Od anticionističke aktivistkinje Zulaikhe Shihabi do pjesnikinje Fadwa Tuqan, predstavljamo neke od najutjecajnijih Palestinki.

Žene su bile na čelu palestinskog života kroz modernu historiju, služeći u gotovo svim aspektima društva, od organiziranja zajednice do političkih pregovora. Palestinke su među najobrazovanijim ženama u arapskom svijetu sa stopom pismenosti od 94 % a djevojčice nadmašuju dječake u akademskom testiranju.

U skladu s trendovima u arapskom svijetu, žene su dobro zastupljene u takozvanim STEM predmetima (nauka, tehnologija, inžinjerstvo i matematika), često nadmašujući muškarce u predmetima kao što je fizika. Ali ta dostignuća dolaze sa poteškoćama. Na primjer, zastupljenost žena na višim nivoima u mnogim industrijama ostaje ograničena, a prosječna plata žene je oko 70% niža od plate muškarca.

U uspostavljanju tako istaknute uloge u palestinskom društvenom poretku, žene su moral prevladati prepreke uključujući rodno zasnovane predrasude i izraelsku okupaciju palestinskih teritorija. Uprkos svim tim preprekama, mnoge žene su se etablirale kao stručnjakinje i ikone u svojim oblastima.

Ovdje vam predstavljamo pet Palestinki koje su ostavile trag u historiji.

Hind al-Husseini

1948. godine Hind al- Husseini je naišla na grupu od pedeset petero djece ispred Bazilike Svetog groba u starom gradu Jerusalema.

Djeca su upravo za dlaku izbjegla masakr koji se odvijao u njihovom selu Deir Yassin, a mnogi članovi njihovih porodica su ubijeni. Al-Husseini je okupila djecu i pronašla kuću u kojoj su mogli potražiti sklonište i biti sigurni. Ona se također pobrinula da svakodnevno posjećuje djecu, donoseći im hranu i provjeravajući jesu li dobro.

Kasnije je Husseini dio vile svog djeda u Jerusalemu pretvorila u sirotište za djecu, postepeno proširujući objekat kako bi se brinula o još siročadi iz okolnih područja.

Društvena aktivistkinja nije stala na tome, osnovala je još nekoliko sirotišta u selima i gradovima širom Palestine.

S obzirom na to da je bila zagovornica za obrazovanja žena, također je osnovala ženski koledž Hind al-Hussein 1982. godine, koji je postao ogranak Univerziteta Al-Quds.

Palestinci su Hind doživljavali kao heroinu i dobila je niz nagrada, uključujući Jordansku medalju za socijalni rad 1983. i medalju Prvog stepena od strane Njemačke vlade 1989. godine.

Umrla je 1994. godine, ali njena hrabrost i danas inspirira Palestinke.

May Ziadeh

Palestinsko-libanonska spisateljica i zagovornica prava žena Marie Elias Ziade, poznata i kao May, bila je pionir u osnaživanju i obrazovanju žena.

Rođena u Palestini 1886. godine, Ziadeh je osnovala jedan od najpoznatijih književnih salona u regiji, u početku iz vlastitog doma, ali je kasnije postalo glavno mjesto susreta intelektualaca, novinara, kritičara i filozofa.

U njenim književnim djelima često su se pojavljivali ženski likovi, najčešće oblikovani kao glavni likovi sa snažnim ličnostima. Njen rad se bavio i osjetljivim i složenim temama, od patrijarhata do društvenih pitanja i slobode.

Pošto je savladala devet jezika, Ziadeh je bila i stručni prevodilac. Neki od njenih najznačajnijih doprinosa uključuju prevode romana koji su originalno napisani na njemačkom, francuskom i italijanskom. Taj poduhvat otvorio je put procvatu arapske književnosti.

Osim svog književnog rada, Ziadeh se zalagala za obrazovanje žena i zalagala se za njihovo uključivanje u društvo.

Arapska renesansa, koja se na arapskom naziva "Nahda", postala je značajan dio njenog života. Mnogi akademici vjeruju da je period između 19. i ranog 20. stoljeća doživio procvat umjetnosti i brzu transformaciju političke misli, uključujući ideje koje su se prvo razvile u Evropi.

Kulturna promjena nastala je u Egiptu, ali se postepeno proširila na Bliski Istok. Za Ziadeh je ovo bila prilika da izrazi zabrinutost u vezi sa ulogom žene u društvu i donese promjene koje osiguravaju njihovu ravnopravnost.

Iako se Ziadeh nikada nije udala, njena ljubav prema proslavljenom pjesniku Halilu Džubranu bila je općepoznata. Par je redovno pisao pisma jedno drugom sve do Džubranove smrti 1931. godine, zbog čega je Ziadeh bio duboko depresivna.

Fadwa Tuqan

Istaknuta pjesnikinja, Fadwa Tuqan bila je poznata po pjesmama koje su obuhvatale palestinsko iskustvo suočava*--nja s okupacijom.

Tuqan je rođena u Nablusu 1917. godine i dolazi iz porodice koja je dobro poznavala pisanu riječ. Njen brat je bio pjesnik i dramaturg i koristio je svoje djelo da rasvijetli palestinsko iskustvo, posebno tokom anti-britanske pobune 1936-39.

Nakon što je proživjela značajne događaje u palestinskoj historiji, kao što je Nakba (Katastrofa) 1948. godine, njen rad se bavio temama kao što su šok, otpor i postojanost.

Između 1962. i 1964. Tuqan je studirala na Oksfordu, postajući zagovornica ženskih pitanja i ljudskih prava, ali palestinska nevolja je nastavila da utiče na nju, i često je govorila o dehumanizaciji Palestinaca i izraelskoj okupaciji.

Tuqan je stekla međunarodno priznanje, osvajajući nagrade i prevodeći svoje radove na mnoge jezike. Pjesnikinja je umrla u decembru 2003. u svom domu u Nablusu u 86. godini života.

Zulaikha Shihabi

Rođena u Jerusalemu 1903. godine, Zulaikha Shihabi je stekla reputaciju svojim kampanjama podrške pravima žena, ali i protiv cionizma.

Bila je organizator političkih okupljanja žena i kreirala puteve kroz koje su žene mogle izraziti svoje brige.

Njeni napori su bili razlogom osnivanja nekoliko ženskih društava širom Palestine.

Predani čitalac i pisac, Shihabi je takođe radila kao učiteljica mladim djevojkama, te je na kraju osnovala školu Dawha.

Također se susretala s drugim revolucionarkama, posebno Egipćankom Hudom Sharawi, pri čemu su obje učestvovale na Kongresu žena 1938. u Liddi, Palestina, gdje su se zalagale za palestinsko pitanje.

Osim što je pomagala i podržavala osnivanje ženskih organizacija, Shihabi je podsticala praktičnu pomoć, uključujući obuku iz hitne pomoći i pružanje socijalne pomoći onima kojima je najpotrebnija. Jedno od njenih najznačajnijih dostignuća bilo je osnivanje skloništa za siročad i žene.

Shihabi je umrla u maju 1992. godine, a njena dženaza održana je u džamiji al-Aqsa.

Karima Aboud

Rođena sredinom 1890-ih, Aboud je zapamćena kao jedna od prvih fotografkinja u arapskom svijetu.

Nakon što je kao tinejdžerka dobila kameru, Aboud je radila na fotografisanju pejzaža i portreta svojih najbližih. Međutim, nakon što je diplomirala na univerzitetu u Libanu, više se fokusirala na arheološki rad, da bi na kraju otvorila vlastiti studio.

Abboud je briljirala u svojoj profesiji u vrijeme kada se vrlo malo žena bavilo umjetnošću, a mnoge su oklijevale da se pojave pred kamerama, posebno žene.

Danas Univerzitet Dar al-Kalima u Betlehemu obilježava Aboudin rad kroz nagradu za fotografiju u njeno ime. Godišnja nagrada pokrenuta je 2016. godine, a imala je za cilj očuvanje Aboudovog naslijeđa.

Nagrada također potiče mlade Palestince u zemlji i dijaspori da se bave fotografijom kako bi dokumentirali svoja iskustva.

(MEE)

Spisateljica Hazeta Hamzić Salihović je rođena 1965. godine u Miljanovcima, opština Kalesija. Odrasla je u višečlanoj radničkoj porodici, gdje je naučena cijeniti rad, poštenje i nadasve prave ljudske vrijednosti. Osnovnu i srednju ekonomsku školu završila je u Kalesiji, a studij biologije i hemije na Pedagoškoj akademiji u Tuzli. Radni vijek započinje kao nastavnica biologije i hemije u Bosanskoj Krupi, gdje je živjela do agresije na BiH, kada sa dvoje maloljetne djece odlazi mužu u Švicarsku. Od tada sa suprugom Alijom i njihovih troje djece: sinom Dinom, kćerkama Aminom i Imanom živi, radi i piše u Švicarskoj.
Njen prvijenac, roman Šapat sudbine, objavljen je 2017. godine i preveden je na njemački jezik. Njen drugi roman Vrisak do neba, objavljen je 2018. godine i prevodi se na švedski jezik. Zbirka novela Ja zaboraviti ne mogu, njena je treća knjiga i preveden je na turski jezik.
Svoje knjige promovirala je u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Crnoj Gori, Kosovu, Bosni i Hercegovini. U prilog tome da su njene knjige rado čitane govori i činjenica da su njena oba romana doživjela i svoje drugo izdanje. Uokviru programa Da se ne zaboravi kojeg Ž. E O. Kewser organizuje, bit će upriličena i promocija Hazetinih djela. Tim povodom za pratioce našeg portala obavili smo intervju sa spisateljicom.

Relativno kasno ste počeli pisati i za kratko vrijeme napisali i objavili tri knjige. Kako ste odlučili da počnete pisati?

Mojoj prvoj knjizi prethodio je jedan susret i jedan strašan događaj koji se desio u mom komšiluku. Nasilni otac je htio zapaliti vlastitu porodicu. Taj događaj me vratio u vrijeme kada se u mojoj okolini desilo nešto slično. Nakon tog događaja i susreta sa jednom od žrtava nasilja, kao da sam shvatila svu težinu preživljenog, nekakav teret je pritiskivao moju dušu. Odlučila sam pisati. I zaista kada sam završila i posljednji redak, taj teret je nestao.

Šta želite postići pisanjem?

Pisanjem ja prenosim moje emocije na papir, oslobađam se unutrašnjeg opterećenja. Kada pišem o Srebrenici, Prijedoru moja želja je prvenstveno da dam moj doprinos da se zločin ne zaboravi, te da za naše stradanje sazna što veći broj ljudi.

Rođeni ste u Kalesiji, do agresije živjeli i radili u Bosanskoj Krupi, početkom agresije odlazite u Švicarsku, što znači da niste proživjeli ratne strahote. No, tematika vaših romana i novela je ratna. Otkud da se opredijelite da pišete o ratu?

Da, istina je da, hvala Bogu, nisam preživjela ratne strahote. 15. maja 1992. godine ja sam sa dvoje male djece krenula za Švicarsku, mužu koji je tamo radio. Moj sin Din imao je tri godina, a kćerka Amina nepunih pet mjeseci. Strah za djecu me natjerao da učinim taj korak. Kada sam saznala u kojoj mjeri se zločin ispoljio od agresora, bilo mi je žao što i ja nisam dala doprinos borbi protiv dušmana. Stoga, ja moju borbu nastavljam pišući o stradanju mog naroda, to je dug mojoj domovini. Pišući o patnji, stradanju, zločinima, genocidu nad Bošnjacima prvenstveno želim da svo to zlo koje nas je zadesilo ne padne u zaborav. Jer, ako nešto što se desilo ne bude zapisano, kao da se i nije desilo. Želja mi je da što više ljudi sazna o svakom zločinu, pogotovu što se moje knjige prevode na strane jezike.

Kažite nam nešto više o vašim djelima

Moja prva knjiga, Šapat sudbine, govori o alkoholizmu kao pošasti koja razara porodice. To je priča o jednoj disfunkcionalnoj porodici. Ovdje je žena opisana kao stub porodice, jer pored toga što je živjela sa mužem alkoholičarom, koji ih je maltretirao, izgladnjavao, ona uspijeva iz te neimaštinje podići zdravu djecu. Jedan strašan momenat, kada djeca pokušavaju odbraniti majku od pijanog oca, nanose mu pri tome teške povrede od kojih on umire. Cijela porodica biva markirana kao ubice oca.
U mojoj drugoj knjizi, Vrisak do neba, opisana je sudbina nestanka bošnjačke djece tokom rata. I ovdje je akcenat na jakoj ženi Bošnjakinji. Ženi koja u sebi nosi ljubav za svoje potomstvo. Nakon nestanka njene djevojčice ona pokušava saznati gdje se njeno dijete izgubilo. Bol koji ona pri tome osjeća ne ostavlja nikog ravnodušnim.
I treća knjiga, Ja zaboravit ne mogu, je knjiga o stradanju Bošnjaka. To je zbirka novela. 13 istinitih priča, 13 istinitih sudbina opisano je u ovoj knjizi. Ja sam skoro sve žrtve direktno kontaktirala sakupljajući podatke iz prve ruke, sa stvarnim imenima žrtava. U ovoj knjizi , ne stidim se reći i ko su počinioci zlodjela i navesti njihova imena.

Vaša djela prevedena su, prvi roman, Šapat sudbine, na njemački jezik, Vrisak krvi na švedski i zbirka novela, Ja zaboraviti ne mogu na turski jezik. Otkud da budu prevedeni na tri različita jezika i imate li povratnih informacija kakvo je interesovanje kod čitalačke publike tih govornih područja za vaša djela.

Što se prevoda na strane jezike tiče, se sve desilo nekako spontano. Prevod Šapat sudbine na njemački jezik je logičan. Ja zivim u Švicarskoj, u njemačkom govornom području i želja mi je bila da moja okolina čita ovaj roman. Prevod je izazvao veliko interesovanje čitalaca, te sam ubrzo morala štampati i drugo izdanje. Moje gostovanje u Švedskoj izazvalo je interesovanje za knjigu Vrisak do neba, te je jedna mlada dama, studentica tražila moje odobrenje za prevod. Zbog njene obaveze prema studiju taj prevod još nije završen, ali se nadam da će to biti do kraja ove godine. Treća knjiga, Ja zaboravit ne mogu, prevedena je na turski jezik. Interes Turaka da što više saznaju o stradanju Bošnjaka dovela je do prevoda na turski. Trebale su se održati promocije u Turskoj, ali s obzirom na to da je Covid 19 poremetio mnogo toga pa i nas u našem odlasku za Tursku, ne mogu reći u kojoj mjeri je knjiga izazvala interesovanje. Ali sudeći po nekim objavama onih koji su pročitali, zaključujem da ih je knjiga jako zainteresovala.

Imali ste promocije šrirom BiH, u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Crnoj Gori, Kosovu. Kakva je posjećenost na tim promocijama? Kupuju li se knjige i čitaju li se knjige uopšte?

Mogu slobodno reći da su moje knjige rado čitane. U prilog tome govori da je Šapat sudbine doživio drugo izdanje, takođe i Vrisak do neba. U samo pola godine od izlaska i ta se knjiga morala ponovo štampati. A evo, čini mi se, da ću morati uraditi i treće izdanje iste. Prevod Šapata sudbine na njemački jezik također je doživio drugo izdanje i te knjige su tražene. Ovdje želim naglasiti da prevod na njemački jezik traže i Bošnjaci zbog svoje djece, jer djeca su tamo rođena i završavaju škole na njemačkom jeziku i bolje razumijevaju taj jezik. Sa trećom knjigom, Ja zaboravit ne mogu, desila se i pamdemija, te je do sada održana samo jedna promocija. Ali, bez obzira na to, ja sam ipak uspjela plasirati negdje oko 300 knjiga i oko stotinjak stikova sa audio verzijom te knjige, što je za ovo vrijeme pandemije, veoma zadovoljavajuće. Svakim danom se javi neko ko želi imati tu knjigu. Čak iz dalekog Novog Zelanda se javila žena koja je željela da joj pošaljem knjige.

Uskoro u Srajevu, u okviru programa Da se ne zaboravi imaćete promociju vaše posljednje knjige. Kakva su osjećanja i očekivanja od te, a i promocija koje će uslijediti?

Evo nakon gotovo dvije godine krećemo ponovo sa promocijama. Sretna sam i uzbuđena isto kao kod pripreme promocije za moju prvu knjigu. Pogotovu sam sretna što ću u glavnom gradu moje domovine promovirati moje knjige. Nakon Sarajeva slijedi Ključ, Prijedor, Sanski Most, Bužim. 

Mjesec je juli, dani sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici. Šta vi mislite da li se dovoljno govori, piše, općenito kakva je kutura sjećanja Bošnjaka na sve što im se dešavalo u agresiji 92.-95. , a da ne spominjemo prijašnje genocide, njih 11.

Da u pravu ste. Mjesec juli je mjesec tuge. U julu smo svi nekako drugačiji. Na našim licima se vidi tuga, bol, jako smo ranjivi posebno na 11. juli. Pisanja o Srebrenici ne smije nikada biti dosta. Pisati o stradanju našeg naroda treba da bude prioritet svakog od nas i sa tim ne smijemo nikada stati. Koliko je samo izgubljenih života? Kada bismo samo po jednu priču ispričali o svakoj žrtvi genocida ima dovoljno materijala da samo iz Srebrenice nastane 8.372 priče, ako ne knjige. A ukoliko bismo dodali i ostala mjesta gdje su počinjena masovna ubistva trebalo bi nam mnogo više i vremena i prostora da ispišemo, a i čuvamo te knjige. Jer, znate i sami koliki je broj ubijenih. Posebno poglavlje su preživjeli koji su ostali bez svoje djece, očeva, braće, sestara. Majka Hatidža, Nura, Hava! Zar imamo obraza ne pisati o njima. Jevreji i poslije 70 godina pišu o holokaustu, snimaju filmove o tome. U tome se moramo ugledati na njih, i pisati, pisati. Također snimati i filmove. Ne smijemo dopustiti da naše stradanje padne u zaborav, jer mnogo je onih koji sprovode zadnju fazu genocida, negiranjem istog.

Vaši planovi za dalji književni rad?

Što se mog daljeg pisanja tiče, ja nastavljam. Knjiga sa naslovom Ja presuđujem je napisana. Sada je na lektoru kolko dugo ćemo čekati njen izlazak iz štampe. Moja želja je pisati o djeci migrantima. Jedna priča me jako dirnula je priča o dva Afganistanska dječaka koji su ostali siročad želeći bolji sigurniji život u bezosjećajnoj Evropi.

Hvala vam g. Hazeta, vidimo se na promociji u Sarajevu, želimo Vam još puno ispisanih knjiga, koje mi s nestrpljemjem očekujemo.

Razgovarala: Mediha Džakmić

Piše: Elvira Velić - Muftić

Prije nekoliko sedmica prvi put sam nakon dugo godina odlučila u društvu prijateljica do mora skoknuti. Odavno se nisam ničemu tako obradovala kao zamisli da odlazim na produženi vikend bez svojih najmilijih, kćerke i muža. Većina vas ne zna da sam proteklu jesen i zimu bol bolovala, zapravo preživljavala horor kojem ni film nije bio ravan. Horor se sastojao od nagle pojave čudnih i teških simptoma, mnogo promašeno uspostvaljenih dijagnoza i pregršt potpuno pogrešnih terapija. U cijeloj toj abnormalnoj zdravstvenoj zbrci neki su me otpisali, mnogi umišljenost pripisali, a ja sam samo čekala dan da se iz tog košmarnog sna probudim. Hvala Bogu, jeste da je noćna mora potrajala i da je bila teška, ali sam se živa, i poprilično, zdrava probudila. A onda je nastao spktakl. Muž i kćerka su me razapinjali. O, kako su im tokom mog bolovanja nedostajali moja pažnja, ljubav, rješavanje svih mogućih i nemogućih situacija i problema da sam se počela osjećati kao Teta razapeta. Baš u trenutku tome, kada sam mislila da će me razvući poput žvakače gume, kao s neba dar, pade mi prilika da im pobjegnem koji dan na more, pa makar mi sunce napravilo nove bore. Drugaricama sam insistirala da odsjednemo u hotelu sa trenutno najboljim recenzijama. Kontala sam kako nije sezona godišnjih odmora, kako na odmor idem sama da ekskluzivni aranžman moj stajling, čitaj, novčanik može izdržati. Za tili čas, glede tog mog boravka na moru napravila sam opako paklen plan koji se prije svega satojao od gašenja telefona - ako bude nešto hitno neka zovu na recepciju hotela. Također, isplanirala sam koliko sati tačno ću i u kojem vidu relaksacije u hotelu uživati, te koliko ću čitati i šetati pored mora. 
U međvremenu, sve smo dogovorile, rezervisale, otkazale rezervaciju pa ponovo rezervisale smještaj. U toku tih svih organizacijskih zaškoljica mene zaboli mehko majčino srce, te odlučim da, usprkos željom za izolacijom od svakodnevnice, povedem i kćerku. Kako god, ipak se nisam mogla zamisliti u svim tim čarima ekskluzivnog hotela, koji se nalazio pod vedrim nebom neumskim, namirisan morem bosanskim, bez svoje jedinice šćere. Dan uoči putovanja, kao i obično, uslijedila je kupovina nužnih, a koje zapravo uopće i nisu nužne, stvari koje smo zajedno sa drugim uredno spakovale u kofere. Muž je taj dan, koji se teška srca pomirio da ne putuje sa nama, a da nisam ni znala, kovao svoj plan za neki drugi put pa je servisirao auto, zamijenio zimske gume za ljetnje, oprao ga i nasuo pun rezervoar goriva. Nikad ga ne stigoh priupitati gdje li je on to bio namislio. Međutim, oko 21 sat počeše sustizati poruke da drugarice jedna po jedna odustaju. Zaista se pojavio bitan razlog poslovne prirode za njihovo odustajanje. Ubrzo i ja shvatih da ću morati odustati. Kćerka zamalo ne zaplaka. Veli, ako ne odemo na more ona će kod tetke, jer bi je bilo stid doći u školu a kazala da ide u Neum. Kao, nije Neum nešto o čemu bi se izmšljale maštarije pa bi je bilo stid raje. Nazovem sestru da joj saopćim najnovije vijesti i komentar njene mezimice, a ona će meni na to da uopće nemam razloga da odustanem, jer sam ionako izgubila naviku putovanja bez kćerke i muža.  Suprug je iskreno jedva dočekao da idemo na more u našem aranžmanu, te tako moja malenkost, umjesto sa drugaricama, na put ka moru krenu u sasvim nepredviđenom društvu. Osim toga, meni žao bi jedne drugarice koja je najviše insistirala na našem grupnom odlasku, te je zamolim da i ona krene sa nama računajući, naravno, na hotelski smještaj.

Da sam samo znala da ćemo na kraju svi završiti u istom apartmanu, da ću i njoj još biti mama, lični fotogaraf, stalak i stativ, da će me ometati u mom ‚‘nametnutom‘ istraživačkom pohodu stalno me nešto zapitkujući i naglas se pitati na šta ja to i na koga galamim i o kakvim borbama govorim, da će se za nama zbog nje okretati svaki hudi stvor u Neumu, jer je danas, naprimjer utjelovljavala jednu, a sutra drugu estradnu ličnost, a svaka od njih je plijenila ljepotom, da ću zbog nje i prizvati prozivku da sam influenserica - toliko sam je fotografisala pa sam začuđenim konobarima ili slučajnim prolaznicima svaki put sa smiješkom pojašnjavala da smo mi zapravo poznate influenserice, i tako dalje, znači grdno bih se zabrinula kao što bih se i dobrano zabrinula da sam sam unaprijed znala da ću u Neumu raditi neku ozbiljnu reportažu, koja bi mogla dobro odjeknuti, ali i izazvati mnoge, kako pozitivne tako i negativne reprekusije po moju malenkost. No, ništa od toga nisam znala. Jedino što smo u pola puta saznali je to da odustajemo i od drugog rezervisanog smještaja. Ni slutili nismo da je u tom periodu u Neumu osim hotelskog jako teško naći neki drugi prikladan smještaj. U pola šest pred večer sjedili smo u bašti hotela Sunce bez ideje gdje bismo mogli zanoćiti. Jedini hotel, hotel Jadran, koji je prema našem saznanju nudio nama potrebne usluge tu noć je bio popunjen. Raja iz Sarajeva koju sam kontaktirala još nisu otvorili svoje vile i apartmane. Oko nas je sve djelovalo pusto, prazno, neobećavajuće, a onda odjednom iz te praznine do nas doprije muški glas koji je pronosio moje ime, a potom i ime moga supruga. U tom trenutku ugledasmo biciklistu sa kačketom na glavi i širokim osmijehom na licu iz kog se jasno uočavala radost zbog iznenadnog susreta.

Bio je to naš prijatelj. Nakon selama i kako ste šta ima, odmah nas upita gdje smo smješteni. Suprug je pokušao da iskulira, no ja mu, čim prije, saopćim naš problem. Prijatelj nam saopći i da ima nešto za nas, naravno ukoliko bi nam se svidjelo. Naime, radilo se o apartmanu njegovog prijatelja koji se nalazi baš preko puta hotela Grand, hotela u kojem sam prvotno željela odsjesti i koji će uskoro za mene postati, na neki način, sinonim borbe za ljudska prava. Poznavajući našeg prijatelja i činjenicu da je sa porodicom nekada ljetovao u tom apartmanu, uopće nisam posumnjala u njegovu adekvatnost. Odmah sam se počela, na neviđeno, s njim pogađati o cijeni, na opću zaprepaštenost mojih saputnika. Ko bi se normalan cjenjkao oko smještaja koji mu se nudi skoro kao jedina solucija. Kako je prijatelj znao da sam zaposlena u Ekonomskoj školi, što je bila veoma razočaravajuća vijest za njega, počeli smo se šaliti kako sam postala prava ekonomičarka. Zapravo to je bio način da se svi skupa relaksiramo, a mi naizad da odahnemo. Dok smo se kretali prema apartmanu prijatelj me pravo naruži zbog činjenice da sam se odrekla novinarstva odlazeći na druge poslove. Veli, divno je biti pedagogica, naročito u školi poput Ekonomske, a onda mi je iznio svoje mišljenje o tome da čovjek treba biti u onom poslu u kojem je najbolji. Usput nam je kazao da je aprtman vlasništvo poznatog i nagrađivanog pisca kojeg najvjerovatnije lično poznajem, jer smo se nekada kretali u istim krugovima. Kako uglavnom zaboravim na mnoga poznastva pomislila sam da je veoma moguće da tog pisca ne poznajem samo po njegovom radu već da smo se u mladosti imali priliku družiti.

Međutim, da li smo se ranije sreli još uvijek mi je nepoznanica. Kada nas je prijatelj uveo u aprtman obujmila nas je nevjerovatna energija. Odmah smo uočili da apartman nije predviđen za izdavanje već da je opremljen da bude dom. Dom osobe koja nije svakidašnja. Čim smo podigli osigurače prijatelj nam je sa CD plejera pustio sevdalinke u predobroj izvedbi različitih izvođača nakon čega sam non stop pjevušila - Kuda moja Zejna ode… Konačno smo mogli da kažemo o more, more… Ode prijatelj ostadosmo mi: moj muž koji je jedva čekao da klanja i odjuri u nepoznatom pravcu na bajku, naša kćerka koja je odmah rasprostrla  bilježnice da u njih saspe svoje, sa puta nakupljene, dojmove naše započete avanture, moja drugarica koja je, čim prije, počela da razmišlja u šta će se nakon kratkog predaha pretvoriti i gdje će obaviti prvu foto sesiju, i moja malenkost kojoj su samo trebali mir i da je niko ništa ne pita, šum mora, njene knjige i beskraj plavetnila. No, želje su jedno, karakter i temperament su drugo kada se suoče sa izazovima, a izazov su mi pružili sarajevski portali i njihovi čitatelji. To je zapravo bio Božiji plan u kojeg sam naknadno pronikula. Čim je objavljen i počeo biti prenošen tekst o zabrani kupanja u burkiniju u neumskim hotelima shvatila sam da od mog unutarnjeg mira i neke druge vrste kontemplacija nema ništa. Sjedila sam na terasi apartmana i pomalo nervozno grickala nokte. Nikako se nisam mogla pomiriti sa činjenicom da se trebam oglušiti o nepravdu koja mi se ili nam se nanosi. I tako dok se muž biciklirao, drugarica šminkala, kćerka bavila poetikom ja sam kovala plan o načinu kako da oborim nametnute granice i ponudim javnosti jednu novu neumsku perspektivu.

U ušima su mi odjekivale riječi prijatelja da se ne smijem tako lahko odreći talenta kojeg posjedujem kada je novinarstvo u pitanju, te sam ih u tom trenutku shvatila kao Božiji znak kojeg zaista ne smijem ignorisati. Ukupna energija koju sam osjećala u aprtmanu, u kojem smo trenutno obitavali, u tome mi je značajno pomogla. Kada sam nakon svega, obavljenog zadatka i objavljenih tekstova razgovarala sa našim prekookeanskim piscem, vlasnikom apartmana u kojem smo se skrasili u Neumu, sada već našim prijateljem, i shvatila kolika je zapravo njegova ljubav spram svake grude zemlje ove, prema svakom pravu svih njenih sugrađana i sugrađanki, shvatila sam da su jedino tako kockice mogle biti poredane da bih uspjela u toj svojoj namjeri - odbrani prava i dostojanstva žena. Potrudila sam se da je iznesem onako kako znam i umijem. Možda je sve ovo bilo pomalo olujno, ali očito sa nastupajućom vedrinom. I baš je pjesma o gromovima i olujama ispratila kćerku i mene iz hotela Grand. Mada, čak i iz daleka čujem svaki Dinin takt. Toga dana, nakon uspješno obavljenog zadatka i izlaska iz hotela, fokusirala sam se na razvoj priče u svojoj glavi kada me je kćerka uzela za ruku i skrenula mi pažnju na pjesmu koja je svirala u hotelu. Vjerovali ili ne, hotelom se prolamao refren Dinine pjesme -Svaku oluju isprati grom… Niko me ne može ubijediti da i to nije bilo dio Božijeg plana. Zato, dragi moji, uvijek bi trebalo da se pouzdamo u planove o nama koji su skovani visoko iznad naših uskih, ljudskih perspektiva.

Tekst novinarke Elvire Velić - Muftić o borbi za dostajnstvo pokrivenih žena i neshvaćenosti možete pročitati na linku OVDJE

Tekst da je zabranjeno plivanje ženama u brukiniju u više hotela u Neumu izazvao je veliku pažnju javnosti. Polemika se već danima vodi, a Elvira Muftić-Velić, osoba koja je bila i povod za objavu teksta javno se oglasila, nakon što je pročitala komentare i polemiku koja je nastala.

Tekst prenosimo u cijelosti.

"Ugledah da su mnogi portali prenijeli Patrijin tekst o "zabrani" kupanja u burkiniju. No, na jednom portalu nepoznata burkinijašica izazvala je veoma ostrašćenu polemiku među komentatorima.
Našlo se tu i vjernika i nevjernika koji se sablažnjavaju nad činjenicom da bi se neka žena u burkiniju uopće negdje kupala, a pogotovo da bi se kupala na javnim bazenima. Uočila sam također i dosta komentara u kojima pojedinci podržavaju pravo na ovu vrstu izbora.

Međutim, glas razuma uvijek biva nadglasan izjašnjavanjima koja se zasnivaju na velikim predrasudama, a nerijetko i na ksenofobiji ili tome slično. No, danas svako od nas, bez obzira šta mislio ili ne mislio, može javno iznositi svoje stavove. Ti stavovi se, nerijetko tendenciozno, modeliraju posredstvom medija. Mislim da je N. Portman, ali nisam sigurna pošto tekst pišem na odmoru kazao da: "Što je nekada bila batina za podanike danas su mediji".

A batinom se skoro svaki stav može nametnuti. Kako već napomenuh sporni portal je u naslovu postavio pitanje: "Da Ii se žene u burkinijima mogu kupati na javnim bazenima". Nisam bila zapanjena, jer ništa novo mi nisu kazali takvim načinom poticanja javnog mnijenja na predrasude o pokrivenim ženama, ali sam istog trenutka bila odlučna da mi takav jedan medij, zajedno sa svojim vjernim čitateljima, ne može i neće odlučivati o tome šta mogu i šta ne mogu kao žena legalista.

Nažalost, nisam napravila skrinšot teksta, što mi je iznimno žao, ali sam međuvremenu na Facebooku napisala jedan post u kome sam najavila jednu drugačiju priču o kupanju žena u burkiniju u hotelu Grand.

Nakon toga naslov je preinačen. Nisam sigurna da je moj post tome bio povod. I ne bih voljela da jeste. Zašto? Zato što bi to značilo da nikog od onih koji bi trebali voditi računa o pravima žena kao i onih koji bi posebno trebali voditi računa o pravima pokrivenih žena nije reagovao.

Znači, dati portal je samim naslovom teksta, kojeg su prenijeli, pokrenuo jezivu raspravu o tome šta jedna pokrivena žena smije, a šta ne smije, a do sada niko ništa o tome nije napisao u svrhu zaštite ljudskih prava.

Pa evo čak da takvog naslova nije ni bilo, da sam ga ja usnila, čudno mi je da se niko nije oglasio zbog same činjenice da su mediji prenijeli vijest da negdje prikrivenim ženama možda uskraćuju njihova ljudska prava. Stoga želim svoj stav da iznesem želeći njime ukazati da se takvim polemisanjem u medijima i sličnim postupcima nanosi nesaglediva nepravda našem društvu, a posebno ženama, oko kojih vjerni čitaoci, mislim na one čitaoce koji su već pothranjeni određenim oblikom mržnje i prezira prema pokrivenim ženama, datog portala polemišu a da vjerujem ni sami ne znaju da su njihovi stavovi mahom produkt određenih vrsta medija.

U tome i jeste moć medija, ponavljam. Stoga želim da se čuje i moj glas, mnogo manje zbog mene, a mnogo više zbog mnoštva žena koje svakodnevno bivaju predmetom omalovažavanja a nerijetko i diskriminacije i čijim bi ponašanjem svi redom uredovali.

Nažalost, nije nikakav skandal u našem društvu da mediji umjesto da štite ranjive skupine oni još više doprinose njihovoj ranjivosti. Žene su u našem društvu, nažalost, još uvijek veoma ranjiva skupina. Žene koje nose hidžab, maramu, turban i tako dalje su ranjiva skupina na kvadrat. Nemojte molim vas, shvatiti da žene s maramom ili žene koje slijede neke druge filozofije u odijevanju stavljam u ulogu žrtve, mada među svim ženama ima mnogo i takvih.

Ne! Želim samo da istaknem da smo još daleko od jednakosti spolova, koju ne smijemo prestati zagovarati i poticati. A sad kako je došlo do toga da Patria objavi tekst o zabrani kupanja ženama koje nose burkini? Veoma jednostavno. Na putu za Neum slučajno me je kontaktirala prijateljica koja je novinarka Patrije. U razgovoru smo se dotakle mog smještaja u Neumu i činjenice da sam morala odustati od dva hotela jer u njima ne bih mogla koristiti bazen, koji mi je iz hiljadu i jednog razloga bio neophodan.

Usput sam joj kazala ukoliko mi je negdje uskraćena mogućnost korištenja bazena vjerujem da samim tim nisam poželjna ni u cijelom hotelu. Meni je tu informaciju za jedan hotel prenijela vlasnica turističke agencije iz Sarajeva a za zabranu u drugom sam saznala u putu prema Neumu te sam usput otkazala rezervaciju. Iako često objavljujemo postove na Facebooku o tome nisam ni riječi napisala a pogotovo ne bih pisala ružno o nečemu o čemu nisam imala dostatnih informacija.

Ovo je ipak izrazito osjetljiva tema i njome se mogu, ukoliko se postavi tendenciozno, izazvati velike negativne reperkusije. Prijateljici iz Patrije sam zaboravila spomenuti da uopće nisam razmišljala o tome da bih mogla naići na taj problem jer sam prije dvije godine u Brelima bila veoma ljubazno primljena u jednom renomiranom, ali doduše znatno manjem objektu sa bazenom.
U istom su osim nas uglavnom gosti bili stranci i veoma je teško bilo dobiti rezervaciju. Kada sam u telefonskom razgovoru spomenula da nosim burkini sagovornica mi je kazala da će im biti zadovoljstvo da nas ugoste. Ista je svakodnevno koristila priliku da posjeti bazen kada sam bila tu i ćaska sa mnom o različitim temama.

Jedna od njih su bile i predrasude. Priznala mi je da ih je ona razbila studirajući u Sarajevu. Međutim, kod prijateljice novinarke je proradio novinarski damar i ona je za portal na kojem radi napravila priču koju je veoma korektno iznijela. Istu sam podijelila na ličnom profilu na kojem se nije našao niti jedan ostrašćen komentar mada je u svakom komentaru izraženo negodovanje.
Nije nam se dopalo obrazloženje iz Granda u kojem se kazalo da nam je zabranjeno kupanje iz higijenskih i sigurnosnih razloga. Svojim stavom, zapravo navedenim razlozima, naveli su me da spekulišem kako se ovdje radi o drugoj vrsti strahova o sigurnosti i drugoj vrsti higijene.

No, nisam podlegla težnji za spekulisanjem, koja je u osnovi prirođena svakom čovjeku. Pošto sam željela napisati članak o diskriminaciji žena, žena sa maramom, mogla sam to uraditi samo ako do kraja istražim ovaj problem. Da bih bila u potpunosti korektna otišli smo u hotel Grand. Od samog ulaska na recepciju pa do izlaska iz hotela prema nama su se ponašali kao da smo iz Windzor-a a ja kao da sam kraljica Elizabeta.

Za nas dvije pripravili su posebnu piletinu koja nije bila ni na jednom meniju, jer ne jedemo gluten. Okoristila sam se prilikom da osoblje, sve redom, intervjuišem da li bih se mogla kupati u njihovim bazenima iako nosim burkini. Svako od njih mi je u nevjerici odgovarao zar bi to trebalo biti upitno i da se tu radi o vjerskom uvjerenju koje se mora poštovati te da bi sve drugo bila sušta diskriminacija.

Najljubazniji od svog osoblja čak mi je kazao da je, dok je on prije dvije sedmice bio dežurni na ulazu u bazen, bazen koristila strankinja koja je nosila burkini. Na polasku iz hotela isto pitanje sam postavila damama na recepciji.

Dvije od njih su reagovale na isti način kao i svi konobari i šefovi u sali. Pitala sam ih kako onda da je odgovor na novinarski upit bio suprotan. Nakon toga su one zovnule jednu ozbiljniju gospođu iz uprave. Eh, ona je već imala malo drugačiji ton. Međutim i sa njom je konverzacija tekla veoma ugodno. Kazala mi da je ona ta koja je odgovorila na novinarski upit i da su do takvog stava došli na osnovu primjedbi gostiju koji se ne žele kupiti pored osoba koje se kupaju u odjeći.

U toku razgovora otvorile smo mnoge teme te mi je rekla da je sutra obavezno ponovo kontaktiram. Šta ću kad volim da uspostavljam bilateralne odnose? Nazvala sam po dogovoru.
Gospodin, čije ime ne bih navodila jer nisam pitala za dozvolu, mi je ljubazno kazao da nikada sa bazena nisu vratili niti jednu ženu, gošću hotela, kako god da je bila odjevena. Nažalost, zbog nekih vrsta kostima, koji izrazito podsjećaju na svakodnevnu odjeću imali su loše reakcije drugih gostiju.

Istu priču mi je ponovila jako ljubazna recepcionarka u welnesu koja je za moj kostim kazala da se jasno uočava da mu je namjena specijalizirana. Danas su me zamolili da budem njihova gošća i da na račun kuće koristim usluge njihovog hotela u velnesu. Iako je moja neumska avantura krenula sa zabrinjavajućim informacijama završava se jednim neopisivo lijepim osjećajem mira i zadovoljstva. I, ne samo zbog Granda već zbog ukupnog dojma kojeg sam još jednom stekla o Neumljanima.

A najviše sam im zahvala na tome što su me postakli da uzmem jedno od prava koje mi pripada. Jer prava su ta koja se uzimaju a ne daju na zlatnom pladnju. Jedino sam tužna što nisu imali više gostiju. Tek na polasku priznala sam da je sve u svrhu istraživanja poštivanja ljudskih prava.

Edit: Čvrsto vjerujem da će i portal koji je je najviše doprinio mom pisanju i još jednom divnom iskustvu biti dovoljno korektan da ako ništa prenese ovaj moj tekst. Naravno velika hvala mojoj prijateljici i Patriji koji su reagovali u svrhu zaštite prava žena.

Izvor

Iranci su, širom Irana, 10. februara obilježili 42. godišnjicu pobjede Islamske revolucije, kojom je svrgnut režim šaha Reze Pahlavija, režim koji je uživao američku podršku sve do 1979. godine.

Islamska revolucija koja se desila 1979. godine donijela je ogromne promjene u Iranu a jedna od velikih promjena nakon te pobjede je napredak položaja žene u Iranu.

Žene čine polovicu iranskog stanovništva. Za razliku od vremena represivnog režima, koji je iranske žene, po ugledu na žene Zapada, pokušao učiniti samo oličenjem seksualnosti, u posljednjih 40 godina uloženi su napori da se iskoristi veliki potencijal i unaprijedi položaj žena u svim segmentima društva.
Položaj žene je prvenstveno razmatran sa aspekta jačanja žene kao temelja porodice a time i kao osnovnog načela njenog socijalnog statusa. Nakon islamske revolucije iranska žena je vratila svoj prioritetni položaj prvenstveno kroz porodicu, a zatim i društveni angažman.

Pitanje roda (spola) u službi ljudskog napretka

U slavnoj pobjedi Islamske revolucije, veliko usmjerenje je bilo i pitanje roda, koje je jedno od najosjetljivijih i najdelikatnijih pitanja u službi ljudskog napretka, a ne u službi ljudske degeneracije i moralnog propadanja kao što je to uobičajeno u Zapadnom svijetu.

Osobni, moralni, znanstveni, politički i socijalni razvoj žena u sustavu Islamske Republike Iran je neupitan. To se najbolje može vidjeti iz svakolikih očajničkih napora širokog propagandnog aparata neprijatelja kao i uvijek u obliku jednog od lažnih izgovora njihovog pritiska na iransko društvo po pitanju kršenja ženskih prava. Ustvari, propagandni aparati društava koja nanose najveće ugnjetavanje nad ženama i svodeći status žena samo na seksualni instrument, pokušavaju bezobrazno i bestidno uništiti transcendentni položaj žena u iranskom društvu.

Ponos i dostojanstvo iranskih žena u sjeni islamske revolucije

Danas je iranska žena ponosna i časna ličnost. Hiljade propagandnih medija neprestano fabrikuju vijesti kako bi iskrivili tu činjenicu. Ali, istina o položaju i ponosu iranske žene je nepobitna. Danas su najglasnije i najrevolucionarnije žene u iranskom društvu upravo obrazovane žene. Danas su mlade obrazovane žene iranskog društva prisutne i aktivne u izvrđavanju poslova I u najsloženijim laboratorijima i eksperimentalnim znanstvenim centrima. Najaktivnije žene na polju politike, znanosti i socijalnog upravljanja spadaju među vjerne i revolucionarne žene iranskog društva.

Značajan napredak žena nakon Revolucije u raznim poljima

Dovoljno je pogledati brojne knjige objavljene u zemlji, uključujući znanstvene, istraživačke, historijske, književne, političke i umjetničke koje su pisane od velikog broj žena i istraživačica koje posjeduju visoke stepene obrazovanje.

S druge strane, aktivnost žena u iranskom islamskom društvu na polju medicine i tehnologije vrlo je značajna, a iranske žene su nakon Islamske revolucije na poljima vezanim za moderne znanosti postale izvor utjecaja i napretka.

Neke statistike vezane za uspješnost i prisustvo žena u društvenim sferama nakon Islamske revolucije svjedoče o njihovoj pozitivnoj i vrlo značajnoj ulozi u svim sferama društvenog života.

Pokazatelji koji se odnose na žensku društvenu aktivnost

Prije Islamske revolucije i tokom razdoblja ugnjetavanja i izopćavanja žena iz društvenog i naučnog polja djelovanja, prosjek životnog vijeka žena iznosio je 54 godine, a sada se povećao na 78 godina.

Prije Islamske revolucije udio žena predvača u obrazovnom sistemu na univerzitetima bio je oko jedan posto, a poslije pobjede islamske revolucije je dosegao 20 posto. Tri godine prije pobjede Islamske revolucije, tj. 1977. g. su samo 6 posto diplomiranih na univerziteta bile žene, a ta brojka u proteklih 40 godina dosegla je 44 posto.

Broj liječnica prije islamske revolucije iznosio je 3.500, a 2016. ih je već 60.000. Broj ginekologinja povećao se za 50 puta s 597 prije revolucije na 30.000 sada.

Prije revolucije bilo je samo 5 nevladinih organizacija koje su djelovale na polju prava žena, koje su uglavnom bile povezane sa šahovom porodicom, a danas 2.000 ženskih organizacija djeluje na polju prava žena u zemlji.

Broj spisateljica prije revolucije bio je manji od 10 posto dok je sada oko 40 posto. U vrijeme šaha u zemlji nije bilo izdavača koji su žena, a sada ih je već više od 700.

Na polju sporta, iranske žene nakon islamske revolucije uspjele su zasjati na svjetskoj sportskoj sceni čuvajući mahramu. Posljednjih godina na međunarodnim sportskim natjecanjima dodijeljeno je 160 svjetskih medalja iranskim ženama sa mahramom. Prije revolucije, samo je 5 medalja dodijeljeno Irankama i to samo na azijskim natjecanjima, dok na svjetskim natjecanjima iranska žena nije ni postojala.

Borbe iranskih žena

Pored razvoja i učinkovitosti iranske žene na svim poljima, vrlo je ponosno istaknuto i njeno prisustvo i uloga u odbrani zemlje, uključujući i svetu obranu (agresije Iraka na Iran) kao jedna od njenih mnogobrojnih uloga do današnjih dana. Sve supruge, majke i kćerke iranskih šehida i veterana koji su dali svoje živote u odbrani zemlje, su snažne žene koje svojom voljom, čvrstom odlučnošću i strpljivošću i dan danas ponosno i uspravno stoje.

Lider islamske revolucije ajatollah Hamenei je 12. jula 2012., tokom sastanka sa sudionicima svjetskog samita "Žene i islamsko buđenje" rekao „Biti žena je privilegirana uloga za ženu, časna uloga. Nije čast za ženu udaljiti je od ženskog okruženja, od ženskih karakteristika, od ženskog morala, smatrajući održavanje kuće, rađanje djece, očuvanje porodice sramotom. Zapadna je kultura razbila porodicu. Jedan od velikih problema Zapadnog svijeta danas je raspad porodice te povećanje broja vanbračno rođene djece bez pouzdanog saznanja o očinstvu. Zapadne žene su manifestacija konzumacije, šminke, seksipilnog izgleda pred muškarcima i sredstvo seksualnog zadovoljavanja muškaraca. Riječi koje izgovaraju, poput rodne ravnopranosti samo su puke riječi. Čujemo još uvijek glas znatanog broja žena na Zapadu o mobingu u oblastima politike, umjetnosti, sporta, i administrativnih poslova čiji su članovi ili su nekada bili članovi tih društava. To će još dugo mučiti Zapad. Ta blistava, materijalna civilizacija srušit će se jednog dana. Islam pokrivanjem žene štiti put koji vodi ženski spol i društvo od propadanja. Mahrama uopšte nije sredstvo za ograničavanje žena kako to Zapad propagira.“