njima već sprdaju kada svako malo kažu da se 'lideri moraju više posvetiti interesima naroda' i da 'BiH na reformskom putu prema Europi postiže impresivne rezultate...'. Smisao njihova djelovanja je očuvanje statusa quo, jer BiH njima još uvijek nije prioritet: misle da je dobro da se ne puca, da je mir, a trenutno su važniji prioriteti Srbija i Kosovo, Makedonija, u susjedstvu Albanija itd.

Reforma obrazovnog sustava

Ne može se reformirati obrazovni sustav kao cjelina na svim nivoima u BiH jer mi nemamo zajednički nivo, ni politički, pa više ni vrijednosni. U pitanju bi morala bila dugoročna reforma s elementarno zajedničkom platformom, pa i činjenicama o povijesti, identitetu i ciljevima. Sve to, opet, zahtijeva društveni konsenzus i zajedničke vrijednosti što su dramatično urušeni. Ali čak i ispred obrazovnog sustava, koji jest beskrajno značajan, ističe se pravosudni sustav, trenutno operativno daleko lošiji. Inače, eksperimentalna ideja Europske unije otprije nekoliko godina bila je da se svi ti kapitalni resori, obrazovanje, pravosuđe, sigurnost, spuste na županijski nivo, pa se naknadno ispostavilo da tamo neupitno odlučuju različiti lokalni interesi tragom uvezanih koruptivnih interesa profila mafije i kartela. Da ne govori o ustavnoj asimetriji prema kojoj u Republici Srpskoj uopće ne postoje županije, već je vlast mnogo efikasnije i operativnije koncentrirana u rukama Milorada Dodika i njegovih neupitnih poslušnika u svim strukturama. Istovremeno, ne postoji nijedan zakon u BiH koji sankcionira otvoreno i čak brutalno antidržavno djelovanje. Nađite, molim vas, državu u normalnom svijetu u kojoj predsjednik kaže da ne voli tu državu, da je ona privremena ili da ne želi istaknuti državnu zastavu prilikom službenih posjeta stranih delegacija. Uglavnom, smislena i uspješna reforma obrazovnog sustava u ovakvim današnjim uvjetima nije moguća. Zapravo, ne može se ući u bilo kakvu dugoročnu promjenu u BiH bez, za početak, promjene Ustava.

Kriminaliziranje poricanja genocida

Obrnuto, promjene se moralo ugraditi u zakon, a da bi se promijenili zakoni, mora se promijeniti sistem organizacije države, znači Ustav. Da bi se promijenio Ustav, mora se uz ostalo imati suglasnost međunarodne zajednice koja je taj Ustav napravila i slijepo ga se drži kao faktora održavanja postojećeg stanja. Da bi se otvorili svi ovi novi procesi, moraju se naći strukture na svim nivoima vlasti što su blokirane parcijalnim interesima. U sistemu ionako ne postoji ni odgovornost za njegovu provedbu. Evo, BiH već godinama pokazuje, da oprostite, od šake do lakta Europskoj uniji i Sudu za ljudska prava u Strasbourgu ne želeći provesti presude tog suda zato što ta provedba duboko zadire u ustavne odnose koje nacionalne elite ne žele mijenjati. I nikom ništa. U tome je problem.

Kako u EU ne shvaćaju da su svakim danom ovdje zbog takvih stvari sve manje poželjni, da ih ljudi ismijavaju shvaćajući da nisu u stanju primijeniti ono što je apsolutno nezamislivo ne primijeniti u nekoj drugoj europskoj državi. Dakle, potpuna je odsutnost mehanizama koji sankcioniraju antiustavno djelovanje, kao i medijsko prepariranje stanovništva da je to tako zato što to nije u interesu naše nacije, zato što su drugi protiv nas pa nam hoće smjestiti. A što ćete uopće s parlamentom koji dugo i u više navrata raspravlja može li se provjeravati vjerodostojnost diploma državnih službenika i može li se promijeniti odluka da službena vozila s rotacijom imaju prednost u odnosu na ona hitne pomoći. Sve se svodi na jedno pitanje: zašto se od BiH 30 godina nakon rata ne pokuša napraviti zemlja po uzoru na Belgiju, Nizozemsku, Švicarsku? Pa makar u elementarno državotvornim kategorijama i gabaritima. Moglo bi se da se hoće.

(Silvana Srdoč/tportal.hr)