Pet sestara Smajić kroz šumu su pet dana nosile mrtvu majku bježeći iz Vlasenice u Srebrenicu u ljeto 1992. godine.

Piše: Midhat Dedić

Priča o pet sestara Smajić iz Vlasenice razvukla se kroz četvrt stoljeća i živi i danas kao što sunce svakoga jutra mahne čovječanstvu svojim zlatnim zastavama.
A počela je prije 24 godine kada je novinar u jednom njemačkom gradu slušao ispovijest Gračanlije Osmana Osmića koji je došao da obiđe porodicu u izbjeglištvu i vrati se u Gračanicu „pod granate“. Tada je nastala novinarska priča „Kako Ševala kaže“ objavljena u tadašnjoj izbjegličkoj bh štampi. Odatle moramo krenuti da stignemo do današnjih dana.

Pet dana i noći nosile mrtvu majku

Osmić je tada paleći jednu i gaseći drugu cigaretu isklesao jednu od najpotresnijih ratnih sudbina. I danas kada o njoj razmišljamo kužni miris tragedije bošnjačkog naroda uz Drinu kaplje po nama kao večernja rosa po utrinama.
Osmića je u oktobru 1993. dok je rat tutnjao u svoju kuću u gračaničkom naselju Hajdarovac pozvao Ismet Čabrić i rekao mu:
„Sad će mi u kuću doći pet djevojčica iz Vlasenice. Ništa ti neću više reći. Slušaj, gledaj i pamti“.
Osman Osmić je dijamantom u mozgu i srcu urezao sjećanje na 16-godišnju Ševalu Smajić, i njene sestre Suadu, Merimu, Nerminu i najmlađu, 8 -godišnju Ramizu.
Ušle su, jedna za drugom,nazvale „selam“, prva Ševala,a onda ostale. Kad je Ševala sjela na pod, sjele su i ostale četiri uz nju. Odbiše da sjednu na kauč, tako ih babo i majka vaspitali. Ali gledajusamo u Ševalu. Ismet je onda zamolio Ševaluda ispriča kako su iz Vlasenice u zbjegu pred četničkim nožem danima kroz šume stigle do Srebrenice, a onda do slobodne teritorije. Ševala je klimnula glavom, pogledala na časna četiri sestre iispričalaneštošto mi ni dan-danas ne da mira. Ovako je govorila Ševala, prenio je Osmić priču novinaru.
„Živjele smo u Vlasenici sa majkom Nafom i babom Hasanom. Radnička porodica, babo radio, majka domaćica, mi išle u školu. Dođe rat, po Vlasenici priča da iz Srbije dolaze neke bradonje. Babo nam jedne noći kaže da dolaze četnici i da moramo bježati prema Srebrenici. Tako smo u zbjegu krenuli kroz šume sa ostalim narodom. Putevi su bili zatvoreni. Majka je bila bolesna odranije, imala je 48 godina. Drugog dana zbjega nestalo nam je hrane. Čitav dan smo prestajali u šumi, a noću opet krenuli dalje. Trećeg dana majka je bila slaba i nije se mogla kretati. Nosila sam je uz pomoć oca i sestara. Majka je prebacila jednu ruku preko mog ramena, a sestre su je pridržavale. Nismo plakale. Bio nam je cilj da dođemo do slobodne teritorije. Četvrti dan bez hrane majci je bilo još lošije. Nosili smo je. Petog dana u sabah, majka je bila hladna, umrla je u noći. Plakale smo zajedno sa ocem. Cijelu noć smo stajale uz drvo, nismo imale sna. Odlučila sam sa ocem da majku nosimo dalje. Nisam htjela da je ostavimo u šumi, nikada ne bismo našli to mjesto, nikada ne bismo znali gdje počiva. Nosili smo mrtvu majku pet dana i noći... Jedanaestog dana neko u zbjegu je rekao da je ispred nas posljednja četnička linija i da ćemo se prebacivati noću po grupama... Nas je zapalo trinaesti dan. Tijelo majke se jako čulo, ali nikada nisam pomislila da je ostavim. Sestre su plakale, tješila sam ih. Pratila sam zvijezde. Tako smo sa mrtvom majkom na našim plećima išle kroz šumu a kad je svanjivalo kroz rijetko drveće ugledale smo konture sela sa džamijom. Krenule smo, pa šta bude. Odjednom su nepoznati ljudi vikali ko smo, obuzeo nas je strah. Spustila sam tijelo majke i rekla da bježimo iz Vlasenice. Jedan mladi vojnik rekao je „to su naše““, ispričala je pred uplakanim Osmanom Osmićem 16-godišnja Ševala svoj put pakla sa sestrama do slobode.
Istoga dana popodne bila je dženaza njihovoj majci Nafi. Ševala je potom ispričala kako su nakon dolaska u Srebrenicu otac ostao da se bori a one su kamionima prebačene do Tuzle u Sportski centar „Mejdan“, a onda u Gračanicu u selo Džakule u napuštenu školu. Odatle su nakon 40 dana premještene u Gračanicu u naselje Hajdarevac kod povjerenika Ismeta Čabrića. Dobile su jednu kuću i komad zemlje za obrađivanje. Ševala je sestrama postala i majka i otac.

Preplakao priču

Osman Osmić je, kaže, preplakao priču 16-godišnje Ševale Smajić, a kad je Advija, Ismetova supruga, pozvala sestre da ručaju, sve su u tren pogledale u najstariju Ševalu. Vidjelo se poštovanje, ono neizgovoreno „ kako Ševala kaže“. Ševala je stidljivo i tiho ali sa puno samopouzdanja rekla „hvala, nećemo da vam budemo na smetnji, imamo nešto hrane, pa ćemo jesti kod kuće“. Ali na uporno navaljivanje Čabrićevih Ševala je teškom mukom pristala, okrenula se prema sestrama i rekla „ješćemo“. I tada su mlađe sestre čekale da Ševala prva uzme kašiku, a Ševala je čekala na domaćine. Potom su, nakon ručka, uz „allahimanet“ otišle.
„Eto, Osmane , sve si vidio i čuo“, rekao je te 1993. Ismet Čabrić svom komšiji. Osman je sutradan kod jednog prijatelja našao posao za Ševalu, a nakon 15 dana Ševalin poslodavac sreo je u gradu Osmana Osmića i ovako mu, dok je ovaj opet plakao, rekao:
„Osmane, hvala ti što si mi poslao Ševalu, nikad ti ovo neću zaboraviti. U životu nisam sreo tako vrijednu djevojku. Tako sam sretan i ponosan. Vjeruj mi, ona jedina dobija duplo sledovanje, a i to je malo;ona radi za dvoje“.
Osman Osmić je nakon tri mjeseca u martu 1994. godine obišao Ševalu i četiri sestre. Bio je zaprepašten i opet su mu krenule suze - kuća i okućnica izgledale su kao da je sređuje pet žena i pet muškaraca. Bašča je bila „pod konac“ zasijan luk, krompir i ostalo povrće. Kuća čista i okrečena u bijelo. Posađeno cvijeće, voćke. Bila je to slika kuće pune nafake i bereketa u kojoj stanuju pravi domaćini. Ševala Smajić i sestre.

Život ide dalje

Dvadeset četiri godine kasnije novinar pokušava premostiti vrijeme od priče Osmana Osmića i „podvući crtu“. Tražim gračaničke Čabriće. Tražim Ševalu i njene sestre. Da sklopim atlas životnih sudbina pet djevojčica koje je bezumlje rata ostavilo bez nenadoknadive ljubavi majke i oca. Preko informacija dobivam samo dva mobilna broja, Adnanov i Almirov. Okrenem prvi i pitam da li poznaje Ismeta Čabrića.
„Moj otac“, glasi odgovor.
Gračanički krojači Ismet Čabrić i njegova Advija obradovani telefonskim pozivom. Nekako svečano, kažu kako su Ševala i sestre, hvala Bogu, dobro i zdravo. A prošlo je, hej, frtalj stoljeća.
„Cijeli rat su bile sa nama, to su djevojčice jako fine i vaspitane. Sve su se poudale u Gračanici i okolini i imaju djecu. Ramiza ima dvoje, Nermina troje, Suada jedno, Merima dvoje, Ševala nema djece. Tri su završile srednju školu, dvije fakultete. U to vrijeme išli smo im na roditeljske sastanke, to su bila moja djeca i dan-dani, tako ih zovemo. U kontaktu smo, posjete me za Osmi mart, ma, za svaki praznik“, priča Advija. Sjeća se kako je na Filozofski fakultet u Tuzli upisivala najmlađu Ramizu. Položila prijemni, ali je nije primilo, a za vanredni studij trebaju pare.
„Sjetim se da sam dekanu Filozofskog, njegovoj ženi i djeci prije toga šila neke stvari i nazovem. Sutradan zove dekan i kaže, Ramiza je primljena“, kaže Advija. U pamćenju su joj i užasne slike tih malih, uplašenih čednih stvorenja koja su izbjegla četničke noževe i metke i u užasnom stanju stigla do njih. Po šumama su od divlje gladi brale rese od lijeski i kuhale. Hvatale lanč pakete „ sa neba“, tom prilikom su dvije sestre i povrijeđene.
„Došle su u užasnom stanju, pregladnjele. Upozoreni smo da im postepeno dajemo da jedu“, sjeća se Advija.

Sudbina oca Hasana ostala nepoznata

Ismet dodaje kako Ševala i sestre nikada nisu saznale za oca Hasana. Odnijela ga srebrenička golgota. Ismet me snabdijeva telefonskim brojevima sestara Smajić, danas one nose druga prezimena. Zovem prvo najmlađu Ramizu Osmanović, diplomiranu psihologinju, majku 6-godišnjeg sina bez posla. Podsjećamo je na zbijeg iz Vlasenice, majku , oca, preživljavanje.

„Sve mi je to u magli. Imala sam samo 8 godina. Sjećam se samo straha koji i danas oživi u meni“, kaže Ramiza. Potom zovemo Ševalu Čajić, rođenu Smajić. Tih i taman glas. Kao iz podzemlja. Težak kao komadi olova. Pomalo nalik na trenutak prije krika. Možda smo joj vratili užase zbjega.

„Sjećam se svega, ali ne bih o tome, vjerujte. To me vraća u prošlost, boli to. Majka je imala svega 48 godina. Oca Hasana nismo našli sve ove godine. Samo dio nogu u sekundarnoj masovnoj grobnici Kamenica 1. Ali, ne mogu pričati, shvatite me“.
Kasnije sam još jednom okrenuo Ramizin broj, a ona se u međuvremenu čula sa sestrom Ševalom.
„Ševala vam je rekla sve, nama je teško o tom pričati“, poručila je.
I ostaće tako dok žive.
Kako Ševala kaže.


Izvor: Al Jazeera

 

Istraživačica Linda Hyokki – koja je i sama prešla na Islam - raspravlja o uzrocima diskriminacije, načinima borbe protiv islamofobije, pokrivanju.

Intervju Marian Brehmer

Islamofobija je definisana kao "pretjerani strah, mržnja i neprijateljstvo prema islamu i muslimanima". Kako ste odlučili da fokus Vašeg doktorskog istraživanja bude Isamofobija?

Linda Hyokki: Primjetila sam da u Finskoj nema dovoljno istraživanja o islamofobiji. Islam se generalno smatra religijom imigranata. Kada je priliv izbjeglica 2015. godine doveo do novog vala antislamske retorike u Finskoj, mislila sam da bi bilo zanimljivo istražiti temu o Fincima koji su odrasli u nereligijskom okruženju, ali su na kraju izabrali religiju Islam za sebe.

Po Vašem mišljenju šta uzrokuje Islamofobiju?

Hyokki: Islamofobija ima mnogo veze sa fenomenom koji se naziva "rasna pripadnost muslimana". Muslimani se tretiraju kao da je Islam rasa. Na taj način antimuslimanske predrasude postaju rasizam. Koristi se ista terminologija koja se koristi u biološkom rasizmu, zbog čega istraživači često govore o "anti-muslimanskom rasizmu". Islamofobija se ne odnosi samo na stereotipe ili predrasude, ona je institucionalizovani oblik diskriminacije. Štaviše, treba naglasiti da islamofobija nije samo fenomen koji se pojavio nakon napada na Svjetski trgovinski centar 2001. godine. Muslimani su bili izloženi diskriminaciji mnogo prije 11. septembra. Potrebno je samo uroniti u evropski orijentalizam da bismo vidjeli da antiislamski sentiment ima dugu historiju.

Kako se u Finskoj gleda na konvertite?

Hyokki: Čak i ako ste rođeni i odgajani u Finskoj, kada pređete na Islam, postanete „drugi“, jer više niste prihvaćeni u „izvornu kulturu“. Desničari su uspoređivali muslimane sa navodnom nordijskom rasom. Kada se bivša predsjednička kandidatkinja Laura Huhtasaari iz Populističke finske partije izjasnila protiv pokrivanja lica, ona je ukazala da muslimanke nemaju slobodu izbora.

Njen komentar: „Ja kao Nordijka imam slobodu da odlučim li ću nositi pantalone ili suknju“, znači za mene da ona pokušava isključiti muslimanke koje žive u Finskoj iz prostornog, kulturnog "mi". Ironija je da lingvistički gledano, Finska nije čak ni dio nordijskih zemalja u kojima dominiraju indo-germanski jezici; Finski i samijski jezik - koji govore autohtoni narodi Finske su Uralski jezici.

Koje ste vrste diskriminacije prema konvertitima primijetili?

Hyokki: Tokom rada na terenu intervjuisala sam i muškarce i žene u pokušaju da zabilježim njihova iskustva. Jedna devojka mi je rekla kako je njena majka nazvala telefonsku liniju za pomoć žrtvama religije kada je saznala da je njena kćerka postala muslimanka, bojeći se da joj je ispran mozak. Druga priča govori o devojci koja je završila gimnaziju kao najbolji student u svojoj godini. Po tradiciji, ona je trebala biti ta koja će održati govor, ali zato što je bila muslimanka, rektor joj nije dopustio da govori, tvrdeći da ustanova ne želi da djevojka sa maramom govori u ime škole. Takođe sam razgovarala sa muslimanima koji su radili u oblasti zdravstva i koji su iskusili maltretiranje i uznemiravanje na radnom mjestu.

 Odakle dolazi takva diskrimiancija?

Hyokki: U Finskoj, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama, prevladava slika da je islam kao strana religija nespojiva sa evropskim načinom života. Kao Finkinja koja je postala muslimanka, mogu da živim svoj život bez ugrožavanja svoje kulture. Zahvaljujući nesretnim slučajevima u kojima se muslimani pridružuju radikalnim grupama kao što je Islamska država, ljude koji su prešli na Islam smatraju ljudima ispranih mozgova. Stoga se dovodi u pitanje njihova racionalnost i sposobnost da donesu ispravne odluke o svojim životima.

Činjenica je da mnogi različiti putevi vode do Islama. Neki ljudi mogu izabrati Islam jer im je potreban stabilan okvir za život, drugi bi mogli biti više zainteresovani za duhovne aspekte islama kao što je sufizam. Nije sve crno-bijelo. U poređenju sa „rođenim“ muslimanima koji su rođeni u evropskim društvima, mi, preobraćenici , i dalje smo privilegovani zbog naše „bjeline“. Uvijek mogu skinuti maramu – opet ću biti samo jedna bijela djevojka u gomili. Islamofobija takođe obuhvata aspekte spolne i etničke pripadnosti, tako da će se muslimanke crnkinje uvijek suočavati sa uznemiravanjem, bez obzira da li nose maramu na glavi ili ne.

Kako se ljudi nose sa ovo vrstom diskriminacije?

Hyokki: Tokom mog istraživanja primjetila sam da su mnogi od mojih ispitanika bili veoma otporni. Počela sam sa idejom da islamofobija ima ogroman negativan uticaj na živote preobraćenika i da oni pate. Ali neki to smatraju kao test od Boga - lekciju strpljenja. Pitali bi se: koji su načini bavljenja diskriminatornim ponašanjem osim agresije? Mogu li pobijediti ljude argumentima? Umjesto da imaju pasivnu ulogu žrtve, otkrila sam da su muslimani u Finskoj spremni da govore o nepravdama s kojima se suočavaju.

Koje je Vaše mišljenje po pitanju rasprava o maramami koje je vrlo rasprostranjeno u mnogim evropskim zemljama?

Hyokki: Borit ću se za pravo bilo koga da nosi ono što želi. Za mene, cijela debata ima dvostruke standarde: s jedne strane, individualizam se uvijek propagira kao kulturna norma: "Budi ono što jesi!" S druge strane, društvo se čini nesposobnim da se nosi sa šačicom pokrivenih žena. Tokom prošlog vijeka to su bili pankeri. Na kraju dana, sve o čemu govorimo je kako se ljudi oblače. Povežite to sa religijom i onda to iznenada postaje problem. Uzmimo drugi primjer: pravo na poligamiju u islamu smatra se vrlo kontroverznim. Ali ako govorimo o modernom konceptu života "poliamorija" ljudi se više slažu da ga prihvate. U trenutku kada uradite nešto iz religijskih razloga, to postaje problem. Evropa ima problem sa religijom.

Kritičari islama često tvrde da muslimani odbacuju bilo kakvu kritiku islama. Šta kažete na to?

Hyokki: Tu je tanka linija. Kada kritikujete nešto, morate biti u dijalogu. Vi ste u raspravi onda kada poštujete drugog. Ali kada koristite jezik klevete ili dehumanizujete drugog, to više nije kritika. Svako je dobrodošao da nešto kritikuje i preispita. Ali kritika bi takođe trebala doći sa otvorenošću za dobijanjem odgovora ili objašnjenja s druge strane, a možda i prihvatanjem druge strane, ili čak preispitivanjem vlastitog mišljenja na kraju.

Koji su načini suzbijanja islamofobije?

Hyokki: Suprotstavljanje islamofobiji je dvosmjerna ulica. Muslimanske zajednice mogu učiniti nešto po tom pitanju, ali nemuslimanske zajednice moraju nešto učiniti. Postoji razlika ovdje. Kao muslimanka ne moram da idem na ulicu i pitam ljude "Da li želite da čujete nešto o islamu?" Naravno, svako ko je znatiželjan može doći i pitati me. Ali istina je da će uvijek biti ljudi koji nisu zainteresirani i ne žele učiti. Uvijek će reći da mi kao muslimani ne činimo dovoljno.
Što se tiče obrazovanja u školama, islamofobiju treba ozbiljno shvatiti kao oblik rasizma i treba je integrirati u nastavni plan i program. Moramo učiti učenike da postoji veza između islamofobije i drugih oblika diskriminacije, kao što su antisemitizam, eurocentrizam i rasizam. Na pravnom nivou mnoge evropske države još uvijek nisu priznale islamofobiju kao nešto protiv čega je potrebno poduzeti zakonske mjere. Zvanično priznanje bi, na primjer, policiji olakšalo rješavanje slučajeva zločina iz mržnje.

Kako Vaše istraživanje može doprinijeti borbi protiv islamofobije?

Hyokki: Pokušavam da kombinujem svoje akademske poduhvate sa društvenim aktivizmom. Pokušavam biti kritički istraživač. Odgovorna sam prema ljudima na kojima sprovodim istraživanje. Želim da predstavim nijanse koje postoje. Iako trenutno živim u Turskoj, ja sam u kontaktu sa muslimanskom studentskom mrežom u Finskoj. Pokušavam govoriti gdje god je to moguće, na konferencijama, diskusijama i podijima. Moj san je da moja zemlja bude inkluzivno mjesto za svakoga. Državljanstvo i pripadnost ne bi trebali biti određeni vašom religijom, nacionalnošću ili spolom.

(en.qantara.de)

Prevela i prilagodila: Dženana Džakmić-Šabanović

 

 

Kao jedna od malobrojnih preostalih zemalja koje dozvoljavaju muškarcima da se zakonski razvedu od svojih supruga putem „trostrukog talaka“, nedavna zabrana ove islamske prakse potakla je rasprave u Indiji. "Trostruki talak", koji je bio dio indijskog ustavnog prava ranije, je čin u kojem se čovjek musliman razvodi od svoje žene govoreći (usmeno ili elektronski) da se razvodi od nje. Trostruko znači da tri puta zaredom ponavlja riječi 'razvod' (talak). U Islamu, supružnici se nakon toga mogu ponovo vjenčati, samo pod uslovom da se žena prvo uda za drugog muškarca. Nakon razvoda, žene muslimkanke također moraju proći kroz "iddet", a to je period od tri mjeseca, u kojem ona ostaje kod kuće, kako bi se uvjerila da nije trudna.

Zakon o trostrukom razvodu

Krajem augusta 2017. godine, indijski Vrhovni sud je trostruki talak proglasio neustavnim. Kako je svijest o rodnoj ravnopravnosti i pravima žena porasla, ova praksa je smatrana kršenjem prava muslimanki, jer se razvod odvijao samo jednostrano - kroz djelovanje muža, bez uzajamnog pristanka ili jednakog načina odlučivanja. Kao rezultat proglašavanja ove prakse neustavnom, Vijeće ministara uvelo je novi zakon, "Bill Muslim Women (zakon žene muslimanke)", krajem decembra iste godine. U ovom zakonu, trostruki talak se smatra nezakonitim, a muškarci koji se još uvijek na ovaj način budu razvodili sa suprugama, mogu dobiti zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine zbog kršenja indijskog zakona i njegovog sekularnog ustava.

Međutim, indijski parlament i narod su podijeljeni po ovom pitanju. Mnogi vladini organi koji se protive zakonu, koriste kao argument da su mnoge zemlje sa muslimanskom većinom, kao što su Maroko, Pakistan i Afganistan, već zabranile ovu praksu. Međutim, i mnogi poslanici doveli su zakon u pitanje, navodeći da je on ukorijenjen u rodnoj nejednakosti. Istovremeno, indijski muslimani i neki muslimanski poslanici tvrde da zabrana ovog zakona i kriminalizacija ovog djela krše njihove vjerske slobode, koje spadaju u ustavno pravo. Oni traže da žive svoje živote slobodno i da praktikuju svoju religiju kako žele.

#TripleTalaqBill

Na Twitteru se raspravlja o zakonu o trostrukom Talaku. I oni koji podržavaju zabranu ove prakse i oni koji se tome protive, koriste hashtag da podijele svoje mišljenje. Za državnog ministra, Rajyavardhan Rathore, zakon se odnosi na dostojanstvo i prava indijskih žena muslimanki.

Istovremeno, neki ljudi nisu skloni zabrani ovu prakse. Neki se također pitaju kako muslimanke mogu dokazati da je njihov muž izveo trostruki talak. Kako se taj čin često dešava usmeno i iznenada, teško da je moguće pronaći dokaze. Oni vide zakon kao nešto što će, u budućnosti, ovim ženama stvoriti probleme, jer ne mogu to dokazati, a muškarcima, tako što će ih uhapsiti za nešto što se teško može dokazati.

Debata će svakako trajati još neko vrijeme, s obzirom na to da je ovo pitanje povezano sa ženskim pravima s jedne strane, i slobodom religije s druge strane. Međutim, diskusija daje zanimljiv uvid u promjenjive poglede na ženska prava i ograničavanje slobode vjeroispovijesti, kada je u suprotnosti s drugim ljudskim pravima.

(mvslim.com)

Prevela i prilagodila: Dženana Džakmić-Šabanović

Piše: Sergio Šotrić

Nova godina je samo nekoliko minuta mlada, ponoć je upravo staru godinu otpremila u istoriju, građani slave na ulicama njemačkog grada Bottrop-a, vatromet, rakete, petarde, ljudi su opušteni, na trenutak zaboravljaju sve privatne i svjetske probleme, nasmijana lica, zagrljaji, najljepše želje za sretnu budućnost…

Istovremeno, jedan 50-godišnji Nijemac vozi svoj automobil srebrne boje – vozi ludo. On je kao lovac u potrazi za „divljacima“ – u ovom slučaju strancima – ljudima, čiji predci nisu rođeni u Njemačkoj. Njega izjeda mržnja prema strancima, prema drugima i drugačijima, on u grču pritiska papučicu gasa, njegov automobil (srebrne boje) juri kroz tamu Novogodišnje noći…
On na nekoliko mjesta bezuspješno pokušava da nedužne ljude zgazi gumama svog automobila (srebrne boje), pokušava da usmrti ljude za koje on misli, da nisu kao on, da su drugačiji, da su stranci… On sjedi za volanom, sa namjerom da ubija, da nasilno prekine što više života ljudi, koje nikada u životu nije ni sreo ni vidio.

U gradu Essen-u mu ne uspijeva da ubije ljude, da se sa svojim automobilom srebrne boje zabije u gomilu njemu mrskih (nepoznatih) ljudi, da ih usmrti…
Sretne okolnosti, slučajnost…

U gradu Bottrop-u ljudi nemaju sreće. Slave opušteno na ulici, učestvuju u vatrometu, sanjaju o Novoj 2019., koja će im – nadaju se – donijeti mnogo zdravlja, ljubavi, sreće – u tom trenutku se automobil (srebrne boje) zabija u njih, gumeni točkovi gniječe ljudsko meso, ljudske noge, ruke, kičme.
Pucaju ljudske kosti, čuju se jauci, vrisci…

Nedugo zatim, policija uspijeva uhvatiti ovog 50-godišnjaka, koji svojim automobilom (srebrne boje) želi ubiti što više ljudi, koji – po njegovom mišljenju – nisu toliko vrijedni, kao što misli da je vrijedan on.
Mediji počinju izvještavati…

Ko je počinilac? Šta je njegov motiv?

Radi li se i ovaj put o “islamističkom teroru”?

Očekuje se najgori scenarij…

Da li ćemo narednih dana, sedmica, mjeseci biti na svakom koraku bombardovani specijalnim medijskim prilozima o terorizmu?

Da li ćemo – iz sata u sat – imati priliku da slušamo analize stotina takozvanih experata za „islamistički terorizam“, koji će biti pozivani kao specijalni gosti TV- emisija, kako bi svima nama predočili opasnosti, koje nedužne građane u Njemačkoj vrebaju „na svakom koraku“?

Da li će naslovne stranice novina i internet portala biti ispunjene alarmantnim naslovima, nakon čijeg čitanja ćemo opet iza svakog grma u Njemačkoj očekivati makar jednog bradatog “islamističkog teroristu”, koji je žedan naše krvi?

Da li će država opet „morati“ da investira milijarde eura, kako bi pojačala našu sigurnost? Još više kamera, još više betonskih prepreka, još više obavještajnih stručnjaka, još više prisluškivanja komunikacije građana?

Opet policija sa prstom na okidaču automatskih pušaka na ulicama?

Opet borbena oklopna vozila specijalne policije na trgovima?

“Olakšavajuće” medijske vijesti…

Počinilac je Nijemac (nije stranac), 50-godišnjak, vlasnik je automobila srebrne boje.

Dobro, ali ima i njemačkih državljana, koji su islamske vjeroispovijesti – šta ako je ovaj Nijemac ipak musliman?
Ako je ovaj Nijemac musliman, onda nema dileme – onda je ovo teroristički napad na naše građanske slobode, onda je ovo podli napad na našu demokratiju, onda je ovo „islamistički teror“, onda nam pod hitno opet trebaju policijci sa prstom na okidaču automatskih pušaka na našim ulicama, onda nema dileme – opet su nam neophodna borbena oklopna vozila specijalne policije na našim trgovima!

“Sreća u nesreći” – mediji NE javljaju, da je počinilac musliman…

Etablirani mediji o vjeri (ili nevjeri) ovog počinioca ne izvještavaju eksplicitno – mediji o tome disciplinovano šute – ali iskusni konzumenti mainstream medija u Njemačkoj iz ove medijske šutnje, o vjeri (ili nevjeri) počinioca, izvlače logičan zaključak – počinilac nije musliman.

Kada bi počinilac kojim slučajem bio musliman, mainstream mediji bi upravo tu činjenicu stavili u prvi plan izvještavanja o ovom terorističkom aktu i o prvim saznanjima istrage.

Pošto mediji šute o vjeri (ili nevjeri) ovog počinioca, vlasnika automobila (srebrne boje), iz te medijske šutnje zaključujemo – počinilac “srećom” nije musliman.
Uhhhh „dobro je“, ovaj put se ne radi se o „islamističkom terorizmu“…

Mediji ne izvještavaju o vjeri (ili nevjeri) počinioca (jer nije musliman), mediji ne izvještavaju da li je počinilac možda katolik, ili možda protestant (evangelist), ili možda pravoslavac, ili možda budista, ili možda ateista…
Mediji šute o vjeri (ili nevjeri) počinioca, ali mediji vrlo precizno izvještavaju napr. o boji automobila počinioca – naime „vrlo je važno“ – tako reći od „presudne“ je važnosti, da su nas mediji izvjestili o boji automobila ovog počinioca, njegov automobil je – kažu – srebrne boje…

Mediji ne spominju terorizam (pošto počinilac nije musliman), „logično“ zaključujemo da se ovdje „ni u kojem slučaju ne može raditi“ o terorizmu, jer svjesno (sa predumišljajem) barbarsko gaženje nedužnih ljudi gumama automobila (srebrne boje), od strane počinioca koji nije musliman, koji iz rasističkih poriva – mržnje prema strancima – pokušava lišiti života što veći broj nedužnih ljudi, „logično“ nije terorizam.
Dobro, kužim…
Ali šta je onda: svjesno (sa predumišljajem) barbarsko gaženje nedužnih ljudi gumama automobila srebrne boje, od strane počinioca koji nije musliman, koji iz rasističkih poriva – mržnje prema strancima – pokušava lišiti života što veći broj nedužnih judi, na ulicama Njemačke – u sred EU – ako nije terorizam?

No, na našu „sreću“, i ovaj put će nam sve ove nejasnoće „najbolje“ objasniti njemački mainstream mediji…
Mediji nas pravovremeno izvještavaju, prešućujući vjeru (ili nevjeru) počinioca, vlasnika automobila (srebrne boje), da je ovaj 50-godišnji Nijemac rasista, da su motivi ovog njegovog djela (a ne terorizma) rasističke prirode.
Mediji nas pravovremeno izvještavaju, da je i ovaj počinilac vjerovatno psihički bolestan, da vjerovatno ima neku psihičku boleščinu, što znači da uopšte nije normalan čovjek.

Iz medijskih izvještaja možemo logički zaključiti:
da je počinilac, koji nije musliman, imalo normalan, on ne bi u sred Njemačke – u sred EU – sjeo u svoj automobil (srebrne boje), kako bi sa predumišljajem gazio nedužne ljude, kako bi automobilskim gumama gniječio ljudsko meso, kako bi automobilskim branikom lomio ljudske kosti.
Ne, ni jedan počinilic, koji nije musliman, ne čini tako nešto, ako je normalan čovjek.

Jer, suprotno tome – počinilac, koji bi kojim slučajem bio musliman, koji bi u sred Njemačke – u sred EU – sjeo u svoj automobil (srebrene boje), kako bi sa predumišljajem gazio nedužne ljude, automobilskim gumama gniječio ljudsko meso, automobilskim branikom lomio ljudske kosti, takav jedan počinilac – ako bi bio musliman – uopšte ne bi bio psihički bolestan – on bi bio terorista.
Sasvim je „razumljivo“, da bi počinilac u ovakvim i sličnim slučajevima – ako je počinilac musliman – bio terorista, kao što je sasvim „razumljivo“, da bi počinilac u ovakvim i sličnim slučajevima – ako počinilac nije musliman – bio psihički bolestan, ukratko nenormalan čovjek.

Kužite?
Sasvim „logično“ i „razumljivo“.

Možda će se, iz ovog unisonog izvještavanja njemačkih mainstream medija, mnogima nametnuti i zaključak, da muslimanski počinioci neljudskih djela uopšte nisu podložni mnogobrojnim psihičkim oboljenjima – da se u njihovom slučaju radi o sasvim normalnim teroristima.
Moguće je takođe, da se mnogima nametne zaključak, da su počinioci neljudskih djela, koji nisu muslimani (nije bitno šta su – bitno je da nisu muslimani), vrlo podložni raznim psihičkim bolestima, da oni jednostavno nisu normalni – da se u njihovom slučaju radi o sasvim normalnim luđacima.

Bilo kako bilo – ovaj put smo u Njemačkoj imali „sreću“ u nesreći.
Ovaj put, nakon ovog barbarskog čina, na TV-u nema stotina specijalnih emisija o terorizmu, ovaj put na ulicama nema do zuba naoružanih specijalaca – sa prstom na okidaču automatskih pušaka, ovaj put nema oklopnih borbenih vozila na trgovima, ovaj put nema stotine „eksperata“ na temu terorizma, koji daju hiljade (dobro plaćenih) intervjua, ovaj put nas ova medijska tema neće pratiti dan i noć – danima, nedeljama, mjesecima…
Ovaj put će mainstream mediji već sutra izvještavati o nekim drugim temama.
No, ne po prvi put, ovaj i slični napadi na druge i drugačije u Njemačkoj, su „na našu sreću“ samo još jedan slučaj za psihijatre.

Ovaj put žrtve napada jednog psihički bolesnog Nijemca – vlasnika automobila (srebrne boje) – nisu Nijemci, ovaj put su teško povrijeđeni ljudi porijeklom iz Sirije i Avganistana.
Jedna 46-godišnja žena iz Sirije je teško povrijeđena, lebdi u smrtnoj opasnosti, hitno je operisana. Njen 48-godišnji suprug, njihove kćerke (16 i 27 godina) su takođe povrijeđeni. Dječak od 4 godine, njegova 29-godišnja majka iz Avganistana, jedna 10-godišnja djevojčica iz Sirije su takođe pretrpjeli povrede…

Vjerovatno su oni u Njemačku došli u potrazi za sigurnošću od rata i terorizma.
Njima međutim njemački medijski „eksperti“ nisu pravovremeno objasnili, da u Njemačkoj ima mnogo automobila (npr. srebrne boje), da u Njemačkoj živi veliki broj ljudi koji nisu muslimani (nije važno šta su oni, mogu oni biti i ateisti i budisti, kao što mogu biti i krišćani i agnostici), a da nekolicina tih ljudi, koji nisu muslimani, a koji su vlasnici automobila (npr. srebrne boje), imaju neko od psihičkih oboljenja – drugim riječima – da nekolicina njih uopšte nisu normalni – da se u ovim slučajevima radi o sasvim običnim luđacima, koji sa predumišljajem (iz rasističkih razloga) ubijaju nedužne ljude, koji automobilskim gumama gniječe ljudsko meso, koji automobilskim branikom lome ljudske kosti, koji ni u kojem slučaju „nisu“ teroristi (jer nisu muslimani), ali koji strancima u 2019. ne žele ni sreću ni uspjeh, nego smrt i teške tjelesne povrede.

Ja pukim slučajem nisam musliman, ja pukim slučajem imam automobil (koji nije srebrne boje), ja pukim slučajem živim i radim u Njemačkoj, ja sam pukim slučajem 50-godišnjak…

Ja još uvijek živim u „zabludi“, da je svjesno (sa predumišljajem) barbarsko gaženje nedužnih ljudi (bez obzira koje nacije, vjere ili nevjere oni bili) gumama automobila (srebrne i bilo koje druge boje), od strane počinioca, koji iz rasističkih poriva – mržnje prema drugima i drugačijima – pokušava lišiti života što veći broj nedužnih judi, nije ništa drugo nego terorizam, a da su svi teroristi (bez obzira koje nacije, vjere ili nevjere oni bili) psihički bolesnici, da teroristi jednostavno nisu normalni ljudi.

P.S.

U trenutku nastajanja ovog teksta, još uvijek traju analize njemačkog državnog tužilaštva, da li je ovo savezno tužilaštvo nadležno da pokrene istragu u ovom slučaju. U slučaju da njemačko Savezno Državno Tužilaštvo ipak preuzme vodeću ulogu u istrazi ovog slučaja, ovaj napad bi – u skladu sa državničkim ingerencijama – morao biti okarakterisan kao teroristički akt.
A ako to (i ovaj put) ipak ne bude slučaj za savezno Državno Tužilaštvo, biće to (i ovaj put) slučaj za psihijatre.

(Tacno.net)

Za mnoge od nas, duga historija Australskih Aboridžina sa islamskom kulturom i religijom još uvijek je nepoznanica. Domoroci, poznatiji kao Aboridžinska zajednica, su u Australiji trgovali, vjenčavali i družili se sa muslimanskim zajednicama više od 300 godina. Ribari iz Makassara na jugu Celebesa (sada Indonezija) putovali su u sjevernu i sjeverozapadnu Australiju od ranih 1700-ih, tražeći morske puževe. Vremenom je, osim trgovine, ostalo i vjersko naslijeđe.

Više od političkog gesta, način za liječenje psiholoških ožiljaka

Jedno istraživanje, koje je provela Peta Stephenson, pokazuje da postoji širok spektar sličnih tradicija i normi između starosjedilačkih zajednica i Islama. Na primjer, odnos Islama prema okolini, sličan je stavu Australskih Aboridžina. Kur'an kaže da ne treba trošiti ono što vam nije potrebno. Australski Aboridžini imaju isti način razmišljanja, gdje se voda i hrana smatraju dragocjenim.
Osim toga, Aboridžini su izjavili da ih privlači islam, kao način da se izliječe od psihološke patnje koju su pretrpjeli zbog (post)kolonijalizma. Njima su kršćanski misionari nametnuli neku vrstu monokulturalizma, a to je 'bijeli' idealizam. Aboridžinske muškarce smatrali su „ljutim crncima“ i da bi postali civilizovani, morali su prihvatiti kršćanstvo i prilagoditi se normama bijelih kolonizatora. U međuvremenu, kažu, islam priznaje da su ljudi stvoreni u 'različitim narodima i plemenima' i da su svi ljudi jednaki. Ovaj naglasak na raznolikost, i istovremeno jedinstvo, privlači mnoge ljude koji žive u zemlji sa koloniziranom poviješću.

Očekuje se da će prelazak na islam među starosjedilačkom zajednicom nastaviti rasti, jer Islam zadovoljava njihove kako duhovne tako i društvene potrebe.

Izvor: mvslim.com

Prevela i prilagodila: Dženana Džakmić-Šabanović