U četvrtak, 20. oktobra, pet je godina otkako je ubijen Gadafi. Neko je u raji nekada davno, ranih osamdesetih, kazao kako mu uvijek, kad se pomenu Libija i Gadafi, padne na pamet golf dvica.

Nije trebalo objašnjavati da mu se stari, inženjer, vratio odande pun para, kupio "dvicu" i stalno pravio kombinacije kako bi ponovo tamo. Gdje su škole, bolnice, stanovi za tek vjenčane, struja, poljoprivredno zemljište itd. bili besplatni.

 

Piše Zlatko Dizdarević

Danas, pet godina otkako je "diktator" zvjerski ubijen i izmasakriran u ime, naravno, demokratizacije i ljudskih prava, na pamet mi pada sjajna rečenica napisana u svijetu povodom kultne knjige Naomi Klein Doktrina šoka – Uspon kapitalizma katastrofe. Ta rečenica glasi, "ovo je zastrašujuća priča o tome kako neki mlate novac dok se ostali mlate međusobno... "

Malo je velikih historijskih smradova, hinjski, prevarantski, zločinački i ciljano izvedenih a tako brzo razotkrivenih do kraja kao što je inicijalna laž o tome zašto je i kako je Gadafi ubijen. Pa ipak, jedina posljedica tog razotkrivanja je nastavak iste priče o razaranjima na drugim mjestima po Bliskom istoku. To jest ravnanje terena, fizičko i psihičko, svugdje tamo gdje su pokradeni pokušali dignuti glavu. I opet sve u ime demokracije i ljudskih prava.

U onoj knjizi Naomi Klein brutalno precizno opisuje smisao tzv. Čikaške škole ekonomskog pravovjerja i filozofiju Miltona Friedmana čije se teorije o tome kako slobodno tržište i demokracija kroče ruku pod ruku urušavaju u moru krvi. A oslanjale su se, zapravo, na kolektivnom "pranju mozga" onih što su se mozgom služili. Trebalo je tako osloboditi teren za "mlaćenje novca". Kome nije jasno o čemu se radi, neka se samo prisjeti kako je Friedman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976, glasno tvrdio, uz sve ostalo na istom tragu, kako "Pinochetova vladavina nije nasilno razaranje demokracije, već njegova suprotnost!"

Smisao svega na Bliskom istoku, od Gadafija do danas, jeste pranje mozga svima koji su bili na tragu ekonomskog pa tako sutra i političkog emancipiranja jer su takvi počeli postavljati pitanje pljačke onoga što je njihovo. Praksa i treninzi tog "pranja mozga" ustanovljavani su u tajnim psihijatrijskim klinikama Amerike još uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Programe je nadgledala CIA-e uz pripadajuće agencije. Jedan od prvih realizatora je bio dr. Ewan Cameron. Nagrađivan je zato u kontinuitetu mjestom predsjednika Društva psihijatara Amerike, pa Kanade i konačno Društva psihijatara svijeta. Sve tragom teorije da se pamet i pamćenje mogu pobrisati elektrošokovima, da bi se stvorila slobodna "ploča" na koju se može nadograditi ono što se hoće.

Teorija "šoka" od tada je razvijana do danas. Kada je ubijen Gadafi 2011. godine prvo su rekli da ga je pogodio metak u glavu. I da počinju sloboda i demokracija u Libiji. Američki predsjednik Obama, također dobitnik Nobelove nagrade za mir tačno dvije godine prije zvjerske likvidacije Gadafija (tada je kazao kako to doživljava kao "poziv na akciju") toga dana izjavit će kako je to " historijski trenutak a međunarodna zajednica sada želi da razvije međunarodni poredak u Libiji". Tadašnja ministrica za vanjske poslove Amerike Hillary Clinton ušla je u historiju egzaltiranim uzvikom: "Došli smo, vidjeli smo, i on je mrtav..." Malo kasnija izjava je već malkice uljudnija: "Ubijen je jer je namjeravao da stvori pan-afričku valutu sa zlatnim pokrićem (kontra petro-dolaru), srušen je zbog francuskih interesa u Sjevernoj Africi i Sahelu, ali i zbog novootkrivene nafte u Libiji". Zapad je tada tražio produžetak koncesija za dalju eksploataciju, a ni do tada eksploatirano nije plaćeno.

I ostali iz štaba za brisanje Gadafija s "ploče koju treba promijeniti" su likovali. Američki potpredsjednik J. Biden je kazao: "Oslobodili su se diktatora, sada imaju priliku". N.Sarkozy, dokazano poduprt Gadafijevim novcem u izborima, oduševljen je: "Živio Bengazi, neka dugo živi prijateljstvo između Francuske i Libije". D.Cameron bio je manje egzaltiran, tipično britanski: "Libija je pokazala svijetu da se može svrgnuti diktator i odabrati sloboda..." Naročito uz pomoć Vijeća sigurnosti UN-a i prevarantske rezolucije o No-fly zoni, uz avione osam zemalja NATO-a, plus Saudijske Arabije i Katara. Nijemac G. Vestervele, ministar za vanjske poslove Angele Merkel, uvjeren je kako će "narod Libije moći, nakon decenija diktature, da otvori novo, mirno i demokratsko poglavlje". T. Blair je svašta tu priznao koju godinu kasnije, ali je suština da su mu svi računi u vezi sa Gadafijem, dok je moglo, debelo podebljani.

Pozadina se nije mogla sakriti. Libija je 2007. formirala državni investicioni fond (LIA) koji je raspolagao sa 60-80 milijardi dolara. Istina o ulozi svjetskih banaka, investicijskih fondova, zapadnih državnih trezora, naftnih kompanija itd. koji su de facto raznim mahinacijama "preknjižili" na sebe iz LIA i Libijske Centralne banke do 2011. godine blizu 160 milijardi dolara, pa bili otkriveni, danas ništa ne znači. Pobrisano. Kao i konkretne činjenice o ključnoj ulozi u svemu tome banaka poput Goldman Sachsa, o progutanim paketima investicija u francuskoj Societe General, britanskoj banci HSBC, američkim JPMorgan, Carlyle, Lehman Brothers itd. Šutnja je prekrila i "zamrzavanje" 32 milijarde libijskih dolara u trezoru SAD-a, eto da bi ih Amerikanci "sačuvali".

Niko danas ništa ne govori o tome kako je Gadafi u privatnom razgovoru (sic!) s Blairom, kada su strašne mahinacije otkrivene, kazao 2011. da je "sve ovo kolonizacija i morat će da naoruža ljude da budu spremni za borbu". Samo su dani dijelili ovaj razgovor od britanskog otkazivanja osam ugovora o izvozu oružja u Libiju, od raketa do snajperskih pušaka i opreme za ometanje komunikacija. A u dvije prethodne godine Libija je u EU kupila oružja za 347 miliona dolara.

I bilo je što je bilo. Libija je temeljito razorena u svakom pogledu. Demokracija i ljudska prava ime je pobrisanog svega što je smetalo nastavku pljačke. "Revolucionari" su prebačeni u Siriju.

Tako to treba. Onaj Friedman je za tu ekonomiju koja voli i Pinochea dobio Nobelovu nagradu. I Obama je dobio za mir, i za "akciju". I bi akcija. A H. Clinton je najizglednija nova predsjednica SAD-a jer zna kako se u ime filozofije Friedmana, Goldman Sachsa, Wall Streeta i JPMorgana "dođe, vidi i ubije". I ne dopusti alternativa petro-dolaru. Je li čudo što bi i Sarkozy ponovo za predsjednika.

Uostalom Francuska kao da se i priprema. Evo nam teksta AFP-a iz Tripolija uz ovu petu godišnjicu. U skladu s ulogom Pariza u svemu. Poruka je, ukratko, da je najgore danas u Libiji što eto povremeno nema struje, malo je gotovine u bankama, cijene silno narasle a i neke se milicije tamo tuku... Radi "objektivnog novinarstva" citira se prvo jedna farmaceutkinja koja "mrzi što mora kazati da je prije bilo bolje". I odmah iza nje, mladi arhitekta koji shvata stvari moderno: "Sve je ovo logičan rezultat 42 godine sistematske destrukcije i sabotaže od države..." E baš mudro. A zemlja razvaljena do temelja, ISIL caruje uz plemenske horde, novi diktatori nude spas dok "oslobođena nafta ponovo teče – na Zapad.

Čini se, uz ono nostalgično sjećanje na golfove dvice, da danas nismo blesavi samo mi s takvim uspomenama. Nevjerovatno ali, naivan je bio i Gadafi poručujući Zapadu u posljednjim satima pred očekivanu smrt, doslovce: "Vi ste idioti, kad mene ne bude Mediteran će postati more krvi, ovdje će zavladati teroristi, a milioni izbjeglica preplavit će Evropu..."

Sve sam sigurniji da je naivnost bila u uvjerenju da "idioti" to nisu znali. Naprotiv, to su htjeli, jer to je projekt šoka realiziran u onoj gore, tačno definiranoj brutalnoj realnosti: neki mlate novac dok se ostali mlate međusobno.

 

radiosarajevo.ba

I dok je cijeli svijet pratio sjednicu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda posvećenu humanitarnoj krizi u istočnom Aleppu, ne i zapadnom dijelu grada, koalicija zločinačkog vehabijskog  režima Saudijske Arabije je provela zračne udare u gradu Sani u Jemenu u kojima je ubijeno 140, a ranjeno više stotina civila.

Piše N. Babić

Naime, jučer se ratno zrakoplovstvo ratobornog saudijskog ministra obrane Mohammada bin Salmana, potomka ćoravog beduinskog, kasnije naftnog kralja Ibn Sauda, odlučilo obračunati s jemenskim borcima i provelo niz zračnih udara na prepunu pogrebnu ceremoniju u jemenskom glavnom gradu  kapitala, Sani.

Prema izvorima Ujedinjenih naroda je poginulo je najmanje 140 ljudi, a više od 500 ljudi je ranjeno, prenosi South Front.

Provedeno je najmanje devet zračnih udara na ulici Khamis u južnom dijelu Sane, a prosaudijski izvori navode "kako se vjerojatno radilo o pogrešci".

Izvori jemenskih Houti boraca kažu da je Saudijska Arabija koristile teške bombe protiv jemenskih civilnih objekata, samo kako bi se osvetila za poraze koje trpi na bojnom polju i zbog potpunog neuspjeha agresije na Jemen.

Pogreb na kojem se okupilo mnoštvo ljudi je bio oca ministra unutarnjih poslova jemenske vlade, Jalala Al-Roweishana.

U međuvremenu, neslužbeni izvori govore da se broj žrtava popeo na 450 ubijena. Nema sumnje da će i službeno potvrđeni broj žrtava rasti, jer su brojni ranjeni u kritičnom stanju.

Nakon izvješća o bombardiranju je Bijela kuća je najavila "hitnu" reviziju američke potpore saudijskoj koaliciji koja djeluje u Jemenu, prenosi Reuters.

Međutim, američka izjava izgleda kao zajednički PR, kao i uvijek, a nakon američkog priopćenja je saudijski režim priopćio "kako će provesti internu istragu o incidentu", prenosi The Guardian.

Jučerašnje bombardiranje nije prvo u kojem je stradao ovako veliki broj civila. Unatoč tome, SAD su i dalje glavni dobavljač oružja Saudijske Arabije, ali i neke europske zemlje, poput Velike Britanije i Francuske.

Washington snagama mladom ratobornom princu i saudijskom ministru obrane, Mohammadu bin Salmanu, pruža obilatu obavještajnu podršku i pruža političku podršku akcijama vehabijskog režima u agresiji protiv Jemena.

Jučerašnji zločin je samo dokaz nemoći saudijske vojske, koja na svim bojištima  trpi sramotne poraze od strane Houti boraca i jemenske Republikanske garde, jednog od rodova jemenske vojske koji se u unutarnjem sukobu svrstao na stranu Houti boraca i njihovog vođe Abdula-Malika Badreddina Al-Houthija.

VIDEO -  Saudijski zračni udari u kojima je u Sani u Jemenu ubijeno najmanje 140 civila, a ranjeno više od 500: You Tube

 

 

(altermainstreaminfo.com.hr)

Poznati američki filozof, lingvista i pisac Noam Čomski svojevremeno je izjavio kako su "izbori beskorisni zato što narod niko ništa ne pita.“ Nacionalne vlade govore o višim interesima, ali to je vješto stvoreni mit. Glavni cilj nacionalnih vlada jeste uvećanje vlastite moći“, s pravom kaže američki profesor.

Piše Mladen Marić

Šta će se promijeniti nakon novembarskih izbora u SAD? Ništa. Šta će se promijeniti nakon izbora u BiH? Ništa. Može biti samo gore, kao što je gore nakon svakih izbora. U predizbornim kampanjama svih stranaka u svim zemljama, narod se koristi samo kako bi se došlo na vlast. Narod uvijek nasjeda na istu priču. U poštanska sanduča guraju predizborne pamflete, na ulici vuku za rukav agitujući za njihove parole i slogane. Zaista, da li su izbori potrebni? I kakva je korist od izbora?

“...vlada naroda, od naroda i za narod ne nestane s lica Zemlje.“

Ovo je posljednja rečenica iz čuvenog govora Abrahama Linkolna 19. novembra 1863. godine, izgovorena u Getisburgu, na mjestu najkrvavije bitke američkog Građanskog rata. Pade mi na pamet ova rečenica dok sam onako usput pročitao nekoliko predizbornih parola uoči izbora. Mudre misli i parole na svakom ćošku, a na svakoj u glavnoj ulozi njegovo veličanstvo NAROD. Mi smo za narod, za dobrobit naroda, snaga naroda, za bolji život, za stabilnost, život ne čeka, život koji želiš, odaberite uspjeh i ovaj put, mi smo za ovo, mi smo za ono...i tako nas već 20 godina bombarduju istim pričama. Ko još vjeruje ovim demagozima? Nažalost, vjeruju naivni koje hvataju na izlizane fore o patriotizmu. A takva priča uvijek prolazi. 20 godina na ovim prostorima život stoji, život životari. Ali, ovakav život nekome je majka, nekome maćeha. Već 20 godina stranke sa sve tri strane i njihovi „lideri“ sa sve tri strane bore se za narod, odnosno narode. 20 godina obećavaju, obećavaju, obećavaju...A ako ne obećavaju, prijete, ucjenjuju i kabadahijski se ponašaju. Predsjedništvo? Šta je to i kome uopšte treba? Skupštine, parlamenti, vlade...Šta je to i kome uopšte treba?

Treba onima koji sjede u tim institucijama, onima koji zavađaju i ni o čemu se ne mogu dogovoriti. Sastaju se na tajnim ručkovima i večerama, žderu i piju na račun poreskih obveznika i dogovaraju o raznim koalicijama. Ovdje ima više ministara nego u Kini, koja ima 300 puta više stanovnika. I svi se voze bmw-eima, auidijima, imaju tjelohranitelje, sekretarice, naknade za odvojeni život, PR službe... Nakon 20 godina obećavanja o boljem životu, noću voda jedva curi iz slavina...a oni i dalje obećavaju. 20 godina nakon rata, priče se svode o ratu, od ekonomije su važniji viši interesi, prije svega vjerski, politički itd. 20 godina na vlasti se smjenjuju „lideri“, oblače jedan pa drugi politički dres, ali jedno ostaje isto: u većoj ili manjoj mjeri, truju nas nacionalističkim otrovom. Njihov nacionalizam gori je od radijacije iz Černobila i Fukušime, njihova nacionalistička radijacija probija čelik i olovo i ostaje duboko zakopana u ljudskom mozgu. Imaju li imalo stida zapjenjeni „branioci“ nacionalnih interesa? Po čemu će biti zapamćeni, po čemu će ih pamtiti djeca? Hoće li njihova djeca reći: moj otac je mrzio? Zašto uopšte održavati izbore? Sjaši Kurta da uzjaši Murta. Svojom pojavom, retorikom i primitivnom bahatošću, neki od njih kod normalnih ljudi izazivaju gađenje i neviđenu mučninu. A narod k'o narod. Buni se što nema plate, štrajkuje, i opet izabere iste štetočine. Ko su oni da odlučuju u ime milion, dva ili tri miliona ljudi? Ko su oni da odlučuju u moje ime? Kada ih narod izabere na izborima, oni ne sprovode narodnu volju, nego ličnu ili volju svoje stranke. Ali, uvijek se pozivaju na volju naroda. Naravno, pri tome natrpaju džepove familije, sinčića i kćerkica, stričeva, strina, amidžića, dajdžića, bliže i dalje rodbine, a za probleme svog naroda okrive nekog drugog. Ili koriste oprobani recept i igraju na nacionalnu i nacionalističku kartu i patriotizam.

Većina ovdašnje „političke elite“, koja je opanke zamijenila skupim odijelima i iz zaprežnih kola sjela u audije, vodi svoje narode - koji su za njih glasali - to ne treba zaboraviti - u svijetlu budućnost. „Nijedan narod ne može se spasiti sam odvajajući se od drugih. Ili se spašavajmo zajedno, ili zajedno propadnimo.“ Tako je govorio indijski pjesnik Tagore Rabindranath. Izgleda da se oni trude da zajedno propadnemo. Demokratija, šta je to? Pojam demokratija nastao je u staroj Atini u 5. vijeku prije nove ere. Riječ "demokratija" izvedena je iz grčke riječi demos (narod) i kratia (vladati). A gdje to narod vlada, u kojoj zemlji? Ovdje nema demokratije, demokratije nema nigdje u svijetu, demokratija je paravan za bezobzirnu pljačku. Demokratija je postojala u kamenom dobu. Demokratija je kada nesposobni izaberu potkupljene, kao što je rekao njemački filozof Artur Šopenhauer. Ili, kao što je govorio engleski pisac i novinar Džordž Orvel: narod, koji bira korumpirane lažljivce, nije žrtva, on je saučesnik.

Usred rasističkih diskusija u Sjedinjenim Američkim Državama glede napada američke policije na crnačko stanovništvo, predsjednik ove zemlje je rekao da historija afričkih Amerikanaca ima mračne i jasne uglove.

Američki predsjednik Barack Obama je u nacionalnom i kulturnom muzeju SAD-a i Afrike, u Washingtonu, dodao: ''Afroamerikanci su osjetili veliku težinu lanaca i sputavanja, bičevanja i proganjanja, ali su se borili za svoju slobodu, i stali su naspram nepravde. Prvi afroamerički predsjednik SAD-a u historiji ove zemlje, ističe: ''Mi nismo teret na američkim plećima, ili neka mrlja na licu Amerike, mi nismo za sažaljevanje ili dobrotvorne akcije u Americi, već smo punopravni državljani ove zemlje. Trenutno, u Sjedinjenim Američkim Državama, više od bilo kog drugog vremena, nakon borbi pokreta za civilna prava 1950.-ih i 1960.-ih godina, na sceni su rasističke tenzije. Unazad nekoliko godina u mnogim američkim gradovima  svjedoci smo svirepih ubistava na ulicama, a ponekad i nasilnog ponašanja američke policije motiviranog rasizimom protiv crnačkog stanovništva ove zemlje. Isto tako, unatoč podizanju političkog, ekonomskog i socijalnog nivoa izvjesnog broja američke crnačke elite, još uvijek milioni crnačkih porodica su meta nejednakosti, diskriminacije, siromaštva i uskraćivajna prava na obrazovanje.

S druge strane,  kontroverze oko rasne diskriminacije u Sjedinjenim Američkim Državama ponovo izlaze na vidjelo nakon što je bijelac mlađe životne dobi napao na crnačku crkvu u gradu Charleston, u saveznoj državi Južna Karolina, 17. juna, prilikom čega je usmrtio devet osoba. Iako je prošlo više od sedam dana od napada, hiljade Amerikanaca različitih rasa i religija, uključujući i musimane, nastavili su posjećivati crkvu kako bi izrazili svoju solidarnost sa žrtvama napada. Elisa Mary, nekadašnja kršćanka koja je posjećivala ovu crkvu prije prelaska na islam, kaže kako je u tom napadu izgubila neke od svojih prijatelja te da je to jedan od razloga zbog kojih je došla posjetiti crkvu. Međutim, glavni razlog koji ju je naveo da dođe, prema njenim riječima, jeste taj da mržnji bijelaca nisu izloženi samo crnci. Mary pojašnjava kako je dovoljno da ste bijelac koji nije kršćanin pa da budete izloženi zločinima iz mržnje te da se muslimani, bez obzira bili oni bijelci ili crnci, suočavaju s diskriminacijom. Abdullah Smith, student na Univerzitetu Sjeverna Karolina, kaže da je, iako su mu i otac i majka bijelci, suočen s diskriminacijom zbog svoga imena. Smith kaže kako su crnci kroz historiju bili ranjiva skupina u sistemu izgrađenom na diskriminaciji u Sjedinjenim Američkim Državama te je dodao: "No, na meti se ne nalaze jedino crnci. Sa zločinima iz mržnje također su suočeni i muslimani." Hatem Bazian, profesor sa Kalifornijskog univerziteta u Berkliju, kaže: "Koncept ravnopravnosti za bijelce u ovoj državi znači inferiornost svih drugih mimo njih. Naravno, u taj okvir spadaju i muslimani." Bazian je istakao da "mnoge zajednice koje vjeruju u superiornost bijelaca rade na širenju islamofobije, što je u primjetnom porastu nakon izbora Baracka Obame za predsjednika države." Todd Greene, profesor na Univerzitetu Luther, skrenuo je pažnju na aktivnosti lobija neprijateljski usmjerenih protiv muslimana te zajedničke probleme s kojima se podjednako susreću i muslimani i crnci. Greene, autor knjige Strah od islama: islamofobija na Zapadu, kaže da pojedini političari i poznate ličnosti u SAD-u vode kampanje u kojima tvrde da su muslimani izvor opasnosti te da nisu ravnopravni s bijelcima. Istakao je da su muslimani i crnci izloženi diskriminaciji, naročito od snaga sigurnosti, dodavši kako je mogućnost da crnac završi u zatvoru šest puta veća nego kada je riječ o bijelcu. Dodao je kako se "crnci očigledno nalaze na meti američkih sigurnosnih snaga, dok je isti slučaj i s muslimanima, naročito nakon napada 11. septembra 2001. godine".

sahartv

"Sila i odlučnost su jedini jezik kojeg Putin razumije, kaže Hillary Clinton, a u Siriji, ako bude izabrana, obvezuje se na daleko ofenzivniju politiku prema toj zemlju, što je najjasniji pokazatelj da još nije odustala od namjere da zavrne šiju ruskom medvjedu. Ali ako kažete Rusima: ​​"Mi ćemo vas obarati", teško ćete vidjeti Putina da će vam odgovoriti: "Dobro, nećemo više letjeti"...

Kao predsjednica, Hillary Clinton je spremna zauzeti puno čvršći stav prema Rusiji od Trumpa, čak i od Obame. Sirijski rat je biti njen prvi test, piše utjecajni američki časopis Foreign Policy.

Prije nego je napustila State Department početkom 2013. godine, Hillary Clinton je napisala predsjedniku Baracku Obami notu o Rusiji u kojoj je stajalo kako se nada za "resetiranjem" odnosa s Moskvom na kraju pokazala pogrešnom. Pozvala je Obamu da krene  "novim kursom" i zauzme žešći stav protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Nakon nekoliko mjeseci je Obamina administracija optužila Moskvu da podupire vladu sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada, koji je uporabom kemijskog oružja prešao "crvenu liniju" Bijele kuće.

Hillary Clinton tvrdi kako je upozorila Obamu da zauzme čvršći stav prema Rusiji i Putinu oko dvije i pol godine prije nego su ruski dužnosnici samo sat vremena prije intervencije u Siriji o pokretanju zračnih udara obavijestili američko veleposlanstvo u Bagdadu.

No, sirijski konflikt je već tada počeo pokazivati da se radi o tektonskom srazu između Sjedinjenih Država i Rusije.

Hillary Clinton je upozorila Obamu da će se odnos između Washingtona i Moskve "vjerojatno prije pogoršati, nego poboljšati", te da bi on morao biti "realan" i svjestan opasnosti koju Putin predstavlja za svoje susjede i svjetski poredak. Bivša američka državna tajnica je to napisala u svojoj monografiji iz 2014. godine, koja je objavljena prije njezine kampanje za predsjednicu države.

"Trebamo stisnuti gumb za pauzu u ovim naporima. Ne smije se biti toliko nestrpljiv da radimo zajedno. Ne treba se ulagivati ​​Putinu s visokom razinom pažnje", rekla je Hillary Clinton, moleći Obamu da otkaže posjet summitu u Moskvi koji se održavao u rujnu.

"Jasno da nas ruska nepopustljivost neće zaustaviti u ostvarenju naših interesa i politike, u Siriji i drugdje. Sila i odlučnost su jedini jezik kojeg Putin razumije", napisala je Hillary Clinton.

Obama je na kraju otkazao taj sastanak, između ostalog i zato što je Putin odobrio azil zviždaču Edwardu Snowdenu, nekada uposleniku američke Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA).

No, Bijela kuća je odbacila ostale savjete Hillary Clinton o zauzimanju žešćeg stava prema Moskvi i uglavnom se usmjerila na rad s osposobljavanjem i opremanjem umjerene sirijske opozicije, nastavlja časopis Foreign Policy.

I sada, dok ona traži da visokim sjajem njenog iskustva u području nacionalne sigurnosti u utrci za predsjednika pretekne republikanskog kandidata Donalda Trumpa, Hillary Clinton se sve više distancira od Obaminih "propusta u vanjskoj politici", tvrdeći kako će ih ona pokušati uravnotežiti, kao što je činila dok je bila državna tajnica.

U prvoj predsjedničkoj debati Demokratske stranke u listopadu prošle godine ona se odmah distancirala od Obame, pozivajući na zonu zabrane leta u Siriji, što su kasnije tražili i mnogi republikanski kandidati.

"Važno je, također, da Sjedinjene Države vrlo jasno Putinu daju do znanja da za nas nije prihvatljivo da u Siriji stvara još više kaosa i bombardira ljude u ime Assada. Mi to ne možemo učiniti, ako ne zauzmemo odlučniji stav", rekla je Hillary Clinton.

Za uvođenje zone zabrane leta, Clinton je rekla: "Ja nikako ne mogu odgonetnuti kojom polugom moramo dovesti Rusiju za stol. Znate, diplomacija nije uvijek idealno rješenje. No, pitanje je kako uravnotežiti rizike."

Na pitanje u kasnijoj raspravi bi li bila spremna zapovjediti obaranje sirijskog ili ruskog zrakoplova, rekla je kako sumnja "da će doći do toga".

Hillary Clinton ima agresivan pristup prema Moskvi i tvrdi da Putin nije pouzdan i mora biti zaustavljen silom.

Što se tiče Sirije, ukoliko bude izabrana,  obvezuje se na daleko ofenzivniju politiku prema toj zemlju, što je najjasniji pokazatelj da još nije odustala od namjere da zavrne šiju ruskom medvjedu, piše američki časopis.

Moskva već vidi poziv Hillary Clinton za uvođenje zone zabrane leta u Siriji kao signal da je spremna ući u rat s Rusijom, jednako kao mnogi stariji republikanski dužnosnici, uključujući i one koji se više slažu s njenim vanjskopolitičkim strategijama od onih Trumpovih.

Podršku joj je dao republikanac, senator Lindsey Graham, koji joj se čak duboko zahvalio za to što govori.

Skeptici kažu da bi politika Hillary Clinton mogla dovesti do još više krvoprolića.

"Ako kažete Rusima: ​​"Mi ćemo vas obarati", teško ćete vidjeti Putina da će vam odgovoriti: "Dobro, nećemo više letjeti", rekao je Stephen F. Cohen, profesor emeritus ruskih studija na Sveučilištu New York i Princeton.

Clintonovu podršku zoni zabrane leta je nazvao samo "etiketom" i sloganom u kampanji gdje se dva kandidata najviše mogu razlikovati po pitanju nacionalne sigurnosti

Tijekom cijele izborne godine govore o tome kako se nositi s Rusijom, a niti Trump, niti Clinton nisu detaljno objasnili svoje planove o politici prema Moskvi. Hillary Clinton je za Foreign Policy odbila komentirati ovo pitanje, a nisu se oglasili ni iz izbornog stožera Donalda Trumpa.

Ali godine iskustva Hillary Clinton, koje sežu u doba koje je uslijedilo odmah nakon Hladnog rata, daju uvid u njen budući pristup krvlju natopljenom sirijskom sukobu i da se, ako ona bude izabrana, sve može preokrenuti u jedan dan.

Ovaj tjedan je propao sirijski sporazum o prekidu vatre, postignut posredstvom Washingtona i Moskve. Ali nakon što su američki vojni dužnosnici i njihovi ruski kolege počeli dijeliti liste meta, što je bio dio sporazuma, američki borbeni zrakoplovi su proveli smrtonosne udare na sirijske položaje u kojima je ubijeno  preko 60 sirijskih vojnika. Američki dužnosnici kažu da su mislili da će ubiti ekstremiste ISIL-a, ali Moskva tvrdi da je to bio namjerni napad na Assadove snage.

U nedjelju je Damask jednostrano prekinuo primirje, iako bombardiranja nikada u potpunosti nisu zaustavljena. U ponedjeljak je u neposrednoj blizini Aleppa uništen humanitarni konvoj Ujedinjenih naroda, a američki dužnosnici kažu da su to učinili ruski zrakoplovi.

Na sastanku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u srijedu je američki državni tajnik John Kerry pozvao Moskvu i Damask da obustave zračne udare i vrate se prekidu vatre, jer je to posljednja prilika za uspjeh.

"Budućnost Sirije visi o tankoj niti i pozivam ovo vijeće da ne odustane", rekao je Kerry, a ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je odgovorio kako "poziva cijelu međunarodnu zajednicu da stane iza najbolje šanse, dok još postoji".

U četvrtak je predsjednik Združenog stožera, general Joseph Dunford, rekao "kako američko zrakoplovstvo treba kontrolirati cijeli zračni prostor u Siriji, ali bi to značilo rat sa Sirijom i Rusijom".

U komentarima prošlog tjedna, Hillary Clinton je jasno rekla da ona, kao i mnogi koji su još uvijek u Obaminoj administraciji, najnovije napore Rusije u pokušajima da ostale uvjeri da pomaže  političkom rješenju sirijske krize vidi kao "cinične".

No, tu je još jedan razlog zašto je Hillary Clinton tako govori. Uz neizbježnu propast najnovijeg primirja, malo je vjerojatno da će Washington i Moskva postići dogovor o Siriji prije nego što američki glasači 8. studenog izaberu svog sljedećeg vrhovnog zapovjednika ili zapovjednicu. Pa ipak, konture i razvoj sukoba u Siriji svaki dan diktiraju budućnost novom predsjedniku, koji će dužnost preuzeti 20. siječnja 2017. godine.

Kako se približava prva rasprava između Hillary Clinton i Trumpa, koja će se održati u ponedjeljak, Rusija ostaje središnji argument kandidatkinje Demokratske stranke u teškoj borbi protiv njezinog republikanskog suparnika.

Za razliku od Hillary, Trump ima godine iskustva s Rusijom i istinski se divi Putinovoj moćnoj taktici, a ima i jake poslovne veze s prijateljima Kremlja, na što Hillary Clinton u svojim izjavama upozorava birače.

Trump sa svoje strane uopće nije komentirao propast primirja, ali svojom karakterističnom dosljednosti u pozivanju Amerike da radi s Rusijom u Siriji prkosi ostatku takozvane vanjske politike "America First".

"Rusija želi pobijediti ISIL jednako kao i mi. Ne bi li bilo divno kad bismo mogli raditi na tome zajedno i poslati ISIL u pakao? Nije li to divna stvar?", rekao je 7. rujna Donald Trump.

Da je Hillary Clinton bila prisutna, vjerojatno bi odgovorila: "Ne baš!"

Hillary Clinton je kao suradnicu uzela Julianne Smith, koja joj vodi radnu skupinu za Europu i Rusiju, a bila je pomoćnica Joa Bidena dok je bio zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost.

Suradnik joj je i Mike McFaul, koji je bio Obamin ambasador u Moskvi.

"Ali, meni je čudno da sporazum o prekidu vatre najavljuju SAD i Rusija, zemlje koje se ne bore međusobno", rekao je Mike McFaul.

Julianne Smith je rekla da jedna od rijetkih preostalih opcija za Siriju, ako sporazum o prekidu vatre ne uspije, može biti zabrana leta koju zagovara Hillary Clinton.

"No, to ne bi nužno značilo obaranje ruskih zrakoplova. Dobar početak za Sjedinjene Države bi bilo prisilno spuštanje sirijskog zrakoplovstva, a Moskva može birati između obrane Damaska i posla s Washingtonom", rekao je McFaul, koji također vodi radnu skupinu Hillary Clinton.

"Odustajem Obame od vlastite "crvene linije" u Siriji Bijela kuća "je stjerana u kut" i tako omogućila Putinu da među stranim silama pokaže svoju snagu", rekao je Leon Aron, direktor ruskih studija na konzervativnom Američkom Institutu Enterprise, inače rođen u Moskvi.

"No, time je u kut stjerana i buduća uprava Hillary Clinton, a zona zabrane leta ne bi bila dovoljna da se zaustavi rat", rekao je Aron, ali je dodao "kako je to ipak nužan prvi korak".

"Ako Putin, Rusija i Sirija i dalje budu izborna tema, očito Trump zapravo radi najbolje što može, jer je to pitanje od kojeg se Hillary Clinton neće moći odmaknuti ni nakon što bude izabrana", rekao je Aron.

U ožujku 2009. je Hillary Clintona na prvi susret s Lavrovom donijela crveni gumb na kojem je pisalo "reset".

Proročanski je na ruskom na latinici greškom napisana riječ "peregruzka", što znači "preopterećenje", a ne "resetiranje". Neko vrijeme se upravo to događalo. Prvo u pitanjima smanjenja zaliha nuklearnog oružja, potom u transportu preko Rusije američkih vojnih zaliha za trupe u Afganistanu, do nametanja sankcija Sjevernoj Koreji i Iranu. No, Obamina administracija je imala relativno dobar radni odnos s Lavrovom i tadašnjim predsjednikom Dmitrijem Medvedevim, piše Foreign Policy.

Sve se počelo mijenjati u 2011. godini, kada se Rusija suzdržala od glasovanja u Vijeću sigurnosti oko potpore zoni zabrane leta u Libiji. Prema nekoliko ljudi iz viske diplomacije, Hillary Clinton je osobno uvjerila Moskvu da operacija nije bila varka za svrgavanje libijskog predsjednika Muammara Gaddafija.

Zatim su se pojavile snimke na kojima se vidi kako SAD podupiru pobunjenike u ubijanju Gaddafija, a Clinton je tada uz osmjeh izjavila: "Došli smo, vidjeli smo, umro je". Time je samo učvrstila nepovjerenje Rusa prema njoj i njezinoj politici.

U 2012. godini, prije nego će Putin ponovno biti izabran za predsjednika, na brojna izvješća o "izbornoj prijevari", Clinton je rekla da Rusi zaslužuju "fer, slobodne i transparentne izbore, na kojima će izabrati odgovornog vođu".

Putin je izravno okrivio Hillary Clinton za poticanje prosvjeda u Rusiji tijekom i poslije izbora.

"Ona određuje ton nekim akterima u našoj zemlji i daje im znak", rekao je tada Putin.

Leon Aron kaže da je resetiranje odnosa oduvijek bili osuđeno na propast.

"Putin je jednostavno zaključio da prednosti rada, čak i u ograničenom partnerstvu sa Sjedinjenim Državama, nisu bile vrijedne troška u smislu domaćeg političkog legitimiteta", rekao je Aron.

Cohen se slaže kako "reset" ne bi radio,  ali iz nekog drugog razloga.

"Među dužnosnicima vanjske politike i stručnjacima u Sjedinjenim Državama sve se svodi na "Putinovo zlo", rekao je Stephen F. Cohen, profesor emeritus ruskih studija na Sveučilištu New York i Princeton.

Na odlaska iz State Departmenta 2013. godine, Clinton je zaključila da je Obama "morao biti spreman na čvršću liniju", kako je napisala u svojoj knjizi u "Teške odluke". Kasnije iste godine, Obama je htio napasti Assada zbog prelaska njegove "crvene linije" i zbog navodnog korištenja kemijskog oružja protiv sirijskih civila.

Hillary Clinton, koji je do tada otišla s dužnosti, predložila je Obami da nagovori jastrebove u Kongresu da odobre uporabu vojne sile u Siriji i da Obama zavrne ruku Putinu.

No, izgledi za odobrenje Kongresa su bili loši. Za nekoliko dana je Kerry nehotice Damasku dao mogućnost da se obrani od napada Washingtona i poručio Assadu da ukloni nedozvoljeni arsenal kemijskog oružja, jer su u Americi vjerovali da će Damask zadržati zalihe.

Taj sporazum je Putinu otvorio put da postane glavni akter na Bliskom istoku, izjavio je Aron.

Stjegonoša Republikanske stranke, senator John McCain, čvrsto je pri stavu da Sjedinjene Države ne trebaju pregovarati s Moskvom. McCain, koji je spreman za ponovnu kandidaturu,  poznat je po svojim oštrim ispadima protiv Rusije, ali je obećao da će podržati Trumpa. On je rekao da više ne čuje da Clinton razgovarati o uspostavi zone zabrane leta u Siriji, što on osobno podržava.

A što se tiče Trumpa? "Nemam pojma koji je njegov pristup prema Rusiji", rekao je McCain.

Profesor Cohen ovu anti-rusku konvergenciju naziva "novim Hladnim ratom u pustinji koju imamo".

Hillary Clinton je rekla "kako nije bila iznenađena kada je Moskva napala Ukrajinu i pripojila Krim i da je taj potez u skladu s Putinovom namjerom da Rusiju ponovo podigne na rang svjetske velesile".

Većina američkih dužnosnika su ujedinjeni u osudi ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom, međutim ulazak Rusije u sirijski sukob su mnogi prihvatili s oprezom.

Prije više od dvije godine, Hillary Clinton je tvrdila da bi Sjedinjene Države, zbog odgovornosti koju snose kao globalni lider, trebale biti više nasilne.

"Ako više ništa ne uradimo u Siriji, postat ćemo sudionici u krvavom zastoju", napisala je Hillary Clinton 2014. To znači da s njom na čelu Sjedinjene Države i njihovi saveznici "neće moći ignorirati sirijski problem", zaključuje Foreign Policy.

Rusija poručuje kako više neće slušati zahtjeve za jednostranim primirjem koje samo jača terorističke skupine 

Što znači sve na što upozorava Foreign Policy, više je nego jasno. Možda je kao odgovor bivšoj državnoj tajnici i mogućoj američkoj predsjednici, ruski ministar Sergej Lavrov, koji inače zagovara diplomatsko rješenje u Siriji, a manje je sklon isključivo vojnom pristupu, danas je rekao na što Rusija u Siriji nikada neće pristati.

Rusija više neće prihvatiti jednostrane korake u Siriji, rekao je Sergej Lavrov i istakao da rusko i sirijsko zrakoplovstvo više neće jednostrano obustavljati posao u Siriji.

"Ako opet bude zahtjeva za jednostranim koracima od strane ruskog i sirijskog ratnog zrakoplovstva i ako nam kažu:  "Dajte nam pauzu od tri ili četiri dana, tako da možemo uvjeriti svu oporbu da se ozbiljno mora odvojiti od Al-Nusra Fronta", ti zahtjevi s naše strane više neće biti uzeti ozbiljno", izjavio je šef ruske diplomacije.

Lavrov je naglasio da je Rusija u više navrata izašla u susret takvim zahtjevima, čak i kada se najavio mir u Aleppu u koordinaciji sa Sjedinjenim Američkim Državama.

"Svaki put smo se uvjerili da su te pauze korištene od pobunjenika, uključujući i Al-Nusra Front, da popune redove i steknu nova oružja", rekao je ruski ministar.

Lavrov je istakao da Rusija ne želi da u Siriji "izbije opći građanski rat, jer u takvim borbama će se izgubiti sve do sada postignuto".

Ne samo to, nego je Moskva poručila da će sama izraditi kartu područja koja drže Al-Nusra Front i njegovi saveznici, što znači da će to biti legitimne mete zračnih udara.

Rusija je spremna pripremiti kartu položaja militanata Al-Nusra Fronta,  najavio je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

"U Ženevi je stvorena skupina koji čine i predstavnici ruske strane, a koji su spremni napraviti mapu položaja Al-Nusra Fronta, tako da nam nitko ne zamjeri svaki put kad napadnemo položaje militanata", rekao je Lavrov.

Po svemu sudeći, ne čekajući na rezultate izbora u Sjedinjenim Državama, treba računati na pojačane vojne aktivnosti ruske i sirijske strane, vjerojatno i ostalih saveznika Damaska, poput Irana, proiranskih milicija iz šire regije i Hezbollaha, jer je sad već svima kristalno jasno da mogućim dolaskom Hillary Clinton na vlast slijedi razdoblje otvorene konfrontacije prije svega s Rusijom, jer "gospođa" Clinton nikada neće dopustiti da u globalnoj areni Moskva bude ravnopravan partner ostalim međunarodnim akterima. Sjedinjenim Državama u prvom redu, koje u viziji Hillary Clinton pod svaku cijenu moraju zadržati status jedine svjetske velesile.

Piše N. Babić

Preuzeto sa altermainstreaminfo.com.hr