Interesantna životna priča – Ajša Spahić-Hašimbegović

Razgovarala Mediha DŽAKMIĆ

Svoje iskustvo, iz kojeg se može mnogo naučiti, Ajša podijeli tek sa ponekom sebi dragom osobom. U želji da bar nekom ko je u teškom iskušenju pomognemo, a uz Ajšinu saglasnost, ovu interesantnu životnu priču poklanjamo našim čitaocima, kako bi bar neko iz nje izvukao pouku.

Kako se ništa u životu ne dešava slučajno niti bez raloga, tako i poznanstvo nas iz redakcije magazina Zehra sa gospođom Ajšom Spahić-Hašimbegović desilo se s razlogom. Desilo se da bi ostao zapisan bar djelić onoga što je ova hrabra i vrijedna žena u svom životu preživjela. A preživjela je mnogo toga, kao da je njen život trajao tri ljudska vijeka. Sjedile smo nekih tri sata i dok smo ispijale kahvu i čaj, ona nam je pričala fragmente iz svog doživljajima i iskušenjima bogatog života. Slušajući je i zapisujući ponešto razmišljala sam da bi ova žena roman mogla napisati, ali na moje pitanje hoće li to učiniti, ona mi je kazala: „Nemam ja vremena za to. Ponekom ispričam, a ako neko smtara da je interesantno, neka zapiše.“
I više nego interesantno i za svakoga ko pročita korisno. Moglo bi se napisati mnogo toga i to, po mom mišljenju, podijeljeno u četiri cjeline. Ja bih to ovako poredala: Mladalačko doba i život u komunizmu; Ratni period i angažman u Armiji BiH; Veliko iskušenje – bolest, borba s karcinomom, ali gore od toga –operacija glasnica i nemogućnost govora pet godina; Život nakon bolesti – zavjetni hadž i optimizam koji ova hrabra žena u sebi nosi.
Ajša je rođena 1949. godine u familiji Spahića koji se, nakon jednog od genocida nad muslimanima, iz Užica preseliše u radnički grad Priboj. Tu je proživjela svoje djetinjstvo i ranu mladost u skladnoj porodici koja joj usadi temeljne životne vrijednosti i spoznaje utemeljene u Islamu i šerijatu. Tu stasa u prelijepu savjesnu Bošnjakinju koja je, znajući ko je i šta je, a prateći svoj san, krenula u Sarajevo kako bi ostvarila zacrtani cilj. Njen cilj bio je upisati i završiti ekomomiju na Univerzitetu u Sarajevu, a onda se vratiti u svoj Priboj i raditi za dobrobit svog naroda. I tako i bi. Kao najbolji student generacije završila je ekonomiju 1972. godine. S obzirom na to da je bila FAP-ov (FAP – Fabrika automobila Priboj) stipendista, vratila se u Priboj i odmah započela raditi u toj tvornici. Bio je to period komunizma kad je bilo nezamislivo biti na nekoj društvenoj ili poslovnoj poziciji a ne biti član Komustičke partije Jugoslavije (KPJ). No, kako je Ajša bila vjernica, smatrala je da za nju nije mjesto u partiji. Dobila je rukovodeće mjesto u tvornici, ali je nakon upornog nagovaranja jednog tadašnjeg u Partiji visoko pozicioniranog muslimana pristala da postane član Partije. Kao veoma obrazovana i pametna, izuzetno stručna u svom poslu, a s druge strane, vrlo moralna, ozbiljna i odgovorna bila je omiljena kako u tvornici, tako i među partijskim kolegama.
Živjela je svoj životni san. Radila je posao koji voli, u međuvremenu se udala za momka kojeg je mnogo voljela, a on joj ljubav još jače uzvraćao. Dobili stan. Rodila dvoje djece. Za to vrijeme je i partijski uznapredovala. Postala članicom Centralnog komiteta KP Jugoslavije. Na sastancima i prijemima bila je u društvu tadašnjih rukovodećih istaknutih komunista, često se susretala i sa Josipom Brozom Titom.
Zahvaljujući svom partijskom angažmanu uspjela je da se u Priboju izgradi Dom zdravlja, obnovi bolnica, tri zdravstvene stanice i šest ambulanti u pribojskim selima. Zbog toga je odlikovana partijskim Ordenom zasluga za narod sa srebrenim zracima.
No, tih kasnih osamdesetih se itekako osjetila vjerska diskriminacija. Kada su se birali članovi rukovodstva fabrike i samoupravni organi, nije izabran nijedan musliman niti muslimanka. Razočarana i u Partiju i u fabričko rukovodstvo, odlučila je da napusti i Partiju i Priboj. S porodicom je 1986. godine preselila u Sarajevo, zaposlila se u FAMOS-u, stan u Priboju zamijenili su za stan u Hrasnici. Svojom profesionalnošću ubrzo je stekla ugled i u novoj sredini. FAMOS je tada zapošljavao 3.500 radnika iz cijele BiH, a ona je ubrzo došla na poziciju direktora investicija tadašnjeg privrednog giganta. I Ajšin muž je dobio dobar posao u svojoj branši. Živjeli su lijep i harmoničan život. Obaveze, posao, djeca i njih dvoje. Idilično!
Međutim, ratna dešavanja u periodu 1992–95 Ajši, kao i svim Bošnjacima, ne samo da su poremetila život, nego su ga iz korijena promijenila. Bježeći od kame, Ajša se sa porodicom skrasila kod tetke u stanu na Koševskom Brdu. Tu stjecajem okolnosti postaje članicom Armije BiH. Jedan nehuman i suvišan pretres tetkinog stana od strane pripadnika Armije BiH doveo je gospođu Ajšu u jedan od Štabova Armije. Kako bi se stalo u kraj samoincijativnim intervencijama, ponekad provedenim na način kakav ne odgovara borcima Armije, Ajša je s komandantom štaba dogovorila da se počne administrativno uvoditi i popisivati sve što pripadnici Armije urade prema civilnom stanovništvu. Bio je to njen prvi zadatak, odnosno posao u Armiji. Pravljenje socijalnih kartona.
„Svi vojnici su imali zelenu beretku, a jedina plava koja se našla tad u štabu pripala je meni, što mi je dobro došlo da bi se razlikovala od svojih saboraca. Imala sam pune ruke posla, razne evidencije, uvođenja u knjige, izrada akreditacija. Kako je rat buktao, desile su se i prve pogibije naših boraca. Tad se pojavio još jedan, ali pretežak zadatak, zadatak koji je na meni ostavio itekako traga i vjerovatno kasnije doprinio razvoju teške bolesti. Naime, trebalo je da obavještavam porodice poginulih o pogibiji njihovih sinova, muževa, očeva. Bilo je to veoma bolno, teško i stresno. Doći porodici, ženi, djeci, majci i sopštiti da im je muž, otac, sin poginuo. Sjećam se kad sam prvi put trebala otići da javim da je momak poginuo. Hvala Bogu pa sam bila prisebna. Pitala sam momke u štabu je li neko poznavao dotičnog. Jedan je rekao da jeste. Kad smo otišli u mrtvačnicu, uopće to nije bio taj momak čijoj bi porodici otišla. To me odmah naučilo da moram biti vrlo oprezna pri utvrđivanju identiteta poginulih. Baš je to bio težak period“, prisjeća se Ajša.
Devedeset četvrte godine Ajša se suočava sa još jednim velikim dušmanom, bolešću. „Dijagnosticirana je onako da kažem sasvim slučajno. Tražila sam papire da izađem iz Bosne kako bih posjetila moju djecu i majku, koji su iz Ulcinja „morali“ otići u inozemstvo. Već duži period sam otežano disala, ali sam mislila da je to od silnih stresova i prozeblina u ratu. No, disanje je bilo toliko otežano da mi doktori nisu dozvolili putovati avionom. Ja se javim doktoru, obave snimanje i ustanove karcinom glasnica. Trebala sam izaći vani da me operišu, ali kako? Teški ranjenici su čekali i po mjesec dana na evakuaciju. Molila sam naše doktore u Sarajevu da me operišu i 15. aprila '94. godine izvrše mi operaciju. No, sve krene po zlu. U silnoj želji da što bolje odstrani izrasline tumora, doktorica mi prereže glasnice. Što bi se reklo, prekolje me. Bila sam u toliko lošem stanju da su mi davali samo tri dana života. Odluče da me evakuišu u Francusku. Pošalju me bez dokumenata, bez lične karte, ja skoro u bezvjesnom stanju, ne mogu govoriti. Uz sebe sama imala samo jedan mali Kur'an. Kako sam otežano disala, a bolnica nije imala aparat za disanje, nisu bili sigurni da ću preživjeti ni put do aerodroma. Ali, meni je bila sudbina da živim, da prođem džehenemski put ovdje na dunjaluku. Bili su me poslali u Pariz, ali kad smo sletjeli u Ankoni, doktori su kazali da možda više šanse da preživim imam u nekoj londonskoj bolnici. Pošalju me s grupom ranjenika u London. Neka engleska tv kuća snimala je taj dolazak ranjenika, a jedna Bosanka je prevodila. Neki naši prijatelji su taj snimak gledali i kasnije nam pričali. Kada su me doktori vidjeli, rekli su: „Što nam ne šalju lakše ranjenike, ova žena nema nikakve šanse.“ Ja sam zamolila išaretom da mi daju papir da napišem i napisala sam da sam ja Bosanka islamske vjeroispovijesti i da me sahrane po islamskim propisima. Strašno je to bilo. Mreš, a ne umireš. Živiš, a ne možeš da dišeš. To se nikome objasniti ne može. Ali, hvala Bogu, nijedan trenutak nisam gubila vjeru u Boga. U bolnici sam imala snage da rukama dohvatim zid, ustvari plafon iznad svog kreveta, uzmem tejemum. Čaršafom sam pokrivala glavu i mimikom obavljala namaz kad je, po mom mišljenju, bilo vrijeme. Molila sam Allaha da mi od dva dermana da jedan. Smrt ako je ona bolja za mene ili život ako je to za me bolje. Zavjetovala sam se Allahu: Ako me ostaviš u životu, čim ustanem iz krveta, otići ću Ti i kraj Kabe pasti na sedždu da Ti zahvalim. Allah je uslišao moje dove. Nakon 13 operacija, bezgranične borbe, nakon što pet godina nisam mogla govoriti, Allah je dao da se oporavim i stanem na svoje noge. Istina, vraćanje glasa išlo je dosta teško, bile su to mukotrpne i naporne vježbe, učenje govora iz stomaka iz dijafragme. Ali uspjela sam. Pobijedila sam bolest. Pobijedila sam rak. Bilo je nekoliko komičnih situacija za vrijeme dok nisam mogla govoriti. Pisala sam na papire. Jednom sam tako pisala doktoru, a onda je i on meni počeo otpisivati.“
Čim se ova hrabra žena, koja se nije predavala, oporavila toliko da je stala na svoje noge, uprkos tome što su joj doktori i organizatori hadža iz IZ skoro zabranjivali da ide na hadž, ona je 2005. godine krenula da obavi svoj zavjetni hadž.
„Osjećala sam silnu želju da u Haremi-šerifu, kraj Kabe padnem na sedždu Allahu, dž.š., i zahvalim Mu na Njegovoj milosti što mi je vratio govor, što sam pobijedila bolest. Mislila sam da neću moći obavljati tavaf, za mene i još jednu hadžinicu bili su pripremili kolica. No, kada sam ušla u Harem, odjednom sam dobila neku snagu, osjećala sam kao da me neko nosi, sve sam kako treba i na svojim nogama obavila. Njemu Uzvišenom hvala, Koji nas stavlja na iskušenja i Koji nas iz njih izbavlja. Da samo znate koja je to milost kad možete govoriti. To ljudi i ne shvaćaju, ne razmišljaju o tome, izgleda im sasvim normalno. No, kad vas Allah, dž.š., dovede u iskušenje da ne možete govoriti, pa ni disati, pa onda vam opet govor vrati i da da prodišete, tek onda spoznate veličinu Njegove milosti i dara sposobnosti govora.“
Ajša je nakon ovog zavjetnog hadža još tri puta bila na ovim blagoslovljenim mjestima, po jednom za majku i oca i jednom za jednog rođaka. Svaki put je koristila priliku da u balgoslovljenim mjestima zahvaljuje Allahu na svemu što joj je podario. A podario joj je, bez obzira na velika iskušenja, veoma mnogo dobra. Unatoč bolesti i iskušenjima, podario joj je lijep život, hairli muža i brak, sina i kćerku koji su joj u najtežim trenucima bili najveća podrška i oslonac. Djeca su joj prije svega hairli insani, a onda vrlo uspješni poslovni ljudi, visokoobrazovani. Kćerka je u Londonu kao najbolji student diplomirala na elitnom fakultetu, dobila odgovoran posao u jednoj poznatoj firmi, a onda dobila premještaj u Ameriku, milila je nakratko. No, sudbina je htjela da tamo i ostane. Sin je također visokoobrazovan i ima vrlo odgovoran posao. Od njih dvoje ima četvero unučadi, koji su njena nova pokretačka snaga i energija u životu.
Ajša danas sa mužem živi miran život na privatnom imanju u jednom prigradskom naselju. Sve su prilagodili njenom zdravstvenom stanju. Čak su i kuću sagradili na nadmorskoj visini koja najbolje odgovara stanju njenog organizma i disajnog sistema. U svom vrtu uzgajaju povrće i ljekovito bilje koje maksimalno koriste u ishrani. Među prvima su u BiH uspjeli uzgojiti ehinaceu, biljku broj 1 za jačanje imuniteta i liječenje nekih bolesti.
Svoje iskustvo, iz kojeg se može mnogo naučiti, Ajša podijeli tek sa ponekom sebi dragom osobom. U želji da bar nekom ko je u teškom iskušenju pomognemo, a uz Ajšinu saglasnost, ovu interesantnu životnu priču poklanjamo našim čitaocima, kako bi bar neko iz nje izvukao pouku.
A gospođi Ajši i njenoj porodici želimo da još dugo, dugo uživaju u Allahovim ovosvjetskim blagodatima.

Ajša sa Titom i Jovankom

Ajšina vojna knjižica i plava beretka

Ajša s mužem i kćerkom