STOTINE ljudi pristižu od ranih jutarnjih sati u Srebrenicu u istočnoj Bosni kako bi sudjelovali na središnjoj komemoraciji za žrtve genocida počinjenog nad Bošnjacima u srpnju 1995. godine. 

Nakon komemoracije održat će se pokop 19 žrtava genocida čiji su posmrtni ostaci u proteklim godinama ekshumirani iz masovnih grobnica i nakon toga identificirani.

Najmlađe žrtve koje će biti pokopane su Azmir Osmanović, koji je imao samo 16 godina kad je ubijen, te Fikret Kiverić koji je imao 17 godina. Bit će pokopani i posmrtni ostaci jedne djevojke, Zilhe Delić koja je u trenutku pada Srebrenice imala 24 godine.

Presudama Međunarodnog suda pravde (ICJ) i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je kako su pripadnici vojske i policije bosanskih Srba nakon okupacije zone pod zaštitom Ujedinjenih naroda ubili više od osam tisuća Bošnjaka, pretežito muškaraca i dječaka.

Za zločine počinjene u Srebrenici međunarodni te sudovi u BiH, Hrvatskoj i Srbiji do sada su osudili ukupno 48 dužnosnika te bivših pripadnika vojske i policije bosanskih Srba na više od 700 godina zatvora.

Izrečeno je i pet doživotnih kazni za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u srpnju 1995. godine. Među pravomoćno osuđenima na najteže kazne su ratni politički i vojni lideri bosanskih Srba Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koji su označeni izravno odgovornima za planiranje i počinjenje genocida.

Priče žena koje su izgubile sve
Fatima Mujić svaki se dan moli za supruga i trojicu sinova koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici prije četvrt stoljeća i nada se da je njezin najstariji sin, čiji ostaci nisu pronađeni, još živ. Zastane svaki put kad se sjeti sina Refika koji nije pronađen ni 25 godina od masakra.

"Mislim da je živ negdje. Kad se molim za njega, ruke mi se tresu, ne znam što bih", rekla je 75-godišnja udovica za AFP.

Njezini voljeni su među 8000 ubijenih muslimanskih muškaraca i dječaka. Ubile su ih srpske snage u istočnoj enklavi pred kraj rata u Bosni i Hercegovini koji se vodio od 1992. do 1995., u zločinu koji su međunarodni sudovi prozvali genocidom.

Suprug i dvojica sinova Fatime Mujić, čiji su ostaci pronađeni u masovnim grobnicama, pokopani su prije 10 godina u memorijalnom centru s još više od 6600 žrtava. Još njih 237 pokopano je na drugim mjestima. Više od 1000 ljudi nikada nije pronađeno, što i danas boli preživjele.

Mujić, koja živi u selu blizu Sarajeva, kaže da "živi za poziv" da su iskopani Refikovi ostaci. No, prošlo je desetljeće od pronalaska posljednje od 84 masovne grobnice.

"Ne ostavljaj me"
Mujić se prisjeća posljednjeg susreta s djecom. Nalazila se među tisućama žena, djece i starijih koji su se okupili ispred UN-ove baze izvan Srebrenice nakon što su srpski vojnici potjerali nizozemske vojnike koji su štitili muslimansku enklavu, koja se u to vrijeme smatrala "sigurnim utočištem".

Pod zapovjedništvom vojnog lidera bosanskih Srba Ratka Mladića, muškarci i dječaci su odvedeni i ubijeni po kratkom postupku. Mujić se prisjetila kako je njezin najmlađi sin, 16-godišnji Nufik, nije puštao.

"Mama, ne ostavljaj me", govorio joj je. "Pomilovala sam ga po njegovoj kovrčavoj kosi i rekla mu da ga neću ostaviti", govori Mujić. "Odveli su ga, a ja sam ih pratila. Ne sjećam se jesu li me udarili, ne sjećam se ničega", rekla je. Njezin suprug i još dvojica sinova pokušali su pobjeći u šumu, ali su uhvaćeni.

"Crna zemlja"
Još jedna udovica, 71-godišnja Mejra Đogaz, odlučila je provesti svoje posljednje dane u mjestu gdje je njezin život "stao". Živi blizu memorijalnog centra u Srebrenici, koja se nalazi u dijelu Bosne kojim dominiraju Srbi i nasljeđe je etničkog čišćenja tijekom rata koje je trajno podijelilo Srbe, Bošnjake i Hrvate.

Svako jutro, kada polijeva cvijeće u svom dvorištu, vidi redove tisuća bijelih grobova na zelenom travnjaku. Njezina dvojica sinova Omer i Munib počivaju ondje. Imali su 19 i 21 godinu. 

"Više nemam razloga živjeti. Brinem se za cvijeće da ne poludim, ali moji cvjetovi su u crnoj zemlji", rekla je Mejra. Njezin treći sin, 20-godišnji Zuhdija, i suprug Mustafa ubijeni su ranije u ratu za vrijeme okupacije Srebrenice 1992. "Moji sinovi nikoga nisu povrijedili, ne bi ni mrava zgazili. Pitam se samo zašto su mi ubili djecu?" kaže Đogaz.

"Prekrasno dijete"
Ramiza Gurdić (67) također razmišlja o muškarcima koji su ubili njezine sinove i supruga. "Imaju li oni djecu?" pita se.

Sinovi Mehrudin i Mustafa imali su 17 i 20 godina kada su ubijeni. Prije nego što je s ocem pobjegao u šumu, najstariji je zapalio cigaretu i smotao još jednu.

"Majko, nikada te više neću vidjeti", rekao joj je. "Najmlađi ništa nije rekao", dodaje Gurdić. Pronađeni su posmrtni ostaci obojice, ali samo "polovica Mehrudina". Još uvijek se nada da će jednog dana pronaći i njegovu drugu polovicu. "Njegova ga majka nije donijela na svijet bez glave i ruku. Bio je prekrasno dijete", rekla je.

Četvrt stoljeća kasnije, Gurdić ne želi zlo muškarcima koji su joj oduzeli sinove. "Bog će im dati ono što zaslužuju", rekla je za AFP. "Nema mržnje, nema zlobe, ali ni pomirenja", dodala je.

Svjedočanstvo preživjelog iz Srebrenice: Zločinci su mi bili školske kolege
Mirsad Malić imao je 18 godina kada se skrivao po šumama oko Srebrenice kako bi preživio ratna stradanja. Nedugo nakon što je rat završio shvatio je kako su ratni zločin u Srebrenici počinili njegovi školske kolege koji su i danas na slobodi i koji su, kako je Malić otkrio za Radio Slobodna Evropa, u razgovoru pokazali da su ponosni zbog onog što su učinili. Kajanja, kako je dodao, kod njih nije bilo.

Malić je iz šuma u kojima se skrivao bježao danima. Bio je gol, bos, gladan i žedan, a jedini cilj mu je bio doći do slobodnog teritorija i spasiti se.

"Oni su vidjeli kako smo mi obučeni i onda su ubacivali svoje ljude s ruksacima na leđima u kolonu. Oni onda na jednom dijelu presjeku kolonu i onaj dio kolone što je ostao iza njega vode gdje oni hoće. Jer mnogi ljudi nisu znali put. Ja sam imao sreću što sam živio tu blizu pa sam poznavao put do Udrča", kazao je Malić. Osam je dana živio na žličici šećera i vode. 

Njegov brat je ležao na livadi, nije mu mogao pomoći
"Tijekom bježanja sreo sam brata koji je ležao na livadi. Bio je iznemogao i nije mogao dalje. On mi je rekao da ima u ruksaku nekoliko žlica šećera i dao mi i rekao da idem dalje da bilo tko od nas prijeđe, tako da sam rođenog brata ostavio iznemoglog. Ali, nasreću, i on se na kraju uspio spasiti. Svaki taj dio puta je natopljen krvlju", kazao je Mirsad Malić, jedan od preživjelih Srebreničana.

Dodaje kako su usput pronalazili ranjene ljude, no za njih nije bilo vremena, moralo se ići dalje. "Nismo imali priliku pomoći. Ni sami sebi više nismo znali kako pomoći. Osjećaji su takvi kao da se sada događa. Kako silazim u Potočare, sve mi je teže, a nadao sam se da će s vremenom biti lakše", kazao je Malić i dodao da mu je otac izdvojen iz kolone u jednoj od zasjeda koje su ih čekale na putu dok su bježali.

"Sveli su ih (grupu) u Sandiće gdje su ih maltretirali i tukli. Neke su odmah tu poubijali. Neke su odveli na kamione u Bratunac i tu su spavali pod ceradama. Kasnije su ih odveli u Grbavce u školu. Tu su ih isto tukli i ubijali. Odatle su ove koji su preostali odveli na branu i pobili. Tu je bio i jedan moj rođak koji je uspio preživjeti, Nedžad Avdić, koji je imao tada 16 godina. On mi je rekao da su ležali na travi i da je tu vidio mog oca. Kada su im rekli da okrenu glave prema zemlji, više ga nije vidio. Tu smo oca i pronašli 2007. godine u masovnoj grobnici", prisjetio se Malić. 

Nakon rata se suočio s onima koji su počinili zločin
Kaže da se nakon rata suočio s onima koji su ih protjerali i koji su počinili zločine u Srebrenici. "Srećem se s njima i osobno ih znam. To su moji školske kolege. Znam što su radili, ali - što to nama znači? Ja sam pričao s nekoliko njih. Pitao sam ih zašto im je to trebalo, što su dobili od svega toga. Oni meni pričaju da su njih tjerali da to rade. Jedan moj školski kolega mi kaže: 'Vjeruj, Mirso, da je meni bilo teže krenuti nazad nego na vas naprijed'. Navodno su doveli neke nepoznate ljude koji su ih tjerali da to rade. Koliko je to točno, ne znam", dodaje.

Navodi kako mnogi od njih znaju gdje se nalaze masovne grobnice, no ne žele to otkriti. "Kada me vidio, školski kolega pričao mi je da je, kada je bio na Ravnom Buljimu i vratio se kući, zatekao mamu kako plače. Kada ju je pitao zašto plače, ona mu je rekla da su protjerali 12 mladića, gole i bose u Miliće. Rekla mu je: 'Bio je jedan tvoj školski kolega i pitao je za tebe'. On je mislio da sam to ja. Međutim, ja sam mu rekao koja je to osoba iz mog sela koja je bila zajedno s nama u razredu. Majka tog Kemala je za nekoliko dana došla i raspitivala se gdje bi mu mogla naći makar kosti, a on je začepio usta kao da mi nikada ništa nije rekao", dodaje Mirsad Malić.

Oni koji su počinili zločin ponosni na svoja nedjela
Rastužila ga je činjenica kako mu se školski kolege ponose onim što su napravili te saznanjem da je Srebrenica za njih herojski čin. "Oni su ponosni na to što su radili. Oni su to svjesno činili i ne može mi nitko reći da su nesvjesno to radili. I što da čovjek onda misli? Ne mogu vjerovati da su oni svoje ljude uvjerili da smo mi bili agresori, a oni branili svoju zemlju. Mi smo u svemu tome nemoćni", dodaje. Nikada se nije vratio u Srebrenicu, ali svake godine posjećuje Marš mira i odlazi u Potočare. Obilazi svoje rodno mjesto Novu Kasabu za koju smatra da se jako promijenila.

Mirsad Malić jedan je od Srebreničana koji su preživjeli genocid i uspjeli pobjeći. Mnogi od njih ne žele govoriti o strašnim zločinima koje su proživjeli. 

"Mrtvog brata nosio sam 20 kilometara"
Hasan Hasanović je preživio genocid u Srebrenici. Na "putu spasa" je izgubio dva brata. Sjećanja na preživjele strahote je zapisao u knjizi koja uskoro izlazi i na njemačkom jeziku, piše DW, koji donosi njegovu priču.

"Pisanje knjige Srebrenica, zaboraviti ne smijem, halaliti neću bilo je veoma teško. Pored toga što su se vratila i najmanja sjećanja na proživljene strahote emotivno sam bio jako iscrpljen", kaže za DW Hasan Hasanović iz Srebrenice, koji je preživio genocid u srpnju 1995. godine. Knjigu je pisao pune dvije godine i tijekom pisanja se, kako kaže, sjetio i najmanjih detalja pogibije brata Hajre, koji je ubijen 12. srpnja 1995. godine, u devetnaestoj godini života.

"Također sam se sjetio svakog prijeđenog koraka noseći teško ranjenog dvadesetogodišnjeg brata Hasiba koji je nakon ranjavanja živio devet sati", kaže za DW Hasan Hasanović. On je tada donio čvrstu odluku da brata neće ostaviti na okupiranom teritoriju. "S posljednjim atomima snage tijelo mrtvog brata iznosim na slobodni teritorij u selo Nezuk", kaže Hasan. Taj put je trajao punih 20 kilometara.

Nakon što je preživio genocid u Srebrenici, Hasan odlučuje napisati knjigu. On kaže da je odluka došla s razlogom. "Prvi razlog je negiranje genocida od strane samih počinitelja, drugi razlog je što smatram da ću doprinijeti u borbi da budući naraštaji doznaju istinu o ubijanju naših najdražih i treći razlog je plasiranje neistina od strane počinitelja genocida čiji su sunarodnjaci, direktni izvršitelji genocida, osuđeni za genocid pred sudom za ratne zločine u Haagu."

Suočavanje s prošlošću
Kako kaže sam autor, knjiga koja na njemačkom nosi naslov Srebrenica. Nema zaborava. Nema oprosta. "može biti dio doprinosa suočavanja s prošlošću i može doprinijeti kulturi sjećanja tako što će čitatelji barem doznati jednu kap istine u moru zla koje su počinili četnici".

Hasan kaže da mu nije nimalo lako živjeti među negatorima genocida. Posebno jer u knjizi opisuje svog profesora koji mu je predavao u srednjoj školi, "a isti me na početku rata zarobio i pod komandom istog spaljeno je moje selo, a ja njega ponekad sretnem upravo u blizini Memorijalnog centra Potočari".

"Mnogi, na žalost svih nas, jesu zaboravili Srebrenicu i to me jako boli jer ako zaboravimo, bojim se da će se isto zlo ponovo dogoditi", kaže Hasanović i dodaje da je jedini način da se "borimo protiv zaborava glasno govoriti istinu i pisati knjige jer ne postoji institucionalna povijest u kojoj je opisan genocid kako bi djeca u školi o istom učila i obrazovala se o najstrašnijem zločinu na tlu Europe od kraja Drugog svjetskog rata".

Izvor