Kako prenosi TeleSur, oko 2,7 milijuna ilegalnih imigranata je broj ljudi koje je Obama deportirao tijekom svoja dva mandata u Bijeloj kući.

Ne kao Donald Trump, koji je otvoreno rekao da će to učiniti, nego u tišini i kao dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Nakon potvrde o dugogodišnjoj tihoj Obaminoj politici prema imigrantima, igrokaz oko kritiziranja Izraela odlazećeg predsjednika i njegovog državnog tajnika izgleda kao loša groteska. O Siriji da ne govorimo, gdje su Rusija, Iran i Turska, srećom, protjerali Washington iz sporazuma o primirju i političkog rješenja sirijske krize. Sve što je Obamina administracija uspjela reći je “kako se slaže sa svim inicijativama, ako su u skladu s ranije usvojenom rezolucijom Vijeća sigurnosti o Siriji”.

No, vraćajući se na problem ilegalnih imigranata, što je posebno bolna tema za Europljane, američki predsjednik Barack Obama je upravo zaradio titulu američkog predsjednika s najvećim brojem stranaca deportiranih tijekom godina svoje administracije. Naime, tako barem govore službeni podaci objavljeni ovih dana.

Oko 2,7 milijuna je broj evidentiranih ilegalnih imigranata koje je Obama vratio u njihove matične domovine, što je najveći broj prognanih s teritorija Sjedinjenih Država u više od jednog stoljeća.

Prema godišnjem izvješću objavljenom sredinom prosinca ove godine, od kada je Obama preuzeo dužnost američkog predsjednik 20. siječnja 2009. samo do 30. rujna 2015. je ukupno iz Sjedinjenih Američkih Država deportirano 2 749 854 neprijavljena imigranta.

Prema ovim podacima, nijedan američki predsjednik u povijesti nije protjerao ovako velik broj stranaca.

Prema statističkim izvješćima, na drugom mjestu je bivši predsjednik George W. Bush, u čijem mandatu je protjerano ukupno 2 539 000 stranaca. Dok je predsjednik Bill Clinton deportirao ukupno 869 646 ljudi.

Sjedinjene Države imaju imigracijske zakone još od 1798. godine, ali se podaci o deportacijama u godišnjim izvješćima bilježe od 1892. godine.

“Komplimenti” za dobitnika Nobelove nagrade za mir, Baracku Obami, jer je uspio oboriti još jedan rekord. Nakon dramatičnog povećanja broja izvansudskih likvidacija bespilotnim letjelicama, brojke kojima je doslovno “ponizio” svog prethodnika Georgea W. Busha, povećanja broja tajnih misija u inozemstvu američkih “Snaga za specijalne operacije”, uništenja “američkog sna” i stvaranja vojske beskućnika u zemlji, Obama je, prema upravo objavljenom izvješću, postao američki predsjednik s najviše deportiranih ilegalnih imigranata u više od sto godina američke povijesti.

Usput, je li itko čuo za barem jednu nevladinu udrugu ili organizaciju za ljudska prava, koje se tako zdušno zalažu za prava imigranata i drugih potlačenih, da su odlučno i glasno prosvjedovali protiv dugogodišnje politike odlazećeg američkog predsjednika? Ako je prosvjeda i bilo, bili su toliko tihi da se nisu uspjeli čuti od kakofonije optužbi na račun poznatih “kršitelja ljudskih prava” u svijetu.

logicno.com

Ne biti svjestan činjenice da je izbjeglička drama koja dramatično uzdrmava Evropu iznutra i proizvedena time što su sve učinili da se pomogne razaranje Iraka, Libije i evo sada Sirije – političko je sljepilo bez presedana

Na Bliskom istoku odavno Evropu ne doživljavaju kao veliku, moćnu i odlučujuću u njihovim životima. Ni kao cjelinu, ni posebno kao Evropsku uniju. Osim kada se ta »Evropa« nadvije nad njihovim nebom avionima koji im pod krilima u već  rutinskim igrama  donose  demokraciju i ljudska prava. Pa ih se natjera da bježe gdje bilo, a evo sada masovno i baš tamo, kod onih što ih tjeraju iz kuća odakle  nisu imali namjeru odlaziti.

Piše Zlatko Dizdarević

Ni usprkos  drugačijim navikama u vezi sa tom »demokracijom«. O Evropi kao presudnom faktoru u njihovim sve mučnijim životima ne razmišljaju ni političari, ne previše ni novinari, a za obične ljude koji gledaju kako da održe privid donedavno koliko-toliko normalnih života »ona« je odavno smještena u prošlost.

Sami Evropljani koji su se tamo odavno ugnijezdili iz ovih ili onih dobitničkih razloga, teško se navikavaju na ovu realnost. Onaj nježni i dobrohotni  osjećaj uzgajan decenijama po kojem su oni, Evropljani, zapravo spasioci tih naroda i njihovih bogatstava tamo pa otud i najbolje znaju kako im urediti stvarnost, teško se privikavaju  na ulogu nevoljenog viška u životu Orijenta. I ne pada im na pamet kako su sve učinili da se, konačno, ovakvi kakvi su, ispišu iz bliskoistočne povijesti.

Ta priča sa nekada najmoćnijima tamo, Francuzima i Britancima (može i obrnutim redom), na Bliskom istoku je najupečatljivija. Prvo su počeli da ih bagatelišu svojevremeno njihovi moćniji saveznici, Amerikanci i Rusi, potjeravši ih sa Mediterana usprkos britansko-francusko-izraelskoj pobjedi protiv Nasera u Sueckom ratu 1956. godine, kako bi zauzeli ključnu naftnu rutu prema Zapadu. Sykes-Picotov sporazum kojim je bliskoistočni kolač podijeljen među Evropljanima nakon Prvog svjetskog rata, Izrael i Palestina, panarabizam i Afrika, sve je to tada počelo dobijati nove obrise i novi smisao. Pritisnuti različitim sjećanjima na prošlost i sve gorim slutnjama na budućnost, Arapi su pokušavali da plivaju dalje onako kako su diktirali novi gospodari.  Evropa je polako otklizavala u sjećanje. Kako se pokazalo do današnjeg dana, jedino je među njima samima onaj čip nadmene, a »prirodne obaveze« da se osjećaju kao klasa koja ima dužnost da tamo vlada, ostao neuništiv. Nagledao sam se toga tamo toliko da je i logično što su knjige i knjige napisane na te teme iako se čini da se u Evropi iz njih ponajmanje uči.

Sve mi je ovo palo na pamet čitajući minulih dana jednu malu, reklo bi se u ovim vremenima, rutinsku agencijsku informaciju iz Pariza. Smisao poruke povodom Sirije, u slobodnom prevodu, ukratko je slijedeći: Francuska mora preuzeti inicijativu konfrontiranja totalnom ratu nametnutom od strane režima (misli se Assadovog) i njihovih saveznika jer koriste trenutnu »nesigurnost« SAD-a. Oni, Francuzi, naime, slute da će Rusi i Trump krenuti (u Siriji) protiv opozicije i da će Assad pokušati da sruši Aleppo prije inauguracije Trumpa. Eto zato su odlučili da zovnu u Pariz sirijsku opoziciju da se dogovore kako da, zajedno sa SAD-om, Saudijskom Arabijom, Turskom i drugim saveznicima, spriječe da se »opozicija« porazi. Koja jadna zabluda u odnosu na sve što se zbiva unaokolo.

Poklič im je jedinstven: »Aleppo ne smije pasti!« Uz  dodatak mnogih drugih očajničkih samooptužujućih konstatacija Zapada kako je izgleda pokasno za energičnije poteze u odbrani »dobrih« terorista u Siriji, te uz groteskne tvrdnje kako sirijska armija hoće da »osvoji«, a ne oslobodi Aleppo i sve drugo tamo što je pod opsadom partnerske al-Nusre, ISIL-a i drugih koljača. Jedini je problem, eto, što je gazda sa one strane Atlantika trenutno »nesiguran«, valjda zbog stanju predsjedničkog vakuuma.

Liberalni pesimisti koji nikako da prežale energičnu, pravednu i ojađenu Hillary čak šuškaju  da novi predsjednik i prije inauguracije pokazuje gubitničke namjere odustajanja od svetog cilja – rušenja Assada, uz poražavajuće nalijeganje na rudu zlotvoru Putinu.  

Jadna pa i tužna priča o Evropskoj uniji koja je za naše prostore doista bila jedini normalni civilizacijski izbor i nada (hoćemo da vjerujem da je i dalje tako, usprkos svemu) otklizava prema svekolikom blamiranju i na domaćim i na inozemnim terenima.

Nesposobnostima da sačuva unutrašnju organizaciju uz poštivanje vlastitih principa, neznanjem šta i kako sa sobom bez velikog brata, panikom pred izbjeglicama čijem su »proizvođenju« direktno doprinijeli, odustajanjem od mnogih sloboda u koje se zaklinju, dodvoravanjem Erdoganu pa nesposobnošću da ga se zadrži u vlastitoj krivoj matematici, zatvaranjem granica i time poništavanja velikog obećanja – sve se to vraća Uniji kao bumerang iz dana u dan. Uključujući i duboku nesvijest o vlastim kapacitetima i poziciji na ljestvici istinski važnih snaga u svijetu.

Ne biti svjestan činjenice da je izbjeglička drama koja dramatično uzdrmava Evropu iznutra i proizvedena time što su sve učinili da se pomogne razaranje Iraka, Libije i evo sada Sirije – političko je sljepilo bez presedana. Da se i zanemari podanička nesvijest Bruxellesa spram Washingtona i sve nekontrolirano agresivnijeg NATO-a, pa se ne vidi da rezultati tog haosa na Istoku u filozofiji brutalnog korporatvizma  mogu da se poslože i kao njihov business i profit. Za Evropu to je samo poraz. Otud i srljanje iz gluposti u glupost, protiv vlastih interesa, a u korist onima podaleko koji probleme Evrope knjiže kao svoj uspjeh.

Podjednako tako i vijest od prije neki dan iz Evropskog parlamenta udžbenički je primjer te samozaluđenosti i potpune političke pa i egzistencijalne pogubljenosti. Riječ je o izglasavanju »rezolucije« kojom se poziva Unija da odgovori na »rusko neprijateljsko ratovanje« i propagandu ruskih medija, prije svega u cijelom svijetu sve respektabilnije RT (Russia Today) i agencije Sputnik u vezi sa Sirijom. Vijest kaže da je od 691 europarlamentarca za ovu doista suštinski skandaloznu »rezoluciju« glasalo njih 304, protiv je bilo 179,  a uzdržanih  208.  Iako ovu »matematiku« neki čitaju i tako da pristalice po mnogo čemu principijelno samoubilačke odluke nisu dobili većinu u Evropskom parlamentu, poruka je jasna: EU, evo, i »rezolucijama« počinje da se bori protiv nečega što je u samim temeljima one političke kulture na koju se »demokratska avangarda« poziva – protiv slobode izražavanja i nastojanja da se sa neslaganjima u medijima bori argumentima, istinom i mudrim profesionalnim nadigravanjem a ne zabranama legaliziranim kobajagi demokracijom.

Ova odluka pokazuje najmanje dvije stvari i sluti treću, pogubnu. Prvo, pokazuje da u svom novom i gubitničkom »mentalitetu« temeljem, očigledno,  vlastitog »zapadnog« iskustva, EU priznaje činjenicu prema kojoj je propaganda  postala nezaobilazno  značajan elemenat u pranju mozgova po svijetu. Pa joj se treba svim silama suprotstaviti ako je »protiv nas«. A zapravo, odavno svekolika percepcija jedne velike svjetske katastrofe poput ove sa Sirijom i zločinima imperijalnog korporativizma i geostrategije energije i prostora, uz direktnu proizvodnju i upotrebu »proxy terorizma« u te svrhe, nije bila toliko proizvod zapadne propagande. I drugo, nesposobnost da se o ovoj razornoj činjenici pokuša razmišljati i odlučivati sa namjerom da se »spusti lopta« ukoliko je Evropi doista stalo vratiti se na put vlastitih principa – umjeto posezati za smiješnom i neučinkovitom silom cenzure i ideoloških kontranapada u današenje vrijeme globalnih komunikaciuja – zastrašujuće je klaustrofobično i obeshrabrujuće  neinteligentno.

Ono što je u svemu ovome najopasnije – da se politička glupost i kratkovidost  zanemare na čas – jeste realna slutnja da uvođenje ove vrste »mjera« protiv drugačijih interpretacija u bilo kojem relevantnom svjetskom mediju, a to RT apsolutno jeste, otvara direktno Pandorinu kutiju u vlastitom dvorištu. Misle li, naime, vrli parlamentarci koji su digli ruku za ovu vrstu politike spram medija u svijetu, da ih glasački prstići neće zasvrbiti i jednog dana kada im u vlastitom dvorištu – inače sve manje doživljavanom kao zajedničkom – neko počne medijski ići na živce ! Pa krenu sa »rezolucijama«. I finansiranjem propagandnog siledžijstva.

Hajdemo ovu političku noćnu moru prepustiti danima ili mjesecima što dolaze. Ono što se kao zaključak nameće već danas, bez ikakvog čekanja goreg sutra, nažalost, jeste da je Evropa doista počela da gubi glavu. To »počela« je odavno, samo se o tome iz nelagode uglavnom šutjelo. Šteta.   

(novilist.hr)

Došao je i taj dan - nakon duge i iscrpljujuće kampanje koja zapravo traje godinama (a za Hillary Clinton i desetljećima), stigao je i dan izbora. Danas će američki narod imati priliku birati želi li da njihovu zemlju vodi Hillary Clinton ili Donald Trump. Iako su ankete većinom na strani Hillary Clinton ne može se nipošto isključiti mogućnost Trumpove pobjede, štoviše, neki smatraju da će se za 24 sata od sada pokazati kako su sve ankete zapravo bile pogrešne. Dakako, svako navija za svog kandidata i odbacuje ankete koje mu ne idu u korist, no, činjenica jest da se rezultat ovih izbora nipošto ne može prognozirati s velikom sigurnošću.

Piše D. Marjanović

O kandidatima znamo puno, neki će reći i previše - neki će reći kako je ovo zapravo iscrpljivanje političke sfere SAD-a i ostatka svijeta jer ovo su izbori koji se prate svugdje zbog činjenice da njihovi rezultati utječu na cijeli svijet.

Iako određeni krugovi već godinama predviđaju posrnuće SAD-a kao najveće globalne sile, to se nije dogodilo, a sve dok se ne dogodi američki izbori biti će jedan od najvažnijih događaja po sudbinu svijeta. SAD je i dalje najveća vojna sila svijeta, sila koja duboko u svojoj ideologiji smatra da njihov utjecaj - pa i vojni - mora biti globalan, da to nije imperijalizam već širenje globalne stabilnosti i jedini način da ovaj svijet funkcionira "pozitivno".

Dakako, s takvom pretpostavkom nikada se neće složiti dvije skupine: same žrtve američkog imperijalizma i oni koji prepoznaju imperijalizam mimo upakirane ideologije o tobožnjem širenju mira, dobrote i demokracije. Prvu skupinu SAD proširuje sam djelujući bez prestanaka na stranim frontovima, bez poziva, i uplićući se direktno u strane države, pa i cijele regije, za sirove interese vlastite vanjske politike. No, druga skupina je ona koja zadaje glavobolju dugoročnoj američkoj strategiji.

Ne tako davno biti kritičar američke politike, naročito njene agresivne vanjske politike, značilo je zaista biti na marginama društvenog poimanja stvarnosti. Imperijalizam, odnosno moderne varijacije američkog imperijalizma, razumjeli su samo oni kojima je to razumijevanje istog bio, recimo to tako, hobi. Naravno, tu su i one skupine kod kojih dominira ideološki snažan anti-Amerikanizam, no to je jedna druga skupina kod koje se antagonizam prema SAD-u širi daleko izvan njenih vanjskopolitičkih odluka.

Većina ljudi nije bila u nijednoj od tih skupina. SAD je imao gotovo besprijekoran imidž te je godinama bio percipiran kao sinonim za slobodu i demokraciju. S takvim idealima odrastale su generacije diljem svijeta - izuzev onih direktno pogođenih američkim imperijalizmom, dakako, no, njihov gnjev nije se niti mogao čuti niti se, ako bi se slučajno i čuo, interpretirao u izvornom obliku.

Kada je, primjerice, SAD počeo svoju kampanju fizičkog probijanja na iračko naftno "tržište" početkom 90-ih godina, javnost Zapada je bez gotovo ikakve rezerve stajala iza američkih odluka slaveći obračun dobra (SAD, Zapad, NATO, demokracija) protiv zla (režim Saddama Husseina).

Tko je znao pozadinu američkog napada tada? Rijetki. Tko je znao da je upravo SAD 10-ak godina ranije doslovno nahuškao svog tada saveznika Husseina da pokrene brutalan rat protiv Irana kako bi se u krvi ugušila mlada Iranska revolucija? Tko zna da je osakaćeni Saddam nakon tog rata okupirao Kuvajt kako bi se namirio za ratne troškove smatrajući kako je upravo za to dobio zeleno svijetlo od SAD-a?

Tko je znao da su kasnije američke sankcije prema Iraku odnijele vjerojatno više žrtava od svih ratnih tragedija na prostoru Iraka zadnjih nekoliko desetljeća?

Nije se znalo ništa. O SAD-u se znalo, kod većine, ono što se znalo u filmovima američke produkcije. Mase su odrastale gledajući Top Gun.

No, dogodila su se dva kritična događaja koja će početi proces savijanja percepcije o američkom pozitivnom utjecaju na ostatak svijeta. Kao prvo, desio se Internet - široke mase sada ne samo da su mogle doći do relevantnih podataka vezanih uz današnjicu već i uz prošle događaje. Dakako, dolaskom Interneta došlo je i do gomilanja beskonačne količine loših, netočnih, ideološki obojenih i potpuno apsurdnih informacija.

Internetski informacijski prostor jest zagušen, u to nema sumnje. Na Internetu operiraju osobe i entiteti koji se mogu opisati kao ideološki ratnici, profesionalni aktivisti, automatski ili poluautomatski trolovi, znalci, neznalice, paranoici, skeptici, revolucionari, reakcionari i duševni bolesnici - da spomenemo samo neke.

Ipak, uz sav sadržaj koji varira od opskurnog do opasnog, Internet ipak funkcionira po principu knjižnice, a to znači da pojedinac ima slobodnu volju birati sadržaj koji će ga zanimati. Nema sumnje da u klasičnoj knjižnici svakako može naići na knjige koje vrijeđaju logiku i zdravi razum, no isto tako možete pronaći vrhunske sadržaja od književnosti, pjesništva pa do povijesnih i geopolitičkih analiza.

Internet je živo tijelo, demokracija u pravom smislu riječi (pitanje do kada će biti, no u ovom trenutku većinom još uvijek jest) i na njegovom prostoru ipak djeluju određene nekontrolirane sile koje neumoljivo kvalitetan sadržaj filtriraju i dovode do ciljane publike. Drugim riječima, potraga za istinom danas je jednostavnija, a to predstavlja veliki problem za one koji se boje istine. Za američku vanjsku politiku istina je prokletstvo.

Drugi kritični događaj po poimanje vanjske politike SAD-a bio je napad na New York i Washington 11. rujna 2001. Tada je otvorena Pandorina kutija koja konzistentno ruši imidž SAD-a i danas. No, nije trebalo biti tako, štoviše, nakon samog napada cijeli svijet je stao uz SAD, ali je to na krajnje destruktivan način uprskao (ili iskoristio?) tadašnji predsjednik George W Bush, odnosno vladajuća nomenklatura oko njega (tzv. neo-konzervativci), pokrenuvši dva rata koji su obilježili naše generacije kao što je Rat u Vijetnamu obilježio prethodnu. Agresije na Irak i Afganistan bile su od početka zločinačke operacije širenja američke moći na geostrateški esencijalni prostor Bliskog istoka. To, u kombinaciji sa širenjem Interneta, nagrizlo je američki imidž pravedne sile.

Prije 15 godina, za ostatak svijeta, izbor između Clinton i Trumpa ne bi uopće bio izbor - većina bi glasala za Hillary Clinton bez imalo razmišljanja. Danas to pak više nije slučaj, štoviše, prema rezultatima neslužbene internetske stranice worldwide.vote, "svijet" bi glasao za Trumpa (56%). Rezultati su zanimljivi i pokazuju da stanovnici zemalja diljem svijeta pomno prate ove izbore - tako bi čak 92% Rusa glasalo za Trumpa, jer je Trump lijepo pričao o njihovom predsjedniku, dok bi 75% Kineza pak glasalo za Hillary, što ne čudi kada se uzme u obzir da Trump u svakom govoru ističe kako Kina "ekonomski uništava SAD".

Današnji izbori kulminacija su događanja zadnjih 15 godina ne samo po rezultatima izbora (koji će vjerojatno biti tijesni tkogod da pobijedi) već i po izboru kandidata, naročito republikanskog kandidata.

Donald Trump je živući primjer evolucije anti-establišment široko definirane ideologije bez šturih ideoloških predznaka. Koliko god se nekima činilo čudno da je jedan Trump - građevinski tajkun - predstavnik "anti-establišmenta", on upravo to i jest, odnosno tako ga barem doživljavaju njegovi pristaše. Ukoliko on to ipak nije, a moguće je da nije, onda mu se mora priznati da je zaista vrhunski manipulator izuzetnih govorničkih sposobnosti jer uvjerio je pola SAD-a (i svijeta) da je upravo on točka raskida s tradicionalnom uštogljenom politikom, da je on taj koji će "isušiti močvaru" u Washingtonu.

Zadnji američki izbori - "okršaj" između Baracka Obame i Mitta Romneya - bili su potpuna suprotnost ovima. Bili su "dosadni", bili su debata između dva kandidata koji se zapravo slažu po gotovo svim ključnim stavovima. Romney bi vjerojatno vodio i ekonomiju i vanjsku politiku na isti način kao i Obama.

Dakako, neki će reći kako danas imamo isti slučaj samo je "parada" ovog puta začinjena osebujnim Trumpom, no u konačnici sve je to samo predstava za mase koja ima za cilj stvoriti dojam da istinski izbor zaista postoji. Kakogod, to je sada već u domeni teoretiziranja. Ukoliko odlučimo ne ulaziti u tu domenu ostaju nam samo javne izjave kandidatkinje Clinton i kandidata Trumpa, a ako se vodimo njima onda je riječ o zaista vrlo različitim kandidatima koji drugačije gledaju na vanjsku politiku, na unutrašnju politiku, na ekonomiju, na medije, na migracije, ekologiju itd.

Rezultat izbora svakako će biti zanimljiv, ali postoji još jedan detalj na koji će valjati obratiti pažnju - kako će američka javnost prihvatiti taj rezultat imajući u vidu da imamo kandidate vrlo različitih stavova? Hoće li mirno prihvatiti poraz, hoće li se nakon "praznika demokracije" vratiti svojoj rutini ili će pokušati sve osporiti? Biti će to test za američku demokraciju, test na kojem su brojne države padale, ali SAD nikada nije. No, ovi izbori su, složiti će se mnogi, vrlo drugačijih od svih dosadašnjih.

 

Preneseno sa http://www.advance.hr

U četvrtak, 20. oktobra, pet je godina otkako je ubijen Gadafi. Neko je u raji nekada davno, ranih osamdesetih, kazao kako mu uvijek, kad se pomenu Libija i Gadafi, padne na pamet golf dvica.

Nije trebalo objašnjavati da mu se stari, inženjer, vratio odande pun para, kupio "dvicu" i stalno pravio kombinacije kako bi ponovo tamo. Gdje su škole, bolnice, stanovi za tek vjenčane, struja, poljoprivredno zemljište itd. bili besplatni.

 

Piše Zlatko Dizdarević

Danas, pet godina otkako je "diktator" zvjerski ubijen i izmasakriran u ime, naravno, demokratizacije i ljudskih prava, na pamet mi pada sjajna rečenica napisana u svijetu povodom kultne knjige Naomi Klein Doktrina šoka – Uspon kapitalizma katastrofe. Ta rečenica glasi, "ovo je zastrašujuća priča o tome kako neki mlate novac dok se ostali mlate međusobno... "

Malo je velikih historijskih smradova, hinjski, prevarantski, zločinački i ciljano izvedenih a tako brzo razotkrivenih do kraja kao što je inicijalna laž o tome zašto je i kako je Gadafi ubijen. Pa ipak, jedina posljedica tog razotkrivanja je nastavak iste priče o razaranjima na drugim mjestima po Bliskom istoku. To jest ravnanje terena, fizičko i psihičko, svugdje tamo gdje su pokradeni pokušali dignuti glavu. I opet sve u ime demokracije i ljudskih prava.

U onoj knjizi Naomi Klein brutalno precizno opisuje smisao tzv. Čikaške škole ekonomskog pravovjerja i filozofiju Miltona Friedmana čije se teorije o tome kako slobodno tržište i demokracija kroče ruku pod ruku urušavaju u moru krvi. A oslanjale su se, zapravo, na kolektivnom "pranju mozga" onih što su se mozgom služili. Trebalo je tako osloboditi teren za "mlaćenje novca". Kome nije jasno o čemu se radi, neka se samo prisjeti kako je Friedman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976, glasno tvrdio, uz sve ostalo na istom tragu, kako "Pinochetova vladavina nije nasilno razaranje demokracije, već njegova suprotnost!"

Smisao svega na Bliskom istoku, od Gadafija do danas, jeste pranje mozga svima koji su bili na tragu ekonomskog pa tako sutra i političkog emancipiranja jer su takvi počeli postavljati pitanje pljačke onoga što je njihovo. Praksa i treninzi tog "pranja mozga" ustanovljavani su u tajnim psihijatrijskim klinikama Amerike još uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Programe je nadgledala CIA-e uz pripadajuće agencije. Jedan od prvih realizatora je bio dr. Ewan Cameron. Nagrađivan je zato u kontinuitetu mjestom predsjednika Društva psihijatara Amerike, pa Kanade i konačno Društva psihijatara svijeta. Sve tragom teorije da se pamet i pamćenje mogu pobrisati elektrošokovima, da bi se stvorila slobodna "ploča" na koju se može nadograditi ono što se hoće.

Teorija "šoka" od tada je razvijana do danas. Kada je ubijen Gadafi 2011. godine prvo su rekli da ga je pogodio metak u glavu. I da počinju sloboda i demokracija u Libiji. Američki predsjednik Obama, također dobitnik Nobelove nagrade za mir tačno dvije godine prije zvjerske likvidacije Gadafija (tada je kazao kako to doživljava kao "poziv na akciju") toga dana izjavit će kako je to " historijski trenutak a međunarodna zajednica sada želi da razvije međunarodni poredak u Libiji". Tadašnja ministrica za vanjske poslove Amerike Hillary Clinton ušla je u historiju egzaltiranim uzvikom: "Došli smo, vidjeli smo, i on je mrtav..." Malo kasnija izjava je već malkice uljudnija: "Ubijen je jer je namjeravao da stvori pan-afričku valutu sa zlatnim pokrićem (kontra petro-dolaru), srušen je zbog francuskih interesa u Sjevernoj Africi i Sahelu, ali i zbog novootkrivene nafte u Libiji". Zapad je tada tražio produžetak koncesija za dalju eksploataciju, a ni do tada eksploatirano nije plaćeno.

I ostali iz štaba za brisanje Gadafija s "ploče koju treba promijeniti" su likovali. Američki potpredsjednik J. Biden je kazao: "Oslobodili su se diktatora, sada imaju priliku". N.Sarkozy, dokazano poduprt Gadafijevim novcem u izborima, oduševljen je: "Živio Bengazi, neka dugo živi prijateljstvo između Francuske i Libije". D.Cameron bio je manje egzaltiran, tipično britanski: "Libija je pokazala svijetu da se može svrgnuti diktator i odabrati sloboda..." Naročito uz pomoć Vijeća sigurnosti UN-a i prevarantske rezolucije o No-fly zoni, uz avione osam zemalja NATO-a, plus Saudijske Arabije i Katara. Nijemac G. Vestervele, ministar za vanjske poslove Angele Merkel, uvjeren je kako će "narod Libije moći, nakon decenija diktature, da otvori novo, mirno i demokratsko poglavlje". T. Blair je svašta tu priznao koju godinu kasnije, ali je suština da su mu svi računi u vezi sa Gadafijem, dok je moglo, debelo podebljani.

Pozadina se nije mogla sakriti. Libija je 2007. formirala državni investicioni fond (LIA) koji je raspolagao sa 60-80 milijardi dolara. Istina o ulozi svjetskih banaka, investicijskih fondova, zapadnih državnih trezora, naftnih kompanija itd. koji su de facto raznim mahinacijama "preknjižili" na sebe iz LIA i Libijske Centralne banke do 2011. godine blizu 160 milijardi dolara, pa bili otkriveni, danas ništa ne znači. Pobrisano. Kao i konkretne činjenice o ključnoj ulozi u svemu tome banaka poput Goldman Sachsa, o progutanim paketima investicija u francuskoj Societe General, britanskoj banci HSBC, američkim JPMorgan, Carlyle, Lehman Brothers itd. Šutnja je prekrila i "zamrzavanje" 32 milijarde libijskih dolara u trezoru SAD-a, eto da bi ih Amerikanci "sačuvali".

Niko danas ništa ne govori o tome kako je Gadafi u privatnom razgovoru (sic!) s Blairom, kada su strašne mahinacije otkrivene, kazao 2011. da je "sve ovo kolonizacija i morat će da naoruža ljude da budu spremni za borbu". Samo su dani dijelili ovaj razgovor od britanskog otkazivanja osam ugovora o izvozu oružja u Libiju, od raketa do snajperskih pušaka i opreme za ometanje komunikacija. A u dvije prethodne godine Libija je u EU kupila oružja za 347 miliona dolara.

I bilo je što je bilo. Libija je temeljito razorena u svakom pogledu. Demokracija i ljudska prava ime je pobrisanog svega što je smetalo nastavku pljačke. "Revolucionari" su prebačeni u Siriju.

Tako to treba. Onaj Friedman je za tu ekonomiju koja voli i Pinochea dobio Nobelovu nagradu. I Obama je dobio za mir, i za "akciju". I bi akcija. A H. Clinton je najizglednija nova predsjednica SAD-a jer zna kako se u ime filozofije Friedmana, Goldman Sachsa, Wall Streeta i JPMorgana "dođe, vidi i ubije". I ne dopusti alternativa petro-dolaru. Je li čudo što bi i Sarkozy ponovo za predsjednika.

Uostalom Francuska kao da se i priprema. Evo nam teksta AFP-a iz Tripolija uz ovu petu godišnjicu. U skladu s ulogom Pariza u svemu. Poruka je, ukratko, da je najgore danas u Libiji što eto povremeno nema struje, malo je gotovine u bankama, cijene silno narasle a i neke se milicije tamo tuku... Radi "objektivnog novinarstva" citira se prvo jedna farmaceutkinja koja "mrzi što mora kazati da je prije bilo bolje". I odmah iza nje, mladi arhitekta koji shvata stvari moderno: "Sve je ovo logičan rezultat 42 godine sistematske destrukcije i sabotaže od države..." E baš mudro. A zemlja razvaljena do temelja, ISIL caruje uz plemenske horde, novi diktatori nude spas dok "oslobođena nafta ponovo teče – na Zapad.

Čini se, uz ono nostalgično sjećanje na golfove dvice, da danas nismo blesavi samo mi s takvim uspomenama. Nevjerovatno ali, naivan je bio i Gadafi poručujući Zapadu u posljednjim satima pred očekivanu smrt, doslovce: "Vi ste idioti, kad mene ne bude Mediteran će postati more krvi, ovdje će zavladati teroristi, a milioni izbjeglica preplavit će Evropu..."

Sve sam sigurniji da je naivnost bila u uvjerenju da "idioti" to nisu znali. Naprotiv, to su htjeli, jer to je projekt šoka realiziran u onoj gore, tačno definiranoj brutalnoj realnosti: neki mlate novac dok se ostali mlate međusobno.

 

radiosarajevo.ba

I dok je cijeli svijet pratio sjednicu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda posvećenu humanitarnoj krizi u istočnom Aleppu, ne i zapadnom dijelu grada, koalicija zločinačkog vehabijskog  režima Saudijske Arabije je provela zračne udare u gradu Sani u Jemenu u kojima je ubijeno 140, a ranjeno više stotina civila.

Piše N. Babić

Naime, jučer se ratno zrakoplovstvo ratobornog saudijskog ministra obrane Mohammada bin Salmana, potomka ćoravog beduinskog, kasnije naftnog kralja Ibn Sauda, odlučilo obračunati s jemenskim borcima i provelo niz zračnih udara na prepunu pogrebnu ceremoniju u jemenskom glavnom gradu  kapitala, Sani.

Prema izvorima Ujedinjenih naroda je poginulo je najmanje 140 ljudi, a više od 500 ljudi je ranjeno, prenosi South Front.

Provedeno je najmanje devet zračnih udara na ulici Khamis u južnom dijelu Sane, a prosaudijski izvori navode "kako se vjerojatno radilo o pogrešci".

Izvori jemenskih Houti boraca kažu da je Saudijska Arabija koristile teške bombe protiv jemenskih civilnih objekata, samo kako bi se osvetila za poraze koje trpi na bojnom polju i zbog potpunog neuspjeha agresije na Jemen.

Pogreb na kojem se okupilo mnoštvo ljudi je bio oca ministra unutarnjih poslova jemenske vlade, Jalala Al-Roweishana.

U međuvremenu, neslužbeni izvori govore da se broj žrtava popeo na 450 ubijena. Nema sumnje da će i službeno potvrđeni broj žrtava rasti, jer su brojni ranjeni u kritičnom stanju.

Nakon izvješća o bombardiranju je Bijela kuća je najavila "hitnu" reviziju američke potpore saudijskoj koaliciji koja djeluje u Jemenu, prenosi Reuters.

Međutim, američka izjava izgleda kao zajednički PR, kao i uvijek, a nakon američkog priopćenja je saudijski režim priopćio "kako će provesti internu istragu o incidentu", prenosi The Guardian.

Jučerašnje bombardiranje nije prvo u kojem je stradao ovako veliki broj civila. Unatoč tome, SAD su i dalje glavni dobavljač oružja Saudijske Arabije, ali i neke europske zemlje, poput Velike Britanije i Francuske.

Washington snagama mladom ratobornom princu i saudijskom ministru obrane, Mohammadu bin Salmanu, pruža obilatu obavještajnu podršku i pruža političku podršku akcijama vehabijskog režima u agresiji protiv Jemena.

Jučerašnji zločin je samo dokaz nemoći saudijske vojske, koja na svim bojištima  trpi sramotne poraze od strane Houti boraca i jemenske Republikanske garde, jednog od rodova jemenske vojske koji se u unutarnjem sukobu svrstao na stranu Houti boraca i njihovog vođe Abdula-Malika Badreddina Al-Houthija.

VIDEO -  Saudijski zračni udari u kojima je u Sani u Jemenu ubijeno najmanje 140 civila, a ranjeno više od 500: You Tube

 

 

(altermainstreaminfo.com.hr)