Visoki predstavnik Valentin Inzko donio je Zakon o dopuni Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine kojim će se kažnjavati oni koji javno odobre, poreknu, grubo umanje ili pokušaju opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin.

Kako se navodi u zakonu, ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. kolovoza 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Također, ko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili bilo na koji način veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.

Ovaj Zakon stupa na snagu osam dana od dana objave na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika ili jedan dan od dana objave u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, koji god od tih dana nastupi ranije.

Izvor

Kolektivna dženaza za 12 žrtava ubijenih 1992. godine u Prijedoru bit će klanjana danas u Memorijalnom centru „Kamičani“ u Kozarcu kod Prijedora.

Dženazu-namaz će predvoditi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr.Husein-ef. Kavazović.

Prema najavi iz Predsjedništva BiH, kolektivnoj šehidskoj dženazi u Kozarcu će prisustvovati i član državnog predsjedništva Šefik Džaferović.

Žrtve koje će biti ukopane ove godine u Kozarcu ubijene su 1992. godine, a njihovi posmrtni ostaci u proteklom periodu su ekshumirani iz masovnih grobnica Korićanske stijene, Tomašica, Hrastova Glavica kao i na lokalitetima Kozarac – Garevci i Jablanica – Prosara.

Najmlađa žrtva koja će naći smiraj ove godine je Fikret Marošlić koji je imao 21 godinu kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice na Korićanskim stijenama.

Zajedno s Fikretom bit će ukopan i njegov otac Himzo Marošlić koji je imao 47 godina u momentu smrti, a i njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice na Korićanskim stijenama. On je ujedno i najstarija žrtva koja će biti ukopana ove godine.

Nakon kolektivne dženaze u Šehidskom mezarju Kamičani i Šehidskom mezarju Čarakovo bit će ukopani:

1. Emin (Hasan) Ćoralić, rođen 1950.

2. Vasif (Mahmut) Mujkanović, rođen 1960.

3. Rifet (Abid) Kahrimanović, rođen 1959.

4. Sakib (Mustafa) Denić, rođen 1958.

5. Hasib (Hasan) Behlić, rođen 1950.

6. Mirso (Šefik) Brdar, rođen 1963.

7. Ismet (Husein) Hirkić, rođen 1950.

8. Idriz (Ešef) Duračak, rođen 1954.

9. Nedžad (Adem) Fazlić, rođen 1959.

10. Samir (Rizvo) Merdžić, rođen 1970.

11. Himzo (Redžo) Marošlić, rođen 1945.

12. Fikret (Himzo) Marošlić, rođen 1971.

Mujo Begić iz Instituta za nestale osobe naveo je kako je u ljetnim mjesecima 1992. godine u Prijedoru ubijeno više od 3.000 Bošnjaka i Hrvata, te da se još uvijek traga za oko 500 žrtava.

Vlada Unsko-sanskog kantona donijela je Odluku o proglašenju Dana žalosti u Unsko-sanskom kantonu 20. jula 2021. godine povodom kolektivne šehidske dženaze u Prijedoru.

(N1)

Danas je Dan sjećanja na žrtve genocida u Prijedoru, dan kada se obavlja ukop prijedorskih žrtava, dan žalosti. Prijedorsko pamćenje nije poziv na mržnju i osvetu, već poziv da se osvijesti, podsjeti, da se suprostavi zaboravu. Da se katarzom prihvati ono što je istina, izjavio je Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada, prenosi Anadolu Agency (AA).

"Jer bez istine, pravde i kulture sjećanja nema prijedorske zajedničke budućnosti. Zločin u Prijedoru koga je nauka odredila kao genocid podsjetio je demokratski svijet da su tokom agresije na Republiku BiH počinjeni najteži ratni zločini uključujući i zločin genocida. Haški tribunal i nacionalni sudovi su osudili neke odgovorne za genocid u Prijedoru", istakao je Ramić.

Prema njegovim riječima, ono što Haški tribunal niti međunarodna zajednica nisu uopšte dirnuli "jeste politički projekat u čije ime je počinjen genocid u Prijedoru i BiH".

"Projekat 'Velika Srbija', koji još djeluje, atakujući na bosanskohercegovačke državne vrijednosti. Tako se šalje strašna poruka svijetu da se agresijom i genocidom mogu ostvarivati politički ciljevi, može teritorija jedne međunarodno priznate države dijeliti. Pamtiti Prijedor je i opomena da kultura sjećanja podrazumijeva, ne samo sjećanje na genocid već i aktivnu borbu protiv negatora genocida, protiv veličanja osuđenih ratnih zločinaca, protiv prekrajanja historijskih, sudskih i naučno istraživačkih činjenica koje umjesto negiranja trebaju biti put katarze, put traženja oprosta od žrtve, put izvinjenja žrtvi, put bar približavanja onom velikom, histrijskom 'NE' koje sve više tamni u svijetu punog zla", naveo je Emir Ramić.

Reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović danas je povodom Kurban-bajrama uputio bajramsku poruku muslimanima u Bosni i Hercegovini, domovinskim zemljama i dijaspori. 

Agencija MINA poruku reisu-l-uleme prenosi u cijelosti:

"Draga braćo i sestre, prijatelji, poštovane komšije i sugrađani,

sutra, u utorak 20. jula 2021. godine prvi je dan Kurban-bajrama. To je dan žrtve, vrijeme u kojem pokazujemo svoju spremnost da žrtvujemo nešto drago za drugoga, a u ime i za ljubav našeg Gospodara. Vrijeme kad se sjećamo Ibrahima, a.s., i njegove spremnosti da se odazove pozivu Božijem ali i spremnosti da žrtvuje ono najdraže. Vrijeme je ovo kad obnavljamo sjećanje na Allahovu milost - kad je On na Ibrahimovu spremnost uzvratio svojom milošću i sina mu zamijenio velikim kurbanom.

Eto, to je smisao i naših kurbana: da činom njihovoga žrtvovanja izrazimo poštovanje prema Božijoj riječi, da ispunimo Njegovu zapovijest i da ljudima olakšamo i u njihova srca unesemo radosti. Bajram i nije bajramom ako takva osjećanja ne prožmu naša srca, ako radost ne zahvati i one u našoj blizini.

Braćo i sestre, dragi prijatelji,

iza nas su ostale duge godine borbe za pravdu, za dostojanstvo čovjeka, za mir i za sigurnost za sve. Borba je bila teška i mukotrpna, no, hvala Bogu, nikada nismo odustali od nje. Nadam se i vjerujem da ćemo sada preći u jednu drugu fazu - fazu stabilizacije, relaksacije i općeg boljitka. Molim vas da i vi učestvujete u tome, jer je svačiji prilog u tu svrhu dragocjen. Stoga, budite pri ruci svom bratu, svom komšiji i svakom svom sugrađaninu koji ne pokazuje neprijateljstvo prema nama.

Bajramski dani su i dani međusobnog posjećivanja. Posjetite naročito one bolesne, obradujte siromašne i usamljene. To je Allahu drago, duboko ukorijenjeno u našoj tradiciji, ali i nešto što se u ovom vremenu počelo zanemarivati. Pozivam vas da to oživimo, u tome je velik berićet.

U ovim danima prisjetit ćemo se svojih umrlih, naročito onih koje smo nedavno izgubili. Običaj je da u ovim danima posjetimo mezarja i proučimo im Fatihu, Allahu uputimo dovu da ih uvede u Svoju milost i oprosti im grijehe. Tako ćemo i njih, na ovaj način, uključiti u našu bajramsku radost.

Neka nam Bog Dragi primi svaku bajramsku žrtvu. A On prima ono što se uradi u Njegovo Ime.

Svim muslimanima i muslimankama u Bosni i Hercegovini čestitam nastupajuće dane Kurban-bajrama.

Posebno čestitam našoj braći i sestrama u Sandžaku, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, na Kosovu, u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i u bošnjačkoj dijaspori, te svim muslimanima i muslimankama.

Bajram šerif mubarek olsun!"

(MINA)

Predsjedništvo BiH uputilo je poruku Ibrahimu Raisiju, novoizabranom iranskom predsjedniku, u kojoj je čestitalo njegovu pobjedu i izrazilo nadu u proširenje odnosa. 

Predsjedavajući predsjedništva BiH, Milorad Dodik, uputio je dopis novoizabranom predsjedniku Irana i poželio mu uspjeh na toj „odgovornoj i teškoj poziciji“.

U poruci se također navodi: „Vjerujem da će se dobri i prijateljski odnosi između Bosne i Hercegovine i Islamske Republike Iran za vrijeme vašeg mandata nastaviti širiti u pravcu zajedničkih interesa naroda dvaju zemalja i s ciljem svjetskog mira i stabilnosti u prijateljskoj atmosferi.“

Na izborima 18. juna Ibrahim Raisi izabran je za novog predsjednika Irana, koji će prisegnuti na dužnost početkom idućeg mjeseca.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari klanjana je dženaza-namaz i obavljen ukop 19 žrtava genocida počinjenog u ljeto 1995. godine u Srebrenici. 

Dženazu-namaz predvodio je reisu-l-ulema islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović. Današnjem obilježavanju 26. godišnjice genocida počinjenog u julu 1995. godine prisustvovale su hiljade ljudi.

Prije dženaza-namaza upriličen je vjerski dio programa, a nakon toga je čitanjem imena počelo iznošenje tabuta iz Musalle Memorijalnog centra.

Preživjeli Srebreničani, članovi porodica ubijenih, prijatelji i komšije na rukama su prenijeli zelene tabute sa posmrtnim ostacima do mezara gdje su žrtve genocida našle smiraj poslije 26 godina.

Najmlađa žrtva koja je ove godine ukopana u Memorijalnom centru Potočari je Azmir Osmanović koji je imao svega 16 godina kada je likvidiran. Konačan smiraj ove godine našao je još jedan maloljetnik Fikret Kiverić koji je imao 17 godina u momentu smrti.

Ove godine konačan smiraj našla je i jedna žena Zilha Delić. U momentu stradanja imala je svega 24 godine.

U Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari ukopani su ove godine i otac i sin Hajro i Jusuf Aljić.

Najstarija žrtva koja je našla svoj konačni smiraj u Memorijalnom centru Potočari jeste Husein Kurbašić, koji je imao 63 godine u času smrti.

U mezarju Memorijalnog centra Potočari – Srebrenica ove godine ukopani su: Vejsil (Abdulah) Hamzabegović rođen 1939. godine, Muhidin (Mujo) Mehmedović rođen 1977, Fikret (Ramiz) Kiverić rođen 1978, Ramiz (Rizvo) Selimović rođen 1951, Esnaf (Zurijet) Halilović rođen 1976, Zilha (Edhem) Delić rođena 1971, Muamer (Osman) Mujić rođen 1976, Mehmed (Mustafa) Beganović rođen 1947, Hajro (Ramo) Aljić rođen 1944, Jusuf (Hajro) Aljić rođen 1967, Zajim (Mujo) Hasanović rođen 1968, Asim (Husejin) Nukić rođen 1971, Azmir (Aziz) Osmanović rođen 1979, Nezir (Rešid) Dautović rođen 1969, Ibrahim (Suljo) Avdagić rođen 1950, Jusuf (Adem) Halilović rođen 1948, Salih (Džanan) Džananović rođen 1955, Meho (Salih) Karahodžić rođen 1939. i Husein (Ibrahim) Kurbašić rođen 1932.

STOTINE ljudi pristižu od ranih jutarnjih sati u Srebrenicu u istočnoj Bosni kako bi sudjelovali na središnjoj komemoraciji za žrtve genocida počinjenog nad Bošnjacima u srpnju 1995. godine. 

Nakon komemoracije održat će se pokop 19 žrtava genocida čiji su posmrtni ostaci u proteklim godinama ekshumirani iz masovnih grobnica i nakon toga identificirani.

Najmlađe žrtve koje će biti pokopane su Azmir Osmanović, koji je imao samo 16 godina kad je ubijen, te Fikret Kiverić koji je imao 17 godina. Bit će pokopani i posmrtni ostaci jedne djevojke, Zilhe Delić koja je u trenutku pada Srebrenice imala 24 godine.

Presudama Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je kako su pripadnici vojske i policije bosanskih Srba nakon okupacije zone pod zaštitom Ujedinjenih naroda ubili više od osam tisuća Bošnjaka, pretežito muškaraca i dječaka.

Za zločine počinjene u Srebrenici međunarodni te sudovi u BiH, Hrvatskoj i Srbiji do sada su osudili ukupno 48 dužnosnika te bivših pripadnika vojske i policije bosanskih Srba na više od 700 godina zatvora.

Izrečeno je i pet doživotnih kazni za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u srpnju 1995. godine. Među pravomoćno osuđenima na najteže kazne su ratni politički i vojni lideri bosanskih Srba Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koji su označeni izravno odgovornima za planiranje i počinjenje genocida.

Priče žena koje su izgubile sve
Fatima Mujić svaki se dan moli za supruga i trojicu sinova koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici prije četvrt stoljeća i nada se da je njezin najstariji sin, čiji ostaci nisu pronađeni, još živ. Zastane svaki put kad se sjeti sina Refika koji nije pronađen ni 25 godina od masakra.

"Mislim da je živ negdje. Kad se molim za njega, ruke mi se tresu, ne znam što bih", rekla je 75-godišnja udovica za AFP.

Njezini voljeni su među 8000 ubijenih muslimanskih muškaraca i dječaka. Ubile su ih srpske snage u istočnoj enklavi pred kraj rata u Bosni i Hercegovini koji se vodio od 1992. do 1995., u zločinu koji su međunarodni sudovi prozvali genocidom.

Suprug i dvojica sinova Fatime Mujić, čiji su ostaci pronađeni u masovnim grobnicama, pokopani su prije 10 godina u memorijalnom centru s još više od 6600 žrtava. Još njih 237 pokopano je na drugim mjestima. Više od 1000 ljudi nikada nije pronađeno, što i danas boli preživjele.

Mujić, koja živi u selu blizu Sarajeva, kaže da "živi za poziv" da su iskopani Refikovi ostaci. No, prošlo je desetljeće od pronalaska posljednje od 84 masovne grobnice.

"Ne ostavljaj me"
Mujić se prisjeća posljednjeg susreta s djecom. Nalazila se među tisućama žena, djece i starijih koji su se okupili ispred UN-ove baze izvan Srebrenice nakon što su srpski vojnici potjerali nizozemske vojnike koji su štitili muslimansku enklavu, koja se u to vrijeme smatrala "sigurnim utočištem".

Pod zapovjedništvom vojnog lidera bosanskih Srba Ratka Mladića, muškarci i dječaci su odvedeni i ubijeni po kratkom postupku. Mujić se prisjetila kako je njezin najmlađi sin, 16-godišnji Nufik, nije puštao.

"Mama, ne ostavljaj me", govorio joj je. "Pomilovala sam ga po njegovoj kovrčavoj kosi i rekla mu da ga neću ostaviti", govori Mujić. "Odveli su ga, a ja sam ih pratila. Ne sjećam se jesu li me udarili, ne sjećam se ničega", rekla je. Njezin suprug i još dvojica sinova pokušali su pobjeći u šumu, ali su uhvaćeni.

"Crna zemlja"
Još jedna udovica, 71-godišnja Mejra Đogaz, odlučila je provesti svoje posljednje dane u mjestu gdje je njezin život "stao". Živi blizu memorijalnog centra u Srebrenici, koja se nalazi u dijelu Bosne kojim dominiraju Srbi i nasljeđe je etničkog čišćenja tijekom rata koje je trajno podijelilo Srbe, Bošnjake i Hrvate.

Svako jutro, kada polijeva cvijeće u svom dvorištu, vidi redove tisuća bijelih grobova na zelenom travnjaku. Njezina dvojica sinova Omer i Munib počivaju ondje. Imali su 19 i 21 godinu. 

"Više nemam razloga živjeti. Brinem se za cvijeće da ne poludim, ali moji cvjetovi su u crnoj zemlji", rekla je Mejra. Njezin treći sin, 20-godišnji Zuhdija, i suprug Mustafa ubijeni su ranije u ratu za vrijeme okupacije Srebrenice 1992. "Moji sinovi nikoga nisu povrijedili, ne bi ni mrava zgazili. Pitam se samo zašto su mi ubili djecu?" kaže Đogaz.

"Prekrasno dijete"
Ramiza Gurdić (67) također razmišlja o muškarcima koji su ubili njezine sinove i supruga. "Imaju li oni djecu?" pita se.

Sinovi Mehrudin i Mustafa imali su 17 i 20 godina kada su ubijeni. Prije nego što je s ocem pobjegao u šumu, najstariji je zapalio cigaretu i smotao još jednu.

"Majko, nikada te više neću vidjeti", rekao joj je. "Najmlađi ništa nije rekao", dodaje Gurdić. Pronađeni su posmrtni ostaci obojice, ali samo "polovica Mehrudina". Još uvijek se nada da će jednog dana pronaći i njegovu drugu polovicu. "Njegova ga majka nije donijela na svijet bez glave i ruku. Bio je prekrasno dijete", rekla je.

Četvrt stoljeća kasnije, Gurdić ne želi zlo muškarcima koji su joj oduzeli sinove. "Bog će im dati ono što zaslužuju", rekla je za AFP. "Nema mržnje, nema zlobe, ali ni pomirenja", dodala je.

Svjedočanstvo preživjelog iz Srebrenice: Zločinci su mi bili školske kolege
Mirsad Malić imao je 18 godina kada se skrivao po šumama oko Srebrenice kako bi preživio ratna stradanja. Nedugo nakon što je rat završio shvatio je kako su ratni zločin u Srebrenici počinili njegovi školske kolege koji su i danas na slobodi i koji su, kako je Malić otkrio za Radio Slobodna Evropa, u razgovoru pokazali da su ponosni zbog onog što su učinili. Kajanja, kako je dodao, kod njih nije bilo.

Malić je iz šuma u kojima se skrivao bježao danima. Bio je gol, bos, gladan i žedan, a jedini cilj mu je bio doći do slobodnog teritorija i spasiti se.

"Oni su vidjeli kako smo mi obučeni i onda su ubacivali svoje ljude s ruksacima na leđima u kolonu. Oni onda na jednom dijelu presjeku kolonu i onaj dio kolone što je ostao iza njega vode gdje oni hoće. Jer mnogi ljudi nisu znali put. Ja sam imao sreću što sam živio tu blizu pa sam poznavao put do Udrča", kazao je Malić. Osam je dana živio na žličici šećera i vode. 

Njegov brat je ležao na livadi, nije mu mogao pomoći
"Tijekom bježanja sreo sam brata koji je ležao na livadi. Bio je iznemogao i nije mogao dalje. On mi je rekao da ima u ruksaku nekoliko žlica šećera i dao mi i rekao da idem dalje da bilo tko od nas prijeđe, tako da sam rođenog brata ostavio iznemoglog. Ali, nasreću, i on se na kraju uspio spasiti. Svaki taj dio puta je natopljen krvlju", kazao je Mirsad Malić, jedan od preživjelih Srebreničana.

Dodaje kako su usput pronalazili ranjene ljude, no za njih nije bilo vremena, moralo se ići dalje. "Nismo imali priliku pomoći. Ni sami sebi više nismo znali kako pomoći. Osjećaji su takvi kao da se sada događa. Kako silazim u Potočare, sve mi je teže, a nadao sam se da će s vremenom biti lakše", kazao je Malić i dodao da mu je otac izdvojen iz kolone u jednoj od zasjeda koje su ih čekale na putu dok su bježali.

"Sveli su ih (grupu) u Sandiće gdje su ih maltretirali i tukli. Neke su odmah tu poubijali. Neke su odveli na kamione u Bratunac i tu su spavali pod ceradama. Kasnije su ih odveli u Grbavce u školu. Tu su ih isto tukli i ubijali. Odatle su ove koji su preostali odveli na branu i pobili. Tu je bio i jedan moj rođak koji je uspio preživjeti, Nedžad Avdić, koji je imao tada 16 godina. On mi je rekao da su ležali na travi i da je tu vidio mog oca. Kada su im rekli da okrenu glave prema zemlji, više ga nije vidio. Tu smo oca i pronašli 2007. godine u masovnoj grobnici", prisjetio se Malić. 

Nakon rata se suočio s onima koji su počinili zločin
Kaže da se nakon rata suočio s onima koji su ih protjerali i koji su počinili zločine u Srebrenici. "Srećem se s njima i osobno ih znam. To su moji školske kolege. Znam što su radili, ali - što to nama znači? Ja sam pričao s nekoliko njih. Pitao sam ih zašto im je to trebalo, što su dobili od svega toga. Oni meni pričaju da su njih tjerali da to rade. Jedan moj školski kolega mi kaže: 'Vjeruj, Mirso, da je meni bilo teže krenuti nazad nego na vas naprijed'. Navodno su doveli neke nepoznate ljude koji su ih tjerali da to rade. Koliko je to točno, ne znam", dodaje.

Navodi kako mnogi od njih znaju gdje se nalaze masovne grobnice, no ne žele to otkriti. "Kada me vidio, školski kolega pričao mi je da je, kada je bio na Ravnom Buljimu i vratio se kući, zatekao mamu kako plače. Kada ju je pitao zašto plače, ona mu je rekla da su protjerali 12 mladića, gole i bose u Miliće. Rekla mu je: 'Bio je jedan tvoj školski kolega i pitao je za tebe'. On je mislio da sam to ja. Međutim, ja sam mu rekao koja je to osoba iz mog sela koja je bila zajedno s nama u razredu. Majka tog Kemala je za nekoliko dana došla i raspitivala se gdje bi mu mogla naći makar kosti, a on je začepio usta kao da mi nikada ništa nije rekao", dodaje Mirsad Malić.

Oni koji su počinili zločin ponosni na svoja nedjela
Rastužila ga je činjenica kako mu se školski kolege ponose onim što su napravili te saznanjem da je Srebrenica za njih herojski čin. "Oni su ponosni na to što su radili. Oni su to svjesno činili i ne može mi nitko reći da su nesvjesno to radili. I što da čovjek onda misli? Ne mogu vjerovati da su oni svoje ljude uvjerili da smo mi bili agresori, a oni branili svoju zemlju. Mi smo u svemu tome nemoćni", dodaje. Nikada se nije vratio u Srebrenicu, ali svake godine posjećuje Marš mira i odlazi u Potočare. Obilazi svoje rodno mjesto Novu Kasabu za koju smatra da se jako promijenila.

Mirsad Malić jedan je od Srebreničana koji su preživjeli genocid i uspjeli pobjeći. Mnogi od njih ne žele govoriti o strašnim zločinima koje su proživjeli. 

"Mrtvog brata nosio sam 20 kilometara"
Hasan Hasanović je preživio genocid u Srebrenici. Na "putu spasa" je izgubio dva brata. Sjećanja na preživjele strahote je zapisao u knjizi koja uskoro izlazi i na njemačkom jeziku, piše DW, koji donosi njegovu priču.

"Pisanje knjige Srebrenica, zaboraviti ne smijem, halaliti neću bilo je veoma teško. Pored toga što su se vratila i najmanja sjećanja na proživljene strahote emotivno sam bio jako iscrpljen", kaže za DW Hasan Hasanović iz Srebrenice, koji je preživio genocid u srpnju 1995. godine. Knjigu je pisao pune dvije godine i tijekom pisanja se, kako kaže, sjetio i najmanjih detalja pogibije brata Hajre, koji je ubijen 12. srpnja 1995. godine, u devetnaestoj godini života.

"Također sam se sjetio svakog prijeđenog koraka noseći teško ranjenog dvadesetogodišnjeg brata Hasiba koji je nakon ranjavanja živio devet sati", kaže za DW Hasan Hasanović. On je tada donio čvrstu odluku da brata neće ostaviti na okupiranom teritoriju. "S posljednjim atomima snage tijelo mrtvog brata iznosim na slobodni teritorij u selo Nezuk", kaže Hasan. Taj put je trajao punih 20 kilometara.

Nakon što je preživio genocid u Srebrenici, Hasan odlučuje napisati knjigu. On kaže da je odluka došla s razlogom. "Prvi razlog je negiranje genocida od strane samih počinitelja, drugi razlog je što smatram da ću doprinijeti u borbi da budući naraštaji doznaju istinu o ubijanju naših najdražih i treći razlog je plasiranje neistina od strane počinitelja genocida čiji su sunarodnjaci, direktni izvršitelji genocida, osuđeni za genocid pred sudom za ratne zločine u Haagu."

Suočavanje s prošlošću
Kako kaže sam autor, knjiga koja na njemačkom nosi naslov Srebrenica. Nema zaborava. Nema oprosta. "može biti dio doprinosa suočavanja s prošlošću i može doprinijeti kulturi sjećanja tako što će čitatelji barem doznati jednu kap istine u moru zla koje su počinili četnici".

Hasan kaže da mu nije nimalo lako živjeti među negatorima genocida. Posebno jer u knjizi opisuje svog profesora koji mu je predavao u srednjoj školi, "a isti me na početku rata zarobio i pod komandom istog spaljeno je moje selo, a ja njega ponekad sretnem upravo u blizini Memorijalnog centra Potočari".

"Mnogi, na žalost svih nas, jesu zaboravili Srebrenicu i to me jako boli jer ako zaboravimo, bojim se da će se isto zlo ponovo dogoditi", kaže Hasanović i dodaje da je jedini način da se "borimo protiv zaborava glasno govoriti istinu i pisati knjige jer ne postoji institucionalna povijest u kojoj je opisan genocid kako bi djeca u školi o istom učila i obrazovala se o najstrašnijem zločinu na tlu Europe od kraja Drugog svjetskog rata".

Izvor

Vesna Bešić -

Mezarje Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari, koje mnogi nazivaju dolinom bijelih nišana, obilaze porodice ubijenih u genocidu počinjenom u julu 1995. godine u Srebrenici, javlja Anadolu Agency (AA).

Očevi i majke, članovi porodica ubijenih, obilaze svoje najmilije koje su ukopali prethodnih godina u mezarju Memorijalnog centra.

U hladovini doline bijelih nišana, u blizini mezara dva sina, koji su ukopani jedan do drugog, sreli smo roditelje Izeta i Arifu Osmanović.

Izet se uspio spasiti iz Srebrenice u julu 1995. godine. Kako je kazao, imao je sreće i uspio je izaći iz ovog grada sa ženama i djecom i malim brojem muškaraca.

"Moja je sreća bila da sam na ramenu nosio unuka. Prošao sam pored jednog vojnika i nije mi ništa rekao, ali je mahnuo drugom da me vrati. Kćerka mi je rekla da skočim na kamion, ja sam to i uradio. Tako da sam imao neku sreću. Izašao sam na kamionu. Dva brata su mi odvojili iz kolone", ispričao je Izet.

Sinovi Muhidin (22) i Mirzet (16) su otišli sa kolonom muškaraca preko šume, pokušavajući doći do slobodne teritorije. Nisu uspjeli. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u jednoj od masovnih grobnica u okolini Zvornika. Ranije, prije genocida, u Srebrenici im je poginuo još jedan sin Vahidin.

Majka Arifa priča o sinovima i plače. Grli bijele nišane sa imenima ubijenih sinova.

"Kod Zvornika su pronađene njihove kosti. Došla sam da obiđem mezare još koji put dok sam živa. Ne mogu opet na dženazu doći. Imamo još samo kćerku i dva unuka. Ne mogu nikome opisati kako je doći ovamo, ko nije to dočekao ne može mu se kazati kako je. Ali insan mora da živi, ne može se na silu umrijeti. Živjeti se mora, ne možeš živ u zemlju", izjavila je Arifa pojašnjavajući da su posmrtni ostaci jednog sina pronađeni u više masovnih grobnica.

Dok priča nabraja imena mnogobrojnih članova bliže i daljnje familije koji su ubijeni u genocidu i ukopani u mezarju Memorijalnog centra. Kako su nam kazali, treba im cijeli dan i puno snage da obiđu sve mezare u dolini bijelih nišana.

U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada su ukopane 6.652 žrtve genocida počinjenog u julu 1995. godine, dok je na drugim lokacijama, a prema željama porodica žrtava, ukopano još 237 žrtava genocida. Još uvijek se traga za oko 1.000 žrtava genocida.

Na kolektivnoj dženazi 11. jula u Potočarima bit će ukopani posmrtni ostaci još 19 novoidentifikovanih žrtava genocida počinjenog u ljeto '95.

Još jedna tužna povorka sa tijelima ubijenih u genocidu danas je krenula iz Visokog prema Potočarima gdje će 19 žrtava pronaći vječni smiraj. 

Sve je manje identifikovanih koji 11. jula pronađu smiraj u Potočarima, ali svake godine veliki broj građana se okupi u krugu Gradska groblja "Visoko" odakle uz odlomke iz Kur'ana isprate tužnu povorku.

Tako je bilo i danas kada je povorka sa 19 tabuta ispraćena iz Visokom prema Sarajevu, a zatim prema Potočarima. Raifa Musić danas je došla ispratiti tužnu povorku u Potočare gdje je njen muž ukopan 2005. godine.

"Od sestočlane porodice preživjeli smo samo moja kćerka i ja. Svekar, muž, zaova i svekrva nikada nisu pronađene. Smogla sam snage da ispratim naše tabute, naše šehide. Ovo je za nas tragedija, ne samo danas, već dok smo živi", kazala je Musić te dodala da više nemaju autobusa za dženazu, ali ni redovnu vožnju Sarajevo - Srebrenica kako bi posjetili Potočare.

Dodala je da joj je svaka sekunda života od 1993. godine bolna.

"Bila sam 1993. godine u Srebrenici, tada smo se rastali, sa maloljetnim djetetom. Samo smo ja i kćerka preživjele. Ovo je dan kada nas treba biti što više. Molim dragog Allaha da ukabuli dove naše", dodala je Musić.

Huseinu Ahmetliću ovo je četvrti put da vozi tabute u tužnoj povorci iz Visokog prema Potočarima.

"Prvi put sam vozio prije četiri godine. Dva puta sam išao s kamionom i dva puta evo kombijem. Tokom vožnje često čovjek razmišlja i životu, ratu, zašto je sve to trebalo biti. Put je težak, razmišljate o svemu. Kratka je relacija, ali put dugo traje", izjavio je Ahmetlić te dodao da je samo jednom imao manji incident prilikom prolaska kroz Republiku Srpsku, ali da je toga sve manje.

Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBIH, je kazao da se sporije radilo u vrijeme pandmeije, ali da se uspjelo 688 puta u šest mjeseci izaći na teren.

“Još uvijek 7.601 je nestala osoba u BiH. Ukupno nešto više od stotinu pronađenih je u proteklih godinu dana od čega oko 80 identifikovanih. Monstruoznost zločina postaje tradicija jer imamo nekomplektne skelete iz sekundardnih grobnica", kazao je Mašović.

Iz Visokog će danas biti ispraćeni tabuti: Hajre Aljića, Jusufa Aljića, Ibrahima Avdagića, Mehmeda Beganovića, Nezira Dautovića, Zilhe Delić, Saliha Džananovića, Esnafa Halilovića, Jusufa Halilovića, Vejsila Hamzabegovića, Zajima Hasanovića, Mehe Karahodžića, Fikreta Kiverića, Huseina Kurbašića, Muhidina Mehmedovića, Muamera Mujića, Asima Nukića, Azmira Osmanovića i Ramiza Selimovića.

Najstariji koji će ove godine biti ukopan u Potočarima je Husein Kurbašić, koji je imao 63 godine kada je ubijen, te da su tu i dvije maloljetne osobe, a najmlađi je 16-godišnji Azmir Osmanović. Otac Aljo Hajrić i sin Jusuf ove godine zajedno će biti ukopani u Potočarima, a ženska osoba koja će biti ukopana je Zilha Delić koja je ubijena kada je imala 24 godine.

(Klix.ba)

Sada je bitno da jače i prisutnije pokušamo da presuđene činjenice promovišemo i da ih stalno predajemo mladim generacijama, izjavila je osnivačica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić tokom konferencije upriličene u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari povodom pokretanja "Liderske inicijative za Srebrenicu (SLI)", javlja Anadolu Agency (AA).

Liderska inicijativa za Srebrenicu je neformalna grupa bivših i sadašnjih najviših izabranih (šefova država, članova parlamenata), i imenovanih dužnosnika (ministara, premijera) okupljenih na predlog bivšeg predsedavajućeg Vijeća ministara BiH Zlatka Lagumdžije, temeljem ideje tima Memorijalnog centra Srebrenica i projekta "Istina, dijalog, budućnost", koji je podržan od Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.

Govoreći putem video-linka, Kandić je kazala da je propušten jedinstven trenutak 1. juna 2005. godine kada je tužilac Jeffrey Nice tokom suđenja Miloševiću pustio deo snimka streljanja šest Muslimana iz Srebrenice, a iste večeri je taj snimak u celosti pustila nezavisna televizija u Beogradu.

Tada je, rekla je Kandić, "Srbija bila na strani žrtava".

"Nikada se to više nije dogodilo. Ispušten je taj važan trenutak, najvećim delom zbog vlasti koja nije imala sluha da to podrži, već uzvratila stavom da je zločin počinila grupa koja nema veze sa državom. Otada, do danas, mi u Srbiji imamo negiranje i stalno uslovljavanje na druge žrtve ako postoji sećanje na srpske žrtve", navela je Kandić.

Zbog toga, ocenila je da je sada bitno da jače i prisutnije pokušamo da činjenice koje su presuđene promovišemo i stalno predajemo mladim generacijama.

"Zato je važno da je Memorijalni centar Srebrenica kreirao i što će ubuduće stalno razvijati arhivu, jer bez arhive nema mogućnosti da mlade generacije uključujemo", dodala je.

Kandić je dodala i da Srebrenica treba da bude "poziv i simbol jačanja podsećanja na žrtve".

Direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari Emir Suljagić zahvalio je svim učenicima, te zaključio da se veseli onome što planiraju raditi nakon godišnjice genocida u Srebrenici.

 

2.700 učesnika ove godine krenulo je na put dug 100 kilometara, koji će preći pješice u tri etape, do konačnog odredišta, Potočara.

U Maršu učestvuju i preživjele žrtve genocida, djeca ubijenih Srebreničana, ali i oni koji tada nisu bili ni rođeni.

Na tom putu 1995. godine mnogi su izgubili živote, a tragovi su vidiljivi i danas, nakon 26 godina.

Podsjetimo, 11. jula u Potočarima će biti ukopano 19 žrtava genocida u Srebrenici.

Najmlađa žrtva koja će ove godine biti ukopana je 16-godišnji Azmir Osmanović, dok je najstarija 63-godišnji Husein Kurbašić. Među njima je i 24-godišnja Zilha Delić. Ove godine će biti ukopani i otac i sin Hajro i Jusuf Aljić.

Kolona Marša mira “Nezuk – Potočari”, memorijalna manifestacija koja se održava svake godine u julu, povodom obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice kreće svoj put kojima su žrtve i preživjeli tražili spas u julu 1995.

(Agencije)