Onoga časa kada je Trump u Rijadu nedavno ponudio tamošnjem kralju Salmanu najsavremenije oružje kojim će ovaj krenuti u odlučni boj navodno protiv terorizma, a zapravo protiv Irana, svakome ko iole nešto zna o zbivanjima u tom svijetu tamo bilo je jasno da je šejtan odnio šalu. Proglasiti Saudijsku Arabiju liderom borbe protiv onoga što sami zdušno proizvode širom Bliskog Istoka ali i šire, ludilo je koje se u koliko-toliko normalnoj politici ne može progutati.

Piše Zlatko Dizdarević

Prodaja Rijadu šanse da može krenuti na Teheran u prvi mah izgledala je čak i pomalo blesava, iako ni naručioci posla ni operativci nisu naivni. Katar je bio prva kolateralna žrtva. Ali, uz Dohu su se uzvrtjeli mnogi tamo u komšiluku i neki podalje – uz Iran i Turska, Rusija, naravno Izrael... Amerikanci odjednom kao zbunjeni pa i nedovoljno "usaglašeni" među sobom. Pentagon odjednom hvali Dohu zbog borbe protiv terorizma (?!), a Bijela kuća, tragom obećane podrške kralju Salmanu koji se Dohe odrekao jer ne mrze dovoljno Iran, i dalje bljuje vatru na Katar.

Naravno, 36 borbenih aviona F-15 vrijednih 12 milijardi dolara, "odjednom" isporučenih Dohi u jeku saudijsko-katarske drame, sve je smirilo u Washingtonu.

Cijela ova priča već je poznata. Kao i svaka druga drama, pogotovo još uvijek neeksplodirana, i ova je počela polako da blijedi. Činilo se, rutina. Trump je eto kao slučajno postigao za sada dovoljan stepen razdora među Arapima, taman onoliko da se oružje može slatko dalje prodavati svima. Zato je, kao, iznenađen otkud to da se tamo toliko svađaju. Za Saudijce se počelo vjerovati kako možda baš i ne mogu s partnerima Katarom – Emiratima, Bahreinom i Egiptom – krenuti na Iran olako. Valja napraviti valjda i neku analizu kuda bi to sve moglo odvesti.

Slutio je ovo, činilo se, i bolesni, poprilično dementni i ne potpuno "funkcionalni" kralj Salman koji je – naivni kažu "iznenada" – prvim nasljednikom proglasio minule srijede svog sina, princa Mohammad bin Salmana (31), do sada zvanično "zamjenika nasljednika". Dosadašnji prvi nasljednik, princ Mohammad bin Nayef (59), rođak kraljev i prvi zamjenik premijera (Kralj u Saudijskoj Arabiji ujedno je formalno i premijer) i ministar za unutrašnje poslove, smijenjen je sa svih funkcija. Shvativši situaciju odmah se poklonio novom prestolonasljedniku i zakleo na vjernost. Isto je uradio i 31 član, od 34, "Saudijskog vijeća odanosti" koje ima zadatak da odobri prijedlog Kralja. Do smrti prethodnog kralja Abdullaha (2015.) i imenovanja njegovog polubrata, sadašnjeg kralja Salmana, izbor nasljednika bio je isključivo u nadležnosti kralja. Kakva im je i kolika kompetencija najbolje pokazuju vijesti što su interno procurile iz diplomatskih krugova u Rijadu koje kažu da su članovi pomenutog Vijeća obaviješteni da moraju doći u palaču Safa u Mekki i pokloniti se novoimenovanom prvom prestolonasljedniku, odmah! Hiljade drugih članova kraljevske familije, razni dvorjani, funkcioneri, uglednici itd. čekali su u redu satima da iskažu privrženost novom "najmoćnijem čovjeku" Saudijske Arabije. Nije slučajno ni što se ova ceremonija prvi put u historiji kraljevine održala baš u svetoj Meki.

U ovoj konstataciji o "najmoćnijem čovjeku" krije se smisao cijele priče započete Trumpovim dolaskom u Rijad minulog maja. Do sada najmlađi ministar za odbranu na Bliskom Istoku, neiskusan a krajnje ambiciozan, beskrajno arogantan i ratoboran, princ je bio zadužen i za ekonomiju zemlje i posebno (neuspješno) za rat u Jemenu, uz mnogo drugih samoprobranih funkcija. Više je od "desne ruke" svog bolesnog oca. Još sa dvanaest godina prisustvovao je sastancima oca koji je tada bio guverner provincije Rijad. Poznato je da se kao tinejdžer počeo naveliko "igrati" trgovinom dionicama i nekretninama. Njegova "agresivna nepredvidivost" na mjestu ministra za odbranu gdje ga je otac imenovao sa 29 godina, zabrinula je lani čak i njemačku obavještajnu službu BND koja je pustila u javnost prilično dramatičnu analizu ocjenjujući ga "političkim kockarom koji destabilizira arapski svijet..." Taj i takav Mohammed bin Salman sada je, de facto, i formalno preuzeo vlast u svoje ruke uz puni blagoslov oca, kralja.

Nije važno što je ovim prvi put promijenjena logika nasljeđivanja koja je važila još od prvog saudijskog kralja. Važno je da princ Salman djeluje onako kako se to od njega jedino i moglo očekivati uz, gle čuda, iznenađenje Trumpa i njegove okoline jer oni, kobajagi, nisu mislili da će to biti baš tako grubo.

Katar je od početka blokade, 5. juna, tražio jasan i precizan odgovor na pitanje – zašto sve ovo i šta Rijad, zapravo, hoće. Državni sekretar SAD-e Rex Tillerson, znajući naravno šta kralj, a zapravo mlađani drčni sin pripremaju, poručio je kako očekuje da "zahtjevi prema Dohi budu razumni i izvodivi..." Samo dan kasnije, evo, stigla je lista od 13 zahtjeva na kojoj je i ukidanje Al Jazeere, prekid diplomatskih odnosa s Iranom, odricanje od "Muslimanske braće", povlačenje turskih vojnika iz Katara itd. Rok za realizaciju, deset dana. Šta poslije toga? Ludilu se kraj ne nazire.

U ovome se čini da je samo reakcija Washingtona bizarnija i pomalo uvredljiva za normalni svijet. Glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert kazala je da - gle čuda - postupci Rijada "bude sumnju oko akcije koju su pokrenule Saudijska Arabija i Emirati (UAE)". Zbunjena Heather kaže: "Sad smo ostali suočeni samo s jednim pitanjem: Da li je akcija stvarno pokrenuta zbog zabrinutosti vezanih uz navodnu katarsku podršku terorizmu, ili je riječ o dugo tinjajućim ljutnjama između zaljevskih zemalja?"

Da nije groteskno, bilo bi jadno. Prvo, američki predsjednik direktno je u Rijadu napao Katar za pomoć terorizmu. Time i ohrabrio histeriju Saudijske Arabije i Emirata, uz druge partnere. I onda obećao Rijadu oružja za 110 milijardi dolara, za početak. Drugo, američki analitičari su, eto, iznenađeni činjenicom ili čak i mogućnošću da između Rijada, Dohe i ostalih tamo ima "tinjajućih ljutnji..." To i ptice na grani znaju. Treće, Trump je podjednako iznenađen što sve ovo "odjednom" vodi do same ivice ratnog sukoba (rok deset dana) a to bi, ko zna, moglo značiti i potpuni haos na Bliskom Istoku. Jasno, sva dešavanja u samo nekoliko sedmica direktno približavaju Teheran, Ankaru pa čak i neke zemlje GCC-a (koji se raspada), uz palestinski Hamas i libanski Hezbollah, konfrontirajući ih sa Saudijskom Arabijom, Emiratima, Egiptom, Bahreinom i posebno Izraelom, da se o nebrojenim terorističkim grupama u regionu i ne govori.

San svakog megaproizvođača oružjem ovako je realiziran. Šta je tu iznenađenje?

Ludilo je počelo. "Poslovna provokacija" Trumpa je uspjela. Ambiciozni komandant histeričnog juriša u Rijadu je imenovan, ultimatum kao upaljač odaslat, diplomate "zbunjene" a UN se pokrio po ušima. Hiljade NGO-a i humanitarnih business misija čekaju k'o zapete puške, teroristi trljaju ruke... Europa opet neće znati o čemu se tu radi, važno je samo da izbjeglice ne krenu u njihovom pravcu. I da Rusi ne iskoriste gužvu, naravno.

Sve ostalo – deja vu!

radiosarajevo.ba

Nekad su o svijetu promišljali političari kojima ovi poput Netanyahua nisu bili ni do koljena

Minule sedmice napunilo se pedeset godina otkako je začeta jedna od najjadnijih priča o takozvanom međunarodnom poretku, a zapravo o svekolikom samozavaravanju povodom tog poretka. U samo šest dana bliskoistočnog »junskog rata« 1967. godine, Izrael je okupirao Zapadnu obalu rijeke Jordan od Hashemitske kraljevine, Gazu od Egipta a Golansku visoravan od Sirije. Nije to bila ni prva ni posljednja okupacija u novijoj istoriji. U krajnjoj liniji čak ne ni najkrvavija pa ipak, obilježila je poluvjekovnu šprdnju sa svjetskom »pravdom« i (ne)sposobnošću planetarnih institucija da se za vlastite zakletve o pravdi izbore.

Piše Zlatko Dizdarević

Od Drugog svjetskog rata do danas, nikada povodom bilo koje okupacije, sukoba, kršenja međunarodnog prava, usvojenih odluka i rezolucija, svijet nije pokazao toliko nemoći, oportunizma, spremnosti na politička i mnoga druga ponižavanja, samozavaravanja i laganja – kao u slučaju takozvanog »Palestinskog pitanja«. Malo je kad neko, uz pomoć moćnog sponzora, toliko uporno pokazivao od šake do lakta cijelom svijetu ismijavajući ga, kao što je to ona izraelska unutar Izraela koja, ponajviše, vlada od pomenutih okupacija juna 1967. godine do danas.

Cijela ta storija opisana je u nebrojenim knjigama, udžbenicima, filmovima, ušla je u enciklopedije, povijest...Tema se rutinski i prigodničarski ponavlja bez efekta, rugajući se elementarnom smislu pravde, istine, politike i svega onoga na čemu završava kao laž o sposobnosti homo politicusa da to bude. Pola vijeka od onih »šest dana« poništilo je u temeljima čak i vrhovni cilj koji su osnivači Izraela, Deklaracijom o neovisnosti, postavili sami sebi: da nova država bude jevrejska i demokratska.

Izrael danas nije samo jevrejska država jer su u njoj tu silom i Palestinci, građani drugog reda. Tamo ih zovu tek – Izraelskim Arapima. Izrael nije ni demokratska država, jer to ne može biti onaj ko pod okupacijom drži, uz stanovnike, i teritoriju koja nije njegova ni po kakvom međunarodnom pravu sem – njegovom vlastitom. Jevreji na okupiranim teritorijama jesu i Jevreji i Izraelci, zahvaljujući prije svega raznim interesima i na Zapadu, ali i među arapskim režimima. Ambasadorica Amerike u UN-u Nikki Haley čak prijetećim tonom upozorava bespogovorno svijet ovih dana da »SAD više nikada neće dopustiti da UN 'maltretiraju' Izrael«. Prijetnja je upućena na sjednici Vijeća UN za ljudska prava, ni manje ni više. Toliko i o poimanju ljudskih i drugih prava u Ujedinjenim narodima.

Mimo ovakvog osjećanja povodom onog juna '67. kada je u šest dana pobjede Izraela poraženo svjetsko dostojanstvo za narednih pola stoljeća, mnogo je epizoda koje kazuju kako se sa takvom logikom tumačenja interesa Izraelaca ne identificiraju svi ni u toj zemlji. Čak i oni što su po definiciji svog posla bili zaduženi da državu čuvaju od svake opasnosti. Zanimljiva je priča o jednom od njih, Carmi Gillonu, ne po »spektakularnosti« već naprotiv, po normalnosti u neuobičajenom kontekstu. Gillon je, naime, od '94. do '96. bio šef Shin Beta, centralne i veoma moćne izralske bezbjednosne agencije, zadužene za unutrašnju sigurnost. Podnio je ostavku na ovu dužnost vodeći se profesionalnim i moralnim principima nakon atentata u Tel Avivu na Jichaka Rabina, izraelskog premijera, u vrijeme kada se činilo da se u rješavanju izraelsko-palestinskog pitanja nazire svjetlo na kraju tunela.

Ovih dana sa Gillonom je Ips-journal.eu objavio intervju, podsjetivši i na rijetko zanimljiv pa i čudovišan film »Gatekeepers« iz 2012. godine u kojem je, pored Carmi Gillona, još pet bivših direktora Shin Beta direktno, u kameru, saželo svoja iskustva »odbrane Izraela«. U pitanju je gorak zaključak šestorke: proizvodnjom terorizma guralo se ciljano u stranu stvaranje palestinske države, kao najboljeg rješenja za dugoročnu sigurnost Izraela. Kažu da su u tome dobili sve bitke, ali nisu rat...

Treba li napominjati koliko su sva šestorica, pripadnici različitih političkih opcija u Izraelu, od desnog Likuda preko Liberala do Laburista, bili rigorozno selektirani temeljem spremnosti da daju sve za odbranu Izraela, da bi na kraju karijera došli do osjećanja o svojevrsnom porazu, neupitno sa stanovišta trajne sigurnosti Izraela.

U pomenutom intervjuu povodom pedesetogodišnjeg salda politike Izraela i jada svjetske politike, Carmi Gillon danas sublimira svoje iskustvo, uz ostalo, ovako: .. Kao mladi vojnik, prije 1987. išli smo u Istočnom Jeruzalemu u diskoteke i plesali zajedno s Palestincima...Ideja o razmjeni »zemlje za mir« bila je logična za mnoge u Izraelu. Problem je bio kako obezbijediti sigurne granice...Niko nije gledao na okupaciju sa moralnog stanovišta...Sigurnost je uvijek bila relevantni argumenat u Izraelu...Za to smo uvijek imali rješenje...Moramo da mijenjamo taj način razmišljanja, da razmišljamo šta je dobro za Izrael, a ne šta je loše za Palestince...Prema današnjem mentalitetu, spremni smo da izgubimo jedno oko ako Palestinci izgube oba. To je suludo... A Netanyahu misli da je ovako sve dobro i da treba samo stvarati impresiju da nam je Iran opasnost...Rukovodioci Mossada i vrh armije ne misle tako...U Izraelu se proizvodi konsenzus oko toga da nema šansi za mir s Palestincima jer oni mrze nas i mi njih...U svemu tome, pa i u odnosima prema rijetkim prijateljima Netanyahu pokazuje da nije državnik nego je tek trećerazredni političar...On mnogo više razmišlja kako će obezbijediti podršku ekstremne desnice u zemlji, nego o istinskim interesima Izraela...Ovdje nema politike, nema liderstva...Danas je u Izraelu najveća nada Donald Trump. Zašto? Zato što on osjeća da ima snage prisiliti Netanyahua da prihvati dogovor. On želi da impresionira svijet obezbjeđujući veliki regionalni »deal« koji će uključiti Sunni Arape – Egipat, Saudijsku Arabiju i Jordan...

Gillon, ne sam u ovakvim razmišljanjima, vjeruje da je solucija »dvije države« i dalje najbolja za sigurnu budućnost Izraela. Za njega pedeset godina nakon »šestodnevnog rata« koji je »sedmim danom« uništio mnoge šanse i za Izrael i za mir u regionu, rješenje postoji. Ono je u povlačenju najvećeg broja Izraelaca iz Istočnog Jeruzalema, kao i ilegalnih kolonista iz naselja s okupiranih teritorija u Izrael, i stavljanje svetog Starog grada pod međunarodnu kontrolu...

Pragmate će pitati – ko će to platiti? Gillon kaže, možda zemlje Zaljeva. Eto prilike Rijadu i sponzorima da kažu kako su istinski doprinijeli oslobađanju Palestine. Šta je u ovome, danas, novo.

Zapravo ništa, sem istine da je ovakva ideja mogla proći prije nekoliko decenija kada je svijet bio drugačiji, politička logika bliža univerzalnim vrijednostima koje su danas samo sjećanje, a Ujedinjene nacije nešto što je imalo smisla i onda budilo nadu. Tada su o svijetu promišljali političari kojima ovi poput Netanyahua i sličnih nisu bili ni do koljena. Velike sile baš i nisu mogle preko malih izaslanika prijetiti UN-u kako »više nikada neće dopustiti da maltretiraju Izrael«. Zapravo da ne maltretiraju Netanyahua. On je njihov igrač, a ne ljudi poput one šestorice iz Shin Beta koji su sigurno bili i ostali bliži iskonskim snovima Izraela, nego profiteri tipa Netanyahua. Njihov Izrael, dugoročno stabilan i miran, »jevrejski i demokratski«, moguć je jedino uz nezavisnu i suverenu Palestinu u granicama prije onih »šest dana« kojima, uz vječitu proizvodnju straha, klaustrofobije, agresija i okupacija, trguju mali politički formati. Svesrdno im pomaže do besmisla rasplinuta birokracija korumpiranih međunarodnih organizacija i administracija. Ova pedesetogodišnjica, njihov je novi rođendan kojeg će »zabrinuto« i kobajagi dostojanstveno a rutinski obilježiti. Sve je to pet decenija trenirano. A onda, idemo dalje, eno Katara, Irana...I Saudijaca, lidera u borbi protiv terorizma?!

Koga briga što su »čuvari kapija« Izraela ispravno shvatili, makar i kasno, da su uspješno čuvali vrata carstva čijoj se sigurnosti, zapravo, prijetilo iznutra mnogo više nego izvana. I što su makar i nakon pedeset godina zakašnjenja, profesionalno upozorili na činjenicu da za ispravku dosadašnjih pogrešnih procjena neće biti novih pola stoljeća. Ma šta o tome mislili zaduženi za »ljudska prava i slobode« po svijetu što evo pet decenija profesionalno pate zbog Palestine.

novilist.hr

O zločinu u Manchesteru kojem ni jedan pridjev nije dovoljan, neki bi mogli napisati knjige. Isto tako sve bi moglo ukratko da se prepiše iz sasvim bliske prošlosti ponovljene više puta. Naravno, svaka je ovakva smrt pojedinačno strašna ali, prate ih i već pomalo iste reakcije. Tako se i povod za njih malo pomalo utapa u već poznato, jasno, za one koji nisu i intimno vezani za žrtve. Smrti koje donose teroristi su okrutne ali, nažalost, i pojednostavljeno njihovo čitanje postaje okrutno. Slučaj Manchestera, s razlogom, dodatno je bolan jer je među žrtvama samoubojice ciljano više djece nego ranije. Mjeriti na bilo koji način taj užas nehumano je.

Piše Zlatko Dizdarević

U što se polako i zapanjujuće navikavamo jesu dani nakon zločina - utrkivanje raznih zvaničnika iz svijeta da se pokažu liderima onih koji izražavaju sućut uz iskazivanje tu odlučne spremnosti za borbu protiv islamskog terorizma. Među njima su, naravno, i oni koji su bujanju terorizma po svijetu silno pomagali, na razne načine. Planski i ciljano. Od ideje o terorizmu kao metodi borbe protiv interesa suprotnih njihovima, potom stvaranja, regrutiranja, obuke i finansiranja novih fanatika ili već formiranih zlikovaca. Rezultat je isti. Tu su, među onima što se zgražavaju, i ugledne organizacije, političke, humanitarne i ostale, razni navodni promotori ljudskih prava, sve do medija pa i časopisa. Recimo i u zemlji koja sebe smatra najvećim borcem protiv terorizma, za slobodu, naravno. Jedan takav časopis, glasoviti, objavio je svojevremeno i tekst u kojem se otvoreno poziva Al Qaeda u pomoć »revolucionarima« u Siriji jer su im potrebni radi bolje i striktnije organizacije, vojnih znanja, discipline, odlučnosti i efikasnosti... A eto, zaboravlja se.

Žrtvama ovo nije pomoglo, niti će. Zlikovcima i onima koji od zločina prave profit, jeste. I ubuduće će. Ništa se tu ne mijenja. Evo i u zemlji koja nije bog zna kako involvirana u geostrateške procese u svijetu mada misli da jeste, ponavljaju u nijansama različite, suštinski bitne tri verzije reakcije na horor u Britaniji. Nisu tu u pitanju tri različita »domaća zadatka« u interpretacijama terorizma sa krajnjim domišljenim ciljem, već naprosto tri vrste profesionalnog refleksa. Tri nivoa promišljanja zanimljivo drugačije pročitana o ovakvim zločinima koji neće prestati, ma kako se svijet opet zaklinjao da hoće. I osvjetljavao komemorativno svjetlima grandiozne objekte, od Ajfelovog tornja do Vijećnice u Sarajevu.

Tri različite nijanse crnog spram izvora terorističkog čina čija kvalifikacija nije upitna su slijedeća: Najrasprostranjeniju kvalifikaciju koja objedinjuje i tumačenje povoda, i naslućenu generalnu pozadinu i time, vjerovatno, temeljnu identifikaciju motiva zločina prihvatio je Novi list naslovom preko cijele prve stranice koji glasi: »Islamistički masakr djece i tinejdžera«. Punto! Naslovi ove vrste, sada rašireno upotrijebljeni po svijetu, mogu imati više uporišta. Glavno je da se precizno, čitko i bez dilema sugerira definitivni zaključak o svemu što se desilo i što je povod i motiv, te proizvede sve ono dalje što treba na tragu tog već usvojenog zaključka. Tu prostora za dodatne analize, alternativno osjećanje i pitanje »zašto« naprosto nema. »Islamistički masakr« i to je to. Protiv djece i tinejdžera. Dovoljno. Nije netačno pa nema ni potrebe za dodatna propitivanja bilo koje vrste. U dosadašnjoj hronologiji pobrojao je tačno sedam najgorih napada, sa preciznim navođenjem broja poginulih i povrijeđenih: Najpoznatiji 11. rujan 2002. u SAD-u; Talačka kriza 2004. u Beslanu, Južna Osetija; Bombaški napadi u Madridu 2004.; Talačka kriza u Moskvi 2002.; Napadi u Parizu 2015.; Kamion u Nici 2016. i napadi u Oslu i Utoyi 2011. godine.

Klasičnih terorističkih napada u Siriji, Iraku, Jemenu, Gazi, prethodno u Libiji nema. To se u svijetu zovu »proljeća«.

Nakon zločina u Machesteru korak dalje ide Večernji list. Tekst je o »mirnim dečkima iz susjedstva«, britanskim državljanima, podjednako francuskim, belgijskim i inim koji su u drugom ili trećem koljenu porijeklom iz arapskih zemalja. O onima koji nisu bili bog zna kakvi muslimani dok ih nije »pokupila« tzv. Islamska država ili neka slična teroristička organizacija kao produžena ruka raznih svjetskih interesa. Primjeri su veoma slični i u slučaju Salaha Abdesalama u Parizu, i braće Bakraoui, bombaša samoubojica iz Bruxellesa kao i braće Kouachi iz drame »Charlie Hebdo«... Evo kao i u slučaju Salmana Abedia iz Manchestera, rođenog u Britaniji od roditelja nekad pristiglih iz Libije. Kažu, volio je nogomet, kafiće, nije puno znao o islamu, bio sitni prestupnik, a onda otišao u Libiju. Ne kaže se šta je tamo vidio kao rezultat provođenja »demokracije« u tzv. »arapskom proljeću«. Nije važno. Tekst se potom, vjerovatno s razlogom, poziva na američkog sociologa Roberta Worchena koji primarno pominje - kao razlog radikalizacije dojučerašnjih »dobrih mladića iz komšiluka« sklonih sitnom kriminalu, kafanama pa i alkoholu – društvenu isključenost i odbačenost, besperspektivnost, potragu za alternativnom vizijom svijeta... Postajali su idelan plijen za lovce na njih po džamijama u Parizu, Bruxellesu, Londonu...
Treći pristup povodom Manchestera relativno je nov. Pokupila ga je Slobodna Dalmacija. Sa strane izgleda tek kao usput. U vrhu stranice, uz sliku Jensa Stoltenberga, ratobornog šefa NATO-a stalno zaduženog za što brže, efikasnije i masovnije širenje organizacije, znakovit je citat: »Brojni saveznici bi željeli da NATO kao takav postane dio koalicije protiv Islamske države. Prije svega jer bi to poslalo snažnu poruku jedinstva, a nju je važno poslati...!«

Do sada se tvrdilo da taj rat baš i nije posao NATO-a.

Na dnu iste stranice, u samom ćošku, kratka je izjava Dr. Daria Kuntića, čovjeka koji dobro zna o čemu govori u ovom slučaju: »Vojska vodi konvencionalni rat, dok je terorizam tipična asimetrična vrsta ratovanja...«

Je li moguće da Stoltenberg ovo ne zna. Nije. Je li moguće da nikome od mnogih što se bave terorizmom koji polako ali sigurno razara stabilnost, mir, samopouzdanje i sreću Evropljana, Amerikanaca i drugih ne pada na pamet da je u pitanju nešto što, i mimo ISIL.-a, Al Qaede i sličnih postaje dubinska socio-patološka pojava čiji virus brzo mutira, širi se a pristigao je dovde dokle je. Neće ga sigurno uništiti frontalnim napadom ni NATO-a jer na »frontu«, na drugoj strani nema armije nakon čijeg će poraza sve biti kako treba. Koju to onda poruku šalje Stoltenberg mimo one da iz drugih razloga NATO mora da je sve veći, brojniji, moderniji i jači a za to trebaju novi novci, novi ljudi, novi impuls vojno-industrijskom kompleksu... A do jučer »dobre komšije« odjednom pomračenih umova rastu i dalje na drugim terenima i civilnim bojištima. Podjednako kao što ni odgovor na sve ovo skupa nije tek u onom »islamizmu« kako ga se ogoljeno tumači, uz zadovoljstvo što je baš tako pročitan. Bez razlike jeli to onaj »islamizam« kojem se poslovno klanja i Trump ovih dana (uz mnoge druge u sličnim situacijama), ili onaj kojeg taj isti »islamizam« surovo gazi okolo po svijetu. Stvar je i složenija a ujedno i jednostavnija od onog što se poteže kao jedini argumenat za terorizam. Nije naodmet makar ponekad sjetiti povodom »analiza« o porijeklu terorizma da su muslimani, kao žrtve tog strašnog krvoločnog i narastajućeg zla, apsolutno i neuporedivo najbrojniji. I ne pale se komemorativna svjetla tim povodom nikada i nigdje.

Od početka organiziranog terorizma u novije doba - a nije počelo 11. rujna u New Yorku već deceniju i više ranije, u Pakistanu, da bi se talibanima »riješio« Afganistan - na najozbiljnijim mjestima gdje se kroji svjetska politika, nije do sada na suštinski način, stručno, naučno, pošteno otvorena rasprava o tome – zašto i otkud terorizam? Da jeste, istinski korjeni cijeloj priči pronašli bi se poprilično daleko od samo jedne vjere, jedne politike, jedne realnosti i jednog interesa. Teroristi su snažna poluga u mehanizmu koji služi mnogim interesima.

Sada je došlo vrijeme da se poraze ISIL i slični, obavili su svoje i pročitani su. Oni će nestati, a zločini terorizma će se nastaviti jer mu se ne dira korijen, motiv postojanja i cilj. Islam danas jeste glavni teren njihove regrutacije, ali ne i osnovna, pogotovo ne i prirodna, samoorganizirana supstanca.

Nije lako danas još uvijek i ovako razmišljati ali, nije loše pokušati, ukoliko se može. Ako ne, onda ništa. Ionako čekamo novu bombu, negdje malo dalje ili – malo bliže. Pa neka tumači kako tko hoće, ili mora.

novilist.hr

U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira...!«  Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ

Piše Zlatko Dizdarević

Kaže nedavno jedan prijatelj, evropski diplomata u Sarajevu, kako nakon svakog razgovora s ozbiljnim ljudima ovdje o BiH zbilji, bude ne osobito zadovoljan pa čak i pomalo deprimiran. Veli, deprimiran je našim pesimizmom, a nezadovoljan što se intimno slaže s većinom procjena, a eto, volio bi da to nije tako.

Zapravo, ljut je što shvata da je i nesvjesno »istreniran« potrebama iz njegove diplomatske centrale, a posebno one iz EU u Bruxellesu, odakle uporno hoće da čuju odavde pozitivne vijesti, ma kakve bile.

Za poštena prikazivanja i objašnjenja ovdašnje ružne realnosti, ispostavlja se da tamo nisu spremni. Tako nekako on to formulira. Razmišljajući o toj njihovoj potrebi da iz raznih razloga, možda čak i s najboljim namjerama lakiraju zbilju u zemlji u kojoj službuju, dođoh do druge, slične a porazne činjenice o »istreniranosti« na ovim prostorima koja nas svakim danom sve više košta.

Riječ je o svojevrsnoj političkoj eutanaziji, odsustvu svake reakcije stanovnika Bosne i Hercegovine čak i u  drastičnim uskraćivanjima elementarnih ljudskih prava, s čime vlasnici njihovih sudbina sada već komotno i mirno računaju.

"Poznajem psihologiju radnika, neće biti nemira"

Sjajna ilustracija ovoga je u jednoj naoko usputnoj, reklo bi se benignoj izjavi premijera Vlade Federacije BiH Fadila Novalića u sasvim ležernoj tv emisiji povodom traumatičnih, egzistencijalnih tema.

U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira...!«  Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ.

Cijela priča o životnoj, političkoj, poslovnoj, moralnoj, egzistencijalnoj realnosti Bosne i Hercegovine mogla bi se nakon ovoga mirno završiti. Što bi kazali na »Peščaniku«, ako vam je dobro, onda ništa!

Proizvođači svekolikog jada  postigli su svoj cilj.  Lopovlucima je uzeto sve što se mogo uzeti, a uništeno ili primitivizmom i neznanjem ili opet lopovlukom. Pogledi halapljivaca okrenuti su prema onome što je ostalo. Naširoko lansirane laži o tim marifetlucima pročitane su.

Samo još  naivni ili budale nasijedaju na uporne reciklirane laži. Ipak, jedan od značajno pozicioniranih igrača u tom sistemu pouzdano zna da protesta opljačkanih, trajno poniženih i degradiranih neće biti. I nije da on to ne zna tek onako. On to kaže jer »ima iskustva u radu s radnicima« i baš zato je siguran da neće biti ništa...

Ovom bezobrazluku kojeg entitetski premijer hladno može braniti jer u zbilji ima uporište, može se dodati samo još ono ovdje spomenuto prije dvije sedmice, iz usta sindikalca u studiju, branitelja radnika: »Za Prvi maj u Sarajevu se ne štrajka jer je produženi praznik, pa nema radnika...«

Tri su aspekta drame u Bosni i Hercegovini u kojoj se stanje radikalno pogoršava iz dana u dan.  Prvi dio priče odnosi se na proizvođače sunovrata, dakle na one koji bi se u iole pristojnijem kontekstu nazvali oligarhijom.

Ovdje za to nema uporišta jer taj pojam ipak pripada nekome ko nečim i na neki način vlada. U BiH se teško može kazati da neko nečim od onih »gore« vlada, mimo onoga što je predmet lične, partijske i familijarne grabeži i interesa.    

Drugi dio priče tiče se tzv. međunarodne zajednice, prije svega birokracije Europske unije, koja zarad vlastitih interesa, kombinacija i frustracija, podupire potpuno nepostojeću realnost i imaginarnu sliku o njoj, i insistira na nježnoj slici harmoničnog uspjeha nečega što ne samo da nije uspješno, već najčešće čak i ne postoji. Još su i ljuti na svakoga tko pokuša to da im kaže, uz ostalo što se time ruši »istina« o njima kao proizvođačima naručenog uspjeha-iluzije.

Treći i najtužniji segment storije su pregaženi, opljačkani, obespravljeni i osuđeni na tužni kraj, bivši radnici i nekada sasvim pristojno stojeća srednja klasa. Oni što se danas ponašaju kao žrtve iz ratnih filmova gdje nacisti vode kolonu na streljanje, njih stotine a nacista nekoliko, i nikome na pada na pamet da pruži otpor na bilo kakav način. Imaju egzekutori  »iskustva s njima...«.

Tema o onim prvim, o »vladarima« i njihovim svakodnevnim priljepcima, nije ni o strankama, ni nacijama, ni vjeri i ideologiji. To je priča o ljudima što upravljaju svekolikom političkom realnošću u kojoj, recimo, ni nakon trećeg pokušaja – kažu iz proceduralnih razloga (sic!) – u Parlamentu BiH ne uspijeva proći zahtjev o ukidanju zakonske odredbe prema kojoj  automobili u prometru s rotacijom i pratnjom imaju prednost nad kolima hitne pomoći i vatrogascima ?!

Potpuno je deplasirano analizirati okolnosti u kojima je to tako. Suština je da se povodom ovakve činjenice ne može više razgovarati ne o politici, već ni o elementarnoj ljudskosti i minimumu minimuma socijalne i političke zrelosti, neophodne da se bude predstavnik bilo koga u parlamentu.

Riječ je o tzv. političarima direktno odgovornim za zločin (ne)činjenja koji je natjerao u samo dvije godine sto hiljada mladih, uglavnom obrazovanih ljudi, supstance svakog civiliziranog društva, da nepovratno odu iz zemlje. Njihova mjesta su projektirano zauzeli probrano nesposobni, neobrazovani ali lojalni, gazdama podobni.

Logika je da mandati ovise o »gazdama«

Oni kojima se može vladati igrajući se. Slična tomu je i storija o »političarima« koji ni nakon pet pokušaja ne uspijevaju proturiti set nekakvih zakona kroz Parlament jer su i laici pročitali laž o namjeni novca koji se tim zakonima trebaju namaknuti iz džepova potrošača. Ali, ni nakon totalnog i višekratnog glasačkog poraza u operaciji nezabilježeno silnički guranoj kroz sve moguće procedure, nikome ne pada na pamet staviti gubitnički  mandat na raspolaganje.

Logika je da mandati ovise o »gazdama«, a njima nije u interesu takvo poštenje, uostalom i nepostojeća kategorija kod »izborne većine«. Dokaza o  svekolikoj sprdačini s onim što je moralo biti ozbiljno, profesionalno, makar pristojno ako ne i  primjerno moralno, da o bilo kakvom nivou patriotizma ne govorimo – svakim danom je sve više i više. A ne čudi se više nitko. Gubitnici istrenirani da se ne čude.

Stranci su posebna priča. Na neki čudan način, mnogim promatračima ovdje uglavnom su poput crtanog filma. Nasmijani, veseli i zadovoljni. Što i ne bi, ne puca se više! U vezi s njima uglavnom je sve poznato.

Svojom indolentnošću i tim izvježbanim osmjesima održavaju privid slučajnih vanzemaljaca u našim životima. A mi se navikli na njih. Od njih nitko ozbiljan više ništa ne očekuje, »liderima« su potrebni da imaju na koga prebaciti odgovornost kad zatreba, da se istresu kad im dođe jer ovi neće talasati, to nije optimistički. Služe stranci i kao opravdanje za ono što »liderima« ne paše, ali i da imaju od koga dobiti pohvale i podršku kada im sluti izmicanje tla ispod nogu.

Bili su silno entuzijastični kada je trebalo pogurati svim silama kobajagi »evropski put« BiH, a ni puta ni Evrope na pomolu. Utvrdili su sve moguće uvjete za taj put, priprijetili konsekvencama ako ne bude išlo, zadovoljno pohvalili sve domaćine za trud u pripremi aplikacije za Evropu. Sada kada je jasno da ni pola neophodnog posla ne može da se ugura u rokove postavljene ne zna se kome u »sistemu koordinacije« – nikom ništa.

Divna je formulacija jednog od onih što su pokušali odavde opravdati ne samo blokadu u poslu, već otvorene izjave da od tog posla nema za sada ništa: »Ma nisu važni rokovi, važan je kvalitet urađenog...«

Naravno, nije na domaćem terenu malo onih koji naše drage goste hrane iluzijom da »stvar ide«. Onih što su spremni da na svakom ručku ili večeri po raznim ambasadama i uredima budu optimisti do besvjesti.

Samo nek' nije islamista, Rusa i nove rute za izbjeglice prema – Evropi. To je bitno od nas. Za EU i reforme ćemo lako.

Sve je već istrenirano i rutina.

Ipak, nešto mislim, kad se sve sabere i oduzme, najgore je ono treće. Ono što reče premijer Novalić. A vidim vjeruju mu i ostali jarani iz vrha politike, pa bogami i stranci: »Ne bojim se protesta, poznajem ja njihovu psihologiju...«

U pravu je čovjek. Zna šta je dobar trening. Za sada.

novilist.hr

21. avgusta 2013. godine, u napadu hemijskim oružjem u okolini Damaska, u istočnoj Guti, poginulo je 355, a ranjeno 3.600 osoba. Izvještaj eksperata UN-a naveo je kako je hemijsko oružje upotrijebljeno, ali nije rečeno ko je odgovoran. Postavlja se pitanje: zašto je istraga uopšte sprovedena ako nije rečeno ko je upotrijebio hemijsko oružje?

Međutim, Zapadu to nije bilo važno. Iako su istražitelji utvrđivali činjenice i dokaze, tadašnji američki potpredsjednik Džo Bajden i prije njihovog zaključka rekao je kako "nema sumnje da je sirijska vlada odgovorna za napad." Iako je Karla del Ponte izjavila kako "postoji snažna i konkretna sumnja da su pobunjenici koristili nervni gas“, za Bajdena, Kerija i ostale to nije bilo važno. Odmah se pojavio video sa djecom žrtvama napada, koji su zagovornici vojne intervencije danima ponavljali. Ipak, neki su izrazili sumnju u video: stručnjaci za hemijska oružja, doktor Žan Paskal Zanders i Pola Vaninen uočili su da doktori, koji su pregledavali pacijente, nisu imali zaštitna odijela i respiratore. Istinu o napadu 2013. godine nikada nismo otkrili, kao što nećemo ni sada, nakon napada hemijskim oružjem u Idlibu. Vijest o napadu u Idlibu prvi je objavio Rojters, pozivajući se na Sirijsku opservatoriju za ljudska prava koju predstavlja jedan jedini čovjek, Rami Abdel Rahman, britanski špijun i bivši prodavač donera koji se izležava u Londonu i iz Londona bombarduje svjetsku javnost o događajima u Siriji. Žalosno je da se na vijesti bivšeg prodavača donera hvataju velike svjetske agencije, kao što je Rojters. Ali, to se zove propaganda, u svijetu modernih gebelsa to je potpuno normalno. U oktobru prošle godine, u istrazi Ujedinjenih naroda i Organizacije za zabranu hemijskog oružja, zaključeno je kako su vladine snage koristile hlor kao oružje najmanje tri puta 2014. i 2015. godine. Također, otkriveno je da su militanti ISIL-a koristili iperit, otrov koji izaziva plikove na koži i u plućima. I dok komisija Ujedinjenih naroda istražuje navode o napadu, Sjedinjene Države, Britanija i Francuska odmah su optužile Bašara Asada. Francuski predsjednik Fransoa Oland, kao nekada Džo Bajden, kaže kako su za napad odgovorne sirijske snage. Kako je tako brzo otkrio krivca? Ovako brzo saznao je ko je odgovoran za napade u Parizu 7. januara i 13. novembra 2015. godine.

Oland ne kaže da njegova zemlja, uz ostale zapadne perjanice demokratije, od 2011. aktivno radi na razbijanju Sirije. Olandu, kao i većini upletenih, koji šest godina uništavaju Siriju, treba suditi za ratne zločine. Pod njegovom palicom, a i ostalih zapadnih političara, tzv. “umjereni” pobunjenici, koje su Oland i ostali naoružavali, postali su brutalni kult smrti ISIL. Međutim, Oland nije zločinac, zločinac ne može biti niko sa Zapada zato što Oland i njemu slični imaju ekskluzivno pravo da kažu ko je zločinac. Jedino je njihova istina mjerodavna i Bogom data, jedino se njihovi stavovi ne mogu preispitivati. Za šest godina sirijskog pakla, svi su odgovorni, svi bez izuzetka, od Asada, preko Vašingtona, Moskve, Brisela, Londona, pojedinih arapskih zemalja itd. Svi oni imaju krvave ruke, a najkrvavije imaju uglađena gospoda u skupim kravatama i odijelima, koja iz udobnih fotelja “donose” mir u Siriju. Kada uglađena gospoda u kravatama i odijelima pošalju svoju djecu u pakao bitke, kada njihova djeca na svojoj koži osjete hemijsko oružje, kada njihovoj djeci koža bude otpadala s tijela, kada svoju djecu budu skupljali u dijelovima, bez ruku i nogu, tada im rat neće pasti na pamet, kao ni uvođenje demokratije tamo gdje ih niko nije zvao.

Godinama slušamo iste priče i gledamo iste slike bezbrojnih ubijanja u kojima je svijet dotakao mračne dubine pakla. Ne postoje riječi koje bi opisale sirijski horor. Ne postoje riječi koje bi opisale patnje sirijskih mališana, koji su žrtve bjelosvjetske političke gamadi, bande, zločinaca i gangstera. Ima li veće tuge nego kada čujete da mnoga sirijska djeca kažu kako vole umrijeti jer bi se u tom slučaju mogli mirno igrati na nebu, bez tutnjave aviona i granata. Za stratege krojača novog svjetskog poretka, milioni Sirijaca, i ne samo Sirijaca, samo su brojevi na trakama smrti, ubijanja, razaranja i uništenja. Samo brojevi, i ništa više. Ovaj političarsko zločinački šljam tretira ljude kao najobičniju stoku i pokusne kuniće u svojim političkim laboratorijama. Sada će se ponovo, po stoti put, zgražavati, održavati sjednice i pozivati na prestanak ludila. A ludilo traje šest godina. Ludilo, koje su oni izazvali. Federika Mogerini kaže: „Koliko smo samo puta odavali počast minutom šutnje u ovih 6 godina, koliko smo samo isfrustrirani zbog žrtava, djece i nevinih osoba koje gube živote.“ Gospođa Mogerini trebala je o tome ranije razmišljati i zapitati se šta će proizvesti i zapadna i istočna politika prema Siriji. Ona, i njoj slični, zgražavaju se nad slikama ubijene sirijske djece, glumeći užas, ali, zapravo, spržena sirijska djeca za njih su potpuno nebitna. Njima su bitne pobjede na izborima kako bi se na osnovu “demokratski” dobivenih izbora i dalje zalagali za “mir” i novu i “demokratsku” Siriju koju su osakatili i onesposobili za dugi niz godina.

Oni spašavaju svijet od raznih Asada, isilovaca i ostalih koje su stvorili igrajući svakodnevnu igru smrti i pretvarajući ljude u kolateralnu štetu. Oni su spas civilizacije, oni su svjetlo na kraju tunela, oni se bore protiv sila mraka. Antonio Gutereš, generalni sekretar UN-a, u pravu je kada kaže: “Ostaci međunarodnog ljudskog prava redovno se krše.” Ovo više i nisu ostaci međunarodnog prava, ovo su ruševine na kojima počiva međunarodno pravo, iste ruševine kao što su stotine hiljada srušenih sirijskih kuća ili milioni srušenih i uništenih sirijskih života. Oni, u skupim odijelima, koji na beskrajne sastanke dolaze u mercedesima i koji se guše u najskupljim jelima i šampanjcu, najveća su prijetnja svjetskom miru i sigurnosti. O napadu u Idlibu ništa se neće dokazati. Naime, nijedna međunarodna istražna delegacija ne usudi se stupiti na teritoriju pod kontrolom Al-Nusra Fronta. Međitim, cilj je postignut, nastavlja se agonija Sirije, a protiv Asada udružuju razne grupe. Zbog toga je ovaj napad bio potreban, a slike djece koriste se isključivo u svrhu propagande. Ko se još sjeća djece žrtava napada 2013. godine? Ko zna njihova imena? Niko. Ko će se za godinu ili dvije sjećati djece žrtava napada prije nekoliko dana? Niko

Piše Mladen Marić