Prvi pisac koji je upotrijebio riječ terorizam je francuski benediktanac iz XIV stoljeća Bercharius.On je to učinio u prijevodu Historije Rima ,autora Livia Tita, na francuski jezik.Za vrijeme jakobinske diktature u francuskoj buržoaskoj revoluciji (1789-1794),terorizam je bio usko povezan sa idealima demokratije (masovno su ubijani „državni neprijatelji“).

Teroristički režim je bio organizirano sredstvo u borbi za stvaranje novog društva.Za Robespierra teror je bio pravda.No i on je na vlastitoj koži osjetio tu pravdu (giljotinu).Od tada terorizam postaje pojam koji je povezan s kriminalnim radnjama.
Prva međunarodna osuda terorizma izvršena je u Ligi naroda koja je 1937. godine dobila na ratifikaciju „Ženevsku konvenciju za suzbijanje i zaštitu od terorizma.“Ovu konvenciju je na kraju ratifikovala samo Indija.

Na Generalnoj skupštini Interpola u Kyotu 1967. godine.kao i 1968. godine u Teheranu,odlučeno je da Interpol preuzme gonjenje u svih slučajeva težih terorističkih akata,a posebno kada je u pitanju otmica aviona.
Generalna skupština UN-a je 09.12.1985. godine jednoglasno prihvatila rezoluciju kojom se svi akti terorizma osuđuju kao kriminal.Katoličke i muslimanske vjerske vođe poručile su 07.08.2008. godine iz Vatikana da će se zajedno boriti protiv nasilja i terorizma,posebno kada su počinjeni u ime Boga.

Termine terorizam i radikalizam smo čuli nebrojeno puta ,pogotovo nakon 11. septembra.Najviše se govori o tzv.islamskom terorizmu i radikalizmu,ali bi trebali biti objektivni i sagledati i ostale radikalne i terorističke pokrete ,koji svoje pripadnike imaju i u drugim vjerama i državama.Tendenciozno je i nekorektno terorizam vezati za bilo koju religiju,jer religije ne zagovaraju mržnju i nasilje.Oni propagandisti koji to čine,posebno prema Islamu,proizvode islamofobiju jer,pri tome,namjerno zanemaruju činjenicu da terorista ima i među kršćanima,militantnim židovima,itd.

Pri tome,posebno treba obratiti pažnju na radikalne i terorističke pokrete koji djeluju na području SAD-a,a čiji je osnovni cilj svrgavanje savezne vlasti.Poznat je slučaj Tomothy McVeigha,bombaša iz Oklahome,koji je sa 7 t eksploziva usmrtio 168 osoba koje su radile i boravile u zgradi Savezne vlasti.On je jedan od najekstremnijih slučajeva militarista koji se ne slažu sa radom saveznih institucija i multietničkim društvenim uređenjem.Pozadina podmetanja bombe u federalnu zgradu u Oklahoma City-u 19.04.1995. godine je navodna bitka za spas kršćanstva,jer su ovaj teroristički akt izvršila lica povezana sa paravojskama Pokreta za kršćanski identitet (Christian Identity Movement).Prvoosumnjičeni za podmetanje bombi Tomothy McVeigh prethodno je proučio knjigu Williama Piercea Turnerovi dnevnici koja sadrži priču o etno-religijskoj zavjeri protiv arijevskih kršćana,rat paravojski za spas njihovog kršćanskog identiteta,podmetanje bombi u federalne zgrade i vješanje žena koje krše čistotu vlastite rase udajom za Jevreje ili crnce.

Također,još jedan od poznatih slučajeva je „Waco slučaj“,koji se dogodio 1993. godine.Radi se o radikalnim vjernicima koji su pripadali jednoj protestantskoj sekti (Branch Davidian Seventh Day Adventists),koje je predvodio David Koresh.Tragični bilans njihove opsade od strane FBI,koja je trajala 51 dan su 74 poginula,od čega 20-oro djece.Vjerski radikalizam je ove ljude odveo u smrt,iako se može reći da je i FBI u ovom slučaju počinio određene greške .

Na evropskom tlu ,kao primjer možemo posmatrati terorističku organizaciju ETA,koja se bori za nezavisnost Baskije od Španije.Brojni su njihovi napadi na civilne ciljeve,koji su za posljedicu imali mnogobrojne mrtve i povrijeđene.Sigurno je da je vrlo teško zaustaviti ovakve pokrete,pogotovo ako su oni prihvaćeni od određenog broja građana.

Narodna skupština Republike Srbije je 2004. godine izglasala zakon kojim je izjednačila prava pripadnika četničkih i partizanskih jedinica.Srpska liberalna stranka,nekoliko udruženja i pojedinaca,među kojima i unuk Dragoljuba Draže Mihajlovića,pokrenuli su proceduru za poništenje presude iz 1946. godine,na osnovu koje je četnički vođa osuđen na smrt i strijeljan.Viši sud Srbije u Beogradu je 23.03.2012. godine donio odluku da se razmatranje tog predmeta odgađa za drugi termin-poslije općih izbora.

Kada govorimo o BiH i o radikalnim i terorističkim pojavama,nažalost,moramo konstatovati da je BiH izuzetak u pogledu zakonske regulative,jer je u ovoj državi dozvoljeno negiranje holokausta i genocida,dozvoljen je rad pokreta i organizacija koja baštine fašističku i zločinačku tradiciju i koje otvoreno pozivaju svoje članove na rasnu i etničku mržnju,npr. Ravnogorski četnički pokret.Porast radikalizma u BiH se i mogao očekivati,jer nije došlo do istinskog odustajanja od ratnih politika,ali ni do pravovremenog privođenja pravdi i kažnjavanju velikog broja ratnih zločinaca.

Oni se i danas,pogotovo u srpskom narodu,smatraju ratnim herojima baš zbog toga što i dalje žive pod svojevrsnom ratnom presijom i ubjeđenjima da se u BiH nije dogodio genocid nad Bošnjacima.Puno je onih koji su doveli do takvog stanja ,ali je jedan od osnovnih problema što međunarodna zajednica za faktore u pregovorima o budućnosti BiH za sagovornike uzima one koji su tokom rata i poslije bili na usluzi osuđenim i neosuđenim ratnim zločincima,onima koji su bili članovi raznoraznih tijela u raznim paradržavnim tvorevinama.

Radikalizam i ektremizam su jedna od velikih prijetnji miru i sigurnosti u svijetu.Ozbiljan pristup rješavanju ovog problema zahtijeva sagledavanje svih slučajeva,gdje god se oni dogodili.To se odnosi i na dogoađaj u Sloveniji (Maribor),članici EU ,kada je,početkom 2012. godine,na utakmici između rukometnih klubova iz Gračanice i Maribora,grupa ekstremnih i radikalnih mladića uzvikivala:“Nož,žica,Srebrenica.“

Terorizam-realnost sadašnjice
Svijest o postojanju terorizma danas nikome nije novina,onome ko bar malo prati zbivanja u svijetu.Gotovo da nema dana bez vijesti o nekoj terorističkoj akciji.Fenomen terorizma danas,tako pristuan,oduvijek je bio tijesno povezan sa pojmom sile koja je,opet,neraskidivo povezana sa politikom,pa se može reći da je terorizam star koliko i politika.Treba istaknuti da je bavljenje tom retrogradnom društvenom pojavom veoma složeno,prije svega,zbog niza oblika u koja se savremeni terorizam ispoljava.

Terorizam je višeslojna pojava koja,ako se želi sagledati u cjelini,podrazumijeva interdisciplinarni pristup i uporedno istraživanjeiz više oblasti.Uzroci otežanosti bavljenja tom pojavom su u tome što postoji čitav niz različitih subjektivnih i objektivnih činilaca koji usporavaju rješavanje složene problematike terorizma.

Najčešći objektivni činioci su društveni odnosi i sukobi interesa,te nepotpuno pravno regulisanje te pojave,dok subjektivni činioci proizlaze iz politički motiviranog ponašanja država na međunarodnom planu koje često,zarad vlastitih interesa,izbjegavaju i krše međunarodne obaveze čije sprovođenje treba doprinijeti suzbijanju terorizma.No,uprkos svim tim problemima,jedno je sigurno-avet terorizma kruži svijetom.Danas je on internacionalizovaniji,specijalizovaniji i krvaviji nego ikada ranije.

Preuzeto iz knjige Međunarodni odnosi

Izvor

Prepričavati na početku nastupajuće godine šta nam se to desilo lani i koja će od  bezbrojnih opcija za buduća dešavanja u Bosni i Hercegovini pobijediti – u ovom času čini se besmislenim. Svako ima svoju priču, mi puta tri (najmanje), plus stranci. I većina u skladu sa ciljanim i upornim, prvo zakulisnim a potom i sasvim objelodanjenim projektima stvaranja mentalnog i političkog haosa – u ime pravde, naravno – u društvu čije je rasturanje od početka nakon minulog rata bilo mnogim profiterima  dominantni cilj.

Evo, pobijedio je poraz pameti, logike, mudrosti, razumnog tumačenja realnosti, aktuelnih i istorijskih činjenica na ovim prostorima. Toj pobjedi interesa manjinskih profitera protiv većinskih gubitnika, kapitalni doprinos zarad vlastitih matematika dala je i takozvana međunarodna zajednica. Već tradicionalno, ne prihvatajući i činjenicu da puno toga ovdje – ne shvataju. Naravno, to ne žele da čuju i zalud im je govoriti.

Lažni happy – izvještaji

Notorne istine u ovoj priči već su kazane bezbroj puta na razne načine. I naravno, prečesto opovrgavane u skladu sa realnošću u kojoj pamet, znanje i logika nemaju bezmalo nikakvu šansu spram golog, jednostranog, profiterskog i kriminalnog interesa odabranih pojedinaca zavidno podržanih od “naroda”. Najčešće unaprijed režirane utakmice igraju se u taktici napada dva protiv jedan. Pokretačka snaga igre na pobjedu je organizovano proizvedeni nacionalizam, onda strah pa obračun. Tereni tih obračuna su vjera, istorija, obrazovanje, kultura…Obavezni alati su falsifikovanje činjenica, negiranje istina, napadi na duhovnost i dignitet. Smisao medija odavno nije proizvodnja informacija već manipulisanje njima u dugom i upornom procesu pranja uma. Na tom tragu teror nad ličnim i kolektivnim slobodama kao epidemija prelio se i u sferu medicine…

U javnom prostoru svekolika dekadencija ovladava a duhovnost blijedi. Za koju godinu osnovci više neće poznavati školske učionice, dvorišta i igrališta, utapajući slobodu spoznaja svijeta i izazova u odrastanju, drugarstvo i razna čudesa ranog djetinjstva  – u dirigovani svijet digitalno poništenog sentimenta.

Ove se slutnje hrane svakodnevnicom i potvrđuju ubrzano. Ne tek u teorijama već u svakodnevnoj realnosti što nam se vraća kao bumerang spram očekivanja “kapitalnih promjena” kojima trguju profiterska politička obećanja.

Gorčina temeljnih poraza u svakodnevnom životu ovih je dana dodatna u brutalno lažnim happy-izvještajima političara po kojima razni grafikoni ekonomskih i inih pobjeda idu nezaustavljivo uvis, rezultati radnih uspjeha su “neupitni” a samo slučajni neuspjesi, objektivni naravno, biće poraženi evo koliko sutra! Ko ne vjeruje, neprijatelj je ! Duhovne i političke slobode toliko su ovladale srcem i dušom da se eto sada može javno zahtijevati i ukidanje svega različitog, a nekada ujediniteljskog u odnosima uzajamnog respekta. Tako je sa vjerskim i nacionalnim simbolima, praznicima i poštivanjem eto sada prijeteći drugačijeg, tuđeg, a do juče uvažavanog. Poput Nove godine, okićene jelke, Deda Mraza…

Igre čuvara prijestolja na domaćem terenu, uz upornu pomoć i političara i medija iz komšiluka/susjedstva postaju farsične i opasne. Šovinizam pretvoren u patriotizam, odbrana pljačke u mudrost a satiranje države u zaštitu nacije bili bi zabavni kada bi im se vidio kraj. Naprotiv, u političko – zanatskom uklapanju u privatne benefite iz razorenog državnog sistema i društva, prosuta je iluzija da se stvari mogu promijeniti jedino kuknjavom  onima izvana. Sluteći da oni to neće. Vremena političkog digniteta i znanja kada su ljudi o sebi na ovim prostorima odlučivali sami, na način kojemu e divio veliki dio svijeta, ionako su prošla.

Ključni domaći profiteri ovogodišnje pobjede poraza znali su da je čekanje na strance za njih dobitna kombinacija, kobajagi se protiveći tome. Velikima je u poslovima sa malima status quo uvijek dobitna kombinacija dok lokalni gubitnici, preparirani na savijanje kičme, vjeruju u ljubav izvana. A odatle samo uzvišeni pozivi na demokraciju, pregovore “lidera”, njihov “legalitet i legitimitet”. Koji kaže: “Oni koje ste izabrali legitimni su predstavnici u vlasti.” I dodatno za ostrašćene do egzaltiranosti – “oni su nam partneri, kao predstavnici tri naroda” !

Apsurda u mjesecima naivnog čekanja na pomoć izvana ima puno: Isti “lideri” koji su Bosnu i Hercegovinu iz raznih, čak i različitih motiva de facto zajedno rušili i ruše, treba sada da je i popravljaju. Legitimno ! Sva obećanja koja se suprotstavljaju ovoj perverziji, polako se pretaču u status quo. Tome se “lideri” različito prilagođavaju uz neupitne grčevite pokušaje da opstanu tamo gdje su. Dodik, do šprdnje je uznesen u saznanju da je lokalni baja u velikoj interesnoj pat poziciji (za sada) Zapada i Istoka na tzv. Zapadnom Balkanu. Imaju prečih poslova u svijetu. Dokle im ovo paše, vidjet će se. Čovićev politički “naivni” fakinluk je podjednak, samo karikaturalno “europsko-akademski” u načinu na koji čisti ispred i iza sebe sve što je na putu prvo njemu, pa stranci, pa vodećoj oligarhiji u Zagrebu. Uostalom ovi posljednji se hrane na izborima u kući presudnim brojem glasova BiH-HDZ “konstitutivnih” Hrvata. Do kada? Dok treba. U punom suglasju i sa Dodom i njihovim zajedničkim interesom spram sutrašnje BiH.

Izetbegović je, vele, u najsloženijoj situaciji kao “predstavnik Bošnjaka” (ili “muslimana” kako sad uporno insistira Dodik, dok i sa ovog naziva ne eskalira do “mudžahedina”). Razapet je između očevih sjena za BiH razorne filozofije “Muslimanske braće”, potom katastrofalne ekonomske situacije u kući, te sumnjivih i jadnih dometa političke i pregovaračke igre koju vjeruje da uspješno vodi. Uz sve, strah mu se uvukao i u vlastitu avliju a razlozi su mnogi, politički i ini, što za tanjušni kalibar u žestokom političkom ratu nije nimalo dobro.

Svoj trojici nad glavom lebdi rastući pad entuzijazma vlastitih birača koji sve logičnije prepoznaju da im za njihovu dramu nisu baš prevashodno krivi samo oni drugi “konstitutivni” u BiH. Sve je  jasnija spoznaja u narodu na sve tri strane da su im krivci za životni jad prije svega njihovi “lideri” sa okruženjem, a ne oni drugi na čiji se kont, uz uporni dodatak mržnje i straha knjiži sav jad.

Juriš u nove poraze

Istina je, dakle, porazna nakon oproštaja sa minulom godinom.  Unutrašnja optuživanja na crvenoj liniji do mržnje i ekscesa uporno bujaju pumpana nacionalizmom i mržnjom dobro i planski uigranim. Stranci, kobajagi mirotvorci, još mamuraju po svojim prestonicama nakon prazničkih radosti. A po povratku je nastavak operacije – ništa promjene od nas, do vas je.

Hoće li ovako moći dugo ? Teško. Ne samo zato što svi skupa koji “lideruju” istinski ne žele ozbiljnu promjenu jer bi ona odnijela i njih. Već zato što su očigledne pobjede temeljnih poraza u funkcionisanju Bosne i Hercegovine tolike, da i iole ozbiljniji incident čak i bez većeg povoda može da se otme  stvorenim navikama i pogrešnoj logici da su nacionalizmi, mržnje, uzajamni talovi jednih protiv drugih uz konačno sigurnu pomoć stranaca kad zagusti – uobičajeni. I da će proći. Da psi laju a karavane prolaze.

Sa istim ljudima i njihovim  politikama odbrane države  uknjižene na vlastite račune, sa nastavkom korupcije uz isto pravosuđe, iste OSA-e, SIPA-e, agencije i savjete, parlamente, komitete i medije, iste trajne odlaske iz zemlje i preostalo izborno tijelo, ostaje samo – Juriš  u nove poraze…

Stara istina kaže, na porazima se uči. Tačno je ali, do učenika je, prije svega.  Pobjede poraza povod su mnogima za slavlje. Ali i mnogima da se probude.

Izvor

Kada se pojednostavljeno, tragom elementarne logike, razgrne situacija u kojoj se danas nalazi Bosna i Hercegovina, u igri ostaju tri presudna faktora i za razumijevanje razloga za evidentnu državnu i društvenu dramu, i za promišljanja kako iz te drame izaći.

Prvi su obični, udžbenički oslikani kao istorijski dobrohotni građani Bosne i Hercegovine svih korijena, uvjerenja i pripadnosti. Oni što bi da žive u koliko-toliko normalnoj državi koja sve, bez obzira na razlike, individualne i kolektivne, priznaje i uvažava. 

Drugi su oni što iz raznih razloga igraju ili tuđe ili samo svoje interesne igre protiv svoje države. Važno je iz tih igara samu državu strpati u svoj džep, koliko se može. Vazda u ime “istorije”, “nepravde”, “razlika” i “sistema” u kojem su, eto, uvijek nejednakopravni spram onoga koliki su im interesi…

Treći su oni koje nazivamo “međunarodnom zajednicom”, stranci samodovedeni na domaćoj potkapacitiranosti da se samouredimo. Na takvoj patronaži se, naravno, štimaju “balansirano” njihovi interesi. Pa ko koga interesno u tom balansu. Lokalna neznanja, iluzije i uvjerenja o “međunarodnoj zajednici” kao spasitelju, onima iz prve grupe su pokretač samoubilačkih iluzija.

Kolektivna igra ničega
O prvima i drugima skoro pa više nema smisla ovdje razgovarati. Prvi ne pokazuju ni minimum snage i pameti da vlastito preživljavanje uzmu u svoje ruke. Trećima se tako ostavlja prostor za njihove interesne igre. U tome im je potreban mir na terenu, izbalansirani, kako najviše vole kazati. Šutnja i nesposobnost prvih, interes trećih, profit je drugih. Važna im je kolektivna igra ničega, nisu važni žrtvovani pojedinci.

Konačno, takozvana međunarodna zajednica već odavno nije “zajednica” već konglomerat potpuno različitih interesa i planova, preslagivanih (ne)prijateljstava, podmetanih uz osmijeh, kupljenih utakmica i plaćenih sudija…Ta preslagivanja svjetskih interesnih saveza, (geo)strategija i blokova ilustrovao je nedavno aktuelni šef diplomacije EU Josep Borrell na slijedeći način: “Nekada je svijet bio bipolaran, pa onda unipolaran, pa sada višepolaran.” I to mnogo naglašenije multipolarno nego multilateralno. Suprodstavljeno a ne usaglašavajuće.

A baš u ovoj priči, notornoj za mnoge u svijetu sem za naše političare nespremne i neuke za razumijevanje vlastitih pozicija u svijetu – nalaze se mnogi razlozi za teške košmare koje prolazimo minulih godina i posebno mjeseci. Jer oni koji ovdje vlast shvataju samo kao vlastiti biznis ne znaju i ne odgovara im da znaju šta su interesi politike u svijetu pa i spram nas nebitnih. Ugrozilo bi im profite od mraka oko sebe.

Iz današnje perspektive uvjerenje “polovice” bh javnosti da će Amerikanci, sigurno, povući sve neophodne poteze kako bi se kaznio Dodik sa bližom okolinom za očigledno urušavanje države, raste iz sata u sat. U međuvremenu, Dodik zakazuje vanredne sjednice “svoje” Narodne Skupštine da operacionalizira ono što svako normalan tumači kao državni udar. Usput posjećuje ili poziva “lidere” iz regiona čijim interesima liježe “k’o kec na desetku”, od Orbana, Janše, Milanovića, Čovića, do brata Vučića zaneseno preigranog “principijelnom” odbranom murala fašiste. A eno i pokušaja egzaltiranog Dode da sred Stambola prosvijetli i naivnog Erdoana u cijeloj priči (sic!). Istovremeno, gle čuda, iz pozadine u Briselu signaliziraju da ovo sve zajedno baš i nije naivno, po njihove interese. No Borrell, recimo, tu opasnost pa i potrebu sankcija Dodiku baš i “ne razumije” koliko mnogi drugi u EU, poput Njemaćke i Holandije. Poljska, Mađarska i Slovenačka desnica baš su mu, očito, na srcu.

Bajdenova današnja pozicija je druga. Na prijetnju Kine koja diže na kvadrat svoj multi-strateški, dugoročni planetarni projekat, politički i finansijski, tehnološki i futuristički uz pomirljivi naziv “Inicijativa pojasa i puta” (BRI) – Amerika je prinuđena na dramatična pregrupisavanja. Predizborna obećanja okretanja Evropi, ubrzo su se pretočila u okretanje Azijsko-pacifičkoj regiji. Sorry Bruxelles, Sorry Middle East, Sorry all others…

Umjesto da povede kompoziciju zapadnog saveza sa Parizom, Berlinom, Briselom, lokomotiva iz Vašingtona vratila je u svoju sigurnosnu kompoziciju Japan, Australiju, Indiju (QUAD)… Nosači aviona se prebacuju oko Tajvana, vojne baze u zonu Pacifika i blizu Australiji, a stara žarišta pokušavaju se pogasiti da ne angažuju vojsku i oružje gdje nije urgentno. Sa Iranom se valja vratiti u “nuklearni sporazum”, smiriti Palestinace da se zaustavi rast Hamasa i Islamskog džihada, otići iz Afganistana “kojeg ni sami nisu htjeli braniti od Talibana, što bi to mi…” A kultni Foreign Affairs koji uglavnom ispotiha najavljuje velike svjetske geostrateške zaokrete, eno savjetuje Bajdenu da malo popusti sa Moskvom, jer tako može biti jači front protiv Kine.

Vrhunac hladnog gesta potpuno protivnog mantrama o vječnim prijateljstvima bila je odluka da se umjesto sa Evropljanima, posebno sa uvijek (pre)ambicioznim Francuzima, Bajden okrene novom savezu sa Australijom i Velikom Britanijom (AUKUS). Francuzi, šokirani, u ovoj priči ostaju i bez posla od 56 milijardi eura za izgradnju 12 dizel podmornica Australiji. Umjesto njih, Australija odjednom kupuje nuklearne podmornice od SAD i Velike Britanije. Zanimljivo, odluka o AUKUS-u objavljuje se doslovce istog dana kada se Borrell spremao da svijetu saopšti EU Indo–pacifičku strategiju u tijesnoj saradnji sa Vašingtonom. Ni on kao i Makron, ne prašta izgleda Bajdenu otklon od EU.

Ipak, treba li mnogo mudrosti za razumijevanje bijesa Francuske i, recimo, nagle simpatije Pariza za one koje Amerikanci danas oštro kritikuju u BiH, Srbiju i RS – verbalno im prijeteći sankcijama. Treba li baš previše mudrosti da se shvati onaj navodni “poraz” Amerike i “pobjeda” Rusije u Savjetu bezbjednosti UN-a prije desetak dana. Kada je Amerikancima – zbog vlastitog mira (i mita o ovakvom Dejtonu kao njihovoj pobjedi) bilo najvažnije da za svoje efikasno okretanje Pacifiku imaju EUFOR u Bosni i Hercegovini. To je garancija za “status quo” i spram Rusa na Balkanu. Kao i Rusima spram Amerikanaca sa kojima ne treba rat na Balkanu. Valja sačekati vrijeme za pregovore o mnogo važnijoj podjeli interesnih zona.

A ovdje, u Eskobar-Palmer rasčšćavanju, dovoljno je sačuvati postojeći uspjeh, minus koji pojedinac i koja firma, sankcionisane baš onoliko koliko treba da sreća što se “ne puca više” ide dalje. Za Dejton Dva, Ustav Dva, “lidere” skroz druge – nije ni situacija ni vrijeme. Pa ako baš ona prva grupa sa početka teksta bude u stanju da kaže, hvala vam stranci na dobroj volji, mi ćemo se sami na domaćem terenu izboriti za dignitet, ugled i respekt u svijetu, za čisto pravosuđe i obračun sa korupcijom i političkim fakinima, onoliko i onako kako je to ovdje moguće – onda dobro. Poslat ćemo vam odnekud iz daljine objavu da ste baš ok i da to tako treba. Ako se bude vremena od Kineza i njihovih aktivnosti…

Uzmi ono što ti, malom, realnost nudi
I to je sve, eto, politika o kojoj bi optimisti što vjeruju da ih neko voli tamo daleko morali povesti računa. A nije komplikovano. Logika je jasna: Uzmi ono što ti, malom, realnost nudi. U međuvremenu, potrudi se da ne budeš vječno mali. Nije lako ali, može se. Pa postoje i sjećanja i arhive i partneri. Ako ništa, biće jasnije zašto Amerikanci obećavaju iskreno i tako rade ono što primarno njima odgovara. Tako i Rusi drže ono što imaju i kopaju iznutra polako jačajući pregovaračku poziciju sa Amerikancima o NATO-u i Balkanu, sutra. Zašto se Francuzi odjednom opet sentimentalno prisjećaju Solunskog fronta i istorijskih veza sa Srbijom. Bez opraštanja ikad Bajdenu podmornica za Australiju. Zašto Vašington, istorijski čuvar Izraela, odjednom “legalizira” Palestinu u Jeruzalemu gradeći im svoj konzulat, uz užas premijera Bennetta kojeg je de facto on izmislio. Pa da zaustavi preopasni rast moći Hamasa.

Za sve ovo nije potrebna posebna i rijetka pamet. Problem sa pameću je, međutim, kod onih ostrašćenih lažima i silom, petljanjem i neznanjem. Oni ne pokazuju znake minimuma realizma. Jedini izlaz je – mijenjati ih. A navijati “balansirano” da oni što su interesno rušili isto to treba i da grade, ljudski je bezobrazno, a politički – veliko i opasno ništa !

Blago kazano.

Izvor

Prvo poluvrijeme dugo i spektakularno najavljene utakmice u kojoj će se američko-evropska pravda obračunati sa zlim silama u Bosni i Hercegovini završeno je neriješenim rezultatom, bez golova, a svako ga tumači na svoj način i u svoju korist. Gosti iz inostranstva čiji su svi glavni igrači u najavljivanoj pobjedi (po)kazali što su imali, za sada, ostaju pri svome – biće nešto u nastavku ! Domaćini ušančeni na uigranoj liniji odbrane tamo su gdje su štoperi koncepcijski uvijek. U očekivanju nastavka držeći se čvrsto i sudbinski za ruke. Ako jedan kiksa, padaju svi i zajednički željeni cilj napada i odbrane – neriješeni rezultat – ostaje do kraja, uz pokoji žuti karton i možda, samo možda jedan crveni ako baš svima bude od koristi.

Izjave igrača koji kobajagi napadaju raspadnuti tim kobajagi domaće odbrane, poznate su i precizne. Što ih svi unaokolo tumače po potrebi i uz pomoć definitivno usvojene realnosti da fakti ionako ništa više ne važe spram tumačnja samokonstruiranih interesnih istina.

Kontranapade je bio očekivan
Zna se da su igrači iz špice napada kazali minulih dana i slijedeć, uz sve žongleraje u igri:

Matthew Palmer, izaslanik SAD za izbornu reformu u BiH: “Nismo ovdje da osiguramo neko konkretno rješenje, mi pomažemo… BiH može računati na Sjedinjene Američke Države ali niko ne može ponuditi konkretna rješenja.”

Angelina Eichhorst, direktorica pri Evropskoj službi za vanjske poslove (EEAS): “Pokušavamo na sto staviti jedan okvir oko kojeg bi se kasnije vodili pregovori…Suština je jačanje institucija za dobrobit građana…”

Christian Schmidt, Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini: “Ne vjerujem da se trebaju prihvatiti uslovi koje postavlja član Predsjedništva BiH Milorad Dodik kako bi se uklonila blokada u državnim institucijama…Ali, imam snažan utisak da neki ljudi već vide da gospodin Dodik pomalo pretjeruje…”

Nakon ovakvih riječi i optimizma naivnih da se sprema iole logičan, konkretan odgovor tvoraca dejtonske BiH onima koji javno najavljuju klasični državni udar na tu istu BiH, da bh institucije sada NEĆE spram mrtve glave jačati oni što su ih svjesno i ciljano rušili, te da je groteskna tvrdnja kako “NEKI ljudi vide da Dodik POMALO pretjeruje” – kontranapad odbrane bio je očekivan.

Dodik Paljanskom deklaracijom njegovog SNSD-a bez dileme ponavlja do iznemoglosti – nema mu druge – da će Institucije BiH (minimum Oružane snage BiH, Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) i Uprava za indirektno oporezivanje) biti protjerane iz RS-a itd.itd. Čović mu hita na sastanak u Istočno Sarajevo i iskazuje puno razumijevanje za “argumente”, te izjavljuje da Dodik nije prijetnja po stabilnost BiH (?!), Vučić istovremeno poziva Izetbegovića u Beograd kao predstavnika Bošnjaka u BiH (sic!) a ovaj prvo hoće pominjući da mu neće pasti kruna s glave, pa onda neće, ohlađen reakcijama javnosti, a valjda i mrdanjem krune. Milanović na isti način dovodi Dodika u Zagreb, a onda nudi spektakl za istoriju: Problem BiH će riješiti on, Milanović, zajedno sa Vučićem i Erdoganom, uz učešće “predstavnika tri naroda u BiH, Čovića, Dodika i Izetbegovića”! Ostaje doduše malo nejasno ovo sa Čovićem nakon uočljive promjene kod Milanovića glede vlastitog statusa – od nekada “predsjednika svih građana u Hrvatskoj”, do “predsjednika svih Hrvata”. Doduše, još nije kazao “svih Hrvata na svijetu”, ali dobacio je do pola, po Balkanu. Ministar mu odbrane Mario Banožić još ustvrdio – i uz pripremu za slanje vojske u BiH. Protiv koga? Treba li kazati koliko u ovoj šemi sa daljine merače Rusi povodom njihovih “klijenata” na Balkanu.

Za sada, svi elementi potrebni za održavanje profitabilnog stanja “status quo” u BiH, u interesu tvoraca ovakve navodno državotvorne i suverene konstrukcije i njihovog tridesetogodišnjeg slavodobitnog ega tim povodom, potom instaliranih domaćih halapljivaca u projektu, nekako su preživljavali. No, svaka vještačka tvorevina koja ne uvažava istorijsku i aktuelnu realnost kad-tad dotakne svoju crvenu liniju. A “mirna Bosna” bila je i mogla je i dalje biti istorijska realnost uz ništa veće probleme od onih koje imaju mnoge druge države i u Evropi i u svijetu. Uz jedan uslov: Tu crvenu liniju treba priznati, pogotovo ako je ona i prekoračena, a ne samo dotaknuta. Nema novih planova bez konstatacije propasti starog.

Dobri i loši momci
Otvoreno najavljivani državni udar Dodika, tvorci Daytona i postdejtonske realnosti, međutim, ne priznaju. Ili zato što su i oni izgubili kapacitet (da li i stvarni interes) da vuku konkretne spašavajuće poteze za “njihovu” BiH i nas male ovdje. Ili jer vjeruju da će se Dodik posuti pepelom u zadnji čas, a oni onda u ime pomenute status-quo strategije kazati sretni kako se “sa njim ipak može”. Nekima će se čak svidjeti i njegova groteskna izjava data u društvu sa Čovićem,”ne želimo nikoga prevariti…mi smo savršeno dobri momci.” Naravno, među “lošim momcima” dosta je onih koji su uvjereni da će on ovaj put sa svim političko-fakinskim potezima ići do kraja.

Sve ovo gore pobrojano manje-više poznate su vijesti koje udovoljavaju čak i nekadašnjim standardima u novinarstvu kojih više interesno nema, a prema kojima je vijest tražila i odgovore na pitanja, ko, kako, kad, gdje i zašto. Vidi se da odgovori na prva četiri pitanja u vijestima o drami koja se valja po Bosni i Hercegovini, i sa pomagačima i sa davljenicima, postoje. Nedostaje, kao uvijek u ovakvim situacijama koliko-toliko usaglašen odgovor na pitanje “Zašto ?”

Druga je varijanta inostrana i “geostrateška”. Amerikanci, očigledno, nisu spremni da lako priznaju poraz koncepta koji su instalirali kroz “Mirovni sporazum” ali ga nisu dovršili. Institucionalizam sa “liderima” koji su nastavljači koncepta podjele i otvaranja “nedovršenog rata”sebe radi, bio je osuđen na propast u začetku. Ipak, ko smo mi i šta smo mi danas sa našim problemima u vrijeme kada se Americi iza brda valja ogromna i lukava, “tvrda” Kina sa mega ambicijama i novim partnerima. Biden hita gdje god može da pod plaštom najjačeg smiruje gdje god može ne bi li oslobodio kapacitete za sutrašnju brutalnu utakmicu protiv Pekingom. Otud eno i interni signali kod kuće da bi mu valjalio spustiti loptu i sa Rusijom. Smirivao bi i Bliski istok, Iran, eno uzajamnih komplimenata sa Erdoganom, neuspjeli Afganistan prepušten ljutim destabilizatorima a partnerima Talibanima, i – što će mu tu još nervoza sa Bosnom. A radikalna promjena ovdje, sa uništenom supstancom pameti, znanja, kriterija i novih mladih ljudi na toj liniji, jeste Mission impossible. Malo kadrovske kozmetike i malo sankcijica pojedincima nikada nije bitno promijenilo ozbiljno teško stanje. Za ozbiljnu promjenu potrebni su ozbiljni rezovi. Amerikanci i danas “njihov” NATO će naći rješenje za njihov interes sa Rusima, i obratno. Šprdnja je da će im Dodik u tome biti važan, ili prepreka.

Rezultat je unaprijed poznat
Evropska unija poseban je problem. Svakim danom i snagom i ulogom u svijetu sve je manja. Bez Britanaca, Merkelove, zabavljena sobom, sa Makronom koji eno sad usput nagovara i Bidena da digne ruke od OHR-a i Visokog predstavnika u BiH (njegovo suprodstavljanje širenju EU već je poznato) .– dovoljan je odgovor na još jednu ružnu vijest u vezi sa našom utakmicom. Onu o grobnoj šutnji Bruxellesa povodom značajnog pismu Inzka o alarmantnoj situaciji u BiH, poslatom još 17. maja ove godine Josephu Borellu zaduženom za vanjsku politiku i sigurnost u EU. A sada se utrkuju u spašavanju svojih birokrata pričama o značaju institucija u životu građana BiH i pozivanjima rušiocima tih institucija da ih oni – spašavaju.

I šta sad ? Čekati drugo poluvrijeme i kompletnu pokrenutu mašineriju sa napadačima i odbranom koji u svlačionici iza zatvorenih vrata trguju ne bi li se dogovorili o neriješenom rezultatu. U suprotnom napadačima ode obraz u istorijskoj gradnji stadiona bez terena i golova, a braniteljima u lažnim obećanjima da će zasaditi travu ispuniti želje gledalaca. Ovi, u međuvremenu sjede, šute i čekaju. Neko neuobičajeno hrabar potajno je u međuvremenu pustio preko razglasa muziku na stadionu. Pjesma je bila ona, stara a vječna, Balaševićeva:

To nisu krivci primitivci

Što su pokupili mast

Korov nikne digot stigne

Ma svaka njima čast

Krivi smo mi.

 Otkud svi ti paraziti

Što su nam zagustili

Nemoj stari moj

Krivi smo mi

Što smo ih pustili

 Putuj planeto

Ovde se vrag priziva

Nama je lepo

Slika jedna neopisiva

Eto, tako nekako. U ovom trenutku čeka se drugo poluvrijeme. Sve sluti na dogovoreno neriješeno i koktel za pozvane nakon toga. Uz novo obećanje, kao nakon Daytona, da će se igrati i nova utakmica, jednom. Kladionice ipak sve lošije prolaze jer je rezultat sada unaprijed poznat, a za tu novu utakmicu uz ovu neriješenu, ni publike više neće biti. Otišla.

Što bi kazao Đole, krivi smo mi koji smo ćutali…

Izvor

Kuhanje žabe koja ne osjeća šta joj se dešava u već ključaloj vodi pri kraju je. Pomalo još mrda, ali tragična sudbina koja joj visi nad glavom prepoznatljiva je. Posmatrači su unaokolo, gledaju i šute. Neki zadovoljno se smijuljeći, drugi ne shvatajući o čemu se tu radi. Kada se propusti i posljednja šansa za njeno oživljavanje, nastaće panika i navala za otimačinu onoga što je iza nje ostalo…

Cinično ali otužno istinito ovako bi se mogla ukratko ispričati bolno karikaturalna storija o zbivanjima u Bosni i Hercegovini i spram BiH danas. Fenomen nije samo ovdašnji već očigledno i svjetski ali, to je druga priča. Naravno, sistemima izraslim na temeljima ekskluzivno brutalnih interesa a ne nekada poštivanih principa i međunarodnog prava morao se prilagoditi i “novi međunarodni poredak”. A dokle smo tu dospjeli mi, nekada uvažavani u onom sistemu vrijednosti koji je kod nezasitih i nezajažljivih pajaca “nove demokracije” proglašen totalitarnim i diktatorskim. Pa evo, sve je, evo, upisano u ustave, zakone, sistem, organizaciju, pravosuđe, udžbenike, pa – ko koga.

To samo žaba zna
Evo da se pođe od nečeg banalnog, do vica. “Lideri” nam se satraše zaklinjući se u Mirovni sporazum iz Daytona, a “lider” polovine države je čovjek koji je politički smisao svog djelovanja sveo na nepriznavanje države, zastave, sve više i granica…Drugi to radi lukavije, kobajagi “latinski” ali uz političku filozofiju sa sličnim ciljem. Treći evo javno, merhametli, sebi daje za pravo koje ni po čemu nema da kaže ovih dana na tv-u “…prihvatili smo specijalne odnose između RS-a i Beograda…” Ko smo to “mi”, u ime koga govori, temeljem kojeg ustava i zakona ? To samo ona žaba zna.

Na tragu logike koja se groteskno samonaziva “principijelnošću”, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji ustavno nije ekskluzivni i neupitni predstavnik samo jednog naroda, već kolektivni Predsjednik Države, postaje onaj čiji je životni cilj poništavanje BiH – pozivajući se na Ustav BiH ?! Pa prijeti tim Ustavom drugom članu Predsjedništva što ide na sjednicu šefova država i vlada okupljenih na zajedanju generalne skupštine Ujedinjenih naroda. I prime ga bez problema i pažljivo saslušaju. Uključujući i generalnog sekretara UN-a kojeg “lider polovice države” potom optuži da je “umiješan u raspad BiH”. Tu stvar već prerasta u šprdnju. So what ?

U potpunom galimatijasu ovakve priče o “pravu”, pomnožene sa jadom ljudskog gabarita, pokazuje se i primjer predsjedničkog nedozvoljavanja helikopteru Armije BiH da učestvuje u gašenju požara i spašavanju ljudskih života u Hercegovini. Da bi samo koji dan kasnije dotični član Predsjedništva, helikopterom “njegove” polovine države, otišao u tu istu Hercegovinu na privatni rođendan kod dojučerašnjeg člana Predsjedništva, sada partnera na čelu druge političke partije. Tu trojku – zna to i ona žaba – na čelu SDA, HDZ i SNSD njihovi članovi, ali i većina stranaca što službuju u BiH, nazivaju i tretiraju kao “predstavnike” naroda, legitimne. Bilo bi nebitno, da nije ciljano i dovoljno za razmišljanje o tim strancima i razlozima radi kojih su ovdje.

Generalni sekretar UN-a i ostali učesnici 87. zasjedanja Generalne Skupštine UN-a pokazali su, u slučaju formalne i suštinske (ne)legitimnosti prisustva i govora Komšića u UN-u, dovoljno razumijevanja za smisao problema u BiH. Pa su saslušali zanimljivo ozbiljan govor predsjedavajućeg Predsjedništva BiH ne mrdnuvši prstom povodom njegovog “ne priznavanja” tamo nekog ko ne priznaje ni BiH kao cjelovitu državu sa dva ravnopravna entiteta. Ujedno sjedeći u Predsjedništvu samo da bi mu, prema vlastitom priznanju – minirao doslovce sve odluke. Ipak, malo mnogo čak i za novu realnost UN-a u vremenima vladavine sile, a ne principa.

Pandemija političkog haosa u BiH očigledno sve otvorenije napreduje i iz susjedstva/komšiluka. Predsjednik Srbije kao partnera Dodiku u RS-u gurnuo je Vulina, svog pijuna za održavanje napetosti, a sada kobajagi kućnog lidera epskog sna o ujedinjenom “srpskom svetu”, ma gdje bio. Što je novo ime za vječnu tezu radikala sa one strane Drine, o pravima na zemlje sa ove strane Drine. Sjena tog “sveta” preko rijeke se prelila, ali kako i ne bi kada joj se na svoj “bošnjački dobrohotan način”, uz razumijevanje za “specijalne odnose RS-a i Beograda”, evo pridružio i više nego neovlašteno treći “predstavnik naroda” u BiH.

O Milanovićevim eskapadama spram BiH naprosto nevjerovatnim za lik i djelo predsjednika države, članice EU, rečeno je puno ali, kako se vidi, nema svrhe. Ovo sada, zapravo, ponajmanje se tiče BiH i toga kako ćemo mi, i hoćemo li preživjeti sami sa sobom unutra, ovakvi kakvi smo. Ali, logično pitanje jeste šta bi kazali građani Hrvatske da, recimo, Vučić ustvrdi da je on predsjednik i svih Srba u Hrvatskoj. Ili, evo još ozbiljnijeg pitanja: Šta će kazati na ovo u Briselu kojemu Zagreb “pripada”, a izjava prvog čovjeka sa Pantovčaka – uz sve druge nesuvislosti kazane u Njujorku na račun BiH – apsolutno je porazna pa i opasna za Uniju, njene principe, ugled pa i novu percepciju mnogih u Evropi koji su željeli u Uniju. Uostalom, misli li Schmidt da svojom šutnjom iz Zagreba prema takvom Milanoviću, predsjedniku, može imati isti odnos šutnje kao u tretiranju Dodika i njegovih nebuloza! Zanimljivo pitanje i za Zagreb i za EU pa i za sujetnog Milanovića.

Smeće u vlastitim džepovima
Schmidt iz Zagreba ukazuje i na “potrebu pojačane aktivnosti svih domaćih aktera u jačanju funkcionalnosti institucija.” Normalna je politička logika pozivati domaće aktere na pojačanu aktivnost. Ali, stvar je na ivici šprdnje ako se ne vidi šta je to ta aktivnost domaćih političkih aktera u instituciujama sistema u BiH, mimo već koordiniranih pokušaja da se institucije blokiraju do uništenja. Oni koji su političkom pandemijom inficirali državu na zatrovanoj zemlji koja Daytonom nije počišćena, dobro znaju da se smeće smije “pomesti” samo tako da se sakrije sve ono prethodno strapno u vlastite džepove.

Puno je toga već pomalo kasno za ozbiljne razgovore sa pogrešnim ljudima o preozbiljnom stanju takozvane države, politike, političara i njihovih zaraženih a napujdanih podanika. Smisao njihove politike i opstanka je u novoj borbi jedan protiv dva danas, druga dva protiv jedan sutra, a sve trojice zajedno protiv svih ostalih prekosutra. Uz veliko nerazumijevanje Evrope za puno toga što se zbiva ovdje. A zaduženih za nas. Ili, možda, uz puno razumijevanje ali i neki plan za kojeg ne znamo. Šta ono kažu operativci borbe protiv pandemije: Zatvaraj granice, skloni se, gledaj televiziju i čitaj portale. Nije ni to loše u poređenju sa onim što bude kad žaba umre. Uostalom, puno nas se toga sjeća, samo ne važi jer se nije naučila ona stara, udžbenička: Ponavljanje istih grešaka više puta baš i nije ilustracija inteligencije.

U politici, posebno.

Izvor