Intervju sa Adnom Zulić, koordinatoricom za brak, porodicu i ženski aktivizam pri Medžlisu IZ Sarajevo 

2015. godine pri Medžlisu islamske zajednice Sarajevo formiran je Sektor za ženski aktivizam. Kolika je bila potreba za osnivanjem jednog ovakvog sektora i šta on, u suštini, znači za ženu muslimanku?
2015. godine je došlo zvanično imenovanje od strane Rijaseta i Muftijstva, međutim pri Medžlisu smo mi mualime bile aktivne od 2011. godine. Ukazala se potreba za rješavanjem nekih naših internih problema, koji se javljaju redovno u radu, ali smo osluškivale i džemate, pošto imamo mogućnost, ulazimo u mnoge bošnjačke kuće, domove, pa osluškujemo šta to džemat očekuje od vjerskih službenica, i onda smo počele da se dogovaramo o aktivnostima i već smo tada oformile Asocijaciju mualima. 2015. godine samo je zvanično, službeno formiran sektor, a potreba je zaista velika. To se sada vidi kroz široku lepezu naših radova i angažmana. Kada bismo imali više dostupne radne snage, više entuzijasta, više zainteresovanih, moglo bi se pokriti i uraditi mnogo više.
Koje su to aktivnosti i projekti koji se realiziraju unutar ovog sektora?
Mi smo već tada, pri formiranju Asocijacije mualima pri Medžlisu IZ Sarajevo počele sa obilascima. Prvo je to bio Dječiji dom Bjelave i Gerontološki centar u Nedžarićima. To su redovne mjesečne posjete. U Domu za stare Nedžarićima, to su posjete sa programom sličnim zikru ili tevhidu, s ciljem da se prouči tevhid i svako da nanijeti da pokloni nekom svom, jer se tu radi o ljudima koji nisu u mogućnosti organizovati tevhide za svoje merhume. To je preraslo u posebne programe; bajramske ili posjete po krilima doma, dok je u domu na Bjelavama rad sa djecom podrazumijevao priredbe, podjele bajramskih paketića. Kolegica koja je radila sa njima, Aida Hadžić uključila je djecu u aktivnosti podjele kurbanskog mesa. Njen cilj je bio da djeca izađu iz doma, da se djeca uključe u društveno korisne aktivnosti. To su dvije aktivnosti koje su u konstantnom odvijanju od 2011-2012. godine. Onda su se aktivnosti širile. Odlazimo redovno u posjetu majkama sa djecom na klinikama; pedijatrijskoj, ginekološkoj, odlazimo u posjete našim džematlijama koji su stariji, nepokretni, koji nemaju svoju porodicu ovdje ili nemaju uopšte članove svoje porodice. Obilazimo socijalno ugrožene, nosimo humanitarnu pomoć, jer ima jedan krug donatora koji se nama obrate, koji imaju sredstva i žele da ih ulože u hajr, pa se nama obrate a mi to raspoređujemo. U posljednje vrijeme organizujemo i edukativne aktivnosti, kao što su kursevi Kur'ana, škole Islama sa širim spektrom predavanja iz ahlaka, tefisra, hadisa, sire Božijeg Poslanika. Ono što je posljednje organizovano jeste kurs ručnog rada.
Ko je sve uključen u rad ovog sektora i evo za djevojke i žene koje možda ne znaju i nisu upućene u vaše aktivnosti, na koji način se mogu angažirati i uključiti u različite projekte?
Po formiranju Asocijacije postalo je pravilo da u Asocijaciji mualima mogu biti djevojke, žene koje se nalaze na evidenciji pri medžlisu. Međutim, kada dolazi do zvaničnog imenovanja Sektora za ženski aktivizam, brak i porodicu, uključili smo širi krug žena, onih koje su aktivne u društvu i džematu. Tu ulaze mualime, vjeroučiteljice, žene koje su prisutne u našim džematima, žene koje su zainteresovane da daju svoj doprinos tako da naš aktiv sada broji i pedagogice i psihologinje i studentice. One koje imaju želju da se priključe dovoljno je da se jave svom imamu, on će ih uputiti na daljnju proceduru, na Medžlis i na način kako da se priključe. Ja se trudim zajedno sa kolegicama da obilazimo džemate, da prikupljamo informacije o već postojećem aktivizmu u džematima, ili željom da se aktivira džemat pa onda dajemo smjernice, na koji način, šta je to najlakše za početak.
S obzirom na to da nam se bliži i mubarek mjesec Ramazan, koje su to aktivnosti planirane za ovaj mjesec? Šta je to čemu ćete posvetiti posebnu pažnju?
Medžlis IZ Sarajevo ima redovne aktivnosti za žene u smislu organizovanja predavanja, ramazanskih programa kao što su mevludski programi, tevhidi, obilasci, uključene su tu i posjete vrtićima JU Djeca Sarajeva. Svake godine bude organizovano pet do osam posjeta vrtićima, i tu najčešće budu uključene djevojke koje su studentice, koje nisu u aktivu u konstantnom radu, ali ovako periodično se javljaju, kao što je to za ramazan, da obilaze vrtiće i osmisle prigodan program za te prilike. Osim toga, nešto novo što smo htjele uvesti je da proširimo saradnju sa organizacijama koje se tiču oboljelih. Sad za sad imamo saradnju sa Udruženjem slijepih Kantona Sarajevo, imali smo jedan vid saradnje sa Udruženjem paraplegičara, Dom starih, Dom za djecu, pa hoćemo to da proširimo na ostala udruženja.
Supruga ste i majka troje djece, na koji način se Vi u porodici pripremate za ovaj mjesec, kako dočekujete najdražeg gosta?
Trenutno, mislim da se ne razlikujem od svih naših žena Bošnjakinja, u toku su pripreme kuće, kako bih u ramazanu bila rasterećenija, kako bi manje posla bilo za sami ramazan. Moja djeca su velika, sinu mi je trinaest godina, kćerci jedanaest, ovaj mali ima četiri godine, njega nećemo brojati za ramazan, on nam daje moralnu podršku. Oboje moje starije djece poste već četiri ramazana uzastopno i oni znaju, imaju svoju rutinu, znaju da se podrazumijeva teravija, da se podrazumijevaju mukabele, sin učestvuje u mukabelama, kćerka samo prati. Dok nije znala arapsko pismo ona je čitala prijevod uporedo s mukabelom. Ona kao djevojčica ima tu svoju neku euforiju sređivanja, posebno za teraviju, džematlijke je pohvale i onda to njoj daje dodatnu snagu, u tom smislu biramo neku posebnu odjeću. Ja se potrudim da moja djeca ramazan dožive s posebnom radošću, i teravije i bajram. Ja, kao domaćica trudim se se da većinu posla završim prije ramazana, da u ramazanu budem tu njima na pomoći , da su iftari i sehuri ono što inače ljudima koji rade, koji su zaposleni i djeci koja su u školi, prva druga smjena nedostaje, porodični obrok.
Pri Medžlisu IZ Sarajevo formirano je i Savjetovalište za brak i porodicu. Koliko je važno postojanje ove vrste savjetovališta s obzirom na sve veću krizu braka u našem društvu?
Veoma je važno, a indikator tome jeste, javljali su se kolege imami često da kažu, da imaju priliku u džematima, pa i ja kao mualima imala sam priliku da se neko od džematlija javi, sa nekim porodičnim problemom. Tu osobu je stid da s obrati instituciji, ili ne razumije da je to veliki problem, da se mora javiti instituciji ili nekom nadležnom, stručnom ili je nekad potreban samo razgovor. Nakon čestog javljanja imama dogovoreno je da hafiz Bugari preuzme na sebe tu odgovornost, i njemu su često išli na razgovore. To je bilo kao porodično savjetovalište, s tim da je bilo izmješteno iz samog Medžilsa. On je imao kancelariju, ali je bilo lakše raditi na terenu, u tom smislu da je izmješteno. Nakon što je hafiz Bugari morao da ode zbog posla, dogovorili smo se da nema zastoja i da idemo dalje, i onda smo preuzeli neke korake da uozbiljimo sve to, međutim kolegice koje su stručne i nadležne iz Centra za socijalni rad i porodičnih savjetovališta , savjetovale su nam da se to ipak ne zove savjetovalište jer ono podrazumijeva i terapiju, a mi nemamo kadar za to, nego da to bude informativno i edukativni centar koja će biti svojevrsna spona između džematlija, ljudi koji traže pomoć i nadležnih institucija, organa, udruženja.
Zaista se nekad radi samo o razgovoru, ljudi traže rješenje za probleme koje imaju u svojoj porodici i braku, to nisu samo bračni problemi, to su problemi sa djecom koji su adolescenti ili delikventi ili neka druga vrsta problema, sa starijim roditeljima koji su dementni ili nešto tako slično, a oni bi savjet sa vjerskog aspekta. Potreba je zaista velika, kriza u braku i uopšte u porodici sve je češća, možda i iz razloga što su ljudi mnogo zauzeti prikupljanjem materijalnih sredstava, bez osude sa moje strane, život tako nalaže. Danas su i škole zahtjevne, više nije dovoljno da dijete ima ona osnovna sredstva, nego to podrazumjeva raznorazna pomagala, torbe su teške pa je onda lakše ako je torba anatomskog oblika i sve tako ukrug. Ljudi se trude da podignu standard svog života, a samim tim su više angažovani, na drugu stranu trpi porodica.

Razgovarala: Dženana Džakmić-Šabanović

Njemačke novine Allgemeine Zeitung objavile su priču o spornom pitanju nošenja marame o čemu se u Evropi u proteklom periodu vode velike diskusije.
Ističu da je očigledno jasno da svako ima pravo da se oblači kako želi. Zbog čega onda još uvijek debata o pravima muslimanki da nose maramu.
– Ako može kraljica Engleske da je nosi, zbog čega ne mogu muslimanke. Koji je pravi razlog ove debate – pita njemački novinar.
Evropski sud pravde nedavno je donio presudu o nošenju marame na radnom mjestu. Allgemeine Zeitung piše da je ta presuda besmislena. Sud je odlučio da žene imaju pravo da nose maramu na radnom mjestu, ali ako im to dopusti poslodavac.
– Takva odluka od strane poslodavca može biti donesena s ciljem da se na radnom mjestu ne predstavljaju vjerski simboli, ali s druge strane, kršćani se ne suočavaju sa istim zabranama i oni koji nose krst oko vrata mogu ga skriti ispod odjeće. Marama se pak ne može skriti jer pokriva kosu. Mnoge muslimanke se susreću sa izborom između marame i gubitka posla. Otkrivanje kose bi za njih bilo sramno i nema razloga da se na takvo nešto prisiljavaju – pišu njemačke novine.
Novinari ističu i da britanska kraljica često nosi veo odnosno maramu preko glave, pogotovo kada je izvan kraljevske palače. Možda je razlika u tome da ona to radi iz praktičnih razloga, ili joj se jednostavno sviđa te da zbog toga nije problem.


(Izvor: faktor.ba)

Islam ima svoje korijene u sadašnjoj Saudijskoj Arabiji i zbog toga je Islam izravno povezan sa Bliskim Istokom. Ali vjera ne bi trebala imati nikakve veze sa porijeklom, pa je tako i u Islamu. Jeste li ikada čuli za „Las Tapadas Limenas“? Vjerovatno niste.

Muslimanske izbjeglice

Nakon otkrića novog kontinenta 1492. godine, mnogi ljudi su nastavili svoje živote tamo. Ponekad je to bivalo na dobrovoljnoj osnovi a nekada su bili primorani. Ponekad je to kombinacija oboje jer nakon pada Granade tokom španske inkvizicije, Muslimani i Jevreji su pobjegli u sigurnija mjesta kako bi pobjegli od Španjolaca. Iz Španije su ljudi uglavnom išli u Južnu Ameriku, među njima i muslimani. Jedno od najdražih odredišta izbjeglica bio je Peru, gdje su imali veliki uticaj na odijevanje, arhitekturu, hranu, društveni i politički sistem. Zbog pokrštavanja Južne Amerike, muslimani su iz straha od progona, postali kripto-muslimani. To su ljudi koji se pretvaraju da su kršćani, ali su ostali muslimani u tajnosti. U drugoj fazi, mnogi muslimani su prešli na kršćanstvo. Zbog toga, Islam nije zapravo bio prisutan u Peruu sve do doseljavanja palestinskih i libanskih izbjeglica u 40-tim.

Las Tapadas Limenas: emancipovane žene

Ali Tapadas Limenas nisu imale namjeru da se kriju. Ove snažne, tajanstvene žene izlazile su na ulicu sa hidžabom sa kojim su prekrivale sve osim jednog oka. Tapadas Limenas ili pokrivene iz Lime izvorno su to činile kako bi se razlikovale od ostalih žena jer su one često pripadale višoj klasi. Ovu naviku su ubrzo preuzele i žene kršćanke. To je gotovo postao svojevrsni znak emancipacije jer su žene mogle sigurno izaći vani i imale su više slobode.

Misteriozne i privlačne

Tapadas Limenas bile su egzotične u to vrijeme i neke muškarce je privlačio njihov tajanstveni izgled. Kao posljedica toga, crkva i neki drugi zakoni su zabranili ovu vrstu odjeće. Ipak, žene su se nastavile ovako oblačiti sve do sredine 19 stoljeća. Vjerovale su da je to etično, ali najviše jer se nisu htjele odreći svoje slobode.
Ono što muslimanke danas mogu naučiti od njih jeste da su asertivnost i jaka načela pomogli ovim ženama da se bore za svoje pravo da nose ono što žele i da sudjeluju u svakodnevnom životu. Veo je, osim religijskog simbola, i politički simbol otpora.

Preuzeto sa www.mvslim.com

Prevela Dženana Džakmić-Šabanović

Interesantna životna priča – Ajša Spahić-Hašimbegović

Razgovarala Mediha DŽAKMIĆ

Svoje iskustvo, iz kojeg se može mnogo naučiti, Ajša podijeli tek sa ponekom sebi dragom osobom. U želji da bar nekom ko je u teškom iskušenju pomognemo, a uz Ajšinu saglasnost, ovu interesantnu životnu priču poklanjamo našim čitaocima, kako bi bar neko iz nje izvukao pouku.

Kako se ništa u životu ne dešava slučajno niti bez raloga, tako i poznanstvo nas iz redakcije magazina Zehra sa gospođom Ajšom Spahić-Hašimbegović desilo se s razlogom. Desilo se da bi ostao zapisan bar djelić onoga što je ova hrabra i vrijedna žena u svom životu preživjela. A preživjela je mnogo toga, kao da je njen život trajao tri ljudska vijeka. Sjedile smo nekih tri sata i dok smo ispijale kahvu i čaj, ona nam je pričala fragmente iz svog doživljajima i iskušenjima bogatog života. Slušajući je i zapisujući ponešto razmišljala sam da bi ova žena roman mogla napisati, ali na moje pitanje hoće li to učiniti, ona mi je kazala: „Nemam ja vremena za to. Ponekom ispričam, a ako neko smtara da je interesantno, neka zapiše.“
I više nego interesantno i za svakoga ko pročita korisno. Moglo bi se napisati mnogo toga i to, po mom mišljenju, podijeljeno u četiri cjeline. Ja bih to ovako poredala: Mladalačko doba i život u komunizmu; Ratni period i angažman u Armiji BiH; Veliko iskušenje – bolest, borba s karcinomom, ali gore od toga –operacija glasnica i nemogućnost govora pet godina; Život nakon bolesti – zavjetni hadž i optimizam koji ova hrabra žena u sebi nosi.
Ajša je rođena 1949. godine u familiji Spahića koji se, nakon jednog od genocida nad muslimanima, iz Užica preseliše u radnički grad Priboj. Tu je proživjela svoje djetinjstvo i ranu mladost u skladnoj porodici koja joj usadi temeljne životne vrijednosti i spoznaje utemeljene u Islamu i šerijatu. Tu stasa u prelijepu savjesnu Bošnjakinju koja je, znajući ko je i šta je, a prateći svoj san, krenula u Sarajevo kako bi ostvarila zacrtani cilj. Njen cilj bio je upisati i završiti ekomomiju na Univerzitetu u Sarajevu, a onda se vratiti u svoj Priboj i raditi za dobrobit svog naroda. I tako i bi. Kao najbolji student generacije završila je ekonomiju 1972. godine. S obzirom na to da je bila FAP-ov (FAP – Fabrika automobila Priboj) stipendista, vratila se u Priboj i odmah započela raditi u toj tvornici. Bio je to period komunizma kad je bilo nezamislivo biti na nekoj društvenoj ili poslovnoj poziciji a ne biti član Komustičke partije Jugoslavije (KPJ). No, kako je Ajša bila vjernica, smatrala je da za nju nije mjesto u partiji. Dobila je rukovodeće mjesto u tvornici, ali je nakon upornog nagovaranja jednog tadašnjeg u Partiji visoko pozicioniranog muslimana pristala da postane član Partije. Kao veoma obrazovana i pametna, izuzetno stručna u svom poslu, a s druge strane, vrlo moralna, ozbiljna i odgovorna bila je omiljena kako u tvornici, tako i među partijskim kolegama.
Živjela je svoj životni san. Radila je posao koji voli, u međuvremenu se udala za momka kojeg je mnogo voljela, a on joj ljubav još jače uzvraćao. Dobili stan. Rodila dvoje djece. Za to vrijeme je i partijski uznapredovala. Postala članicom Centralnog komiteta KP Jugoslavije. Na sastancima i prijemima bila je u društvu tadašnjih rukovodećih istaknutih komunista, često se susretala i sa Josipom Brozom Titom.
Zahvaljujući svom partijskom angažmanu uspjela je da se u Priboju izgradi Dom zdravlja, obnovi bolnica, tri zdravstvene stanice i šest ambulanti u pribojskim selima. Zbog toga je odlikovana partijskim Ordenom zasluga za narod sa srebrenim zracima.
No, tih kasnih osamdesetih se itekako osjetila vjerska diskriminacija. Kada su se birali članovi rukovodstva fabrike i samoupravni organi, nije izabran nijedan musliman niti muslimanka. Razočarana i u Partiju i u fabričko rukovodstvo, odlučila je da napusti i Partiju i Priboj. S porodicom je 1986. godine preselila u Sarajevo, zaposlila se u FAMOS-u, stan u Priboju zamijenili su za stan u Hrasnici. Svojom profesionalnošću ubrzo je stekla ugled i u novoj sredini. FAMOS je tada zapošljavao 3.500 radnika iz cijele BiH, a ona je ubrzo došla na poziciju direktora investicija tadašnjeg privrednog giganta. I Ajšin muž je dobio dobar posao u svojoj branši. Živjeli su lijep i harmoničan život. Obaveze, posao, djeca i njih dvoje. Idilično!
Međutim, ratna dešavanja u periodu 1992–95 Ajši, kao i svim Bošnjacima, ne samo da su poremetila život, nego su ga iz korijena promijenila. Bježeći od kame, Ajša se sa porodicom skrasila kod tetke u stanu na Koševskom Brdu. Tu stjecajem okolnosti postaje članicom Armije BiH. Jedan nehuman i suvišan pretres tetkinog stana od strane pripadnika Armije BiH doveo je gospođu Ajšu u jedan od Štabova Armije. Kako bi se stalo u kraj samoincijativnim intervencijama, ponekad provedenim na način kakav ne odgovara borcima Armije, Ajša je s komandantom štaba dogovorila da se počne administrativno uvoditi i popisivati sve što pripadnici Armije urade prema civilnom stanovništvu. Bio je to njen prvi zadatak, odnosno posao u Armiji. Pravljenje socijalnih kartona.
„Svi vojnici su imali zelenu beretku, a jedina plava koja se našla tad u štabu pripala je meni, što mi je dobro došlo da bi se razlikovala od svojih saboraca. Imala sam pune ruke posla, razne evidencije, uvođenja u knjige, izrada akreditacija. Kako je rat buktao, desile su se i prve pogibije naših boraca. Tad se pojavio još jedan, ali pretežak zadatak, zadatak koji je na meni ostavio itekako traga i vjerovatno kasnije doprinio razvoju teške bolesti. Naime, trebalo je da obavještavam porodice poginulih o pogibiji njihovih sinova, muževa, očeva. Bilo je to veoma bolno, teško i stresno. Doći porodici, ženi, djeci, majci i sopštiti da im je muž, otac, sin poginuo. Sjećam se kad sam prvi put trebala otići da javim da je momak poginuo. Hvala Bogu pa sam bila prisebna. Pitala sam momke u štabu je li neko poznavao dotičnog. Jedan je rekao da jeste. Kad smo otišli u mrtvačnicu, uopće to nije bio taj momak čijoj bi porodici otišla. To me odmah naučilo da moram biti vrlo oprezna pri utvrđivanju identiteta poginulih. Baš je to bio težak period“, prisjeća se Ajša.
Devedeset četvrte godine Ajša se suočava sa još jednim velikim dušmanom, bolešću. „Dijagnosticirana je onako da kažem sasvim slučajno. Tražila sam papire da izađem iz Bosne kako bih posjetila moju djecu i majku, koji su iz Ulcinja „morali“ otići u inozemstvo. Već duži period sam otežano disala, ali sam mislila da je to od silnih stresova i prozeblina u ratu. No, disanje je bilo toliko otežano da mi doktori nisu dozvolili putovati avionom. Ja se javim doktoru, obave snimanje i ustanove karcinom glasnica. Trebala sam izaći vani da me operišu, ali kako? Teški ranjenici su čekali i po mjesec dana na evakuaciju. Molila sam naše doktore u Sarajevu da me operišu i 15. aprila '94. godine izvrše mi operaciju. No, sve krene po zlu. U silnoj želji da što bolje odstrani izrasline tumora, doktorica mi prereže glasnice. Što bi se reklo, prekolje me. Bila sam u toliko lošem stanju da su mi davali samo tri dana života. Odluče da me evakuišu u Francusku. Pošalju me bez dokumenata, bez lične karte, ja skoro u bezvjesnom stanju, ne mogu govoriti. Uz sebe sama imala samo jedan mali Kur'an. Kako sam otežano disala, a bolnica nije imala aparat za disanje, nisu bili sigurni da ću preživjeti ni put do aerodroma. Ali, meni je bila sudbina da živim, da prođem džehenemski put ovdje na dunjaluku. Bili su me poslali u Pariz, ali kad smo sletjeli u Ankoni, doktori su kazali da možda više šanse da preživim imam u nekoj londonskoj bolnici. Pošalju me s grupom ranjenika u London. Neka engleska tv kuća snimala je taj dolazak ranjenika, a jedna Bosanka je prevodila. Neki naši prijatelji su taj snimak gledali i kasnije nam pričali. Kada su me doktori vidjeli, rekli su: „Što nam ne šalju lakše ranjenike, ova žena nema nikakve šanse.“ Ja sam zamolila išaretom da mi daju papir da napišem i napisala sam da sam ja Bosanka islamske vjeroispovijesti i da me sahrane po islamskim propisima. Strašno je to bilo. Mreš, a ne umireš. Živiš, a ne možeš da dišeš. To se nikome objasniti ne može. Ali, hvala Bogu, nijedan trenutak nisam gubila vjeru u Boga. U bolnici sam imala snage da rukama dohvatim zid, ustvari plafon iznad svog kreveta, uzmem tejemum. Čaršafom sam pokrivala glavu i mimikom obavljala namaz kad je, po mom mišljenju, bilo vrijeme. Molila sam Allaha da mi od dva dermana da jedan. Smrt ako je ona bolja za mene ili život ako je to za me bolje. Zavjetovala sam se Allahu: Ako me ostaviš u životu, čim ustanem iz krveta, otići ću Ti i kraj Kabe pasti na sedždu da Ti zahvalim. Allah je uslišao moje dove. Nakon 13 operacija, bezgranične borbe, nakon što pet godina nisam mogla govoriti, Allah je dao da se oporavim i stanem na svoje noge. Istina, vraćanje glasa išlo je dosta teško, bile su to mukotrpne i naporne vježbe, učenje govora iz stomaka iz dijafragme. Ali uspjela sam. Pobijedila sam bolest. Pobijedila sam rak. Bilo je nekoliko komičnih situacija za vrijeme dok nisam mogla govoriti. Pisala sam na papire. Jednom sam tako pisala doktoru, a onda je i on meni počeo otpisivati.“
Čim se ova hrabra žena, koja se nije predavala, oporavila toliko da je stala na svoje noge, uprkos tome što su joj doktori i organizatori hadža iz IZ skoro zabranjivali da ide na hadž, ona je 2005. godine krenula da obavi svoj zavjetni hadž.
„Osjećala sam silnu želju da u Haremi-šerifu, kraj Kabe padnem na sedždu Allahu, dž.š., i zahvalim Mu na Njegovoj milosti što mi je vratio govor, što sam pobijedila bolest. Mislila sam da neću moći obavljati tavaf, za mene i još jednu hadžinicu bili su pripremili kolica. No, kada sam ušla u Harem, odjednom sam dobila neku snagu, osjećala sam kao da me neko nosi, sve sam kako treba i na svojim nogama obavila. Njemu Uzvišenom hvala, Koji nas stavlja na iskušenja i Koji nas iz njih izbavlja. Da samo znate koja je to milost kad možete govoriti. To ljudi i ne shvaćaju, ne razmišljaju o tome, izgleda im sasvim normalno. No, kad vas Allah, dž.š., dovede u iskušenje da ne možete govoriti, pa ni disati, pa onda vam opet govor vrati i da da prodišete, tek onda spoznate veličinu Njegove milosti i dara sposobnosti govora.“
Ajša je nakon ovog zavjetnog hadža još tri puta bila na ovim blagoslovljenim mjestima, po jednom za majku i oca i jednom za jednog rođaka. Svaki put je koristila priliku da u balgoslovljenim mjestima zahvaljuje Allahu na svemu što joj je podario. A podario joj je, bez obzira na velika iskušenja, veoma mnogo dobra. Unatoč bolesti i iskušenjima, podario joj je lijep život, hairli muža i brak, sina i kćerku koji su joj u najtežim trenucima bili najveća podrška i oslonac. Djeca su joj prije svega hairli insani, a onda vrlo uspješni poslovni ljudi, visokoobrazovani. Kćerka je u Londonu kao najbolji student diplomirala na elitnom fakultetu, dobila odgovoran posao u jednoj poznatoj firmi, a onda dobila premještaj u Ameriku, milila je nakratko. No, sudbina je htjela da tamo i ostane. Sin je također visokoobrazovan i ima vrlo odgovoran posao. Od njih dvoje ima četvero unučadi, koji su njena nova pokretačka snaga i energija u životu.
Ajša danas sa mužem živi miran život na privatnom imanju u jednom prigradskom naselju. Sve su prilagodili njenom zdravstvenom stanju. Čak su i kuću sagradili na nadmorskoj visini koja najbolje odgovara stanju njenog organizma i disajnog sistema. U svom vrtu uzgajaju povrće i ljekovito bilje koje maksimalno koriste u ishrani. Među prvima su u BiH uspjeli uzgojiti ehinaceu, biljku broj 1 za jačanje imuniteta i liječenje nekih bolesti.
Svoje iskustvo, iz kojeg se može mnogo naučiti, Ajša podijeli tek sa ponekom sebi dragom osobom. U želji da bar nekom ko je u teškom iskušenju pomognemo, a uz Ajšinu saglasnost, ovu interesantnu životnu priču poklanjamo našim čitaocima, kako bi bar neko iz nje izvukao pouku.
A gospođi Ajši i njenoj porodici želimo da još dugo, dugo uživaju u Allahovim ovosvjetskim blagodatima.

Ajša sa Titom i Jovankom

Ajšina vojna knjižica i plava beretka

Ajša s mužem i kćerkom

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako je biti pokrivena žena i baviti se pozivom kojim se vi bavite?  

Pa generalno mnogo je manji procenat žena redateljica nego muškaraca, i trenutno je vrlo aktuelna borba žena za ravnopravnost u kinematografiji. U cijeloj Europi mislim da ima maksimalno 14% redateljica u odnosu na mnogo veći procenat muškaraca, tako da u toj profesiji generalno dominiraju muškarci. Naravno, pokrivenih žena u tih 14% ima vjerovatno  0,1% ili manje. Tako da je ta pozicija generalno neobična. Naravno da marama sve to skupa usložnjava, čini tu poziciju još kompleksnijom u neku ruku. Međutim, moram reći, možda je u početku bilo malo više čuđenja, jer su se i muslimani pitali šta ja imam tu raditi pokrivena, a  nemuslimani pogotovo, kao šta će nama sada ova bula praviti filmove. Ali onda vi vremenom, kada potvrdite svoj kvalitet i uspjehe, onda se ljudi naviknu na to i prihvate vas kao profesionalca koji zna raditi svoj posao uprkos činjenici da se možda sa vašom nekom filozofijom, ideologijom ili religioznim opredjeljenjem ne slažu.

Pored raznih pohvala i nagrada koje ste dobili, da li ste nailazili i na kritike?

Ja se u svojim filmovima bavim prije svega pozicijom i svijetom žena. Moje glavne junakinje su najčešće žene koje nose mahramu i mogu govoriti o tome iznutra, ne govorim sa distancom, govorim iz ličnog iskustva i svijeta koji je meni vrlo blizak i važan. Tako da mislim da to pravi jednu važnu distinkciju između onoga što ja radim i što možda rade drugi ljudi, na istu temu. U tom smislu možda to i jeste glas koji je zanimljiv i jedinstven u neku ruku, i ne mogu se sjetiti da sam nailazila baš na neke oštre kritike u tom nekom smislu. Naravno da ima nekih priča raznih, koje ja nešto pretjerano ne slušam, po tim nekim forumima, šta već. Ono što mene drži i motiviše jesu te razne priče divnih žena koje su ispričane, kojima se ja želim baviti, kojim mogu posvetiti cijeli svoj život, jer smatram da su jedna velika snaga i ljepota ovog prostora u kojem ja živim.

Koliko se ulaže u bosanskohercegovačku kinematografiju?

Pa ona je uvijek korak do nestajanja, zato jer su ulaganja u taj sektor prilično mala. Mi smo usmjereni da radimo koprodukcije, to su obično koprodukcije između tri ili više zemalja, tako da jedan dio sredstava koje možemo obezbjediti iz Bosne i Hercegovine je samo jedan mali dio onoga što nam je potrebno da završimo svoje projekte, tako da se najčešće usmjeravamo na jednu do dvije zapadno-evropske zemlje. Ja često pokušavam naći partnere i saradnike na Istoku i tako da u nekoj toj kombinaciji različitih kultura, pogleda i uopšte pristupa filmu pokušavam naći jedan jezik koji može biti zanimljiv.

Kako procjenjujete medijski sadržaj koji se danas nudi, posebno mladima?

Pa to je najčešće sadržaj niskog kvaliteta. Televizija je nažalost prestala biti stvar putem  koje se ljudi educiraju. Recimo, u vrijeme kad sam ja odrastala, na televiziji je dominirao edukativni sadržaj.  To sada više nije slučaj, zapravo čak i na većim televizijama kao što je recimo BBC ili neke druge tv kuće, program koji ne donosi profit se smanjuje, znači njega je sve manje i onda se taj program pretvara isključivo u neki entertejnment, u zabavu i ono što donosi profit. Jeftini sadržaji, koje je jeftino snimiti a koji donose novac, kao što su razni reality show-ovi itd. I tu su dalekosežne posljedice koje mi već sada osjećamo, ali u nekoj budućnosti će one biti vrlo drastične. Mi ćemo vidjeti zapravo kakve to modele slijede mladi ljudi. Recimo, moja kćerka je u osnovnoj školi i već vidim da je među djevojčicama glavno pitanje da li ćeš biti pjevačica ili ćeš biti plesačica, i to ne zato što su djeca zaista talentovana da krenu za tim pozivima, nego zato što je to jedino neko zanimanje koje oni sreću, dječiji reality show-ovi su jedini dječiji programi koji oni mogu uopšte gledati. Tako da je to jedino ono sa čim se oni mogu identificirati i samim tim će ih to nažalost, mnoge odrediti u budućnosti.

Koliko vi kroz svoj rad pokušavate potencirati na pravim vrijednostima ,a ne onim koji se nažalost danas nameću?

Ja se bavim umjetničkim filmom, i on u svojoj suštini nije didaktika. Ja se ne bavim educiranjem ljudi i djece, ne pokušavam da dajem neke isključive teze i zaključke o svijetu i životu. Ja najčešće postavljam određena pitanja, pokušavam da se bavim životom u nekoj njegovoj kompleksnosti, da postavljam onako neke ivične situacije ili karaktere kroz svoje filmove, da bi se ljudi možda zapitali, da bih otvorila neka polja koja su ili tabu ili se o njima malo govori. Tako da ne znam da li se bavim pravim vrijednostima, bavim se ljudima, bavim se najčešće ženskom perspektivom koje nema toliko mnogo, tom nekom ženskom ljudskom stranom istorije i sadašnjosti mnogo više nego muškom herojskom.

U pripremi je Balada. O kakvom djelu je riječ?

Balada je jedna ljubavna priča, ustvari ona je zasnovana na poznatoj baladi o Hasanaginici.  Ustvari koristim taj motiv tragične ljubavi, samo kao osnovu, da bih ispitala poziciju žene kod nas danas, žene koja je razvedena, žene koja je udovica, da uđem u neko polje u kojem se miješaju tradicija i vjera, ne samo islam nego i druge vjere gdje je sve dobilo neku treću dimenziju, neka tumačenja razna koja čine da žena često bude u nezadvidnoj poziciji. Tako da je ustvari to filmska kontemplacija na temu ljubavi. Nadam se da ću pronaći ljepotu u tom nekom postapokaliptičnom ambijentu Bosne i Hercegovine danas, a u svakom slučaju ono što me stvarno inspiriše i što mi daje snagu da se nastavim boriti uprkos nekim teškim produkcijskim uslovima u kojim radimo jesu te divne žene koje srećem na terenu, u nekim manjim mjestima, u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine, koje uprkos jednom dubokom patrijarhalnom kontekstu u kojem žive, i u jednoj teškoj ekonomskoj situaciji pronalaze snagu da opstanu, da se smiju, da budu lijepe i da budu uzor meni a nadam se i drugim ljudima koji će ih sresti kroz ovaj film.

 

Razgovarala Subhia Jichi Spahić