Iranci su, širom Irana, 10. februara obilježili 42. godišnjicu pobjede Islamske revolucije, kojom je svrgnut režim šaha Reze Pahlavija, režim koji je uživao američku podršku sve do 1979. godine.

Islamska revolucija koja se desila 1979. godine donijela je ogromne promjene u Iranu a jedna od velikih promjena nakon te pobjede je napredak položaja žene u Iranu.

Žene čine polovicu iranskog stanovništva. Za razliku od vremena represivnog režima, koji je iranske žene, po ugledu na žene Zapada, pokušao učiniti samo oličenjem seksualnosti, u posljednjih 40 godina uloženi su napori da se iskoristi veliki potencijal i unaprijedi položaj žena u svim segmentima društva.
Položaj žene je prvenstveno razmatran sa aspekta jačanja žene kao temelja porodice a time i kao osnovnog načela njenog socijalnog statusa. Nakon islamske revolucije iranska žena je vratila svoj prioritetni položaj prvenstveno kroz porodicu, a zatim i društveni angažman.

Pitanje roda (spola) u službi ljudskog napretka

U slavnoj pobjedi Islamske revolucije, veliko usmjerenje je bilo i pitanje roda, koje je jedno od najosjetljivijih i najdelikatnijih pitanja u službi ljudskog napretka, a ne u službi ljudske degeneracije i moralnog propadanja kao što je to uobičajeno u Zapadnom svijetu.

Osobni, moralni, znanstveni, politički i socijalni razvoj žena u sustavu Islamske Republike Iran je neupitan. To se najbolje može vidjeti iz svakolikih očajničkih napora širokog propagandnog aparata neprijatelja kao i uvijek u obliku jednog od lažnih izgovora njihovog pritiska na iransko društvo po pitanju kršenja ženskih prava. Ustvari, propagandni aparati društava koja nanose najveće ugnjetavanje nad ženama i svodeći status žena samo na seksualni instrument, pokušavaju bezobrazno i bestidno uništiti transcendentni položaj žena u iranskom društvu.

Ponos i dostojanstvo iranskih žena u sjeni islamske revolucije

Danas je iranska žena ponosna i časna ličnost. Hiljade propagandnih medija neprestano fabrikuju vijesti kako bi iskrivili tu činjenicu. Ali, istina o položaju i ponosu iranske žene je nepobitna. Danas su najglasnije i najrevolucionarnije žene u iranskom društvu upravo obrazovane žene. Danas su mlade obrazovane žene iranskog društva prisutne i aktivne u izvrđavanju poslova I u najsloženijim laboratorijima i eksperimentalnim znanstvenim centrima. Najaktivnije žene na polju politike, znanosti i socijalnog upravljanja spadaju među vjerne i revolucionarne žene iranskog društva.

Značajan napredak žena nakon Revolucije u raznim poljima

Dovoljno je pogledati brojne knjige objavljene u zemlji, uključujući znanstvene, istraživačke, historijske, književne, političke i umjetničke koje su pisane od velikog broj žena i istraživačica koje posjeduju visoke stepene obrazovanje.

S druge strane, aktivnost žena u iranskom islamskom društvu na polju medicine i tehnologije vrlo je značajna, a iranske žene su nakon Islamske revolucije na poljima vezanim za moderne znanosti postale izvor utjecaja i napretka.

Neke statistike vezane za uspješnost i prisustvo žena u društvenim sferama nakon Islamske revolucije svjedoče o njihovoj pozitivnoj i vrlo značajnoj ulozi u svim sferama društvenog života.

Pokazatelji koji se odnose na žensku društvenu aktivnost

Prije Islamske revolucije i tokom razdoblja ugnjetavanja i izopćavanja žena iz društvenog i naučnog polja djelovanja, prosjek životnog vijeka žena iznosio je 54 godine, a sada se povećao na 78 godina.

Prije Islamske revolucije udio žena predvača u obrazovnom sistemu na univerzitetima bio je oko jedan posto, a poslije pobjede islamske revolucije je dosegao 20 posto. Tri godine prije pobjede Islamske revolucije, tj. 1977. g. su samo 6 posto diplomiranih na univerziteta bile žene, a ta brojka u proteklih 40 godina dosegla je 44 posto.

Broj liječnica prije islamske revolucije iznosio je 3.500, a 2016. ih je već 60.000. Broj ginekologinja povećao se za 50 puta s 597 prije revolucije na 30.000 sada.

Prije revolucije bilo je samo 5 nevladinih organizacija koje su djelovale na polju prava žena, koje su uglavnom bile povezane sa šahovom porodicom, a danas 2.000 ženskih organizacija djeluje na polju prava žena u zemlji.

Broj spisateljica prije revolucije bio je manji od 10 posto dok je sada oko 40 posto. U vrijeme šaha u zemlji nije bilo izdavača koji su žena, a sada ih je već više od 700.

Na polju sporta, iranske žene nakon islamske revolucije uspjele su zasjati na svjetskoj sportskoj sceni čuvajući mahramu. Posljednjih godina na međunarodnim sportskim natjecanjima dodijeljeno je 160 svjetskih medalja iranskim ženama sa mahramom. Prije revolucije, samo je 5 medalja dodijeljeno Irankama i to samo na azijskim natjecanjima, dok na svjetskim natjecanjima iranska žena nije ni postojala.

Borbe iranskih žena

Pored razvoja i učinkovitosti iranske žene na svim poljima, vrlo je ponosno istaknuto i njeno prisustvo i uloga u odbrani zemlje, uključujući i svetu obranu (agresije Iraka na Iran) kao jedna od njenih mnogobrojnih uloga do današnjih dana. Sve supruge, majke i kćerke iranskih šehida i veterana koji su dali svoje živote u odbrani zemlje, su snažne žene koje svojom voljom, čvrstom odlučnošću i strpljivošću i dan danas ponosno i uspravno stoje.

Lider islamske revolucije ajatollah Hamenei je 12. jula 2012., tokom sastanka sa sudionicima svjetskog samita "Žene i islamsko buđenje" rekao „Biti žena je privilegirana uloga za ženu, časna uloga. Nije čast za ženu udaljiti je od ženskog okruženja, od ženskih karakteristika, od ženskog morala, smatrajući održavanje kuće, rađanje djece, očuvanje porodice sramotom. Zapadna je kultura razbila porodicu. Jedan od velikih problema Zapadnog svijeta danas je raspad porodice te povećanje broja vanbračno rođene djece bez pouzdanog saznanja o očinstvu. Zapadne žene su manifestacija konzumacije, šminke, seksipilnog izgleda pred muškarcima i sredstvo seksualnog zadovoljavanja muškaraca. Riječi koje izgovaraju, poput rodne ravnopranosti samo su puke riječi. Čujemo još uvijek glas znatanog broja žena na Zapadu o mobingu u oblastima politike, umjetnosti, sporta, i administrativnih poslova čiji su članovi ili su nekada bili članovi tih društava. To će još dugo mučiti Zapad. Ta blistava, materijalna civilizacija srušit će se jednog dana. Islam pokrivanjem žene štiti put koji vodi ženski spol i društvo od propadanja. Mahrama uopšte nije sredstvo za ograničavanje žena kako to Zapad propagira.“

 

Hidajeta Mahalbašić je hafiza, supruga i majka sedmero djece. Završila je studij arapskog i turskog jezika, autorica je četiri knjige, certificirani NLP Praktičar i Coach, polaznik NLP Master edukacije, poduzetnica i vlasnice savjetodavne agencije "Lični razvoj kroz duhovnost" iz Tešnja. 

U razgovoru za Preporod.info otkrila je kako odgaja pet sinova i dvije kćerke, te kako ova devetočlana porodica funkcioniše svakodnevno. Osvrnula se i na rano djetinjstvo i prve spoznaje o vjeri, koja je smisao života ove čestite, muslimanske porodice.

- Kao i sva djeca, u ranom djetinjstvu, sam bila vrlo radoznala. Voljela sama slušati i učestvovati u razgovorima odraslih. Majka me podučava prvim osnovama iz vjere, a onda se pojavila želja za više od toga. Mislim da je tu bio ključni događaj preseljenje brata, koji je na borbenoj liniji poginuo kao šehid. Imala sam tada osam godina. U mektebu smo slušali da ko pogine na taj dan, Dan Bedra, od naših vojnika biće šehid, a to je posebno počasti. Međutim, nakon toga sam vidjela mamu tužnu, uplakanu, neutješnu, očiju u kojima je sjaj tog dana nestao i više se nikada nije vratio. Kao dijete sam bila zbunjena. “Ako je to najveća počast, zašto tugujemo, zašto plačemo, šta nije u redu?" I počinjem u svojoj devetoj godini života vlastito putovanje u traganju za Istinom. Ulazim u džemate u kojima se podučavalo vjeri, upisujem kurseve islama, Škole Kur’ana…Hidžab stavljam sa nepunih deset godina. U školi sam bila prihvaćena i samo od jednog nastavnika imala uvijek nepravedno zaključno trojku, ali je iz godine u godinu, moja želja za školom "gdje će svi biti poput mene" rasla - priča Mahalbašić.

Svoje dalje školovanje nastavila je u medresi, koje je upotpunila upisom na fakultet.

- Upisala sam medresu u Tuzli, koja je ostavila pozitivnog traga na oblikovanje moje ličnosti i gdje sam, između ostalog, naučila vrijednu lekciju - da nigdje nikada neće biti svi poput mene i da svoju različitost od bilo koga prihvatim kao autentičnost. Tu sam naučila da smo svi različiti i da je baš tako najbolje. Da naš položaj kod Gospodara svjetova nema veze sa našom vanjštinom, nego nutrinom. Kur’an sam zavoljela i prije medrese, kroz kurseve tedžvida i tilaveta, tokom osnovne škole, a u medresi sam već počela pomalo da učim napamet. Tu sam zavoljela arapski jezik, jer mi je svakom novonaučenom riječju otvarao nova polja Kur’ana. I kako je razumijevanje Kur’ana raslo, rasla sam i ja u radosti. Kur’an je motiv zbog kojeg upisujem studij arapskog i turskog jezika, a na trećoj godini se odlučujem posvetiti intenzivnom memorisanju Kur’ana, te kompletiram hifz cijelog Kur’ana. Nakon toga je jedina moja želja bila da ga živim i kako jedan od meni najdražih hafiza kaže “ajet koji hoda” da budem - ističe Mahalbašić.

Dodaje da je tokom medrese, zatim i studija radila volonterski u podučavanju djece, žena i mladih. Uprkos brojnim obavezama, ova hafiza, ispunila je na vrijeme i još jedan vjerski čin, udaju. Kaže da je uvijek sanjala o velikoj porodici, a Allah dž.š. joj je ispunio i tu želju.

- Nakon fakulteta se udajem sa prethodno jasnim nijjetom: "Da moj brak bude upotpunjenje imana i da zajedno kao porodica budemo primjer služenja Gospodaru svjetova u čistoj, bezinteresnoj međusobnoj ljubavi". Uvijek sam imala želju za većom porodicom. Zamišljala sam makar petero djece da imam. Gospodar me počastio u svemu sa više nego sam željela, pa tako i u ovome. Neizmjerno sam zahvalna na majčinstvu sedmero djece. Oni su meni motivacija, inspiracija, nada i ponos. Međutim, sve to nekako lebdi u zraku ako ne postoji tu podrška, sigurnost, postojanost i stabilnost - a to je ono što mi predstavlja muž - kaže Mahalbašić.

Navodi da je za nju posebno iskustvo bilo trenerski način rada, te radionice na koje je išla. To ju je oduševilo, s obzirom na to da, kako kaže, za kratko vrijeme polaznici dobiju konkretna znanja i rješenja za određene situacije.

- Samostalno sam počela održavati seminare i radionice 2010. godine, kada sam očekivala svoje treće dijete. Prema rezultatima i povratnim informacijama od strane učesnica pokazalo se da imam dara za to i da može biti mnogo korisno nastavim li se usavršavati. Tako sam još 2010. godine kroz tehnike otkrivanja lične misije otkrila svoju: "Promovisati lahkoću majčinstva živeći na stopama Poslanika Muhammeda s.a.v.s", koju i danas živim. Do danas je iza mene stotine radionica, dvanaest autorskih treninga ličnog razvoja, autorski program učenja arapskog pisma za pet sati i tedžvida za dodatnih sedam sati, te arapskog jezika kroz Kur’an, četiri knjige, Ramazanski i Godišnji planer - priča nam Mahalbašić.

Nije posustajala u radu ni u vrijeme pandemije korona virusa.

- U julu 2020., u vrijeme kada je na kolektivnom nivou vladalo uvjerenje da je teško vrijeme i da je svima teško, registrovala sam Agenciju za poslovno savjetovanje pod nazivom "Lični razvoj kroz duhovnost". Ovaj naziv je s razlogom isticanja činjenice da ako namirimo svoju dušu lahko ćemo namiriti i intelekt i tijelo. Zajedničke vrijednosti svim mojim edukacijama, grupnim ili individualnim, su lahkoća, radost, ljubav i život. Vjerujem da je najsvetija borba u životu borba sa samim sobom tj. svojim egom. A ta borba ne znači rat, nego znači trud i nastojanje konstantnog pomjeranja vlastitih granica mogućnosti. Kad god iz mene dođe nesvjesni glas: "Ne mogu više", svjesno mu odgovorim: "Sad je pravo vrijeme da uradim više nego što mogu!" U suštini, kad god imamo dojam da nešto ne možemo, mi tada zaboravljamo na Svemoćnog, koji je Vlasnik polja beskrajnih, nama do sada neviđenih, mogućnosti. Prema tome, moja sveta borba i danas traje na ovaj način. Svaki dan je zadatak da uradim više nego što mogu s radošću pobjednika i ljubavlju obožavatelja Svemoćnog - kaže hafiza Mahalbašić.

O svojoj djeci rado priča. Ona su njen ukras, bogatstvo. Kaže da najstarije dijete ima 12, a najmlađe dvije godine.

- Djecu vidim kao dar od Voljenog. Prema tome, sve vrijeme nastojim da ih štitim od lošeg koje imam pri sebi. Nastojim im od sebe dati najljepše. Oni su meni uvijek refleksija mog unutarnjeg stanja iIi glasna poruka onoga što još sama nisam vidjela. Svojim imenima su mi podsjetnici na najveće vrijednosti u životu: Sulejman, Dželila, Hidajet, Enes, Fatima, Muhamed i Fatih. Kada smo odlučili da nećemo izbjegavati djecu, najčešće prognoze na koje smo nailazili od strane ljudi su bile da ćemo biti gladni, siromašni, da ćemo se patiti… Ali to su, uglavnom ljudi, koji ništa ne znaju o uvjerenju u ajete gdje Gospodar kaže: "Ne pitamo te za opskrbu , mi te opskrbljujemo", "Mi hranimo i vas i vašu djecu" "Ne ubijajte svoju djecu iz straha od neimaštine, Mi njih vas hranimo". Jednostavno je kada razliku u životu čini uvjerenje da je Kur’an zaista Božija riječ istinita. Prema tome, za mene bi strah od neimaštine i oskudice bio ravan nevjerovanju svome Gospodaru. Nimalo se toga ne bojim - priča Mahalbašić.

Kod nje nema straha ni kada je riječ o školovanju njenih sedmero djece.

- Što se tiče školovanja, uvijek zagovaram da se prepoznaju kod djece prirodne nadarenosti, te da ih se u tom smjeru podržava. Tako radim i sa svojom djecom. Vidi se da neko jeste za nauke, ali i da je neko drugi radije za zanata. Važno je da je svima znanje i učenje na prvom mjestu, kao i težnja da u onome što rade budu najbolji - dodaje Mahalbašić.

Dodaje da sa djecom mnogo razgovara, i to vrlo rano, smatrajući da djeca njene emocije bolje razumiju nego njene riječi.

- Mi ljudi imamo slobodu izbora u davanju značenja svim životnim situacijama. Ako vjerujemo da će nam djeca smetati, tako će nam i biti. Ako vjerujemo da će nam djeca pomagati i biti podrška, tako će nam i biti. Ja vjerujem da svi imamo sasvim dovoljno resursa da iznesemo sve svoje emanate dostojanstveno, jer Gospodar kaže: "Nikog Allah ne zadužuje iznad širine njegovih sposobnosti/mogućnosti". Ono što mene drži u neovisnosti je ajet "Nije li Allah dovoljan robu Svome?!" I kad god osjetim da bi mi trebala nečija pomoć brzo se sjetim da samo trebam biti još bolji i odaniji rob svome Gospodaru i On mi je odmah dovoljan. Ne treba mi niko - kaže Mahalbašić.

Ističe da u roditeljstvu uživa, te da je o takvom životu sanjala. Otkrila je i šta je to što joj je u svemu ovome najteže padalo.

- Najljepše mi je u roditeljstvu, kao i inače u životu, kada sam svjesna i prisutna u sadašnjem trenutku, jer tada znam da živim život baš onakav kakav želim i da sam neprestano obasipana raznim blagodatima. A najteže mi je bilo kada sam padala pod utjecaj tuđih uvjerenja, riječi ili ponašanja i strahova, koji ne donose ništa dobro. Najmanje sam vremena imala kada sam imala samo jedno dijete, jer se nisam znala organizovati, nisam imala ispravan odnos prema vremenu. U Kur’anu imamo četiri različita termina za vrijeme, koja označavaju različite odnose prema vremenu, i otkako sam to razumjela i zaživjela, ja uvijek imam vremena za sve. Zaista. Za porodicu, za posao, za društveni angažman, za sijela i druženja, što je meni jako važno - govori Mahalbašić.

Izdvojila je kur’anski ajet o kojem dosta razmišlja.

- Poznato nam je iz sure El-Asr (Vrijeme) da nisu na gubitku vremena samo oni koji vjeruju, u skladu s vjerom djeluju, koji drugima preporučuju ono u šta su se uvjerili da je istina i koji drugima preporučuju sabur (ustrajnost za viši cilj). Svakodnevno stražarim nad ova četiri elementa i tako uviđam kako istovremeno možemo raditi više aktivnosti i ukoliko ih radimo kvalitetno i posvećeno možemo stići do rezultata za kraći vrijeme - navodi ona i pojašnjava na čemu se temelji njen "Godišnji planer ličnog razvoja".

- Planer je nastao s nijjetom da njegovi korisnici prestanu više ikada, u bilo kojoj situaciji, biti žrvte događaja ili okolnosti i preuzmu ulogu aktera i glavne uloge u vlastitom životu. Važno je znati poredati prioritete, kako nas tome podučava Gospodar kroz stepenovanje ibadeta. Farz, sunnet, nafila… Uvijek razmišljam šta mi je farz u ovom trenutku, šta sunnet, a šta nafila, i radim prema tome. Tajna mog uspjeha je vjera da je svaka riječ iz Kur'ana čista istina i da su u Kur’anu odgovori na sva moja pitanja - poručila je na kraju razgovora za Preporod.info Mahalbašić.

(A.N./Preporod.info)

Većina njenih vršnjaka radije bi duže spavala, vrijeme provodila na izlaske, ljeta ili zimovanja ali Goraždanka Selmedina Marić svaki slobodan trenutak provodi u vulkanizerskoj radnji svog oca Omera pod nazivom „Felga“.

Simpatična 20-togodišnjakinja vrhunski barata dizalicama i gedorama, skida i montira gume na automobilima, na niskim temperaturama njihovim ljubimcima vraća ljepši izgled dok kod vlasnika najprije izaziva nevjericu a zatim osmjeh i divljenje.

Ko dođe prvi put, uvijek se iznenadi pa obazrivo traži da to ipak babo preuzme ali na kraju on provjeri jesam li dobro zavrnula šarafe i svi se smijemo. Od vršnjaka čujem svakakve komentare. Kako možeš, ja ne bih mogao, kako može poraniti, za vikend i raspust biti tu ali nešto je jače u pitanju. Ako ne dođem ovdje propao mi je vikend i svi znaju da će me naći tu –kaže Selmedina.

Prerano je ostala bez majke pa je od djetinjstva naučila raditi. I danas se neko sjeti kada je kao devetogodišnja djevojčica svaki dan pomalo u ručnim kolicima izvukla ciglu za gradnju novog sprata porodične kuće. Po zanimanju je sanitarno – ekološki tehničar ali posao nije čekala već se za njega sama borila i danas radi u jednom od preduzeća. Tokom školovanja osim sa ocem radila je i na pijaci ili u butiku. Stotine automobilskih guma prošle su kroz njene ruke uoči zimske sezone.

Moj otac već 17 godina drži radnju i uvijek sam voljela doći tu. Pomagala sam pri pranju auta, usisavanju, ali vremenom sam počela raditi sve. Naučila sam i montažu guma, pomognem da odvrne šarafe, demontira i postavi gumu. Zavisi koja je guma u pitanju, ali ove najlakše imaju šest – sedam kilograma priča vrijedna Goraždanka.

Zbog stanja u državi mnogi mlađi ljudi oslonjeni su na pomoć roditelja ali neki se i ne bore da to promjene.

– Često sam čula onu: „Ima babo, dat će babo“. Može i meni dati babo ali više volim zaraditi svojim rukama. Nijedan posao nije lagan i moraš početi od nečeg teškog, da krvavo zaradiš, pa da onda cijeniš i više voliš ono što si sam stekao – kaže Selmedina Marić.

Nakon napornog rada u vulkanizerskoj radnji i uklanjanja tragova ulja, Selmedina isplanira i izlazak s prijateljicama sretnija i zadovoljnija zbog još jednog dana koji nije uzalud potrošila.

(index.ba)

Vikend, 26. i 27. oktobar, mojih četiri kolegice i ja provele smo u lijepom hrvatskom gradiću nadomak Zagreba, Sisku. Nakon petosatne ugodne vožnje u popodnevnim satima smo stigli u ovaj, suncem obasjan, grad. Navigacija nas je precizno dovela na naznačenu adresu, pred prostorije medžlisa IZ Sisak. Tu nas čekaju ozarena lica mualima Ilvane, Azre i Amile koje nam iskazuju srčanu, sestrinsku dobrodošlicu. Njih tri su članice vijeća žena MIZ Sisak “Nahla”. Riječ nahl u prijevodu s arapskog znači pčela, a pčela je sinonim za trud, rad, marljivost, kreativnost, harmoniju i sklad. Kroz dvodnevno druženje sa članicama ovog udruženja uvjerile smo se u opravdanost naziva ovog udruženja. Svaka od njih je pčelica koja svojim radom i zalaganjem doprinosi zajednici Bošnjaka u Sisku, a islam i muslimane Hrvatskoj i Evropi predstavlja na najljepši mogući način. Njih, svega pet-šest, ponosno nosi hidžab i dostojanstveno korača ulicama Siska i svojim osmjesima i ljubaznošću plijene i osvajaju srca mještana Siska. 

73233883 449808962573917 8677133891376513024 n

Izgradnja Islamskog centra

Projekat IslcentraNakon kraćeg odmora odlazimo u posjetu Islamskom kulturnom centru koji je u izgradnji, a sreća i sjaj u očima naših domaćina ne mogu se sakriti. San koji muslimani u Sisku sanjaju već više od 20 godina polako postaje stvarnost. Ovaj centar će uveliko doprinijeti očuvanju identiteta muslimana na ovim prostorima ali i približiti islam građanima Siska koji se potajno raduju otvaranju centra. Sa ushićenjem nam pokazuju gdje će biti mjesto za molitvu, učionice za mekteb, biblioteka, restoran a mi svim srcem priželjkujemo što brži završetak radova i svečano otvaranje centra. Biće ovo, uz Zagreb i Rijeku, treći Islamski centar u Hrvatskoj.

Nakon ugodnog ručka u obližnjem restoranu, koji je jedan od rijetkih gdje muslimani Siska mogu poručiti halal hranu, akšam namaz smo obavile u prostorijama medžlisa. Za muslimane Siska, ovaj džemat predstavlja njihov drugi dom, mjesto okupljanja i utočišta, a glavni imam Alem ef. Crnkić, zajedno sa svojom suprugom Ilvanom nesebično radi prije svega na odgoju djece i mladih u duhu islamske kulture i vrijednosti. Liječnica homoepatije Sadike Avdić održala je predavanje o temi „Prirodnim putem do zdravlja“ što je i bio povod našeg dolaska u Sisak. Nakon predavanja uslijedilo je druženje u prostorijama i međusobno upoznavanje. Svaka žena, djevojka koju smo tu noć upoznale ima svoju interesantnu životnu priču.

73388488 794098257717551 5519455454113038336 n


75196383 437254463593123 7673255457112195072 nLidija i Emira - sudbina ih je spojila 

Za naše čitaoce izdvojiću inspirativnu priču Lidije i Emire. Lidija je katolkinja, Emira je muslimanka. Lidija je još kao djevojčica ostala bez majke, a sudbina je spojila sa njenom sada, slobodno možemo reći, drugom majkom, Emirom. Njihove duše su se prepoznale i pronašle u pravom trenutku i na pravom mjestu, a emocije i iskrena ljubav koju jedna drugoj poklanjaju ne mogu ostati neprimijećene. Dok Emira obavlja namaz, Lidija se moli na brojanici, Ramazan i iftare s radošću zajedno dočekuju, a vjerske praznike zajedno proslavljaju. Lidija se rado odaziva pozivima mualima medžlisa IZ Sisak, te svojim prisustvom jača i doprinosi izgradnji istinskih, prijateljskih odnosa Hrvata i Bošnjaka. 

Porodica iz Sirije svoj novi dom pronašla u Sisku 

Milozvučnim učenjem Kur'ana počastila nas je mlada djevojka Ruba, jedna od pet kćerki porodice iz Sirije koja je svoj dom pronašla u Sisku. Ova porodica osam godina provela je u izbjegličkim kampovima u Turskoj, u kako kažu, teškim uslovima, naročito za žene i djevojke. Sudbina ih je dovela u Sisak, gdje su dobili azil, a time i stan i novčanu pomoć od države. Medžlis IZ Sisak za njih je izvor ljubavi, snage, podrške, empatije, a njihova želja je da budućnost grade upravo u ovom hrvatskom gradu koji ih je sversrdno prihvatio i omogućio nastavak normalnog života, daleko od rata i nesigurnosti. 

75311689 473703080020244 3036141402636419072 n

Stari grad Sisak 

74177722 393501218221507 3468672445026664448 nAko vas put nekada dovede u ovaj grad, obavezno posjetite Stari grad u Sisku, mjesto gdje se odigrala velika bitka i gdje su Osmanlije doživjele poraz. Nakon stoljeća i pol neprekidnog osvajanja hrvatskih krajeva osmanska vojna sila je zaustavljena 22 juna 1593. u bici kod Siska. Poslije pada Sigeta, Turci tridesetak godina nisu osvojili nova područja. Stoga je novi sultan Murat II naredio da se ujedine svi bosanski begovi, te udare na sisačku utvrdu, a potom krenu i na Zagreb.Nakon dvije neuspjele opsade sisačke utvrde, koju je prije pola stoljeća na utoku Kupe u Savu, dao izgraditi zagrebački biskup Nikola Olah, bosanski paša Hasan okupio je oko 30.000 vojnika. Prvo je osvojio kulu Drenčinu, a potom pričekavši teške topove utaborio se u blizini Siska.

Zapovjednik utvrde kaštelan Mikac zatražio je pomoć hrvatskog bana Tome Erdödya. Konačno 22. juna ban dovodi na bojno polje na brzinu sakupljenu vojsku od oko 5.000 vojnika. Suprotstavilo im se 15.000 Hasan-pašinih Turaka. Iako brojno slabije, kršćanske snage iskoristile su vatrenu nadmoć i uspjele potpuno poraziti neprijatelja. Sabivši ih na uski prostor te zatvorivši pristup mostu preko Kupe natjerale su ih u Kupu i Savu. U tom trenutku izlaze vojnici iz sisačke utvrde i razbijaju turski logor. Dvije trećine turske vojske podlegle su ranama ili se utopile u nabujaloj Kupi, a među njima i sam Hasan-paša s mnogim turskim velikašima. Već otprije oslabljenja stalnim ratovima i unutrašnjim problemima, nakon poraza kod Siska, turska se vojska više nije oporavila. Njezina osvajanja su zaustavljena, a uskoro je počelo i njezino postupno povlačenje iz hrvatskih krajeva.

56

Vrijeme je da krenemo, odlazimo put Sarajeva pune utisaka, novih prijateljstava, a vrijedne pčelice sa početka priče ostavljamo da rade onako vrijedno, predano, pune entuzijazma kako su i do sad radile, u želji da se što prije sretnemo kod nas u Sarajevu, a ako Bog da i na svečanom otvaranju Islamskog centra u Sisku! 

Piše: Dženana Džakmić-Šabanović

Ibtihaj Muhammad ušla je u historiju kada je postala prva sportašica s hidžabom u SAD-u koja se kvalificirala na Olimpijske igre 2016. godine i prva muslimanka iz Amerike koja je osvojila medalju na igrama. Ali put do Olimpijade nije bio lagan. Ibtihaj je iskusila rasizam i ksenofobiju, čak i među elitnim sportašima s kojima je trenirala i takmičila se. U svojoj novoj dječjoj knjizi „The Proudest blue“ - „Najponosnija pava“ Ibtihaj piše priču o dvije sestre i ljepoti njihove vjere. Knjiga govori o prvom danu škole dvije sestre. Starija sestra Asija za prvi dan škole bira hidžab najsjajnije plave boje. "Asijin hidžab je poput neba na sunčanom danu", kaže njena mala sestra Faizah. Kad njih dvoje stignu u školu, dočekuju ih drugari s neupućenim, ksenofobičnim mišljenjima o hidžabu. Ali dvije sestre imaju čvrstu vezu i znaju ljepotu svoje religije i hidžaba.

ca1a4b54 f411 4ce0 97d2 6f33a30d0881 theproudestblue muhammad 9780316519007 hc
Šta vas je inspirisalo da napišete ovu knjgu?
Ibtihaj Muhammed: Jedan od najranijih i najmoćnijih oblika predstavljanja za djecu dolazi kroz čitanje. Htjela sam ispričati ovu priču kako bi mala djeca koja izgledaju poput mene mogla vidjeti sebe u slikovnici. Tako da djevojčice, muslimanke znaju da nisu same i da ima mnogo ljudi koji dijele zajedničko iskustvo. Važno je da i ta djeca budu predstavljena u književnosti.

Na Ljetnim olimpijskim igrama 2016. godine postali ste prva muslimanka iz Amerike koja je nosila hidžab dok se takmičila, i prva koja je osvojila olimpijsku medalju. Kakve su bile reakcije muslimansko-američke zajednice, posebno mladih djevojaka u sportu?
Od mog nastupa na olimpijskim igrama vidjela sam dosta djevojčica i djevojaka muslimanki koje su inspirisane mojom pričom dobile motivaciju da se više bave sportom. Nadam se da je to što sam prva muslimanka iz Amerike koja je osvojila olimpijsku medalju inspirisalo mnoge da prihvate snagu razlike i da budu prvi u nečemu.

Jeste li doživjeli uznemiravanje ili nasilje kao rezultat nošenja hidžaba kao mlada djevojka?
Sjećam se da su me maltretirali i osjećala sam se drugačije jer nosim hidžab. Trebalo mi je dugo vremena da počnem zanemarivati neprimjerene komentare. Može vam biti teško kretati se u prostoru gdje se ojećate drugačije, ali jedan od najvećih poklona koji možete pružiti sebi je voljeti sebe onakvima kakvi jeste i ne prilagođavati se očekivanjima društva u kojem živite.

Bustle.com