Intervju - Indira Kaljo

Da FIBA nije izmijenila pravila, ne bih više igrala za FIBA-u, ali bih se nastavila boriti da izmijeni svoja pravila tako da druge djevojke koje nose hidžab u Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta, mogu nesmetano igrati pod hidžabom. Nisam se borila samo za sebe, nego za sve djevojke širom svijeta koje igraju košarku a koje su pokrivene

Razgovarala Dženana DŽAKMIĆ-ŠABANOVIĆ

Bosanka Indira Kaljo, koja je posljednjih dana prisutna u gotovo svim svjetskim medijima, djevojka je koja se izborila za svoja prava. Ona je košarkašica koja će moći igrati košarku sa mahramom. Osoba je koja je uspjela promijeniti historiju sporta i omogućiti svim djevojkama da na košarkaške terene izađu s mahramom. Zahvaljujući njenoj upornosti i istrajnosti, Glavni odbor Svjetske košarkaške federacije (FIBA) dozvolio je igračima i igračicama da nastupaju noseći vjerska obilježja, uključujući hidžab. Indira je rođena u Sarajevu 1987. godine, ali zbog agresije na našu zemlju odselila je u Sjedinjene Američke Države.

Za čitatelje našeg magazina Indira je vrlo rado progovorila o svom životu, o svojoj ljubavi – košarci, o svom hidžabu.

Sarajevo sam napustila kada sam imala četiri godine. S porodicom sam otišla u Njemačku, a kada sam imala šest godina, preselili smo se u Kaliforniju. U početku mi se nije sviđalo u Americi. Nisam znala engleski jezik, ali brzo sam ga savladala. Odrastanje u Kaliforniji bilo je prelijepo jer sam voljela plažu i živjela sam blizu mora. Trenirala sam različite sportove, između ostalih odbojku, plivanje, ali košaraka je bila i ostala moja strast. Košarku sam počela igrati sa devet godina. Porodica me je podržavala u bavljenju sportom. Diplomirala sam na Tulane univerzitetu (Louisiana) 2010. godine, a na Azuza Pacific univerzitetu (California) 2012. godine magistrirala tjelesni odgoj.

Koliko dugo se baviš košarkom? I odakle ljubav prema košarci?

Košarkom se bavim već sedamnaest godina. Počela sam igrati košarku sa starijom sestrom i zavoljela sam taj sport „na prvu“. Mnogo sam se trudila kako bih dobila stipendiju za bavljenje košarkom i igrala sam za Tulane univerzitet.

Kad se pojavila želja za hidžabom? Jesi li imala podršku porodice, prijatelja u svojoj namjeri da se pokriješ?

Stalno sam razmišljala o hidžabu i molila Boga da me učvrsti na tom putu. Allah, dž.š., mi je podario sabur i prije nepunu godinu odlučila sam se pokriti, hvala Allahu. Moja porodica podržala je moju odluku. Mnogi prijatelji su me također podržavali i ohrabrivali na mom putu pokrivanja. Zahvalna sam im na njihovoj podršci.

Prije nekoliko mjeseci uputila si zahtjev FIBA-a da košarkašicama s mahramom omogući učešće u igri. Jesi li se nadala pozitivnom odgovoru FIBA-e?

Da, vjerovala sam da će FIBA dati odobrenje u trajanju od dvije godine. Ono što me je prijatno iznenadilo jeste što je ta odluka donesena tako brzo, samo četiri mjeseca nakon kampanje koju smo započeli. Svi smo presretni zbog toga.

Jesi li bila spremna prestati igrati košarku da je odgovor FIBA-e bio negativan ili bi se nastavila boriti za svoja prava?

Da FIBA nije izmijenila pravila, ne bih više igrala za FIBA-u, ali bih se nastavila boriti da izmijeni svoja pravila tako da druge djevojke koje nose hidžab u Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta, mogu nesmetano igrati pod hidžabom. Nisam se borila samo za sebe, nego za sve djevojke širom svijeta koje igraju košarku a koje su pokrivene.

Kakav je bio osjećaj prvi put igrati s mahramom?

Osjećala sam se odlično kad sam prvi put igrala košarku s mahramom. Bila sam ponosna što predstavljam Islam na taj način, a u isto vrijeme što dobro igram košarku. Ljudi su bili iznenađeni i postavljali su mi različita pitanja o Islamu, a ja sam bila u mogućnosti da dajem odgovore i širim informacije o Islamu, tako da je to za mene bilo odlično. Moja ekipa osvojila je titulu u ligi Kalifornije a ja sam nosila hidžab. Bio je to predivan osjećaj!

Kakve su reakcije tvog trenera, kolegica iz kluba i same publike? Jesi li imala njihovu podršku?

Moji treneri i svi poznanici presretni su i ponosni na mene. Podržavali su me i podržavali su i cijenili moju odluku, a ja sam im zahvalna na njihovoj podršci.  

Kakav je inače stav Amerikanaca prema pokrivenim djevojkama i osjećaš li se diskriminirano?

Većina Amerikanaca navikla je da vidi ženu sa hidžabom, tako da im je to sasvim normalno. Naravno da ljudi ponekad upućuju neke čudne poglede, ali ne dozvoljavam da me to uznemirava. Većina ljudi nastrojena je prijateljski kad je u pitanju moj hidžab i postavljaju mi razna pitanja o Islamu.  

Poznato nam je da si 2013. godine boravila u Bosni i Hercegovini i da si igrala za Ženski košarkaški klub Željezničar. Kako si se osjećala u svojoj rodnoj zemlji?

Volim moju Bosnu. Osjećam da mi ovdje u Americi nedostaje jedan veliki dio mene. U periodu od augusta 2013. do aprila 2014. godine imala sam priliku živjeti u Bosni tako da sam uživala u svakoj minuti provedenoj u mojoj zemlji. Bosanci su ljudi velikog srca i uvijek su gostoprimljivi. Volim bosansku kuhinju, uživala sam u različitim bosanskim jelima. Svidjelo mi se to što se na svakom ćošku nalazi pekara u kojoj uvijek možete naći vruć burek i frišak vruć hljeb.

 

Simone Manuel postala je prva crnkinja koja je osvojila olimpijsko zlato u pojedinačnom plivanju na 100 metara slobodnim stilom. Monica Puig postala je prva žena predstavnica Portorika koja je osvojila olimpijsko zlato u singl tenisu. Brianna Rollins, Nia Ali i Kristi Castlin ušle su u historiju zauzimanjem podijuma u utrci za žene na 100 metara sa preprekama.
Međutim, kada govorimo o ženama muslimankama, izvještaji s Olimpijskih igara 2016. godine u većini slučajeva su fokusirani na to kako su atletičarke koje nose hidžab bile ili simbol represije ili posljednje u svojim natjecanjima. Ali ovo je daleko od istine.  
Suprotno javnom mišljenju, muslimanke koje se takmiče u različitim disciplinama nisu nova pojava. Ustvari, muslimanke koje nose hidžab konkurentne su sportistkinje već decenijama. Na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine brojne velike uspjehe napravile su upravo muslimanke, uključujući i one koje nose hidžab. Jednostavno rečeno: muslimanke ne trebaju sažaljenje. One su, zaista, šampioni.
U nastavku predstavljamo 14 muslimanki koje su ove godine osvojile olimpijske medalje.

Zlato
Dalilah Muhammad, SAD, atletika
Dalilah je postala prva žena iz Amerike koja je osvojila olimpijsko zlato na 400 metara s preponama.

Majlinda Kelmendi, Kosovo, džudo
Nakon što je odbila novčane ponude da predstavlja neku drugu zemlju, upornost i naporan rad se isplatio za Kelmendi. Ova dvadesetpetogodišnjakinja je osvojila olimpijsko zlato u džudu u kategoriji do 52 kilograma težine. Ovo je prvi put da jedan sportista osvoji olimpijsku medalju za Kosovo.

 

 

Majlinda Kelmendi Kosovo judo

Aliya Mustafina, Rusija, gimnastika
Dvadesetjednogodišnja Aliya osvojila je tri medalje: zlato u ženskom dvovisinskom razboju, srebro u ekipnom višeboju, i bronzu u pojedinačnom višeboju. Aliyin otac je musliman, koji je također osvojio olimpijsku medalju u hrvanju na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine.  

 

Srebro
Mariya Stadnik, Azerbejdžan, hrvanje
Mariya  je osvojila srebrenu medalju u ženskom hrvanju slobodnim stilom do 48 kilograma težine.

Zhazira Zhapparkul, Kazahstan, dizanje tegova
Dvadesetdvogodišnja Zhazira osvojila je srebrenu medalju u dizanju tegova za žene do 69 kilograma.

Sri Wahyuni Agustiani, Indonezija, dizanje tegova
Agustiani je osvojila srebrenu medalju u dizanju tegova za žene do 48 kilograma.

Bronza
Ibtihaj Muhammad, SAD, mačevanje
Ibtihaj Muhammad je osvojila bronzanu medalju u mačevanju, i time je postala prva Amerikanka sa hidžabom koja se takmičila na Olimpijskim igrama.

 

Sara Ahmed, Egipat, dizanje tegova
Sara Ahmed je postala prva žena iz Egipta koja je stajala na Olimpijskom podijumu kada je osvojila bronzanu medalju u kategoriji do 69 kilograma.

 

Kimia Alizadeh Zenoorin, Iran, tekvando
Kimia Alizadeh prva je Iranka koja je osvojila olimpijsku medalju kada je dobila bronzu  u kategoriji do 57 kilograma težine.

 

Hedaya Wahba, Egipat, tekvando
Dvadesettrogodišnja Egipćanka osvojila je bronzanu medalju u tekvandou u kategoriji do 57 kilograma težine.

 

Patimat Abakarova, Azerbejdžan, tekvando
Abakarova je osvojila bronzanu medalju u tekvandou u kategoriji do 49 kilograma težine.

Ines Boubakri, Tunis, mačevanje
Boubakri je prva žena Afrikanka koja je osvojila olimpijsku medalju u ženskom mačevanju sabljom. Svoju bronzanu medalju posvetila je svim Tunižankama.

Marwa Amri, Tunis, hrvanje
Amri je prva Tunižanka koja je osvojila olimpijsku medalju u hrvanju osvojivši bronzanu medalju u kategoriji do 58 kilograma za žene.

Nur Tatar, Turska, tekvando
Tatar je već osvojila srebrenu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine u tekvondou u kategoriji od 57 do 67 kilograma težine. Ova dvadesetčetverogodišnjakinja ponovo je osvojila olimpijsku medalju u Riju kada je dobila bronzu.