Bivša predsjednica parlamenta Halimah Yacob, bit će prva malajska predsjednica Singapura poslije više od 47 godina, nakon što je Odjel za izbore (ELD) u ponedjeljak (11. septembra) izjavio kako je samo jedan kandidat kvalificiran za predsjedničke izbore.
Među onima koji su podnijeli zahtjeve, samo je jedna osoba dobila i potvrdu o kvalificiranosti i potvrdu o pripadnosti zajednici, izjavio je Odjel za izbore (ELD) u svojoj izjavi ne imenujući tu osobu.Šezdesetdvogodišnja Halimah je jedina kandidatkinja koja se automatski kvalificirala za izbore, nakon što je obavljala ulogu predsjednice parlamenta više od tri godine.
Glasnogovornik predsjednika pomorskih usluga Bourbon Offshore Asia Pacific Farida Khana (62), te glasnogovornik izvršnog direktora tvrtke Second Chance Properties Mohameda Salleh Maricana (67), potvrdili su da su njihove prijave odbijene.Halimah će biti osma predsjednica Singapura i prva žena koja će zauzeti položaj šefa države. Glavni izvršni direktor energetskog tržišta Ng Wai Choong, proglasit će je kao izabranu predsjednicu na Dan imenovanja u srijedu. Šestogodišnji mandat predsjednika Tonyja Tana istekao je 31. augusta a JY Pillay, predsjednik Vijeća savjetnika bio je vršitelj ove dužnosti od 1. septembra. Neće biti glasanja, a Halimah će započeti svoj mandat u četvrtak. Ovogodišnji predsjednički izbori rezervirani su za malajsku zajednicu, prateći promjene u programu biranja predsjednika, kojeg je parlament donio u novembru prošle godine. Promjene omogućuju da se izbori rezerviraju za određenu etničku grupu koja nije imala izabranog predstavnika pet uzastopnih mandata. Predsjednik Yusof Ishak bio je prvi predsjednik Singapura i jedini Malajac koji je vodio državu do svoje smrti 1970. godine.

( www.nst.com.)

Piše: Vedad Pašić, Prometej.ba

“Selam” – reče sa sramežljivim osmijehom, pogleda usmjerenog u stranu i pruži mi ruku u rukavici; sitna, praktično još uvijek djevojčica, stajala je ispred mene u našim matematičkim, a pogotovo takmičarskim krugovima, već tada legendarna iranska takmičarka na 36. internacionalnoj matematičkoj olimpijadi koja se te, za nas ratne 1995. godine održavala u Torontu. Svi su već pričali o tom čudu od matematičarke, koja je prethodne 1994. godine u Hong Kongu već osvojila zlatnu medalju sa samo jednim izgubljenim bodom. Manje-više su svi očekivali da u svojoj završnoj srednjoškolskoj godini ostvari još bolji rezultat i kampus Univeziteta York u Torontu imao je svoju istinsku zvijezdu. Zvala se Maryam.
Naš šestočlani bosanskohercegovački tim u kojem sam učestvovao kao najmlađi učesnik, izašao je iz ratnih Tuzle i Sarajeva, te nakon višednevnog putovanja stigao u Zagreb, gdje smo se smjestili u kuću izvan grada, u Lučkom, koja je bila u vlasništvu naše ambasade. Bili smo najbolje što je ratna generacija naše dvije najjače takmičarske gimnazije (II sarajevske gimnazije i Gimnazije Meša Selimović Tuzla) mogla da ponudi. Nismo tada moguće ni bili svjesni koliko smo čudni bili ljudima koji su nas dočekali u Kanadi, nakon što smo konačno “sredili papire” u Zagrebu i nastavili dalje, velikoj većini nas prvi put avionom. Samo nešto više od mjesec dana ranije, desio se masakr na tuzlanskoj Kapiji, dok se tokom reprezentativnog predstavljanja naše zemlje desio najstrašniji zločin u njenoj novijoj povijesti – srebrenički genocid čije smo izvršavanje morali samo u nemoći promatrati na kanadskoj televiziji. Nije stoga čudno da smo se veoma brzo, usprkos jezičkoj barijeri, počeli družiti sa iranskim timom, tom djecom koja su odrasla tokom iransko-iračkog sukoba, rođenom skupa sa revolucijom u svojoj zemlji. Nekako smo se jednostavno razumjeli.
Bio je to i svojevrstan kulturni šok – prije svega naš tim je bio pravi bosanskohercegovački, sve naše nacije su bile predstavljene (bez da se na to “pazilo”), bili su tu Tarik i Vedad iz Tuzle, te Zenan, Katarina, Radoš i Anur iz Sarajeva. Iranci su opet s druge strane bili skoro pa uniformisani – svi momci u pantalonama na peglu, dok je Maryam nosila hidžab i bila u konstantnoj pratnji jedne ženske osobe, kojoj je jedino zaduženje tu bilo da Maryam bude vjerna sjenka. Ontario je tokom jula mjeseca nesnosno vruć, dok je vlaga koju proizvodi istoimeno jezero nevjerovatna, ali Maryam je međutim uvijek i bez izuzetka nosila rukavice, kako bi se mogla rukovati sa svim svojim kolegicama i kolegama bez obzira na spol i vjeru. Bila je vojnik svoje zemlje, poštovala kulturu iste, ali u tom njenom tvrdoglavom nošenju rukavica vidio se i prkos. Ono što mi jeste strašno smetalo je činjenica da Maryam u društvu svojih muških kolega iz tima nije govorila, već se od nje očekivalo da skrušeno šuti. Sve to dok je ona za najmanje pet kopalja pametnija i briljantnija od svih prisutnih u sobi! Još puno ću naučiti od tada o Iranu, posebno od svog budućeg iranskog cimera, ali već tada sam kao tinejdžer uvidio da je tu “nešto trulo u državi Danskoj”.

Bilo kako bilo, Maryam nije iznevjerila – osvojila je 42 boda. Od mogućih 42, prvi Iranac/ka uopće kojem je to pošlo za rukom, kao i prvi Iranac/ka koji je osvojio zlato dva puta. I dakako, dobila zlatnu medalju. Mi iz BiH nismo postigli neki rezultat, ali s obzirom na ono što je slijedilo, odnosno povratak u BiH, jednima preko Igmana i sarajevskog tunela spasa, a drugima preko Milića, nismo se previše oko toga brinuli. Maryam se vratila u svoj Teheran.

Život Maryam Mirzakhani bio je sve samo ne običan. Rođena u Teheranu 1977. godine, samo par godina prije revolucionarnih dana Imama Homeinija, te je odrasla tokom bombardovanja Teherana od strane tada velikog američkog prijatelja, Saddama Husseina i njegove baathističke iračke militarističke bulumente tokom tog potpuno inkonkluzivnog višegodišnjeg sukoba, a sve uz opće sankcije koje su bile na snazi protiv Islamske republike Iran. Iranci su rano spoznali da se ta ogromna nacija (1.64 miliona kvadratnih kilometara i preko 70 miliona stanovnika) sa nevjerovatnom kulturnom i naučnom historijom, mora uzdati samo “u se i u svoje kljuse”, te mnogo uložili u svoj obrazovni sistem, a jedan od produkta tog pristupa je bio i program za nadarene učenike srednje škole Frazangan koji je 1995. godine završila i Maryam. Upisala se na Tehnološki Univerzitet Sharif u Teheranu, poznat kao iranski MIT i brzo napredovala. Međutim, ponovno se desila tragedija – po povratku sa takmičenja univerzitetskih studenata iz Univerziteta Ahvaz krajem marta 1997. godine netom pred ferije za Nawrooz, iransku novu godinu, autobus sa studentima, među kojim se nalazila i Maryam survao se u provaliju. Šest studenata nije preživjelo, dok je Maryam raspust provela u bolnici oporavljajući se od teških ozljeda.

Nije je to usporilo. Svoj prvi naučni rad iz matematike objavila je dok je još bila dodiplomac na Sharifu (Decomposition of Complete tripartite graphs into 5-cycles). Po završetku studija, odlazi na Harvard i tamo radi doktorsku disertaciju „Simple geodesics on hyperbolic surfaces and the volume of the moduli space of curves“, koju uspješno brani 2004. godine pod mentorstvom Curtisa McMullena, dobitnika Fieldsove medalje. Potom odlazi da radi na Univerzitetu Princeton, a potom dobiva poziciju profesora na Univerzitetu Stanford. Tokom ovih godina dobiva niz nagrada za svoj rad, a svi iz njene profesionalne okoline su samo imali superlative za njen rad. Njen mentor McMullen je rekao da je imala „ambiciju bez straha“, tada se počela baviti geometrijskim hiperpovršima „te bi u svojoj glavi formulisala imaginarnu sliku onoga što bi se trebalo događati, a onda bi došla u moj kabinet i opisala je. Na kraju bi se okrenula prema meni i pitala „Da li sam u pravu?“. Uvijek sam bio jako polaskan njenim uvjerenjem da bih ja trebao znati odgovor na to pitanje.“
Maryam je proučavala hiperbolične površi, stvarajući formulu kako bi se procijenio broj linija za površ date dužine. Također je riješila dva dodatna problema – problem zapremine takozvanih modulo prostora, te dugo raspravljanu misteriju o topološkim mjerenjima, modulo prostorima i teoriji struna. Prema Bensonu Farbu, jedno od njenih najimpresivnijih postignuća jeste da je ona uspjela povezati sva ova otkrića. Rješavanje bilo kojeg od ovih problema pojedinačno bio bi monumentalan uspjeh, dok je činjenica njihovog uvezivanja doista nevjerovatna.
Dok je boravila na Harvardu, upoznala je mladog češkog doktoranta iz teorijske kompjuterske nauke i primijenjene matematike, Jana Vondráka. Nekoliko godina kasnije su se vjenčali i dobili kćerku, Anahitu.
Tokom godina dobila je čitav niz nagrada, kao što su Blumenthal nagrada (2009), Satter nagrada (2013), Clay istraživačka nagrada (2014) i mnoge druge, ali moment kada konačno postaje svjetski poznato ime je kada je 2014. godine Internacionalna matematička unija na Svjetskom matematičkom kongresu objavila da je jedan od tri dobitnika Fieldsove medalje (de facto najvažnije nagrade u matematici, svojevrsni „matematički Nobel“), uz Manjula Bhargavu i Artura Avilu, Prof. Maryam Mirzakhani, „za njene istaknute doprinose dinamici i geometriji Riemannovih površi i njihovih modulo prostora“.
Bila je to doista svojevrsna naučna „bomba“, jer, na sramotu matematičke zajednice, do tada niti jedna žena nije bila dobitnik Fieldsove medalje. Maryam je također bila prvi državljanin Irana, te prva osoba iz jedne dominantno islamske zemlje koja je dobila Fieldsa. Navikla je jednostavno biti prva u mnogočemu!


Prva je bila i u tome da je predsjednik Islamske republike Iran, Hassan Rouhani, istakao njenu sliku sa kratkom kosom na svom Twitter profilu prilikom svoje čestitke na ovom velikom uspjehu jedne Iranke. To je bilo šokantno, jer su do tada svi iranski mediji samo koristili stare slike Maryam ili slike u kojima se nalazi u sjenci. Naime, Maryam više nije nosila hidžab. Predsjednik Rouhani, poznat po svojim reformskim stavovima, uradio je nešto što nijedan iranski medij ne smije i time je, nesvjesno, Maryam još jednom pomjerila granice za sve Irance, a posebno Iranke. 2016. godine izabrana je i u Američku nacionalnu akademiju nauka, kao prvi Iranac.
Međutim, ispod svega toga, krila se zloćudna bolest. Nije nažalost svojim izborom Maryam imala kratku kosu. Posljedica je to bila već dugogodišnjeg tretmana, jer joj je 2013. godine dijagnosticiran rak dojke. Prije tri dana mediji su objavili vijest da je Maryam primljena u bolnicu, jer se rak proširio prije nekoliko sedmica na koštanu srž.
Jučer je BBC, sa svim ostalim svjetskim medijima, javio žalosnu vijest da je Prof. Dr Maryam Mirzakhani, izgubila ovu bitku i preminula u četrdeset prvoj godini života, ostavivši iza sebe svog supruga Jana i kćerkicu Anahitu, ali i čitavu plejadu njenih kolegica i kolega koji su ostali šokirani i istinski ražalošćeni ovom viješću, gdje itekako uključujem i sebe. Ponosan sam što sam bar na tren bio obasjan svetlošću koja ja jednostavno zračila iz Maryam, posebno iz njenih očiju iz kojih je uvijek sijevala genijalnost, a arogancija nikada. Uvijek ću je pamtiti kao onog djevojčurka na kampusu Univerzitetu York prije 22 godine koji je na mene ostavio takav trag i priznat ću, sigurno uticao na odluku da postanem profesionalni matematičar. Osjećam istinsku tugu i bijes što nas je sve prerano napustio jedan briljantni um i predivna osoba a u razgovoru sa svim svojim kolegicama i kolegama se osjeti ista ogorčenost ovom celestijalnom nepravdom. Utjeha je samo ta da Prof. Mirzakhani nikada nećemo zaboraviti. U ovim za njenu porodicu najtežim trenucima, hiljade njenih kolega i prijatelja stoje uz njih i učestvuju u njihovoj boli.

preuzeto sa Prometej.ba

Dr. Maherah Alhaimoni rođena je u Palestini, Hebronu. Tamo je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Studirala je u Sarajevu gdje je 1991. godine okončala studij stomatologije. U rodnoj Palestini radila je kao stomatologinja 20 godina. Nakon što joj je muž poginuo odlučila je sa svoje petero djece izaći iz Palestine.

Rođeni ste u Palestini, tačnije u okupiranoj Palestini (poput svih onih rođenih nakon 1948. godine). Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo? Kakav je općenito život palestinske djece?Naša teritorija okupirana je 1967. godine. Sav svijet koji sam spoznavala u prvim godinama života bili su vojnici, puške u rukama doseljenika i u rukama njihove djece. Uvijek je dolazilo do konflikta između nas i njih. Ne govorimo istim jezikom, ne hodamo istim ulicama, oni imaju sve posebno, imaju svoje naselje... Dok sam još bila dijete, njihova naselja nisu ni bila na tako velikom prostoru kao danas. Već u vrijeme kad sam krenula u srednju školu, onda su počeli dolaziti i tražiti džamiju Ibrahima a.s, tvrdeći da pripada njima i tražeći svoja prava na posjedovanje te džamije. Tada se desio poznati veliki masakr u toj džamiji, i to je ono što će meni kasnije najviše ostati u sjećanju. Izraelska naselja su se sve više i više širila. Možda oko 1978. godine preuzeli su pola te džamije i onda je bila pola muslimanska pola jevrejska. Nakon nekoliko godina muslimanima je ostala samo trećina te džamije, da bi se 1993. godine dogodio veliki masakr u toj džamiji. Naime, jedan Izraelac, inače veliki stručnjak, doktor specijalista, napravio je taj masakr u kojem je stradao veliki broj muslimana obavljajući sabah-namaz, i to u toku mjeseca Ramazana, tačnije drugog petka u Ramazanu. Otad je džamija dugo vremena bila zatvorena. Sad je nama muslimanima dozvoljeno da posjetimo džamiju samo za vrijeme Bajrama, u noći Lejletu-l-miradža, na dan rođenja Muhammeda, a.s., i u vrijeme Nove hidžretske godine. Znači, samo pet dana u godini imamo pravo da posjetimo tu džamiju. Hebron ili Halil, grad nazvan po imenu poslanika Ibrahima, a.s., postajao je sve manje i manje naš, nas muslimana starosjedilaca, a sve više i više je postajao jevrejski, izraelskih doseljenika. Oni su posjedovali i vodu i struju, sve. Njihovo naselje postajalo je sve zelenije i zelenije, a naše sve više blijedo i suho. Tako se ja sjećam moga grada iz djetinjstva i rane mladosti.


Kada je 1948. proglašena izraelska država, a to proglašenje podržale mnoge zemlje zapada, tada je uz arapske zemlje protiv tog proglašenja stala i tadašnja Jugoslavija. Vjerovatno se je i iz tog razloga mnogo Palestinaca odlučilo na studij u tadašnjim Jugoslovenskim republikama, između ostalih i u BiH. Kako ste vi došli u Bosnu? Najprije sam u Beogradu učila jezik 16 mjeseci. Za to vrijeme posjećivala sam Sarajevo. Odmah sam uočila koliko Bosanci vole Palestinu i Palestince te sam i ja sam zavoljela Sarajevo, tu mi se najviše svidjelo i tako sam odlučila u Sarajevu nastaviti školovanje. U to vrijeme u Palestini nije bilo studija medicine niti stomatologije. Tada nama mladima nije preostajalo ništa drugo osim da se školujemo. Sve su nam uništavali i otimali, i imanja, i kuće, nama je ostajalo samo naše znanje, i naše diplome. Mislim da je danas 80 posto Palestinaca univerzitetski obrazovano.


Ono što je interesantno jeste da se i većina palestinskih studenata odlučuje za neku od grana medicine. A i Vi ste izabrali studij stomatologije. Je li stanje u Vašoj domovini bilo odlučujuće pri tom izboru? Mislim da jeste. Znamo da za medicinu treba mnogo upornosti, truda, sabura, ali je potreban i cilj – ono što svaki Palestinac ima. Nikad nije dosta doktora u Palestini. Neko dolazi, drugi se vraćaju, tako da je u Palestini uvijek potrebno takvih stručnjaka.

Većina nas je sa stanjem u Palestini upoznata isključivo putem medija. To je vjerovatno samo djelić onoga što se tamo događa. Odlazite li u Palestinu? Je li se šta promijenilo do danas? U Palestini se naviklo da bude niti rat, niti mir.Jedan period bude vrijeme pucnjave, nemira, zarobljenika, puno šehida, anakon toga, nakon nekoliko mjeseci, godinu dana, opet se smiri. Mladi se vjenčavaju, slavi se, rađa se, i tako se narod navikao. Mi svi znamo da moramo puno rađati, jer naš problem nije riješen, ginemo stalno, i nas mora biti sve više i više. Jednostavno smo navikli, narod je navikao. 

Palestinci su, možemo reći, najhrabriji i najizdržljiviji ljudi, rađaju se i umiru u ratu, već desetljećima opstaju pod snažnom opsadom. Kako to uspijevate?
Teško je. Tako je već skoro sedamdeset godina. Ali čovjek mora opstati, i kad je opstanak u pitanju, čovjek zaboravi na probleme. Iz iskustva ikontakta sa ženama znam da je mnogo teže onim majkama čija su djeca zarobljena kod Izraelaca nego onima čija su djeca šehidi. Ima djece, omladine koja su osuđena na 200, na 300, na 500 godina zatvora. Čak kad čovjek umre, stave ga u grob da određenim brojem, čak mu ni ime ne stave. Čiji sin je šehid, to je gotovo, umro i šehid je kod Boga Dragog, ali oni čiji su u ropstvu – to je veoma teško. Ako nije oženjen majke gledaju njegove drugove kako se žene. Ima i žena i djece u zatvorima. Nema nijedna zemlja na svijetu da se djeca zatvaraju u zatvor, samo u Palestini, i to i ženska i muška.

Kako i uloga muškaraca tako je uloga žene je itekako bitna u svemu tome. Kako se Palestinke nose sa cjelokupnom situacijom s obzirom na to da su žene emocionalno ranjivije?Čovjek nekad gubi sabur i kaže ja ću zamijeniti moj plan. Ja sam u Palestini imala ordinaciju i puno pacijenata. To nije kao ovdje u vas u Bosni. Tamo nije sve uređeno i po zakonu. Kad je mir i kad se radi radi se i po 12 sati, po 14 sati. Ja imam 5 djece, moj muž je umro, i ja nisam mogla uz ordinaciju voditi brigu o njima. Ja sam odlučila da ulažem samo u njih, u njihovo obrazovanje u studije sebe i svoje djece. Odlučila sam za dobrobit sebe i svoje djece otići iz Palestine. Otišla sam u S Arabiju, ali tamo nisam mogla zato što sam sama. Da sam s mužem možda bi bilo lakše. Odlučila sam doći u moju Bosnu. Vjerujem da je to najbolje rješenje za moju djecu. Ja ću sačuvati moj boravak u palestini, moja lična karta je u Palestini, ja to nikad neću pustiti. Tamo imam moj stan. Ali prvo i drugo i treće, mi se moramo obrazovati. I ja i moja djece i svi Palestinci moramo studirati i doživotno učiti. I to je tako nekom dojadi, odlazi iz Palestine, drugi dolaze, vraćaju se, iz Amerike, iz Njemačke, iz Francuske, vraćaju se kući u Palestinu i sa djecom i sa porodicom i počinju opet ispočetka. Niko neće napustiti Palestinu. Ja sam u jednom momentu vidjela da moram imati uži pogled i imati uži plan. Kad šire i društveno djelujem ja sam vidjela da nemam vremena dovoljno za moju djecu. Ja sam njih dobila od Boga i dužna sam da ih vaspitam i usmjerim i vjesrki i kulturno. Vidjela sam da nemam dovoljno vremena i morala sam donijeti odluku. Teško je, ali morala sam.

Danas je Palestina u svijetu sinonim za stradanje, bol, patnju... Može li se u cijeloj toj teškoj priči, osim za suze i bol, pronaći mjesta za osmijeh i radost?
Život se nastavlja. Mora. Mora zbog djece. Mi njima pokazujemo i našu kulturu i tradiciju. Ali oni žive, vide. To je njihov život, svakodnevnica Nekad škola je tu. Ali evo ova treća intifada kad je bila zato što su oni htjeli povećavati njihove rejone. Do marta je svaki dan neki momak ili djevojka koji imaju manje od 18 godina je ranjen ili poginuo. I nema niko a da nema nekog ili ujak ili stric ili otac, rođak je poginuo ili u zatvoru. To je njihov život, ne treba im niko pokazati šta se dešava. Ali mo zbog njih, zbog opstanka, život se nastavlja. Bog daje radosti, kad neko završi fakultet, ženi se, udaje, moramo se veseliti.


Kakav je društveni život žena u Vašoj domovini, postoje li neka udruženja žena ili neke aktivnosti kojima žene doprinose poboljšanju stanja u svojoj zajednici?
Žene kod nas i rade i školuju se, izlaze, slobodne su. Imamo mi i ženske zajednice kao i svako društvo. Imamo i vjesrka udruženja. Imaju žene koje su Zapadno orjentirane, imaju svoja udruženja, imaju pkrivene žene svojeaduruženja, ali su jednistvene oko šehidksih pitanja, zatvorenika. Palestina je lijepa zemlja, klima kod nas dobra zato što smo na Mediteranu, nemamo veliku vrućina. 

Povod ovog našeg razgovora je Međunarodni Dan Kudsa, koji se obilježava svake godine i to posljednjeg petka u mjesecu ramazanu. Tako se na ovaj dan širom svijeta organiziraju protesti protiv cionističkog režima i nj. okupacije Palestinske teritorije. Tako se Dan Kudsa obilježava i u našoj zemlji. Učestvujete li Vi u tim protestima? Nisam bila ovdje u Sarajevu, ali sam bila na protestima za Intifadu prošle godine. Kod nas u Palestini dan Kudsa ili Dan Jerusalima je svaki dan. Za nas Jerusalim znači Palestina. Ne daj, Bože da mi zaboravimo Jerusalim, znači mi smo zaboravili Palestinu, a Palestinu ne možemo zabilježit za jedan dan, zato je Kuds kod nas svaki dan. Mi u Palestini lakše dobijemo vizu za Ameriku nego za ulazak u Jerusalem. Ja živim u palestinskoj autonomiji, Jerusalim je daleko pola sata od moga stana, ali ja ne mogu dobiti dozvolu za ulazak u jerusalim. Mora se imati žena više od 50 godina, amuško od 55 godina da bi dobio dozvolu od 7 do 7, tako se zove dozvola da klanja. Znači ako neka žena ima 30 godina, mora čekati 20 godina da bi dobila dozvolu da ode da klanja u Al Aksi. Meni je kuća 30 minuta od Jerusaliema, a ja 16 godina nisam ušla tamo nikako.I zato je nama dan Kudsa svaki dan. Mi volimo da klanjamo u Al Aksi zato što 1 namaz u Al Kudsu vrijedi 500 namaza u kući. Neki koji dobiju tu dozvolu nagrnu i čekaju i po 5 sati uz post da bi ušli samo 1 namaz ili 2da klanjaju. Nije lahko dobiti tu dozvolu, ai kad dobijete, teško je doći da se klanja.

 

Intervju sa Adnom Zulić, koordinatoricom za brak, porodicu i ženski aktivizam pri Medžlisu IZ Sarajevo 

2015. godine pri Medžlisu islamske zajednice Sarajevo formiran je Sektor za ženski aktivizam. Kolika je bila potreba za osnivanjem jednog ovakvog sektora i šta on, u suštini, znači za ženu muslimanku?
2015. godine je došlo zvanično imenovanje od strane Rijaseta i Muftijstva, međutim pri Medžlisu smo mi mualime bile aktivne od 2011. godine. Ukazala se potreba za rješavanjem nekih naših internih problema, koji se javljaju redovno u radu, ali smo osluškivale i džemate, pošto imamo mogućnost, ulazimo u mnoge bošnjačke kuće, domove, pa osluškujemo šta to džemat očekuje od vjerskih službenica, i onda smo počele da se dogovaramo o aktivnostima i već smo tada oformile Asocijaciju mualima. 2015. godine samo je zvanično, službeno formiran sektor, a potreba je zaista velika. To se sada vidi kroz široku lepezu naših radova i angažmana. Kada bismo imali više dostupne radne snage, više entuzijasta, više zainteresovanih, moglo bi se pokriti i uraditi mnogo više.
Koje su to aktivnosti i projekti koji se realiziraju unutar ovog sektora?
Mi smo već tada, pri formiranju Asocijacije mualima pri Medžlisu IZ Sarajevo počele sa obilascima. Prvo je to bio Dječiji dom Bjelave i Gerontološki centar u Nedžarićima. To su redovne mjesečne posjete. U Domu za stare Nedžarićima, to su posjete sa programom sličnim zikru ili tevhidu, s ciljem da se prouči tevhid i svako da nanijeti da pokloni nekom svom, jer se tu radi o ljudima koji nisu u mogućnosti organizovati tevhide za svoje merhume. To je preraslo u posebne programe; bajramske ili posjete po krilima doma, dok je u domu na Bjelavama rad sa djecom podrazumijevao priredbe, podjele bajramskih paketića. Kolegica koja je radila sa njima, Aida Hadžić uključila je djecu u aktivnosti podjele kurbanskog mesa. Njen cilj je bio da djeca izađu iz doma, da se djeca uključe u društveno korisne aktivnosti. To su dvije aktivnosti koje su u konstantnom odvijanju od 2011-2012. godine. Onda su se aktivnosti širile. Odlazimo redovno u posjetu majkama sa djecom na klinikama; pedijatrijskoj, ginekološkoj, odlazimo u posjete našim džematlijama koji su stariji, nepokretni, koji nemaju svoju porodicu ovdje ili nemaju uopšte članove svoje porodice. Obilazimo socijalno ugrožene, nosimo humanitarnu pomoć, jer ima jedan krug donatora koji se nama obrate, koji imaju sredstva i žele da ih ulože u hajr, pa se nama obrate a mi to raspoređujemo. U posljednje vrijeme organizujemo i edukativne aktivnosti, kao što su kursevi Kur'ana, škole Islama sa širim spektrom predavanja iz ahlaka, tefisra, hadisa, sire Božijeg Poslanika. Ono što je posljednje organizovano jeste kurs ručnog rada.
Ko je sve uključen u rad ovog sektora i evo za djevojke i žene koje možda ne znaju i nisu upućene u vaše aktivnosti, na koji način se mogu angažirati i uključiti u različite projekte?
Po formiranju Asocijacije postalo je pravilo da u Asocijaciji mualima mogu biti djevojke, žene koje se nalaze na evidenciji pri medžlisu. Međutim, kada dolazi do zvaničnog imenovanja Sektora za ženski aktivizam, brak i porodicu, uključili smo širi krug žena, onih koje su aktivne u društvu i džematu. Tu ulaze mualime, vjeroučiteljice, žene koje su prisutne u našim džematima, žene koje su zainteresovane da daju svoj doprinos tako da naš aktiv sada broji i pedagogice i psihologinje i studentice. One koje imaju želju da se priključe dovoljno je da se jave svom imamu, on će ih uputiti na daljnju proceduru, na Medžlis i na način kako da se priključe. Ja se trudim zajedno sa kolegicama da obilazimo džemate, da prikupljamo informacije o već postojećem aktivizmu u džematima, ili željom da se aktivira džemat pa onda dajemo smjernice, na koji način, šta je to najlakše za početak.
S obzirom na to da nam se bliži i mubarek mjesec Ramazan, koje su to aktivnosti planirane za ovaj mjesec? Šta je to čemu ćete posvetiti posebnu pažnju?
Medžlis IZ Sarajevo ima redovne aktivnosti za žene u smislu organizovanja predavanja, ramazanskih programa kao što su mevludski programi, tevhidi, obilasci, uključene su tu i posjete vrtićima JU Djeca Sarajeva. Svake godine bude organizovano pet do osam posjeta vrtićima, i tu najčešće budu uključene djevojke koje su studentice, koje nisu u aktivu u konstantnom radu, ali ovako periodično se javljaju, kao što je to za ramazan, da obilaze vrtiće i osmisle prigodan program za te prilike. Osim toga, nešto novo što smo htjele uvesti je da proširimo saradnju sa organizacijama koje se tiču oboljelih. Sad za sad imamo saradnju sa Udruženjem slijepih Kantona Sarajevo, imali smo jedan vid saradnje sa Udruženjem paraplegičara, Dom starih, Dom za djecu, pa hoćemo to da proširimo na ostala udruženja.
Supruga ste i majka troje djece, na koji način se Vi u porodici pripremate za ovaj mjesec, kako dočekujete najdražeg gosta?
Trenutno, mislim da se ne razlikujem od svih naših žena Bošnjakinja, u toku su pripreme kuće, kako bih u ramazanu bila rasterećenija, kako bi manje posla bilo za sami ramazan. Moja djeca su velika, sinu mi je trinaest godina, kćerci jedanaest, ovaj mali ima četiri godine, njega nećemo brojati za ramazan, on nam daje moralnu podršku. Oboje moje starije djece poste već četiri ramazana uzastopno i oni znaju, imaju svoju rutinu, znaju da se podrazumijeva teravija, da se podrazumijevaju mukabele, sin učestvuje u mukabelama, kćerka samo prati. Dok nije znala arapsko pismo ona je čitala prijevod uporedo s mukabelom. Ona kao djevojčica ima tu svoju neku euforiju sređivanja, posebno za teraviju, džematlijke je pohvale i onda to njoj daje dodatnu snagu, u tom smislu biramo neku posebnu odjeću. Ja se potrudim da moja djeca ramazan dožive s posebnom radošću, i teravije i bajram. Ja, kao domaćica trudim se se da većinu posla završim prije ramazana, da u ramazanu budem tu njima na pomoći , da su iftari i sehuri ono što inače ljudima koji rade, koji su zaposleni i djeci koja su u školi, prva druga smjena nedostaje, porodični obrok.
Pri Medžlisu IZ Sarajevo formirano je i Savjetovalište za brak i porodicu. Koliko je važno postojanje ove vrste savjetovališta s obzirom na sve veću krizu braka u našem društvu?
Veoma je važno, a indikator tome jeste, javljali su se kolege imami često da kažu, da imaju priliku u džematima, pa i ja kao mualima imala sam priliku da se neko od džematlija javi, sa nekim porodičnim problemom. Tu osobu je stid da s obrati instituciji, ili ne razumije da je to veliki problem, da se mora javiti instituciji ili nekom nadležnom, stručnom ili je nekad potreban samo razgovor. Nakon čestog javljanja imama dogovoreno je da hafiz Bugari preuzme na sebe tu odgovornost, i njemu su često išli na razgovore. To je bilo kao porodično savjetovalište, s tim da je bilo izmješteno iz samog Medžilsa. On je imao kancelariju, ali je bilo lakše raditi na terenu, u tom smislu da je izmješteno. Nakon što je hafiz Bugari morao da ode zbog posla, dogovorili smo se da nema zastoja i da idemo dalje, i onda smo preuzeli neke korake da uozbiljimo sve to, međutim kolegice koje su stručne i nadležne iz Centra za socijalni rad i porodičnih savjetovališta , savjetovale su nam da se to ipak ne zove savjetovalište jer ono podrazumijeva i terapiju, a mi nemamo kadar za to, nego da to bude informativno i edukativni centar koja će biti svojevrsna spona između džematlija, ljudi koji traže pomoć i nadležnih institucija, organa, udruženja.
Zaista se nekad radi samo o razgovoru, ljudi traže rješenje za probleme koje imaju u svojoj porodici i braku, to nisu samo bračni problemi, to su problemi sa djecom koji su adolescenti ili delikventi ili neka druga vrsta problema, sa starijim roditeljima koji su dementni ili nešto tako slično, a oni bi savjet sa vjerskog aspekta. Potreba je zaista velika, kriza u braku i uopšte u porodici sve je češća, možda i iz razloga što su ljudi mnogo zauzeti prikupljanjem materijalnih sredstava, bez osude sa moje strane, život tako nalaže. Danas su i škole zahtjevne, više nije dovoljno da dijete ima ona osnovna sredstva, nego to podrazumjeva raznorazna pomagala, torbe su teške pa je onda lakše ako je torba anatomskog oblika i sve tako ukrug. Ljudi se trude da podignu standard svog života, a samim tim su više angažovani, na drugu stranu trpi porodica.

Razgovarala: Dženana Džakmić-Šabanović

Njemačke novine Allgemeine Zeitung objavile su priču o spornom pitanju nošenja marame o čemu se u Evropi u proteklom periodu vode velike diskusije.
Ističu da je očigledno jasno da svako ima pravo da se oblači kako želi. Zbog čega onda još uvijek debata o pravima muslimanki da nose maramu.
– Ako može kraljica Engleske da je nosi, zbog čega ne mogu muslimanke. Koji je pravi razlog ove debate – pita njemački novinar.
Evropski sud pravde nedavno je donio presudu o nošenju marame na radnom mjestu. Allgemeine Zeitung piše da je ta presuda besmislena. Sud je odlučio da žene imaju pravo da nose maramu na radnom mjestu, ali ako im to dopusti poslodavac.
– Takva odluka od strane poslodavca može biti donesena s ciljem da se na radnom mjestu ne predstavljaju vjerski simboli, ali s druge strane, kršćani se ne suočavaju sa istim zabranama i oni koji nose krst oko vrata mogu ga skriti ispod odjeće. Marama se pak ne može skriti jer pokriva kosu. Mnoge muslimanke se susreću sa izborom između marame i gubitka posla. Otkrivanje kose bi za njih bilo sramno i nema razloga da se na takvo nešto prisiljavaju – pišu njemačke novine.
Novinari ističu i da britanska kraljica često nosi veo odnosno maramu preko glave, pogotovo kada je izvan kraljevske palače. Možda je razlika u tome da ona to radi iz praktičnih razloga, ili joj se jednostavno sviđa te da zbog toga nije problem.


(Izvor: faktor.ba)