Obnovljeni velikosrpski nacionalizam, čijoj militarizaciji, sve uz pokliče "litijaša" i blagoslov Srpske pravoslavne crkve (SPC), svjedočimo i ovih dana na širem prostoru bivše Jugoslavije, ponovo prijeti Bosni i Hercegovini, i tu više nema nikakvih dilema.

Piše: Faruk Vele

Vodeći eksponent te ideologije u Bosni i Hercegovini je već dugo član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, čije secesionističke prijetnje međunarodna zajednica tolerira već skoro deceniju i po.

Otimačina postaje princip
Zajedno sa Draganom Čovićem, liderom HDZBiH, protagonistom pritajenog hrvatskog separatizma, čelnik SNSD-a je odlučan da u djelo sprovede ratne ciljeve srpskog vodstva na čelu sa osuđenim zločincima Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem.

Zato mu i treba destabilizacija, i on je sama njezina srž. Jer kad odlikuješ i slaviš Karadžića i Mladić, onda sigurno ne preporučuješ onima koje predstavljaš – da sade cvijeće.

Zaista, informacije koje dolaze s terene nude mnogo razloga za zabrinutost svih faktora, i građani to trebaju znati. No, prepustimo to nadležnim agencijama.

S druge strane, odbijajući prihvatiti da gledamo urušavanje do sada poznatog međunarodnog poretka, te da, kako to primjećuje Zlatko Dizdarević, "otimačina postaje princip, sila metod, a humanizam besmisleni višak", probosanska politika očekuje reakciju međunarodne zajednice, propuštajući ulogu proaktivnog političkog faktora. To sigurno nije najbolja politika za ovakav trenutak.

Na to upozoravaju i intelektualci u našoj zemlju, ukazujući da bi se iznova moralo podsjetiti na bosanske vrijednosti i viziju Bosne.

Kakva je to Bosna, kako će izgledati, hoće li se prednost dati prirodnim regijama i ekonomskim rješenjima, te na koji način će se suprotstaviti težnjama za etničkim podjelama?

Hoće li tražena rješenja - a rješenja se moraju tražiti - donijeti neki novi Dayton 2 i ima li šta od te ideje? To su samo neke su od dilema...

"Ispravan i logičan pravno-politički put Bosne u kontekstu evropske povijesti jeste put zaokruživanja evropske sekularne i demokratske države-nacije. To znači da Bosna u kontekstu Evrope bude kao i svaka druga evropska država – slobodna država njezinih građana, a ne 'plemenskih' grupa i primitivnih etničko-religijskih politika. Bosna je stvarno nacionalna država njezinih građana", kaže prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i donedavni predsjednik Bošnjačke zajednice kulture (BZK) "Preporod".

Prema njegovim riječima, akcenat se treba staviti na ekonomsku održivost, vladavinu prava i poštivanje zakona, prava građanina, razvoj infrastrukture, poticanje ekološke svijesti i političke svijesti o odanosti svojoj domovini Bosni.

"Etničko-religijska ili kulturno-identitetna pitanja treba ostaviti nauci i kulturnim udruženjima, a građanski život treba regulirati zakonima i javnim moralom. To je građanska država slobodnih ljudi i grupa kojima oni pripadaju. Spram toga etnopolitika i velikodržavni hegemonijski projekti pokušavaju konstruirati narativ o 'dogovorenoj' državi koja je sastavljena od etničkih teritorija koje su to privremeno i prisilno", navodi Lavić.

Ideja Bosne
Prema njegovim riječima, pravno-politički posmatrano u Bosni ne postoje nikakve etničke teritorije neke etničke grupe.

"Radi se o prostoru suverene internacionalno priznate države", konstatira on.

Lavić, također, podržava ideju da se Bosni vrati njezino historijski utemeljeno ime.

"Jedino staro povijesno ime ove zemlje, političke forme i kulturne činjenice jeste Bosna. Ono se čuje hiljadu godina! Tek od 19. stoljeća se uz Bosna dodaje jedna bosanska regija ili pokrajina na jugu. Prirodna je tendencija da se ova zemlja i država zove Bosna i to će se ostvariti", zaključio je Lavić.

Jedno je jasno, Bosni trebaju rješenja i treba ih tražiti na izvorištu. U samoj ideji Bosne, jer upravo je ona - neuništiva!

(radiosarajevo.ba)

Režimi u arapskom svijetu uvijek su vlastite interese stavljali ispred interesa palestinskog naroda

Posljednjih mjesec dana, izraelski čelnici aktivno nastoje postići bliže odnose i saveze s arapskim zemljama, uključujući zaljevske države, ali i Maroko i Sudan. To su države koje su, kako nam kažu, napokon ugledale svjetlo i shvatile da je Izrael, za razliku od Irana, njihov prijatelj a ne neprijatelj. To se predstavlja kao nekakva velika promjena u stavu arapskih režima, koji su naizgled uvijek izbjegavali odnose s Izraelom u interesu obrane Palestinaca. To je uvijek bila fikcija. Većina arapskih vođa 20. stoljeća i vladajuće obitelji održavali su srdačne odnose s Izraelom i, prije njega, cionističkim pokretom.

 Lažni narativ

Lažni narativ otpora predstavljali su i arapski režimi, kao i Izraelci. Širili su taj narativ proizraelski arapski intelektualci, koji tvrde da su njihovi režimi nepravedno odbacili Izrael ili čak išli u rat s njim na zahtjev Palestinaca, a ne u vlastitim nacionalnim i režimskim interesima. Ova linija razmišljanja završava tvrdnjom da je sada, konačno, vrijeme da arapske vlade stave svoje interese ispred Palestinaca, kao da su nekada ranije davale prednost palestinskim interesima. To je nedavno izrazio sudanski vojni zapovjednik Abdel Fattah al-Burhan nakon sastanka s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Ugandi prije dva tjedna. Teško da je to bio prvi takav susret sudanskih i izraelskih dužnosnika. Tajni preludij dogodio se već 1950-ih, kada su Sudanom još vladali Britanci i Egipćani, a stranka Umma nastojala zadobiti izraelsku potporu neovisnosti Sudana.

Nakon neovisnosti, sudanski premijer Abdullah Khalil i Golda Meir, četvrti izraelski premijer, održali su tajni sastanak u Parizu 1957. U 1980-im se sudanski predsjednik Gaafar Nimeiri sastao s Izraelcima i isposlovao da oni transportuju etiopske Židove u Izrael gdje će postati kolonijalnim doseljenicima na palestinskoj zemlji. U novije vrijeme, u siječnju 2016., još sa Omara al-Bashirom na vlasti, ministar vanjskih poslova Ibrahim Ghandour pokušao je ukinuti američke ekonomske sankcije Sudanu nudeći otvaranje formalnih diplomatskih veza s Izraelom. Upitan o svom nedavnom susretu s Netanyahuom i normalizaciji odnosa, Burhanov je odgovor bio da se odnosi s Izraelom temelje na “sigurnosnim i nacionalnim interesima Sudana”, koji su prioritet brpoj jedan. Povijest veza sudanskih vođa s Izraelom izuzetno je jedinstvena. Doista, arapska suradnja s cionističkim pokretom seže sve do samog dolaska cionističkih dužnosnika u Palestinu.

Srčani odnosi

Bilo je to 3. siječnja 1919., dva tjedna prije početka Pariške mirovne konferencije: Emir Faisal Ibn al-Hussein, tada na krtako kralj Hijaza i kasnije irački kralj, potpisao je sporazum s predsjednikom Svjetske cionističke organizacije Chaimom Weizmannom. Faisal je pristao na stvaranje židovske kolonijalne većine u Palestini, u zamjenu za krunu velikog i neovisnog Arapskog kraljevstva u cijeloj Siriji. Dok je Faisal francuskim kolonijalnim preuzimanjem lišen sirijskog prijestolja, propao je i sporazum koji su cionisti iskoristili na Pariškoj mirovnoj konferenciji tvrdeći da su za svoje planove dovođenja doseljenika u Palestinu imali saglasnot arapskih vođa.

Da ne bi bio nadmašen od svoga brata, Emir Abdullah iz Transjordanije započeo je cjeloživotnu suradnju s cionistima, u nadi da će mu dopustiti da bude kralj Palestine i Transjordanije, u okviru čega će ostvariti svoje ciljeve pod svojim kraljevstvom. Ta je suradnja dovela do njegovog atentata 1951. godine. Njegov unuk, jordanski kralj Husein, odobrio je prve tajne sastanke jednog od generala svoje vojske i Izraelaca 1960. godine u Jeruzalemu. Do 1963. godine, on se tajno sastajao s Izraelcima u liječničkoj ordinaciji u Londonu. Do sredine 1970-ih njegovi su se tajni sastanci s izraelskim čelnicima odvijali redovito u Izraelu.

Husseinovo dugo prijateljstvo s izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom (koji je 1948. osobno protjerao palestinsko stanovništvo iz grada Lydde i pokrenuo politiku „polomiti im kosti“ protiv Palestine na Zapadnoj obali i Gazi 1987. godine) bilo je očito tijekom Rabinove sahrane 1994. Opravdanje koje je Husein koristio za svoje tajne kontakte s Izraelcima bilo je očuvanje njegovog prijestolja, povezano s “nacionalnim” interesom Jordana, ugrožavanim od egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera, a kasnije i Palestinske oslobodilačke organizacije.

Saveznici Cionista

Osim hašemitskih prinčeva i kraljeva, libanonska Maronitska crkva, kao i desničarske fašističke maronitske vođe poput falangista, udružili su se s cionistima od sredine 40-ih. Taj se savez nastavlja sve do danas, u interesu uspostavljanja sektaške kršćanske republike u Libanonu, po uzoru na židovsku koloniju doseljenika. Do ranih 1950-ih, tuniski nacionalisti iz stranke Neo Destour (Hizb al Dasturi al Jadid) sastajali su se s izraelskim predstavnicima u Ujedinjenim narodima kako bi im pomogli da dobiju neovisnost od Francuza, prešućujući izraelsku kolonijalnu i doseljeničku narav. Autoritarni čelnik Tunisa Habib Bourguiba održavao je te prijateljske odnose s Izraelom do kraja njegove vladavine 1987. godine.

Šezdesetih godina Izrael je podržao napore Saudijske Arabije u održavanju vladavine imamata u Jemenu protiv republikanaca – Izraelska zračno dopremanje oružja i novca dobro je došlo jemenskim monarhistima. Najtopliji odnosi u Sjevernoj Africi bili su između Izraela i pokojnog marokanskog kralja Hassana II. Dok su se izraelski čelnici sastajali s marokanskim dužnosnicima krajem pedesetih, topli odnosi morali su pričekati dok kralj Hassan ne preuzme prijestolje. Od 1960. godine nadalje, Izraelci su tajnim sporazumima s Marokom prebacili marokanske Židove u doseljeničke kolonije u palestinskoj zemlji.

Marokanska veza

Godine 1963. marokanski ministar Mohamed Oufkir sklopio je sporazum s Izraelcima za obuku marokanskih obavještajnih agenata. Izrael je također pomogao Maroku da prati svoje opozicijske vođe, uključujući Mehdija Ben Barka, kojeg je marokanska obavještajna služba uhapsila i ubila 1965. Kralj Hassan je Yitzhaka Rabina pozvao da 1976. potajno posjeti Maroko. Do 1986. godine više nije bilo razloga za tajnost i Shimon Peres je posjetio Maroko uz veliku javnu pompu. 1994. godine Maroko i Izrael službeno su razmijenili urede za vezu.

U 2018. godini, Benjamin Netanyahu se u UN-u tajno se sastao i razgovarao s marokanskim ministrom vanjskih poslova. U posljednjih nekoliko tjedana Izraelci su ponudili Marokancima pomoć u osiguravanju američkog priznanja suvereniteta Maroka nad Zapadnom Saharom u zamjenu za formalno normaliziranje odnosa Maroka s Izraelom i prihvaćanje takozvanog “sporazuma stoljeća” Donalda Trumpa. Što se, pak, tiče velike ljubavne veze egipatske političke i trgovačke elite s Izraelom, ona je javna još od kraja 1970-ih. Od 1991. godine vidjeli smo izraelske čelnike, dužnosnike i sportaše kako posjećuju većinu zaljevskih zemalja, uključujući Katar, Bahrein, Ujedinjene Arapske Emirate, Oman i potajno Saudijsku Arabiju, ne mareći za otvaranje ureda za vezu ili trgovinu u tim zemljama.

Javni neprijatelj broj jedan

Arapski odnosi s Izraelom, bilo neprijateljski ili prijateljski, nikada nisu bili vođeni interesima palestinskog naroda, već interesima njihovih vlastitith režima, što često pogrešno označavaju kao “nacionalne” interese. Tek se posljednji dio povijesti njihove ljubavi prema Izraelu poklopio od 1991. godine s Madridskom mirovnom konferencijom i Sporazumom iz Osla, koji su palestinsko nacionalno vodstvo i PLO pretvorili u agenciju izraelske vojne okupacije; ovo je dokaz neprekidnih nastojanja Izraela da surađuje s arapskim političkim, poslovnim i intelektualnim elitama. To je ujedno i dokaz koji potvrđuje koliko su te elite bile i jesu podložne kooptiranju.

Iako je Izrael bio uspješan uglavnom među političkim i poslovnim elitama, nije uspio kooptirati arapsku intelektualnu klasu, osim onih koji su bili na platnim spiskovima zaljevskih režima i nevladinih organizacija koje financira Zapad. Još manje je stekao bilo kakvu popularnost među arapskim masama, za koje nacionalni interesi i kolonizacija palestinskih zemalja, za razliku od arapskih režima, uopće nisu razdvojljivi i za koje Izrael ostaje glavni neprijatelj svih Arapa.

(Piše:Joseph Massad/pisjournal)

Nakon „Bijelih kaciga“ i „male Bane Alabed“ ove godine je za Oscara nominiran film „Za Samu“, dobro produciran “dokumentarni” film koji tvrdi da predstavlja stvarnost petogodišnje opsade sirijskog grada Aleppa. Koliko je prijevare u tom predstavljanju? Previše. Sjetite se heroja bolnice Al-Kindi koje su, nakon što su ih zarobili, hladnokrvno pogubili „umjereni pobunjenici“.

Sjetite se nekolicine heroja u Centralnom zatvoru u Aleppu, od kojih je tek njih desetak dočekalo deblokadu objekta. Potom zrakoplovne baze Kweires, gdje je stotinjak vojnika sirijske vojske u okruženju otpor pružao gotovo tri godine, da ne spominjemo tisuće civila koji su stradali u zapadnom dijelu grada od projektila koje su svakodnevno lansirali „umjereni pobunjenici“ koje slavi film „Za Samu“.

Ali degutantna propaganda to ne spominje, već je producirala sat i pol dug film kojeg su režirali Waad Al-Kateab s britanske televizije Kanal 4 i britanski redatelj Edward Watts, a jednoglasno su ga pohvalili glavni mediji i ako dobije ovogodišnjeg Oscara za najbolji dokumentarni film, nemojte se čuditi. Kako ćete u trenutku kada izađe ovaj tekst vjerojatno znati je li film nagrađen ili nije, spomenimo kako zapadni mediji tvrde da film prikazuje „nepristranu sliku sirijskog sukoba“ ili, bolje rečeno, onu stranu priče koja se uklapa zapadni narativ o ratu.

OKUPACIJA ISTOČNOG ALEPPA OD STRANE TERORISTA JE OPISANA KAO “SLOBODA”
Teroristi su istočni Aleppo pod okupacijom držali pet godina. Tijekom tog razdoblja su naoružane bande mijenjale imena, miješale se i suočavale se jedna s drugom u mafijaškom ratu bandi ratu za teritorij, status, financije i kontrolu civila koji su živjeli pod okupacijom. Na kraju je dominantna sila bila sirijska Al-Qaeda ili Al-Nusra Front.

Vrlo je malo novinara moglo sigurno ući u ovo pusto područje, gdje su dominirale brutalne i ekstremističke skupine. Kanal 4 surađivao je sa sirijskom zagovornicom “revolucije”, Waadom Al-Kateab, i njezinim navodnim suprugom “liječnikom” koji se predstavlja pod pseudonimom Hamza Al Kateab, iako mu je pravo ime Zahed Katurji. Njih dvoje su snimili reportažu kao “građanski novinari” koji su odlučili istinu o Aleppu prikazati Zapadu.

Kanal 4 je Aleppo prikazivao kao “Guernicu”, a njihove vijesti su neprestano bile jednostrane i govorile su o gerilcima koji se bore protiv “diktatora Assada” i Sirijske arapske vojske. Međutim, ovaj narativ je demantirala stvarnost, jer kad je Aleppo oslobođen, iz okruženja je u Idlib otišlo samo 30 000 terorista i članova njihovih obitelji, a oko 110 000 ljudi je ostalo živjeti na teritoriju pod kontrolom vlade.

Kanal 4 je slavio otpor skupine Nouredin Al-Zenki, čiji su militanti odrubili glavu palestinskom dječaku Abdullahu jer je bio „suradnik režima. U istom izvještaju Murthy opravdava strategiju skupine sa samoubilačkim bombaškim napadima, što prikazuje kao akt „obrane“, a da ne spominje da su mnogi od ovih bombaša samoubojica ciljali civilna i stambena područja i da su bili stranci. To je izvješće uklonjeno kada je međunarodna zajednica službeno takve akcije i počinitelje proglasila ratnim zločincima.

“Za Samu” je nešto više od zbirke izvještaja “Inside Aleppo”, vješto pretvorenih u dugometražni dokumentarac kojeg je BAFTA već nagradila kao najbolji dokumentarac i nominirala ga za Oscara ovog vikenda.

Posvećen Waadinoj kćeri, dokumentarni film može se opisati samo kao groteskno lažno predstavljanje života u istočnom Alepu pod tiranijom sektaških oružanih skupina. Svatko tko gleda ovaj film, a ne zna ništa o sukobu u Siriji, pretpostavit će da je istok Aleppa bila “slobodna zemlja”, kako je opisala Waad, a opljačkala ga je sirijska vlada. Film doslovno ignorira sirijsku Al-Qaedu iz scenarija. Grupe poput Nouredin Al-Zenki se ne spominju, kao ni njihovi zločini.

Dok glavni mediji Hamzu opisuju kao suosjećajnog “doktora”, moramo se zapitati koliko je ta slika varljiva. Mnogo veza je uklonjeno s njegovih računa na društvenim mrežama, ali su snimke i dalje dostupne. Na tim sastancima Hamza je uključen u rasprave o vojnoj strategiji s ekstremističkim skupinama. On je svjestan nasilja i zlostavljanja koje trpe civili, ali nikada ga nije osudio pred medijima koji su se u velikoj mjeri oslanjali na njegovo svjedočenje u njihovim izvještajima o Aleppu.

‘Za Samu“ je alat za promoviranje nepravde i zločina, ali dobro zapakiran. To je pokušaj vlada i medija na Zapadu da ispišu neku drugi povijest i da izbrišu svoju sramotnu ulogu u sukobu koji Siriju razara devet godina, a sve se pokušava učiniti s lažima i prikrivanjem činjenica.

Kad bi razgovarali sa sirijskim narodom Aleppa koji je doživio razdoblje obuhvaćeno filmom “Za Samu”, rekli bi vam da ovaj film ne predstavlja njihovu patnju ili zlostavljanje od strane naoružanih bandi. Rekli bi vam da film “Za Samu” brani one koji su ih mučili, zatvarali i podvrgavali svim vrstama užasa i krvoprolića.

„Ja bih rekla da je „Za Samu” samo još jedna uvreda PR industrije, financirane od strane milijardera, koja stvarne žrtve prešućuje punih devet godina, dok se one koji pomažu zločincima na kraju nađu na crvenom tepihu u Hollywoodu“, za RT piše novinarska i dopisnica iz Sirije Vanessa Beeley.

(L.R /logicno.com)

Ko se još ne sjeća Imama Homeinija kada je iz Boeinga Charles 1. februara 1979. godine, pravo iz Pariza, nakon pet sati leta, sletio u zračnu luku Teherana, te pred gromoglasnim klicanjem nekoliko milona sljedbenika sišao iz aviona i okupljenima održao kratak govor u kojem je najavio završnu pobjedu. Ali, tek kada svi nedobronamjerni stranci napuste „našu zemlju i budu protjerani (...), molim Boga da odsječe ruku svim tuđinskim zlotvorima i svim njihovim pomagačima u Iranu.“

Tadašnji dopisnik BBC-ja John Simpson, koji je s Imamom doputovao iz Pariza, izjavio je: „Milenaristički zanos obuzeo je cijelu zemlju. Ljudi su plakali i klicali opijeni nadom i radošću.“ Svi mediji su se stavili na raspolaganje narodu i Imamu, koji ubrzo preuzima kormilo države u svoje ruke. „Monarhijsku imperiju staru 2500 godina slomio je narod koji nije imao ništa, slomio je silu na takav način da od nje nije ostalo ništa“, istakao je Imam Homeini u svom govoru na dan godišnjice Crnog petka, kada se desio masakr na Žale trgu (1978. godine). Kada ljudi izgube svoje samopoštovanje, kada izgube svoj identitet, onda nastaju problemi koji se umnožavaju. Imam Homeini je u tom govoru između ostalog kazao: “Naši problemi i jadi naši prouzročeni su time što smo se izgubili. U Iranu sve dotle dok neka stvar nema zapadni naziv, nije ni prihvaćena... Materijali tkani u našim fabrikama moraju imati nešto napisano latinskim pismom na svojim rubnim omotima... Naši pisci i intelektualci su, također, ‘zapadom inficirani’, a takvi smo i mi... Zaboravili smo naše vlastite rečenice i samu riječ. Istočnjaci su sasvim zaboravili na svoju čast... Sve dok ne ostavite na stranu ove novotarije, vi ne možete biti neovisni... Jedno prosvijetljeno i upućeno srce ne može nijemo stajati i gledati dok mu gaze tradiciju i čast. Jedno prosvijetljeno srce ne smije gledati svoj narod kako se namamljuje niskosti duha ili na miru gledati dok pojedinci oko Teherana žive u sirotinjskim četvrtima...“

Iranska islamska revolucija (neki je zovu Homeinijeva revolucija) prouzrokovala je golemi strah kod zapadnih sila, ali i bojazan kod arapskih vlastodržaca, koji su odveć imali diktatorski i nedemokratski imidž u očima Zapada. Stoga su vrlo brzo željeli osujetiti mladu islamsku revoluciju u Iranu kako bi dokazali svoju lojalnost i prijateljstvo Americi i svojim bivšim kolonizatorima. Diktator Saddam Husein bio je odlična osoba kroz koju su zapucali pravo na Iran, a uz to su još ubijedili i sunnitski svijet kako se radi o pravom potezu i pravoj politici naspram Šiija i Perzijanaca (tj. nearapa). Jer, Iranci bi, ne daj Bože, mogli postati dominantan faktor u vjeri i politici u regionu, a to ne bi bilo nikako dobro za bogatu i razuzdanu vlastodržačku elitu bogatih arapskih država. Ako je svijet povjerovao da iza 11. septembra ništa više neće biti kao prije, onda moram reći da je ova krilatica važila i za 1978. godinu. Stephen Schwartc u svojoj knjizi „Dva lica islama“ kaže: „Sve se promijenilo 1978. godine dolaskom Ajatollaha Ruhullaha Homeinija i šiijskih klerika iz Irana na centralni podij svjetske historije. Homeini je utjelovljavao sve najdramatičnije i najsentimentalnije aspekte šiijske tradicije. Bio je harizmatik, učen, jasan, idealističan, filozofičan, mističan, trpio je za svoja načela i, nadasve, bio je duboko bijesan na Zapad – poglavito na Ameriku, ali i Izrael.“ I doista, desile su se mnoge promjene globalnog karaktera. Islamska revolucija u Iranu, s Imamom Homeinijem na čelu, probudila je mnoge potlačene muslimane u svijetu, zaintrigirala mnoge umove koji su o Islamu imali pogrešnu predstavu, vratila ponos muslimanima širom svijeta, pokvarila planove zapadnim kolonizatorima i pijavicama, koje su živjele na krvi i nafti muslimana i njihovih prirodnih dobara, pomutila račune izdajicama unutar muslimanskihredova, izvela na čistac licemjere i zlotvore i svijetu ih jasno predstavila.

Neprikosnoveni autoritet Imama Homeinija priznavali su i prijatelji i neprijatelji. On je svojom pojavom kod prvih izazivao poštovanje i divljenje, a kod drugih strah i strahopoštovanje. Mnogi zapadni novinari i publicisti su o tome pisali ovim i sličnim atributima: „starac koji tiho priča, a riječi mu tutnje kao grmljavina; tiho priča, a cijeli svijet čuje; kad priča rijetko gleda u publiku, a kad pogleda svi misle da je baš njih pogledao svojim strjelovitim pogledom; tiho priča i nikad nije dosadan...“ Sjećam se da sam 1985. ili 1986. godine u zagrebačkom Startu čitala intervju poznatog hrvatskog fotoreportera (ne sjećam se imena), koji je prvi poslao u svijet slike umrlih Brežnjeva i Tita. Kada je upitan koja je svjetska ličnost na njega ostavila najjači dojam, odgovorio je: „ Imam Homeini. Bilo je zasjedanje Iranskog parlamenta, posmatrao sam taj sastanak potpuno nezainteresiran, a onda je Imam Homeini, obraćajući se parlamentu, slučajno bacio pogled u mom pravcu... Osjetio sam u tom pogledu neku posebnu prodornost i snagu.“ „Naš narod neće steći potpunu neovisnost sve dok se ne otrgne od Zapada, koji nas trga od našeg nacionalnog osjećaja, naše vjere i tradicije...“ Ovo je Imam Homeini naspram onih koji žele drugim narodima oduzeti neovisnost i identitet. Ovo je ezoterijska strana Imama naspram zla i zlonamjernih. Neki su ga zbog toga proglasili opasnim fanatikom, čovjekom koji izvozi islamsku revoluciju.

Od dvije države do legalizacije nasilja

Uz pristiglu vijest iz Washingtona kako je američki predsjednik Donald Trump, kojemu Kongres ovih dana radi o glavi, uz frenetičnu podršku Benjamina Netanyahua, izraelskog premijera optuženog za korupciju, i pripadajućih “obožavalaca” iz Amerike, Izraela i svijeta, promovisao “plan stoljeća za mir na Bliskom istoku”, zapravo plan o kraju Palestine – sjetio sam se pričice ispričane ze jedne novine krajem septembra minule godine:

Jedan od najustrajnijih graditelja savremene američke hegemonije Henry Kissinger – priča “izvor” sa jedne večere u New Yorku sa njim – odgovorio je na pitanje kako vidi Trumpa u Ovalnom uredu Bijele kuće. Ukratko, dvostruko je opasan. Prvo zato što se strasno upustio u krajnje dubiozno rušenje decenijama građenog multilateralizma u svijetu, uz rezultate porazne i po Ameriku. I drugo, fanatično je opsjednut idejom da uđe u svjetsku istoriju nekim grandioznim potezom tamo gdje niko od dosadašnjih predsjednika SAD-a nije uspio…

Nakon toga, uslijedili su dokazi, jedan po jedan, koji su potpuno potvrdili tadašnje Kissingerove riječi o očigledno bolesnoj opsjednutosti Trumpa da “uđe u istoriju”.

Da se ovaj put zadržimo samo na potezima u vezi sa Bliskim istokom: Premjestio je Ambasadu SAD-a u Jeruzalem, priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela, priznao suverenitet Izraela nad okupiranim sirijskim Golanom, podržao Netanyahuov plan o najavljenoj definitivnoj otimačini Zapadne obale, predstavio preko svog zeta, cioniste Kushnera, minule jeseni “ekonmski aspekt” novog potpuno nesuvislog “plana za okončanje izraelsko – palestinskog sukoba”, naredio javno kao predsjednik države “politički atentat” na visokog funkcionera druge suverene države na teritoriji treće suverene države (atentat na Iranca Soleimania u Iraku)… Svemu ovome sada je, evo, pridodao konačnu verziju tog dugo očekivanog “Plana” koji, naravno, ima svoj izraelsko-palestinski aspekt ali, možda i još važnije, ovakav kakav je, cijeli svijet uvodi definitivno u potpuno novu i završnu eru poraza postojećeg međunarodnog poretka i legalizacije sile kao presudnog faktora u kreiranju svjetskih odnosa. Kako je svojevremeno kazao iranski ministar vanjskih poslova, toj vrsti sliedžijstva nisu bili dorasli ni Džingis Kan ili Aleksandar Veliki, da se druge i slične i nepominje. Naravno, i tada i danas smiješno bi bilo povjerovati kako ovakva bolesna ambicija može razumjeti smisao prijedloga pomenutog ministra Trumpu i njegovoj političkoj sivoj eminenciji Netanyahuu: “Pokušajte s poštovanjem – to uspijeva!”

O Trumpovom planu prezentiranom onim gostima koji su došli na tu “prezentaciju” u Washingtonu – iz arapskog svijeta samo su Bahrein, Oman i Ujedinjeni Emirati poslali ambasadore – dovoljno je kazati da je zamišljen i izložen kao zatvaranje kruga u više od sedam decenija dugoj storiji, od plana o dvije suverene, ravnopravne, uzajamno priznate države, Izraela (koji je to postao) i Palestine (koja to nije), do evo jedinstvenog i ujedinjenog siledžijstva SAD-a i Izraela nad svim prethodnim planovima, rezolucijama, zaključcima, odlukama, zaklinjanjima, obećanjima na raznim mjestima u svijetu koja su se smatrala legalnim i legitimnim institucijama svjetskog poretka…

Trumpov “plan”, koliko se zna u ovom času, izložen je na osamdeset pisanih stranica, uz niz detalja, mapa, odluka i zadatih uslova. Suština je u nekoliko, slobodno se može kazati politički grotesknih činjenica koje se rugaju nekadašnjem međunarodnom sistemu i na razvalinama tog sistema uvode na svjetsku scenu potpuno novu realnost. A kobajagi, uz realizaciju plana o dvije države.

Prvo, “plan” apsolutno ignoriše jednu od tri strane u cijeloj sadašnjoj priči – Palestinu, njihova prava, njihovo mišljenje, njih kao pregovaračku stranu i njihovo legitimno rukovodstvo u tome. Geografski, zapravo otimački, prema onome što je poznato, Trump uz histerično odobravanje Netanyahua saopštava kako se novi Izrael prostire preko cijele Zapadne obale i doline rijeke Jordan, čime se neupitno legaliziraju sva do sada izgrađena i ubuduće podignuta ilegalna doseljenička jevrejska naselja, uznos nebrojenim međunarodnim odlukama protiv toga. Netanyahu je ovom prilikom čak našao za shodno da kaže kako je riječ bila o “monstruoznoj frazi o ilegalno okupiranom području”. Jeruzalem se, dalje, proglašava jedinstvenim i cjelovitim glavnim gradom tog novog, proširenog Izraela. A o svetim mjestima, Brdu hrama gdje je i Kupolana stijeni, Haram al-Sharif, uz džamiju Al Aksu, tek će se razgovarati sa jordanskim kraljem Abdulahom II, jer je po sporazumima nakon sedmodnevnog rata 1967. Jordan imenovan čuvarem tih svetinja. Usput, Jordanski kralj Abdullah II ovakav “plan o Palestini” je u začetku odbio.

Posebna farsa je utvrđivanje takozvanog glavnog grada nove Palestine, države na za sada nepoznatim teritorijama, a ponudit će se (gdje ?) kao “kompenzacija” za oduzetu Zapadnu obalu. To je Istočni Jeruzalem, zapravo nedefinirana naselja izvan Jeruzalema gdje su do sada naprosto nagurivani Palestinci protjerivani iz njihovih srušenih domova u Jeruzalemu i sa drugih okupiranih podrućja u Palestini. Ovim svojim “uspjehom” egzaltirani Trump čak je kazao da “ne bi bilo fer da ovo sada ne učinim za Palestince nakon puno toga što sam učinio za Izrael otkako sam na vlasti..Tamo ću ponosno otvoriti svoju američku ambasadu…”

Nadalje, “plan” utvrđuje da se Hamas mora bespogovorno razoružati a Gaza pretvoriti u demilitarizovanu zonu ove para-države koja nikada neće imati prava na mnoge elementarne uslove koji državu čine državom, od vlastite vojske, punog nadzora nad svojim granicama, potpunom kontrolom nad vlastitim nebom, vodnim resursima itd. Od neprijatelja izvana branit će ih Izrael!. A ko će od Izraela? Naravno niko. Riječ je, uz novu okupaciju teritorije i o “državi” koja je pod izraelskim protektoratom pa tako doista o para-državi. Posebna farsa u svemu je što Trump nakon ovako bespogovorno predstavljenog “plana”, bez imalo primisli da mu se može oponirati, daje četiri godine u kojima će se sa Palestincima “pregovarati” eto o svemu što je već “fait accompli”. I to ne samo za Palestince i Abbasa koji je već kazao “Hiljadu puta ne!” Da se ne pominje već ranije saopštena odluka Palestinaca da sa Washingtonom pregovora o svemu ovome više nema. Tu doista nepristojno (blago kazano) zvuče maltene dobrohotna Trumpova obećanja kao što je ono o 50 milijardi dolara “investicija” u novu palestinsku državu temeljem logike da sve ima svoju cijenu i da se može kupiti, ili ono da iz tih novih država ni jedan Izraelac ili Palestinac neće biti izbačen! Pa i da neće, obećanje je farsično znajući koliko je Palestinaca sa svojih gruntova već davno izbačeno i koliko je na tu njihovu zemlju ilegalno a ciljano doseljeno današnjih Izraelaca.

Cijela ova priča, jasno, ima i niz drugih elemenata u pozadini, poput činjenice da je evo objavljena baš u času kada se Trumpovi advokati bore da otklone impeachment koji visi nad glavom predsjedniku a tako i očiste teren za promociju veličine “svjetskog državnika” koji eto uređuje stanje na planeti na “mirotvoran način” zasluživši neupitno i time novi mandat. Istovremeno, Netanyahu je “planom” toliko ohrabren, da sa visine već gleda i na optužnicu protiv njega za korupciju pa se odriče i imuniteta što ga ima u slučaju pomenute optužnice. On je toliko siguran u pobjedu ovog “plana” da je u igru uvukao i svog jedinog validnog izbornog konkurenta, lidera Plavo-bijele opozicije Bennya Gantza kojeg je poveo sa sobom u Washington. Time se legalizira dojam da su i pozicija i opozicija u Izraelu u ovoj priči zajedno. Naravno da se i njegov odlazak iz Washingtona u Moskvu, na sastanak sa Putinom, već tumaći u “nadležnim” medijima u Izraelu i u svijetu kao razumijevanje vjerovatno danas i najmoćnijeg bliskoistočnog igrača za ovaj “mirovni napor”.

Ono što se odavno već zna kao najvažnije u vezi sa ovom pričom za naivne i poslušne , jeste da se tim takozvanim “mirovnim planom” (neki će ga čak nazvati i “sporazumom” o nečemu o čemu se nije ni sporazumijevalo a kamo li pristajalo na to), zapravo predviđa zakivanje posljednjeg čavla u mrtvački sanduk i Palestine kao države temeljem Odluke UN-a 1948. godine, i “mirovnog procesa” na tim osnovama kroz duže od sedam decenija kasnije.

Ta činjenica o “mirovnom procesu” doduše nije nova. Nije nova ni slutnja izrazito pojačana kroz minulu deceniju da se na Bliskom istoku, zaparvo, sada već direktno ismijava ali i ruši kompletan međunarodni poredak. Trump i njegovi sateliti, a djelimično i on kao de facto satelit nekih oko njega, Netanyahuovog Izraela naprimjer, podjednako i kao žrtva samofascinacije o kojoj je govorio na početku pomenuti Kissinger, otišao je ovim potezom na tom putu veliki korak dalje. Ne samo glasnom prijetnjom da je ovo “posljednja prilika Palestincima da dobiju državu”, već i nedvosmislenim ponašanjem koje sugerira jasno da je sila realnost kao glavni instrument ostvarivanja svakojakih interesa. Pa i onih do jučer tumačenih i definiranih kao kriminalnih, osvajačkih, nelegalnih, onih kojima se svijet mnogim postojećim mehanizmima mora usprotiviti. U ovom slučaju i još gore, dvojac već prepoznat kao nasilnčki nad međunarodnim poretkom, evo sada čak i uz arogantne šale i nipodaštavanje svih ostalih na planeti, trguje sudbinom trećeg nazivajući to “planom” uz već gotova rješenja – bez pomena tog trećeg.

Naravno, priznavanje sile kao fakta i njena upotreba na raznim mjestima u svijetu pod plaštom borbe za ljudska prava, demokraciju i slobode, a zapravo iz temeljno pljačkaških razloga, pri čemu plijen mogu biti i teritorije, države, prava i sudbine, nije fenomen od jučer. Ono što jeste doista novo, na način na koji se predstavlja evo i ovakvo “planiranje za Palestinu”, jeste hladno očekivanje da svijet sve ovo prihvati jer naprosto ne smije biti protiv. Hoće se, može se i tako će biti.

Palestinci cijelu farsu neće prihvatiti. Pa šta? najveći dio arapskog svijeta – sluteći prema odazivu na sastanak u Washingtonu – također vjerovatno neće. I opet, pa šta? Iskustva sa demokratskom i civiliziranom Evropom, onom “starom”, već više godina ne daju pravo na optimizam i uvjerenje o radikalnom odbijanju “operacije Trump-Netanyahu”, uprkos mogućnosti retoričke gimnastike i ciničnog uvjeravanja da će svim silama biti protiv. O ideološkoj ljigavosti mnogih malih igrača sa krila “nove Evrope”, zaljevskih zemalja i ovih ovdje, na Balkanu, da se i ne govori.

Ukratko, ono što se jasno slutilo već nekoliko decenija, ostvaruje se. Na Bliskom istoku posebno. Permanentna destabilizacija projekat je koji ne smije dozvoliti tamo nikome dizanje glave na način koji ne odgovara velikim ciljevima eksploatacije najvažnijih dobara, energetskih pogotovo. Sataniziranje Irana, evo sada i Iraka, pokušaji odbrane snaga najradikalnijeg ekstremizma u Siriji i nikako dovršetka rata tamo, otvaranje permanentnog fronta u Libiji radi nadvladavanja u ogrmnoj pljački energenata, destabilizacija Libana jer im je Hezbollah dio političkog sistema, dalje masakriranje Jemena jer tako hoće Rijad kao partner Washingtona, bacanje oka na mirni Jordan, uzburkavanje Mediterana, uzdizanje Izraela do legalizacije atomske sile kao žandara svih tih procesa i jedine zemlje na svijetu koja se evo upotno samo širi i širi dok se drugi u susjedstvu dijele i urušavaju – sve je to realnost koja zahtijeva sistemsko odobravanje svake bahatosti i sile koju imaju oni koji je imaju. I zato, ma koliko suština dramatične priče u ovom slučaju polazi od konačnog negiranja prava Palestini da bude država onako kako je to “planeta” definirala još 1948., prava drama sadržana je na višem nivou: Ukoliko se pokaže da ovakav “plan” za Palestinu doista može proći, planeta zadugo više neće biti onakva kakvu se željelo i nastojalo graditi nakon pobjede nad fašizmom i nacizmom, imperijalizmom, kolonijalizmom i ekstremizmom u minulih stotinjak godina. Povratak u prošlost u korist ogromne manjine nad nepreglednom većinom biće legaliziran, dozvoljen i prihvaćen na način na koji to nije bilo tako ni onda, stotinjak godina prije.

Došlo je, eto, vrijeme da su istorijski kompasi do te mjere pogubljeni, ili ismijani, da tvorci ovakvog plana doista misle kako su na Bliskom istoku jači i od neba i od zemlje. Pristanak Palestinaca na ovo što se od njih sada očekuje značio bi, praktično, da Palestine više nema niti će je ikada biti. Autori plana vjeruju da će se obistiniti davna želja Ben Guriona koji je kazao da Palestine jednom više neće biti, jer će stari Palestinci umrijeti, a mladi će zaboraviti. .. Prvo je stvar biologije. Drugo neznanja i bahatosti što nije znak mudrosti. Palestinci su se navikli na čekanje, kako kažu i vjekovno ako treba. Otpor sili i gluposti nije omeđen vremenom.

Mala pamet velike sile.

(pisjournal)