Dr. Maherah Alhaimoni rođena je u Palestini, Hebronu. Tamo je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Studirala je u Sarajevu gdje je 1991. godine okončala studij stomatologije. U rodnoj Palestini radila je kao stomatologinja 20 godina. Nakon što joj je muž poginuo odlučila je sa svoje petero djece izaći iz Palestine.

Rođeni ste u Palestini, tačnije u okupiranoj Palestini (poput svih onih rođenih nakon 1948. godine). Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo? Kakav je općenito život palestinske djece?Naša teritorija okupirana je 1967. godine. Sav svijet koji sam spoznavala u prvim godinama života bili su vojnici, puške u rukama doseljenika i u rukama njihove djece. Uvijek je dolazilo do konflikta između nas i njih. Ne govorimo istim jezikom, ne hodamo istim ulicama, oni imaju sve posebno, imaju svoje naselje... Dok sam još bila dijete, njihova naselja nisu ni bila na tako velikom prostoru kao danas. Već u vrijeme kad sam krenula u srednju školu, onda su počeli dolaziti i tražiti džamiju Ibrahima a.s, tvrdeći da pripada njima i tražeći svoja prava na posjedovanje te džamije. Tada se desio poznati veliki masakr u toj džamiji, i to je ono što će meni kasnije najviše ostati u sjećanju. Izraelska naselja su se sve više i više širila. Možda oko 1978. godine preuzeli su pola te džamije i onda je bila pola muslimanska pola jevrejska. Nakon nekoliko godina muslimanima je ostala samo trećina te džamije, da bi se 1993. godine dogodio veliki masakr u toj džamiji. Naime, jedan Izraelac, inače veliki stručnjak, doktor specijalista, napravio je taj masakr u kojem je stradao veliki broj muslimana obavljajući sabah-namaz, i to u toku mjeseca Ramazana, tačnije drugog petka u Ramazanu. Otad je džamija dugo vremena bila zatvorena. Sad je nama muslimanima dozvoljeno da posjetimo džamiju samo za vrijeme Bajrama, u noći Lejletu-l-miradža, na dan rođenja Muhammeda, a.s., i u vrijeme Nove hidžretske godine. Znači, samo pet dana u godini imamo pravo da posjetimo tu džamiju. Hebron ili Halil, grad nazvan po imenu poslanika Ibrahima, a.s., postajao je sve manje i manje naš, nas muslimana starosjedilaca, a sve više i više je postajao jevrejski, izraelskih doseljenika. Oni su posjedovali i vodu i struju, sve. Njihovo naselje postajalo je sve zelenije i zelenije, a naše sve više blijedo i suho. Tako se ja sjećam moga grada iz djetinjstva i rane mladosti.


Kada je 1948. proglašena izraelska država, a to proglašenje podržale mnoge zemlje zapada, tada je uz arapske zemlje protiv tog proglašenja stala i tadašnja Jugoslavija. Vjerovatno se je i iz tog razloga mnogo Palestinaca odlučilo na studij u tadašnjim Jugoslovenskim republikama, između ostalih i u BiH. Kako ste vi došli u Bosnu? Najprije sam u Beogradu učila jezik 16 mjeseci. Za to vrijeme posjećivala sam Sarajevo. Odmah sam uočila koliko Bosanci vole Palestinu i Palestince te sam i ja sam zavoljela Sarajevo, tu mi se najviše svidjelo i tako sam odlučila u Sarajevu nastaviti školovanje. U to vrijeme u Palestini nije bilo studija medicine niti stomatologije. Tada nama mladima nije preostajalo ništa drugo osim da se školujemo. Sve su nam uništavali i otimali, i imanja, i kuće, nama je ostajalo samo naše znanje, i naše diplome. Mislim da je danas 80 posto Palestinaca univerzitetski obrazovano.


Ono što je interesantno jeste da se i većina palestinskih studenata odlučuje za neku od grana medicine. A i Vi ste izabrali studij stomatologije. Je li stanje u Vašoj domovini bilo odlučujuće pri tom izboru? Mislim da jeste. Znamo da za medicinu treba mnogo upornosti, truda, sabura, ali je potreban i cilj – ono što svaki Palestinac ima. Nikad nije dosta doktora u Palestini. Neko dolazi, drugi se vraćaju, tako da je u Palestini uvijek potrebno takvih stručnjaka.

Većina nas je sa stanjem u Palestini upoznata isključivo putem medija. To je vjerovatno samo djelić onoga što se tamo događa. Odlazite li u Palestinu? Je li se šta promijenilo do danas? U Palestini se naviklo da bude niti rat, niti mir.Jedan period bude vrijeme pucnjave, nemira, zarobljenika, puno šehida, anakon toga, nakon nekoliko mjeseci, godinu dana, opet se smiri. Mladi se vjenčavaju, slavi se, rađa se, i tako se narod navikao. Mi svi znamo da moramo puno rađati, jer naš problem nije riješen, ginemo stalno, i nas mora biti sve više i više. Jednostavno smo navikli, narod je navikao. 

Palestinci su, možemo reći, najhrabriji i najizdržljiviji ljudi, rađaju se i umiru u ratu, već desetljećima opstaju pod snažnom opsadom. Kako to uspijevate?
Teško je. Tako je već skoro sedamdeset godina. Ali čovjek mora opstati, i kad je opstanak u pitanju, čovjek zaboravi na probleme. Iz iskustva ikontakta sa ženama znam da je mnogo teže onim majkama čija su djeca zarobljena kod Izraelaca nego onima čija su djeca šehidi. Ima djece, omladine koja su osuđena na 200, na 300, na 500 godina zatvora. Čak kad čovjek umre, stave ga u grob da određenim brojem, čak mu ni ime ne stave. Čiji sin je šehid, to je gotovo, umro i šehid je kod Boga Dragog, ali oni čiji su u ropstvu – to je veoma teško. Ako nije oženjen majke gledaju njegove drugove kako se žene. Ima i žena i djece u zatvorima. Nema nijedna zemlja na svijetu da se djeca zatvaraju u zatvor, samo u Palestini, i to i ženska i muška.

Kako i uloga muškaraca tako je uloga žene je itekako bitna u svemu tome. Kako se Palestinke nose sa cjelokupnom situacijom s obzirom na to da su žene emocionalno ranjivije?Čovjek nekad gubi sabur i kaže ja ću zamijeniti moj plan. Ja sam u Palestini imala ordinaciju i puno pacijenata. To nije kao ovdje u vas u Bosni. Tamo nije sve uređeno i po zakonu. Kad je mir i kad se radi radi se i po 12 sati, po 14 sati. Ja imam 5 djece, moj muž je umro, i ja nisam mogla uz ordinaciju voditi brigu o njima. Ja sam odlučila da ulažem samo u njih, u njihovo obrazovanje u studije sebe i svoje djece. Odlučila sam za dobrobit sebe i svoje djece otići iz Palestine. Otišla sam u S Arabiju, ali tamo nisam mogla zato što sam sama. Da sam s mužem možda bi bilo lakše. Odlučila sam doći u moju Bosnu. Vjerujem da je to najbolje rješenje za moju djecu. Ja ću sačuvati moj boravak u palestini, moja lična karta je u Palestini, ja to nikad neću pustiti. Tamo imam moj stan. Ali prvo i drugo i treće, mi se moramo obrazovati. I ja i moja djece i svi Palestinci moramo studirati i doživotno učiti. I to je tako nekom dojadi, odlazi iz Palestine, drugi dolaze, vraćaju se, iz Amerike, iz Njemačke, iz Francuske, vraćaju se kući u Palestinu i sa djecom i sa porodicom i počinju opet ispočetka. Niko neće napustiti Palestinu. Ja sam u jednom momentu vidjela da moram imati uži pogled i imati uži plan. Kad šire i društveno djelujem ja sam vidjela da nemam vremena dovoljno za moju djecu. Ja sam njih dobila od Boga i dužna sam da ih vaspitam i usmjerim i vjesrki i kulturno. Vidjela sam da nemam dovoljno vremena i morala sam donijeti odluku. Teško je, ali morala sam.

Danas je Palestina u svijetu sinonim za stradanje, bol, patnju... Može li se u cijeloj toj teškoj priči, osim za suze i bol, pronaći mjesta za osmijeh i radost?
Život se nastavlja. Mora. Mora zbog djece. Mi njima pokazujemo i našu kulturu i tradiciju. Ali oni žive, vide. To je njihov život, svakodnevnica Nekad škola je tu. Ali evo ova treća intifada kad je bila zato što su oni htjeli povećavati njihove rejone. Do marta je svaki dan neki momak ili djevojka koji imaju manje od 18 godina je ranjen ili poginuo. I nema niko a da nema nekog ili ujak ili stric ili otac, rođak je poginuo ili u zatvoru. To je njihov život, ne treba im niko pokazati šta se dešava. Ali mo zbog njih, zbog opstanka, život se nastavlja. Bog daje radosti, kad neko završi fakultet, ženi se, udaje, moramo se veseliti.


Kakav je društveni život žena u Vašoj domovini, postoje li neka udruženja žena ili neke aktivnosti kojima žene doprinose poboljšanju stanja u svojoj zajednici?
Žene kod nas i rade i školuju se, izlaze, slobodne su. Imamo mi i ženske zajednice kao i svako društvo. Imamo i vjesrka udruženja. Imaju žene koje su Zapadno orjentirane, imaju svoja udruženja, imaju pkrivene žene svojeaduruženja, ali su jednistvene oko šehidksih pitanja, zatvorenika. Palestina je lijepa zemlja, klima kod nas dobra zato što smo na Mediteranu, nemamo veliku vrućina. 

Povod ovog našeg razgovora je Međunarodni Dan Kudsa, koji se obilježava svake godine i to posljednjeg petka u mjesecu ramazanu. Tako se na ovaj dan širom svijeta organiziraju protesti protiv cionističkog režima i nj. okupacije Palestinske teritorije. Tako se Dan Kudsa obilježava i u našoj zemlji. Učestvujete li Vi u tim protestima? Nisam bila ovdje u Sarajevu, ali sam bila na protestima za Intifadu prošle godine. Kod nas u Palestini dan Kudsa ili Dan Jerusalima je svaki dan. Za nas Jerusalim znači Palestina. Ne daj, Bože da mi zaboravimo Jerusalim, znači mi smo zaboravili Palestinu, a Palestinu ne možemo zabilježit za jedan dan, zato je Kuds kod nas svaki dan. Mi u Palestini lakše dobijemo vizu za Ameriku nego za ulazak u Jerusalem. Ja živim u palestinskoj autonomiji, Jerusalim je daleko pola sata od moga stana, ali ja ne mogu dobiti dozvolu za ulazak u jerusalim. Mora se imati žena više od 50 godina, amuško od 55 godina da bi dobio dozvolu od 7 do 7, tako se zove dozvola da klanja. Znači ako neka žena ima 30 godina, mora čekati 20 godina da bi dobila dozvolu da ode da klanja u Al Aksi. Meni je kuća 30 minuta od Jerusaliema, a ja 16 godina nisam ušla tamo nikako.I zato je nama dan Kudsa svaki dan. Mi volimo da klanjamo u Al Aksi zato što 1 namaz u Al Kudsu vrijedi 500 namaza u kući. Neki koji dobiju tu dozvolu nagrnu i čekaju i po 5 sati uz post da bi ušli samo 1 namaz ili 2da klanjaju. Nije lahko dobiti tu dozvolu, ai kad dobijete, teško je doći da se klanja.