Posljednje više od dvije decenije provela je u borbi za istinu i pravdu. Govorila je o genocidu, pokretala inicijative, događaje, javna okupljanja, zbog čega je nerijetko završavala na sudu. Bila je istinska heroina, koja je više od dvije decenije posvetila borbi za istinu

Rat u Bosni i Hercegovini je donio mnogo zla. Mnogi su nevini životi izgubljeni. U Srebrenici je to posebno vidljivo, gradu u kojem je počinjen genocid nad Bošnjacima. Teško da možete naći nekog preživjelog iz Srebrenice ko nije izgubio nekog od svojih voljenih. Hatidža Mehmedović izgubila je sve svoje voljene u julu 1995. godine, dva sina, Azmira i Almira, i supruga Abdulaha.

Majka Hatidža posljednje je godine života provela u srebreničkom naselju Vidikovac, u svojoj porodičnoj kući u kojoj je živjela životom satkanim od tuge za svojim najmilijima. Na kraju je tuga bila jača. Posljednje više od dvije decenije provela je u borbi za istinu i pravdu. Govorila je o genocidu, pokretala inicijative, događaje, javna okupljanja, zbog čega je nerijetko završavala na sudu. Bila je istinska heroina, koja je više od dvije decenije posvetila borbi za istinu.

“Mnoge su majke umrle a nisu dočekale da nađu svoju djecu. Ja ću se uvijek boriti za pravdu i istinu, dok sam živa. Svo moje bogatstvo ukopano je u Memorijalnom centru u Potočarima, moji Azmir i Almir. Oni mi daju snagu da se borim, i sve nevino ubijene žrtve u ratu. Nadam se da više nikad ni jedno dijete neće stati pred vod koji će ga strijeljati. Teško je opisati kolika je tuga da znaš da je neko ubio tvoje dijete, a ne znaš zbog čega je ubijeno. Zbog toga se treba boriti za istinu i pravdu”, govorila je majka Hatidža, predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”.

Često je isticala da nakon gubitka svojih sinova i supruga više “nema šta izgubiti u životu”.

“Sve što sam imala meni je ubijeno. I ja sam ubijena kad su ubili moju djecu. Ovakvih kao ja ima u Bosni i Hercegovini koliko hoćete. Možete zamisliti kako je provoditi Bajram kad nema ko vrata da otvori, kad dođu rođendani djeci, a njih nema. Moja agonija nikad neće stati. Meni je presuđeno kad su moja djeca ubijena. Moja duša, kad bi se mogla otvoriti, tuga bi prekrila cijeli svijet. Teško je i zamisliti koliko čovjek čovjeku može zagorčati život”, otvoreno je govorila o genocidu.

“Umjesto da se stide, u ovom manjem entitetu koji su nazvali Republika Srpska se slavi. Sam naziv Republika Srpska kaže da ovdje ima mjesta samo za jedan narod. Ovdje je čista dominacija jednog naroda nad drugim. Problem je što i dalje živi ideologija u ovom entitetu koja je i uradila što je uradila tokom rata. Neko je morao biti ideolog, potpisati, a neko realizovati. Republika Srpska stvorena je na krvi i genocidu, protjerivanju i silovanju. Žele da nam kažu: Pobili smo vas i ubijamo vas svaki dan. Kako ja da prihvatim ovaj entitet? Zna se kako je stvoren, na krvi, ubijanju, genocidu”, opominjala je majka Hatidža, poručujući da, bez obzira na sve, u Republici Srpskoj ponovo žive Bošnjaci.

Za Hatidžu Mehmedović Srebrenica je bila njeno sve, njene uspomene bile su utkane u kuću u kojoj je provela najsretnije dane sa svojom djecom.

“Srebrenica je nekad bila oaza života, ljudi su dolazili sa strane da žive ovdje. Danas je Srebrenica crna rupa čovječanstva. Jedan veliki otvoreni kabur. Toliko je ovdje toga učinjeno, toliko ljudi pobijeno, glavu su okrenuli od Srebrenice iako je bila zaštićena zona. Međunarodna zajednica snosi ogromnu odgovornost za ono što se dogodilo u Srebrenici. Rezultat svega što se dešavalo more je bijelih nišana i preko 10 hiljada ubijenih od 1992. do 1995. godine. Nama ne treba osveta, nego istina i pravda zbog budućnosti djece koja dolaze”, govorila je.

Hatidža je izgubila sve, a ostala je iznad svih, otišla je i ona svojim najmilijim. Na ahiret je preselila u Sarajevu 22. jula 2018. godine, nakon duge i teške bolesti.

Neka je vječni rahmet njenoj plemenitoj duši.

Preuzeto saa: stav.ba

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, na Twitter nalogu objavio je fotografije na kojima se vide konopci kojima su, kako je kazao, neke od izbjeglica iz Srebrenice u julu 1995. godine u bazi UN-a u Potočarima pokušali iz očaja da izvrše samoubistvo, prenosi Anadolu Agency (AA). 

"U julu 1995. godine neke od izbjeglica iz Srebrenice u bazi UN-a u Potočarima pokušali su iz očaja da izvrše samoubistvo. Srećom, uhvaćeni su na vrijeme i to je spriječeno. Jutros smo zahvaljujući vojniku Dutchbata (holandski bataljon) pronašli ovu lokaciju. Konopci su još tamo", napisao je Suljagić.

U nekadašnjoj bazi Ujedinjenih naroda koja je bila pod nadzorom holandskog bataljona u julu 1995. godine sada se nalazi Memorijalni centar Srebrenica.

Pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske u julu 1995. godine u nekadašnjoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici počinili su genocid nad Bošnjacima.

Načelnik Policijske uprave Prijedor Sretoja Vujanović zabranio je mirnu šetnja a dozvolio samo okupljanje na trgu Majora Zorana Karlice i to u ograničenom vremenu od 12:00 do 13:00 h, a indikativno je ta naredba uručena dan prije održavanja Dana bijelih traka i tako su organizatore doveli u nepovoljan i ničim izazvan položaj. 

Devet godina smo obilježavali Dan bijelih traka uz mirnu šetnju glavnom ulicom u pješačkoj zoni bez ijednog incidenta, kako od strane učesnika tako i od strane građana Prijedora. I ove godine smo uredno najavili skup i ispoštovali sve ono što Zakon o javnom okupljanju RS predviđa - kazali su iz Inicijative 'Jer me se tiče'.

Dodali su kako se zabrana desila na dan kada je istom ulicom prošla povorka zvanično najavljena kao obilježavanje “dana odbrane grada”. Ove godine su organizovane i druge slične povorke a neke od njih su bile veoma uznemiravajuće, poput noćne šetnje sa bakljama 8. januara.

- Smatramo da nas je PU Prijedor ovim Rješenjem dovela u diskriminirajući položaj u odnosu na lokalne vlasti i organizacije finansirane iz budžeta grada kojima su ovakva okupljanja dozvoljena. Time nam se krše temeljna ljudska prava i nepotrebno uznemiravaju porodice žrtava koje su u ovom Danu komemorirale ubijene i nestale članove svojih porodica - kazali su.

U obrazloženju je između ostalog navedeno da je za taj dan prijavljeno više skupova i da bi dozvoljavanje svih tih okupljanja “došlo do ozbiljne opasnosti od nasilja”.

- Ukoliko je policija imala dojave o pripremama nasilničkog ponašanja trebala je postupati prema tim licima i grupama a ne ograničavati pravo na mirno okupljanje inicijativi Jer me se tiče, koja dostojanstveno godinama održava komemoracije za ubijene prijedorske civile - poručili su.

Oni su uputili žalbu Ministarstvu unutrašnjih poslova RS ali ona ne odlaže rješenje o zabrani i ograničenju.

- Prije deset godina je ista policijska uprava zabranila komemoraciju za 266 ubijenih žena i djevojčica u Prijedoru. Zbog te očite diskriminacije i kršenja ljudskih prava žrtava smo pokrenuli obilježavanje Dana bijelih traka, kao podsjetnik na maj 1992. godine kada je nesrpsko stanovništvo Prijedora Krizni štab opštine Prijedor natjerao da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama a ukoliko se kreću po gradu da stave bijele trake. Mi, organizatori Dana bijelih traka moramo ispoštovati ovu naredbu ali ćemo istrajati kod pravosudnih i međunarodnih tijela da budu sankcionisani svi oni koji su odgovorni za uskraćivanje ljudskih prava i koji su porodice žrtava i preživjele žrtve ponizili i uznemirili ovakvim nepotrebnim i nezakonitim činom - stoji na Facebook stranici Inicijative 'Jer me se tiče'.

Javno okupljanje će se održati na trgu Majora Zorana Karlice u trajanju od 12:00 do 13:00 h.

- Naši redari neće formirati kolone na uobičajenim mjestima te je dolazak svakog učesnika na trg slobodan. Molimo da svi koji budu nosili bijelu traku tog dana da to čine dostojanstveno i da u slučaju bilo kakvih provokacija ili narušavanja javnog reda to prijave najbližem službeniku policije - dodali su.

Učesnici koji žele na trg donijeti ruže sa imenima djece, moći će ih preuzeti od članova porodica ubijene djece na mjestu gdje će se graditi spomenik ubijenoj djeci - na ulazu u Stari grad kod mosta u ulici Ahmeta Babića.

Budimo dostojanstveni i ne dozvolimo da iko naruši dan bijelih traka, poručili su iz Inicijative 'Jer me se tiče'.

(Preporod.info)

Prijedor, ali i cijeli svijet, danas se prisjeća 3.176 ubijenih Prijedorčana, civila nesrpske nacionalnosti, među kojima je bilo 102 djece. 

Dan bijelih traka - 31. maj", koji je već odavno prerastao i Prijedor i Bosnu i Hercegovinu, i ove godine bit će obilježen simboličnim okupljanjem preživjelih Prijedorčana na Gradskom trgu u 12.00 sati. Tradicionalna šetnja, ipak, nije odobrena.

Predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka i bivši logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja Mirsad Duratović kazao je u razgovoru za Fenu da će fokus ove godine biti na 102 ubijene prijedorske djece i inicijativu roditelja da se postavi dostojno spomen-obilježje ubijenim mališanima u centru Prijedora, iako gradske vlasti već dugo odbijaju to da urade.

- Bijele trake su jedan od dokaza namjere da se u Prijedoru počini genocid, jer se obilježila grupa na vidljiv i jasan način zbog istrebljenja i progona s tog teritorija - ističe Duratović.

Govoreći o presudama za počinjene zločine u Prijedoru, Duratović kaže da je do sada donešeno više od 50 pravosnažnih presuda, a da su zločinci osuđeni na više od 800 godina zatvora. Pojedini zločinci su osuđeni i po dva i čak tri puta.

- Te presude su za Prijedorčane srpske nacionalnosti i ne postoji grad u svijetu u kojem živi toliko građana koji su osuđeni za ratne zločine nad komšijama - kazao je Duratović.

Dodao je da se vode procesi na Sudu BiH za više od 30 osumnjičenih za ratne zločine u Prijedoru te je izrazio nadu da će i ostali počinioci najtežih ratnih zločina odgovarati za svoja djela.

- U Prijedoru se danas ne živi, već preživljava, jer smo mi 'strano tijelo' kojeg se neko pokušao osloboditi 1992. godine, pa nije uspio genocidnom operacijom, a danas to radi drugim, nimalo blažim metodama koje nisu toliko uočljive kao genocid - istakao je.

Za to postoji, naglasio je, mnogo primjera diskriminacije kojim su izloženi povratnici, žrtve logora i zločina, koji ne mogu ostvariti osnovna prava.

- Naprotiv, zakonska rješenja i pravilnici sasvim otvoreno, bez imalo skrivanja preferiraju pripadnike vojnih formacija RS-a.

U samom gradu Prijedoru danas, kaže, ništa ne podsjeća na više od 3.000 ubijenih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti. Nasuprot tome, podignuti su spomenici i postavljene su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika preduzeća, ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tokom agresije na BiH poginuli negdje na frontu. Za pripadnike drugih naroda, navodi Duratović, tu nema mjesta.

- U logoru Trnoplje, izgrađen je spomenik poginulim borcima vojske RS-a, a u prostorijama gdje su logoraši ubijani, žene i djevojčice silovane, nalaze se i fotografije poginulih boraca - istakao je.

Svim tim aktivnostima, poručio je, jasno se slala poruka da povratnici nisu dobro došli u Prijedor i da u Prijedoru može da se piše samo jedna historija i to historija po mjeri počinilaca zločina.

- Oni koji su 'preživjeli' Prijedor i dalje smatraju da se desio genocid. Zašto mi nemamo pravo da ono što nam se desilo nazovemo pravim imenom, a ne kako je neko to odredio - potcrtao je.

Licemjerno je, smatra Duratović, da su prijedorske vlasti svih proteklih godina obilježavale godišnjicu genocida nad Srbima u Jasenovcu i na Kozari, za koje, isto tako, nema presuda dok u isto vrijeme osporavaju to prava drugima pod izgovorom da nema nijedne zvanične presude za genocid u Prijedoru.

- Ono na što se nije obazirala i ćutke je prešla preko toga međunarodna zajednica ali i organizacije koje se bave pitanjima ljudskih prava je kada je 2012. godine Gradska skupština u Prijedoru na tematskoj sjednici zabranila finansiranje svih organizacija koje se bave prijedorskim genocidom, i na taj način pokušala ugušiti sve glasove koji iznose istinu o stvarnim dešavanjima u Prijedoru - kazao je Duratović.

Ocijenio je da međunarodna zajednica pokušava stvoriti uslove za povratak protjeranih, a da u isto vrijeme ne reaguje na "gušenje slobode govora“.

Duratović poručuje da građani koji su izloženi diskriminaciji, mogu to podnijeti godinu ili pet godina, ali da nakon 15 ili 20 godina samostalne borbe, bez podrške bilo koga, jednostavno popuštaju pod teretom, prvenstveno zbog egzistencije i zaposlenja i napuštaju ovaj prostor.

Duratović je 20. jula 1992. izgubio sve, kada mu je na kućnom pragu ubijena gotovo cijela porodica, otac, brat, djed, nana, amidže i rođaci. Tačnije njih 47. Mirsad je kao dječak preživio živi štit, nakon čega je odveden u logor Omarska, zatim Manjaču te Trnopolje.

Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su 31. maja 1992. izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu nalaže da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

Zločini u Prijedoru su počeli napadima srpskih snaga na Bošnjačka naselja na Mataruškom brdu 22.maja, zatim napada na Kozarac 24.maja i otvaranja logora Keraterm, Omarska i Trnopolje između 26. i 30. maja. Tako su i počeli zločini u Prijedoru, odvođenjem stanovništva u logore, masovnim egzekucijama i drugim zločinima.

(Vijesti.ba / FENA)

Bijela traka je simbol zločina počinjenog u Prijedoru 1992. godine. Ona je danas s pravom postala obilježje svega onoga što se dešavalo u Prijedoru 1992. godine, poručio je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Jasmin Medić, doktor historijskih nauka i naučni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Do sada je objavio nekoliko knjiga i stručnih radova s temama iz savremene historije Bosne i Hercegovine. Specijalizirao se u svom radu za Prijedor i ratne zločine počinjene u tom kraju tokom agresije na BiH.

Rodom je iz Kozarca gdje je sa porodicom živio do 24. maja 1992. godine. Na Korićanskim stijenama, zajedno sa 224 bošnjačka i hrvatska muškarca, ubijen mu je otac.

"Prognani smo u Prijedor. Nakon toga smo prognani prema Maglaju, nakon toga u Zenicu, nakon toga u Split, pa Zagreb, a u augustu 1992. su stigli u Njemačku. Imao sam nepunih šest godina. Na moju sreću, sjećam se jako puno detalja i prije 1992. godine. Najtragičnija vijest je bila da je otac ubijen 21. augusta na Korićanskim stijenama i to smo saznali neposredno nakon našeg dolaska u Njemačku. To je bila jedna od ključnih motivacija da se bavim ovim", naveo je Medić.

Kako je kazao, za njih je bijela traka opšte poznata stvar još od 1992. godine.

"Medijski je ona aktualizirana tek nekad od 2012. godine kada je počelo obilježevanje. Tek tada je kroz bijele trake i otkrivanje masovne grobnice Tomašica 2013. malo više medijske pažnje posvećeno i zločinima u Prijedoru", izjavio je Medić.

Međutim, kako je kazao, imamo problem u percepciji određenih medija u BiH koji bijele trake označavaju kao početak zločina u Prijedoru.

"To je potpuno pogrešno. Do 31. maja 1992. godine je već bio napad na selo Hambarine - 23. maja, 24. je počeo napad na Kozarac i njegovu okolinu, formirani su koncentracioni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje, 27. maja je napadnuto selo Briševo, a 30. maja je jedna grupa bh. patriota pokušala da oslobodi Prijedor, odnosno da ga vrati u strukture vlasti, izbornim pobjednicima iz 1990. godine. A 31. maja, kao odgovor na to, je napadnut i stari grad, dio grada Prijedora. Moramo imati u vidu da je do 31. maja na području Prijedora bilo na stotine ubijenih, bošnjačkih i hrvatskih civila", istakao je Medić.

Prema njegovim riječima, u nekoliko presuda pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju se govori da je samo tokom napada na Kozarac ubijeno oko 800 civila.

"Dakle, pogrešno je govoriti da su bijele trake početak zločina u Prijedoru, nego su one samo nastavak jedne faze zločina protiv čovječnosti s elementima genocida počinjenog nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru", naglasio je Medić.

- Bijela traka simbol zločina počinjenog u Prijedoru -

Vlasti bosanskih Srba su u Prijedoru 31. maja 1992. izdale naredbu putem lokalnog radija i tada je rečeno da svi ljudi koji se budu kretali Prijedorom oko ruke stave bijele trake.

"Moram da kažem da u tom proglasu nije striktno navedeno da samo Bošnjaci i Hrvati nose bijele trake, međutim, sa bijelim trakama, da bi sačuvali živu glavu, su morali da hodaju Bošnjaci i Hrvati. Tu svako svakoga zna i mogli ste da prepoznate bilo koga. Sa bijelom trakom oko ruke mnogi ljudi su ubijeni ili su odvedeni u jedan od prijedorskih koncentracionih logora. Činjenica da u tom proglasu nije navedeno da striktno Bošnjaci i Hrvati moraju da nose bijele trake. Mnogi koji negiraju bijele trake i zločine u Prijedoru govore da nema pismene ni usmene naredbe o tome da se moraju nositi bijele trake. Međutim, znalo se šta Bošnjak i Hrvat, odnosno šta Srbi mogu u Prijedoru. Bijela traka je simbol zločina počinjenog u Prijedoru. Ona je danas s pravom postala obilježje svega onoga što se dešavalo u Prijedoru 1992. godine i kada vidim bijelu traku, ne vidim samo činjenicu da su je morali da nose samo Bošnjaci i Hrvati, nego vidim i simbol logora, masovnih grobnica, vidim simbol ubijanja, zlostavljanja i progona civila", pojasnio je Medić.

Mišljenja je da je Prijedor sam po sebi fenomen i sve ono što se dešavalo 1992. godine.

"To je kraj koji je u socijalističkoj Jugoslaviji bio poznat po antifašističkom pokretu, antifašističkoj borbi. Gdje su Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kao i pripadnici nacionalnih manjina zajedno se borili protiv fašista i nacističkih, ustaških i četničkih jedinica. Tamo se do kraja '80-ih zaista iskreno baštinio taj suživot, bratstvo i jedinstvo. Upravo je nevjerovatno da se na takvom mjestu dese monstruozni zločini. Prema dosadašnjim istraživanjima, u Prijedoru je tokom 1992. godine ubijeno najmanje 3.176 bošnjačkih i hrvatskih civila i što je apsurd, najveći broj zločinaca su upravo prijedorski Srbi", naglasio je Medić.

Smatra da je neobjašnjivo da je u Prijedoru ubijen toliki broj profesora, doktora, intelektualaca...

"I da su nerijetko iza tih ubistava direktni akteri oni koji su poznavali te ljude. Ili su bili njihovi prijatelji, komšije, poznanici, čak u nekim slučajevima su bile i rodbinske veze, ili su bili kumi. Prijedor je zbog toga fenomen, da na takvom mjestu, u neposrednoj blizini Jasenovca, napravite najbrutalniji koncentracioni logor u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, način na koji su ljudi ubijani na mjestima egzekucije, pa i bijele trake. Buđenje nacionalizma u takvom području je fenomen čijim istraživanjem se ozbiljno treba baviti grupa eksperata iz oblasti psihologije. Da dođe do odgovora kako jedna takva propaganda učini od ljude takve monstrume, da ubijaju svoje profesore, što je meni nepojmljivo sa ljudskog aspekta", izjavio je Medić za AA.

- I dalje postoji zavjet šutnje -

Prema njegovim riječima, i 30 godina nakon zločina u Prijedoru na ozbiljnijim primjerima nema ozbiljnijeg pristupa prema suočavanju sa prošlošću.

"Zapanjujuća je šutnja tih ljudi, da 30 godina nakon svega toga, nakon otkrivanja najveće masovne grobnice na prostoru bivše Jugoslavije, i dalje imate taj zavjet šutnje", poručio je Medić.

Podsjetio je da Bošnjaci od početka povratka na prijeratna područja u Prijedoru - od 1998. godine, nikada, bez obzira šta im je urađeno, nisu izazvali bilo kakav incident.

"Početkom 2000-ih je zabilježen masovan povratak Bošnjaka na svoja prijeratna ognjišta. Sve je više ljudi koji su postali imuni na provokacije. Ove godine je jedna organizacija iz Prijedora, baš na Dan bijelih traka, pokušala da obilježi rođendan Viktora Orbana i Željka Mitrovića. Mislili su da time provociraju. Moraju imati na umu da smo mi postali imuni na to. Ja sam dijete ubijenog Bošnjaka u Prijedoru, mene više ništa ne može da isprovocira. Mnogi ljudi isto tako razmišljaju. Istina se ne dokazuje u rasprava sa takvim ljudima, nego se dokazuje prema naučnoj javnosti, prema javnosti van BiH. Mi ipak vodimo u toj vrsti borbe za narativ", pojasnio je Medić.

Podsjetio je da se Dan bijelih traka više ne obilježava samo u Prijedoru kako je to bilo 2012. godine.

- Trideset godina jedna prekretnica -

Ovaj dan se obilježava širom Bosne i Hercegovine, širom Evrope i u nekim gradovima Sjeverne Amerike.

"To je nama bitno, ta borba za narativ i da se ljudi u svijetu što više upoznaju sa zločinima počinjenim u Prijedoru. Ovi koji žele na taj način da provociraju, moraju da znaju da je to vrijeme straha iza nas, da nas više ne mogu isprovocirati. Nikada nećemo odustati od istine o Prijedoru, neće ni naši potomci, a njihovi će imati stalno taj teret da su u njihovom, odnosno našem gradu počinjeni takvi zločini, da su njihovi preci bii na direktan ili indirektan način uključeni u to. Zapanjuje me šutnja onih koji nisu bili involvirani u sve to", poručio je Medić.

Za njega je 30 godina jedna prekretnica.

"Mi 30 godina nakon toga imamo to da su danas potomci ubijenih Prijedorčana ugledni građani u svojim zajednicama, imamo veliki broj doktora, magistara, inženjera, prosvjetnih radnika, poduzetnika, i to je zapravo naša pobjeda", dodao je Medić.

Grupa Bosanaca i Hercegovaca i Amerikanaca porijeklom iz BiH pod nazivom "Radna grupa za BiH" zatražila je od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija da donese rezoluciju kojom bi se osudilo negiranje genocida i drugih ratnih zločina u BiH. 

U pismu predsjedniku Generalne skupštine UN-a Abullau Shahidu navode da rezolucija može biti oblikovana po uzoru na Rezoluciju UN-a iz januara 2022. godine koja osuđuje poricanje holokausta i pohvaljuje države koje su sačuvale nacističke koncentracijske logore za obrazovanje.

U tom kontekstu "Radna grupa za BiH" traži da se donese rezolucija na 30. godišnjicu početka ratnih zločina počinjenih u BiH i otvaranja brojnih koncentracionih logora, kojom bi se zabranilo negiranje genocida i međunarodnim sudovima utvrđenih počinjenih drugih ratnih zločina.

Profesor filozofije i studija holokausta i genocida na Univerzitetu Southern Connecticut i član Upravnog odbora Programa studija genocida Univerziteta Yale prof.dr. David Pettigrew pojašnjava za Fenu da bi se rezolucijom trebalo podržati uspostavljanje spomen-obilježja i muzeja na mjestima bivših koncentracionih logora i mjestima počinjenja teških zločina, kao što su Omarska, Barutni Magacin, Koštana bolnica i Vilina Vlas.

- Rukovodstvo bh. entiteta Republike Srpske negira teške zločine koji su presuđeni na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju Ujedinjenih nacija i Međunarodnom sudu pravde. Zabrana postavljanja spomen-obilježja na mjestima koncentracionih logora i počinjena teških zločina u Republici Srpskoj predstavlja dio sveobuhvatne strategije negiranje koja uključuje veličanje osuđenih ratnih zločinaca - dodaje se u pismu.

Smatraju da pažnji ne smije promaći da pravna praksa i principi Evropske unije prepoznaju negiranje genocida kao poticanje budućeg nasilja protiv ranije ciljanje grupe.

- Tražimo vašu hitnu pomoć u pripremi i donošenju takve rezolucije kojom će se osuditi negiranje genocida u BiH, podržati ljudsko pravo na memorijalizaciju tako što će se osigurati da se žrtve ne zaborave te uspostave spomen obilježja i muzeji za edukaciju kako bi se spriječilo ponavljanje genocida i drugih ratnih zločina - ističu potpisnici.

Napominju da se brojne bivše lokacije koncentracionih logora i počinjenja zlodjela nalaze u bh. entitetu Republika Srpska, u kojem se negira genocid a osuđeni ratni zločinci veličaju, a preživjelima se sistematski zabranjuje postavljanje spomen- obilježja.

U isto vrijeme na mjestu gdje je bio koncentracioni logor Trnopolje postavljeno je spomen obilježje počiniocima zločina kojom se veličaju srpski “borci koji svoje živote ugradiše u temelje Republike Srpske".

Navode i da se mjesto koje je služilo za zatvaranje zarobljenika u Kalinoviku Osnovna škola Miladin Radojević danas ponovo koristi kao škola, a zatočenici su prije egzekucije odvođeni iz škole u obližnji koncentracioni logor Barutni Magacin. Posmrtni ostaci četrdeset dvije od brojnih žrtava iz Barutnog Magacina još uvijek nisu pronađeni i identificirani.

- Preživjelima se ne dozvoljava da zaštite mjesto Barutnog magacina, koji je trenutno napušten i propada. S druge strane na ulazu u Kalinovik iscrtan je mural ratnog zločinca Ratko Mladića, a još jedno spomen-bilježje posvećeno je Mladiću stoji u centru grada - rečeno je u pismu.

Bošnjačko stanovništvo u Foči je desetkovano ratnim zločinima koji su dokumentirani. U prvim mjesecima agresije 1992. godine, svih dvanaest džamija je uništeno, uključujući i čuvenu Aladža džamiju koja je izgrađena 1549. godine.

U presudi Haškog tribunala u predmetu Krajišnik čitamo da su uslijed ovih zločina "izbrisani svi tragovi muslimanskog prisustva i kulture u Foči", a nasilje nad ženama u Foči dovelo je do presude Haškog tribunala koja predstavlja prekretnicu, presude koja je silovanje upisala u anale sudske prakse kao zločin protiv čovječnosti.

Bez obzira na sve to, preživjelima se ne dozvoljava da postave bilo kakvo spomen obilježje i ograničeni su na skup na mostu na rijeci Drini i bacanje bijelih ruža u rijeku u spomen oko 3.000 ubijenih žrtava.

Zapadno, na prostoru Hercegovine, postojala je mreža koncentracionih logora, na mjestima gdje općine s većinskim bosansko hrvatskim stanovništvom zabranjuju spomen obilježja, kao što su Dretelj (Čapljina), Koštana bolnica (Stolac), Ljubuški, Gabela (Čapljina) i Heliodrom (Mostar).

U Koštanoj bolnici u Stocu, na primjer, uklonjena je ploča posvećena žrtvama. Udruženja preživjelih su tražila da se ovo mjesto zaštiti kao spomen mjesto, ali su spriječeni u svojim nastojanjima.

Prema Presudi Pretresnog vijeća MKSJ-a, HVO (Hrvatsko vijeće obrane) je izvršio prenamjenu Koštane bolnice kako bi se koristila kao mjesto nezakonitog zatočenja Bosanskih Muslimana iz ove zajednice, zatočenika koji su bili izloženi redovnom teškom premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju i ubistvima.

Zbog ovih i brojnih drugih primjera koji su potpisnici pisma naveli traže da se rezolucijom hitno osudi negiranje genocida i drugih ratnih zločina i podržalo postavljanje spomen obilježja na mjestima počinjenja ranijih teških zločina.

- Ovo moraju biti zaštićena nacionalna spomen mjesta. Model za ovakva zaštićena nacionalna spomen mjesta je Memorijalni centar Srebrenica. Memorijalni centar Srebrenica se nalazi u Republici Srpskoj. Nastao je saradnjom preživjelih, saveznika i predstavnika međunarodne zajednice, uključujući tri visoka predstavnika koji su donijeli četiri odluke (koristeći svoje Bonske ovlasti) u periodu od sedam godina. Njihovim krajnje važnim odlukama je osigurano zemljište, izvršena aproprijacija zgrada, uspostavljena upravna struktura i donesen zakon o postojanju spomen obilježja - podsjeća se u pismu.

Pozivali su i visokog predstavnika međunarodne zajednice Christiana Schmidta da iskoristi bonske ovlasti kako bi započeo proces rada s udruženjima žrtava na uspostavljanju spomen obilježja na mjestima stradanja.

Predsjedniku Generalne skupštine dostavili su detalje i dokumentaciju o genocidu i drugim zločinima počinjenim na nekoliko lokacija te su apelirali da Shahid podrži ljudsko pravo na istinu i obilježavanje sjećanja u BiH.

(Vijesti.ba / FENA)

Novinar, publicista i autor dokumentarnih filmova Avdo Huseinović danas je u Sarajevu predstavio novi dokumentarni film “Prsten za glavu aždaje“, koji je snimljen povodom 30 godina od početka opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine i na specifičan način otkriva neke od nepoznatih i prešućenih detalja, javlja Anadolu Agency (AA).

Film će premijerno biti prikazan u petak u 19 sati u Multimedijalnoj Sali Memorijalnog centra Kovači, a direktor Fonda memorijala Kantona Sarajevo Ahmed Kulanić je izrazio zadovoljstvo i čast saradnjom na ovakvom projektu koji za cilj ima unapređenje poimanja i razumijevanja onog što se dešavalo u periodu odbrambeno-oslobodilačkog rata i periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu.

“Sarajevo i opsada Sarajeva jedan je od najviše zanemarenih događaja u pravosudnim institucijama BiH. Veoma mali broj je onih koji su odgovarali za zločine i teroriziranje građana Sarajeva. Ovaj film predstavlja jedno trajno svjedočenje i dokumentovanje činjenica o svemu onom što se događalo u Sarajevu u periodu opsade“, rekao je Kulanić.

Autor filma Huseinović je istakao da je ovo prvi film snimljen u koprodukciji sa kompanijom BH Telecom.

“Ono što bih kao autor kazao je da je ovo sasvim drugačiji film u odnosu na sve one koje sam ranije radio. Sam sam birao temu, sam sam izabrao i neki slobodni autorski stil i imao želju da istraživački izađem na megdan određenim čudnim pojavama koje evo već decenijama prate priču o opsadi Sarajeva za koju kažemo znamo i za koju je utvrđeno da je najduža u modernoj historiji ratovanja“, rekao je Huseinović.

Podsjetivši da se sutra obilježava i 30. godišnjica prvog velikog masakra nad civilima Sarajeva koji se dogodio u redu za hljeb u tadašnjoj ulici Vase Miskina, a današnjoj Ferhadiji, Huseinović je kazao da će gledaoci filma moći vidjeti kako je matrica podvala i teza o tome da su građani Sarajeva sami sebe ubijali zaživjela od samog izvršenja tog prvog masakra.

“O opsadi Sarajeva se puno toga zna, ali je puno više onog što se ne zna. Bavio sam se onim manje poznatim stvarima i trudio sam se da se tematski ne ponavljam u odnosu na ranije filmove“, rekao je Huseinović.

On je kazao da se u filmu bavio i manje poznatim i nepoznatim podvizima, ratnim detaljima poput spašavanja "Sarajevske hagade". Dodao je da malo ljudi zna da je profesor Enver Imamović sa nekoliko policajaca u dramatičnoj noći tražio i spasio taj vrijedni muzejski eksponat.

“Saznat ćete i neke nepoznate segmente o tome kako je pripremana opsada Sarajeva. Saznat ćete tko je od poznatih Sarajlija pucao na svoj grad, tko je od visokih oficira dezertirao na agresorsku stranu i koliko je to kobno bilo za građane Sarajeva. Saznat ćete i o segmentu djelovanja pete kolone, posebno snajperista koji su ostali u gradu i iznutra ubijali naše sugrađane. Prvi put ćemo na osnovu relevantnih podataka servirati i detalje o tome koje bio stvarni organizator onih mirovnih, antiratnih demonstracija od 5. i 6. aprila 1992. godine“, kazao je Huseinović.

Novinar i publicista Avdo Huseinović, rođen je 25. novembra 1973. godine u Sarajevu. Godinama je saradnik poznatih časopisa u zemlji i regionu, kao i u bh. dijaspori. Kroz istraživački rad uključen je u otkrivanje i borbu za procesuiranje ratnih zločinaca, tokom genocida nad Bošnjacima 1992.-1995.

Do sada je objavio knjige: ”Dželati naroda mog” (2009.), ”Naser od Gazimestana do Haga i nazad” (2013), ”Stazama bosanskih vitezova“ (2014) i ”Dan D ili slučaj Dobrovoljačka” (2017).

Autor je dokumentarnih filmova: “Vanzemaljci iznad Sarajeva“ (2008), ”Daleko je Tuzla“ (2010), ”Bosna ili smrt“ (2011), ”A bili su samo djeca“ (2012), ”Na Drini krvavi Višegrad, prijedorska polja smrti, logori smrti” (2014), ”Herceg Bosna, zločin i kazna” (2015), ”Operacija Sana 95.- nedovršena pobjeda“ (2015), ”Bošnjaci, genocid u kontinuitetu” (2016), ”Prvi mart - Put u nezavisnost“ (2017), “Usporeni genocid“, Ubijeni prirodnom smrću” (oba 2021), “Postupi po naređenju - dželati u plavom“ (2022.) i “Ovamo daleko: Atentat na Bosnu“ (2022.).

Obilježavanju 30. godišnjice od formiranja logora Trnopolje kod Prijedora prisustvovalo je danas nekoliko stotina Bošnjaka i bivših logoraša, te porodica ubijenih 1992. godine. Obilježavanje godišnjice je organizovao Savez logoraša Bosne i Hercegovine, Regionalni savez Udruženja logoraša regije Banjaluka i Udruženje logoraša Prijedor, javlja Anadolu Agency (AA).

“Kultura sjećanja je veoma važna, kao što je veoma važno da se više nikad nigdje nikom ne ponovi ono što se desilo u Trnopolju prije 30 godina“, poručeno je sa današnjeg skupa.

Teška sjećanja na dane provedene u logorima sa Anadolu Agency je podijelio bivši logoraš Fikret Alić, poznatiji kao “čovjek iza žice“ i lik sa čuvene fotografije britanskih novinara, koja je obišla cijeli svijet. Alić je 1992. godine odveden u logor iz sela Sivci, gdje je bio kod tetke.

Do 5. avgusta je bio u logoru Keraterm, a potom je prebačen u logor Trnopolje.

“U logor sam ušao sa 86 kilograma, a na fotografiji koja je obišla svijet imao sam 48 kilograma. Bio sam mučen i izgladnjivan. Tada su uglavnom žene i djeca transportovani iz logora Trnopolje preko Vlašića, a muškarci su ostajali u logoru. Razmišljao sam kako da preživim te strašne dane i nisam imao mnogo izbora, pa sam se presvukao u žensku odjeću i otišao s njima konvojem do Travnika. Bilo je ili umrijeti ili se spasiti kako god znam. Tamo sam bio u komi deset dana, nakon čega sam se liječio u trećim zemljama. Tamo sam bio do 2009. godine i vratio se u moj Kozarac“, priča Alić i napominje da je veoma razočaran činjenicom da je dobio i drugostepenu odbijenicu za priznavanje statusa žrtve ratne torture u bh. entitetu Republika Srpska:

“Nakon 30 godina doživljavamo istu nepravdu koju smo doživjeli 1992. godine. Prvo na nivou države nismo dobili status logoraša, u međuvremenu sam dobio odbijenicu da sam civilna žrtva rata. Ponekad kažem da mi je najžalivije što sam se vratio u ovu državu, ali evo, tu sam i trpim i dalje nepravdu.“

Alić je izdao i knjigu pod nazivom “Čovjek i fotografija“.

Said Omerović, predsjednik Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini rekao je danas za AA da su emocije teške na bilo kojem od ukupno 657 mjesta zatočenja ili bivših logora u BiH.

“Savez logoraša u BiH istrajava na tome od 1996. godine da nema spasa za bilo koji narod u našoj državi, osim spasa u istini. Tek onda kada shvatimo da će istina donijeti dobro ne samo našem narodu, nego svim narodima i kada svi stanemo iza te istine onda tek možemo da očekujemo rezultate. Očigledno je da nismo još riješili ni Zakon o pravima žrtava ratne torture. Savez je od početka ove godine uspio da inicijativa prođe na federalnom nivou. Borimo se i za zakon na nivou BiH. Sasvim sigurno je da je pred nama još zadataka koje moramo realizovati“, istakao je Omerović.

Mirsad Duratović predsjednik Regionalnog saveza Udruženja logoraša regije Banjaluka rekao je da je trenutno u toku rekonstrukcija Spomen sobe u Trnopolju.

“Prošle godine smo od Gradske uprave Prijedor dobili na korištenje ovaj prostor, a sredstvima Federalnog ministarstva za izbjegla i raseljena lica krenuli smo u rekonstrukciju. Sada slijedi druga faza ovog projekta. Očekujem da će završetak radova biti u avgustu i otvaranje Spomen sobe“, kazao je Duratović i dodao da će se i dalje pravnim sredstvima boriti kako bi bivši logoraši poput Alića dobili status kakav zaslužuju.

Kroz logor Trnopolje je prošlo više od 30.000 ljudi. Prema presudama Haškog tribunala rečeno je da je Trnopolje uglavnom bio logor za žene i djecu, gdje su žene silovane, maltretirane, čak i djevojčica od 13 godina, a dogodilo se i ubistvo jedne bebe.

Logor Trnopolje je formirao Krizni štab opštine Prijedor 1992. godine. Nalazio se u blizini željezničke stanice u Kozarcu, a otkriven je 5. avgusta 1992. godine kada su britanski novinari napravili snimke zlostavljanih i izgladnjelih logoraša iza žice. Iz njega je 21. avgusta 1992. godine izvedeno oko 200 logoraša, koji su likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću.

U Memorijalnom centru "Veljaci" u Bratuncu danas je klanjana 16. kolektivna dženaza za četiri žrtve velikosrpskog zločina koje su ubijene na tom području u proljeće 1992. i zimu 1993. godine, javlja Anadolu Agency (AA).

Poslije tri decenije traganja za njihovim posmrtnim ostacima vječni smiraj u šehidskom mezarju pronašli su Mehmed (Meho) Imamović (1954-1992., Salih (Osman) Mehić (1964-1993.), Salim (Osman) Kadrić (1969-1993.) i Salmir (Beriz) Hodžić (1983-1992.)

Dženazu-namaz predvodio je Reis-ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović.

Najmlađa žrtva je Salmir Hodžić, koji je ubijen zajedno sa majkom Sabrom i bratom Elvisom. Njegov otac ubijen je u Srebrenici i vječni smiraj pronašao je u Memorijalnom centru Potočari dok je njegova majka Sabra pokopana u Memorijalnom centru Veljaci 2012. godine. Za posmrtnim ostacima njegovog brata Elvisa i dalje se traga.

Na današnju dženazu na šehidsko mezarje u Veljacima došla je Salmirova tetka Sadeta Suljić – Tabaković, koja je brisajući suze uspjela izgovoriti:

“Pobijeni su, šta je sa njim rađeno to samo Allah dž.š. zna. Mučeni, klati i na kraju su poliveni benzinom i zapaljeni u svojoj rođenoj kući”, kazala je ona izrazivši nadu da će se pronaći i posmrtni ostaci dječaka Elvisa, te da će kompletna porodica njene sestre napokon pronaći vječni smiraj.

Početkom 1993. godine poginuo je Salih Mehić, a njegov sin Bekir iz Konjević Polja, odnosno naselja Mehići, tada je imao samo dvije i po godine. Oca se ne sjeća, a sva saznanja o njemu crpi iz priča drugih ljudi i malobrojnih sačuvanih fotografija.

“Babo je nekada krajem 1992. godine došao iz Švicarske u Bosnu i Hercegovinu da bi sa svojim saborcima stao u odbranu domovine. Naredne, 1993. godine dao je svoj život i od tog dana nikada nismo znali ništa o njemu do prošle godine kada me je nazvao amidža i kazao mi da je babo pronađen u Voljavici”, kazao je Bekir Mehić i istakao kako su pomiješane emocije, ali i da ima jednu vrstu olakšanja što će napokon moći proučiti Fatihu svom ocu pored mezara.

Potpredsjednik bh. entiteta RS Ramiz Salkić istakao je kako su rezultati zločina i genocidne namjere nad Bošnjacima u Bratuncu vidljivi na svakom koraku. Ubijen je veliki broj populacije koja je 1992. godine imala između 18 i 20 godina starosti s jasnim ciljem da se Bošnjaci izbrišu sa ovih prostora. Salkić smatra kako Tužilaštvo BiH nije odgovorilo svom zadatku jer se Bratunčani svakodnevno suočavaju sa nalogodavcima i izvršiocima monstruoznih zločina jer nisu procesuirani i žive kao slobodni ljudi.

“Danas smo ovdje 30 godina nakon teškog zločina i genocidne namjere koja je jasno iskazana spram Bošnjaka ovdje u Bratuncu, da pokopamo četiri osobe, žrtve tog zločina srpskih vojnih i paravojnih jedinica u Bratuncu kako bosanskih Srba tako i onih preko Drine. Na žalost 30 godina kasnije mi nemamo presuđenih nalogodavaca ovih zločina, nemamo presuđenih izvršilaca. Treba znati da je o 1992. do 1995. godine ubijeno 3.563 Bošnjaka od čega 210 djece i 236 žena”, kazao je Ramiz Salkić, koji je izrazio ogorčenje što se prikrivaju tragovi genocida na hangarima nekadašnje Zemljoradničke zadruge u Kravici.

Trideset godina nakon zlkočina počinjenih na području Bratunca traga se za posmrtnim ostacima još oko 300 žrtava, a porodice pozivaju sve one koji znaju bilo šta o masovnim stratištima da to prijave nadležnim organima kako bi se pristupilo procesu ekshumacije i identifikacije. U Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju "Veljaci" u Bratuncu do sada su ukopane 304 žrtve iz proteklog rata.

Šehidska organizacija iz Visokog uputila je telegram saučešća povodom preseljenja na ahiret iranskog producenta i aktiviste, Nadera Talebzadeha, koji je u ratnim godinama bio uz narod Bosne i Hercegovine. 

"Izražavamo saučešće narodu Irana koji je izgubio jednog od svojih najboljih sinova, kao i njegovoj porodici, kolegama, studentima i prijateljima povodom preseljenja producenta i istaknutog iranskog medijskog aktiviste, gospodina Nadera Talebzadea, na bolji svijet" - navodi se u saučešću Organizacije porodica šehida i poginulih boraca "Visoko 92" iz Visokog.

Ističe se da je bio uz narod Bosne i Hercegovine u najtežim danima agresije, embarga na lijekove i hranu, te da je svojim zalaganjem doprinosio istinitom i blagovremenom izvještavanju o stanju na terenu.

"Ožalošćene majke i očevi Bosne i Hercegovine neće zaboraviti medijsku borbu izaslanika Islamske Republike Iran, kao ni njegov trud. Njegova duša, koja je bila barjak medijske borbe protiv tlačitelja i oslonac potlačenih širom svijeta, bit će uz šehide otpora bosanskog rata, uz iranskog šehida komandanta Resula Hejdarija, u najvišim stupnjevima Božije milosti, ako Bog da" - dodaje se u saučešću. 

Piše: dr. Safija Malkić

U našem narodu kažu - „sačekaj da prenoći“, pa će ti teška vijest ili informacija koju si čuo sutradan biti lakša, a prekosutra marginalna ili beznačajna. No, ništa od toga se nije desilo kad je riječ o izjavi kojom sam, s tek jednim epitetom (zabrađena) i poražavajućom odgojnom stvarnošću (da poneki inovjerci odgajajući djecu uče da je muslimanka s maramom strašna i opasna?!), kao muslimanka iznenađena, začuđena, zgrahnuta, zaprepaštena, zgrožena... Također narodna izreka „svakog čuda tri dana dosta“, u ovom slučaju ne vrijedi jer će ovo čudo od izjave još dugo začuđivati i bacati u nevjericu sve one koji je budu pokušali shvatiti, razumjeti, ili pak opravdati nečim...

Naime, do petka uveče bila sam opisivana različito - pokrivena, zavijena, uvijena, umotana, zamotana, zabuljena, podbuljena..., i bila prihvaćena takva i kao kćerka, žena, supruga, majka, potom kao muallima, vjeroučiteljica, profesorica, doktor teologije, društveno aktivna žena i dakako, kao prijateljica, poznanica, komšinica, prolaznica, sugrađanka. U petak uveče promovirana sam u zabrađenu ženu muslimanku.

Zato, naravno, ovo pišem pod pri(u)tiskom te promocije i/ili će biti propagande i, ispred velikog broja - prozvanih, etiketiranih ili diskvalificiranih, diskreditiranih, diskriminiranih muslimanki.

Lično, osjećam šok i nevjericu zbog dobijenog, ničim iznuđenog epiteta. Vjerujem da se slično osjećaju i druge muslimanke koje su se zabradile iz/zbog vjerskih uvjerenja i ubjeđenja, ali i sve druge žene koje su se zabradile iz zdravstvenih razloga, zbog bolesti, zbog gubitka kose...

Osjećam/o se i razočarano i konsternirano i (iz)revoltirano jer nas se hoće i omalovažiti i diskriminirati i anatemisati i satanizirati zato što nosimo maramu, što smo obilježene maramom zbog koje nas pro/ocjenjuju vjernicama. (Neko će kazati da je pokrivena žena zapravo otkrivena jer njena marama otkriva šta je u njenom srcu - a to je vjera!) Međutim, marama nije vjersko obilježje žene muslimanke, ona je sastavni dio identiteta žene muslimanke i sastavni je dio njezinog dres-koda. Za razliku od ahmedije i džube koju imami nose prilikom predvođenja vjerskih obreda žena muslimanka dužna je nositi maramu u svakoj prilici i u svakom društvu s izuzetkom njenog uskog porodičnog kruga. Marama je za muslimanku stil života, ona je korektiv njezinog ponašanja i vanjska manifestacija njezinog unutarnjeg stanja – kruna njezinog vjerovanja. Ženu muslimanku marama obavezuje da bude samosvjesna, visokoobrazovana, educirana, aktivna, ponosna, moralna i odgovorna muslimanka koja treba da odgovori svojim brojnim ulogama i zadacima. Zato muslimanke duboko vrijeđa i razočarava da ih se, pored njihovog znanja i kompetencija i velikog doprinosa zajednici i društvu, i dalje smatra nepoželjnim, stranim elementom, da ih se želi odbaciti i diskvalificirati, a da su poželjne i prihvaćene one koje otkriju i razotkriju (gotovo) sve svoje atribute pa im mozak ne može doći do izražaja, a nije im ni prijeko potreban u tom izobilju očitih ukrasa! Onda subjekti, makar to bila i djeca, mogu pariti oči na tim objektima do mile volje i dati seksipilnim mislima slobodu da za(raz)mišljaju. Problem nastaje kad je subjektica zabrađena, kad se nema (u)šta gledati nego treba slušati šta priča ("šta to ona hoće i šta pametuje") jer je evidentno da na to mjesto i poziciju nije došla razotkrivanjem svojih atributa i ukrasa nego atributom znanja i pameti iliti mozga koji je, gle čuda, sakriven, hermetički obrađen lobanjom – zabrađenom! I za razliku od razbrađene stručnjakinje koja nerijetko samo plijeni fizičkim benefima, zabrađena stručnjakinja uvijek plijeni mentalnim benefitima i podstiče na dobro, na mentalnu kreaciju namjesto fizičke, očne rekreacije.     

I na kraju, ili na početku, ponovo se pitam, je li ovo bio poziv na omalovažavanje, diskriminaciju ili satanizaciju samo zabrađenih muslimanki ili i svih koje, iz njima znanih razloga, maramu nose? Jer ima žena koje nisu muslimanke, ali nose neku specifičnu formu marame kao dio modnog imidža, kao ukrasni detalj zato što se jednostavno ne žele ukalupiti, uklopiti u kalup frizure - za neke karakterističnog i morajućeg ženskog ukrasa!!! Kao što ima i drugih antifrizer inačija koje se čista obraza šišaju naćelavo i hodaju prkosno i ponosno – beskosno, besfrizurno i totalno razbrađeno. I dok njih poštuju i uvažavaju zbog njihovog stava i izbora, dotle žene muslimanke s maramom žele i poniziti i etiketirati i oduzeti im pravo na slobodu njihovog izbora u primjeni vjerskog propisa.

Zato, Vi, svi vi, što ste u ovakvoj Bosni i Hercegovini i svoji i naši, što ste bili i ostali zajedno s nama, onda kad je bilo najteže - ne diskriminirajte nas i ne oduzimajte nam prava i slobodu sada! Mi jesmo slobodne Bošnjakinje muslimanke i želimo i možemo znanjem i umijećem, pomoći da raste i napreduje Bosna i mi u njoj! Jer slobodna Bosna sa slobodnim građanima i građankama sada jeste, bit će i ostaje, za vjeke vjekova, s vjerom u Jednog Boga, jedina naša nada!!!

(Preporod.info)