Interesantna životna priča – Ajša Spahić-Hašimbegović

Razgovarala Mediha DŽAKMIĆ

Svoje iskustvo, iz kojeg se može mnogo naučiti, Ajša podijeli tek sa ponekom sebi dragom osobom. U želji da bar nekom ko je u teškom iskušenju pomognemo, a uz Ajšinu saglasnost, ovu interesantnu životnu priču poklanjamo našim čitaocima, kako bi bar neko iz nje izvukao pouku.

Kako se ništa u životu ne dešava slučajno niti bez raloga, tako i poznanstvo nas iz redakcije magazina Zehra sa gospođom Ajšom Spahić-Hašimbegović desilo se s razlogom. Desilo se da bi ostao zapisan bar djelić onoga što je ova hrabra i vrijedna žena u svom životu preživjela. A preživjela je mnogo toga, kao da je njen život trajao tri ljudska vijeka. Sjedile smo nekih tri sata i dok smo ispijale kahvu i čaj, ona nam je pričala fragmente iz svog doživljajima i iskušenjima bogatog života. Slušajući je i zapisujući ponešto razmišljala sam da bi ova žena roman mogla napisati, ali na moje pitanje hoće li to učiniti, ona mi je kazala: „Nemam ja vremena za to. Ponekom ispričam, a ako neko smtara da je interesantno, neka zapiše.“
I više nego interesantno i za svakoga ko pročita korisno. Moglo bi se napisati mnogo toga i to, po mom mišljenju, podijeljeno u četiri cjeline. Ja bih to ovako poredala: Mladalačko doba i život u komunizmu; Ratni period i angažman u Armiji BiH; Veliko iskušenje – bolest, borba s karcinomom, ali gore od toga –operacija glasnica i nemogućnost govora pet godina; Život nakon bolesti – zavjetni hadž i optimizam koji ova hrabra žena u sebi nosi.
Ajša je rođena 1949. godine u familiji Spahića koji se, nakon jednog od genocida nad muslimanima, iz Užica preseliše u radnički grad Priboj. Tu je proživjela svoje djetinjstvo i ranu mladost u skladnoj porodici koja joj usadi temeljne životne vrijednosti i spoznaje utemeljene u Islamu i šerijatu. Tu stasa u prelijepu savjesnu Bošnjakinju koja je, znajući ko je i šta je, a prateći svoj san, krenula u Sarajevo kako bi ostvarila zacrtani cilj. Njen cilj bio je upisati i završiti ekomomiju na Univerzitetu u Sarajevu, a onda se vratiti u svoj Priboj i raditi za dobrobit svog naroda. I tako i bi. Kao najbolji student generacije završila je ekonomiju 1972. godine. S obzirom na to da je bila FAP-ov (FAP – Fabrika automobila Priboj) stipendista, vratila se u Priboj i odmah započela raditi u toj tvornici. Bio je to period komunizma kad je bilo nezamislivo biti na nekoj društvenoj ili poslovnoj poziciji a ne biti član Komustičke partije Jugoslavije (KPJ). No, kako je Ajša bila vjernica, smatrala je da za nju nije mjesto u partiji. Dobila je rukovodeće mjesto u tvornici, ali je nakon upornog nagovaranja jednog tadašnjeg u Partiji visoko pozicioniranog muslimana pristala da postane član Partije. Kao veoma obrazovana i pametna, izuzetno stručna u svom poslu, a s druge strane, vrlo moralna, ozbiljna i odgovorna bila je omiljena kako u tvornici, tako i među partijskim kolegama.
Živjela je svoj životni san. Radila je posao koji voli, u međuvremenu se udala za momka kojeg je mnogo voljela, a on joj ljubav još jače uzvraćao. Dobili stan. Rodila dvoje djece. Za to vrijeme je i partijski uznapredovala. Postala članicom Centralnog komiteta KP Jugoslavije. Na sastancima i prijemima bila je u društvu tadašnjih rukovodećih istaknutih komunista, često se susretala i sa Josipom Brozom Titom.
Zahvaljujući svom partijskom angažmanu uspjela je da se u Priboju izgradi Dom zdravlja, obnovi bolnica, tri zdravstvene stanice i šest ambulanti u pribojskim selima. Zbog toga je odlikovana partijskim Ordenom zasluga za narod sa srebrenim zracima.
No, tih kasnih osamdesetih se itekako osjetila vjerska diskriminacija. Kada su se birali članovi rukovodstva fabrike i samoupravni organi, nije izabran nijedan musliman niti muslimanka. Razočarana i u Partiju i u fabričko rukovodstvo, odlučila je da napusti i Partiju i Priboj. S porodicom je 1986. godine preselila u Sarajevo, zaposlila se u FAMOS-u, stan u Priboju zamijenili su za stan u Hrasnici. Svojom profesionalnošću ubrzo je stekla ugled i u novoj sredini. FAMOS je tada zapošljavao 3.500 radnika iz cijele BiH, a ona je ubrzo došla na poziciju direktora investicija tadašnjeg privrednog giganta. I Ajšin muž je dobio dobar posao u svojoj branši. Živjeli su lijep i harmoničan život. Obaveze, posao, djeca i njih dvoje. Idilično!
Međutim, ratna dešavanja u periodu 1992–95 Ajši, kao i svim Bošnjacima, ne samo da su poremetila život, nego su ga iz korijena promijenila. Bježeći od kame, Ajša se sa porodicom skrasila kod tetke u stanu na Koševskom Brdu. Tu stjecajem okolnosti postaje članicom Armije BiH. Jedan nehuman i suvišan pretres tetkinog stana od strane pripadnika Armije BiH doveo je gospođu Ajšu u jedan od Štabova Armije. Kako bi se stalo u kraj samoincijativnim intervencijama, ponekad provedenim na način kakav ne odgovara borcima Armije, Ajša je s komandantom štaba dogovorila da se počne administrativno uvoditi i popisivati sve što pripadnici Armije urade prema civilnom stanovništvu. Bio je to njen prvi zadatak, odnosno posao u Armiji. Pravljenje socijalnih kartona.
„Svi vojnici su imali zelenu beretku, a jedina plava koja se našla tad u štabu pripala je meni, što mi je dobro došlo da bi se razlikovala od svojih saboraca. Imala sam pune ruke posla, razne evidencije, uvođenja u knjige, izrada akreditacija. Kako je rat buktao, desile su se i prve pogibije naših boraca. Tad se pojavio još jedan, ali pretežak zadatak, zadatak koji je na meni ostavio itekako traga i vjerovatno kasnije doprinio razvoju teške bolesti. Naime, trebalo je da obavještavam porodice poginulih o pogibiji njihovih sinova, muževa, očeva. Bilo je to veoma bolno, teško i stresno. Doći porodici, ženi, djeci, majci i sopštiti da im je muž, otac, sin poginuo. Sjećam se kad sam prvi put trebala otići da javim da je momak poginuo. Hvala Bogu pa sam bila prisebna. Pitala sam momke u štabu je li neko poznavao dotičnog. Jedan je rekao da jeste. Kad smo otišli u mrtvačnicu, uopće to nije bio taj momak čijoj bi porodici otišla. To me odmah naučilo da moram biti vrlo oprezna pri utvrđivanju identiteta poginulih. Baš je to bio težak period“, prisjeća se Ajša.
Devedeset četvrte godine Ajša se suočava sa još jednim velikim dušmanom, bolešću. „Dijagnosticirana je onako da kažem sasvim slučajno. Tražila sam papire da izađem iz Bosne kako bih posjetila moju djecu i majku, koji su iz Ulcinja „morali“ otići u inozemstvo. Već duži period sam otežano disala, ali sam mislila da je to od silnih stresova i prozeblina u ratu. No, disanje je bilo toliko otežano da mi doktori nisu dozvolili putovati avionom. Ja se javim doktoru, obave snimanje i ustanove karcinom glasnica. Trebala sam izaći vani da me operišu, ali kako? Teški ranjenici su čekali i po mjesec dana na evakuaciju. Molila sam naše doktore u Sarajevu da me operišu i 15. aprila '94. godine izvrše mi operaciju. No, sve krene po zlu. U silnoj želji da što bolje odstrani izrasline tumora, doktorica mi prereže glasnice. Što bi se reklo, prekolje me. Bila sam u toliko lošem stanju da su mi davali samo tri dana života. Odluče da me evakuišu u Francusku. Pošalju me bez dokumenata, bez lične karte, ja skoro u bezvjesnom stanju, ne mogu govoriti. Uz sebe sama imala samo jedan mali Kur'an. Kako sam otežano disala, a bolnica nije imala aparat za disanje, nisu bili sigurni da ću preživjeti ni put do aerodroma. Ali, meni je bila sudbina da živim, da prođem džehenemski put ovdje na dunjaluku. Bili su me poslali u Pariz, ali kad smo sletjeli u Ankoni, doktori su kazali da možda više šanse da preživim imam u nekoj londonskoj bolnici. Pošalju me s grupom ranjenika u London. Neka engleska tv kuća snimala je taj dolazak ranjenika, a jedna Bosanka je prevodila. Neki naši prijatelji su taj snimak gledali i kasnije nam pričali. Kada su me doktori vidjeli, rekli su: „Što nam ne šalju lakše ranjenike, ova žena nema nikakve šanse.“ Ja sam zamolila išaretom da mi daju papir da napišem i napisala sam da sam ja Bosanka islamske vjeroispovijesti i da me sahrane po islamskim propisima. Strašno je to bilo. Mreš, a ne umireš. Živiš, a ne možeš da dišeš. To se nikome objasniti ne može. Ali, hvala Bogu, nijedan trenutak nisam gubila vjeru u Boga. U bolnici sam imala snage da rukama dohvatim zid, ustvari plafon iznad svog kreveta, uzmem tejemum. Čaršafom sam pokrivala glavu i mimikom obavljala namaz kad je, po mom mišljenju, bilo vrijeme. Molila sam Allaha da mi od dva dermana da jedan. Smrt ako je ona bolja za mene ili život ako je to za me bolje. Zavjetovala sam se Allahu: Ako me ostaviš u životu, čim ustanem iz krveta, otići ću Ti i kraj Kabe pasti na sedždu da Ti zahvalim. Allah je uslišao moje dove. Nakon 13 operacija, bezgranične borbe, nakon što pet godina nisam mogla govoriti, Allah je dao da se oporavim i stanem na svoje noge. Istina, vraćanje glasa išlo je dosta teško, bile su to mukotrpne i naporne vježbe, učenje govora iz stomaka iz dijafragme. Ali uspjela sam. Pobijedila sam bolest. Pobijedila sam rak. Bilo je nekoliko komičnih situacija za vrijeme dok nisam mogla govoriti. Pisala sam na papire. Jednom sam tako pisala doktoru, a onda je i on meni počeo otpisivati.“
Čim se ova hrabra žena, koja se nije predavala, oporavila toliko da je stala na svoje noge, uprkos tome što su joj doktori i organizatori hadža iz IZ skoro zabranjivali da ide na hadž, ona je 2005. godine krenula da obavi svoj zavjetni hadž.
„Osjećala sam silnu želju da u Haremi-šerifu, kraj Kabe padnem na sedždu Allahu, dž.š., i zahvalim Mu na Njegovoj milosti što mi je vratio govor, što sam pobijedila bolest. Mislila sam da neću moći obavljati tavaf, za mene i još jednu hadžinicu bili su pripremili kolica. No, kada sam ušla u Harem, odjednom sam dobila neku snagu, osjećala sam kao da me neko nosi, sve sam kako treba i na svojim nogama obavila. Njemu Uzvišenom hvala, Koji nas stavlja na iskušenja i Koji nas iz njih izbavlja. Da samo znate koja je to milost kad možete govoriti. To ljudi i ne shvaćaju, ne razmišljaju o tome, izgleda im sasvim normalno. No, kad vas Allah, dž.š., dovede u iskušenje da ne možete govoriti, pa ni disati, pa onda vam opet govor vrati i da da prodišete, tek onda spoznate veličinu Njegove milosti i dara sposobnosti govora.“
Ajša je nakon ovog zavjetnog hadža još tri puta bila na ovim blagoslovljenim mjestima, po jednom za majku i oca i jednom za jednog rođaka. Svaki put je koristila priliku da u balgoslovljenim mjestima zahvaljuje Allahu na svemu što joj je podario. A podario joj je, bez obzira na velika iskušenja, veoma mnogo dobra. Unatoč bolesti i iskušenjima, podario joj je lijep život, hairli muža i brak, sina i kćerku koji su joj u najtežim trenucima bili najveća podrška i oslonac. Djeca su joj prije svega hairli insani, a onda vrlo uspješni poslovni ljudi, visokoobrazovani. Kćerka je u Londonu kao najbolji student diplomirala na elitnom fakultetu, dobila odgovoran posao u jednoj poznatoj firmi, a onda dobila premještaj u Ameriku, milila je nakratko. No, sudbina je htjela da tamo i ostane. Sin je također visokoobrazovan i ima vrlo odgovoran posao. Od njih dvoje ima četvero unučadi, koji su njena nova pokretačka snaga i energija u životu.
Ajša danas sa mužem živi miran život na privatnom imanju u jednom prigradskom naselju. Sve su prilagodili njenom zdravstvenom stanju. Čak su i kuću sagradili na nadmorskoj visini koja najbolje odgovara stanju njenog organizma i disajnog sistema. U svom vrtu uzgajaju povrće i ljekovito bilje koje maksimalno koriste u ishrani. Među prvima su u BiH uspjeli uzgojiti ehinaceu, biljku broj 1 za jačanje imuniteta i liječenje nekih bolesti.
Svoje iskustvo, iz kojeg se može mnogo naučiti, Ajša podijeli tek sa ponekom sebi dragom osobom. U želji da bar nekom ko je u teškom iskušenju pomognemo, a uz Ajšinu saglasnost, ovu interesantnu životnu priču poklanjamo našim čitaocima, kako bi bar neko iz nje izvukao pouku.
A gospođi Ajši i njenoj porodici želimo da još dugo, dugo uživaju u Allahovim ovosvjetskim blagodatima.

Ajša sa Titom i Jovankom

Ajšina vojna knjižica i plava beretka

Ajša s mužem i kćerkom

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako je biti pokrivena žena i baviti se pozivom kojim se vi bavite?  

Pa generalno mnogo je manji procenat žena redateljica nego muškaraca, i trenutno je vrlo aktuelna borba žena za ravnopravnost u kinematografiji. U cijeloj Europi mislim da ima maksimalno 14% redateljica u odnosu na mnogo veći procenat muškaraca, tako da u toj profesiji generalno dominiraju muškarci. Naravno, pokrivenih žena u tih 14% ima vjerovatno  0,1% ili manje. Tako da je ta pozicija generalno neobična. Naravno da marama sve to skupa usložnjava, čini tu poziciju još kompleksnijom u neku ruku. Međutim, moram reći, možda je u početku bilo malo više čuđenja, jer su se i muslimani pitali šta ja imam tu raditi pokrivena, a  nemuslimani pogotovo, kao šta će nama sada ova bula praviti filmove. Ali onda vi vremenom, kada potvrdite svoj kvalitet i uspjehe, onda se ljudi naviknu na to i prihvate vas kao profesionalca koji zna raditi svoj posao uprkos činjenici da se možda sa vašom nekom filozofijom, ideologijom ili religioznim opredjeljenjem ne slažu.

Pored raznih pohvala i nagrada koje ste dobili, da li ste nailazili i na kritike?

Ja se u svojim filmovima bavim prije svega pozicijom i svijetom žena. Moje glavne junakinje su najčešće žene koje nose mahramu i mogu govoriti o tome iznutra, ne govorim sa distancom, govorim iz ličnog iskustva i svijeta koji je meni vrlo blizak i važan. Tako da mislim da to pravi jednu važnu distinkciju između onoga što ja radim i što možda rade drugi ljudi, na istu temu. U tom smislu možda to i jeste glas koji je zanimljiv i jedinstven u neku ruku, i ne mogu se sjetiti da sam nailazila baš na neke oštre kritike u tom nekom smislu. Naravno da ima nekih priča raznih, koje ja nešto pretjerano ne slušam, po tim nekim forumima, šta već. Ono što mene drži i motiviše jesu te razne priče divnih žena koje su ispričane, kojima se ja želim baviti, kojim mogu posvetiti cijeli svoj život, jer smatram da su jedna velika snaga i ljepota ovog prostora u kojem ja živim.

Koliko se ulaže u bosanskohercegovačku kinematografiju?

Pa ona je uvijek korak do nestajanja, zato jer su ulaganja u taj sektor prilično mala. Mi smo usmjereni da radimo koprodukcije, to su obično koprodukcije između tri ili više zemalja, tako da jedan dio sredstava koje možemo obezbjediti iz Bosne i Hercegovine je samo jedan mali dio onoga što nam je potrebno da završimo svoje projekte, tako da se najčešće usmjeravamo na jednu do dvije zapadno-evropske zemlje. Ja često pokušavam naći partnere i saradnike na Istoku i tako da u nekoj toj kombinaciji različitih kultura, pogleda i uopšte pristupa filmu pokušavam naći jedan jezik koji može biti zanimljiv.

Kako procjenjujete medijski sadržaj koji se danas nudi, posebno mladima?

Pa to je najčešće sadržaj niskog kvaliteta. Televizija je nažalost prestala biti stvar putem  koje se ljudi educiraju. Recimo, u vrijeme kad sam ja odrastala, na televiziji je dominirao edukativni sadržaj.  To sada više nije slučaj, zapravo čak i na većim televizijama kao što je recimo BBC ili neke druge tv kuće, program koji ne donosi profit se smanjuje, znači njega je sve manje i onda se taj program pretvara isključivo u neki entertejnment, u zabavu i ono što donosi profit. Jeftini sadržaji, koje je jeftino snimiti a koji donose novac, kao što su razni reality show-ovi itd. I tu su dalekosežne posljedice koje mi već sada osjećamo, ali u nekoj budućnosti će one biti vrlo drastične. Mi ćemo vidjeti zapravo kakve to modele slijede mladi ljudi. Recimo, moja kćerka je u osnovnoj školi i već vidim da je među djevojčicama glavno pitanje da li ćeš biti pjevačica ili ćeš biti plesačica, i to ne zato što su djeca zaista talentovana da krenu za tim pozivima, nego zato što je to jedino neko zanimanje koje oni sreću, dječiji reality show-ovi su jedini dječiji programi koji oni mogu uopšte gledati. Tako da je to jedino ono sa čim se oni mogu identificirati i samim tim će ih to nažalost, mnoge odrediti u budućnosti.

Koliko vi kroz svoj rad pokušavate potencirati na pravim vrijednostima ,a ne onim koji se nažalost danas nameću?

Ja se bavim umjetničkim filmom, i on u svojoj suštini nije didaktika. Ja se ne bavim educiranjem ljudi i djece, ne pokušavam da dajem neke isključive teze i zaključke o svijetu i životu. Ja najčešće postavljam određena pitanja, pokušavam da se bavim životom u nekoj njegovoj kompleksnosti, da postavljam onako neke ivične situacije ili karaktere kroz svoje filmove, da bi se ljudi možda zapitali, da bih otvorila neka polja koja su ili tabu ili se o njima malo govori. Tako da ne znam da li se bavim pravim vrijednostima, bavim se ljudima, bavim se najčešće ženskom perspektivom koje nema toliko mnogo, tom nekom ženskom ljudskom stranom istorije i sadašnjosti mnogo više nego muškom herojskom.

U pripremi je Balada. O kakvom djelu je riječ?

Balada je jedna ljubavna priča, ustvari ona je zasnovana na poznatoj baladi o Hasanaginici.  Ustvari koristim taj motiv tragične ljubavi, samo kao osnovu, da bih ispitala poziciju žene kod nas danas, žene koja je razvedena, žene koja je udovica, da uđem u neko polje u kojem se miješaju tradicija i vjera, ne samo islam nego i druge vjere gdje je sve dobilo neku treću dimenziju, neka tumačenja razna koja čine da žena često bude u nezadvidnoj poziciji. Tako da je ustvari to filmska kontemplacija na temu ljubavi. Nadam se da ću pronaći ljepotu u tom nekom postapokaliptičnom ambijentu Bosne i Hercegovine danas, a u svakom slučaju ono što me stvarno inspiriše i što mi daje snagu da se nastavim boriti uprkos nekim teškim produkcijskim uslovima u kojim radimo jesu te divne žene koje srećem na terenu, u nekim manjim mjestima, u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine, koje uprkos jednom dubokom patrijarhalnom kontekstu u kojem žive, i u jednoj teškoj ekonomskoj situaciji pronalaze snagu da opstanu, da se smiju, da budu lijepe i da budu uzor meni a nadam se i drugim ljudima koji će ih sresti kroz ovaj film.

 

Razgovarala Subhia Jichi Spahić

Nakon što čujemo ime Samah Safi Bayazid, mnogi od nas će se zapitati ko je ona. Međutim, kada se spomene jedan od njenih nedavnih radova, video spot za pjesmu "Muhammed", poznatog pjevača Mahera Zeina svi će željeti čuti nešto više o njoj. Ovaj video trenutno ima preko 15.000.000. pregleda na youtube-u. A Samah je žena koja je ponijela plašt pomoćnog režisera u izradi ovog video spota. Video prikazuje priču iskrenog prijateljstva između starca i djece. Bezuslovno prijateljstvo i dobrota srca starca ga je na kraju dovela do svete muslimanske zemlje Meke, mjesta za kojim je čeznuo cijeli svoj život.

Spoj odgovarajućih uglova, udaljenosti, i pozadina, čine ovaj video nevjerovatno dirljivim. A to je uloga režisera! Samah je režiserka. Iako se može govoriti o velikim imenima kao što su Sophia Coppola, Vicky Jenson, Nia Dinata, broj žena u svijetu proizvodnje filma je vrlo mali. Samah nije samo jedna takva žena, ona je ta koja je postigla prestižna dostignuća. Samah je jedna od prvih žena sa hidžabom u Vašingtonu koja radi u ovoj oblasti. Njena profesionalnost je uspješno razbila stari stereotip da muslimanke sa hidžabom nisu u stanju da budu uspješne u filmskoj industriji.
Ali, ko je zaista Samah Safi Bayazid? Ona potiče iz Jordana, ali je sada stalno nastanjena u Vašingtonu, SAD. U ovom gradu je izgradila filmski studio sa Muhammadom Bayazidom. On je njen suprug, srodna duša, najbolji prijatelj, i radni kolega. Okušala se u filmskoj industriji prije pet godina, a u ovom kratkom periodu vremena, njen suprug i ona su radili na više od 45 stručnih poslova i projekata.
Osim umjetničkog talenta kojeg je pokazivala od svoje mladosti, njena stručnost u stvaranju filma je u direktnoj vezi sa studijem koji je završila. Diploma Jordanskog Univerziteta vodila je ka stvaralaštvu filma i pisanju scenarija na New York Film Academy. Do sada je proizvela niz muzičkih spotova, kratkih filmova, televizijskih programa, sapunica i dokumentarnih filmova.
Ona vrlo dobro razumije da mnogi i dalje misle da filmska industrija nije ništa drugo nego glatka asfaltirana cesta ispunjen radošću i bez problema. Samah govori protiv ovih pretpostavki, navodeći da priprema filma može potrajati mjesecima, ne uključujući faze montaže i post-produkcije. Ovi procesi ne samo da oduzimaju vrijeme, misli, i energiju, nego i zahtijevaju određeni iznos novca koji nikako ne može biti podcijenjen.

Samah se u suradnji sa svojim mužem pridružila u proizvodnji prve američke dramske serije koja ima korijene u islamskim vrijednostima, pod nazivom "Inspiracija". Ova dramska serija pokazuje vrijednosti Poslanika Muhammeda kroz život mladih muslimana u ovom vremenu. Serija „Inspiracija“ postala je hit u krugovima društvenih medija i ima više od pedeset milijuna gledatelja, putem društvenih medija, kao i televizija. Prevedena je na 16 jezika. Osim toga, na ICDA Dubai Festivalu "Inspiracija" je dobila nagradu u kategoriji najbolji kreativni projekt.
Njen najnoviji rad, kratki film "Orshena", govori o izbjeglicama iz svijeta, i njihovim životima nakon što su izgubili svoje najmilije. Film, prepun vrijednosti i humanosti, osvojio je nagradu na Indie filmskom festivalu u Kaliforniji, SAD-u.
Muslimanka, koja je u Aprilu 2016. godine održala govor o svojoj strasti i filmu pred 10.000 ljudi u Chicagu, nedavno je pokrenula reklamnu kampanju u vezi islamofobije. Njen odgovor na raširenu islamofobiju u Americi, brzo je otišao viralno, i ima više od 10 miliona pregleda u samo dva dana.
Blogerka, čije su poruke privukle 160.000 pratitelja i istaknute su na Facebooku, kao i HuffPost Arabi, sada je postala utjecajna figura. Samah je davala intervjue za poznate tv kuće, kao što su Aljazeera i MBC1 i smatra se odgovornom za doprinos u promjeni negativne američke percepcije islama. Kroz svoje filmove, ona može kombinirati svoju strast i vjeru za stvaranje visoko kvalitetnih radova u kojima će uživati ljudi i sa zapada i istoka. Vjeruje da dobar film može napraviti bolji svijet.

 

Prevela Dženana Džakmić - Šabanović

Od početka rata u Siriji, broj sklopljenih brakova sirijske djece koja su mlađa od 18 godina porastao je sa 13% na 32%. Većina ove djece su izbjeglice iz Sirije koje žive u Jordanu. Kako navodi Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), ovaj porast je vjerojatno zbog pritiska i izazova života unutar izbjegličkih kampova. Mnogi roditelji mladih djevojaka misle da će njihove kćeri biti sigurne ako su u braku sa jordanskim državljanima. Pored toga, nesigurna ekonomska situacija i teški životni uvjeti su vjerovatno ohrabrili porodice da udaju svoje kćeri kako bi olakšali svoje finansijske obaveze.

Za jednu petnaestogodišnju Sirijku koja trenutno živi u Zaatari kampu, ovaj porast je zabrinjavajući. Prije dvije godine Omaima Hoshan počela je kampanju, nakon što je nekoliko drugarica iz razreda, uključujući i njenu najbolju prijateljicu, napustilo školu kako bi se udale.
"Došle su u školu kako bi se pozdravile.  Imaju 12 ili 13 godina. Mislila sam da prave veliku grešku, čak i prije nego što sam saznala činjenice. Moja najbolja prijateljica i ja smo uvijek bile zajedno, a ona je bila jedna od najboljih učenica  u našem razredu. Nije željela da se uda, ali njeni roditelji su mislili da je to najbolja opcija za nju."

Omaima nije vidjela najbolju prijateljicu od onoga dana kada je ona došla u školu da se pozdravi.
"Kada vidim mlade djevojke izbjeglice u Zaatari kampu kako se udaju, a nisu ni punoljetne, to me plaši. Te djevojčice su uništile i izgubile svoju budućnost. To je nešto što ne mogu prihvatiti. "
Omaima vodi kampanju protiv dječijeg braka i radi kao volonterka na terenu u kampu. Ona vodi radionice kako za roditelje tako i za tinejdžerke kroz koje ih odgovara od ranih brakova i pruža izlaz za one koje žele da progovore, obrađujući teme kao što su opasnosti od rane trudnoće i mogućnosti koje će izgubiti ako se ne budu obrazovale. Međutim, to nije nimalo lak zadatak i Omaima često dolazi u susret sa djevojčicama koje žele da se udaju, i sa roditeljima koji nemaju simpatije za njenu kampanju. U Zatariju, postoje volonterski savjetnici koji razgovaraju sa djevojkama koje žele da se udaju a koje su mlađe od 18   godina, i razgovaraju sa svim uključenim stranama. Međutim, ako djevojka i njena porodica pristaju na brak, ne postoji ništa što se može učiniti.

"Često sa djevojkama odlazim njihovim porodicama kako bi razgovarali, ali mi kažu da se to mene ne tiče. Obično su vrlo ljubazni, ali su očevi ponekad strogi. Mislim da je lakše uvjeriti majke, a onda one mogu uticati na svoje muževe."
"A onda tu su i djevojke koje vjeruju da je udaja divna stvar. One misle da ako nose vjenčanicu i stave make-up da će biti sretne prvu noć, drugu noć, pa čak i desetu noć. Ali, šta one postaju? Njihova tijela nisu spremna za porođaj, i one nisu emocionalno spremne da budu supruge i majke."
Omaimu je inspirirala Malala Yousafzai, dobitnica Nobelove nagrade koja se zalaže za obrazovanje žena. "M ama mi je kupila Malalinu knjigu i pročitala sam sve o njenom životu i radu. Ona je sjajna osoba, i vrlo je inspirativna. "
"Moj otac je ponosan na mene. On me ohrabruje da govorim i da budem elokventna. Kada dobijem ohrabrenje od njega i moje majke, osjećam se jakom. Moram da se borim za prava žena.“

mvslim.com

Profesorica Jackie Ying trenutno je izvršna direktorica Instituta za bioinžinjering i nanotehnologiju (IBN), koji se nalazi u sklopu Agencije za znanost, tehnologiju i istraživanje – poznatija u Singapuru kao A* Star. Njen popis postignuća zaista oduzima dah.

Jackie je rođena u Taipeiu, Tajvan i došla je na studij  u Singapur u dobi od sedam do petnaest godina. Stekla je diplomu u hemijskom inženjerstvu na Cooper Union univerzitetu u Nju Jorku, zatim je nastavila doktorat na Univerzitetu Princeton, istraživajući hemiju materijala. Od tada, ona je dobitnica mnogih nagrada, autorica je više stotina članaka u području nanostrukturnih materijala i uređaja, i ima više od 130 patenta. Što je još važnije, kroz njen program istraživanja za mlade, ohrabrila je više od 60.000 studenata i nastavnika u Singapuru da studiraju hemijski inžinjering.

Kada se pridružila fakultetu Massachusetts Institute of Technology (MIT) kao redovni profesor sa samo 35 godina, Ying je bila jedna od dvije profesorice koje dolaze iz Azije. Morala je samu sebe podsticati i gurati naprijed, raditi duplo više i smatra se sretnom jer je brzo osigurala stalno mjesto. Međutim, ona smatra da i dalje postoji stakleni strop za žene u mnogim oblastima. Svoja iskustva kao žena, muslimanka a uz to profesorica  u polju kojim dominiraju muškarci učinile su je svjesnom da je ona manjina među manjinama.
Nakon što je prešla na Islam prije 12 godina, Ying ima jaka vjerska ubjeđenja, i ona doživljava Islam kao jednostavnu religiju. Ying pronalazi snažnu vezu između zamršenosti bioloških sistema i kako to ukazuje na Stvoritelja. Nakon što je prije tri godine obavila Umru, odlučila je da stavi hidžab.

 „Za mene to je vjerska obaveza, ono što drugi ljudi vide ili kažu zaista nije bitno,“ rekla je za Straits Times. „Sjećam se kada su me neki od mojih kolega prvi put vidjeli sa hidžabom, mislili su da idem na zabavu! Moj šef se našalio da su mu potrebni moji otisci prstiju kako bi bio siguran da sam to ja. Nije bilo negativnih reakcija.“

.