21. avgusta 2013. godine, u napadu hemijskim oružjem u okolini Damaska, u istočnoj Guti, poginulo je 355, a ranjeno 3.600 osoba. Izvještaj eksperata UN-a naveo je kako je hemijsko oružje upotrijebljeno, ali nije rečeno ko je odgovoran. Postavlja se pitanje: zašto je istraga uopšte sprovedena ako nije rečeno ko je upotrijebio hemijsko oružje?

Međutim, Zapadu to nije bilo važno. Iako su istražitelji utvrđivali činjenice i dokaze, tadašnji američki potpredsjednik Džo Bajden i prije njihovog zaključka rekao je kako "nema sumnje da je sirijska vlada odgovorna za napad." Iako je Karla del Ponte izjavila kako "postoji snažna i konkretna sumnja da su pobunjenici koristili nervni gas“, za Bajdena, Kerija i ostale to nije bilo važno. Odmah se pojavio video sa djecom žrtvama napada, koji su zagovornici vojne intervencije danima ponavljali. Ipak, neki su izrazili sumnju u video: stručnjaci za hemijska oružja, doktor Žan Paskal Zanders i Pola Vaninen uočili su da doktori, koji su pregledavali pacijente, nisu imali zaštitna odijela i respiratore. Istinu o napadu 2013. godine nikada nismo otkrili, kao što nećemo ni sada, nakon napada hemijskim oružjem u Idlibu. Vijest o napadu u Idlibu prvi je objavio Rojters, pozivajući se na Sirijsku opservatoriju za ljudska prava koju predstavlja jedan jedini čovjek, Rami Abdel Rahman, britanski špijun i bivši prodavač donera koji se izležava u Londonu i iz Londona bombarduje svjetsku javnost o događajima u Siriji. Žalosno je da se na vijesti bivšeg prodavača donera hvataju velike svjetske agencije, kao što je Rojters. Ali, to se zove propaganda, u svijetu modernih gebelsa to je potpuno normalno. U oktobru prošle godine, u istrazi Ujedinjenih naroda i Organizacije za zabranu hemijskog oružja, zaključeno je kako su vladine snage koristile hlor kao oružje najmanje tri puta 2014. i 2015. godine. Također, otkriveno je da su militanti ISIL-a koristili iperit, otrov koji izaziva plikove na koži i u plućima. I dok komisija Ujedinjenih naroda istražuje navode o napadu, Sjedinjene Države, Britanija i Francuska odmah su optužile Bašara Asada. Francuski predsjednik Fransoa Oland, kao nekada Džo Bajden, kaže kako su za napad odgovorne sirijske snage. Kako je tako brzo otkrio krivca? Ovako brzo saznao je ko je odgovoran za napade u Parizu 7. januara i 13. novembra 2015. godine.

Oland ne kaže da njegova zemlja, uz ostale zapadne perjanice demokratije, od 2011. aktivno radi na razbijanju Sirije. Olandu, kao i većini upletenih, koji šest godina uništavaju Siriju, treba suditi za ratne zločine. Pod njegovom palicom, a i ostalih zapadnih političara, tzv. “umjereni” pobunjenici, koje su Oland i ostali naoružavali, postali su brutalni kult smrti ISIL. Međutim, Oland nije zločinac, zločinac ne može biti niko sa Zapada zato što Oland i njemu slični imaju ekskluzivno pravo da kažu ko je zločinac. Jedino je njihova istina mjerodavna i Bogom data, jedino se njihovi stavovi ne mogu preispitivati. Za šest godina sirijskog pakla, svi su odgovorni, svi bez izuzetka, od Asada, preko Vašingtona, Moskve, Brisela, Londona, pojedinih arapskih zemalja itd. Svi oni imaju krvave ruke, a najkrvavije imaju uglađena gospoda u skupim kravatama i odijelima, koja iz udobnih fotelja “donose” mir u Siriju. Kada uglađena gospoda u kravatama i odijelima pošalju svoju djecu u pakao bitke, kada njihova djeca na svojoj koži osjete hemijsko oružje, kada njihovoj djeci koža bude otpadala s tijela, kada svoju djecu budu skupljali u dijelovima, bez ruku i nogu, tada im rat neće pasti na pamet, kao ni uvođenje demokratije tamo gdje ih niko nije zvao.

Godinama slušamo iste priče i gledamo iste slike bezbrojnih ubijanja u kojima je svijet dotakao mračne dubine pakla. Ne postoje riječi koje bi opisale sirijski horor. Ne postoje riječi koje bi opisale patnje sirijskih mališana, koji su žrtve bjelosvjetske političke gamadi, bande, zločinaca i gangstera. Ima li veće tuge nego kada čujete da mnoga sirijska djeca kažu kako vole umrijeti jer bi se u tom slučaju mogli mirno igrati na nebu, bez tutnjave aviona i granata. Za stratege krojača novog svjetskog poretka, milioni Sirijaca, i ne samo Sirijaca, samo su brojevi na trakama smrti, ubijanja, razaranja i uništenja. Samo brojevi, i ništa više. Ovaj političarsko zločinački šljam tretira ljude kao najobičniju stoku i pokusne kuniće u svojim političkim laboratorijama. Sada će se ponovo, po stoti put, zgražavati, održavati sjednice i pozivati na prestanak ludila. A ludilo traje šest godina. Ludilo, koje su oni izazvali. Federika Mogerini kaže: „Koliko smo samo puta odavali počast minutom šutnje u ovih 6 godina, koliko smo samo isfrustrirani zbog žrtava, djece i nevinih osoba koje gube živote.“ Gospođa Mogerini trebala je o tome ranije razmišljati i zapitati se šta će proizvesti i zapadna i istočna politika prema Siriji. Ona, i njoj slični, zgražavaju se nad slikama ubijene sirijske djece, glumeći užas, ali, zapravo, spržena sirijska djeca za njih su potpuno nebitna. Njima su bitne pobjede na izborima kako bi se na osnovu “demokratski” dobivenih izbora i dalje zalagali za “mir” i novu i “demokratsku” Siriju koju su osakatili i onesposobili za dugi niz godina.

Oni spašavaju svijet od raznih Asada, isilovaca i ostalih koje su stvorili igrajući svakodnevnu igru smrti i pretvarajući ljude u kolateralnu štetu. Oni su spas civilizacije, oni su svjetlo na kraju tunela, oni se bore protiv sila mraka. Antonio Gutereš, generalni sekretar UN-a, u pravu je kada kaže: “Ostaci međunarodnog ljudskog prava redovno se krše.” Ovo više i nisu ostaci međunarodnog prava, ovo su ruševine na kojima počiva međunarodno pravo, iste ruševine kao što su stotine hiljada srušenih sirijskih kuća ili milioni srušenih i uništenih sirijskih života. Oni, u skupim odijelima, koji na beskrajne sastanke dolaze u mercedesima i koji se guše u najskupljim jelima i šampanjcu, najveća su prijetnja svjetskom miru i sigurnosti. O napadu u Idlibu ništa se neće dokazati. Naime, nijedna međunarodna istražna delegacija ne usudi se stupiti na teritoriju pod kontrolom Al-Nusra Fronta. Međitim, cilj je postignut, nastavlja se agonija Sirije, a protiv Asada udružuju razne grupe. Zbog toga je ovaj napad bio potreban, a slike djece koriste se isključivo u svrhu propagande. Ko se još sjeća djece žrtava napada 2013. godine? Ko zna njihova imena? Niko. Ko će se za godinu ili dvije sjećati djece žrtava napada prije nekoliko dana? Niko

Piše Mladen Marić

Američki milijarder mađarskog porijekla George Soros, poznat po svom radu kao ulagač, navodni filantrop, mislilac i političar, pokrenuo je nešto što izgleda kao tihi rat protiv američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Samo dan prije inauguracije novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, George Soros, koji je uložio više od 25 milijuna dolara u kampanju Hillary Clinton 2016. godine, napao je novog predsjednika oštrim govorom na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu u Švicarskoj.

Američki milijarder je opisao Trumpa kao “lažova, prevaranta i potencijalnog diktatora”, te je naveo da je siguran u neuspjeh vlade novog predsjednika, jer “za kontradiktorne ideje smatra one koje promovira novi predsjednik gladni”.

Na taj način je George Soros, koji je zbog pobjede Trumpa izgubio oko milijardu dolara, otvoreno najavio odbacivanje trenutne politike administracije svoje zemlje, što bi moglo ugroziti njegove nevladine organizacije i smanjiti sredstva američke administracije koja je Soros od Washingtona ranije dobivao i ulagao diljem svijeta, počevši od Amerike, pa sve do istočne Europe, područja u koje je Soros uložio ogromne količine novca.

Borba na Istočnom frontu

Političari europske desnice su profitirali na pobjedi Trumpa, koju su iskoristili kako bi u njihovim zemljama oslabili utjecaj nevladinih udruga kojima upravlja Soros. Na primjer, Viktor Orban, premijer Mađarske, zemlje u kojoj je rođen američki milijarder i špekulant, pokrenuo je kampanju za borbu protiv Sorosevih nevladinih udruga u svojoj zemlji.

Mađarski premijer je poručio “kako neće dopustiti da ove nevladine organizacije nastavljaju djelovati u sjeni, bez da javno obznane njihove izvore financiranja i prave svrhe njihovih aktivnosti”.

Slično tome, u Poljskoj je čelnik vladajuće stranke, Jarosław Kaczyński, proglasio Soroseve nevladine udruge “društvo bez identiteta” i pozvao svoje kolege da ih dovedu u red.

U Rumunjskoj, Srbiji i Makedoniji su pokrenute slične kampanje, koje traže da se razotkriju organizacije koje u dogovoru s lokalnim čelnicima zastupaju interese drugih zemalja.

Unatoč izazovnim izjavama Sorosa protiv Trumpa, američki predsjednik još uvijek nije dao simetričan odgovor svom “suparniku”, što bi moglo značiti da prava borba između dva milijardera još nije počela.

Jedino što je Trump do sada učinio je što je umanjio sredstva za aktivnosti vladine agencije USAID, izravno povezane s aktivnostima Sorosevih nevladinih udruga u svijetu, ali su ona još uvijek relativno visoka da bi se moglo govoriti o pravom udaru na agenciju.

Američki Kongres je otvorio istragu o aktivnostima Georgea Sorosa

Dobra vijest za čovječanstvo je što bi George Soros ipak mogao završiti pred sudom i njegovim nevladinim udrugama bi se moglo zabraniti da djeluju protiv čovječanstva i da destabiliziraju zemlje svojim aktivnostima i subverzivnim djelatnostima.

Poznato je da je milijarder George Soros kriv za dugogodišnje miješanje u europsku politiku, a sada američki zakonodavci traže odgovore o korištenju novca američkih poreznih obveznika kojim se pomogla smjena vlasti i destabilizacija male Makedonije.

Ovdje je zanimljivo da nije istina da mala skupina ljudi ne može napraviti ništa. Naime, američki kongresmeni su o aktivnostima Sorosevih nevladinih udruga u Makedoniji sve saznali od male skupine ljudi okupljenih u makedonsku organizaciju “Stop Operation Soros” (SOS), koja je nastala tek u siječnju ove godine.

Sedam američkih kongresmena želi znati zašto je američki veleposlanik u Makedoniji, Jess Baily, kojeg je imenovao Barack Obama, izabrao je Sorosevu Zakladu Otvoreno društvo da u toj zemlji provodi projekte koje je financirala američka vladina agencija USAID.

Kongresmeni koji su pokrenuli istragu su republikanci Christopher Smith, Randy Hultgren, Robert Aderholt, Louie Gohmert, Robert Pittenger, Jeff Fortenberry i Trent Franks.

Oni žele znati kako se upravljalo državnim sredstvima i kakve su aktivnosti provodile Soroseve i s njima povezane organizacije, koje u ideološkom smislu uglavnom promiču radikalni liberalizam.

U siječnju je kongresmen Christopher Smith napisao zajedničko pismo veleposlaniku Jessu Bailyu u Skopju.

"Dobili smo vjerodostojna izvješća da je u proteklih nekoliko godina američka misija u Makedoniji aktivno djelovala na politike stranaka Makedonije, kao i na oblikovanje medijskog okruženja i civilno društvo u zemlji, te da se često pogodovalo skupinama na štetu drugih”, napisao je republikanac Christopher Smith."

Nejasan odgovor veleposlanika Jessa Bailya iz Skopja je potaknuo kongresmene da od vladinog Ureda za upravljanje financijama i Glavnog inspektora zatraže sveobuhvatnu istragu o cijelom slučaju.

CBN News je ovog mjeseca razgovarao s kongresmenom Gohmertom, koji se ranije sastao s članovima makedonskog parlamenta.

“Kada imamo vođe drugih zemalja koji kažu kako njihove vlade tvrde da ćemo im pomoći, ali samo ako promjene zakone o istospolnim brakovima ili pobačaju, jasno je da SAD ne zaslužuju Božji blagoslov, jer pokušava prisiliti druge zemlje da odustanu od svojih vjerskih uvjerenja”, rekao je kongresmen Gohmert."

Čak i konzervativna skupina Judicial Watch provodi svoju istragu o aktivnostima Sorosevih organizacija.

U priopćenju navodi niz važnih činjenica i dokazuje kako je USAID preko Sorosa dao oko 5 milijuna dolara za financiranje oporbenih skupina u Makedoniji samo u 2012. godini.

Sada Kongres želi jasno vidjeti račune o državnim sredstvima koje je dobio Soros i kako su taj novac trošile nevladine organizacije, koje se su uglavnom poticale aktivnosti protiv konzervativnih vlada koje nisu bile sklone radikalnim liberalnim reformama.

Soros je u prošlosti te aktivnosti financirao u drugim zemljama istočne Europe, posebice u Mađarskoj, gdje je poticao oporbene skupine protiv Orbanove, baš kao što je činio u Slovačkoj i Češkoj.

Zbog svega što čine, ove se nevladine udruge naziva “Sorosevom pješadijom”, i sada bi se mogla suočiti s Trumpovom “teškom kongresnom artiljerijom”, jer je malo vjerojatno da je sedam republikanaca, iz New Jerseya, Illinoisa, Alabame, Teksasa, Sjeverne Karoline, Nebraske i Arizone, tužbu pokrenulo isključivo zbog brige za očuvanje makedonske demokracije i tradicije, a da se oko svega nisu konzultirali s predsjednikom Trumpom.

Bitka između dva milijardera, čiji bi ishod doslovno mogao promijeniti svijet, počela je od Makedonije i već je stigla do Capitol Hilla.

logicno.com

Navodno seriozna dilema bošnjačkih političkih lidera hoće li biti revizije tužbe Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (MSP) protiv Srbije, doista se uklapa u staru floskulu kojoj, na žalost, često ima mjesta: da nije tužno, bilo bi smiješno. Jer ovo sada jeste (pre)tužno s obzirom na temu, jer otvara iznova bolne rane povodom drame koju je Bosna preživjela, posebno u Srebrenici. A smiješno je kada se shvati i površnim uvidom u dosje prethodne tužbe i svega što se nakon toga dešavalo evo deset godina – koliko je jadan bio odnos tog istog rukovodstva spram cijele ove priče dok ima nije zatrebala ponovo sada, u spašavanju od urušavanja što unaokolo sluti.

Piše Zlatko Dizdarević

Radi podsjećanja: tužbu je u ime BiH podnio davne 1993. godine Francis Boyle, Amerikanac, tada savjetnik Alije Izetbegovića. Boyle je renomirani pravnik i profesor Univerziteta u Illinoisu. Tužbom se Srbija teretila da je direktno odgovorna za genocid počinjen na čitavoj teritoriji BiH i u okviru toga posebno da je »isplanirala, pripremila, skovala zavjeru, podsticala, ohrabrivala, pomagala, podstrekavala i počinila genocid«. Nakon relativno brzog procesa u odnosu na slične - počelo je 2006. a presuda donesena 26. februara 2007. – Srbija je proglašena odgovornom jer je prekršila Konvenciju o genocidu iz 1948. godine time da nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid i nije kaznila, niti predala Haškom tribunalu počinioce zločina. Međutim, stoji u presudi, Srbija ne može biti smatrana odgovornom za genocid počinjen u Srebrenici od strane snaga Republike Srpske jer »nije počinila genocid ni preko svojih državnih organa, ni preko svojih zvaničnika...«

Srbija je tako postala prva zemlja koja je po ocjeni MSP prekršila Konvenciju o genocidu koji nije spriječen »uprkos saznanjima koja su vlasti u Beogradu imale«. Ko se sjeća, dokazi o tim saznanjima nalazili su se u zapisnicima Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (VSO) koje sud iz susjedstva u Haagu – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), nije htio da pruži na uvid tužiocima 2006. godine kada su izvodili ključne dokaze protiv Srbije.

Florence Hartmann koja je tih godina radila u ICTY-u kao glasnogovornica tužilaštva, razotkrila je ovu pravnu prljavštinu i bila »pokazno« osuđena na sedam dana zatvora (ili 7.000 eura )! Trebalo je poslati poruku svima kojima padne na pamet da otkrivaju tajne u »utvrđivanju pravde«. Florance se nije odazvala sudu nakon presude, ali je uhapšena kasnije u Haagu u martu 2016. Groteska je nastavljena nakon pet dana u zatvoru s kriminalcima, i puštanja na slobodu »nakon dvije trećine izdržane kazne, zbog dobrog vladanja«. Nakon presude Srbiji i obrazloženja predsjednice petnaestočlanog sudskog Vijeća Rosalyn Higgins, inače zastupnice Britanske advokatske komore, stvari su počele da padaju u zaborav. Opći utisak u BiH i ne samo tu je kako je predmet od strane tužilaca bio nedovoljno pripremljen, u mnogim elementima čak i traljav. Što je gore, mnogo je razloga za tvrdnju o svojevrsnoj neozbiljnosti i sada, povodom najave revizije te tužbe protiv Srbije. I sam Francis Boyle, čuvši za to, postavio je korektno, ali suštinski ispravno i optužujuće pitanje: šta ste radili minulih deset godina... Ili, zašto vjerujete da će temeljem do sada otkrivenih dokaza, ali neupotrijebljenih u jasno utvrđenim zakonskim rokovima, MSP donijeti drugačiju odluku i skakati sebi u usta...Da se ne pominje nezaobilazni politički kontekst koji se od početka nadvija nad »slučaj Balkan«, sada dodatno podvučen vidnim naporima međunarodne zajednice da se Srbiju kao i BiH uvuče po svaku cijenu pod okrilje EU i tako odvoji od »strateških neprijatelja«, Srbiju od Rusije a Bosnu od radikalnog islama. Zvuči uznemirujuće ali, ko nije spreman da uključuje te elemente u prosuđivanja o međunarodnoj politici, čija je poluga i MSP, ima ozbiljan problem u nastojanju da pronikne u sve što se dešava u svijetu.

Ipak, mimo »politizacije« potencijalne revizije tužbe protiv Srbije, stoje i druge istine i činjenice. Prvo, rok za tužbu nakon presude u Hagu, nakon deset godina ničega, ističe za manje od mjesec dana. Drugo, BiH je imala zakonsku mogućnost u minuloj deceniji, da pokrene reviziju temeljem činjenica koje su postale poznate nakon izricanja presude, februara 2007. Uslov je da to bude unutar šest mjeseci od trenutka saznavanja novih a relevantnih činjenica. Najmanje dva puta, prema mišljenju eksperata, ta je mogućnost prokockana: jednom kada je Momčilo Perišić, svojevremeno načelnik Generalštaba Vojske SRJ priznao da su logistički direktno pomagali Mladićevu vojsku. Drugi put kada su famozni zapisnici VSO SRJ koje ICTY nije htio da stavi sudijama MSP na uvid prije prvostepene presude, a imao ih je, objelodanjeni čak i u medijima. Pametnom koji razmišlja o tome koliko je tada »političarima u Bošnjaka« bilo važno istjerivati istinu o Srebrenici do kraja, sve je jasno.

Konačno, da se ne ide dalje, i u ovom času kada je desetogodišnjica od presude na pragu pa je nekome palo na pamet da je vakat priču aktuelizirati, teret odluke o reviziji tužbe vrlo lukavo je prebačen na bh. agenta pred Sudom u Hagu Sakiba Softića. Veli mudri Softić da je počašćen povjerenjem što mu ga je ukazao Bakir Izetbegović u jednom ovako pravno i politički delikatnom pitanju. Ali, kaže on, neka konačnu odluku o (ne)pokretanju novog postupka protiv Srbije donese »grupa istaknutih predstavnika bošnjačkog i drugih naroda iz političkog i javnog života, a on im stoji na raspolaganju u pojašnjenju kako stvari pravno stoje...« Eto i suštine, neka političari odluče a pravnici će da sufliraju.

Bez igranja na razumljive emocije i efekte kod nas i u svijetu, na patriotizam ili neprijateljstvo, da vidimo kako stvari de facto stoje: zašto je presuda MSP bila takva kakva je bila pa se smatra da ima razloga za reviziju tužbe o čemu, eto, treba da odluči Sakib Softić (verzija Izetbegovića), ili ljudi iz »političkog i javnog života» (verzija Sakiba Softića).

Poznato je da ni onda kada je svjetska javnost bila mnogo naklonjenija presudi protiv Srbije, ona nije bila rigoroznija. Procjena eksperata je sugerirala da za to nije bilo dovoljno snažnih argumenata stranim sudijama, često različitih pogleda na događanja nakon raspada Jugoslavije i rata u BiH. Zaboravlja se, ne samo u BiH, da se svaka istina interesno čita na više načina. Tako ni ono sakrivanje mogućeg krunskog dokaza o učešću SRJ protiv BiH (zapisnici sa VSO SRJ) nije tek nečiji usputni pasjaluk ili lična odluka. Da li su političke, sigurnosne, diplomatske i druge strukture u BiH tokom minule decenije otkrile o čemu se tu radilo? Nisu. Da li je nakon ovoliko vremena makar malo jasnije koliko je Tribunal u Hagu politika pa i geostrategija u kojoj, uz ostalo, važi i podjela na velike i male, gdje veći bolje prolaze? Izgleda da nije. Nude li se nove pravne činjenice, dokazi i ocjene kojima nije »istekao rok« kao u slučaju Perišića ili zapisnika VSO SRJ ? Po svemu poznatom nije. Analizira li neko činjenicu da se EU nasadila na glavu da uvuče Srbiju u svoje redove kako bi ih »pacificirali« (interni izraz u strukturama EU), proširili utjecaj na Balkan i odvojili od Rusije. Vučić im je tu mnogo prihvatljiviji od Tome Nikolića, i zašto ga sada oslabiti ovakvom tužbom u predmetu završenom prije deset godina. Bez pravnički neoborivih novih momenata koje nudi oštećeni. Šta je tu onda razlog da MSP presuđuje protiv sebe? Pada li na pamet ikom živom da pozivanje na kategorije istine i pravde u međunarodnoj politici karakterizira još samo naivne, a kod profesionalaca neznalice. To s moralom i patriotizmom nema veze, ma kako bolno zvuči. Naprotiv, moralnije je postaviti pitanje zašto politika i profesija nisu bili na visini zadatka kada je to trebalo, i bilo više uslova za to, nego navijati sada za nešto unaprijed osuđeno na poraz i za narod i za zemlju. Sa posljedicama koje mogu da budu, i pored svega, teže nego što su bile 26. februara 2007. godine.

Ako je sve to tako, pitanje je ko, zašto i s kakvim argumentima i motivima ulazi u ovu priču. Moguća su dva odgovora, oba jako znakovita. Prvi, »blaži«, jeste da je to zato jer nije u igri kadar dovoljnih profesionalnih, pravničkih i političkog kapaciteta da se dobije ovakva bitka protiv svih sa druge strane. A takvi postoje, samo nisu svi »podobni«. Mnogi nisu u igri jer se ne bave zanatom temeljem ekskluzivno stranačkih, familijarnih i ideoloških »kapaciteta«, uvjereni u »našu neupitnu pravdu« i merhametluk svijeta. Nije riječ samo o ovom slučaju. Profesionalci su zato branili privatno pojedince, optuženike u Haagu i uglavnom dobivali, ali znanjima koja do kraja uvažavaju profesiju i sve nijanse realnosti. Njih je aktuelni sistem otjerao, kao što danas tjera frontalno drugu generaciju obrazovanih i svjetski orijentiranih. Oni su opasnost grabežima, manipulacijama i nedostatku osnovnog osjećanja za državotvornost. Oni svojim kapacitetom pokazuju koliko nema kapaciteta u vlasti.

Drugi je odgovor suroviji, ali poznat. Ma kako se sve ovo završilo, već je pročitana igra koja, nažalost, i dalje prolazi. Društvo je podjeljeno na tri, sve više linijom proizvedene mržnje. Čak i institucionalno postaje validno samo ono što razdvaja. Taj koncept mora da ima stalni razlog za animozitet. To održava u igri proizvođače te mržnje, vlast. I prekriva realne muke svakodnevnice koja je protiv njih. Čim se stiša jedan skandal što pojačava bijes do prijetnji oružjem, eto novog. Strasti vazda u nekom dijelu države ključaju. To je važno, i uspješno. To se hoće.

Tragično je, naravno, što se sve ovo dešava, kao što je pomalo deprimirajuće gledati kako je ogromna većina presuda za ratne zločine u minulom ratu raspoređena, uz male izuzetke, na zločince sa prostora BiH. To je politički usud nevažne zemlje u velikim politikama. Ali, zanat je i to znati. Iritirajuće je i gledati što stalna igra hranjenja mržnje uz alibi »da se ne može pristati na trgovinu žrtvama« opet sluti na manipulaciju jer će ponovo ubrzo neki izbori. Najtragičnije je, ipak, što je definitivno prevladala logika da se ti izbori ne mogu dobiti onim dogovorom kakav je bio minulih dana u Beogradu gdje su dvije delegacije na nivou premijera i pripadajućih ministara konačno i uspješno razgovarale o izgradnji, recimo, autoputa Sarajevo – Beograd, o obnovi brze pruge na toj relaciji, o zajedničkim investicijama uz interes stranih ulagača itd. itd. Ta priča, pa i ti projekti, eto, nemaju nikakvu šansu mimo perverzne računice da je dobro opasno, i donosi zlo. Takozvanim liderima i njihovim »familijama« na vlasti. Koje nema ko da tuži.

novilist.hr

Kako prenosi TeleSur, oko 2,7 milijuna ilegalnih imigranata je broj ljudi koje je Obama deportirao tijekom svoja dva mandata u Bijeloj kući.

Ne kao Donald Trump, koji je otvoreno rekao da će to učiniti, nego u tišini i kao dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Nakon potvrde o dugogodišnjoj tihoj Obaminoj politici prema imigrantima, igrokaz oko kritiziranja Izraela odlazećeg predsjednika i njegovog državnog tajnika izgleda kao loša groteska. O Siriji da ne govorimo, gdje su Rusija, Iran i Turska, srećom, protjerali Washington iz sporazuma o primirju i političkog rješenja sirijske krize. Sve što je Obamina administracija uspjela reći je “kako se slaže sa svim inicijativama, ako su u skladu s ranije usvojenom rezolucijom Vijeća sigurnosti o Siriji”.

No, vraćajući se na problem ilegalnih imigranata, što je posebno bolna tema za Europljane, američki predsjednik Barack Obama je upravo zaradio titulu američkog predsjednika s najvećim brojem stranaca deportiranih tijekom godina svoje administracije. Naime, tako barem govore službeni podaci objavljeni ovih dana.

Oko 2,7 milijuna je broj evidentiranih ilegalnih imigranata koje je Obama vratio u njihove matične domovine, što je najveći broj prognanih s teritorija Sjedinjenih Država u više od jednog stoljeća.

Prema godišnjem izvješću objavljenom sredinom prosinca ove godine, od kada je Obama preuzeo dužnost američkog predsjednik 20. siječnja 2009. samo do 30. rujna 2015. je ukupno iz Sjedinjenih Američkih Država deportirano 2 749 854 neprijavljena imigranta.

Prema ovim podacima, nijedan američki predsjednik u povijesti nije protjerao ovako velik broj stranaca.

Prema statističkim izvješćima, na drugom mjestu je bivši predsjednik George W. Bush, u čijem mandatu je protjerano ukupno 2 539 000 stranaca. Dok je predsjednik Bill Clinton deportirao ukupno 869 646 ljudi.

Sjedinjene Države imaju imigracijske zakone još od 1798. godine, ali se podaci o deportacijama u godišnjim izvješćima bilježe od 1892. godine.

“Komplimenti” za dobitnika Nobelove nagrade za mir, Baracku Obami, jer je uspio oboriti još jedan rekord. Nakon dramatičnog povećanja broja izvansudskih likvidacija bespilotnim letjelicama, brojke kojima je doslovno “ponizio” svog prethodnika Georgea W. Busha, povećanja broja tajnih misija u inozemstvu američkih “Snaga za specijalne operacije”, uništenja “američkog sna” i stvaranja vojske beskućnika u zemlji, Obama je, prema upravo objavljenom izvješću, postao američki predsjednik s najviše deportiranih ilegalnih imigranata u više od sto godina američke povijesti.

Usput, je li itko čuo za barem jednu nevladinu udrugu ili organizaciju za ljudska prava, koje se tako zdušno zalažu za prava imigranata i drugih potlačenih, da su odlučno i glasno prosvjedovali protiv dugogodišnje politike odlazećeg američkog predsjednika? Ako je prosvjeda i bilo, bili su toliko tihi da se nisu uspjeli čuti od kakofonije optužbi na račun poznatih “kršitelja ljudskih prava” u svijetu.

logicno.com

Ne biti svjestan činjenice da je izbjeglička drama koja dramatično uzdrmava Evropu iznutra i proizvedena time što su sve učinili da se pomogne razaranje Iraka, Libije i evo sada Sirije – političko je sljepilo bez presedana

Na Bliskom istoku odavno Evropu ne doživljavaju kao veliku, moćnu i odlučujuću u njihovim životima. Ni kao cjelinu, ni posebno kao Evropsku uniju. Osim kada se ta »Evropa« nadvije nad njihovim nebom avionima koji im pod krilima u već  rutinskim igrama  donose  demokraciju i ljudska prava. Pa ih se natjera da bježe gdje bilo, a evo sada masovno i baš tamo, kod onih što ih tjeraju iz kuća odakle  nisu imali namjeru odlaziti.

Piše Zlatko Dizdarević

Ni usprkos  drugačijim navikama u vezi sa tom »demokracijom«. O Evropi kao presudnom faktoru u njihovim sve mučnijim životima ne razmišljaju ni političari, ne previše ni novinari, a za obične ljude koji gledaju kako da održe privid donedavno koliko-toliko normalnih života »ona« je odavno smještena u prošlost.

Sami Evropljani koji su se tamo odavno ugnijezdili iz ovih ili onih dobitničkih razloga, teško se navikavaju na ovu realnost. Onaj nježni i dobrohotni  osjećaj uzgajan decenijama po kojem su oni, Evropljani, zapravo spasioci tih naroda i njihovih bogatstava tamo pa otud i najbolje znaju kako im urediti stvarnost, teško se privikavaju  na ulogu nevoljenog viška u životu Orijenta. I ne pada im na pamet kako su sve učinili da se, konačno, ovakvi kakvi su, ispišu iz bliskoistočne povijesti.

Ta priča sa nekada najmoćnijima tamo, Francuzima i Britancima (može i obrnutim redom), na Bliskom istoku je najupečatljivija. Prvo su počeli da ih bagatelišu svojevremeno njihovi moćniji saveznici, Amerikanci i Rusi, potjeravši ih sa Mediterana usprkos britansko-francusko-izraelskoj pobjedi protiv Nasera u Sueckom ratu 1956. godine, kako bi zauzeli ključnu naftnu rutu prema Zapadu. Sykes-Picotov sporazum kojim je bliskoistočni kolač podijeljen među Evropljanima nakon Prvog svjetskog rata, Izrael i Palestina, panarabizam i Afrika, sve je to tada počelo dobijati nove obrise i novi smisao. Pritisnuti različitim sjećanjima na prošlost i sve gorim slutnjama na budućnost, Arapi su pokušavali da plivaju dalje onako kako su diktirali novi gospodari.  Evropa je polako otklizavala u sjećanje. Kako se pokazalo do današnjeg dana, jedino je među njima samima onaj čip nadmene, a »prirodne obaveze« da se osjećaju kao klasa koja ima dužnost da tamo vlada, ostao neuništiv. Nagledao sam se toga tamo toliko da je i logično što su knjige i knjige napisane na te teme iako se čini da se u Evropi iz njih ponajmanje uči.

Sve mi je ovo palo na pamet čitajući minulih dana jednu malu, reklo bi se u ovim vremenima, rutinsku agencijsku informaciju iz Pariza. Smisao poruke povodom Sirije, u slobodnom prevodu, ukratko je slijedeći: Francuska mora preuzeti inicijativu konfrontiranja totalnom ratu nametnutom od strane režima (misli se Assadovog) i njihovih saveznika jer koriste trenutnu »nesigurnost« SAD-a. Oni, Francuzi, naime, slute da će Rusi i Trump krenuti (u Siriji) protiv opozicije i da će Assad pokušati da sruši Aleppo prije inauguracije Trumpa. Eto zato su odlučili da zovnu u Pariz sirijsku opoziciju da se dogovore kako da, zajedno sa SAD-om, Saudijskom Arabijom, Turskom i drugim saveznicima, spriječe da se »opozicija« porazi. Koja jadna zabluda u odnosu na sve što se zbiva unaokolo.

Poklič im je jedinstven: »Aleppo ne smije pasti!« Uz  dodatak mnogih drugih očajničkih samooptužujućih konstatacija Zapada kako je izgleda pokasno za energičnije poteze u odbrani »dobrih« terorista u Siriji, te uz groteskne tvrdnje kako sirijska armija hoće da »osvoji«, a ne oslobodi Aleppo i sve drugo tamo što je pod opsadom partnerske al-Nusre, ISIL-a i drugih koljača. Jedini je problem, eto, što je gazda sa one strane Atlantika trenutno »nesiguran«, valjda zbog stanju predsjedničkog vakuuma.

Liberalni pesimisti koji nikako da prežale energičnu, pravednu i ojađenu Hillary čak šuškaju  da novi predsjednik i prije inauguracije pokazuje gubitničke namjere odustajanja od svetog cilja – rušenja Assada, uz poražavajuće nalijeganje na rudu zlotvoru Putinu.  

Jadna pa i tužna priča o Evropskoj uniji koja je za naše prostore doista bila jedini normalni civilizacijski izbor i nada (hoćemo da vjerujem da je i dalje tako, usprkos svemu) otklizava prema svekolikom blamiranju i na domaćim i na inozemnim terenima.

Nesposobnostima da sačuva unutrašnju organizaciju uz poštivanje vlastitih principa, neznanjem šta i kako sa sobom bez velikog brata, panikom pred izbjeglicama čijem su »proizvođenju« direktno doprinijeli, odustajanjem od mnogih sloboda u koje se zaklinju, dodvoravanjem Erdoganu pa nesposobnošću da ga se zadrži u vlastitoj krivoj matematici, zatvaranjem granica i time poništavanja velikog obećanja – sve se to vraća Uniji kao bumerang iz dana u dan. Uključujući i duboku nesvijest o vlastim kapacitetima i poziciji na ljestvici istinski važnih snaga u svijetu.

Ne biti svjestan činjenice da je izbjeglička drama koja dramatično uzdrmava Evropu iznutra i proizvedena time što su sve učinili da se pomogne razaranje Iraka, Libije i evo sada Sirije – političko je sljepilo bez presedana. Da se i zanemari podanička nesvijest Bruxellesa spram Washingtona i sve nekontrolirano agresivnijeg NATO-a, pa se ne vidi da rezultati tog haosa na Istoku u filozofiji brutalnog korporatvizma  mogu da se poslože i kao njihov business i profit. Za Evropu to je samo poraz. Otud i srljanje iz gluposti u glupost, protiv vlastih interesa, a u korist onima podaleko koji probleme Evrope knjiže kao svoj uspjeh.

Podjednako tako i vijest od prije neki dan iz Evropskog parlamenta udžbenički je primjer te samozaluđenosti i potpune političke pa i egzistencijalne pogubljenosti. Riječ je o izglasavanju »rezolucije« kojom se poziva Unija da odgovori na »rusko neprijateljsko ratovanje« i propagandu ruskih medija, prije svega u cijelom svijetu sve respektabilnije RT (Russia Today) i agencije Sputnik u vezi sa Sirijom. Vijest kaže da je od 691 europarlamentarca za ovu doista suštinski skandaloznu »rezoluciju« glasalo njih 304, protiv je bilo 179,  a uzdržanih  208.  Iako ovu »matematiku« neki čitaju i tako da pristalice po mnogo čemu principijelno samoubilačke odluke nisu dobili većinu u Evropskom parlamentu, poruka je jasna: EU, evo, i »rezolucijama« počinje da se bori protiv nečega što je u samim temeljima one političke kulture na koju se »demokratska avangarda« poziva – protiv slobode izražavanja i nastojanja da se sa neslaganjima u medijima bori argumentima, istinom i mudrim profesionalnim nadigravanjem a ne zabranama legaliziranim kobajagi demokracijom.

Ova odluka pokazuje najmanje dvije stvari i sluti treću, pogubnu. Prvo, pokazuje da u svom novom i gubitničkom »mentalitetu« temeljem, očigledno,  vlastitog »zapadnog« iskustva, EU priznaje činjenicu prema kojoj je propaganda  postala nezaobilazno  značajan elemenat u pranju mozgova po svijetu. Pa joj se treba svim silama suprotstaviti ako je »protiv nas«. A zapravo, odavno svekolika percepcija jedne velike svjetske katastrofe poput ove sa Sirijom i zločinima imperijalnog korporativizma i geostrategije energije i prostora, uz direktnu proizvodnju i upotrebu »proxy terorizma« u te svrhe, nije bila toliko proizvod zapadne propagande. I drugo, nesposobnost da se o ovoj razornoj činjenici pokuša razmišljati i odlučivati sa namjerom da se »spusti lopta« ukoliko je Evropi doista stalo vratiti se na put vlastitih principa – umjeto posezati za smiješnom i neučinkovitom silom cenzure i ideoloških kontranapada u današenje vrijeme globalnih komunikaciuja – zastrašujuće je klaustrofobično i obeshrabrujuće  neinteligentno.

Ono što je u svemu ovome najopasnije – da se politička glupost i kratkovidost  zanemare na čas – jeste realna slutnja da uvođenje ove vrste »mjera« protiv drugačijih interpretacija u bilo kojem relevantnom svjetskom mediju, a to RT apsolutno jeste, otvara direktno Pandorinu kutiju u vlastitom dvorištu. Misle li, naime, vrli parlamentarci koji su digli ruku za ovu vrstu politike spram medija u svijetu, da ih glasački prstići neće zasvrbiti i jednog dana kada im u vlastitom dvorištu – inače sve manje doživljavanom kao zajedničkom – neko počne medijski ići na živce ! Pa krenu sa »rezolucijama«. I finansiranjem propagandnog siledžijstva.

Hajdemo ovu političku noćnu moru prepustiti danima ili mjesecima što dolaze. Ono što se kao zaključak nameće već danas, bez ikakvog čekanja goreg sutra, nažalost, jeste da je Evropa doista počela da gubi glavu. To »počela« je odavno, samo se o tome iz nelagode uglavnom šutjelo. Šteta.   

(novilist.hr)