Elitocid je svjesno, namjerno i plansko neutraliziranje utjecaja određenih elita, te određenih nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih skupina na stanovništvo. To je pokušaj eliminacije intelektualnih prvaka jedne nacije. Nedavno sam razgovarao sa nekoliko pripadnika bošnjačke intelegencije koji su bili izloženi elitocidu u Prijedoru. Ono što je najvažnije iz toga razgovora je da se oni još ne mogu reintegrirati u svoje zajednice i društva. Tako se elitocid u njihovim životima na neki način nastavlja i danas. Elite su ljudi koji imaju utjecaj u svome društvenom okruženju, a elitocid je namjerni i sustavni progon i po mogućnosti i fizičko uništenje elita s ciljem da se stanovništvu oduzme njegov vodeći stalež. Elitocid u Bosni i Hercegovini je stvorio strukturne preduvjete za eroziju egzistencijalnih temelja i pokušaj sloma bošnjačkog naroda. 

Autor: Emir Ramić

U proljeće 199.2 britanska reporter Michael Nicholson je prvi put upotrebio termin elitocid kao zločin prema bošnjačkim elitama u Bosni i Hercegovini. Koristeći termin elitocid Nicholson je prvi objasnio sistematski progon, mućenje i ubijanje lidera bošnjačkih lokalnih zajednica na sjeveru, zapadu i istoku Bosne i Hercegovine. Naime, u razdoblju od samo nekoliko mjeseci srpske vojne, paravojne i policijske formacija na širem području gradova Bijeljina, Brčko, Višegrad, Zvornik, Bratunc, Prijedor i drugih, neutralizirali su utjecaj lokalnih nesrpskih elita (eliminacija, optužbe ili kazne zatvora, progoni) koje je imalo za posljedicu uništenje i raspad lokalnog bošnjačkog civilnog stanovništva.

Elitocid kao selektivno, sustavno i namjerno uklanjanja elitnih segmenata lokalnih bošnjačkih zajednica u Bosni i Hercegovinine je nepravedno zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije na Bosnu i Hercegovini i zločina genocida protiv Bošnjaka. Razlog za znanstveno marginalizacija ovog specifičnog oblika genocidnog kriminala je prije svega nedostatak teorijskog okvira unutar kojeg se može praktično elitocid istraživati i analitički procijeniti. Za razliku od genocida, elitocid je pojam koji se izuzetno rijetko koristi u stručnoj i znanstvenoj terminologiji, prvenstveno zbog svoje velike nejasnoće, odnosno nepostojanje čvrste znanstvene kodifikacija. Etimološki, elitocid se sastoji od dva uvjeta: francuske riječi elita (izabrao, vođe) i latinske imenice occidio (ukupno istrebljenje). Stoga, elitocid se može definirati kao sustavno eliminiranje vodećih i istaknutih ličnosti u društvu ili grupi. U analizi i klasifikaciji elitocida u Bosni i Hercegovini Mark Danner je otišao najdalje, definiranjući uništavanje pripadnika bošnjačke elite kao jednu od temeljnih faza genocida u Bosni i Hercegovini. On posmatra elitocid nad Bošnjacima kao: koherentan u vremenu i prostoru, međusobno zavisan proces, sustavno planirani lanac aktivnosti, namjerno počinjen zločin, sa ciljem eliminacije utjecaja elitnih segmenata bošnjačke nacije u cilju vladavine nad Bošnjacima i njihovim teritorijama. Svrha elitocida u Bosni i Hercegovini je bila uništenje bošnjačkih elita u cilju zauzimanja teritorija na kojima žive i uspostavljanja srpske vladavine na tim teritorijama. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i fizičkom uništenju bošnjačke elite u ime onemogučavanja dugoročne revitalizacije preživjelog bošnjačkog etničkog korpusa sa osnovnim ciljem raspada bošnjačke zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija bosanskohercegovačkog društva i države. Zato elitocid u Bosni i Hercegovini ima genocidni karakter.

Eso i dalje drži stražu na kapiji prijeratnog, istinskog Prijedora

Uzoriti bošnjački književnik Vehid Gunid u svojoj knjizi „Doktor Eso“ napisa: “Ko je ubio doktora Eso ubio je od sebe boljega, boljega od sve bagre koja je ubijala i bagre koja je davala naloge za masovna ubistva po Bosni i Hercegovini od 1992. do druge polovine 1995“. Otišao je maher komedije, kao nedužna žrtva mrženje onih zlih likova koje se samopromoviraju u vlasnike života, pa čak i ljudskih genija kakav je bio Eso. Na tekst Rade Mutića pod naslovom „Komšiluk na probu“, Eso je napisao kolumnu za Kozarski vjesnik u kojoj je između ostalog stajalo: „Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reči da se ne radi o nikakvom organizovanom odlasku Muslimana iz Prijedora, već o maspsihozi i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje. U mirnim urbanim sredinama samo rokaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni“.
Samo šest dana poslije objavljenog Esinog teksta u Kozarskom vijesniku, Srpska demokratska stranka, poslije klasičnog vojnog puča, 30. Aprila 1992. godine, srušila je dotadašnju, na demokratskim izborima legalno izabranu vlast, i putem Radio Prijedora izdala proglas o navodnom “demokratskom“ preuzimanju vlasti. Ubrzo je agresorska vlast osnovala koncentracione logorte smrti, od kojih je najgori bio Omarska.
„Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. To ne bi bio Eso. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“.
U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su Esu. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“. U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura. Te noći u koncentracioni logor Omarska je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti Mićo Kovačević. Došao je po prejakog Eso koji je ugrožavao cilj udruženog zločinačkog poduhvata prijedorskih četnika, koji su kanili ubiti Prijedor ubijanjem njegovih odanih građana.
Naše duše se neće smiriti sve dok se ne nađu i kazne ubice Ese. Jer Eso je simboli nesalomljivog bošnjačkog duha kojeg ništa ne može dugotrajno poremetiti i ugroziti. To je baza iz koje je nastao bošnjački čovjek, nacija, društvo. Eso treba biti svrstan u bošnjačke heroje kako bi on i poslije svog nestanka mogao vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Došlo je vrijeme da Bošnjaci uvrste Esu u bošnjačko historijsko pamćenje. Jer Eso je oličenje renesanse bošnjačkog čovjeka.

Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine je dokaz bijede i ništavnosti krvnika, čija želja se nikada neće ostvariti

Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnički poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i zvanje dr. eksperta Ujedinjenih Nacija. Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život na ovoj našoj planeti. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoč i ljudsku bijedu ubijajući Esu? Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine i likvidacijom svega što on i oni personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti krvnika, čija želja se nikada neće ostvariti. Pravda će pobjediti povratkom digniteta i dužnog dostojanstva žrtvama. Slutimo oluju i krik pravednika, žrtve.
Marko Pavić i svi drugi prijedorski zločinci koji se 21 godinu poslije genocida slobodno šetaju Prijedorom koji više nije grad, ne znaju da Eso i dalje živi, čvrsto stojeći na kapiji onog starog, istinskog Prijedora, grada u kome neće vladati zločinci, grada u kome zločinci neće zabranjivati potomcima žrtava da grade svoje pravo na kolektivno pamćenje, grada u kome će se vratiti njegovi građani da bi ga ponovo učinili gradom, grada u kome će pobjediti istina i pravda. I mrtav Eso je bio prijetnja zločincima. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, uglednog Prijedorčanina, jednostavno čovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku. Ali uzalud posao zločinaca. Eso i dalje drži stražu na kapiji istinskog, prijeratnog Prijedora. Eso je ostao simbol i metafora intelektualnog, građanskog Prijedora, arhetip slobodne misli, jer njegove su riječi citirali prosjaci, konobari, inžinjeri i doktori.

Poruka prijedorskom, srpskom političkom establišmentu na čelu sa Markom Pavićem

Prijedorski genocid predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju srpskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava. Što prije to spoznate, to će prije srpski narod ući u porodicu demokratskih naroda svijeta.
Ono što genocid u Prijedoru, preko kojeg se ne može preći bez suočavanja s totalnom istinom i pravdom, zločin koga karakteriše sustavno uništavanje materijalnih i duhovnih dokaza o postojanju bošnjačkog naroda i sustavno uništavanje vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se temelji ujedinjena Evropa, izdvaja od drugih zločina jeste razmjera zločina, oličena u masovnom, organizovanom i namjernom uništavanju bošnjačkog korijena, elitocid, u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima.

Vaše odbijanje i nasilno suprostavljanje potomcima prijedorskih žrtava da posjete stratišta največih stradanja u Evropi poslije Drugog svijetskog rata kojima se ni Hitler nebi postidio, vaše suprostavljanje bošnjačkoj kulturi pamćenja, vaše suprostavljanje istini i pravdi, vaše uzaludno negiranje genocida je znak trajanja vašeg genocida nad Bošnjacima, sada u genocidnoj tvorevini, u gradu koji to više nije grad, drugim metodama i sredstvima. Svojim suprostavljanjima vi ste pokazali devijantnost srpske agresivno-genocidne politike, kao najtamnije mrlje srpskog naroda, ali i tamnu mrlju savjesti civiliziranog dijela čovječanstva koje vaš sramni hod tolerantno posmatra. Odbijajući osnovno pravo žrtve, pravo na istinu i pravdu koje podrazumjeva pravo na pamćenje i nadoknadu štete vi odbijate i udaljavate neminovno moralno razgraničenje unutar srpskog naroda, jasno precizirajući da u Bosni i Hercegovini još živi ideja Velike Srbije na račun uništenja države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Genocidu Prijedoru, kao holokaust koji se desio 50 godina poslije Drugog svjetskog rata, jeste nešto što ne može ostaviti na miru humane i demokratske ljude. Vi istinu i pravdu za kojom vape prijedorska djeca, majke, očevi, za kojom vape svi dobronamjerni građani Prijedora, pokušavate bezuspješno sakriti ili čak prekrojiti. U interesu zajedničke budućnosti svih građana Prijedora, istina i pravda o genocidu moraju pobjediti. Istini i pravdi je najteže u Prijedoru u kojoj opstrukciju prave ostaci ratne, političke, vojne, policijske i medijske strukture, koja je izvršila agresiju na međunarodnu priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinui genocid nad njenim građanima. Puna istina i pravda o genocidu u Prijedoru je moguća tek kada se pred Haški tribunal izvedu svi oni koji sada mirno šetaju prijedorskim korzom, koji mirno obavljaju političku, policijsku ili vojnu vlast. Vi ne možete govoriti o zaštiti ljudskih prava, unutrašnjoj reintegraciji, demokratizaciji i ekonomskom prosperitetu bosanskohercegovačke države i društva i integraciji u evroatlantske saveze, sa kredibilitetom, kada se suočavate sa nedostatkom ljudske dosljednosti i moralne dostojanstvenosti o priznavanju istine o genocidu, pokajanju za zločine i hapšenju ratnih zločinaca. Budite ubijeđeni da Bošnjaci neće odustati od borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok se strahote iz prošlosti ne okončaju, dok se ne postigne pravda za postradale, ne donese mir za preživjele i ne izgradi budućnost za bošnjačku djecu. Bošnjaci neće dopustiti da zločin u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od bošnjačkog zaborava veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru. Žrtve genocidu u Prijedoru i Bosni i Hercegovini niko neće zaustaviti sve dok ne ostvare svoja prava i sve dok ne budu imali potpunu istinu o zločinu, potpunu pravdu za žrtve.

Poruka Bošnjacima ma gdje bili

Bošnjaci imaju svetu obavezu da se bore protiv zaborava zločina agresije i genocida, u protivnom poriču svoju historiju, tradiciju, kulturu, jezik i miniraju svoju nacionalnu budućnost. Ako Bošnjaci zaborave agresiju i genocid osuđeni su na to da im se ponovi. Poslije Holokausta ponovio se genocid, kulturocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid, ponovo su otvoreni koncentracioni logori smrti, vršena masovna silovanja, organizovani masovni progoni u srcu Evrope, u Bosni i Hercegovini. Nakon holokausta Ujedinjene nacije koje su nastale na temeljima potrebe sjećanja na holokaust, ne samo da nisu primjenile Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida, već su dozvolile da se pod njihovom zastavom i njihovom „zaštitom“ u Bosni i Hercegivini dogodi genocid. Iako je presudom Međunarodnog suda pravde potvrđeno da se u Srebrenici, odnosno Bosni i Hercegovini dogodio genocid, iako je presudama Međunarodog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije potvrđen genocid u Srebrenici i Žepi, odnosno Bosni i Hercegovini i ako su ti genocidi potvrđeni presudma mnogih nacionalnih sudova, danas se u manjem entitetu permanentno poriče, minimizira i tabuizira što vrijeđa žrtve i svijedoke agresije i genocida, sprječava proces vraćanja povjerenja, te usporava vračanje Ideji Bosne i Bosanskom duhu koji u Bosni i Hercegovini žive više od hiljadu godina i na kojima se zasniva Europska unija i savremena civilizacija.

Bošnjaci ne smiju zaboraviti da su ih prije posljednjeg genocida učili da zaborave svoju pripadnost, historiju, kulturu, jezik i tradiciju. Bošnjaci ne smiju zaboraviti da su ih prisiljavali na debošnjakizaciju, pa im sad smeta što se Bošnjaci vraćaju svojoj svojoj etničkoj pripadnosti, historiji, jeziku, kulturi i tradiciji na način jake narodne samosvijesti o zajedničkoj bošnjačkoj sudbini u jedinstvenoj Bosni i Hercegovini bez Dejtonskim sporazumom legalizovanih rezultata agresije i genocida.

Svjedočenje bošnjačke časti i slobode kroz bošnjačko jedinstvo u odbrani i borbi protiv agresije i genocida, protiv poricanja zločina je put bošnjačke budućnosti u kojoj će svaki Bošnjak znati ko mu je prijatelj. A, bošnjački prijatelj je svaki čovjek koji poštuje bošnjački narod, njegovu kulturu, tradiciju, jezik, duhovnost, koji prihavata presude međunarodnih sudova o agresiji i genocidu i koji se bori protiv negatora agresije i genocida.

Bošnjaci moraju biti spremni učiniti sve da se počinitelji zločina agresije i genocida kazne, da se istina o zločinima namiri i pravda za žrtve zadovolji. Bošnjaci nikada više ne smiju dopustiti nekažnjeno ubijanje ni jednog nevinog Bošnjaka. Samo tako će svaki potencijalni budući zločinac shvatiti da je privilegija nekažnjenog ubijanja Bošnjaka ukinuta zauvijek i to ne od tuđeg ili nametnutog zakona, već od zakona Bošnjaka. Prošlo je vrijeme kada su drugi govorili Bošnjacima ko su. Prošlo je vrijeme kada su Bošnjacima osporavali jezik, ime, identitet. U godini kada se po ko zna koji put brani bitnost i bitisanost bošnjačkog naroda, čuvajmo svoje časno, staro, autohtono, narodno ime Bošnjak, čuvajmo svoju vjeru, historiju, kulturu, jezik i tradiciju, čuvajmo svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem. Čuvajmo svoj Bosanski jezik koji ostaje ono što je bio u bošnjačkom narodu, njegov moral, njegova duševnosti i njegovo utočište.

(Autor je direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada 2013.)

Izvor: bosnjaci.net

Onoga časa kada je Trump u Rijadu nedavno ponudio tamošnjem kralju Salmanu najsavremenije oružje kojim će ovaj krenuti u odlučni boj navodno protiv terorizma, a zapravo protiv Irana, svakome ko iole nešto zna o zbivanjima u tom svijetu tamo bilo je jasno da je šejtan odnio šalu. Proglasiti Saudijsku Arabiju liderom borbe protiv onoga što sami zdušno proizvode širom Bliskog Istoka ali i šire, ludilo je koje se u koliko-toliko normalnoj politici ne može progutati.

Piše Zlatko Dizdarević

Prodaja Rijadu šanse da može krenuti na Teheran u prvi mah izgledala je čak i pomalo blesava, iako ni naručioci posla ni operativci nisu naivni. Katar je bio prva kolateralna žrtva. Ali, uz Dohu su se uzvrtjeli mnogi tamo u komšiluku i neki podalje – uz Iran i Turska, Rusija, naravno Izrael... Amerikanci odjednom kao zbunjeni pa i nedovoljno "usaglašeni" među sobom. Pentagon odjednom hvali Dohu zbog borbe protiv terorizma (?!), a Bijela kuća, tragom obećane podrške kralju Salmanu koji se Dohe odrekao jer ne mrze dovoljno Iran, i dalje bljuje vatru na Katar.

Naravno, 36 borbenih aviona F-15 vrijednih 12 milijardi dolara, "odjednom" isporučenih Dohi u jeku saudijsko-katarske drame, sve je smirilo u Washingtonu.

Cijela ova priča već je poznata. Kao i svaka druga drama, pogotovo još uvijek neeksplodirana, i ova je počela polako da blijedi. Činilo se, rutina. Trump je eto kao slučajno postigao za sada dovoljan stepen razdora među Arapima, taman onoliko da se oružje može slatko dalje prodavati svima. Zato je, kao, iznenađen otkud to da se tamo toliko svađaju. Za Saudijce se počelo vjerovati kako možda baš i ne mogu s partnerima Katarom – Emiratima, Bahreinom i Egiptom – krenuti na Iran olako. Valja napraviti valjda i neku analizu kuda bi to sve moglo odvesti.

Slutio je ovo, činilo se, i bolesni, poprilično dementni i ne potpuno "funkcionalni" kralj Salman koji je – naivni kažu "iznenada" – prvim nasljednikom proglasio minule srijede svog sina, princa Mohammad bin Salmana (31), do sada zvanično "zamjenika nasljednika". Dosadašnji prvi nasljednik, princ Mohammad bin Nayef (59), rođak kraljev i prvi zamjenik premijera (Kralj u Saudijskoj Arabiji ujedno je formalno i premijer) i ministar za unutrašnje poslove, smijenjen je sa svih funkcija. Shvativši situaciju odmah se poklonio novom prestolonasljedniku i zakleo na vjernost. Isto je uradio i 31 član, od 34, "Saudijskog vijeća odanosti" koje ima zadatak da odobri prijedlog Kralja. Do smrti prethodnog kralja Abdullaha (2015.) i imenovanja njegovog polubrata, sadašnjeg kralja Salmana, izbor nasljednika bio je isključivo u nadležnosti kralja. Kakva im je i kolika kompetencija najbolje pokazuju vijesti što su interno procurile iz diplomatskih krugova u Rijadu koje kažu da su članovi pomenutog Vijeća obaviješteni da moraju doći u palaču Safa u Mekki i pokloniti se novoimenovanom prvom prestolonasljedniku, odmah! Hiljade drugih članova kraljevske familije, razni dvorjani, funkcioneri, uglednici itd. čekali su u redu satima da iskažu privrženost novom "najmoćnijem čovjeku" Saudijske Arabije. Nije slučajno ni što se ova ceremonija prvi put u historiji kraljevine održala baš u svetoj Meki.

U ovoj konstataciji o "najmoćnijem čovjeku" krije se smisao cijele priče započete Trumpovim dolaskom u Rijad minulog maja. Do sada najmlađi ministar za odbranu na Bliskom Istoku, neiskusan a krajnje ambiciozan, beskrajno arogantan i ratoboran, princ je bio zadužen i za ekonomiju zemlje i posebno (neuspješno) za rat u Jemenu, uz mnogo drugih samoprobranih funkcija. Više je od "desne ruke" svog bolesnog oca. Još sa dvanaest godina prisustvovao je sastancima oca koji je tada bio guverner provincije Rijad. Poznato je da se kao tinejdžer počeo naveliko "igrati" trgovinom dionicama i nekretninama. Njegova "agresivna nepredvidivost" na mjestu ministra za odbranu gdje ga je otac imenovao sa 29 godina, zabrinula je lani čak i njemačku obavještajnu službu BND koja je pustila u javnost prilično dramatičnu analizu ocjenjujući ga "političkim kockarom koji destabilizira arapski svijet..." Taj i takav Mohammed bin Salman sada je, de facto, i formalno preuzeo vlast u svoje ruke uz puni blagoslov oca, kralja.

Nije važno što je ovim prvi put promijenjena logika nasljeđivanja koja je važila još od prvog saudijskog kralja. Važno je da princ Salman djeluje onako kako se to od njega jedino i moglo očekivati uz, gle čuda, iznenađenje Trumpa i njegove okoline jer oni, kobajagi, nisu mislili da će to biti baš tako grubo.

Katar je od početka blokade, 5. juna, tražio jasan i precizan odgovor na pitanje – zašto sve ovo i šta Rijad, zapravo, hoće. Državni sekretar SAD-e Rex Tillerson, znajući naravno šta kralj, a zapravo mlađani drčni sin pripremaju, poručio je kako očekuje da "zahtjevi prema Dohi budu razumni i izvodivi..." Samo dan kasnije, evo, stigla je lista od 13 zahtjeva na kojoj je i ukidanje Al Jazeere, prekid diplomatskih odnosa s Iranom, odricanje od "Muslimanske braće", povlačenje turskih vojnika iz Katara itd. Rok za realizaciju, deset dana. Šta poslije toga? Ludilu se kraj ne nazire.

U ovome se čini da je samo reakcija Washingtona bizarnija i pomalo uvredljiva za normalni svijet. Glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert kazala je da - gle čuda - postupci Rijada "bude sumnju oko akcije koju su pokrenule Saudijska Arabija i Emirati (UAE)". Zbunjena Heather kaže: "Sad smo ostali suočeni samo s jednim pitanjem: Da li je akcija stvarno pokrenuta zbog zabrinutosti vezanih uz navodnu katarsku podršku terorizmu, ili je riječ o dugo tinjajućim ljutnjama između zaljevskih zemalja?"

Da nije groteskno, bilo bi jadno. Prvo, američki predsjednik direktno je u Rijadu napao Katar za pomoć terorizmu. Time i ohrabrio histeriju Saudijske Arabije i Emirata, uz druge partnere. I onda obećao Rijadu oružja za 110 milijardi dolara, za početak. Drugo, američki analitičari su, eto, iznenađeni činjenicom ili čak i mogućnošću da između Rijada, Dohe i ostalih tamo ima "tinjajućih ljutnji..." To i ptice na grani znaju. Treće, Trump je podjednako iznenađen što sve ovo "odjednom" vodi do same ivice ratnog sukoba (rok deset dana) a to bi, ko zna, moglo značiti i potpuni haos na Bliskom Istoku. Jasno, sva dešavanja u samo nekoliko sedmica direktno približavaju Teheran, Ankaru pa čak i neke zemlje GCC-a (koji se raspada), uz palestinski Hamas i libanski Hezbollah, konfrontirajući ih sa Saudijskom Arabijom, Emiratima, Egiptom, Bahreinom i posebno Izraelom, da se o nebrojenim terorističkim grupama u regionu i ne govori.

San svakog megaproizvođača oružjem ovako je realiziran. Šta je tu iznenađenje?

Ludilo je počelo. "Poslovna provokacija" Trumpa je uspjela. Ambiciozni komandant histeričnog juriša u Rijadu je imenovan, ultimatum kao upaljač odaslat, diplomate "zbunjene" a UN se pokrio po ušima. Hiljade NGO-a i humanitarnih business misija čekaju k'o zapete puške, teroristi trljaju ruke... Europa opet neće znati o čemu se tu radi, važno je samo da izbjeglice ne krenu u njihovom pravcu. I da Rusi ne iskoriste gužvu, naravno.

Sve ostalo – deja vu!

radiosarajevo.ba

Nekad su o svijetu promišljali političari kojima ovi poput Netanyahua nisu bili ni do koljena

Minule sedmice napunilo se pedeset godina otkako je začeta jedna od najjadnijih priča o takozvanom međunarodnom poretku, a zapravo o svekolikom samozavaravanju povodom tog poretka. U samo šest dana bliskoistočnog »junskog rata« 1967. godine, Izrael je okupirao Zapadnu obalu rijeke Jordan od Hashemitske kraljevine, Gazu od Egipta a Golansku visoravan od Sirije. Nije to bila ni prva ni posljednja okupacija u novijoj istoriji. U krajnjoj liniji čak ne ni najkrvavija pa ipak, obilježila je poluvjekovnu šprdnju sa svjetskom »pravdom« i (ne)sposobnošću planetarnih institucija da se za vlastite zakletve o pravdi izbore.

Piše Zlatko Dizdarević

Od Drugog svjetskog rata do danas, nikada povodom bilo koje okupacije, sukoba, kršenja međunarodnog prava, usvojenih odluka i rezolucija, svijet nije pokazao toliko nemoći, oportunizma, spremnosti na politička i mnoga druga ponižavanja, samozavaravanja i laganja – kao u slučaju takozvanog »Palestinskog pitanja«. Malo je kad neko, uz pomoć moćnog sponzora, toliko uporno pokazivao od šake do lakta cijelom svijetu ismijavajući ga, kao što je to ona izraelska unutar Izraela koja, ponajviše, vlada od pomenutih okupacija juna 1967. godine do danas.

Cijela ta storija opisana je u nebrojenim knjigama, udžbenicima, filmovima, ušla je u enciklopedije, povijest...Tema se rutinski i prigodničarski ponavlja bez efekta, rugajući se elementarnom smislu pravde, istine, politike i svega onoga na čemu završava kao laž o sposobnosti homo politicusa da to bude. Pola vijeka od onih »šest dana« poništilo je u temeljima čak i vrhovni cilj koji su osnivači Izraela, Deklaracijom o neovisnosti, postavili sami sebi: da nova država bude jevrejska i demokratska.

Izrael danas nije samo jevrejska država jer su u njoj tu silom i Palestinci, građani drugog reda. Tamo ih zovu tek – Izraelskim Arapima. Izrael nije ni demokratska država, jer to ne može biti onaj ko pod okupacijom drži, uz stanovnike, i teritoriju koja nije njegova ni po kakvom međunarodnom pravu sem – njegovom vlastitom. Jevreji na okupiranim teritorijama jesu i Jevreji i Izraelci, zahvaljujući prije svega raznim interesima i na Zapadu, ali i među arapskim režimima. Ambasadorica Amerike u UN-u Nikki Haley čak prijetećim tonom upozorava bespogovorno svijet ovih dana da »SAD više nikada neće dopustiti da UN 'maltretiraju' Izrael«. Prijetnja je upućena na sjednici Vijeća UN za ljudska prava, ni manje ni više. Toliko i o poimanju ljudskih i drugih prava u Ujedinjenim narodima.

Mimo ovakvog osjećanja povodom onog juna '67. kada je u šest dana pobjede Izraela poraženo svjetsko dostojanstvo za narednih pola stoljeća, mnogo je epizoda koje kazuju kako se sa takvom logikom tumačenja interesa Izraelaca ne identificiraju svi ni u toj zemlji. Čak i oni što su po definiciji svog posla bili zaduženi da državu čuvaju od svake opasnosti. Zanimljiva je priča o jednom od njih, Carmi Gillonu, ne po »spektakularnosti« već naprotiv, po normalnosti u neuobičajenom kontekstu. Gillon je, naime, od '94. do '96. bio šef Shin Beta, centralne i veoma moćne izralske bezbjednosne agencije, zadužene za unutrašnju sigurnost. Podnio je ostavku na ovu dužnost vodeći se profesionalnim i moralnim principima nakon atentata u Tel Avivu na Jichaka Rabina, izraelskog premijera, u vrijeme kada se činilo da se u rješavanju izraelsko-palestinskog pitanja nazire svjetlo na kraju tunela.

Ovih dana sa Gillonom je Ips-journal.eu objavio intervju, podsjetivši i na rijetko zanimljiv pa i čudovišan film »Gatekeepers« iz 2012. godine u kojem je, pored Carmi Gillona, još pet bivših direktora Shin Beta direktno, u kameru, saželo svoja iskustva »odbrane Izraela«. U pitanju je gorak zaključak šestorke: proizvodnjom terorizma guralo se ciljano u stranu stvaranje palestinske države, kao najboljeg rješenja za dugoročnu sigurnost Izraela. Kažu da su u tome dobili sve bitke, ali nisu rat...

Treba li napominjati koliko su sva šestorica, pripadnici različitih političkih opcija u Izraelu, od desnog Likuda preko Liberala do Laburista, bili rigorozno selektirani temeljem spremnosti da daju sve za odbranu Izraela, da bi na kraju karijera došli do osjećanja o svojevrsnom porazu, neupitno sa stanovišta trajne sigurnosti Izraela.

U pomenutom intervjuu povodom pedesetogodišnjeg salda politike Izraela i jada svjetske politike, Carmi Gillon danas sublimira svoje iskustvo, uz ostalo, ovako: .. Kao mladi vojnik, prije 1987. išli smo u Istočnom Jeruzalemu u diskoteke i plesali zajedno s Palestincima...Ideja o razmjeni »zemlje za mir« bila je logična za mnoge u Izraelu. Problem je bio kako obezbijediti sigurne granice...Niko nije gledao na okupaciju sa moralnog stanovišta...Sigurnost je uvijek bila relevantni argumenat u Izraelu...Za to smo uvijek imali rješenje...Moramo da mijenjamo taj način razmišljanja, da razmišljamo šta je dobro za Izrael, a ne šta je loše za Palestince...Prema današnjem mentalitetu, spremni smo da izgubimo jedno oko ako Palestinci izgube oba. To je suludo... A Netanyahu misli da je ovako sve dobro i da treba samo stvarati impresiju da nam je Iran opasnost...Rukovodioci Mossada i vrh armije ne misle tako...U Izraelu se proizvodi konsenzus oko toga da nema šansi za mir s Palestincima jer oni mrze nas i mi njih...U svemu tome, pa i u odnosima prema rijetkim prijateljima Netanyahu pokazuje da nije državnik nego je tek trećerazredni političar...On mnogo više razmišlja kako će obezbijediti podršku ekstremne desnice u zemlji, nego o istinskim interesima Izraela...Ovdje nema politike, nema liderstva...Danas je u Izraelu najveća nada Donald Trump. Zašto? Zato što on osjeća da ima snage prisiliti Netanyahua da prihvati dogovor. On želi da impresionira svijet obezbjeđujući veliki regionalni »deal« koji će uključiti Sunni Arape – Egipat, Saudijsku Arabiju i Jordan...

Gillon, ne sam u ovakvim razmišljanjima, vjeruje da je solucija »dvije države« i dalje najbolja za sigurnu budućnost Izraela. Za njega pedeset godina nakon »šestodnevnog rata« koji je »sedmim danom« uništio mnoge šanse i za Izrael i za mir u regionu, rješenje postoji. Ono je u povlačenju najvećeg broja Izraelaca iz Istočnog Jeruzalema, kao i ilegalnih kolonista iz naselja s okupiranih teritorija u Izrael, i stavljanje svetog Starog grada pod međunarodnu kontrolu...

Pragmate će pitati – ko će to platiti? Gillon kaže, možda zemlje Zaljeva. Eto prilike Rijadu i sponzorima da kažu kako su istinski doprinijeli oslobađanju Palestine. Šta je u ovome, danas, novo.

Zapravo ništa, sem istine da je ovakva ideja mogla proći prije nekoliko decenija kada je svijet bio drugačiji, politička logika bliža univerzalnim vrijednostima koje su danas samo sjećanje, a Ujedinjene nacije nešto što je imalo smisla i onda budilo nadu. Tada su o svijetu promišljali političari kojima ovi poput Netanyahua i sličnih nisu bili ni do koljena. Velike sile baš i nisu mogle preko malih izaslanika prijetiti UN-u kako »više nikada neće dopustiti da maltretiraju Izrael«. Zapravo da ne maltretiraju Netanyahua. On je njihov igrač, a ne ljudi poput one šestorice iz Shin Beta koji su sigurno bili i ostali bliži iskonskim snovima Izraela, nego profiteri tipa Netanyahua. Njihov Izrael, dugoročno stabilan i miran, »jevrejski i demokratski«, moguć je jedino uz nezavisnu i suverenu Palestinu u granicama prije onih »šest dana« kojima, uz vječitu proizvodnju straha, klaustrofobije, agresija i okupacija, trguju mali politički formati. Svesrdno im pomaže do besmisla rasplinuta birokracija korumpiranih međunarodnih organizacija i administracija. Ova pedesetogodišnjica, njihov je novi rođendan kojeg će »zabrinuto« i kobajagi dostojanstveno a rutinski obilježiti. Sve je to pet decenija trenirano. A onda, idemo dalje, eno Katara, Irana...I Saudijaca, lidera u borbi protiv terorizma?!

Koga briga što su »čuvari kapija« Izraela ispravno shvatili, makar i kasno, da su uspješno čuvali vrata carstva čijoj se sigurnosti, zapravo, prijetilo iznutra mnogo više nego izvana. I što su makar i nakon pedeset godina zakašnjenja, profesionalno upozorili na činjenicu da za ispravku dosadašnjih pogrešnih procjena neće biti novih pola stoljeća. Ma šta o tome mislili zaduženi za »ljudska prava i slobode« po svijetu što evo pet decenija profesionalno pate zbog Palestine.

novilist.hr

O zločinu u Manchesteru kojem ni jedan pridjev nije dovoljan, neki bi mogli napisati knjige. Isto tako sve bi moglo ukratko da se prepiše iz sasvim bliske prošlosti ponovljene više puta. Naravno, svaka je ovakva smrt pojedinačno strašna ali, prate ih i već pomalo iste reakcije. Tako se i povod za njih malo pomalo utapa u već poznato, jasno, za one koji nisu i intimno vezani za žrtve. Smrti koje donose teroristi su okrutne ali, nažalost, i pojednostavljeno njihovo čitanje postaje okrutno. Slučaj Manchestera, s razlogom, dodatno je bolan jer je među žrtvama samoubojice ciljano više djece nego ranije. Mjeriti na bilo koji način taj užas nehumano je.

Piše Zlatko Dizdarević

U što se polako i zapanjujuće navikavamo jesu dani nakon zločina - utrkivanje raznih zvaničnika iz svijeta da se pokažu liderima onih koji izražavaju sućut uz iskazivanje tu odlučne spremnosti za borbu protiv islamskog terorizma. Među njima su, naravno, i oni koji su bujanju terorizma po svijetu silno pomagali, na razne načine. Planski i ciljano. Od ideje o terorizmu kao metodi borbe protiv interesa suprotnih njihovima, potom stvaranja, regrutiranja, obuke i finansiranja novih fanatika ili već formiranih zlikovaca. Rezultat je isti. Tu su, među onima što se zgražavaju, i ugledne organizacije, političke, humanitarne i ostale, razni navodni promotori ljudskih prava, sve do medija pa i časopisa. Recimo i u zemlji koja sebe smatra najvećim borcem protiv terorizma, za slobodu, naravno. Jedan takav časopis, glasoviti, objavio je svojevremeno i tekst u kojem se otvoreno poziva Al Qaeda u pomoć »revolucionarima« u Siriji jer su im potrebni radi bolje i striktnije organizacije, vojnih znanja, discipline, odlučnosti i efikasnosti... A eto, zaboravlja se.

Žrtvama ovo nije pomoglo, niti će. Zlikovcima i onima koji od zločina prave profit, jeste. I ubuduće će. Ništa se tu ne mijenja. Evo i u zemlji koja nije bog zna kako involvirana u geostrateške procese u svijetu mada misli da jeste, ponavljaju u nijansama različite, suštinski bitne tri verzije reakcije na horor u Britaniji. Nisu tu u pitanju tri različita »domaća zadatka« u interpretacijama terorizma sa krajnjim domišljenim ciljem, već naprosto tri vrste profesionalnog refleksa. Tri nivoa promišljanja zanimljivo drugačije pročitana o ovakvim zločinima koji neće prestati, ma kako se svijet opet zaklinjao da hoće. I osvjetljavao komemorativno svjetlima grandiozne objekte, od Ajfelovog tornja do Vijećnice u Sarajevu.

Tri različite nijanse crnog spram izvora terorističkog čina čija kvalifikacija nije upitna su slijedeća: Najrasprostranjeniju kvalifikaciju koja objedinjuje i tumačenje povoda, i naslućenu generalnu pozadinu i time, vjerovatno, temeljnu identifikaciju motiva zločina prihvatio je Novi list naslovom preko cijele prve stranice koji glasi: »Islamistički masakr djece i tinejdžera«. Punto! Naslovi ove vrste, sada rašireno upotrijebljeni po svijetu, mogu imati više uporišta. Glavno je da se precizno, čitko i bez dilema sugerira definitivni zaključak o svemu što se desilo i što je povod i motiv, te proizvede sve ono dalje što treba na tragu tog već usvojenog zaključka. Tu prostora za dodatne analize, alternativno osjećanje i pitanje »zašto« naprosto nema. »Islamistički masakr« i to je to. Protiv djece i tinejdžera. Dovoljno. Nije netačno pa nema ni potrebe za dodatna propitivanja bilo koje vrste. U dosadašnjoj hronologiji pobrojao je tačno sedam najgorih napada, sa preciznim navođenjem broja poginulih i povrijeđenih: Najpoznatiji 11. rujan 2002. u SAD-u; Talačka kriza 2004. u Beslanu, Južna Osetija; Bombaški napadi u Madridu 2004.; Talačka kriza u Moskvi 2002.; Napadi u Parizu 2015.; Kamion u Nici 2016. i napadi u Oslu i Utoyi 2011. godine.

Klasičnih terorističkih napada u Siriji, Iraku, Jemenu, Gazi, prethodno u Libiji nema. To se u svijetu zovu »proljeća«.

Nakon zločina u Machesteru korak dalje ide Večernji list. Tekst je o »mirnim dečkima iz susjedstva«, britanskim državljanima, podjednako francuskim, belgijskim i inim koji su u drugom ili trećem koljenu porijeklom iz arapskih zemalja. O onima koji nisu bili bog zna kakvi muslimani dok ih nije »pokupila« tzv. Islamska država ili neka slična teroristička organizacija kao produžena ruka raznih svjetskih interesa. Primjeri su veoma slični i u slučaju Salaha Abdesalama u Parizu, i braće Bakraoui, bombaša samoubojica iz Bruxellesa kao i braće Kouachi iz drame »Charlie Hebdo«... Evo kao i u slučaju Salmana Abedia iz Manchestera, rođenog u Britaniji od roditelja nekad pristiglih iz Libije. Kažu, volio je nogomet, kafiće, nije puno znao o islamu, bio sitni prestupnik, a onda otišao u Libiju. Ne kaže se šta je tamo vidio kao rezultat provođenja »demokracije« u tzv. »arapskom proljeću«. Nije važno. Tekst se potom, vjerovatno s razlogom, poziva na američkog sociologa Roberta Worchena koji primarno pominje - kao razlog radikalizacije dojučerašnjih »dobrih mladića iz komšiluka« sklonih sitnom kriminalu, kafanama pa i alkoholu – društvenu isključenost i odbačenost, besperspektivnost, potragu za alternativnom vizijom svijeta... Postajali su idelan plijen za lovce na njih po džamijama u Parizu, Bruxellesu, Londonu...
Treći pristup povodom Manchestera relativno je nov. Pokupila ga je Slobodna Dalmacija. Sa strane izgleda tek kao usput. U vrhu stranice, uz sliku Jensa Stoltenberga, ratobornog šefa NATO-a stalno zaduženog za što brže, efikasnije i masovnije širenje organizacije, znakovit je citat: »Brojni saveznici bi željeli da NATO kao takav postane dio koalicije protiv Islamske države. Prije svega jer bi to poslalo snažnu poruku jedinstva, a nju je važno poslati...!«

Do sada se tvrdilo da taj rat baš i nije posao NATO-a.

Na dnu iste stranice, u samom ćošku, kratka je izjava Dr. Daria Kuntića, čovjeka koji dobro zna o čemu govori u ovom slučaju: »Vojska vodi konvencionalni rat, dok je terorizam tipična asimetrična vrsta ratovanja...«

Je li moguće da Stoltenberg ovo ne zna. Nije. Je li moguće da nikome od mnogih što se bave terorizmom koji polako ali sigurno razara stabilnost, mir, samopouzdanje i sreću Evropljana, Amerikanaca i drugih ne pada na pamet da je u pitanju nešto što, i mimo ISIL.-a, Al Qaede i sličnih postaje dubinska socio-patološka pojava čiji virus brzo mutira, širi se a pristigao je dovde dokle je. Neće ga sigurno uništiti frontalnim napadom ni NATO-a jer na »frontu«, na drugoj strani nema armije nakon čijeg će poraza sve biti kako treba. Koju to onda poruku šalje Stoltenberg mimo one da iz drugih razloga NATO mora da je sve veći, brojniji, moderniji i jači a za to trebaju novi novci, novi ljudi, novi impuls vojno-industrijskom kompleksu... A do jučer »dobre komšije« odjednom pomračenih umova rastu i dalje na drugim terenima i civilnim bojištima. Podjednako kao što ni odgovor na sve ovo skupa nije tek u onom »islamizmu« kako ga se ogoljeno tumači, uz zadovoljstvo što je baš tako pročitan. Bez razlike jeli to onaj »islamizam« kojem se poslovno klanja i Trump ovih dana (uz mnoge druge u sličnim situacijama), ili onaj kojeg taj isti »islamizam« surovo gazi okolo po svijetu. Stvar je i složenija a ujedno i jednostavnija od onog što se poteže kao jedini argumenat za terorizam. Nije naodmet makar ponekad sjetiti povodom »analiza« o porijeklu terorizma da su muslimani, kao žrtve tog strašnog krvoločnog i narastajućeg zla, apsolutno i neuporedivo najbrojniji. I ne pale se komemorativna svjetla tim povodom nikada i nigdje.

Od početka organiziranog terorizma u novije doba - a nije počelo 11. rujna u New Yorku već deceniju i više ranije, u Pakistanu, da bi se talibanima »riješio« Afganistan - na najozbiljnijim mjestima gdje se kroji svjetska politika, nije do sada na suštinski način, stručno, naučno, pošteno otvorena rasprava o tome – zašto i otkud terorizam? Da jeste, istinski korjeni cijeloj priči pronašli bi se poprilično daleko od samo jedne vjere, jedne politike, jedne realnosti i jednog interesa. Teroristi su snažna poluga u mehanizmu koji služi mnogim interesima.

Sada je došlo vrijeme da se poraze ISIL i slični, obavili su svoje i pročitani su. Oni će nestati, a zločini terorizma će se nastaviti jer mu se ne dira korijen, motiv postojanja i cilj. Islam danas jeste glavni teren njihove regrutacije, ali ne i osnovna, pogotovo ne i prirodna, samoorganizirana supstanca.

Nije lako danas još uvijek i ovako razmišljati ali, nije loše pokušati, ukoliko se može. Ako ne, onda ništa. Ionako čekamo novu bombu, negdje malo dalje ili – malo bliže. Pa neka tumači kako tko hoće, ili mora.

novilist.hr

U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira...!«  Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ

Piše Zlatko Dizdarević

Kaže nedavno jedan prijatelj, evropski diplomata u Sarajevu, kako nakon svakog razgovora s ozbiljnim ljudima ovdje o BiH zbilji, bude ne osobito zadovoljan pa čak i pomalo deprimiran. Veli, deprimiran je našim pesimizmom, a nezadovoljan što se intimno slaže s većinom procjena, a eto, volio bi da to nije tako.

Zapravo, ljut je što shvata da je i nesvjesno »istreniran« potrebama iz njegove diplomatske centrale, a posebno one iz EU u Bruxellesu, odakle uporno hoće da čuju odavde pozitivne vijesti, ma kakve bile.

Za poštena prikazivanja i objašnjenja ovdašnje ružne realnosti, ispostavlja se da tamo nisu spremni. Tako nekako on to formulira. Razmišljajući o toj njihovoj potrebi da iz raznih razloga, možda čak i s najboljim namjerama lakiraju zbilju u zemlji u kojoj službuju, dođoh do druge, slične a porazne činjenice o »istreniranosti« na ovim prostorima koja nas svakim danom sve više košta.

Riječ je o svojevrsnoj političkoj eutanaziji, odsustvu svake reakcije stanovnika Bosne i Hercegovine čak i u  drastičnim uskraćivanjima elementarnih ljudskih prava, s čime vlasnici njihovih sudbina sada već komotno i mirno računaju.

"Poznajem psihologiju radnika, neće biti nemira"

Sjajna ilustracija ovoga je u jednoj naoko usputnoj, reklo bi se benignoj izjavi premijera Vlade Federacije BiH Fadila Novalića u sasvim ležernoj tv emisiji povodom traumatičnih, egzistencijalnih tema.

U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira...!«  Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ.

Cijela priča o životnoj, političkoj, poslovnoj, moralnoj, egzistencijalnoj realnosti Bosne i Hercegovine mogla bi se nakon ovoga mirno završiti. Što bi kazali na »Peščaniku«, ako vam je dobro, onda ništa!

Proizvođači svekolikog jada  postigli su svoj cilj.  Lopovlucima je uzeto sve što se mogo uzeti, a uništeno ili primitivizmom i neznanjem ili opet lopovlukom. Pogledi halapljivaca okrenuti su prema onome što je ostalo. Naširoko lansirane laži o tim marifetlucima pročitane su.

Samo još  naivni ili budale nasijedaju na uporne reciklirane laži. Ipak, jedan od značajno pozicioniranih igrača u tom sistemu pouzdano zna da protesta opljačkanih, trajno poniženih i degradiranih neće biti. I nije da on to ne zna tek onako. On to kaže jer »ima iskustva u radu s radnicima« i baš zato je siguran da neće biti ništa...

Ovom bezobrazluku kojeg entitetski premijer hladno može braniti jer u zbilji ima uporište, može se dodati samo još ono ovdje spomenuto prije dvije sedmice, iz usta sindikalca u studiju, branitelja radnika: »Za Prvi maj u Sarajevu se ne štrajka jer je produženi praznik, pa nema radnika...«

Tri su aspekta drame u Bosni i Hercegovini u kojoj se stanje radikalno pogoršava iz dana u dan.  Prvi dio priče odnosi se na proizvođače sunovrata, dakle na one koji bi se u iole pristojnijem kontekstu nazvali oligarhijom.

Ovdje za to nema uporišta jer taj pojam ipak pripada nekome ko nečim i na neki način vlada. U BiH se teško može kazati da neko nečim od onih »gore« vlada, mimo onoga što je predmet lične, partijske i familijarne grabeži i interesa.    

Drugi dio priče tiče se tzv. međunarodne zajednice, prije svega birokracije Europske unije, koja zarad vlastitih interesa, kombinacija i frustracija, podupire potpuno nepostojeću realnost i imaginarnu sliku o njoj, i insistira na nježnoj slici harmoničnog uspjeha nečega što ne samo da nije uspješno, već najčešće čak i ne postoji. Još su i ljuti na svakoga tko pokuša to da im kaže, uz ostalo što se time ruši »istina« o njima kao proizvođačima naručenog uspjeha-iluzije.

Treći i najtužniji segment storije su pregaženi, opljačkani, obespravljeni i osuđeni na tužni kraj, bivši radnici i nekada sasvim pristojno stojeća srednja klasa. Oni što se danas ponašaju kao žrtve iz ratnih filmova gdje nacisti vode kolonu na streljanje, njih stotine a nacista nekoliko, i nikome na pada na pamet da pruži otpor na bilo kakav način. Imaju egzekutori  »iskustva s njima...«.

Tema o onim prvim, o »vladarima« i njihovim svakodnevnim priljepcima, nije ni o strankama, ni nacijama, ni vjeri i ideologiji. To je priča o ljudima što upravljaju svekolikom političkom realnošću u kojoj, recimo, ni nakon trećeg pokušaja – kažu iz proceduralnih razloga (sic!) – u Parlamentu BiH ne uspijeva proći zahtjev o ukidanju zakonske odredbe prema kojoj  automobili u prometru s rotacijom i pratnjom imaju prednost nad kolima hitne pomoći i vatrogascima ?!

Potpuno je deplasirano analizirati okolnosti u kojima je to tako. Suština je da se povodom ovakve činjenice ne može više razgovarati ne o politici, već ni o elementarnoj ljudskosti i minimumu minimuma socijalne i političke zrelosti, neophodne da se bude predstavnik bilo koga u parlamentu.

Riječ je o tzv. političarima direktno odgovornim za zločin (ne)činjenja koji je natjerao u samo dvije godine sto hiljada mladih, uglavnom obrazovanih ljudi, supstance svakog civiliziranog društva, da nepovratno odu iz zemlje. Njihova mjesta su projektirano zauzeli probrano nesposobni, neobrazovani ali lojalni, gazdama podobni.

Logika je da mandati ovise o »gazdama«

Oni kojima se može vladati igrajući se. Slična tomu je i storija o »političarima« koji ni nakon pet pokušaja ne uspijevaju proturiti set nekakvih zakona kroz Parlament jer su i laici pročitali laž o namjeni novca koji se tim zakonima trebaju namaknuti iz džepova potrošača. Ali, ni nakon totalnog i višekratnog glasačkog poraza u operaciji nezabilježeno silnički guranoj kroz sve moguće procedure, nikome ne pada na pamet staviti gubitnički  mandat na raspolaganje.

Logika je da mandati ovise o »gazdama«, a njima nije u interesu takvo poštenje, uostalom i nepostojeća kategorija kod »izborne većine«. Dokaza o  svekolikoj sprdačini s onim što je moralo biti ozbiljno, profesionalno, makar pristojno ako ne i  primjerno moralno, da o bilo kakvom nivou patriotizma ne govorimo – svakim danom je sve više i više. A ne čudi se više nitko. Gubitnici istrenirani da se ne čude.

Stranci su posebna priča. Na neki čudan način, mnogim promatračima ovdje uglavnom su poput crtanog filma. Nasmijani, veseli i zadovoljni. Što i ne bi, ne puca se više! U vezi s njima uglavnom je sve poznato.

Svojom indolentnošću i tim izvježbanim osmjesima održavaju privid slučajnih vanzemaljaca u našim životima. A mi se navikli na njih. Od njih nitko ozbiljan više ništa ne očekuje, »liderima« su potrebni da imaju na koga prebaciti odgovornost kad zatreba, da se istresu kad im dođe jer ovi neće talasati, to nije optimistički. Služe stranci i kao opravdanje za ono što »liderima« ne paše, ali i da imaju od koga dobiti pohvale i podršku kada im sluti izmicanje tla ispod nogu.

Bili su silno entuzijastični kada je trebalo pogurati svim silama kobajagi »evropski put« BiH, a ni puta ni Evrope na pomolu. Utvrdili su sve moguće uvjete za taj put, priprijetili konsekvencama ako ne bude išlo, zadovoljno pohvalili sve domaćine za trud u pripremi aplikacije za Evropu. Sada kada je jasno da ni pola neophodnog posla ne može da se ugura u rokove postavljene ne zna se kome u »sistemu koordinacije« – nikom ništa.

Divna je formulacija jednog od onih što su pokušali odavde opravdati ne samo blokadu u poslu, već otvorene izjave da od tog posla nema za sada ništa: »Ma nisu važni rokovi, važan je kvalitet urađenog...«

Naravno, nije na domaćem terenu malo onih koji naše drage goste hrane iluzijom da »stvar ide«. Onih što su spremni da na svakom ručku ili večeri po raznim ambasadama i uredima budu optimisti do besvjesti.

Samo nek' nije islamista, Rusa i nove rute za izbjeglice prema – Evropi. To je bitno od nas. Za EU i reforme ćemo lako.

Sve je već istrenirano i rutina.

Ipak, nešto mislim, kad se sve sabere i oduzme, najgore je ono treće. Ono što reče premijer Novalić. A vidim vjeruju mu i ostali jarani iz vrha politike, pa bogami i stranci: »Ne bojim se protesta, poznajem ja njihovu psihologiju...«

U pravu je čovjek. Zna šta je dobar trening. Za sada.

novilist.hr