Došao je i taj dan - nakon duge i iscrpljujuće kampanje koja zapravo traje godinama (a za Hillary Clinton i desetljećima), stigao je i dan izbora. Danas će američki narod imati priliku birati želi li da njihovu zemlju vodi Hillary Clinton ili Donald Trump. Iako su ankete većinom na strani Hillary Clinton ne može se nipošto isključiti mogućnost Trumpove pobjede, štoviše, neki smatraju da će se za 24 sata od sada pokazati kako su sve ankete zapravo bile pogrešne. Dakako, svako navija za svog kandidata i odbacuje ankete koje mu ne idu u korist, no, činjenica jest da se rezultat ovih izbora nipošto ne može prognozirati s velikom sigurnošću.

Piše D. Marjanović

O kandidatima znamo puno, neki će reći i previše - neki će reći kako je ovo zapravo iscrpljivanje političke sfere SAD-a i ostatka svijeta jer ovo su izbori koji se prate svugdje zbog činjenice da njihovi rezultati utječu na cijeli svijet.

Iako određeni krugovi već godinama predviđaju posrnuće SAD-a kao najveće globalne sile, to se nije dogodilo, a sve dok se ne dogodi američki izbori biti će jedan od najvažnijih događaja po sudbinu svijeta. SAD je i dalje najveća vojna sila svijeta, sila koja duboko u svojoj ideologiji smatra da njihov utjecaj - pa i vojni - mora biti globalan, da to nije imperijalizam već širenje globalne stabilnosti i jedini način da ovaj svijet funkcionira "pozitivno".

Dakako, s takvom pretpostavkom nikada se neće složiti dvije skupine: same žrtve američkog imperijalizma i oni koji prepoznaju imperijalizam mimo upakirane ideologije o tobožnjem širenju mira, dobrote i demokracije. Prvu skupinu SAD proširuje sam djelujući bez prestanaka na stranim frontovima, bez poziva, i uplićući se direktno u strane države, pa i cijele regije, za sirove interese vlastite vanjske politike. No, druga skupina je ona koja zadaje glavobolju dugoročnoj američkoj strategiji.

Ne tako davno biti kritičar američke politike, naročito njene agresivne vanjske politike, značilo je zaista biti na marginama društvenog poimanja stvarnosti. Imperijalizam, odnosno moderne varijacije američkog imperijalizma, razumjeli su samo oni kojima je to razumijevanje istog bio, recimo to tako, hobi. Naravno, tu su i one skupine kod kojih dominira ideološki snažan anti-Amerikanizam, no to je jedna druga skupina kod koje se antagonizam prema SAD-u širi daleko izvan njenih vanjskopolitičkih odluka.

Većina ljudi nije bila u nijednoj od tih skupina. SAD je imao gotovo besprijekoran imidž te je godinama bio percipiran kao sinonim za slobodu i demokraciju. S takvim idealima odrastale su generacije diljem svijeta - izuzev onih direktno pogođenih američkim imperijalizmom, dakako, no, njihov gnjev nije se niti mogao čuti niti se, ako bi se slučajno i čuo, interpretirao u izvornom obliku.

Kada je, primjerice, SAD počeo svoju kampanju fizičkog probijanja na iračko naftno "tržište" početkom 90-ih godina, javnost Zapada je bez gotovo ikakve rezerve stajala iza američkih odluka slaveći obračun dobra (SAD, Zapad, NATO, demokracija) protiv zla (režim Saddama Husseina).

Tko je znao pozadinu američkog napada tada? Rijetki. Tko je znao da je upravo SAD 10-ak godina ranije doslovno nahuškao svog tada saveznika Husseina da pokrene brutalan rat protiv Irana kako bi se u krvi ugušila mlada Iranska revolucija? Tko zna da je osakaćeni Saddam nakon tog rata okupirao Kuvajt kako bi se namirio za ratne troškove smatrajući kako je upravo za to dobio zeleno svijetlo od SAD-a?

Tko je znao da su kasnije američke sankcije prema Iraku odnijele vjerojatno više žrtava od svih ratnih tragedija na prostoru Iraka zadnjih nekoliko desetljeća?

Nije se znalo ništa. O SAD-u se znalo, kod većine, ono što se znalo u filmovima američke produkcije. Mase su odrastale gledajući Top Gun.

No, dogodila su se dva kritična događaja koja će početi proces savijanja percepcije o američkom pozitivnom utjecaju na ostatak svijeta. Kao prvo, desio se Internet - široke mase sada ne samo da su mogle doći do relevantnih podataka vezanih uz današnjicu već i uz prošle događaje. Dakako, dolaskom Interneta došlo je i do gomilanja beskonačne količine loših, netočnih, ideološki obojenih i potpuno apsurdnih informacija.

Internetski informacijski prostor jest zagušen, u to nema sumnje. Na Internetu operiraju osobe i entiteti koji se mogu opisati kao ideološki ratnici, profesionalni aktivisti, automatski ili poluautomatski trolovi, znalci, neznalice, paranoici, skeptici, revolucionari, reakcionari i duševni bolesnici - da spomenemo samo neke.

Ipak, uz sav sadržaj koji varira od opskurnog do opasnog, Internet ipak funkcionira po principu knjižnice, a to znači da pojedinac ima slobodnu volju birati sadržaj koji će ga zanimati. Nema sumnje da u klasičnoj knjižnici svakako može naići na knjige koje vrijeđaju logiku i zdravi razum, no isto tako možete pronaći vrhunske sadržaja od književnosti, pjesništva pa do povijesnih i geopolitičkih analiza.

Internet je živo tijelo, demokracija u pravom smislu riječi (pitanje do kada će biti, no u ovom trenutku većinom još uvijek jest) i na njegovom prostoru ipak djeluju određene nekontrolirane sile koje neumoljivo kvalitetan sadržaj filtriraju i dovode do ciljane publike. Drugim riječima, potraga za istinom danas je jednostavnija, a to predstavlja veliki problem za one koji se boje istine. Za američku vanjsku politiku istina je prokletstvo.

Drugi kritični događaj po poimanje vanjske politike SAD-a bio je napad na New York i Washington 11. rujna 2001. Tada je otvorena Pandorina kutija koja konzistentno ruši imidž SAD-a i danas. No, nije trebalo biti tako, štoviše, nakon samog napada cijeli svijet je stao uz SAD, ali je to na krajnje destruktivan način uprskao (ili iskoristio?) tadašnji predsjednik George W Bush, odnosno vladajuća nomenklatura oko njega (tzv. neo-konzervativci), pokrenuvši dva rata koji su obilježili naše generacije kao što je Rat u Vijetnamu obilježio prethodnu. Agresije na Irak i Afganistan bile su od početka zločinačke operacije širenja američke moći na geostrateški esencijalni prostor Bliskog istoka. To, u kombinaciji sa širenjem Interneta, nagrizlo je američki imidž pravedne sile.

Prije 15 godina, za ostatak svijeta, izbor između Clinton i Trumpa ne bi uopće bio izbor - većina bi glasala za Hillary Clinton bez imalo razmišljanja. Danas to pak više nije slučaj, štoviše, prema rezultatima neslužbene internetske stranice worldwide.vote, "svijet" bi glasao za Trumpa (56%). Rezultati su zanimljivi i pokazuju da stanovnici zemalja diljem svijeta pomno prate ove izbore - tako bi čak 92% Rusa glasalo za Trumpa, jer je Trump lijepo pričao o njihovom predsjedniku, dok bi 75% Kineza pak glasalo za Hillary, što ne čudi kada se uzme u obzir da Trump u svakom govoru ističe kako Kina "ekonomski uništava SAD".

Današnji izbori kulminacija su događanja zadnjih 15 godina ne samo po rezultatima izbora (koji će vjerojatno biti tijesni tkogod da pobijedi) već i po izboru kandidata, naročito republikanskog kandidata.

Donald Trump je živući primjer evolucije anti-establišment široko definirane ideologije bez šturih ideoloških predznaka. Koliko god se nekima činilo čudno da je jedan Trump - građevinski tajkun - predstavnik "anti-establišmenta", on upravo to i jest, odnosno tako ga barem doživljavaju njegovi pristaše. Ukoliko on to ipak nije, a moguće je da nije, onda mu se mora priznati da je zaista vrhunski manipulator izuzetnih govorničkih sposobnosti jer uvjerio je pola SAD-a (i svijeta) da je upravo on točka raskida s tradicionalnom uštogljenom politikom, da je on taj koji će "isušiti močvaru" u Washingtonu.

Zadnji američki izbori - "okršaj" između Baracka Obame i Mitta Romneya - bili su potpuna suprotnost ovima. Bili su "dosadni", bili su debata između dva kandidata koji se zapravo slažu po gotovo svim ključnim stavovima. Romney bi vjerojatno vodio i ekonomiju i vanjsku politiku na isti način kao i Obama.

Dakako, neki će reći kako danas imamo isti slučaj samo je "parada" ovog puta začinjena osebujnim Trumpom, no u konačnici sve je to samo predstava za mase koja ima za cilj stvoriti dojam da istinski izbor zaista postoji. Kakogod, to je sada već u domeni teoretiziranja. Ukoliko odlučimo ne ulaziti u tu domenu ostaju nam samo javne izjave kandidatkinje Clinton i kandidata Trumpa, a ako se vodimo njima onda je riječ o zaista vrlo različitim kandidatima koji drugačije gledaju na vanjsku politiku, na unutrašnju politiku, na ekonomiju, na medije, na migracije, ekologiju itd.

Rezultat izbora svakako će biti zanimljiv, ali postoji još jedan detalj na koji će valjati obratiti pažnju - kako će američka javnost prihvatiti taj rezultat imajući u vidu da imamo kandidate vrlo različitih stavova? Hoće li mirno prihvatiti poraz, hoće li se nakon "praznika demokracije" vratiti svojoj rutini ili će pokušati sve osporiti? Biti će to test za američku demokraciju, test na kojem su brojne države padale, ali SAD nikada nije. No, ovi izbori su, složiti će se mnogi, vrlo drugačijih od svih dosadašnjih.

 

Preneseno sa http://www.advance.hr

U četvrtak, 20. oktobra, pet je godina otkako je ubijen Gadafi. Neko je u raji nekada davno, ranih osamdesetih, kazao kako mu uvijek, kad se pomenu Libija i Gadafi, padne na pamet golf dvica.

Nije trebalo objašnjavati da mu se stari, inženjer, vratio odande pun para, kupio "dvicu" i stalno pravio kombinacije kako bi ponovo tamo. Gdje su škole, bolnice, stanovi za tek vjenčane, struja, poljoprivredno zemljište itd. bili besplatni.

 

Piše Zlatko Dizdarević

Danas, pet godina otkako je "diktator" zvjerski ubijen i izmasakriran u ime, naravno, demokratizacije i ljudskih prava, na pamet mi pada sjajna rečenica napisana u svijetu povodom kultne knjige Naomi Klein Doktrina šoka – Uspon kapitalizma katastrofe. Ta rečenica glasi, "ovo je zastrašujuća priča o tome kako neki mlate novac dok se ostali mlate međusobno... "

Malo je velikih historijskih smradova, hinjski, prevarantski, zločinački i ciljano izvedenih a tako brzo razotkrivenih do kraja kao što je inicijalna laž o tome zašto je i kako je Gadafi ubijen. Pa ipak, jedina posljedica tog razotkrivanja je nastavak iste priče o razaranjima na drugim mjestima po Bliskom istoku. To jest ravnanje terena, fizičko i psihičko, svugdje tamo gdje su pokradeni pokušali dignuti glavu. I opet sve u ime demokracije i ljudskih prava.

U onoj knjizi Naomi Klein brutalno precizno opisuje smisao tzv. Čikaške škole ekonomskog pravovjerja i filozofiju Miltona Friedmana čije se teorije o tome kako slobodno tržište i demokracija kroče ruku pod ruku urušavaju u moru krvi. A oslanjale su se, zapravo, na kolektivnom "pranju mozga" onih što su se mozgom služili. Trebalo je tako osloboditi teren za "mlaćenje novca". Kome nije jasno o čemu se radi, neka se samo prisjeti kako je Friedman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976, glasno tvrdio, uz sve ostalo na istom tragu, kako "Pinochetova vladavina nije nasilno razaranje demokracije, već njegova suprotnost!"

Smisao svega na Bliskom istoku, od Gadafija do danas, jeste pranje mozga svima koji su bili na tragu ekonomskog pa tako sutra i političkog emancipiranja jer su takvi počeli postavljati pitanje pljačke onoga što je njihovo. Praksa i treninzi tog "pranja mozga" ustanovljavani su u tajnim psihijatrijskim klinikama Amerike još uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Programe je nadgledala CIA-e uz pripadajuće agencije. Jedan od prvih realizatora je bio dr. Ewan Cameron. Nagrađivan je zato u kontinuitetu mjestom predsjednika Društva psihijatara Amerike, pa Kanade i konačno Društva psihijatara svijeta. Sve tragom teorije da se pamet i pamćenje mogu pobrisati elektrošokovima, da bi se stvorila slobodna "ploča" na koju se može nadograditi ono što se hoće.

Teorija "šoka" od tada je razvijana do danas. Kada je ubijen Gadafi 2011. godine prvo su rekli da ga je pogodio metak u glavu. I da počinju sloboda i demokracija u Libiji. Američki predsjednik Obama, također dobitnik Nobelove nagrade za mir tačno dvije godine prije zvjerske likvidacije Gadafija (tada je kazao kako to doživljava kao "poziv na akciju") toga dana izjavit će kako je to " historijski trenutak a međunarodna zajednica sada želi da razvije međunarodni poredak u Libiji". Tadašnja ministrica za vanjske poslove Amerike Hillary Clinton ušla je u historiju egzaltiranim uzvikom: "Došli smo, vidjeli smo, i on je mrtav..." Malo kasnija izjava je već malkice uljudnija: "Ubijen je jer je namjeravao da stvori pan-afričku valutu sa zlatnim pokrićem (kontra petro-dolaru), srušen je zbog francuskih interesa u Sjevernoj Africi i Sahelu, ali i zbog novootkrivene nafte u Libiji". Zapad je tada tražio produžetak koncesija za dalju eksploataciju, a ni do tada eksploatirano nije plaćeno.

I ostali iz štaba za brisanje Gadafija s "ploče koju treba promijeniti" su likovali. Američki potpredsjednik J. Biden je kazao: "Oslobodili su se diktatora, sada imaju priliku". N.Sarkozy, dokazano poduprt Gadafijevim novcem u izborima, oduševljen je: "Živio Bengazi, neka dugo živi prijateljstvo između Francuske i Libije". D.Cameron bio je manje egzaltiran, tipično britanski: "Libija je pokazala svijetu da se može svrgnuti diktator i odabrati sloboda..." Naročito uz pomoć Vijeća sigurnosti UN-a i prevarantske rezolucije o No-fly zoni, uz avione osam zemalja NATO-a, plus Saudijske Arabije i Katara. Nijemac G. Vestervele, ministar za vanjske poslove Angele Merkel, uvjeren je kako će "narod Libije moći, nakon decenija diktature, da otvori novo, mirno i demokratsko poglavlje". T. Blair je svašta tu priznao koju godinu kasnije, ali je suština da su mu svi računi u vezi sa Gadafijem, dok je moglo, debelo podebljani.

Pozadina se nije mogla sakriti. Libija je 2007. formirala državni investicioni fond (LIA) koji je raspolagao sa 60-80 milijardi dolara. Istina o ulozi svjetskih banaka, investicijskih fondova, zapadnih državnih trezora, naftnih kompanija itd. koji su de facto raznim mahinacijama "preknjižili" na sebe iz LIA i Libijske Centralne banke do 2011. godine blizu 160 milijardi dolara, pa bili otkriveni, danas ništa ne znači. Pobrisano. Kao i konkretne činjenice o ključnoj ulozi u svemu tome banaka poput Goldman Sachsa, o progutanim paketima investicija u francuskoj Societe General, britanskoj banci HSBC, američkim JPMorgan, Carlyle, Lehman Brothers itd. Šutnja je prekrila i "zamrzavanje" 32 milijarde libijskih dolara u trezoru SAD-a, eto da bi ih Amerikanci "sačuvali".

Niko danas ništa ne govori o tome kako je Gadafi u privatnom razgovoru (sic!) s Blairom, kada su strašne mahinacije otkrivene, kazao 2011. da je "sve ovo kolonizacija i morat će da naoruža ljude da budu spremni za borbu". Samo su dani dijelili ovaj razgovor od britanskog otkazivanja osam ugovora o izvozu oružja u Libiju, od raketa do snajperskih pušaka i opreme za ometanje komunikacija. A u dvije prethodne godine Libija je u EU kupila oružja za 347 miliona dolara.

I bilo je što je bilo. Libija je temeljito razorena u svakom pogledu. Demokracija i ljudska prava ime je pobrisanog svega što je smetalo nastavku pljačke. "Revolucionari" su prebačeni u Siriju.

Tako to treba. Onaj Friedman je za tu ekonomiju koja voli i Pinochea dobio Nobelovu nagradu. I Obama je dobio za mir, i za "akciju". I bi akcija. A H. Clinton je najizglednija nova predsjednica SAD-a jer zna kako se u ime filozofije Friedmana, Goldman Sachsa, Wall Streeta i JPMorgana "dođe, vidi i ubije". I ne dopusti alternativa petro-dolaru. Je li čudo što bi i Sarkozy ponovo za predsjednika.

Uostalom Francuska kao da se i priprema. Evo nam teksta AFP-a iz Tripolija uz ovu petu godišnjicu. U skladu s ulogom Pariza u svemu. Poruka je, ukratko, da je najgore danas u Libiji što eto povremeno nema struje, malo je gotovine u bankama, cijene silno narasle a i neke se milicije tamo tuku... Radi "objektivnog novinarstva" citira se prvo jedna farmaceutkinja koja "mrzi što mora kazati da je prije bilo bolje". I odmah iza nje, mladi arhitekta koji shvata stvari moderno: "Sve je ovo logičan rezultat 42 godine sistematske destrukcije i sabotaže od države..." E baš mudro. A zemlja razvaljena do temelja, ISIL caruje uz plemenske horde, novi diktatori nude spas dok "oslobođena nafta ponovo teče – na Zapad.

Čini se, uz ono nostalgično sjećanje na golfove dvice, da danas nismo blesavi samo mi s takvim uspomenama. Nevjerovatno ali, naivan je bio i Gadafi poručujući Zapadu u posljednjim satima pred očekivanu smrt, doslovce: "Vi ste idioti, kad mene ne bude Mediteran će postati more krvi, ovdje će zavladati teroristi, a milioni izbjeglica preplavit će Evropu..."

Sve sam sigurniji da je naivnost bila u uvjerenju da "idioti" to nisu znali. Naprotiv, to su htjeli, jer to je projekt šoka realiziran u onoj gore, tačno definiranoj brutalnoj realnosti: neki mlate novac dok se ostali mlate međusobno.

 

radiosarajevo.ba

I dok je cijeli svijet pratio sjednicu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda posvećenu humanitarnoj krizi u istočnom Aleppu, ne i zapadnom dijelu grada, koalicija zločinačkog vehabijskog  režima Saudijske Arabije je provela zračne udare u gradu Sani u Jemenu u kojima je ubijeno 140, a ranjeno više stotina civila.

Piše N. Babić

Naime, jučer se ratno zrakoplovstvo ratobornog saudijskog ministra obrane Mohammada bin Salmana, potomka ćoravog beduinskog, kasnije naftnog kralja Ibn Sauda, odlučilo obračunati s jemenskim borcima i provelo niz zračnih udara na prepunu pogrebnu ceremoniju u jemenskom glavnom gradu  kapitala, Sani.

Prema izvorima Ujedinjenih naroda je poginulo je najmanje 140 ljudi, a više od 500 ljudi je ranjeno, prenosi South Front.

Provedeno je najmanje devet zračnih udara na ulici Khamis u južnom dijelu Sane, a prosaudijski izvori navode "kako se vjerojatno radilo o pogrešci".

Izvori jemenskih Houti boraca kažu da je Saudijska Arabija koristile teške bombe protiv jemenskih civilnih objekata, samo kako bi se osvetila za poraze koje trpi na bojnom polju i zbog potpunog neuspjeha agresije na Jemen.

Pogreb na kojem se okupilo mnoštvo ljudi je bio oca ministra unutarnjih poslova jemenske vlade, Jalala Al-Roweishana.

U međuvremenu, neslužbeni izvori govore da se broj žrtava popeo na 450 ubijena. Nema sumnje da će i službeno potvrđeni broj žrtava rasti, jer su brojni ranjeni u kritičnom stanju.

Nakon izvješća o bombardiranju je Bijela kuća je najavila "hitnu" reviziju američke potpore saudijskoj koaliciji koja djeluje u Jemenu, prenosi Reuters.

Međutim, američka izjava izgleda kao zajednički PR, kao i uvijek, a nakon američkog priopćenja je saudijski režim priopćio "kako će provesti internu istragu o incidentu", prenosi The Guardian.

Jučerašnje bombardiranje nije prvo u kojem je stradao ovako veliki broj civila. Unatoč tome, SAD su i dalje glavni dobavljač oružja Saudijske Arabije, ali i neke europske zemlje, poput Velike Britanije i Francuske.

Washington snagama mladom ratobornom princu i saudijskom ministru obrane, Mohammadu bin Salmanu, pruža obilatu obavještajnu podršku i pruža političku podršku akcijama vehabijskog režima u agresiji protiv Jemena.

Jučerašnji zločin je samo dokaz nemoći saudijske vojske, koja na svim bojištima  trpi sramotne poraze od strane Houti boraca i jemenske Republikanske garde, jednog od rodova jemenske vojske koji se u unutarnjem sukobu svrstao na stranu Houti boraca i njihovog vođe Abdula-Malika Badreddina Al-Houthija.

VIDEO -  Saudijski zračni udari u kojima je u Sani u Jemenu ubijeno najmanje 140 civila, a ranjeno više od 500: You Tube

 

 

(altermainstreaminfo.com.hr)

Poznati američki filozof, lingvista i pisac Noam Čomski svojevremeno je izjavio kako su "izbori beskorisni zato što narod niko ništa ne pita.“ Nacionalne vlade govore o višim interesima, ali to je vješto stvoreni mit. Glavni cilj nacionalnih vlada jeste uvećanje vlastite moći“, s pravom kaže američki profesor.

Piše Mladen Marić

Šta će se promijeniti nakon novembarskih izbora u SAD? Ništa. Šta će se promijeniti nakon izbora u BiH? Ništa. Može biti samo gore, kao što je gore nakon svakih izbora. U predizbornim kampanjama svih stranaka u svim zemljama, narod se koristi samo kako bi se došlo na vlast. Narod uvijek nasjeda na istu priču. U poštanska sanduča guraju predizborne pamflete, na ulici vuku za rukav agitujući za njihove parole i slogane. Zaista, da li su izbori potrebni? I kakva je korist od izbora?

“...vlada naroda, od naroda i za narod ne nestane s lica Zemlje.“

Ovo je posljednja rečenica iz čuvenog govora Abrahama Linkolna 19. novembra 1863. godine, izgovorena u Getisburgu, na mjestu najkrvavije bitke američkog Građanskog rata. Pade mi na pamet ova rečenica dok sam onako usput pročitao nekoliko predizbornih parola uoči izbora. Mudre misli i parole na svakom ćošku, a na svakoj u glavnoj ulozi njegovo veličanstvo NAROD. Mi smo za narod, za dobrobit naroda, snaga naroda, za bolji život, za stabilnost, život ne čeka, život koji želiš, odaberite uspjeh i ovaj put, mi smo za ovo, mi smo za ono...i tako nas već 20 godina bombarduju istim pričama. Ko još vjeruje ovim demagozima? Nažalost, vjeruju naivni koje hvataju na izlizane fore o patriotizmu. A takva priča uvijek prolazi. 20 godina na ovim prostorima život stoji, život životari. Ali, ovakav život nekome je majka, nekome maćeha. Već 20 godina stranke sa sve tri strane i njihovi „lideri“ sa sve tri strane bore se za narod, odnosno narode. 20 godina obećavaju, obećavaju, obećavaju...A ako ne obećavaju, prijete, ucjenjuju i kabadahijski se ponašaju. Predsjedništvo? Šta je to i kome uopšte treba? Skupštine, parlamenti, vlade...Šta je to i kome uopšte treba?

Treba onima koji sjede u tim institucijama, onima koji zavađaju i ni o čemu se ne mogu dogovoriti. Sastaju se na tajnim ručkovima i večerama, žderu i piju na račun poreskih obveznika i dogovaraju o raznim koalicijama. Ovdje ima više ministara nego u Kini, koja ima 300 puta više stanovnika. I svi se voze bmw-eima, auidijima, imaju tjelohranitelje, sekretarice, naknade za odvojeni život, PR službe... Nakon 20 godina obećavanja o boljem životu, noću voda jedva curi iz slavina...a oni i dalje obećavaju. 20 godina nakon rata, priče se svode o ratu, od ekonomije su važniji viši interesi, prije svega vjerski, politički itd. 20 godina na vlasti se smjenjuju „lideri“, oblače jedan pa drugi politički dres, ali jedno ostaje isto: u većoj ili manjoj mjeri, truju nas nacionalističkim otrovom. Njihov nacionalizam gori je od radijacije iz Černobila i Fukušime, njihova nacionalistička radijacija probija čelik i olovo i ostaje duboko zakopana u ljudskom mozgu. Imaju li imalo stida zapjenjeni „branioci“ nacionalnih interesa? Po čemu će biti zapamćeni, po čemu će ih pamtiti djeca? Hoće li njihova djeca reći: moj otac je mrzio? Zašto uopšte održavati izbore? Sjaši Kurta da uzjaši Murta. Svojom pojavom, retorikom i primitivnom bahatošću, neki od njih kod normalnih ljudi izazivaju gađenje i neviđenu mučninu. A narod k'o narod. Buni se što nema plate, štrajkuje, i opet izabere iste štetočine. Ko su oni da odlučuju u ime milion, dva ili tri miliona ljudi? Ko su oni da odlučuju u moje ime? Kada ih narod izabere na izborima, oni ne sprovode narodnu volju, nego ličnu ili volju svoje stranke. Ali, uvijek se pozivaju na volju naroda. Naravno, pri tome natrpaju džepove familije, sinčića i kćerkica, stričeva, strina, amidžića, dajdžića, bliže i dalje rodbine, a za probleme svog naroda okrive nekog drugog. Ili koriste oprobani recept i igraju na nacionalnu i nacionalističku kartu i patriotizam.

Većina ovdašnje „političke elite“, koja je opanke zamijenila skupim odijelima i iz zaprežnih kola sjela u audije, vodi svoje narode - koji su za njih glasali - to ne treba zaboraviti - u svijetlu budućnost. „Nijedan narod ne može se spasiti sam odvajajući se od drugih. Ili se spašavajmo zajedno, ili zajedno propadnimo.“ Tako je govorio indijski pjesnik Tagore Rabindranath. Izgleda da se oni trude da zajedno propadnemo. Demokratija, šta je to? Pojam demokratija nastao je u staroj Atini u 5. vijeku prije nove ere. Riječ "demokratija" izvedena je iz grčke riječi demos (narod) i kratia (vladati). A gdje to narod vlada, u kojoj zemlji? Ovdje nema demokratije, demokratije nema nigdje u svijetu, demokratija je paravan za bezobzirnu pljačku. Demokratija je postojala u kamenom dobu. Demokratija je kada nesposobni izaberu potkupljene, kao što je rekao njemački filozof Artur Šopenhauer. Ili, kao što je govorio engleski pisac i novinar Džordž Orvel: narod, koji bira korumpirane lažljivce, nije žrtva, on je saučesnik.

Usred rasističkih diskusija u Sjedinjenim Američkim Državama glede napada američke policije na crnačko stanovništvo, predsjednik ove zemlje je rekao da historija afričkih Amerikanaca ima mračne i jasne uglove.

Američki predsjednik Barack Obama je u nacionalnom i kulturnom muzeju SAD-a i Afrike, u Washingtonu, dodao: ''Afroamerikanci su osjetili veliku težinu lanaca i sputavanja, bičevanja i proganjanja, ali su se borili za svoju slobodu, i stali su naspram nepravde. Prvi afroamerički predsjednik SAD-a u historiji ove zemlje, ističe: ''Mi nismo teret na američkim plećima, ili neka mrlja na licu Amerike, mi nismo za sažaljevanje ili dobrotvorne akcije u Americi, već smo punopravni državljani ove zemlje. Trenutno, u Sjedinjenim Američkim Državama, više od bilo kog drugog vremena, nakon borbi pokreta za civilna prava 1950.-ih i 1960.-ih godina, na sceni su rasističke tenzije. Unazad nekoliko godina u mnogim američkim gradovima  svjedoci smo svirepih ubistava na ulicama, a ponekad i nasilnog ponašanja američke policije motiviranog rasizimom protiv crnačkog stanovništva ove zemlje. Isto tako, unatoč podizanju političkog, ekonomskog i socijalnog nivoa izvjesnog broja američke crnačke elite, još uvijek milioni crnačkih porodica su meta nejednakosti, diskriminacije, siromaštva i uskraćivajna prava na obrazovanje.

S druge strane,  kontroverze oko rasne diskriminacije u Sjedinjenim Američkim Državama ponovo izlaze na vidjelo nakon što je bijelac mlađe životne dobi napao na crnačku crkvu u gradu Charleston, u saveznoj državi Južna Karolina, 17. juna, prilikom čega je usmrtio devet osoba. Iako je prošlo više od sedam dana od napada, hiljade Amerikanaca različitih rasa i religija, uključujući i musimane, nastavili su posjećivati crkvu kako bi izrazili svoju solidarnost sa žrtvama napada. Elisa Mary, nekadašnja kršćanka koja je posjećivala ovu crkvu prije prelaska na islam, kaže kako je u tom napadu izgubila neke od svojih prijatelja te da je to jedan od razloga zbog kojih je došla posjetiti crkvu. Međutim, glavni razlog koji ju je naveo da dođe, prema njenim riječima, jeste taj da mržnji bijelaca nisu izloženi samo crnci. Mary pojašnjava kako je dovoljno da ste bijelac koji nije kršćanin pa da budete izloženi zločinima iz mržnje te da se muslimani, bez obzira bili oni bijelci ili crnci, suočavaju s diskriminacijom. Abdullah Smith, student na Univerzitetu Sjeverna Karolina, kaže da je, iako su mu i otac i majka bijelci, suočen s diskriminacijom zbog svoga imena. Smith kaže kako su crnci kroz historiju bili ranjiva skupina u sistemu izgrađenom na diskriminaciji u Sjedinjenim Američkim Državama te je dodao: "No, na meti se ne nalaze jedino crnci. Sa zločinima iz mržnje također su suočeni i muslimani." Hatem Bazian, profesor sa Kalifornijskog univerziteta u Berkliju, kaže: "Koncept ravnopravnosti za bijelce u ovoj državi znači inferiornost svih drugih mimo njih. Naravno, u taj okvir spadaju i muslimani." Bazian je istakao da "mnoge zajednice koje vjeruju u superiornost bijelaca rade na širenju islamofobije, što je u primjetnom porastu nakon izbora Baracka Obame za predsjednika države." Todd Greene, profesor na Univerzitetu Luther, skrenuo je pažnju na aktivnosti lobija neprijateljski usmjerenih protiv muslimana te zajedničke probleme s kojima se podjednako susreću i muslimani i crnci. Greene, autor knjige Strah od islama: islamofobija na Zapadu, kaže da pojedini političari i poznate ličnosti u SAD-u vode kampanje u kojima tvrde da su muslimani izvor opasnosti te da nisu ravnopravni s bijelcima. Istakao je da su muslimani i crnci izloženi diskriminaciji, naročito od snaga sigurnosti, dodavši kako je mogućnost da crnac završi u zatvoru šest puta veća nego kada je riječ o bijelcu. Dodao je kako se "crnci očigledno nalaze na meti američkih sigurnosnih snaga, dok je isti slučaj i s muslimanima, naročito nakon napada 11. septembra 2001. godine".

sahartv