Razgovarala: Mediha Džakmić

Udruženje Gračaničko keranje je osnovano 2006. godine sa ciljem zaštite tradicionalne rukotvorine keranja kao jednog od najstarijih zanata na području općine Gračanica kao i Bosne i Hercegovine. Čipka-kera, kao neprolazna i neprocjenjiva umjetnička vrijednost u Bosni i Hercegovini u izvornom obliku zadržala se samo u gračaničkom kraju, a opstaje zahvaljujći radu vrijednih entuzijasta okupljenih u Udruženje Gračaničko keranje Gračanica. Sa predsjednicom udruženja Gračaničko keranje, gospođom Azeminom Ahmedbegović, razgovarali smo o mnogim stvarima vezanim za udruženje, ali i nekim drugim aktuelnostima. Povod našem razgovoru su uspjesi koje ovo udruženje niže, kao i mostovi suradnje koje gradi sa drugim bh. i svjetskim udruženjima.

Nedavno ste boravili u Švedskoj gdje je Udruženje dobilo priznanje Dijamant. Možete li nam reći o kakvom se priznanju radi i kako je nastao most prijateljstva Švedska - BiH?

Mnogi naši prijatelji prepoznali su naš rad i tako nas uvažili i dali nam priznanja koje smo zaslužili. Potpisali smo saradnju sa mnogim udruženjima i ta suradnja na obostrano zadovoljstvo i dalje traje. Najviše smo ponosni na saradnji sa BŠSŽ - žena u Švedskoj. Sa njima imamo saradnju od samog postanka Cvijeta i sporazumom o saradnji da oni imaju pravo distribucije cvijeta u Švedskoj. Tako smo nedavno pozvani Jasmina Čamđić i ja na završni dio projekta gdje smo dobile vrlo drago i za nas značajno priznanje Dijamant.

Učesnice ste i projekta Vezom za mir, o kakvom je projektu riječ?

Sa njima smo radili i projekat Vezimo za mir. Izložba prelijepih radova žena iz BiH prikazana je u fascinantnom muzeju tekstila u Švedskoj. Pored naših radova bilo je i drugih udruženja iz BiH i Švedske. Vezom na zidnjacima napisane su poruke žena koje s ljubavlju žele graditi mir sjećanjem na naše najmilije koji su stradali u genocidu u BiH. Velika snaga, upornost u saradnji sa onima koji rade dobro donosi rezultate. Ponosni i sretni saznanjem da takvi postoje je nada da ne odustajemo od našeg rada.

Vaše udruženje surađuje sa udruženjima iz cijele BiH pa i inozemstva. Na čemu je zasnovana ta suradnja i sa kojim udruženjima surađujete?

Naša saradnja sa svim Udruženjima tekla je na bazi povjerenja i razumijevanja. Među dragim saradnicima sa nama je od početka bio nama dragi Kewser zajedno sa ženskim časopisom Zehra. Oni koji rade i šire dobro mogu sarađivati i imati razumijevanje. Nije teško raditi kad ima onih koji to prepoznaju. Veoma sam ponosna na naše žene koje se okupljaju u udruženja i tako pronalaze ono što žele. Poznato je da je vaše udruženje nastalo s ciljem da se sačuva i otrgne od zaborava starinski ručni rad keranje. Kad je nijet iskren onda se putevi otvaraju. Vi ste daleko više od toga.

Kada smo osnovali udruženje davne 2006. godine bilo je puno udruženja koja su registrovana sa različitim ciljevima. Naš cilj bio je očuvanje i njegovanje naše tradicije i kulture. Poseban akcenat imali smo na očuvanje od zaborava našu keru - čipku koja se baštinila i s koljena na koljeno prenosila u Gračanici. Mnogi su prepoznali vrijednost ovog ručnog rada koji se izrađuje šivačom iglom i koncem. Izazov očuvanja od zaborava i zaštite vrijednog proizvoda potakla nas je činjenica da se vrijednosti čipke u mnogim zemljama cijene i imaju svoju zaštitu. Primjer je zemlja Hrvatska koja ima zaštićenu i time očuvanu priču o tradiciji čipkarstva. Lepoglavska, paška, hvarska čipka cijenjena je u svojoj zemlji i zaštitom ponosni su na njene čuvare koji je rade. Žene imaju svoje posebno mjesto i njihov rad je nagrađen od strane države i tako su mnoge žene danas zaposlene motivisane da sačuvaju vrijednosti znanja koje se prenosi na buduće generacije.

Naša želja je bila da na sličan način uradimo nešto što će našu zemlju činiti ljepšom, prikazom vrijednosti koje imamo u BiH. Prvi smo u BiH zaštitili proizvod ,,kere“ 2010. godine na Institutu za intelektualno vlasništvo proizvoda u Mostaru. Dobili smo značajan certifikat koji s ponosom ističemo gdje god se pruži prilika. Promociju zaštite uradili smo u saradnji sa Zemaljskim muzejom u Sarajevu. Želja nam je bila da zaposlimo žene u naše škole kako bi znanje keranja sačuvali od zaborava prenoseći na naše mlade djevojke. Naši pokušaji su bili otežani i s vremenom su odlazile naše najstarije žene koje su bile najbolje u znanju izrade kere. Na svu sreću udruženje je okupljalo mnoge koji su željeli sami naučit. Uspjeli smo da sa dobronamjernim stručnim saradnicima gospođom Mevlidom Serdarević, Svjetlanom Bajić i mnogim koji su željeli pomoći postavimo keru na ljestvicu zaštite Uneska. Naš zahtjev je pohranjen u institucije ministarstva civilnih poslova BiH. Ostajemo u nadi da će naša kera jednog dana dobiti Unesko zaštitu kao što je u Banja Luci zastićen zmijanski vez koji baštine žene srspske nacionalnosti. Udruzenje Gračaničke Kere je svojim djelovanjem izazvalo pažnju mnogih dobrih ljudi koji su bili podstrek u našem radu i rezultatima.

Koje još projekte vaše Udruženju uspješno realizuje?

Prvi puta u našem gradu organizovali smo javni iftar povodom 27. noći ramazana. Spremale smo najljepša ramazanska jela i pozivale sve građane da dođu na iftar koji smo organizovano dijelile ispred naše prelijepe Bijele džamije i naše Osman Kapetanove medrese. To je bio najljepši događaj u gradu koji su Gračanlije zavolili. Svake godine smo navikli da organizujemo iftare u našem gradu dok se nisu pojavili isti da na sličan način čine dobro praveći iftare u hotelima i drugim mjestima. Punih šest godina javni iftar je bio tradicija koju je UGK pravilo. Svaka naša aktivnost je bila bazirana na očuvanju tradicije koja se njegovala u našim bosanskim kućama. Tako smo organizovali noć Ašure gdje smo u najvećoj BK sali u Gračanici punili salu dijeleći Ašuru koju smo organizovano pravile.
Kada u Gračanici mnogi nisu znali šta je četenija mi smo ih upoznali. Pravili smo noći ćetenije, a zatim ćetenijade sa takmičenjima najbolje ćetenije. Putovali smo u mnoge krajeve družeći se uz pravljenje ćetenije. Čuvena ćetenijada još uvjek traje i realizuje se u Gračanici i drugim mjestima.
Puno toga smo radili i gradili okupljajući sve više onih koji su poznavali izradu kere.

Vaše udruženje je uradilo cvijet Sjećanja na genocid čime ste postali poznati u cijelom svijetu. Možete li nam nešto više kazati kako je došlo do ideje keranja cvijeta sjećanja na genocid?

Ideju za cvijet Sjećanje s puno povjerenja prateći naš rad poklonio nam je reis ul ulema dr. Mustafa Cerić. Ideja je potaknuta željom da se napravi cvijet koje će izrađivati majke, žene udovice ručnom izradom kako bi ostalo sjećanje na nevino stradale sinove, braću, muževe i sve one koji su nevino stradali u genocidu u BiH. Izrada ručnim radom je najbliža veza sa živim svjedocima koji su obavezni da slijede istinu o Genocidu. Simbolika jedanaest latica ukazuje na 11. juli dan kada se desio najveći genocid nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici. Prvi cvijet po ideji dr. Mustafe Cerića uradila je naša članica Jasmina Čamđić. Njeno umijeće i ljubav prema cvijetu je dokaz da je njen cvijet prihvaćen i danas prepoznat kao vrijednost, simbol borbe protiv genocida.
Cvijet smo prvi puta iznijeli u javnost 11. jula 2010. godine kad su sve članice udruženja podijelile 15.000 cvjetova. Prvu donaciju za konac dao nam je reis ul ulema dr. Mustafa Cerić sa željom da se cvijet poklanja svima onima koji ga žele nositi u znaku sjećanja na nevino stradanje naših najmilijih.
UGK je imalo velike obaveze i odgovornost prema cvijetu i ženama koje su s ljubavlju na naše najmilije neumorno radile. Željeli smo saradnju sa ženama, majkama u Srebrenici kako bi zajedno u Potočarima poklanjale cvijet svima onima koji dolaze u Potočare. Tražile smo od mnogih institucija da se rad Udruženja podrži kako bi se profesionalno žene angažovale u izradi cvijeta s ciljem da cvijet darujemo onima koji žele da ga nose. Cvijet je postao željen i tražen od mnogi ljudi institucija koji su željeli imati simbol za 11 juli. Nismo željele da cvijet komercijaliziramo i zato smo zaštitile naš rad. Žene koje su radile cvijet morale su biti nagrađene za materijal i uloženi rad. Udruženje je moralo organizovat da sve bude kako treba da cvijet koji je postao značajan simbol bude čist od grijeha kako bi slijedio istinu za živote naših šehida.

Neki su pokušali, možda je grubo reći, ali ne znam kako drugačije kazati, da „ukradu“ idejno rješenje vašeg cvijeta. Jeste li uspjeli zaštiti autorsko pravo na cvijet?

Mnogima koji su drugačije razmišljali tražilili su u ideji cvijeta Sjećanja dobru priliku da profitiraju i urade nesto drugačije.Nekima se nije sviđala naša ideja izrade ručnim radom keranjem pa su cvijet pretvarali u razne broševe ,,ljepšeg,, izgleda kako bi sebi napravili ličnu zaradu. Naša autorska prava su mnogi željeli izbjeći. Cilj je bio ličnog interesa i želje za materijalnom zaradom. Teško nam je bilo boriti se sa takvima, snagom iskrenog nijeta i dokazivati da je pravi put do istine oni koji slijedi pravi put. Broševi koji su pravljeni na ideju našeg cvijeta postali su interesantni mnogim zvaničnicima koji su kompleksom lične prirode nosili cvijet od srebra, bižuteriji ne obazirući se na narod koji isti broš nije mogao kupiti. Broševi su bili komercijalni i mogli su da ih nose oni koji su mogli da ih kupe. Najbolnije bilo je kad vidimo broš na predstavnicima naših institucija kao što su načelnici,vjerski službenici. Cvijet Sjećanje je poklanjan i nikad nije od strane Udruženja naplaćen više od onoga koliko vrijedi. Njegova cijena je simbolična, 3 KM.

Nikad mi nije bila jasna logika razmišljanja što neki imaju potrebu da se kite srebrenim broševima koji koštaju 117 eura ili broševima koji se prave kineskim ,,biserima,, u znaku sjećanja na nevine žrtve genocida. Naša borba u dokazivanju našeg prava je mnogima smetala pa smo često mi prozivani kao neko ko je napravio cvijet s ciljem komercijalizacije uzimajući u obzir da sam ja sestra reisul uleme dr. Mustafe Cerića. Malo ko je prozivao one koji su našu ideju pretvorili u biznis kao što je danas poznati zanatlija Mensur Bektić koji još uvjek prodaje broš u srebru kao simboliku na Srebrenicu za 117 eura u centru Sarajeva. Naša pravna mogućnost za autorsko pravo je vrlo otežana. Naše Udruženje je napravilo ono što je bilo u mogućnosti da napravi snagom entuzijazma i željom za dobro.Želja nam je bila da puno toga na sličan način ostvarimo i da naša snaga budu oni koji su zajedno sa nama u cilju dobra. Nije nam drago kad moramo neke upozoravat da smo mi autori cvijeta i da se treba poštovat nečiji rad i zalaganje. To nimalo ne umanjuje nečiji uspjeh, čak šta više, to je dobro za sve nas. Neki ne razumiju pa se posluže tuđim i žele da rade po svojoj nemjeri. Naše autorstvo nije u cilju posjedovanja nečega. Naše pravo je da čuvamo vrijednost cvijeta kako bi se zaštitili od dušmana. Ne smijemo sami sebi biti dušmani. Moramo slijediti jedni druge kako bi nam bilo lakše. Ponekad je teško snagom entuzijazma održati sve ono što bi željeli. Sretna sam ako smo učinili makar zrnu dobra koji će se spominjati. Nije mi žao što sam s dosta vremena i odricanja uložila u rad Udruženja bez ikakve materijalne naknade pomogla mnogim ženama da svoje porodice jačaju.

Tuzlanski prvoligaš na svom grbu ima sliku vašeg cvijeta. Od koga je potekla ta ideja?

Saradnja sa povjerenjem je potrebna i ona je snaga svih nas zajedno. Saradnja sa fudbalskim klubom je potaknuta od strane kluba Tuzla Siti. Uvažili su naš rad i naše autorsko pravo tražeći od nas dozvolu da cvijet nose na svojim bedževima. Zajednički potpis i saradnja nam olakšava rad sa iskrenom namjerom da jedni druge poštujemo. Sve je lakše kad se radi dobro. Jednako nam je lakše ako se uvažavamo i poštujemo.

Radili ste i bh. zastavu. Kojim metodom ste je uradili i gdje je ona?

Sa željom da iskažemo ljubav prema svojoj državi uradile smo prvu keranu zastavu BiH. Majka Fatima sa kćerkom Aidom radile su puna tri mjeseca.
Prvu zastavu ručno izrađenu keranjem promovisale smo u Sarajevu uz podršku načelnika općine Starog Grada g. Ibrahima Hadžibajrića. Danas mnogi turisti koji dođu u Sarajevo u Turističku zajednicu Starog grada imaju priliku vidjeti zastavu BiH iskeranu s mnogo ljubavi. Uradili smo američku zastavu i sad trenutno radimo zastavu Belgije koju će naši predstavnici pokloniti g. Branecu u Hagu.

 I još jedno pitanje koje nije vezano za rad vašeg udruženja ali se tiče svih nas Bosanaca i Hercegovaca. Primjetan je trend odlaska naših maladih u inozemstvo, Zapadnu Evropu, prvenstveno Njemačku. Stvara se takvo ozračje da u BiH ništa ne valja, da se ovdje ne može živjeti, da mladi nemaju perspektive. Kao majka, kao poduzetnica, kakav je vaš stav i mišljenje o ovom gorućem problemu?

Pitanje odlaska mladih i mnogih bh. državljana iz svoje zemlje teško pada, ali je činjenica. Moje mišljenje je da su mnogi naši političari odgovorni a i sami Bosanci i Hercegovci. Danas kad imamo sve opet nam nešto fali. Teško je uporediti vrijeme kad puno toga nismo imali kao što danas imamo.Mnogima to nije važno. Često ne vidimo ono što imamo u želji za onim što je daleko. Kada odemo vani vidimo sve ono što nam je svaki dan pred očima u našoj zemlji ali ne vidimo vrijednost istoga dok ne osjetimo gorčinu tuđe zemlje. Sistem koji nam onemogućava da svoje štitimo i proizvodimo ono što imamo kako bi sami sebi uredili život i drugima omogućili da dođu do kvalitetnih proizvoda iz BiH. Kada bi proizvodili i izvozili naše proizvode ne bi bilo potrebe da naša omladina ide vani.
Nažalost umjesto naših proizvoda izvozimo našu pamet i naše porodice. Bilo bi dobro da su naši predstavnici vlasti gradili mostove saradnje naše zemlje i drugih sa proizvodima koji se proizvode u BiH. Moje životno iskustvo je potvrda da sve što je unaprijed prodato je motiv proizvđača koji proizvodi.Danas kad nemamo takvih okolnosti naše njive, voćnjaci, turizam nije kao u drugim zemljama. Ako se u zemlji proizvodi i proizvodi imaju svog kupca tad će nam biti svima dobro. Mislim da bi put BiH i njen razvoj u proizvodnji bio dobar za zaustavljanje oniih koji žele napustiti svoju zemlju. Mnogi su u zabludi da će naći bolje ako nisu pogledali oko sebe i prepoznali vrijednosti očuvanja bogatstva koje ima. Ponekad i sama razmišljam da je lijepo otići negdje drugo, ali vratit se moramo tamo odake smo.

Naša poljoprivreda je zanemarena od sistema bez obzira što naša zemlja ima dosta kvaliteta. Klimatski uslovi i sve drugo što nam je dragi Allah podario je naša blagodat.Naši proizvođači su zanemareni i nisu dovoljno motivisani da održe proizvodnju.Svaki proizvođač u BiH kada bi bio uvažen bilo bi dovoljno da zemlja ima svoj potencijal i razvoj.