O zločinu u Manchesteru kojem ni jedan pridjev nije dovoljan, neki bi mogli napisati knjige. Isto tako sve bi moglo ukratko da se prepiše iz sasvim bliske prošlosti ponovljene više puta. Naravno, svaka je ovakva smrt pojedinačno strašna ali, prate ih i već pomalo iste reakcije. Tako se i povod za njih malo pomalo utapa u već poznato, jasno, za one koji nisu i intimno vezani za žrtve. Smrti koje donose teroristi su okrutne ali, nažalost, i pojednostavljeno njihovo čitanje postaje okrutno. Slučaj Manchestera, s razlogom, dodatno je bolan jer je među žrtvama samoubojice ciljano više djece nego ranije. Mjeriti na bilo koji način taj užas nehumano je.

Piše Zlatko Dizdarević

U što se polako i zapanjujuće navikavamo jesu dani nakon zločina - utrkivanje raznih zvaničnika iz svijeta da se pokažu liderima onih koji izražavaju sućut uz iskazivanje tu odlučne spremnosti za borbu protiv islamskog terorizma. Među njima su, naravno, i oni koji su bujanju terorizma po svijetu silno pomagali, na razne načine. Planski i ciljano. Od ideje o terorizmu kao metodi borbe protiv interesa suprotnih njihovima, potom stvaranja, regrutiranja, obuke i finansiranja novih fanatika ili već formiranih zlikovaca. Rezultat je isti. Tu su, među onima što se zgražavaju, i ugledne organizacije, političke, humanitarne i ostale, razni navodni promotori ljudskih prava, sve do medija pa i časopisa. Recimo i u zemlji koja sebe smatra najvećim borcem protiv terorizma, za slobodu, naravno. Jedan takav časopis, glasoviti, objavio je svojevremeno i tekst u kojem se otvoreno poziva Al Qaeda u pomoć »revolucionarima« u Siriji jer su im potrebni radi bolje i striktnije organizacije, vojnih znanja, discipline, odlučnosti i efikasnosti... A eto, zaboravlja se.

Žrtvama ovo nije pomoglo, niti će. Zlikovcima i onima koji od zločina prave profit, jeste. I ubuduće će. Ništa se tu ne mijenja. Evo i u zemlji koja nije bog zna kako involvirana u geostrateške procese u svijetu mada misli da jeste, ponavljaju u nijansama različite, suštinski bitne tri verzije reakcije na horor u Britaniji. Nisu tu u pitanju tri različita »domaća zadatka« u interpretacijama terorizma sa krajnjim domišljenim ciljem, već naprosto tri vrste profesionalnog refleksa. Tri nivoa promišljanja zanimljivo drugačije pročitana o ovakvim zločinima koji neće prestati, ma kako se svijet opet zaklinjao da hoće. I osvjetljavao komemorativno svjetlima grandiozne objekte, od Ajfelovog tornja do Vijećnice u Sarajevu.

Tri različite nijanse crnog spram izvora terorističkog čina čija kvalifikacija nije upitna su slijedeća: Najrasprostranjeniju kvalifikaciju koja objedinjuje i tumačenje povoda, i naslućenu generalnu pozadinu i time, vjerovatno, temeljnu identifikaciju motiva zločina prihvatio je Novi list naslovom preko cijele prve stranice koji glasi: »Islamistički masakr djece i tinejdžera«. Punto! Naslovi ove vrste, sada rašireno upotrijebljeni po svijetu, mogu imati više uporišta. Glavno je da se precizno, čitko i bez dilema sugerira definitivni zaključak o svemu što se desilo i što je povod i motiv, te proizvede sve ono dalje što treba na tragu tog već usvojenog zaključka. Tu prostora za dodatne analize, alternativno osjećanje i pitanje »zašto« naprosto nema. »Islamistički masakr« i to je to. Protiv djece i tinejdžera. Dovoljno. Nije netačno pa nema ni potrebe za dodatna propitivanja bilo koje vrste. U dosadašnjoj hronologiji pobrojao je tačno sedam najgorih napada, sa preciznim navođenjem broja poginulih i povrijeđenih: Najpoznatiji 11. rujan 2002. u SAD-u; Talačka kriza 2004. u Beslanu, Južna Osetija; Bombaški napadi u Madridu 2004.; Talačka kriza u Moskvi 2002.; Napadi u Parizu 2015.; Kamion u Nici 2016. i napadi u Oslu i Utoyi 2011. godine.

Klasičnih terorističkih napada u Siriji, Iraku, Jemenu, Gazi, prethodno u Libiji nema. To se u svijetu zovu »proljeća«.

Nakon zločina u Machesteru korak dalje ide Večernji list. Tekst je o »mirnim dečkima iz susjedstva«, britanskim državljanima, podjednako francuskim, belgijskim i inim koji su u drugom ili trećem koljenu porijeklom iz arapskih zemalja. O onima koji nisu bili bog zna kakvi muslimani dok ih nije »pokupila« tzv. Islamska država ili neka slična teroristička organizacija kao produžena ruka raznih svjetskih interesa. Primjeri su veoma slični i u slučaju Salaha Abdesalama u Parizu, i braće Bakraoui, bombaša samoubojica iz Bruxellesa kao i braće Kouachi iz drame »Charlie Hebdo«... Evo kao i u slučaju Salmana Abedia iz Manchestera, rođenog u Britaniji od roditelja nekad pristiglih iz Libije. Kažu, volio je nogomet, kafiće, nije puno znao o islamu, bio sitni prestupnik, a onda otišao u Libiju. Ne kaže se šta je tamo vidio kao rezultat provođenja »demokracije« u tzv. »arapskom proljeću«. Nije važno. Tekst se potom, vjerovatno s razlogom, poziva na američkog sociologa Roberta Worchena koji primarno pominje - kao razlog radikalizacije dojučerašnjih »dobrih mladića iz komšiluka« sklonih sitnom kriminalu, kafanama pa i alkoholu – društvenu isključenost i odbačenost, besperspektivnost, potragu za alternativnom vizijom svijeta... Postajali su idelan plijen za lovce na njih po džamijama u Parizu, Bruxellesu, Londonu...
Treći pristup povodom Manchestera relativno je nov. Pokupila ga je Slobodna Dalmacija. Sa strane izgleda tek kao usput. U vrhu stranice, uz sliku Jensa Stoltenberga, ratobornog šefa NATO-a stalno zaduženog za što brže, efikasnije i masovnije širenje organizacije, znakovit je citat: »Brojni saveznici bi željeli da NATO kao takav postane dio koalicije protiv Islamske države. Prije svega jer bi to poslalo snažnu poruku jedinstva, a nju je važno poslati...!«

Do sada se tvrdilo da taj rat baš i nije posao NATO-a.

Na dnu iste stranice, u samom ćošku, kratka je izjava Dr. Daria Kuntića, čovjeka koji dobro zna o čemu govori u ovom slučaju: »Vojska vodi konvencionalni rat, dok je terorizam tipična asimetrična vrsta ratovanja...«

Je li moguće da Stoltenberg ovo ne zna. Nije. Je li moguće da nikome od mnogih što se bave terorizmom koji polako ali sigurno razara stabilnost, mir, samopouzdanje i sreću Evropljana, Amerikanaca i drugih ne pada na pamet da je u pitanju nešto što, i mimo ISIL.-a, Al Qaede i sličnih postaje dubinska socio-patološka pojava čiji virus brzo mutira, širi se a pristigao je dovde dokle je. Neće ga sigurno uništiti frontalnim napadom ni NATO-a jer na »frontu«, na drugoj strani nema armije nakon čijeg će poraza sve biti kako treba. Koju to onda poruku šalje Stoltenberg mimo one da iz drugih razloga NATO mora da je sve veći, brojniji, moderniji i jači a za to trebaju novi novci, novi ljudi, novi impuls vojno-industrijskom kompleksu... A do jučer »dobre komšije« odjednom pomračenih umova rastu i dalje na drugim terenima i civilnim bojištima. Podjednako kao što ni odgovor na sve ovo skupa nije tek u onom »islamizmu« kako ga se ogoljeno tumači, uz zadovoljstvo što je baš tako pročitan. Bez razlike jeli to onaj »islamizam« kojem se poslovno klanja i Trump ovih dana (uz mnoge druge u sličnim situacijama), ili onaj kojeg taj isti »islamizam« surovo gazi okolo po svijetu. Stvar je i složenija a ujedno i jednostavnija od onog što se poteže kao jedini argumenat za terorizam. Nije naodmet makar ponekad sjetiti povodom »analiza« o porijeklu terorizma da su muslimani, kao žrtve tog strašnog krvoločnog i narastajućeg zla, apsolutno i neuporedivo najbrojniji. I ne pale se komemorativna svjetla tim povodom nikada i nigdje.

Od početka organiziranog terorizma u novije doba - a nije počelo 11. rujna u New Yorku već deceniju i više ranije, u Pakistanu, da bi se talibanima »riješio« Afganistan - na najozbiljnijim mjestima gdje se kroji svjetska politika, nije do sada na suštinski način, stručno, naučno, pošteno otvorena rasprava o tome – zašto i otkud terorizam? Da jeste, istinski korjeni cijeloj priči pronašli bi se poprilično daleko od samo jedne vjere, jedne politike, jedne realnosti i jednog interesa. Teroristi su snažna poluga u mehanizmu koji služi mnogim interesima.

Sada je došlo vrijeme da se poraze ISIL i slični, obavili su svoje i pročitani su. Oni će nestati, a zločini terorizma će se nastaviti jer mu se ne dira korijen, motiv postojanja i cilj. Islam danas jeste glavni teren njihove regrutacije, ali ne i osnovna, pogotovo ne i prirodna, samoorganizirana supstanca.

Nije lako danas još uvijek i ovako razmišljati ali, nije loše pokušati, ukoliko se može. Ako ne, onda ništa. Ionako čekamo novu bombu, negdje malo dalje ili – malo bliže. Pa neka tumači kako tko hoće, ili mora.

novilist.hr

U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira...!«  Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ

Piše Zlatko Dizdarević

Kaže nedavno jedan prijatelj, evropski diplomata u Sarajevu, kako nakon svakog razgovora s ozbiljnim ljudima ovdje o BiH zbilji, bude ne osobito zadovoljan pa čak i pomalo deprimiran. Veli, deprimiran je našim pesimizmom, a nezadovoljan što se intimno slaže s većinom procjena, a eto, volio bi da to nije tako.

Zapravo, ljut je što shvata da je i nesvjesno »istreniran« potrebama iz njegove diplomatske centrale, a posebno one iz EU u Bruxellesu, odakle uporno hoće da čuju odavde pozitivne vijesti, ma kakve bile.

Za poštena prikazivanja i objašnjenja ovdašnje ružne realnosti, ispostavlja se da tamo nisu spremni. Tako nekako on to formulira. Razmišljajući o toj njihovoj potrebi da iz raznih razloga, možda čak i s najboljim namjerama lakiraju zbilju u zemlji u kojoj službuju, dođoh do druge, slične a porazne činjenice o »istreniranosti« na ovim prostorima koja nas svakim danom sve više košta.

Riječ je o svojevrsnoj političkoj eutanaziji, odsustvu svake reakcije stanovnika Bosne i Hercegovine čak i u  drastičnim uskraćivanjima elementarnih ljudskih prava, s čime vlasnici njihovih sudbina sada već komotno i mirno računaju.

"Poznajem psihologiju radnika, neće biti nemira"

Sjajna ilustracija ovoga je u jednoj naoko usputnoj, reklo bi se benignoj izjavi premijera Vlade Federacije BiH Fadila Novalića u sasvim ležernoj tv emisiji povodom traumatičnih, egzistencijalnih tema.

U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira...!«  Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ.

Cijela priča o životnoj, političkoj, poslovnoj, moralnoj, egzistencijalnoj realnosti Bosne i Hercegovine mogla bi se nakon ovoga mirno završiti. Što bi kazali na »Peščaniku«, ako vam je dobro, onda ništa!

Proizvođači svekolikog jada  postigli su svoj cilj.  Lopovlucima je uzeto sve što se mogo uzeti, a uništeno ili primitivizmom i neznanjem ili opet lopovlukom. Pogledi halapljivaca okrenuti su prema onome što je ostalo. Naširoko lansirane laži o tim marifetlucima pročitane su.

Samo još  naivni ili budale nasijedaju na uporne reciklirane laži. Ipak, jedan od značajno pozicioniranih igrača u tom sistemu pouzdano zna da protesta opljačkanih, trajno poniženih i degradiranih neće biti. I nije da on to ne zna tek onako. On to kaže jer »ima iskustva u radu s radnicima« i baš zato je siguran da neće biti ništa...

Ovom bezobrazluku kojeg entitetski premijer hladno može braniti jer u zbilji ima uporište, može se dodati samo još ono ovdje spomenuto prije dvije sedmice, iz usta sindikalca u studiju, branitelja radnika: »Za Prvi maj u Sarajevu se ne štrajka jer je produženi praznik, pa nema radnika...«

Tri su aspekta drame u Bosni i Hercegovini u kojoj se stanje radikalno pogoršava iz dana u dan.  Prvi dio priče odnosi se na proizvođače sunovrata, dakle na one koji bi se u iole pristojnijem kontekstu nazvali oligarhijom.

Ovdje za to nema uporišta jer taj pojam ipak pripada nekome ko nečim i na neki način vlada. U BiH se teško može kazati da neko nečim od onih »gore« vlada, mimo onoga što je predmet lične, partijske i familijarne grabeži i interesa.    

Drugi dio priče tiče se tzv. međunarodne zajednice, prije svega birokracije Europske unije, koja zarad vlastitih interesa, kombinacija i frustracija, podupire potpuno nepostojeću realnost i imaginarnu sliku o njoj, i insistira na nježnoj slici harmoničnog uspjeha nečega što ne samo da nije uspješno, već najčešće čak i ne postoji. Još su i ljuti na svakoga tko pokuša to da im kaže, uz ostalo što se time ruši »istina« o njima kao proizvođačima naručenog uspjeha-iluzije.

Treći i najtužniji segment storije su pregaženi, opljačkani, obespravljeni i osuđeni na tužni kraj, bivši radnici i nekada sasvim pristojno stojeća srednja klasa. Oni što se danas ponašaju kao žrtve iz ratnih filmova gdje nacisti vode kolonu na streljanje, njih stotine a nacista nekoliko, i nikome na pada na pamet da pruži otpor na bilo kakav način. Imaju egzekutori  »iskustva s njima...«.

Tema o onim prvim, o »vladarima« i njihovim svakodnevnim priljepcima, nije ni o strankama, ni nacijama, ni vjeri i ideologiji. To je priča o ljudima što upravljaju svekolikom političkom realnošću u kojoj, recimo, ni nakon trećeg pokušaja – kažu iz proceduralnih razloga (sic!) – u Parlamentu BiH ne uspijeva proći zahtjev o ukidanju zakonske odredbe prema kojoj  automobili u prometru s rotacijom i pratnjom imaju prednost nad kolima hitne pomoći i vatrogascima ?!

Potpuno je deplasirano analizirati okolnosti u kojima je to tako. Suština je da se povodom ovakve činjenice ne može više razgovarati ne o politici, već ni o elementarnoj ljudskosti i minimumu minimuma socijalne i političke zrelosti, neophodne da se bude predstavnik bilo koga u parlamentu.

Riječ je o tzv. političarima direktno odgovornim za zločin (ne)činjenja koji je natjerao u samo dvije godine sto hiljada mladih, uglavnom obrazovanih ljudi, supstance svakog civiliziranog društva, da nepovratno odu iz zemlje. Njihova mjesta su projektirano zauzeli probrano nesposobni, neobrazovani ali lojalni, gazdama podobni.

Logika je da mandati ovise o »gazdama«

Oni kojima se može vladati igrajući se. Slična tomu je i storija o »političarima« koji ni nakon pet pokušaja ne uspijevaju proturiti set nekakvih zakona kroz Parlament jer su i laici pročitali laž o namjeni novca koji se tim zakonima trebaju namaknuti iz džepova potrošača. Ali, ni nakon totalnog i višekratnog glasačkog poraza u operaciji nezabilježeno silnički guranoj kroz sve moguće procedure, nikome ne pada na pamet staviti gubitnički  mandat na raspolaganje.

Logika je da mandati ovise o »gazdama«, a njima nije u interesu takvo poštenje, uostalom i nepostojeća kategorija kod »izborne većine«. Dokaza o  svekolikoj sprdačini s onim što je moralo biti ozbiljno, profesionalno, makar pristojno ako ne i  primjerno moralno, da o bilo kakvom nivou patriotizma ne govorimo – svakim danom je sve više i više. A ne čudi se više nitko. Gubitnici istrenirani da se ne čude.

Stranci su posebna priča. Na neki čudan način, mnogim promatračima ovdje uglavnom su poput crtanog filma. Nasmijani, veseli i zadovoljni. Što i ne bi, ne puca se više! U vezi s njima uglavnom je sve poznato.

Svojom indolentnošću i tim izvježbanim osmjesima održavaju privid slučajnih vanzemaljaca u našim životima. A mi se navikli na njih. Od njih nitko ozbiljan više ništa ne očekuje, »liderima« su potrebni da imaju na koga prebaciti odgovornost kad zatreba, da se istresu kad im dođe jer ovi neće talasati, to nije optimistički. Služe stranci i kao opravdanje za ono što »liderima« ne paše, ali i da imaju od koga dobiti pohvale i podršku kada im sluti izmicanje tla ispod nogu.

Bili su silno entuzijastični kada je trebalo pogurati svim silama kobajagi »evropski put« BiH, a ni puta ni Evrope na pomolu. Utvrdili su sve moguće uvjete za taj put, priprijetili konsekvencama ako ne bude išlo, zadovoljno pohvalili sve domaćine za trud u pripremi aplikacije za Evropu. Sada kada je jasno da ni pola neophodnog posla ne može da se ugura u rokove postavljene ne zna se kome u »sistemu koordinacije« – nikom ništa.

Divna je formulacija jednog od onih što su pokušali odavde opravdati ne samo blokadu u poslu, već otvorene izjave da od tog posla nema za sada ništa: »Ma nisu važni rokovi, važan je kvalitet urađenog...«

Naravno, nije na domaćem terenu malo onih koji naše drage goste hrane iluzijom da »stvar ide«. Onih što su spremni da na svakom ručku ili večeri po raznim ambasadama i uredima budu optimisti do besvjesti.

Samo nek' nije islamista, Rusa i nove rute za izbjeglice prema – Evropi. To je bitno od nas. Za EU i reforme ćemo lako.

Sve je već istrenirano i rutina.

Ipak, nešto mislim, kad se sve sabere i oduzme, najgore je ono treće. Ono što reče premijer Novalić. A vidim vjeruju mu i ostali jarani iz vrha politike, pa bogami i stranci: »Ne bojim se protesta, poznajem ja njihovu psihologiju...«

U pravu je čovjek. Zna šta je dobar trening. Za sada.

novilist.hr

21. avgusta 2013. godine, u napadu hemijskim oružjem u okolini Damaska, u istočnoj Guti, poginulo je 355, a ranjeno 3.600 osoba. Izvještaj eksperata UN-a naveo je kako je hemijsko oružje upotrijebljeno, ali nije rečeno ko je odgovoran. Postavlja se pitanje: zašto je istraga uopšte sprovedena ako nije rečeno ko je upotrijebio hemijsko oružje?

Međutim, Zapadu to nije bilo važno. Iako su istražitelji utvrđivali činjenice i dokaze, tadašnji američki potpredsjednik Džo Bajden i prije njihovog zaključka rekao je kako "nema sumnje da je sirijska vlada odgovorna za napad." Iako je Karla del Ponte izjavila kako "postoji snažna i konkretna sumnja da su pobunjenici koristili nervni gas“, za Bajdena, Kerija i ostale to nije bilo važno. Odmah se pojavio video sa djecom žrtvama napada, koji su zagovornici vojne intervencije danima ponavljali. Ipak, neki su izrazili sumnju u video: stručnjaci za hemijska oružja, doktor Žan Paskal Zanders i Pola Vaninen uočili su da doktori, koji su pregledavali pacijente, nisu imali zaštitna odijela i respiratore. Istinu o napadu 2013. godine nikada nismo otkrili, kao što nećemo ni sada, nakon napada hemijskim oružjem u Idlibu. Vijest o napadu u Idlibu prvi je objavio Rojters, pozivajući se na Sirijsku opservatoriju za ljudska prava koju predstavlja jedan jedini čovjek, Rami Abdel Rahman, britanski špijun i bivši prodavač donera koji se izležava u Londonu i iz Londona bombarduje svjetsku javnost o događajima u Siriji. Žalosno je da se na vijesti bivšeg prodavača donera hvataju velike svjetske agencije, kao što je Rojters. Ali, to se zove propaganda, u svijetu modernih gebelsa to je potpuno normalno. U oktobru prošle godine, u istrazi Ujedinjenih naroda i Organizacije za zabranu hemijskog oružja, zaključeno je kako su vladine snage koristile hlor kao oružje najmanje tri puta 2014. i 2015. godine. Također, otkriveno je da su militanti ISIL-a koristili iperit, otrov koji izaziva plikove na koži i u plućima. I dok komisija Ujedinjenih naroda istražuje navode o napadu, Sjedinjene Države, Britanija i Francuska odmah su optužile Bašara Asada. Francuski predsjednik Fransoa Oland, kao nekada Džo Bajden, kaže kako su za napad odgovorne sirijske snage. Kako je tako brzo otkrio krivca? Ovako brzo saznao je ko je odgovoran za napade u Parizu 7. januara i 13. novembra 2015. godine.

Oland ne kaže da njegova zemlja, uz ostale zapadne perjanice demokratije, od 2011. aktivno radi na razbijanju Sirije. Olandu, kao i većini upletenih, koji šest godina uništavaju Siriju, treba suditi za ratne zločine. Pod njegovom palicom, a i ostalih zapadnih političara, tzv. “umjereni” pobunjenici, koje su Oland i ostali naoružavali, postali su brutalni kult smrti ISIL. Međutim, Oland nije zločinac, zločinac ne može biti niko sa Zapada zato što Oland i njemu slični imaju ekskluzivno pravo da kažu ko je zločinac. Jedino je njihova istina mjerodavna i Bogom data, jedino se njihovi stavovi ne mogu preispitivati. Za šest godina sirijskog pakla, svi su odgovorni, svi bez izuzetka, od Asada, preko Vašingtona, Moskve, Brisela, Londona, pojedinih arapskih zemalja itd. Svi oni imaju krvave ruke, a najkrvavije imaju uglađena gospoda u skupim kravatama i odijelima, koja iz udobnih fotelja “donose” mir u Siriju. Kada uglađena gospoda u kravatama i odijelima pošalju svoju djecu u pakao bitke, kada njihova djeca na svojoj koži osjete hemijsko oružje, kada njihovoj djeci koža bude otpadala s tijela, kada svoju djecu budu skupljali u dijelovima, bez ruku i nogu, tada im rat neće pasti na pamet, kao ni uvođenje demokratije tamo gdje ih niko nije zvao.

Godinama slušamo iste priče i gledamo iste slike bezbrojnih ubijanja u kojima je svijet dotakao mračne dubine pakla. Ne postoje riječi koje bi opisale sirijski horor. Ne postoje riječi koje bi opisale patnje sirijskih mališana, koji su žrtve bjelosvjetske političke gamadi, bande, zločinaca i gangstera. Ima li veće tuge nego kada čujete da mnoga sirijska djeca kažu kako vole umrijeti jer bi se u tom slučaju mogli mirno igrati na nebu, bez tutnjave aviona i granata. Za stratege krojača novog svjetskog poretka, milioni Sirijaca, i ne samo Sirijaca, samo su brojevi na trakama smrti, ubijanja, razaranja i uništenja. Samo brojevi, i ništa više. Ovaj političarsko zločinački šljam tretira ljude kao najobičniju stoku i pokusne kuniće u svojim političkim laboratorijama. Sada će se ponovo, po stoti put, zgražavati, održavati sjednice i pozivati na prestanak ludila. A ludilo traje šest godina. Ludilo, koje su oni izazvali. Federika Mogerini kaže: „Koliko smo samo puta odavali počast minutom šutnje u ovih 6 godina, koliko smo samo isfrustrirani zbog žrtava, djece i nevinih osoba koje gube živote.“ Gospođa Mogerini trebala je o tome ranije razmišljati i zapitati se šta će proizvesti i zapadna i istočna politika prema Siriji. Ona, i njoj slični, zgražavaju se nad slikama ubijene sirijske djece, glumeći užas, ali, zapravo, spržena sirijska djeca za njih su potpuno nebitna. Njima su bitne pobjede na izborima kako bi se na osnovu “demokratski” dobivenih izbora i dalje zalagali za “mir” i novu i “demokratsku” Siriju koju su osakatili i onesposobili za dugi niz godina.

Oni spašavaju svijet od raznih Asada, isilovaca i ostalih koje su stvorili igrajući svakodnevnu igru smrti i pretvarajući ljude u kolateralnu štetu. Oni su spas civilizacije, oni su svjetlo na kraju tunela, oni se bore protiv sila mraka. Antonio Gutereš, generalni sekretar UN-a, u pravu je kada kaže: “Ostaci međunarodnog ljudskog prava redovno se krše.” Ovo više i nisu ostaci međunarodnog prava, ovo su ruševine na kojima počiva međunarodno pravo, iste ruševine kao što su stotine hiljada srušenih sirijskih kuća ili milioni srušenih i uništenih sirijskih života. Oni, u skupim odijelima, koji na beskrajne sastanke dolaze u mercedesima i koji se guše u najskupljim jelima i šampanjcu, najveća su prijetnja svjetskom miru i sigurnosti. O napadu u Idlibu ništa se neće dokazati. Naime, nijedna međunarodna istražna delegacija ne usudi se stupiti na teritoriju pod kontrolom Al-Nusra Fronta. Međitim, cilj je postignut, nastavlja se agonija Sirije, a protiv Asada udružuju razne grupe. Zbog toga je ovaj napad bio potreban, a slike djece koriste se isključivo u svrhu propagande. Ko se još sjeća djece žrtava napada 2013. godine? Ko zna njihova imena? Niko. Ko će se za godinu ili dvije sjećati djece žrtava napada prije nekoliko dana? Niko

Piše Mladen Marić

Američki milijarder mađarskog porijekla George Soros, poznat po svom radu kao ulagač, navodni filantrop, mislilac i političar, pokrenuo je nešto što izgleda kao tihi rat protiv američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Samo dan prije inauguracije novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, George Soros, koji je uložio više od 25 milijuna dolara u kampanju Hillary Clinton 2016. godine, napao je novog predsjednika oštrim govorom na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu u Švicarskoj.

Američki milijarder je opisao Trumpa kao “lažova, prevaranta i potencijalnog diktatora”, te je naveo da je siguran u neuspjeh vlade novog predsjednika, jer “za kontradiktorne ideje smatra one koje promovira novi predsjednik gladni”.

Na taj način je George Soros, koji je zbog pobjede Trumpa izgubio oko milijardu dolara, otvoreno najavio odbacivanje trenutne politike administracije svoje zemlje, što bi moglo ugroziti njegove nevladine organizacije i smanjiti sredstva američke administracije koja je Soros od Washingtona ranije dobivao i ulagao diljem svijeta, počevši od Amerike, pa sve do istočne Europe, područja u koje je Soros uložio ogromne količine novca.

Borba na Istočnom frontu

Političari europske desnice su profitirali na pobjedi Trumpa, koju su iskoristili kako bi u njihovim zemljama oslabili utjecaj nevladinih udruga kojima upravlja Soros. Na primjer, Viktor Orban, premijer Mađarske, zemlje u kojoj je rođen američki milijarder i špekulant, pokrenuo je kampanju za borbu protiv Sorosevih nevladinih udruga u svojoj zemlji.

Mađarski premijer je poručio “kako neće dopustiti da ove nevladine organizacije nastavljaju djelovati u sjeni, bez da javno obznane njihove izvore financiranja i prave svrhe njihovih aktivnosti”.

Slično tome, u Poljskoj je čelnik vladajuće stranke, Jarosław Kaczyński, proglasio Soroseve nevladine udruge “društvo bez identiteta” i pozvao svoje kolege da ih dovedu u red.

U Rumunjskoj, Srbiji i Makedoniji su pokrenute slične kampanje, koje traže da se razotkriju organizacije koje u dogovoru s lokalnim čelnicima zastupaju interese drugih zemalja.

Unatoč izazovnim izjavama Sorosa protiv Trumpa, američki predsjednik još uvijek nije dao simetričan odgovor svom “suparniku”, što bi moglo značiti da prava borba između dva milijardera još nije počela.

Jedino što je Trump do sada učinio je što je umanjio sredstva za aktivnosti vladine agencije USAID, izravno povezane s aktivnostima Sorosevih nevladinih udruga u svijetu, ali su ona još uvijek relativno visoka da bi se moglo govoriti o pravom udaru na agenciju.

Američki Kongres je otvorio istragu o aktivnostima Georgea Sorosa

Dobra vijest za čovječanstvo je što bi George Soros ipak mogao završiti pred sudom i njegovim nevladinim udrugama bi se moglo zabraniti da djeluju protiv čovječanstva i da destabiliziraju zemlje svojim aktivnostima i subverzivnim djelatnostima.

Poznato je da je milijarder George Soros kriv za dugogodišnje miješanje u europsku politiku, a sada američki zakonodavci traže odgovore o korištenju novca američkih poreznih obveznika kojim se pomogla smjena vlasti i destabilizacija male Makedonije.

Ovdje je zanimljivo da nije istina da mala skupina ljudi ne može napraviti ništa. Naime, američki kongresmeni su o aktivnostima Sorosevih nevladinih udruga u Makedoniji sve saznali od male skupine ljudi okupljenih u makedonsku organizaciju “Stop Operation Soros” (SOS), koja je nastala tek u siječnju ove godine.

Sedam američkih kongresmena želi znati zašto je američki veleposlanik u Makedoniji, Jess Baily, kojeg je imenovao Barack Obama, izabrao je Sorosevu Zakladu Otvoreno društvo da u toj zemlji provodi projekte koje je financirala američka vladina agencija USAID.

Kongresmeni koji su pokrenuli istragu su republikanci Christopher Smith, Randy Hultgren, Robert Aderholt, Louie Gohmert, Robert Pittenger, Jeff Fortenberry i Trent Franks.

Oni žele znati kako se upravljalo državnim sredstvima i kakve su aktivnosti provodile Soroseve i s njima povezane organizacije, koje u ideološkom smislu uglavnom promiču radikalni liberalizam.

U siječnju je kongresmen Christopher Smith napisao zajedničko pismo veleposlaniku Jessu Bailyu u Skopju.

"Dobili smo vjerodostojna izvješća da je u proteklih nekoliko godina američka misija u Makedoniji aktivno djelovala na politike stranaka Makedonije, kao i na oblikovanje medijskog okruženja i civilno društvo u zemlji, te da se često pogodovalo skupinama na štetu drugih”, napisao je republikanac Christopher Smith."

Nejasan odgovor veleposlanika Jessa Bailya iz Skopja je potaknuo kongresmene da od vladinog Ureda za upravljanje financijama i Glavnog inspektora zatraže sveobuhvatnu istragu o cijelom slučaju.

CBN News je ovog mjeseca razgovarao s kongresmenom Gohmertom, koji se ranije sastao s članovima makedonskog parlamenta.

“Kada imamo vođe drugih zemalja koji kažu kako njihove vlade tvrde da ćemo im pomoći, ali samo ako promjene zakone o istospolnim brakovima ili pobačaju, jasno je da SAD ne zaslužuju Božji blagoslov, jer pokušava prisiliti druge zemlje da odustanu od svojih vjerskih uvjerenja”, rekao je kongresmen Gohmert."

Čak i konzervativna skupina Judicial Watch provodi svoju istragu o aktivnostima Sorosevih organizacija.

U priopćenju navodi niz važnih činjenica i dokazuje kako je USAID preko Sorosa dao oko 5 milijuna dolara za financiranje oporbenih skupina u Makedoniji samo u 2012. godini.

Sada Kongres želi jasno vidjeti račune o državnim sredstvima koje je dobio Soros i kako su taj novac trošile nevladine organizacije, koje se su uglavnom poticale aktivnosti protiv konzervativnih vlada koje nisu bile sklone radikalnim liberalnim reformama.

Soros je u prošlosti te aktivnosti financirao u drugim zemljama istočne Europe, posebice u Mađarskoj, gdje je poticao oporbene skupine protiv Orbanove, baš kao što je činio u Slovačkoj i Češkoj.

Zbog svega što čine, ove se nevladine udruge naziva “Sorosevom pješadijom”, i sada bi se mogla suočiti s Trumpovom “teškom kongresnom artiljerijom”, jer je malo vjerojatno da je sedam republikanaca, iz New Jerseya, Illinoisa, Alabame, Teksasa, Sjeverne Karoline, Nebraske i Arizone, tužbu pokrenulo isključivo zbog brige za očuvanje makedonske demokracije i tradicije, a da se oko svega nisu konzultirali s predsjednikom Trumpom.

Bitka između dva milijardera, čiji bi ishod doslovno mogao promijeniti svijet, počela je od Makedonije i već je stigla do Capitol Hilla.

logicno.com

Navodno seriozna dilema bošnjačkih političkih lidera hoće li biti revizije tužbe Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (MSP) protiv Srbije, doista se uklapa u staru floskulu kojoj, na žalost, često ima mjesta: da nije tužno, bilo bi smiješno. Jer ovo sada jeste (pre)tužno s obzirom na temu, jer otvara iznova bolne rane povodom drame koju je Bosna preživjela, posebno u Srebrenici. A smiješno je kada se shvati i površnim uvidom u dosje prethodne tužbe i svega što se nakon toga dešavalo evo deset godina – koliko je jadan bio odnos tog istog rukovodstva spram cijele ove priče dok ima nije zatrebala ponovo sada, u spašavanju od urušavanja što unaokolo sluti.

Piše Zlatko Dizdarević

Radi podsjećanja: tužbu je u ime BiH podnio davne 1993. godine Francis Boyle, Amerikanac, tada savjetnik Alije Izetbegovića. Boyle je renomirani pravnik i profesor Univerziteta u Illinoisu. Tužbom se Srbija teretila da je direktno odgovorna za genocid počinjen na čitavoj teritoriji BiH i u okviru toga posebno da je »isplanirala, pripremila, skovala zavjeru, podsticala, ohrabrivala, pomagala, podstrekavala i počinila genocid«. Nakon relativno brzog procesa u odnosu na slične - počelo je 2006. a presuda donesena 26. februara 2007. – Srbija je proglašena odgovornom jer je prekršila Konvenciju o genocidu iz 1948. godine time da nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid i nije kaznila, niti predala Haškom tribunalu počinioce zločina. Međutim, stoji u presudi, Srbija ne može biti smatrana odgovornom za genocid počinjen u Srebrenici od strane snaga Republike Srpske jer »nije počinila genocid ni preko svojih državnih organa, ni preko svojih zvaničnika...«

Srbija je tako postala prva zemlja koja je po ocjeni MSP prekršila Konvenciju o genocidu koji nije spriječen »uprkos saznanjima koja su vlasti u Beogradu imale«. Ko se sjeća, dokazi o tim saznanjima nalazili su se u zapisnicima Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (VSO) koje sud iz susjedstva u Haagu – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), nije htio da pruži na uvid tužiocima 2006. godine kada su izvodili ključne dokaze protiv Srbije.

Florence Hartmann koja je tih godina radila u ICTY-u kao glasnogovornica tužilaštva, razotkrila je ovu pravnu prljavštinu i bila »pokazno« osuđena na sedam dana zatvora (ili 7.000 eura )! Trebalo je poslati poruku svima kojima padne na pamet da otkrivaju tajne u »utvrđivanju pravde«. Florance se nije odazvala sudu nakon presude, ali je uhapšena kasnije u Haagu u martu 2016. Groteska je nastavljena nakon pet dana u zatvoru s kriminalcima, i puštanja na slobodu »nakon dvije trećine izdržane kazne, zbog dobrog vladanja«. Nakon presude Srbiji i obrazloženja predsjednice petnaestočlanog sudskog Vijeća Rosalyn Higgins, inače zastupnice Britanske advokatske komore, stvari su počele da padaju u zaborav. Opći utisak u BiH i ne samo tu je kako je predmet od strane tužilaca bio nedovoljno pripremljen, u mnogim elementima čak i traljav. Što je gore, mnogo je razloga za tvrdnju o svojevrsnoj neozbiljnosti i sada, povodom najave revizije te tužbe protiv Srbije. I sam Francis Boyle, čuvši za to, postavio je korektno, ali suštinski ispravno i optužujuće pitanje: šta ste radili minulih deset godina... Ili, zašto vjerujete da će temeljem do sada otkrivenih dokaza, ali neupotrijebljenih u jasno utvrđenim zakonskim rokovima, MSP donijeti drugačiju odluku i skakati sebi u usta...Da se ne pominje nezaobilazni politički kontekst koji se od početka nadvija nad »slučaj Balkan«, sada dodatno podvučen vidnim naporima međunarodne zajednice da se Srbiju kao i BiH uvuče po svaku cijenu pod okrilje EU i tako odvoji od »strateških neprijatelja«, Srbiju od Rusije a Bosnu od radikalnog islama. Zvuči uznemirujuće ali, ko nije spreman da uključuje te elemente u prosuđivanja o međunarodnoj politici, čija je poluga i MSP, ima ozbiljan problem u nastojanju da pronikne u sve što se dešava u svijetu.

Ipak, mimo »politizacije« potencijalne revizije tužbe protiv Srbije, stoje i druge istine i činjenice. Prvo, rok za tužbu nakon presude u Hagu, nakon deset godina ničega, ističe za manje od mjesec dana. Drugo, BiH je imala zakonsku mogućnost u minuloj deceniji, da pokrene reviziju temeljem činjenica koje su postale poznate nakon izricanja presude, februara 2007. Uslov je da to bude unutar šest mjeseci od trenutka saznavanja novih a relevantnih činjenica. Najmanje dva puta, prema mišljenju eksperata, ta je mogućnost prokockana: jednom kada je Momčilo Perišić, svojevremeno načelnik Generalštaba Vojske SRJ priznao da su logistički direktno pomagali Mladićevu vojsku. Drugi put kada su famozni zapisnici VSO SRJ koje ICTY nije htio da stavi sudijama MSP na uvid prije prvostepene presude, a imao ih je, objelodanjeni čak i u medijima. Pametnom koji razmišlja o tome koliko je tada »političarima u Bošnjaka« bilo važno istjerivati istinu o Srebrenici do kraja, sve je jasno.

Konačno, da se ne ide dalje, i u ovom času kada je desetogodišnjica od presude na pragu pa je nekome palo na pamet da je vakat priču aktuelizirati, teret odluke o reviziji tužbe vrlo lukavo je prebačen na bh. agenta pred Sudom u Hagu Sakiba Softića. Veli mudri Softić da je počašćen povjerenjem što mu ga je ukazao Bakir Izetbegović u jednom ovako pravno i politički delikatnom pitanju. Ali, kaže on, neka konačnu odluku o (ne)pokretanju novog postupka protiv Srbije donese »grupa istaknutih predstavnika bošnjačkog i drugih naroda iz političkog i javnog života, a on im stoji na raspolaganju u pojašnjenju kako stvari pravno stoje...« Eto i suštine, neka političari odluče a pravnici će da sufliraju.

Bez igranja na razumljive emocije i efekte kod nas i u svijetu, na patriotizam ili neprijateljstvo, da vidimo kako stvari de facto stoje: zašto je presuda MSP bila takva kakva je bila pa se smatra da ima razloga za reviziju tužbe o čemu, eto, treba da odluči Sakib Softić (verzija Izetbegovića), ili ljudi iz »političkog i javnog života» (verzija Sakiba Softića).

Poznato je da ni onda kada je svjetska javnost bila mnogo naklonjenija presudi protiv Srbije, ona nije bila rigoroznija. Procjena eksperata je sugerirala da za to nije bilo dovoljno snažnih argumenata stranim sudijama, često različitih pogleda na događanja nakon raspada Jugoslavije i rata u BiH. Zaboravlja se, ne samo u BiH, da se svaka istina interesno čita na više načina. Tako ni ono sakrivanje mogućeg krunskog dokaza o učešću SRJ protiv BiH (zapisnici sa VSO SRJ) nije tek nečiji usputni pasjaluk ili lična odluka. Da li su političke, sigurnosne, diplomatske i druge strukture u BiH tokom minule decenije otkrile o čemu se tu radilo? Nisu. Da li je nakon ovoliko vremena makar malo jasnije koliko je Tribunal u Hagu politika pa i geostrategija u kojoj, uz ostalo, važi i podjela na velike i male, gdje veći bolje prolaze? Izgleda da nije. Nude li se nove pravne činjenice, dokazi i ocjene kojima nije »istekao rok« kao u slučaju Perišića ili zapisnika VSO SRJ ? Po svemu poznatom nije. Analizira li neko činjenicu da se EU nasadila na glavu da uvuče Srbiju u svoje redove kako bi ih »pacificirali« (interni izraz u strukturama EU), proširili utjecaj na Balkan i odvojili od Rusije. Vučić im je tu mnogo prihvatljiviji od Tome Nikolića, i zašto ga sada oslabiti ovakvom tužbom u predmetu završenom prije deset godina. Bez pravnički neoborivih novih momenata koje nudi oštećeni. Šta je tu onda razlog da MSP presuđuje protiv sebe? Pada li na pamet ikom živom da pozivanje na kategorije istine i pravde u međunarodnoj politici karakterizira još samo naivne, a kod profesionalaca neznalice. To s moralom i patriotizmom nema veze, ma kako bolno zvuči. Naprotiv, moralnije je postaviti pitanje zašto politika i profesija nisu bili na visini zadatka kada je to trebalo, i bilo više uslova za to, nego navijati sada za nešto unaprijed osuđeno na poraz i za narod i za zemlju. Sa posljedicama koje mogu da budu, i pored svega, teže nego što su bile 26. februara 2007. godine.

Ako je sve to tako, pitanje je ko, zašto i s kakvim argumentima i motivima ulazi u ovu priču. Moguća su dva odgovora, oba jako znakovita. Prvi, »blaži«, jeste da je to zato jer nije u igri kadar dovoljnih profesionalnih, pravničkih i političkog kapaciteta da se dobije ovakva bitka protiv svih sa druge strane. A takvi postoje, samo nisu svi »podobni«. Mnogi nisu u igri jer se ne bave zanatom temeljem ekskluzivno stranačkih, familijarnih i ideoloških »kapaciteta«, uvjereni u »našu neupitnu pravdu« i merhametluk svijeta. Nije riječ samo o ovom slučaju. Profesionalci su zato branili privatno pojedince, optuženike u Haagu i uglavnom dobivali, ali znanjima koja do kraja uvažavaju profesiju i sve nijanse realnosti. Njih je aktuelni sistem otjerao, kao što danas tjera frontalno drugu generaciju obrazovanih i svjetski orijentiranih. Oni su opasnost grabežima, manipulacijama i nedostatku osnovnog osjećanja za državotvornost. Oni svojim kapacitetom pokazuju koliko nema kapaciteta u vlasti.

Drugi je odgovor suroviji, ali poznat. Ma kako se sve ovo završilo, već je pročitana igra koja, nažalost, i dalje prolazi. Društvo je podjeljeno na tri, sve više linijom proizvedene mržnje. Čak i institucionalno postaje validno samo ono što razdvaja. Taj koncept mora da ima stalni razlog za animozitet. To održava u igri proizvođače te mržnje, vlast. I prekriva realne muke svakodnevnice koja je protiv njih. Čim se stiša jedan skandal što pojačava bijes do prijetnji oružjem, eto novog. Strasti vazda u nekom dijelu države ključaju. To je važno, i uspješno. To se hoće.

Tragično je, naravno, što se sve ovo dešava, kao što je pomalo deprimirajuće gledati kako je ogromna većina presuda za ratne zločine u minulom ratu raspoređena, uz male izuzetke, na zločince sa prostora BiH. To je politički usud nevažne zemlje u velikim politikama. Ali, zanat je i to znati. Iritirajuće je i gledati što stalna igra hranjenja mržnje uz alibi »da se ne može pristati na trgovinu žrtvama« opet sluti na manipulaciju jer će ponovo ubrzo neki izbori. Najtragičnije je, ipak, što je definitivno prevladala logika da se ti izbori ne mogu dobiti onim dogovorom kakav je bio minulih dana u Beogradu gdje su dvije delegacije na nivou premijera i pripadajućih ministara konačno i uspješno razgovarale o izgradnji, recimo, autoputa Sarajevo – Beograd, o obnovi brze pruge na toj relaciji, o zajedničkim investicijama uz interes stranih ulagača itd. itd. Ta priča, pa i ti projekti, eto, nemaju nikakvu šansu mimo perverzne računice da je dobro opasno, i donosi zlo. Takozvanim liderima i njihovim »familijama« na vlasti. Koje nema ko da tuži.

novilist.hr