Piše: Faisal Kutty

Islamofobija i targetiranje muslimana u Kanadi bile su propraćene u medijima posljednjih sedmica, ali to je već dugo svakodnevna pojava za muslimane bilo to u obliku nadzora nacionalnih igurnosnih službi, odstupanja od uobičajenog postupka ponašanja, zabrane avionskih letova, anti-nikab zakona, pa čak i targetiranja muslimanskih institucija. Iz izljeva podrške nakon nedavnih napada u Londonu i Ontariju, čini se kako tiha manjina kanađana ima samo ljubav za sve - međutim godinama su bili hranjeni mnogim dezinformacijama i strahom, a mi sada vidimo posljedice takvog djelovanja.

Pojedini kanadski političari i neki segmenti medija snose veliku krivicu za prikazivanje muškaraca muslimana kao potencijalno opasnih kriminalaca, a muslimanskih žena ugroženim i onima kojima je potrebno spašavanje. Taj je fanatizam ukorijenjen u kulturi straha koju već desetljećima njeguju mnogi ljudi na moćnim položajima, ali najagresivniji fanatizam kreće od 11. Septembra, dana poznatog kao početak " rata protiv terorizma ".
Kanadska vlada igrala je glavnu ulogu u širenju islamofobije , a dva izvještaja objavljena ove godine potvrđuju neke od najgorih strahova zajednice kada je u pitanju targetiranje muslimanskih dobrotvornih organizacija.

Već desetljećima, društvo je okruženo informacijama o neželjenim dobrotvornim organizacijama sistemskim profiliranjem muslimana nakon 11. Septembra. Neki od 1,5 milijuna kanadskih muslimana zabrinuti su zbog nepravednih targetiranja i prijava zbog učestvovanja u pomoći i davanju doprinosa muslimanskim dobrotvornim organizacijama.  Nekoliko dobrotvornih organizacija moralo se zatvoriti, jer su neke institucije bile pod paskom pretjeranog nadzora i kontrole. Svjedočili smo da su nekim klijentima bez ikakvog pravnog postupka zamrznuti bankovni računi, pa čak i onima koji su svoj vlastiti novac htjeli poslati u inozemstvo.

Status opoziva

Prošlog mjeseca, nacionalna koalicija za građanske slobode koja predstavlja desetine skupina optužila je Kanadsku agenciju za prihode (CRA) da posebno tretira i izdvaja muslimanske dobrotvorne organizacije. Ovo izvješće otkriva kako su, dok je Kanada pojačavala pokušaje suzbijanja financiranja terorizma nakon 11. rujna, CRA i njena uprava angažirani da nadgledaju rada muslimanskih dobrotvornih organizacija u Kanadi, pod pretpostavkom da predstavljaju najveći rizik financiranja terorizma. Ovaj je posao u velikoj mjeri izvodio Odjel za pregled i analize (RAD), tajno tijelo CRA-a koje surađuje s agencijama za nacionalnu sigurnost. To je dovelo do nepravednog i nerazmjernog targetiranja muslimanskih dobrotvornih organizacija sa malom odgovornosti i bez neovisnog pogleda takvih akcija, napominje se u izvješću. 

Između ostalog , izvješće pokazuje da se procjena rizika kanadske vlade za financiranje terorizma u dobrotvornom sektoru gotovo isključivo usredotočuje na muslimanske dobrotvorne organizacije, s malo ili nimalo javnog obrazloženja rizika; i takvo izvješće se koristi za opravdanje nadzora, praćenja i revizije muslimanskih dobrotvornih organizacija na sumnjivim osnovama; te da su ove politike rezultirale ukidanjem dobrotvornog statusa muslimanskim dobrotvornim organizacijama, "nanoseći štetu samom dobrotvornom sektoru i utječući na širu muslimansku zajednicu".

Prema izvješću, između 2008. i 2015. godine, cjelih 75 % svih dobrotvornih organizacija kojima je status dobrotvornih društava oduzet nakon revizije RAD-a bile su muslimanske skupine. Od tada je ovaj status povučen za još četiri muslimanske dobrotvorne organizacije, iako se u izvještaju nadalje napominje da niti jedna skupina niti pojedinci povezani s ovim dobrotvotnim društvima nisu optuženi za kaznena djela povezana s terorizmom. 
Odgovor CRA-a je da ne vrši reviziju na temelju bilo koje određene vjere ili denominacije. No, ovo je stajalište teško prihvatiti s obzirom na to da ovaj izvještaj nije prvi koji navodi takvu vrstu diskriminacije. 

Kad sam se obratio CRA-u s tim pitanjima, primio sam sljedeću izjavu: "Kanadska agencija za prihod (CRA) čvrsto je posvećena raznolikosti, uključenosti i anti-rasizmu, usklađujući se s našim vrijednostima profesionalnosti, integriteta, poštovanja i suradnje. CRA je odgovoran za osiguravanje toga da sve registrirane dobrotvorne organizacije ispunjavaju zahtjeve Zakona o porezu na dohodak i običajno pravo.
Postupak provjere da li organizacija i dalje ispunjava uvjete za registraciju u dobrotvorne svrhe prema Zakonu o porezu na dohodak administrativna je odluka. CRA ne bira registrirane dobrotvorne organizacije za reviziju na temelju bilo koje određene vjere ili denominacije, niti održava statistiku koja prati revizije na temelju denominacija."

Strukturna pristranost

U zajedničkom izvješću koje su u Martu objavili Sveučilište u Torontu i Nacionalno vijeće kanadskih muslimana navodi se slična zabrinutost, zaključujući da revizije muslimanskih dobrotvornih organizacija nisu slučajne, te identificirajući politike i obrasce koji pokazuju potencijalne pristranosti. Izvještaj sugerira da pristup kanadske vlade financiranju antiterorizma i protu ekstremizmu čini dobrotvorne organizacije pod vodstvom muslimana izuzetno osjetljivima na nesrazmjernu kontrolu, revizije ili još gore, ukidanje dobrotvornog statusa. U izvještaju je jasno uočljiva strukturna pristranost koja muslimane i njihov životni stil i aktivnosti smatra urođenima stvarima, što dovodi u pitanje ideju o "domaćem kanadskom muslimanu".

Zabrinjavajuće je što studija ukazuje na politiku prema kojoj vlada može sumnjati da su dobrotvorne organizacije pod vodstvom muslimana sklone financiranju terorizma bez ikakvih konkretnih dokaza. Također se navodi predrasuda koja "traži, predviđa i sprječava radikalizaciju i ekstremističko nasilje prije nego što se to dogodi", nesrazmjerno utječući na muslimanske skupine za koje se sumnja da imaju konzervativne stavove. Kao što je istaknuto u ovim izvješćima, takve revizije nude moguće administrativno pokriće za strukturne pristranosti kanadske politike financiranja protuterorizma i antiradikalizacije, oblikujući po sopstvenom nahođenju prikupljanje, analizu i tumačenje dokaza u revizijama muslimanskih dobrotvornih organizacija.

Ova bi otkrića trebala smetati bilo kojem poštenom Kanađaninu zbog negativnog utjecaja na vjerska i jednakopravna prava zaštićena Poveljom . Ali ako to nije dovoljno, uzmite u obzir da ovakva vrsta diskriminirajućeg postupanja može samo dodatno marginalizirati i otuđiti dio 1,5-milijunskog muslimanskog stanovništva u zemlji. Ukorijenjeni u islamofobiji, takvi besmisleni i pogrešni pokušaji da se osujeti radikalizacija mogu učiniti suprotno, dajući ekstremistima oruđe kojim bi se opravdalo potvrđivanje rata protiv islama.

Nagrizanje povjerenja

Muslimani znaju da je dobrotvorno davanje, poznato kao zekat , jedan od pet stupova islama. Zekat se izračunava kao 2,5 posto neto bogatstva osobe i može se plaćati i kvalificiranim donatorskim društvima. Mnogi muslimani također daju "dobrovoljnu pomoć", u obliku činjenja dobrog djela, poznatu kao sadaka ; i obje ove vrste davanja se daju s razlogom pročišćavanje nečijeg (vlastitog) bogatstva. Nepravedno usmjereno djelovanje ka muslimanskim dobrotvornim organizacijama neće spriječiti muslimane da daju, daruju i time ispune svoju vjersku dužnost. Samo će narušiti povjerenje kako u vladine sustave, tako i u muslimanski dobrotvorni sektor.
Ta dva izvješća otkrivaju potrebu za formalnom predanošću kanadske vlade da istraži te obrasce pristranosti unutar svojih agencija i birokracije. U tu svrhu, koalicija sa više od 130 skupina napisala je otvoreno pismo pozivajući vladu Trudeaua da se osvrne na postupke revizije RAD-a na novoosnovanu Agenciju za nacionalnu sigurnost i obavještajnu službu kako bi osigurala da ove grupe ne budu ciljane zbog rasne ili vjerske predrasude. U međuvremenu, potpisnici traže moratorij na ove ciljane revizije muslimanskih dobrotvornih organizacija. 

U pismu se također poziva vladu da preispita način na koji njezina antiteroristička politika utječe na muslimane, te poziva na veći nadzor nad CRA-om kada su u pitanju takve revizije, koje podrivaju kanadske vrijednosti pravednog postupka i pravičnosti.
Dok se Ottawa priprema za Nacionalni akcijski summit o islamofobiji nakon nedavnih ubojstava u Londonu, došlo je vrijeme da vlada poduzme konkretne mjere protiv sistemske i strukturne islamofobije unutar vlastitih agencija. Nadajmo se da će premijer Justin Trudeau učiniti pravu stvar. 

Izvor

Richard Medhurst britanski je novinar rođen u Damasku. Zahvaljujući izvještavanju o međunarodnim odnosima, američkoj politici, Bliskom Istoku i izručenju Juliana Assangea, izgradio je uspješan YouTube kanal i vodio program na Press TV-u. Slijedite ga na Twitteru @richimedhurst

Richard dalje navodi da američko ukidanje i onemogućavanja pristupa na web portale povezanih s Iranom šalje jasnu poruku ostatku svijeta - Washington će maltretirati i ušutkati medije koji se usude osporiti odobreni narativ.
Ove su sedmice Sjedinjene Države pokrenule jedan od najnečuvenijih napada na štampu i strane medije u posljednje vrijeme.

23. Juna američka vlada je ukinula nekoliko emitera web portala novinskih kuća, uključujući iranski Al Alam, irački Alforat i jemenski Al Masirah, i ovo su samo neki od nabrojanih portala koji su ukinuti.
Među njima je bio i iranski Press TV, popularna televizijska kuća na engleskom jeziku u kojoj sam također vodio televizijsku emisiju pod nazivom “Communiqué” krajem 2020. Svako ko pokuša pristupiti www.presstv.com susreće se s natpisom „Ova web stranica je zaplijenjena", noseći zastrašujući pečat američkog Ministarstva pravde i Ministarstva trgovine.
Američka vlada nije samo blokirala ta Internet prodajna mjesta unutar SAD-a; blokirala ih je širom svijeta, za sve, čineći ih nepristupačnima nakon zauzimanja njihovih .com domena. Čin koji podsjeća na to kako su SAD nedavno zaplijenile (lijep način da se kaže "ukrale") iransku naftu i rasprodale je poput pirata.

Korištenje zakona o hitnim slučajevima za utišavanje medija

Izjava koju je sljedećeg dana objavio DOJ potvrdila je zauzimanje ne samo Press TV-a, već ukupno 33 interner prodajna mjesta (servere web portala).Što je zajedničko svim tim kanalima? Oni su muslimani, Arapi ili Perzijanci i pobornici su antiimperijalističke linije, dio Osovine otpora.
Prema Međunarodnom zakonu o vanrednim ekonomskim ovlaštenjima (IEEPA), američki predsjednik Joe Biden proglasio je nacionalnu izvanrednu situaciju, označavajući "neobičnu i izvanrednu prijetnju" "nacionalnoj sigurnosti, vanjskoj politici ili gospodarstvu Sjedinjenih Država". Očito da ih je moja TV emisija i kolege toliko uznemirila da su SAD bile prisiljene koristiti svoje hitne zakone da nas se ušutka zbog razotkrivanja njihovog imperijalizma.

 Izjave DOJ-a su apsurdne i bez dokaza a koje tvrde da su te emisije "zamaskirane vijestima" i da ih vode iranske snage Quds Force, elitna vojna jedinica pod korpusom Islamske revolucionarne garde (IRGC), a koje je ranije vodio general Qassem Soleimani, na kojeg je izvršen antentat po Trumpovoj zapovijedi u Januaru 2020. godine.
Još jednom, vidimo malu ili nikakvu razliku između Trumpa i Bidena, jer Biden optužuje Iran za "kampanju dezinformacija", koji podrazumijeva sankcije koje je Trump uveo IRGC-u i Islamskoj uniji radija i televizije (IRTVU) u oktobru 2020., kako bi ukinuo stranice nekoliko iranskih emitera.

Trumpa su žestoko kritizirali zbog njegove "neviđene" upotrebe (i zlouporabe) hitnih ovlasti i izvršnih naredbi, čak i proglašavajući nacionalnu izvanrednu situaciju kako bi osigurao financiranje svog graničnog zida. Biden ga je nazvao "egzistencijalnom prijetnjom" SAD-u, koji ga je također oštro kritizirao zbog "sveopćeg napada" na medije.

Pa gdje je Bidenova odgovornost sada kada zloupotrijebljava hitne ovlasti da ušutka štampu? Pitam se kako Bidenovi glasači pokušavaju racionalizirati ovo ponašanje - optužujući strane novinare da su špijuni ili rade s iranskim specijalnim snagama, a zatim oduzimaju njihove web stranice u ime 'protuterorizma'. Očito im ne smeta autoritarnost i napadi na novinare kad to čini Biden.

Isključivanjem Press TV-a SAD su za 1,4 milijarde ljudi, koji govore engleski jezik, na planeti odlučio da više ne mogu gledati i slušati vijesti koje se kose s američkim narativom.
Ova akcija daleko nadilazi samo autoritarnost. Bilo bi dovoljno loše da SAD blokiraju Press TV unutar vlastitih granica – već umjesto toga odlučuju koje vijesti ostatak svijeta može konzumirati i šta mogu reći strani novinari. Nekoliko emitera na arapskom jeziku poput Al Alama i Alforata također je naglo ukinuto sa mreže, ostavljajući za sobom medijksi vakuum.

Novinarsku karijeru započeo sam krajem 2019. početkom 2020. godine na svom YouTube kanalu i Twitteru. Bio sam vrlo blagoslovljen brzim napretkom, a vlastiti televizijski program ponudio mi je Press TV u jesen 2020. Ja ne radim u Americi. Press TV nema sjedište u Americi. Šta Sjedinjenim Državama daje pravo da unište moj rad i rad mojih kolega i ukinu ga sa mreže? U kojem je svemiru ovo ponašanje pošteno ili prihvatljivo? Gotovo cijela godina mojih sedmičnih televizijskih emisija i epizoda koje sam producirao je izgubljena. Da nije bilo bekapa postavljenog na www.presstv.ir, ove emisije bi zauvijek nestale s interneta.
Na zapadu su često maltretirana strana poduzeća i oni izdavači koji imaju kontradiktorno mišljenje američkom, poput CGTN-a (Kina) i Telesura (Venezuela). U mnogo je navrata Press TV imao svoju Facebook stranicu s preko 3 milijuna sljedbenika koji su samovoljno uklonjeni, a zatim vraćeni. Prošle je godine cijeli Press-ov YouTube kanal izbrisan i zabranjeno mu je korištenje Googleovih usluga. U Velikoj Britaniji ga je 2012. godine ukinuo OFCOM, britanski regulator telekomunikacija. Toliko o slobodi govora i zapadnim vrijednostima.
WikiLeaks je u prošlosti bio podvrgnut sličnom tretmanu. SAD su poduzele napore da zatvore zvizdača zbog objavljivanja dokaza o američkim ratnim zločinima u Iraku i Afganistanu. WikiLeaksu su zamrznuti PayPal, kreditne kartice i bankovni računi radi prekida financiranja i svih financija. Njegova je web stranica više puta bila izložena distribuiranim napadima uskraćivanja usluge (DDoS), što je rezultiralo sporim prometom i padovima.

 Napad na Osovinu otpora

Ova posljednja akcija Bidenove administracije vrlo je očit napad na stranu štampu. SAD su posebno istraživale antiimperijalističke vijesti i iste zatvarle i ukidale.
Sva su ta mjesta sa sjedištem u zemljama koje čine dio Osovine otpora i otkrivaju pravu prirodu američke vanjske politike. Oni govore istinu o zapadnom imperijalizmu; kako su američke sankcije slične opsadnom ratovanju, proizvodeći masovnu glad, smrt i patnju. Oni razotkrivaju zločine izraelske okupacije i ne prikazuju etničko čišćenje Palestinaca kao "sukobe". Suočavaju se s kolonijalizmom, imperijalizmom i ne propagiraju narative zapadnih korporativnih medija, niti pomažu prodaju ratova proizvođačima oružja.
Navodi koje su protiv njih iznijeli SAD, da šire "dezinformacije", ne razlikuju se od onih koji su potaknuli skandal s Russiagateom u posljednje četiri godine - nedokazani su i neutemeljeni.
Uklanjanjem ovih web stranica s vijestima SAD šalje jasnu poruku da će maltretirati i ušutkati sve izdavače čiji se rad kosi s njihovim službenim narativom. Čak i ako živite izvan SAD-a, ujak Sam inzistira da slušate samo vijesti koje on odobrava. Državni mediji su u redu dok su američki ili britanski, ali ne i iranski.

Ovo je licemjerje Amerike u punom prikazu

SAD tvrde da podržavaju demokratske vrijednosti i tradiciju. Pa zašto napadaju novinare? Nazvati ovo ponašanje licemjernim je podcjenjivanje. Zapad neprestano upire prstom u Kinu i Rusiju, optužujući ih za ušutkivanje neistomišljenika i novinara.
Gotovo svaki dan čujemo zapadne novinare koji misle da jako oštro izvikuju Navaljnijevo ime na račun ruskog predsjednika Vladimira Putina - iako ne govore ništa o Julianu Assangeu, novinaru i osnivaču WikiLeaksa, čije izručenje Biden još uvijek pokušava postići dok Assange sjedi u zatvoru s maksimalnom obezbjeđenjem u Londonu. 
Zamislite samo da je Iran trajno izbacio web stranice CNN-a, PBS-a i MSNBC-a; zamislite međunarodno zgražanje i reakciju koja bi nastala, uz svu uobičajenu propagandu o tome kako je Iran diktatura i ne poštuje štampu.
Pa gdje je taj bijes kad SAD ugasi 33 strana emitera s vijestima? Kako to da se Sjedinjene Države mogu izvući s tako bezobraznim ponašanjem, namjerno tražeći i zatvarajući Internet prodajna mjesta u inozemstvu, i ekstrateritorijalizirajući svoj napad na novinare? Šutnja iz medija je zaglušujuća.

Mnogi se neće izjasniti iz straha da će biti povezani s arapskim, perzijskim i muslimanskim web portalima - ili onim što izraelski mediji nazivaju "pro-Hamasovim" mjestima . Zapravo je prilično zabavno kako odjednom nigdje nema svih takozvanih „ ljevičara“ i „zagovornika slobode“. Čini se da im Biden, koristeći hitne ovlasti da strane medije označi kao špijune i vojne jedinice, ukidajući ih u ime protuterorizma, uopšte ne smeta. Još jednom, kad dođe vrijeme čišćenja, vidite gdje neki ljudi zaista stoje na imperijalizmu, a mnogima je to upravo uz ujaka Sama.
Zaista, agenti ove Imperije doista ozbiljno shvaćaju kontradiktorno novinarstvo i političke komentare. Da nije tako, ne bi se toliko trudili ušutkati govornike istine. Ako američki predsjednik koristi hitne ovlasti, pod kojima je naš rad označen kao "neobična i izvanredna prijetnja", to ne samo da dokazuje da smo u pravu kada je riječ o kriminalnu američkog imperijalizma - već smo i učinkovit trn u oku Imperije.
Ako naše novinarstvo i razotkrivanje istine predstavljaju kao "neobičnu i izvanrednu prijetnju", a agenti Imperije nas označavaju kao takve, onda je to značka koju ćemo nositi s ponosom.

Izvor

Mediji priču interpretiraju uglavnom shodno dirigovanim opredjeljenjima, neznanju i predrasudama – a Palestine sve manje. Kao uvijek. Oni razumni po svijetu što ne dopuštaju da ih se i ovim povodom pravi glupim i slijepim, na protestima su glasni ali se ne pitaju. Zlo nije zaustavljeno a mira i pravde ni na vidiku. Pojedinačni i grupni interesi i motivi za nasilje opet su pobijedili. Mir i sanjana palestinska država uz sigurni Izrael – nisu. Žrtve se broje rutinski, a manje se pominje cifra što je kapitalna za osnovni zločinački poduhvat: više od sto hiljada Palestinaca ostalo je u Gazi bez ikakvog krova nad glavom, bez struje, vode... Temeljni cionistički cilj tamo, "zemlja bez naroda", za novi veliki korak bliži je snovima onim još iz Balfurove deklaracije 1917. kojoj su strateški i dalekovido kumovali Britanci.

Farsa današnje situacije, na prvi pogled, jeste da su "prekid vatre" u noći sa četvrtka na petak bezmalo svi učesnici igre proglasili svojom pobjedom. A onda, nakon proslave pobjede samo nekoliko sati poslije, nastavili sa sukobima u Jeriuzalemu, na platou pred Al Aqsom, tamo gdje je 11 dana ranije krvavo i ciljano nasilje i počelo.
U najkraćem, podsjećanja radi: Palestince su u Jeruzalemu tokom Ramazana u svetom gradu ciljano, planirano i brutalno, policija i razulareni doseljenici provocirali i napadali. Barikadama im je onemogućeno okupljanje u Starom gradu, pred Damaskus kapijom, tradicionalnim sastajalištem mladih nakon okončanja dnevnog posta. Počelo je pendrecima i kamenjem, završilo krvlju i haosom. U isto vrijeme, krenule su ciljane deložacije palestinskih familija u Istočnom Jeruzalemu, prema UN planovima o dvije države – glavnim gradom samostalne Palestine. Operacija je uobičajena. Dovedeni "settleri", bez ikakve veze sa imovinom protjeranih, već su čekali organizovano useljenje. U blizini kvarta Sheih Jarrah gdje se "legalna" otimačina dešavala, tutnjale su kolone cionista, doseljenika, slaveći provokativno "Ples zastave", dan glorifikacije Davidove zvijezde, kao i Dan Jeruzalema kojim se obilježava osvajanje palestinskog Istočnog Jeruzalema 1967. godine.

Svi sukobi ovi sukobi su potom ciljano i organizovano preseljeni na plato Al Aqse pred ključnu molitvu 28. noći Ramazana. Operacijom je dirigovao komesar jeruzalemske policije, tamo poznati ekstremista, Netanyahuov pulen, general Yaakov Shabtani. Krv je pala na velikom prostoru između Al Aqse i zlatne Kupole na stijeni, ali i unutar same džamije koja je za muslimane treće najsvetije mjestom u svijetu.

Ostalo je poznato. Hamas, najsnažnija islamistička i vladajuća partija u Gazi (proglašena terorističkom u svijetu) gdje je i nastala početkom prve intifade, palestinskog ustanka krajem osamdesetih, poslala je ultimatum policiji u Jeruzalemu da se u roku od 24 časa povuku sa platoa Al Aqse ili će raketirati Izrael. Dan kasnije, počelo je obostrano raketiranje. U jedanaest dana bombardovanja, takozvanim "raketama" iz Gaze, u Izraelu je ubijeno dvanaest stanovnika od kojih dvoje djece. Oštećeno je nekoliko zgrada. Činjenica je da do sada neupitno efikasni izraelski odbrambeni sistem "Iron Dom" nije zaustavio baš svaki projektil lansiran iz Gaze. Zanimljiva je zato lansirana konstatacija iz Jeruzalema, pokupljena u svijetu, da toliko hamasovih "raketa" nije čak dobacilo ni preko granice Gaze i da su zato one, znači, pobile "značajan broj" onih što se vode kao poginuli u Gazi!

U žestokom odgovoru na ove "hiljade raketa iz Gaze", izraelska avijacija razorila je još neutvrđeni broj stambenih kuća, javnih objekata, saobraćajnica, instalacija ali i "kilometre" hamasovih tunela, uz njihove brojne vojne objekte. Broj ubijenih stanovnika Gaze, objavljen neposredno nakon prekida vatre je 232, od kojih je 65 djece i 39 žena. Netanyahu je ponovio više puta kako je među njima 150 "terorista". Oni skloniji crnom humoru i u ovakvim prilikama sada kažu, da kada se tim teroristima pribroje oni koje su ubile granate iz Gaze, onda tamo nema izraelske krivice ni za jednu smrt ! Više od polovice su teroristi a ostali, posebno žene i djeca, žrtve Hamasa.

Priča o ovoj drami u Gazi, Jeruzalemu i još na nekoliko mjesta u Izraelu, prema iole neostrašćenoj analizi sa bilo koje strane – kavih je danas u svijetu malo – posebno i na našim prostorima na kojima smo sve već uspjeli preknjižiti na lokalni, jadni, mrzilački nacionalistički, vjerski i dodvornički mentalitet – kaže i slijedeće:
Upaljači za operaciju su bili Netanyahu, njegova beskrajna ambicija i nastojanje da se po svaku cijenu vrati na vlast sa koje je ponavljanim izborima skinut nedavno, nakon petnaest godina vladanja Izraelom sa mjesta premijera. Naravno da su ga podržali svi oni koji su se u tih petnaest godina tamo ustoličili kao njegovi igrači. Ukratko, mnogo je elemenata da se kaže da je uspio. Barem za sada. Njegovo "maslo" su i zbivanja u i oko Al Aqse, sukobi oko Damaskus kapije, deložacije u kvartu Sheikh Jarrah i sve drugo pobrojano. Ideja predsjednika Rivlina da mandat za formiranje nove vlade ponudi nekom drugom, mimo Netanyahua, ozbiljno je dovedena u pitanje. Time i kakav-takav zaokret u politici najekstremnijih vrhova u politici Izraela. I ne samo njih. Nije slučajan podatak iz ankete Newsweeka da je tri četvrtine Izraelaca protiv obustave bombardovanja Gaze. The Times of Jerusalem je još precizniji povodom istog pitanja stanovnicima Izraela: 72 posto su protiv, a 24 posto za obustavu vojne operacije. Uostalom, i Eli Cohen, ministar sigurnosti energično je odbijao pomisao na prekid bombardovanja Gaze "sve dok ne realizujemo naše ciljeve..."

Naravno, među nezaobilaznim igračima u saldu cijele priče je Hamas, očigledno i vojno i politički ojačao. Do sada se ni ove rakete, ma kakvog kapaciteta i dometa, nisu upotrebljavale. Neupitna im je i ambiciju da dobiju vlast i na budućim izborima u Palestini koje je Mohammed Abbas, Lider Fataha i PLO-a iz Ramallaha, centra"pregovaračke a ne militantne Palestine", nedavno prvo zakazao nakon petnaest godina, a onda odgodio. Razlog, "dok Izrael ne dozvoli Palestincima u Jeruzalemu da na izborima učestvuju". Hamas je ovo knjižio kao potez protiv njihove političke moći koja će im još više ojačati u "logoru Gaza" uz "cionistička raketiranja, ubiojanja i rušenja..." Nakon svega izvjesno je kako je Netanyahu veoma zadovoljan svim ovim što je učinjeno, a posebno odlukom Hamasa da, bez obira na motive i objerktivne rezultate, odigra kako je odigrao. Za njega povod sjajan. Jer, jad Gaze je još veći nego što je bio, neke sjene nade što su slutile odlaskom Netanyahua su se izgubile, svijet je zadovoljan što se više "ne puca" a nastavak priče o sve manjoj Palestiuni i sve većem Izraelu ide dalje.

Na svoj način groteskno je i obećanje zadovoljnog Bidena koji je ustvrdio da će pomoći humanitarno Gazi u dogovorima sa UN-om i drugim međunarodnim organizacijama "ali samo u saradnji sa legalnim palestinskim vlastima, a ne sa Hamasom..." Zanimljivo je pitanje kako će to izvesti u Gazi koju bezmalo u potpunosti kontroliše Hamas, a mimo njih tamo ništa ne može biti distribuisano. Jad i drama Gaze, nemoć politike, pregovora i ispraznost sada već ciničnih obećanja svijeta, dobili su samo još jednu potvrdu.

Iz ove perspektive, "pobjednici" najnovije drame tamo jesu ojačali Netanyahu i "njegovi", radikalizirano stanovništvo Izraela koje hoće nastavak, ma koliko se i tamo pojavili zajednički demonstranti u korist "palestinskih prava", potom evidentno ojačali a neporaženi Hamas i, naravno, kobajagi uspješna "međunarodna zajednica koja je zaustavila pucanje". Zapravo ponovo produžila rok trajanja u ponižavanju same sebe na slučaju "pravde za Palestinu i siguran Izrael".

Mnogi okolni igrači namirivali su ovdje svoje interese. Biden je uspio da spase obraz pred Izraelom ne dozvolivši ni sjenu osude Netanyahua kada ga je trebalo zaustaviti u ciničnim i efikasnim provokacijama i planu. Izjava sveobuhvatnog značenja da "Izrael ima pravo da se brani" pred Palestincima koji ga eto napadaju, već je ponovljena od mnogih poslušnika po svijetu. Ali i podsjetila na osamdesete kada je izjavljivao da su milijarde dolara investirane svake godine u Izrael "najbolja američka investicija..." Istovremeno, zaustavljanjem pucanja će se vjerovatno olakšati i povratak u nuklearni sporazum sa Iranom koji mu je strateški važniji od svega u Gazi jer, ako bilo šta spriječi taj potpis, niko neće imati pravo, pa ni on ni Izrael da se čude kad Iran, legalno, napravi atomsku bombu. Sreća je njihova, da se čovjek malo našali, što je Teheran mudro odšutio provokaciju Netanyahua (razlika u mentalitetu i političkom kalibru) pa čak smirio i Hezbullah čije bi rakete – da su odaslane na Izrael, bile mnogo efikasnije i dugoročno poučne.

Oni koji su gubitnici, veći i manji u cijeloj priči, odavno ne interesuju ni "pobjednike" ni svjetsku politiku. To su pogininuli, trajno osakaćeni i oni što su ostali bez ičega tamo, posebno nade u nastavak iole normalnijeg života. Ponovo je ismijana nada u samostalnu Palestinu kao državu pored Izraela sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. Svjetski interesi i na tome zasnovana politika na to već odavno odmahuju rukom, blago kaano. Zašto?

Pa zato što se sa nekadašbnjim elementarnim principima svjetske politike i međunarodnog prava – šprda kompletna svjetska realnost. Priča zato ide dalje, onako kako se kotrlja već decenijama. A povodom smisla svega ovoga što nije već odavno "palestinski problem", već prije izraelsko, u britanskom Guardianu, 15. septembra 2003. godine objavljene su rijeći Avrahama Burga, bivšeg glasnogovornika Kneseta i predsjednika Jevrejske agencije za Izrael: Pred Izraelcima je težak izbor, "jevrejski rasizam ili demokratija", ne možete imati oboje !

Pametnom dosta. Pitanje je samo, koliko je još u svijetu onih kojima je pamet u interesu.

 Izvor

Piše: Zlatko Dizdarević

Mi dobra radi kojih se izvana oružjem “demokratizuju” sistemi nemamo. Ipak postajemo polako svjesni da to što ovako živimo jeste cijena za šutnju i pristanak na legalizaciju zla. Spoznaja o tome se baš ne može potpuno uništiti, uprkos ogromnom naporu da takva operacija uspije. Domaće fakine, legitimirane i legalizirane, one sa maskama i one bez njih, frustrirani svijet ovdje već prepoznaje. Teško nam je dokučiti zašto ih u ime “legitimiteta” zla još uvijek brane i podržavaju izvana. Zato, ili ćemo shvatiti, a može se, gdje nas se to gura i kako se od tog raspada odbraniti. Ili će pranje mozga biti dovršeno na ciljani način, “legitimno”. Ostaje mala nada da takvi ipak nisu potrebni kao partneri ni u EU, ni slobodi i demokraciji. Ako jesu, onda ništa, slobodan im izbor. Samo bi morali znati da tada u igru upadaju drugi. Sutra i treći… Legalno. U otimačkoj politici praznog prostora nema.

Priča je povodom susreta sa dugogodišnjim poznanikom, zapadnim diplomatom, sada u nas. Sretali smo se po svijetu, pa i onom arapskom. Zna sve što je bitno o politikama “velikih” prema “malima” ovdje i tamo. Lako smo se složili da je zlo, “ko je” to zlo i zašto je ovdje u nas. Akteri razaranja su domaći ali uz vanjske podrške, razne. Jasno je i da se smisao priče sveo na proizvodnju što više razdora, mržnje, ciljanih opstrukcija države i institucija, pogurivanje animoziteta do slutnji na završni sukob. Saldo su brojeni statistički pokazatelji o svemu čime se mjeri na jednoj strani dobro i uspjeh, zadovoljstvo i prosperitet, a na drugoj propadanje, nazadovanje i svekoliki jad. Riječ je o trendovima, statistike se rijetko bave izuzecima. Cifara o skorojevićkim elitama i njihovom nezajažljivošću nema ali oči ne varaju.

U razgovoru smo se složili da na listi uzroka ovdašnje muke ima puno već dobro poznatog. Od Dejtonskog sporazuma smišljenog da se zaustavi rat tako što niko neće biti pobjednik i, posebno, niko neće biti poraženi. Mali ne smiju trijumfovati a veliki ne smiju gubiti, teške su posljedice za “geostrategiju”. I zato smo se planski odmicali od multi-kulti projekta države i društva uporno se primičući profiterski vjersko-nacionalističkoj identifikaciji. Bio je to uslov za dominacije u rasturenoj državi, za poražavanje institucionalizma i vladavine prava, za legalizaciju korupcije, ponižavanje pameti, socijalne pravde i humanosti.

Došli smo i do logičnog finala teme, uz podosta razumijevanja u četiri oka: Kako izaći iz svega, pod pretpostavkom da se iz ovoga uopšte želi izaći. Pita sagovornik, ipak malo i iznenađen, zašto kažem to “ako se želi…”. Velim, zato jer su oni, međunarodna zajednica, najmanje na dva načina ovdje doveli u sumnju iskrenost ponavljanje volje za rješavanje bh. muke. Nije bio baš iznenađen činjenicom da ova sumnja u nas postoji. Ipak, pitao je kako su to “oni” doveli do toga?

Prvo, kažem, očiglednim opredjeljenjem njihove diplomatske većine, da je očuvanje “mira” i postojećeg stanja, onog da se “ne puca”, u današnjim prilikama za Brisel dovoljan dokaz njihovog uspjeha u BiH. Pa i preporuka za nastavak mnogih karijera po svijetu.

Drugo je u upornom ponavljanju naputka – evo nedavno i od američkog državnog sekretara Blinkena – da će “vaše vođstvo biti ključno za procese ozdravljenja…” i da su “lideri u BiH ti koji će morati raditi na reformama”. Pa se “raduje saradnji sa vlastima Bosne i Hercegovine!”.

Tu se dolazi do suštine priče. Zna diplomata sa Zapada u prijateljskom razgovoru u četiri oka, koliko je istinita ta konstatacija o “status quo” mirovnoj filozofiji kod mnogih što ugodno službuju u BiH. Pogotovo jer još od Daytona mi nismo za njih nikakva važna tema a kamo li prioritet. Bar dok se ne riješi Kosovo. Ma koliko ne znali ni kada ni kako će se složiti interesi najvažnijih u toj priči.

Razgovor je postao neobičniji prelaskom na drugu “tačku” iz dijagnoza njihovog ponašanja – onu o dirljivom uvjerenju velike većine stranaca da će njihovi glavni partneri u popravljanju BiH biti oni isti “lideri” čiji je projekat već godinama izluđivanje BiH. A za njih je samo ostanak na vlasti uslov biti ili ne biti jer se moraju zaštitili ogromni kriminalni interesi.

Uz razumijevanje za ozbiljno neozbiljnu tezu o rušiteljima kao dobrohotnim graditeljima srušenog, sagovornik dolazi do teze da oni, neupitno demokrate, ne mogu protiv sebe i onoga što ih “demokracija” uči: Mora se raditi sa “liderima” jer su oni legalni i legitimni predstavnici naroda koji ih je izabrao na demokratskim izborima! Šta to znači u slučaju Bosne i Hercegovine, konkretno? Pa eto, sa njima se mora ići do kraja, pritiskivati ih, ubjeđivati, nadmudrivati, maziti i paziti sve do izbora. Do tada su legitimni i neupitni, a onda eto glasača 2022. pa neka ih, možda, mijenjaju…!

Ovdje je priča morala da pređe na drugi teren, za mnoge možda i karikaturalan i rijetko pominjan jer nije baš ni relevantan za “demokrate” po svijetu. One koji se zaklinju u legalitet i legitimitet uz sve drugo što se teorijski time podrazumijeva, a praktično realizuje oružjem. Toga u udžbenicima uglavnom nema. Njihova “demokracija” tamo nikada ne brani zlo, samo ljudsku sreću.

Sjećamo li se, recimo, predsjednika mnogih država, legalno izabranih na izborima čiju su “ispravnost” potvrđivali čak i mnogi međunarodni posmatrači – a potom su “skidani” brutalno sa vlasti u ime raznih “proljeća” uvezenih izvana, na vanjskim interesima, u ime odbrane “ljudskih prava i sloboda” što se potom naftovodima i plinovodima trpaju u džepove organizatora pravdoljubivosti. Ali zašto u demokratskom svijetu, prevashodno u zapadnim vrhovima, ne vide da i BiH postaje, polako a izvjesno, zemlja u kojoj se već na očigledan a zločinački i drsko koruptivan način krše mnoga najelementarnija ljudska prava. Od prava na rad, golu egzistenciju, zdravlje, slobode i ljudska prava, do prava na život od kojeg “lideri” evo prave i biznis. I da promjenu tog jada ne treba zaustavljati. Pa makar i na sličan način na koji se interesno ruše i mijenjaju mnoge druge oligarhije po svijetu.

Ovdje se u nas već šprdaju i sa mandatima, legalitetom i legitimitetom izbornih rezultata, vazda više ili manje upitnim. A “demokratski” parlamenti ne dozvoljavaju, recimo, uvođenje elektronike u praćenje izbornih procesa. Kako to da se širom svijeta organizuju, finansiraju, pomažu, treniraju pa i naoružavaju opozicije koje treba da zamijene “nepodobne i nedemokratske lidere”, a ovi ovdje slične krvne grupe štićeni i glavni partneri u izgradnji demokracije. Odgovor je bizarno jednostavan. Rušenje legitimnih tamo je interes da bi im se mogla poklopiti i oteti prirodna blaga. Interes odbrane tzv. legitimnih ovdje jeste očajni status quo u kojem se ne puca, iz raznih drugih “geostrateških” interesa. Dok se karte ne poslože na velikoj sceni.

Međunarodni “poredak” se danas crta prema interesima velikih korporacija i biznisa, a ne prema ljudskim idealima i principima na kojima se svijet uzdizao nakon rata kojim je onda pobijeđen fašizam. “Legitimni” zato moraju biti mali, poslušni i sačuvani, ili rušeni “legalno” ako takvi nisu.

Mi dobra radi kojih se izvana oružjem “demokratizuju” sistemi nemamo. Ipak postajemo polako svjesni da to što ovako živimo jeste cijena za šutnju i pristanak na legalizaciju zla. Spoznaja o tome se baš ne može potpuno uništiti, uprkos ogromnom naporu da takva operacija uspije. Domaće fakine, legitimirane i legalizirane, one sa maskama i one bez njih, frustrirani svijet ovdje već prepoznaje. Teško nam je dokučiti zašto ih u ime “legitimiteta” zla još uvijek brane i podržavaju izvana. Zato, ili ćemo shvatiti, a može se, gdje nas se to gura i kako se od tog raspada odbraniti. Ili će pranje mozga biti dovršeno na ciljani način, “legitimno”. Ostaje mala nada da takvi ipak nisu potrebni kao partneri ni u EU, ni slobodi i demokraciji. Ako jesu, onda ništa, slobodan im izbor. Samo bi morali znati da tada u igru upadaju drugi. Sutra i treći… Legalno. U otimačkoj politici praznog prostora nema.

(tacno.net)

'Normalizacija' diplomatskih odnosa između nekoliko arapskih zemalja i Izraela krajem 2020. godine opisana je kao "historijska". Četiri stručnjaka za History Today razmatraju hoće li to dovesti do dugoročnih promjena
N.H. 

Avi Shlaim, emeritus profesor međunarodnih odnosa na Umiverzitetu Oxford i autor knjige Željezni zid: Izrael i arapski svijet (Penguin, 2014)

U drugoj polovini 2020. četiri arapske države potpisale su takozvani Abrahamov sporazum, normalizirajući veze s Izraelom: Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Sudan i Maroko. Samo su Egipat i Jordan prethodno sklopili mirovne sporazume s Izraelom. Je li ovo bila kritična masa, historijska prekretnica u arapsko-izraelskim odnosima?

Po mom mišljenju Abrahamov sporazum ne zaslužuje veliki epitet "historijskog", jer ne dotiču osnovni uzrok arapsko-izraelskog sukoba. Palestinski problem srž je ovog sukoba i centralno je pitanje arapske politike od 1945. Donedavno je u arapskom svijetu vladao široki konsenzus u korist nezavisne palestinske države uz Izrael kao cijenu mira s jevrejskom državom.

Ovaj je konsenzus najautoritativniji izraz pronašao u Arapskoj mirovnoj inicijativi, rezoluciji koja je jednoglasno usvojena na konferenciji na vrhu Arapske lige u Bejrutu 2002. API je ponudio Izraelu mir i normalizaciju sa svih 22 člana Arapske lige kao nagradu za odustajanje okupirane arapske zemlje i pristali na nezavisnu palestinsku državu na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze s glavnim gradom u istočnom Jeruzalemu. Izrael je odbio ponudu i nastavlja je odbijati.

Za sva četiri Abrahamova sporazuma zajedničko je to što oni predstavljaju mir pod izraelskim uslovima; drugim riječima, mir za mir, a ne zemlja za mir. Izrael nije morao platiti nikakvu cijenu za normalizaciju. Palestinci na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze i dalje su pod najbrutalnijom i najdužom vojnom okupacijom modernog doba. Nije iznenađujuće što su Palestinci Abrahamove sporazume proglasili nožem u leđa.

Predsjednik Trump nagovorio je autoritarne vladare četiriju arapskih država da priznaju Izrael obećanjima o američkom oružju, obuzdavanju Irana, uklanjanju Sudana s popisa država koje sponzoriraju terorizam i priznanju marokanskog suvereniteta nad Zapadnom Saharom. Ali Sporazum je naišao na snažno protivljenje javnosti u četiri zemlje i u ostatku arapskog svijeta. Oni predstavljaju pragmatičan pomak u politici arapskih despota, a ne istinsku prekretnicu u arapsko-izraelskim odnosima.

Fawaz Gerges, profesor međunarodnih odnosa na London School of Economics i autor knjige Making the Arab World (Princeton, 2018)

Postupci u politici često proizvode suprotno od namjeravanih posljedica. Takozvani "dogovor stoljeća" Donalda Trumpa označava historijsku prekretnicu u odnosima Izraela i Palestine, iako ne na način na koji su Trump i Benjamin Netanyahu namjeravali. Trumpova odluka da jednostrano i ilegalno pokloni preostali dio historijske Palestine Izraelu ne samo da je uništila okvir za rješenje dviju država, već je rješenje o jednoj državi ili dvodržavnoj državi s državljanstvom i jednakim pravima za obje zajednice učinila stvarnost. Iako je izraelski strateški cilj uništiti samu ideju o nezavisnoj palestinskoj državi, Trump i Netanyahuovi postupci u konačnici će donijeti dvonacionalnu (izraelsko-arapsku) demokratsku državu: konačnu osvetu historije.

Što se tiče normalizacije službenih arapsko-izraelskih odnosa - otkrivenih na veliku medijsku pompu posljednjih dana Trumpove administracije - to je jednostavno geostrateško partnerstvo između nesigurnih autoritarnih arapskih vladara i ekspanzionističkog Izraela. Arapski autokrati sada Iran i narodnu opoziciju kod kuće smatraju većom prijetnjom od Izraela i stoga su spremni napustiti Palestince pred oltarom njihovog strateškog saveza s Tel Avivom.

No, daleko od prekretnice, ovo izraelsko-arapsko partnerstvo odozgo prema dolje previđa temeljno pitanje palestinskih prava i mjesta Izraela u regiji. Palestina još uvijek duboko odjekuje u arapskoj narodnoj mašti, koja Izrael smatra egzistencijalnom prijetnjom. Istraživanja i proučavanja arapskog i muslimanskog javnog mnijenja prema Izraelu naglo su u suprotnosti s propagandnim narativom kojim su se bavili arapski vladari i desničarski političari u Izraelu i SAD-u.

Da bi se Izrael u potpunosti integrirao u Arabiju i živio u trajnom miru, mora okončati okupaciju palestinskih i arapskih zemalja i priznati legitimna prava svojih susjeda. Ovaj historijski trenutak pruža Izraelu snažan izbor - pomoći u razvoju istinskog mira u regiji i biti dobar susjed, ili nastaviti kao kolonijalna tvrđava, što nažalost znači živjeti u vječnom ratnom stanju.

Ilan Pappé, profesor historije na Univerzitetu Exeter i direktor Evropskog centra za palestinske studije

Abrahamovi sporazumi nisu prekretnica u historiji arapsko-izraelskog sukoba. Čak i prije stvaranja države Izrael postojao je jaz između načina na koji su arapska društva gledala na solidarnost s palestinskom borbom i načina na koji su njihove vlade djelovale na terenu. To je bilo posebno očito 1948. godine, kada je javno mnijenje natjeralo nevoljke arapske vlade da se vojno miješaju u Palestinu.

Neko vrijeme razlika između javnog mnijenja i službenog djelovanja nije bila nasušna. Popularnost palestinskog nacionalnog pokreta s jedne strane i izraelska želja za stvaranjem nearapskog saveza na Bliskom istoku (s Iranom i Turskom) s druge strane doveli su do politika prema Palestini koje je široko podržavalo lokalno javno mnijenje. Ipak, slabljenje sovjetske prisutnosti u regiji i relativni egipatski uspjeh u oktobarskom ratu 1973. gurnuli su Egipat izvan ciklusa direktnog sukoba s Izraelom, a na štetu Palestinaca. To je bila prethodnica procesa koji se nastavlja i danas i koji je naveo neke arapske režime da normaliziraju svoj odnos s Izraelom, zanemarujući kontinuiranu i duboku predanost Palestini među svojim društvima.

Američka hegemonija nakon završetka hladnog rata značila je da opstanak podosta režima ovisi o dobrim vezama sa SAD-om. Mnogi arapski čelnici bili su uvjereni da put do Washingtona prolazi kroz Jeruzalem. Čak je i Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) na neki način prihvatila tu logiku kad je pristala na sporazum iz Osla. To je također motiv za Abrahamove sporazume.

Arapsko proljeće pokazalo je da bi demokratizacija u arapskom svijetu, između ostalog, značila zahtjev za posvećenijom politikom prema Palestincima. Nepopularnost nedavnih normalizacijskih politika mogla bi dovesti do daljnje destabilizacije u budućnosti. Još važnije, to ima vrlo malo veze sa stvarnim problemom u Izraelu i Palestini. Izrael kontrolira cijelu historijsku Palestinu, a polovina tamošnjeg stanovništva su Palestinci koji žive pod matricom izraelske vladavine koja negira njihova osnovna ljudska i građanska prava. Sve dok se takva situacija nastavlja, nijedan sporazum neće spriječiti daljnji sukob i krvoproliće u zemlji Abrahamovoj.

James Rodgers, dopisnik BBC-a iz Gaze (2002-04) i autor naslova iz Svete zemlje: izvještavanje o izraelsko-palestinskom sukobu (Palgrave Macmillan, 2015)

Ne, ali to je važan trenutak. Nakon godina kada se Izrael (barem) u arapskom svijetu tretira kao neprijatelj, kao premijer ima "mir s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, mir s Bahreinom, mir sa Sudanom, a sada mir s Marokom", Benjamin Netanyahu, izrazio je to kad se 21. decembru 2020. u Jeruzalemu susreo sa savjetnikom predsjednika Trumpa, Jaredom Kushnerom. Prošlo je 26 godina otkako je Izrael potpisao mirovni ugovor s Jordanom i više od četiri desetljeća otkako je sklopio mir s Egiptom.

Razlozi zbog kojih ovo nije historijska prekretnica ukorijenjeni su u još dva udaljena datuma: 1948. i 1967. Prvi je osnovao Državu Izrael, a drugi je početak izraelske vojne okupacije Zapadne obale i Gaze. Oboje se u palestinskoj historiji pamte kao vremena kada su Palestinci pretrpjeli veliku nepravdu - nepravde koje tek trebaju biti ispravljene i kojima se sporazumi ne rješavaju. Iako se u tekstu Sporazuma između Izraela i Bahreina spominje 'nastavak napora za postizanje pravednog, sveobuhvatnog i trajnog rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba', Palestinci u njima malo vide. Da bi istaknuli svoje mišljenje, privremeno su povukli svoje ambasadore iz Bahreina i UAE.

Abrahamski sporazum tako su imenovali njihovi američki sponzori zbog njihove želje da ‘unaprijede kulturu mira među tri abrahamske religije’. Ovdje se sporazumi dotiču ključnog elementa izraelsko-palestinskog sukoba bez nuđenja rješenja. U intervjuu za moju knjigu "Naslovi iz Svete zemlje" iz 2015. godine, bivši američki ambasador u Izraelu, Daniel Kurtzer, rekao je da se "diplomatija do sada pokazala nesposobnom shvatiti što učiniti s religijom" - ključnim faktorom u sukobu. Ovi će se sporazumi vjerojatno pamtiti kao značajni za širu regiju u smislu da su bili dio Trumpove uvjerljivo pro-izraelske vanjske politike i zbog mogućnosti koje nude za izgradnju diplomatskih saveza protiv Irana. Oni nisu historisjka prekretnica u arapsko-izraelskim odnosima jer se direktno ne bave izraelsko-palestinskim sukobom.

(stav.ba)