Kao jedna od malobrojnih preostalih zemalja koje dozvoljavaju muškarcima da se zakonski razvedu od svojih supruga putem „trostrukog talaka“, nedavna zabrana ove islamske prakse potakla je rasprave u Indiji. "Trostruki talak", koji je bio dio indijskog ustavnog prava ranije, je čin u kojem se čovjek musliman razvodi od svoje žene govoreći (usmeno ili elektronski) da se razvodi od nje. Trostruko znači da tri puta zaredom ponavlja riječi 'razvod' (talak). U Islamu, supružnici se nakon toga mogu ponovo vjenčati, samo pod uslovom da se žena prvo uda za drugog muškarca. Nakon razvoda, žene muslimkanke također moraju proći kroz "iddet", a to je period od tri mjeseca, u kojem ona ostaje kod kuće, kako bi se uvjerila da nije trudna.

Zakon o trostrukom razvodu

Krajem augusta 2017. godine, indijski Vrhovni sud je trostruki talak proglasio neustavnim. Kako je svijest o rodnoj ravnopravnosti i pravima žena porasla, ova praksa je smatrana kršenjem prava muslimanki, jer se razvod odvijao samo jednostrano - kroz djelovanje muža, bez uzajamnog pristanka ili jednakog načina odlučivanja. Kao rezultat proglašavanja ove prakse neustavnom, Vijeće ministara uvelo je novi zakon, "Bill Muslim Women (zakon žene muslimanke)", krajem decembra iste godine. U ovom zakonu, trostruki talak se smatra nezakonitim, a muškarci koji se još uvijek na ovaj način budu razvodili sa suprugama, mogu dobiti zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine zbog kršenja indijskog zakona i njegovog sekularnog ustava.

Međutim, indijski parlament i narod su podijeljeni po ovom pitanju. Mnogi vladini organi koji se protive zakonu, koriste kao argument da su mnoge zemlje sa muslimanskom većinom, kao što su Maroko, Pakistan i Afganistan, već zabranile ovu praksu. Međutim, i mnogi poslanici doveli su zakon u pitanje, navodeći da je on ukorijenjen u rodnoj nejednakosti. Istovremeno, indijski muslimani i neki muslimanski poslanici tvrde da zabrana ovog zakona i kriminalizacija ovog djela krše njihove vjerske slobode, koje spadaju u ustavno pravo. Oni traže da žive svoje živote slobodno i da praktikuju svoju religiju kako žele.

#TripleTalaqBill

Na Twitteru se raspravlja o zakonu o trostrukom Talaku. I oni koji podržavaju zabranu ove prakse i oni koji se tome protive, koriste hashtag da podijele svoje mišljenje. Za državnog ministra, Rajyavardhan Rathore, zakon se odnosi na dostojanstvo i prava indijskih žena muslimanki.

Istovremeno, neki ljudi nisu skloni zabrani ovu prakse. Neki se također pitaju kako muslimanke mogu dokazati da je njihov muž izveo trostruki talak. Kako se taj čin često dešava usmeno i iznenada, teško da je moguće pronaći dokaze. Oni vide zakon kao nešto što će, u budućnosti, ovim ženama stvoriti probleme, jer ne mogu to dokazati, a muškarcima, tako što će ih uhapsiti za nešto što se teško može dokazati.

Debata će svakako trajati još neko vrijeme, s obzirom na to da je ovo pitanje povezano sa ženskim pravima s jedne strane, i slobodom religije s druge strane. Međutim, diskusija daje zanimljiv uvid u promjenjive poglede na ženska prava i ograničavanje slobode vjeroispovijesti, kada je u suprotnosti s drugim ljudskim pravima.

(mvslim.com)

Prevela i prilagodila: Dženana Džakmić-Šabanović

Piše: Sergio Šotrić

Nova godina je samo nekoliko minuta mlada, ponoć je upravo staru godinu otpremila u istoriju, građani slave na ulicama njemačkog grada Bottrop-a, vatromet, rakete, petarde, ljudi su opušteni, na trenutak zaboravljaju sve privatne i svjetske probleme, nasmijana lica, zagrljaji, najljepše želje za sretnu budućnost…

Istovremeno, jedan 50-godišnji Nijemac vozi svoj automobil srebrne boje – vozi ludo. On je kao lovac u potrazi za „divljacima“ – u ovom slučaju strancima – ljudima, čiji predci nisu rođeni u Njemačkoj. Njega izjeda mržnja prema strancima, prema drugima i drugačijima, on u grču pritiska papučicu gasa, njegov automobil (srebrne boje) juri kroz tamu Novogodišnje noći…
On na nekoliko mjesta bezuspješno pokušava da nedužne ljude zgazi gumama svog automobila (srebrne boje), pokušava da usmrti ljude za koje on misli, da nisu kao on, da su drugačiji, da su stranci… On sjedi za volanom, sa namjerom da ubija, da nasilno prekine što više života ljudi, koje nikada u životu nije ni sreo ni vidio.

U gradu Essen-u mu ne uspijeva da ubije ljude, da se sa svojim automobilom srebrne boje zabije u gomilu njemu mrskih (nepoznatih) ljudi, da ih usmrti…
Sretne okolnosti, slučajnost…

U gradu Bottrop-u ljudi nemaju sreće. Slave opušteno na ulici, učestvuju u vatrometu, sanjaju o Novoj 2019., koja će im – nadaju se – donijeti mnogo zdravlja, ljubavi, sreće – u tom trenutku se automobil (srebrne boje) zabija u njih, gumeni točkovi gniječe ljudsko meso, ljudske noge, ruke, kičme.
Pucaju ljudske kosti, čuju se jauci, vrisci…

Nedugo zatim, policija uspijeva uhvatiti ovog 50-godišnjaka, koji svojim automobilom (srebrne boje) želi ubiti što više ljudi, koji – po njegovom mišljenju – nisu toliko vrijedni, kao što misli da je vrijedan on.
Mediji počinju izvještavati…

Ko je počinilac? Šta je njegov motiv?

Radi li se i ovaj put o “islamističkom teroru”?

Očekuje se najgori scenarij…

Da li ćemo narednih dana, sedmica, mjeseci biti na svakom koraku bombardovani specijalnim medijskim prilozima o terorizmu?

Da li ćemo – iz sata u sat – imati priliku da slušamo analize stotina takozvanih experata za „islamistički terorizam“, koji će biti pozivani kao specijalni gosti TV- emisija, kako bi svima nama predočili opasnosti, koje nedužne građane u Njemačkoj vrebaju „na svakom koraku“?

Da li će naslovne stranice novina i internet portala biti ispunjene alarmantnim naslovima, nakon čijeg čitanja ćemo opet iza svakog grma u Njemačkoj očekivati makar jednog bradatog “islamističkog teroristu”, koji je žedan naše krvi?

Da li će država opet „morati“ da investira milijarde eura, kako bi pojačala našu sigurnost? Još više kamera, još više betonskih prepreka, još više obavještajnih stručnjaka, još više prisluškivanja komunikacije građana?

Opet policija sa prstom na okidaču automatskih pušaka na ulicama?

Opet borbena oklopna vozila specijalne policije na trgovima?

“Olakšavajuće” medijske vijesti…

Počinilac je Nijemac (nije stranac), 50-godišnjak, vlasnik je automobila srebrne boje.

Dobro, ali ima i njemačkih državljana, koji su islamske vjeroispovijesti – šta ako je ovaj Nijemac ipak musliman?
Ako je ovaj Nijemac musliman, onda nema dileme – onda je ovo teroristički napad na naše građanske slobode, onda je ovo podli napad na našu demokratiju, onda je ovo „islamistički teror“, onda nam pod hitno opet trebaju policijci sa prstom na okidaču automatskih pušaka na našim ulicama, onda nema dileme – opet su nam neophodna borbena oklopna vozila specijalne policije na našim trgovima!

“Sreća u nesreći” – mediji NE javljaju, da je počinilac musliman…

Etablirani mediji o vjeri (ili nevjeri) ovog počinioca ne izvještavaju eksplicitno – mediji o tome disciplinovano šute – ali iskusni konzumenti mainstream medija u Njemačkoj iz ove medijske šutnje, o vjeri (ili nevjeri) počinioca, izvlače logičan zaključak – počinilac nije musliman.

Kada bi počinilac kojim slučajem bio musliman, mainstream mediji bi upravo tu činjenicu stavili u prvi plan izvještavanja o ovom terorističkom aktu i o prvim saznanjima istrage.

Pošto mediji šute o vjeri (ili nevjeri) ovog počinioca, vlasnika automobila (srebrne boje), iz te medijske šutnje zaključujemo – počinilac “srećom” nije musliman.
Uhhhh „dobro je“, ovaj put se ne radi se o „islamističkom terorizmu“…

Mediji ne izvještavaju o vjeri (ili nevjeri) počinioca (jer nije musliman), mediji ne izvještavaju da li je počinilac možda katolik, ili možda protestant (evangelist), ili možda pravoslavac, ili možda budista, ili možda ateista…
Mediji šute o vjeri (ili nevjeri) počinioca, ali mediji vrlo precizno izvještavaju napr. o boji automobila počinioca – naime „vrlo je važno“ – tako reći od „presudne“ je važnosti, da su nas mediji izvjestili o boji automobila ovog počinioca, njegov automobil je – kažu – srebrne boje…

Mediji ne spominju terorizam (pošto počinilac nije musliman), „logično“ zaključujemo da se ovdje „ni u kojem slučaju ne može raditi“ o terorizmu, jer svjesno (sa predumišljajem) barbarsko gaženje nedužnih ljudi gumama automobila (srebrne boje), od strane počinioca koji nije musliman, koji iz rasističkih poriva – mržnje prema strancima – pokušava lišiti života što veći broj nedužnih ljudi, „logično“ nije terorizam.
Dobro, kužim…
Ali šta je onda: svjesno (sa predumišljajem) barbarsko gaženje nedužnih ljudi gumama automobila srebrne boje, od strane počinioca koji nije musliman, koji iz rasističkih poriva – mržnje prema strancima – pokušava lišiti života što veći broj nedužnih judi, na ulicama Njemačke – u sred EU – ako nije terorizam?

No, na našu „sreću“, i ovaj put će nam sve ove nejasnoće „najbolje“ objasniti njemački mainstream mediji…
Mediji nas pravovremeno izvještavaju, prešućujući vjeru (ili nevjeru) počinioca, vlasnika automobila (srebrne boje), da je ovaj 50-godišnji Nijemac rasista, da su motivi ovog njegovog djela (a ne terorizma) rasističke prirode.
Mediji nas pravovremeno izvještavaju, da je i ovaj počinilac vjerovatno psihički bolestan, da vjerovatno ima neku psihičku boleščinu, što znači da uopšte nije normalan čovjek.

Iz medijskih izvještaja možemo logički zaključiti:
da je počinilac, koji nije musliman, imalo normalan, on ne bi u sred Njemačke – u sred EU – sjeo u svoj automobil (srebrne boje), kako bi sa predumišljajem gazio nedužne ljude, kako bi automobilskim gumama gniječio ljudsko meso, kako bi automobilskim branikom lomio ljudske kosti.
Ne, ni jedan počinilic, koji nije musliman, ne čini tako nešto, ako je normalan čovjek.

Jer, suprotno tome – počinilac, koji bi kojim slučajem bio musliman, koji bi u sred Njemačke – u sred EU – sjeo u svoj automobil (srebrene boje), kako bi sa predumišljajem gazio nedužne ljude, automobilskim gumama gniječio ljudsko meso, automobilskim branikom lomio ljudske kosti, takav jedan počinilac – ako bi bio musliman – uopšte ne bi bio psihički bolestan – on bi bio terorista.
Sasvim je „razumljivo“, da bi počinilac u ovakvim i sličnim slučajevima – ako je počinilac musliman – bio terorista, kao što je sasvim „razumljivo“, da bi počinilac u ovakvim i sličnim slučajevima – ako počinilac nije musliman – bio psihički bolestan, ukratko nenormalan čovjek.

Kužite?
Sasvim „logično“ i „razumljivo“.

Možda će se, iz ovog unisonog izvještavanja njemačkih mainstream medija, mnogima nametnuti i zaključak, da muslimanski počinioci neljudskih djela uopšte nisu podložni mnogobrojnim psihičkim oboljenjima – da se u njihovom slučaju radi o sasvim normalnim teroristima.
Moguće je takođe, da se mnogima nametne zaključak, da su počinioci neljudskih djela, koji nisu muslimani (nije bitno šta su – bitno je da nisu muslimani), vrlo podložni raznim psihičkim bolestima, da oni jednostavno nisu normalni – da se u njihovom slučaju radi o sasvim normalnim luđacima.

Bilo kako bilo – ovaj put smo u Njemačkoj imali „sreću“ u nesreći.
Ovaj put, nakon ovog barbarskog čina, na TV-u nema stotina specijalnih emisija o terorizmu, ovaj put na ulicama nema do zuba naoružanih specijalaca – sa prstom na okidaču automatskih pušaka, ovaj put nema oklopnih borbenih vozila na trgovima, ovaj put nema stotine „eksperata“ na temu terorizma, koji daju hiljade (dobro plaćenih) intervjua, ovaj put nas ova medijska tema neće pratiti dan i noć – danima, nedeljama, mjesecima…
Ovaj put će mainstream mediji već sutra izvještavati o nekim drugim temama.
No, ne po prvi put, ovaj i slični napadi na druge i drugačije u Njemačkoj, su „na našu sreću“ samo još jedan slučaj za psihijatre.

Ovaj put žrtve napada jednog psihički bolesnog Nijemca – vlasnika automobila (srebrne boje) – nisu Nijemci, ovaj put su teško povrijeđeni ljudi porijeklom iz Sirije i Avganistana.
Jedna 46-godišnja žena iz Sirije je teško povrijeđena, lebdi u smrtnoj opasnosti, hitno je operisana. Njen 48-godišnji suprug, njihove kćerke (16 i 27 godina) su takođe povrijeđeni. Dječak od 4 godine, njegova 29-godišnja majka iz Avganistana, jedna 10-godišnja djevojčica iz Sirije su takođe pretrpjeli povrede…

Vjerovatno su oni u Njemačku došli u potrazi za sigurnošću od rata i terorizma.
Njima međutim njemački medijski „eksperti“ nisu pravovremeno objasnili, da u Njemačkoj ima mnogo automobila (npr. srebrne boje), da u Njemačkoj živi veliki broj ljudi koji nisu muslimani (nije važno šta su oni, mogu oni biti i ateisti i budisti, kao što mogu biti i krišćani i agnostici), a da nekolicina tih ljudi, koji nisu muslimani, a koji su vlasnici automobila (npr. srebrne boje), imaju neko od psihičkih oboljenja – drugim riječima – da nekolicina njih uopšte nisu normalni – da se u ovim slučajevima radi o sasvim običnim luđacima, koji sa predumišljajem (iz rasističkih razloga) ubijaju nedužne ljude, koji automobilskim gumama gniječe ljudsko meso, koji automobilskim branikom lome ljudske kosti, koji ni u kojem slučaju „nisu“ teroristi (jer nisu muslimani), ali koji strancima u 2019. ne žele ni sreću ni uspjeh, nego smrt i teške tjelesne povrede.

Ja pukim slučajem nisam musliman, ja pukim slučajem imam automobil (koji nije srebrne boje), ja pukim slučajem živim i radim u Njemačkoj, ja sam pukim slučajem 50-godišnjak…

Ja još uvijek živim u „zabludi“, da je svjesno (sa predumišljajem) barbarsko gaženje nedužnih ljudi (bez obzira koje nacije, vjere ili nevjere oni bili) gumama automobila (srebrne i bilo koje druge boje), od strane počinioca, koji iz rasističkih poriva – mržnje prema drugima i drugačijima – pokušava lišiti života što veći broj nedužnih judi, nije ništa drugo nego terorizam, a da su svi teroristi (bez obzira koje nacije, vjere ili nevjere oni bili) psihički bolesnici, da teroristi jednostavno nisu normalni ljudi.

P.S.

U trenutku nastajanja ovog teksta, još uvijek traju analize njemačkog državnog tužilaštva, da li je ovo savezno tužilaštvo nadležno da pokrene istragu u ovom slučaju. U slučaju da njemačko Savezno Državno Tužilaštvo ipak preuzme vodeću ulogu u istrazi ovog slučaja, ovaj napad bi – u skladu sa državničkim ingerencijama – morao biti okarakterisan kao teroristički akt.
A ako to (i ovaj put) ipak ne bude slučaj za savezno Državno Tužilaštvo, biće to (i ovaj put) slučaj za psihijatre.

(Tacno.net)

Za mnoge od nas, duga historija Australskih Aboridžina sa islamskom kulturom i religijom još uvijek je nepoznanica. Domoroci, poznatiji kao Aboridžinska zajednica, su u Australiji trgovali, vjenčavali i družili se sa muslimanskim zajednicama više od 300 godina. Ribari iz Makassara na jugu Celebesa (sada Indonezija) putovali su u sjevernu i sjeverozapadnu Australiju od ranih 1700-ih, tražeći morske puževe. Vremenom je, osim trgovine, ostalo i vjersko naslijeđe.

Više od političkog gesta, način za liječenje psiholoških ožiljaka

Jedno istraživanje, koje je provela Peta Stephenson, pokazuje da postoji širok spektar sličnih tradicija i normi između starosjedilačkih zajednica i Islama. Na primjer, odnos Islama prema okolini, sličan je stavu Australskih Aboridžina. Kur'an kaže da ne treba trošiti ono što vam nije potrebno. Australski Aboridžini imaju isti način razmišljanja, gdje se voda i hrana smatraju dragocjenim.
Osim toga, Aboridžini su izjavili da ih privlači islam, kao način da se izliječe od psihološke patnje koju su pretrpjeli zbog (post)kolonijalizma. Njima su kršćanski misionari nametnuli neku vrstu monokulturalizma, a to je 'bijeli' idealizam. Aboridžinske muškarce smatrali su „ljutim crncima“ i da bi postali civilizovani, morali su prihvatiti kršćanstvo i prilagoditi se normama bijelih kolonizatora. U međuvremenu, kažu, islam priznaje da su ljudi stvoreni u 'različitim narodima i plemenima' i da su svi ljudi jednaki. Ovaj naglasak na raznolikost, i istovremeno jedinstvo, privlači mnoge ljude koji žive u zemlji sa koloniziranom poviješću.

Očekuje se da će prelazak na islam među starosjedilačkom zajednicom nastaviti rasti, jer Islam zadovoljava njihove kako duhovne tako i društvene potrebe.

Izvor: mvslim.com

Prevela i prilagodila: Dženana Džakmić-Šabanović

Evo što su naumili prije 40 godina...

Ovih dana hrvatska se javnost opet nasilno dijeli oko pitanja udomljavanja djece homoseksualnim parovima. Na stranu činjenica da je ta tema bačena kao dimna bomba da bi se maknuo fokus s Marakeškog sporazuma (koji je u ovom trenutku bitniji, i koji će se jednostavno progurati u sjeni lijepo upakirane bombice), jer tema na kojoj se javnost sada dijeli je odavno – odlučena kao prihvatljiva, ne zato što imamo političare zdravog razuma, nego zato što nama vladaju poslušnici, odnosno podanici ideje Novog svjetskog poretka čiji upravitelji već stotinama godina imaju razvijen plan – uništenja ljudskog bića. Tako je recimo javno prije 20 godina isplivao sadržaj konferencije od prije 40 godina na kojem su jasno najavljeni načini po kojima će se vršiti ubojstvo čovjeka. Ni prije 20, a ni prije 40 godina nismo mogli ni zamisliti da ćemo se u parlamentima svijeta baviti temama poput – homoseksualaca, ili udomljavanja djece homoseksualnim parovima, ali ipak u tajnim krugovima vladara iz sjene o tome se itekako govorilo, što nam samo dokazuje da nije u pitanju nikakva prilagodba na novo doba, nego dobro upakirana agenda – razaranja ljudske civilizacije, osmišljene godinama unaprijed!

Naime, jednog dana davne 1969. godine skupila se mala ali izuzetno jaka elita na konferenciji dr. Richarda Daya. Kružok je bio zatvorene vrste i njegov sadržaj po zapovjedi nikada nije smio isplivati u javnost. Devetnaest godina kasnije, 1988. liječnik dr. Lawrence Dunegan koji je prisustvovao tom sastanku na temelju svojih zabilješki ispričao novinaru u magnetofon svoja sjećanja o izrečenome na konferenciji koja se tada zvala “Pittsburgh Pediatric Society”. Niti jednog od dvojice liječnika više nema, ostale su samo tri magnetofonske vrpce.
Mali ljudi smatraju kako se do sadašnjosti dolazi spontano. Vizija budućnosti koju je 1969. ispričao dr. Richard Day više izgleda kao plan – budući se dobrim dijelom zastrašujuće precizno ostvarila. Godine 1969. ova je vizija sadržavala stvari na koje smo se već danas navikli.

Dr. Day, sve nas je okupio, kako je rekao, da nas obavijesti o velikim promjenama koje će nas zadesiti u sljedećih 30 god,’ započeo je dr. Dunegan i nastavio: ‘Ne, ne mislim na komunizam’ – rekao je, ‘mislim na nešto veće i stravičnije od komunizma! Dr. Day nastavio je pričati o novom društvu koje nema korijena, odnosno oslonca u ničemu ali koje će sve promjene pasivno i malim koracima prihvaćati, ni ne znajući o čemu se radi. Dr. Day je na predavanju ponavljao kako su ljudi prenaivni i kako nikada ne postavljaju prava pitanja. To prenaivni često je zamijenio i riječju preglupi. Jer, postoje dvostruke namjere: ‘Jedna je namjera koja je ljudima prihvatljiva, a druga je ona prava namjera koja će nam pomoći da se novi sustav u potpunosti postavi i uzdigne.’

A to je sustav apsolutne kontrole čovječanstva! Ono što elitu najviše zabrinjava je seksualni nagon i s tim povezana prokreacije, dakle, stvaranje novog čovjeka, odnosno rađanje. Kako ne postoje valjani načini da se taj nagon iskorijeni, smislili su pakleni plan: ‘Apsolutna seksualizacija, od vrtića pa sve do staračkog doma. Seks treba biti nešto kao sport, svugdje i u svako vrijeme, lako dostupan, hibridan, ali uvijek uz pomisao zaštite. Zaštita, zaštita, kondomi, pilula za dan poslije – sve je dozvoljeno uz lako dostupnu zaštitu. U psihu još malog djeteta treba uglaviti; seks i zaštita, kao npr. sjesti u auto i zavezati se. Seks bez djece treba postati opsesija. Za one koji žele djecu postojat će laboratoriji koji će stvarati savršenu djecu. U svrhu širenja zaštite pojavit će se i neke čudne, neizlječive bolesti koje će širiti strah od nezaštićenog seksa – rekao je dr. Day.

Kasnije, kad se pojavila SIDA i druge bolesti kliknulo je dr. Duneganu. U svrhu seksualizacije pučanstva pojavit će se sloboda za sve nastranosti: “Svi će imati javno pravo na “ljubav”: homoseksualci, pedofili, nekrofili, zoofili, hendikepirani, djeca, svi.

U svrhu sprječavanja prokreacije poduzimat će se sveobuhvatni programi u cilju uništenja obitelji. Žene će raditi prekovremeno kao i muškarci, puno će putovati poslovno, izostajat će iz kuće, cjelodnevni vrtići s izrežiranim programom bit će svima dostupni, plaće će biti sve manje, nesigurnost sve veća, sve više će se rađati bolesna djeca, ljude će zahvatiti strah od rađanja. Tko bi želio imati djecu u takvim uvjetima? Redukcija stanovništva će se provoditi kroz ove mjere, zaštita, abortusi, pilula za dan poslije, podržavanje homoseksualnosti i izbijanje u vijek novih spolnih bolesti. Ali tome nije kraj – ‘Neki ljudi predugo žive ili nemaju dovoljno kvalitetan život’. Uz pomoć ‘smrtonosne pilule’, i adekvatnog bolničkog sistema taj problem će biti rješiv.

‘Svatko ima pravo na određeni vijek’ – rekao je dr. Day – ‘Ali, neki ljudi žive predugo i nisu više nikom od koristi. Postaju samo opterećenje za mlade ljude. Prisilit ćemo ih da se brinu o svojim roditeljima ali, tako da im skrate život. Opušteno, veselo, za zahvalnošću što su dobro obavili svoju zadaću, jednostavno će organizirati oproštajni party svi zajedno i pružiti im ‘zadnju pilulu’. Eutanazija će biti svakodnevna stvar kao seks ili doručak. ‘

Namjerno poticanje homoseksualnosti

Homoseksualnost će se poticati: “Ljudima će se dati dopuštenje da budu homoseksualci”. Tako je izjavio. Oni to neće morati skrivati. Sve će biti dozvoljeno. Seks i razmnožavanje će se odvojiti. Imat ćete spolni odnos bez reprodukcije, a zatim tehnologiju za reproduciranje bez seksa. To će biti učinjeno u laboratoriju. ”Mi idemo u promicanje homoseksualnosti.” ”Svjesni smo da je to bizarno abnormalno ponašanje. Ali, to je još jedan element u zakonu džungle, jer ljudi koji su dovoljno glupi da idu s tim, nisu vrijedni nastanjivati planet i nestat će”. ”Ako ste dovoljno glupi da prihvatite naše promicanje homoseksualnosti ne zaslužujete mjesto i bit ćete eliminirani prije ili kasnije. Mi ćemo vas se tako osloboditi. Mi ćemo izabrati… ljudi koji će preživjet će biti oni koji su dovoljno pametni da ne podlegnu našoj propagandi”.

Naime, dr. Richard Day bio je ugledni pedijatar i stručnjak za umjetnu oplodnju ali i sve do 1968. bio je direktor ‘Planned Parenthood’, prije nazvanu kao Američka kontrola rađanja’, organizacije za ‘planiranje obitelji’ koju financira zaklada Rockefeller o, obitelji koja svojim financijama potpomogne ubiti preko milijun nerođene djece godišnje kroz ove klinike, i koja ima široku podršku UN -a u smislu podrške abortusa, umjetne oplodnje i sterilizacije pučanstva širom svijeta, putem cjepiva.

Ne zaboravite da su ovo transkripti od prije 45 godina kad je većini ljudi bilo nezamislivo da svijet izgleda ovako kako izgleda:

Dr Richard Day. New Order of Barbarians - Tape 1

(dnevno.hr)

Bio je intelektualac, ikona prijedorske čaršije, lijep i naočit muškarac neobuzdane mašte i prefinjene inteligencije, uvijek spreman na satiru i ironiju. Omiljeni prijedorski ljekar i omiljeni čovjek široke duše dr. Esad Sadiković izveden je iz logora Omarska u noći između 5. i 6. avgusta 1992. godine sa još nekolicinom logoraša i likvidiran iznad jame Hrastova glavica kod Sanskog Mosta. U trenutku smrti imao je 44 godine. Ubijen je jer je imao nekoliko teških grijeha: bio je Bošnjak, bio je obrazovan, bio je bogat duhom, a i materijalno, bio ekspert Ujedinjenih nacija i svjetski čovjek, bio je lijep i zgodan, imao lijepu ženu i krasnu djecu. Kratko rečeno pripadao je samom vrhu bošnjačke inteligencije.

Eso je bio sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog partizana Hasiba Sadikovića i njegove supruge, također partizanke, Senije. Njegova majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrevbegove medrese napušta školovanje u Sarajevu te se vraća u rodni Prijedor gdje se priključuje partizanima na Kozari – radi Srba, jer nije mogla da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njezine komšije samo zbog toga što su Srbi. Hasib i Senija radni vijek su proveli u JNA službujući u raznim dijelovima bivše Jugoslavije. Hasib je bio pukovnik a Senija kapetan. U Nišu im se 1948. godine rodio sin Eso, ali je porodica najveći dio života provela u Sarajevu, gdje je Eso završio gimnaziju i Medicinski fakultet, gdje je i specijalizirao. Služeći vojni rok upoznao je lijepu studenticu eknomije Zoricu Gagović iz Zaječara sa kojom se ubrzo vjenčao. Ostaje tajna zbog čega je Eso više zavolio Prijedor od Sarajeva u kojem je odrastao, školovao se i igrao košarku u sarajevskoj “Bosni”. Godine 1982. napušta Sarajevo i zapošljava se kao načelnik otorine Medicinskog centra u Prijedoru. Obzirom da su bili imućni, roditelji su sagradili lijepu kuću u Prijedoru, gdje su se planirali vratiti kada odu u penziju. Stan u Sarajevu su planirali ostaviti Esi, ali se on odlučio nastaniti u Prijedoru. Ispostavit će se da je Eso kobno zavolio Prijedor, jer bi danas možda bio živ. Nakon što je dvije godine proveo u Zapadnoj Samoi, kao ekspert Ujedinjenih nacija, gdje je zaradio fine novce, 1988. godine kupio je kuću u centru Prijedora sa prostranom baštom. Tu je zajedno sa suprugom Zoricom, kćerkicom Almom i sinčićem Enisom uživao naredne četiri godine. I Esini roditelji su ljeta provodili u Prijedoru. Otac Hasib je iznenada umro 1991. godine, a majka Senija se vratila u Sarajevo.

Omiljen među Prijedorčanima zbog svoga vedrog duha i profesionalizma, Eso je stekao brojne prijatelje u Prijedoru. Među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrajao je i doktora Miću Kovačevića. Da bi spriječio rat u Prijedoru, Eso je formirao “Ligu za mir”. Dok je srpska vojska palila gradove u Podrinju i ubijala Bošnjake, Eso je mislio da se to može događati samo na Drini jer su i u Drugom svjetskom ratu tamo četnici počinili masovne zločine, dok se “u partizanskom Prijedoru to ne može dogoditi jer ovdje nikada nije bilo četnika”.

Nakon što je SDS 30. juna 1992. godine preuzela vlast u Prijedoru i smijenila legalno izabranog načelnika Muhameda Čehajića, otpočeo je proces hapšenja bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca. Među prvim uhapšenim je bio i dr. Eso Sadiković poslije čega je interniran u logor Omarska. Preživjeli logoraši svjedoče da je Eso pomagao logorašima tako što im je rane šio vlatima svoje duge kose, a “liječio” ih je i vedrim duhom i optimizmom. Odmah poslije njegovog hapšenja pokušala je da ga spasi supruga Zorica, koja je išla u Banja Luku i molila neke moćne prijatelje da joj pomognu. Išla je i u logor Manjača, gdje se pročulo da joj je prebačen muž. Esina majka Senija koja je živjela u Sarajevu i braća iz Prijedora su odmah obavijestili svog prijatelja generala Milosava Bojića i njegovu suprugu Canu o Esinom hapšenju i zatražili pomoć. U pismu kojeg su Seniji poslali 28. jula 1993. godine bračni par Bojić navodi da “na sva naša insistiranja još ne znamo gde se nalazi”.

Kada je pismo stiglo Eso je već odavno bio mrtav. Nusret Sivac, predratni snimatelj TV BiH, također logoraš Omarske, u svojoj knjizi “Kolika je u Prijedoru čaršija”, napisao je da su dr. Esu Sadikovića iz logora odveli u noći između 5. i 6. avgusta 1992. godine. Nakon što su ga prozvali, a to je bila poznata omarska “prozivka smrti”, dr. Sadiković je, kako piše Sivac, s vrata rekao: “Zbogom, prijatelji…” Svi logoraši su tada ustali i sa suzama u očima ga ispratili – u smrt riječima: “Hvala ti, doktore”. Prema svjedočenju dr. Ibrahima Beglerbegovića, koji je kratko bio logoraš Omarske, Eso mu je dao ceduljicu na kojoj je pisalo: “Alma, Bato, voli vas Tajo”. Cedulju je posredno uručio njegovoj supruzi.

Poznato je da su tu noć na gubilište odvedena dva autobusa logoraša a u jedan od njih je ušao i Eso Sadiković. Iste noći je u logor Omarska stigao i jedan od gospodara života i smrti u Prijedoru, dr. Mićo Kovačević, koga je Eso ubrojao među tri svoja najbolja prijatelja. Kovačević je došao da u smrt ispratio svog kolegu Esu. Dok su autobusi čekali, njih dvojica su dugo razgovarali na pisti. Vječna će ostati tajna šta su tada razgovarali ali ne i činjenica da je Mićo ispratio Esu u smrt. Dugo se čuvala tajna o smrti dr. Ese Sadikovića. Tek kada je pravnik i ratni kapetan Bogdan Tadić rekao njegovim rođacima da je “Eso otišao u Nikaragvu”, shvatili su da je ubijen. Tadić je odmah nakon toga zaposjeo Esinu kuću i pretvorio je u štab. Već u septembru 1992. godine “bacio je oko” na Esinu suprugu Zoricu, koju je kasnije i oženio.

Iste godine Eso je i drugi puta ubijen. Njegova malonjetna djeca su pokrštena. Trinaestogodišnja Alma je postala Veronika Gagović a dvanaestogodišnji sin Enis je postao Filip Gagović. Poslije rata Alma – Veronika je došla kod nane Senije u Sarajevu da upiše Medicinski fakultet. U biografiji je više napisala o svom ocu nego o sebi. O sebi je navela da je rođena u Sarajevu 6. aprila 1979. godine, te da se ranije zvala Alma Sadiković, a sada Veronika Gagović. Alma – Veronika nije upisala medicinu u Sarajevu jer je dobila stipendiju u Americi gdje je završila medicinu i postala jedan od deset najboljih studenata medicine u historiji Sjedinjenih Američkih Država. Imala je dobre preporuke jer je radila kao prevodilac u kancelariji Visokog predstavnika za BiH u Banja Luci, a prevodila je i za Biljanu Plavšić dok je bila predsjednica Republike Srpske. Ubrzo je u Ameriku dovela i brata Enisa – Filipa. U proljeće 1998. godine Alma – Veronika je nani Seniji iz Amerike poslala tekst koji je o njenoj sudbini objavio jedan američki list. Prema svjedočenju daidže Ese Sadikovića, Envera Kovačevića Seniju je naročito pogodilo što se u tekstu nigdje ne spominje Alma nego samo Veronika. Senija je umrla 2001. godine.

Posmrtni ostaci dr. Ese Sadikovića pronađeni su 2007. godine u masovnoj grobnici u Starim Keveljima zajedno sa kostima još 145 Bošnjaka i jednog Hrvata. Kolektivna dženaza Esi Sadikoviću i drugim ubijenim klanjana je na prijedorskom stadionu Luka. Sadiković je sahranjen na šehidskom mezarju Skele u Prijedoru. Na dženazu svom ocu dr. Esi Sadikoviću nisu došla njegova djeca sin Enis – Filip i kćerka Alma – Veronika. Danas postoji inicijativa Udruženja građana “Behar” iz Prijedora da se Skopska ulica, u kojoj se i danas nalazi Esina porodična kuća, preimenuje u ulicu “Dr. Esada Sadikovića”.

izvor:bosnae.info