Piše: Zlatko Dizdarević

Mi dobra radi kojih se izvana oružjem “demokratizuju” sistemi nemamo. Ipak postajemo polako svjesni da to što ovako živimo jeste cijena za šutnju i pristanak na legalizaciju zla. Spoznaja o tome se baš ne može potpuno uništiti, uprkos ogromnom naporu da takva operacija uspije. Domaće fakine, legitimirane i legalizirane, one sa maskama i one bez njih, frustrirani svijet ovdje već prepoznaje. Teško nam je dokučiti zašto ih u ime “legitimiteta” zla još uvijek brane i podržavaju izvana. Zato, ili ćemo shvatiti, a može se, gdje nas se to gura i kako se od tog raspada odbraniti. Ili će pranje mozga biti dovršeno na ciljani način, “legitimno”. Ostaje mala nada da takvi ipak nisu potrebni kao partneri ni u EU, ni slobodi i demokraciji. Ako jesu, onda ništa, slobodan im izbor. Samo bi morali znati da tada u igru upadaju drugi. Sutra i treći… Legalno. U otimačkoj politici praznog prostora nema.

Priča je povodom susreta sa dugogodišnjim poznanikom, zapadnim diplomatom, sada u nas. Sretali smo se po svijetu, pa i onom arapskom. Zna sve što je bitno o politikama “velikih” prema “malima” ovdje i tamo. Lako smo se složili da je zlo, “ko je” to zlo i zašto je ovdje u nas. Akteri razaranja su domaći ali uz vanjske podrške, razne. Jasno je i da se smisao priče sveo na proizvodnju što više razdora, mržnje, ciljanih opstrukcija države i institucija, pogurivanje animoziteta do slutnji na završni sukob. Saldo su brojeni statistički pokazatelji o svemu čime se mjeri na jednoj strani dobro i uspjeh, zadovoljstvo i prosperitet, a na drugoj propadanje, nazadovanje i svekoliki jad. Riječ je o trendovima, statistike se rijetko bave izuzecima. Cifara o skorojevićkim elitama i njihovom nezajažljivošću nema ali oči ne varaju.

U razgovoru smo se složili da na listi uzroka ovdašnje muke ima puno već dobro poznatog. Od Dejtonskog sporazuma smišljenog da se zaustavi rat tako što niko neće biti pobjednik i, posebno, niko neće biti poraženi. Mali ne smiju trijumfovati a veliki ne smiju gubiti, teške su posljedice za “geostrategiju”. I zato smo se planski odmicali od multi-kulti projekta države i društva uporno se primičući profiterski vjersko-nacionalističkoj identifikaciji. Bio je to uslov za dominacije u rasturenoj državi, za poražavanje institucionalizma i vladavine prava, za legalizaciju korupcije, ponižavanje pameti, socijalne pravde i humanosti.

Došli smo i do logičnog finala teme, uz podosta razumijevanja u četiri oka: Kako izaći iz svega, pod pretpostavkom da se iz ovoga uopšte želi izaći. Pita sagovornik, ipak malo i iznenađen, zašto kažem to “ako se želi…”. Velim, zato jer su oni, međunarodna zajednica, najmanje na dva načina ovdje doveli u sumnju iskrenost ponavljanje volje za rješavanje bh. muke. Nije bio baš iznenađen činjenicom da ova sumnja u nas postoji. Ipak, pitao je kako su to “oni” doveli do toga?

Prvo, kažem, očiglednim opredjeljenjem njihove diplomatske većine, da je očuvanje “mira” i postojećeg stanja, onog da se “ne puca”, u današnjim prilikama za Brisel dovoljan dokaz njihovog uspjeha u BiH. Pa i preporuka za nastavak mnogih karijera po svijetu.

Drugo je u upornom ponavljanju naputka – evo nedavno i od američkog državnog sekretara Blinkena – da će “vaše vođstvo biti ključno za procese ozdravljenja…” i da su “lideri u BiH ti koji će morati raditi na reformama”. Pa se “raduje saradnji sa vlastima Bosne i Hercegovine!”.

Tu se dolazi do suštine priče. Zna diplomata sa Zapada u prijateljskom razgovoru u četiri oka, koliko je istinita ta konstatacija o “status quo” mirovnoj filozofiji kod mnogih što ugodno službuju u BiH. Pogotovo jer još od Daytona mi nismo za njih nikakva važna tema a kamo li prioritet. Bar dok se ne riješi Kosovo. Ma koliko ne znali ni kada ni kako će se složiti interesi najvažnijih u toj priči.

Razgovor je postao neobičniji prelaskom na drugu “tačku” iz dijagnoza njihovog ponašanja – onu o dirljivom uvjerenju velike većine stranaca da će njihovi glavni partneri u popravljanju BiH biti oni isti “lideri” čiji je projekat već godinama izluđivanje BiH. A za njih je samo ostanak na vlasti uslov biti ili ne biti jer se moraju zaštitili ogromni kriminalni interesi.

Uz razumijevanje za ozbiljno neozbiljnu tezu o rušiteljima kao dobrohotnim graditeljima srušenog, sagovornik dolazi do teze da oni, neupitno demokrate, ne mogu protiv sebe i onoga što ih “demokracija” uči: Mora se raditi sa “liderima” jer su oni legalni i legitimni predstavnici naroda koji ih je izabrao na demokratskim izborima! Šta to znači u slučaju Bosne i Hercegovine, konkretno? Pa eto, sa njima se mora ići do kraja, pritiskivati ih, ubjeđivati, nadmudrivati, maziti i paziti sve do izbora. Do tada su legitimni i neupitni, a onda eto glasača 2022. pa neka ih, možda, mijenjaju…!

Ovdje je priča morala da pređe na drugi teren, za mnoge možda i karikaturalan i rijetko pominjan jer nije baš ni relevantan za “demokrate” po svijetu. One koji se zaklinju u legalitet i legitimitet uz sve drugo što se teorijski time podrazumijeva, a praktično realizuje oružjem. Toga u udžbenicima uglavnom nema. Njihova “demokracija” tamo nikada ne brani zlo, samo ljudsku sreću.

Sjećamo li se, recimo, predsjednika mnogih država, legalno izabranih na izborima čiju su “ispravnost” potvrđivali čak i mnogi međunarodni posmatrači – a potom su “skidani” brutalno sa vlasti u ime raznih “proljeća” uvezenih izvana, na vanjskim interesima, u ime odbrane “ljudskih prava i sloboda” što se potom naftovodima i plinovodima trpaju u džepove organizatora pravdoljubivosti. Ali zašto u demokratskom svijetu, prevashodno u zapadnim vrhovima, ne vide da i BiH postaje, polako a izvjesno, zemlja u kojoj se već na očigledan a zločinački i drsko koruptivan način krše mnoga najelementarnija ljudska prava. Od prava na rad, golu egzistenciju, zdravlje, slobode i ljudska prava, do prava na život od kojeg “lideri” evo prave i biznis. I da promjenu tog jada ne treba zaustavljati. Pa makar i na sličan način na koji se interesno ruše i mijenjaju mnoge druge oligarhije po svijetu.

Ovdje se u nas već šprdaju i sa mandatima, legalitetom i legitimitetom izbornih rezultata, vazda više ili manje upitnim. A “demokratski” parlamenti ne dozvoljavaju, recimo, uvođenje elektronike u praćenje izbornih procesa. Kako to da se širom svijeta organizuju, finansiraju, pomažu, treniraju pa i naoružavaju opozicije koje treba da zamijene “nepodobne i nedemokratske lidere”, a ovi ovdje slične krvne grupe štićeni i glavni partneri u izgradnji demokracije. Odgovor je bizarno jednostavan. Rušenje legitimnih tamo je interes da bi im se mogla poklopiti i oteti prirodna blaga. Interes odbrane tzv. legitimnih ovdje jeste očajni status quo u kojem se ne puca, iz raznih drugih “geostrateških” interesa. Dok se karte ne poslože na velikoj sceni.

Međunarodni “poredak” se danas crta prema interesima velikih korporacija i biznisa, a ne prema ljudskim idealima i principima na kojima se svijet uzdizao nakon rata kojim je onda pobijeđen fašizam. “Legitimni” zato moraju biti mali, poslušni i sačuvani, ili rušeni “legalno” ako takvi nisu.

Mi dobra radi kojih se izvana oružjem “demokratizuju” sistemi nemamo. Ipak postajemo polako svjesni da to što ovako živimo jeste cijena za šutnju i pristanak na legalizaciju zla. Spoznaja o tome se baš ne može potpuno uništiti, uprkos ogromnom naporu da takva operacija uspije. Domaće fakine, legitimirane i legalizirane, one sa maskama i one bez njih, frustrirani svijet ovdje već prepoznaje. Teško nam je dokučiti zašto ih u ime “legitimiteta” zla još uvijek brane i podržavaju izvana. Zato, ili ćemo shvatiti, a može se, gdje nas se to gura i kako se od tog raspada odbraniti. Ili će pranje mozga biti dovršeno na ciljani način, “legitimno”. Ostaje mala nada da takvi ipak nisu potrebni kao partneri ni u EU, ni slobodi i demokraciji. Ako jesu, onda ništa, slobodan im izbor. Samo bi morali znati da tada u igru upadaju drugi. Sutra i treći… Legalno. U otimačkoj politici praznog prostora nema.

(tacno.net)

'Normalizacija' diplomatskih odnosa između nekoliko arapskih zemalja i Izraela krajem 2020. godine opisana je kao "historijska". Četiri stručnjaka za History Today razmatraju hoće li to dovesti do dugoročnih promjena
N.H. 

Avi Shlaim, emeritus profesor međunarodnih odnosa na Umiverzitetu Oxford i autor knjige Željezni zid: Izrael i arapski svijet (Penguin, 2014)

U drugoj polovini 2020. četiri arapske države potpisale su takozvani Abrahamov sporazum, normalizirajući veze s Izraelom: Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Sudan i Maroko. Samo su Egipat i Jordan prethodno sklopili mirovne sporazume s Izraelom. Je li ovo bila kritična masa, historijska prekretnica u arapsko-izraelskim odnosima?

Po mom mišljenju Abrahamov sporazum ne zaslužuje veliki epitet "historijskog", jer ne dotiču osnovni uzrok arapsko-izraelskog sukoba. Palestinski problem srž je ovog sukoba i centralno je pitanje arapske politike od 1945. Donedavno je u arapskom svijetu vladao široki konsenzus u korist nezavisne palestinske države uz Izrael kao cijenu mira s jevrejskom državom.

Ovaj je konsenzus najautoritativniji izraz pronašao u Arapskoj mirovnoj inicijativi, rezoluciji koja je jednoglasno usvojena na konferenciji na vrhu Arapske lige u Bejrutu 2002. API je ponudio Izraelu mir i normalizaciju sa svih 22 člana Arapske lige kao nagradu za odustajanje okupirane arapske zemlje i pristali na nezavisnu palestinsku državu na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze s glavnim gradom u istočnom Jeruzalemu. Izrael je odbio ponudu i nastavlja je odbijati.

Za sva četiri Abrahamova sporazuma zajedničko je to što oni predstavljaju mir pod izraelskim uslovima; drugim riječima, mir za mir, a ne zemlja za mir. Izrael nije morao platiti nikakvu cijenu za normalizaciju. Palestinci na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze i dalje su pod najbrutalnijom i najdužom vojnom okupacijom modernog doba. Nije iznenađujuće što su Palestinci Abrahamove sporazume proglasili nožem u leđa.

Predsjednik Trump nagovorio je autoritarne vladare četiriju arapskih država da priznaju Izrael obećanjima o američkom oružju, obuzdavanju Irana, uklanjanju Sudana s popisa država koje sponzoriraju terorizam i priznanju marokanskog suvereniteta nad Zapadnom Saharom. Ali Sporazum je naišao na snažno protivljenje javnosti u četiri zemlje i u ostatku arapskog svijeta. Oni predstavljaju pragmatičan pomak u politici arapskih despota, a ne istinsku prekretnicu u arapsko-izraelskim odnosima.

Fawaz Gerges, profesor međunarodnih odnosa na London School of Economics i autor knjige Making the Arab World (Princeton, 2018)

Postupci u politici često proizvode suprotno od namjeravanih posljedica. Takozvani "dogovor stoljeća" Donalda Trumpa označava historijsku prekretnicu u odnosima Izraela i Palestine, iako ne na način na koji su Trump i Benjamin Netanyahu namjeravali. Trumpova odluka da jednostrano i ilegalno pokloni preostali dio historijske Palestine Izraelu ne samo da je uništila okvir za rješenje dviju država, već je rješenje o jednoj državi ili dvodržavnoj državi s državljanstvom i jednakim pravima za obje zajednice učinila stvarnost. Iako je izraelski strateški cilj uništiti samu ideju o nezavisnoj palestinskoj državi, Trump i Netanyahuovi postupci u konačnici će donijeti dvonacionalnu (izraelsko-arapsku) demokratsku državu: konačnu osvetu historije.

Što se tiče normalizacije službenih arapsko-izraelskih odnosa - otkrivenih na veliku medijsku pompu posljednjih dana Trumpove administracije - to je jednostavno geostrateško partnerstvo između nesigurnih autoritarnih arapskih vladara i ekspanzionističkog Izraela. Arapski autokrati sada Iran i narodnu opoziciju kod kuće smatraju većom prijetnjom od Izraela i stoga su spremni napustiti Palestince pred oltarom njihovog strateškog saveza s Tel Avivom.

No, daleko od prekretnice, ovo izraelsko-arapsko partnerstvo odozgo prema dolje previđa temeljno pitanje palestinskih prava i mjesta Izraela u regiji. Palestina još uvijek duboko odjekuje u arapskoj narodnoj mašti, koja Izrael smatra egzistencijalnom prijetnjom. Istraživanja i proučavanja arapskog i muslimanskog javnog mnijenja prema Izraelu naglo su u suprotnosti s propagandnim narativom kojim su se bavili arapski vladari i desničarski političari u Izraelu i SAD-u.

Da bi se Izrael u potpunosti integrirao u Arabiju i živio u trajnom miru, mora okončati okupaciju palestinskih i arapskih zemalja i priznati legitimna prava svojih susjeda. Ovaj historijski trenutak pruža Izraelu snažan izbor - pomoći u razvoju istinskog mira u regiji i biti dobar susjed, ili nastaviti kao kolonijalna tvrđava, što nažalost znači živjeti u vječnom ratnom stanju.

Ilan Pappé, profesor historije na Univerzitetu Exeter i direktor Evropskog centra za palestinske studije

Abrahamovi sporazumi nisu prekretnica u historiji arapsko-izraelskog sukoba. Čak i prije stvaranja države Izrael postojao je jaz između načina na koji su arapska društva gledala na solidarnost s palestinskom borbom i načina na koji su njihove vlade djelovale na terenu. To je bilo posebno očito 1948. godine, kada je javno mnijenje natjeralo nevoljke arapske vlade da se vojno miješaju u Palestinu.

Neko vrijeme razlika između javnog mnijenja i službenog djelovanja nije bila nasušna. Popularnost palestinskog nacionalnog pokreta s jedne strane i izraelska želja za stvaranjem nearapskog saveza na Bliskom istoku (s Iranom i Turskom) s druge strane doveli su do politika prema Palestini koje je široko podržavalo lokalno javno mnijenje. Ipak, slabljenje sovjetske prisutnosti u regiji i relativni egipatski uspjeh u oktobarskom ratu 1973. gurnuli su Egipat izvan ciklusa direktnog sukoba s Izraelom, a na štetu Palestinaca. To je bila prethodnica procesa koji se nastavlja i danas i koji je naveo neke arapske režime da normaliziraju svoj odnos s Izraelom, zanemarujući kontinuiranu i duboku predanost Palestini među svojim društvima.

Američka hegemonija nakon završetka hladnog rata značila je da opstanak podosta režima ovisi o dobrim vezama sa SAD-om. Mnogi arapski čelnici bili su uvjereni da put do Washingtona prolazi kroz Jeruzalem. Čak je i Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) na neki način prihvatila tu logiku kad je pristala na sporazum iz Osla. To je također motiv za Abrahamove sporazume.

Arapsko proljeće pokazalo je da bi demokratizacija u arapskom svijetu, između ostalog, značila zahtjev za posvećenijom politikom prema Palestincima. Nepopularnost nedavnih normalizacijskih politika mogla bi dovesti do daljnje destabilizacije u budućnosti. Još važnije, to ima vrlo malo veze sa stvarnim problemom u Izraelu i Palestini. Izrael kontrolira cijelu historijsku Palestinu, a polovina tamošnjeg stanovništva su Palestinci koji žive pod matricom izraelske vladavine koja negira njihova osnovna ljudska i građanska prava. Sve dok se takva situacija nastavlja, nijedan sporazum neće spriječiti daljnji sukob i krvoproliće u zemlji Abrahamovoj.

James Rodgers, dopisnik BBC-a iz Gaze (2002-04) i autor naslova iz Svete zemlje: izvještavanje o izraelsko-palestinskom sukobu (Palgrave Macmillan, 2015)

Ne, ali to je važan trenutak. Nakon godina kada se Izrael (barem) u arapskom svijetu tretira kao neprijatelj, kao premijer ima "mir s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, mir s Bahreinom, mir sa Sudanom, a sada mir s Marokom", Benjamin Netanyahu, izrazio je to kad se 21. decembru 2020. u Jeruzalemu susreo sa savjetnikom predsjednika Trumpa, Jaredom Kushnerom. Prošlo je 26 godina otkako je Izrael potpisao mirovni ugovor s Jordanom i više od četiri desetljeća otkako je sklopio mir s Egiptom.

Razlozi zbog kojih ovo nije historijska prekretnica ukorijenjeni su u još dva udaljena datuma: 1948. i 1967. Prvi je osnovao Državu Izrael, a drugi je početak izraelske vojne okupacije Zapadne obale i Gaze. Oboje se u palestinskoj historiji pamte kao vremena kada su Palestinci pretrpjeli veliku nepravdu - nepravde koje tek trebaju biti ispravljene i kojima se sporazumi ne rješavaju. Iako se u tekstu Sporazuma između Izraela i Bahreina spominje 'nastavak napora za postizanje pravednog, sveobuhvatnog i trajnog rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba', Palestinci u njima malo vide. Da bi istaknuli svoje mišljenje, privremeno su povukli svoje ambasadore iz Bahreina i UAE.

Abrahamski sporazum tako su imenovali njihovi američki sponzori zbog njihove želje da ‘unaprijede kulturu mira među tri abrahamske religije’. Ovdje se sporazumi dotiču ključnog elementa izraelsko-palestinskog sukoba bez nuđenja rješenja. U intervjuu za moju knjigu "Naslovi iz Svete zemlje" iz 2015. godine, bivši američki ambasador u Izraelu, Daniel Kurtzer, rekao je da se "diplomatija do sada pokazala nesposobnom shvatiti što učiniti s religijom" - ključnim faktorom u sukobu. Ovi će se sporazumi vjerojatno pamtiti kao značajni za širu regiju u smislu da su bili dio Trumpove uvjerljivo pro-izraelske vanjske politike i zbog mogućnosti koje nude za izgradnju diplomatskih saveza protiv Irana. Oni nisu historisjka prekretnica u arapsko-izraelskim odnosima jer se direktno ne bave izraelsko-palestinskim sukobom.

(stav.ba)

Nakon zapanjujuće pobjede Hamasa na izborima na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze 2006. godine, moglo bi se pomisliti da palestinski predsjednik Mahmud Abbas više neće raspisivati ​​više izbore.

Zapravo, da nije bilo inzistiranja bivšeg američkog predsjednika Georgea W Busha kao dijela njegove težnje za “demokratizacijom” u regiji, Abbas u to vrijeme ne bi održao izbore. Ali umjesto da slave demokratiju, izbori su rezultirali plemenskim ratom između Fataha, koji kontrolira Palestinsku vlast (PA), i Hamasa, koji ispovijeda otpor izraelskoj okupaciji.

Prva nije mogla priznati poraz, dok druga nije mogla steći svjetsko priznanje kao legitimno izabrana vlada palestinskog naroda. Ovaj “rat” rezultirao je podjelom i žestokim neprijateljstvom s Gazom pod kontrolom Hamasa, ali su je opkolili i Egipat i Izrael, dok je Zapadna obala pala pod zajedničku kontrolu Izraela i PA zahvaljujući Fatahovoj saradnji.

Ipak, nekoliko sedmica unazad, i 15 godina kasnije, činilo se da je Abbas bio odlučan da održi nove izbore na tri nivoa i u tri faze: Palestinsko zakonodavno vijeće, nakon čega slijede palestinski predsjednički izbori, a zatim, možda i izbori za PLO Palestinu Nacionalno vijeće. Odluka, plod mnogih rundi pregovora o pomirenju s Hamasom, trebala je otvoriti novu eru palestinske politike, onu u kojoj se Palestinci ujedinjuju suočeni sa izraelskim ekspanzionizmom, međunarodnim dogovorom i arapskom ravnodušnošću.

Predloženo je mnogo razloga za silazak tim putem. Ipak, jedna riječ sažima motivaciju s obje strane podjele, a to je “neprilika”.

Nevolja
Abasova nevolja proizašla je iz stalne erozije njegovog ličnog legitimiteta, kao i legitimiteta despotske i korumpirane vlasti kojom predsjedava u Ramali. Vjeruje se da je na održavanje izbora odlučio zbog pritiska evropskih i drugih donatora.

Hamasova je nevolja, s druge strane, proizašla iz opsade koja mu je nametnuta u pojasu Gaze, rata koji su protiv njega neprestano vodile i izraelske i sigurnosne agencije PA na Zapadnoj obali, i kontinuiranog krvarenja iz regionalnih logističkih, financijskih i političkih podrška usred rastuće plima arapske normalizacije sa Izraelom .

Abbas nije predvidio kakav će učinak izborni proces imati na njegovu vlastitu organizaciju Fatah. Vjerovatno je mislio da se lako može nositi s rivalstvom koje mu predstavlja jedna suprotna frakcija, ona koju predvodi Mohammad Dahlan , koji se nalazi u emigraciji u UAE otkako ga je Abbas 2011. izbacio iz pokreta Fatah.

Međutim, za ikoničnu figuru poput Marwana Barghouthija , koji čami u izraelskom zarobljeništvu zbog uloge u Drugoj intifadi 2000. godine, izazov Abasa iz vlastitog pokreta mnogo je veći rizik. Barghouthijeva lista brzo je dobila podršku brojnih uticajnih ličnosti unutar Fataha, frakcije koja čini okosnicu PA, koja se činila na ivici raspada.

Posljedično tome, uprkos vlastitim poteškoćama, Hamas će vjerojatno izaći kao pobjednik na izborima. S Hamasovim izgledima koje je pojačao Fatah u previranju, ni Izrael ni SAD, a kamoli PA, ne bi bili željni da izbori nastave.

Uzaludna vježba
Ali Abasu je trebao dobar izgovor da prekrši obećanje i vrati se na dogovor s Hamasom. Niko mu nije mogao pružiti bolji izgovor od samih Izraelaca, a ništa nije bilo bolje od izrazito emotivnog pitanja Jeruzalema.

Nekoliko tjedana Palestinci su očekivali otkazivanje izbora samo zato što su Izraelci bili odlučni u tome da jerusalimski Palestinci neće smjeti sudjelovati u procesu glasanja, dok je Abbas bio uporan da neće nastaviti bez njih.

Naravno, Jeruzalem je važan za Palestince, i to ne samo zbog svoje simbolike, već bi li zabrana njegovog stanovnika da glasa na palestinskim izborima bila uvjerljivo opravdanje za odustajanje od cijelog procesa? Abbas i njegova pratnja vjeruju u to iako se mnogi drugi Palestinci ne slažu s njima.

Skeptici se poput mene osjećaju opravdanima. Prije svega, kako očekivati ​​da demokratija djeluje pod okupacijom, kada je cijelo palestinsko stanovništvo ili u okovima ili pod opsadom. Kako ljudi mogu slobodno odabrati kad uopće nisu slobodni? Jedna od glavnih odredbi istinskog demokratskog procesa je sloboda: sloboda govora, okupljanja, kretanja i izbora.

Drugo, što se Izraela i međunarodne zajednice tiče, prihvatljivi bi bili samo izbori koje je pobijedio Fatah. Ali šta ako su izbori održani i Hamas je pobijedio, kao što je to bilo 2006. godine? Da li bi međunarodna zajednica – opet – insistirala na tome da Hamas neće biti priznat niti će mu se baviti sve dok i ako ne prihvati tri uvjeta četvorke ?

Ako da, koja je svrha ove uzaludne vježbe? Arapi imaju izreku koja glasi kako slijedi: “Samo budala inzistira na pokušaju onoga što je već pokušano!”

Pravo pitanje
Neki lideri Hamasa, kao što lično znam, nisu ništa manje sumnjičavi. Ipak, pokret je računao da bi bilo koja dinamika bila bolja od stagnacije. Nadalje, nisu željeli pružiti Abbasu nikakav izgovor da otkaže ili odgodi postupak, koji je trebao dovesti do dugo očekivanog nacionalnog pomirenja, a za to krivi Hamas.

Uprkos svim njihovim javnim izjavama, mnogi Hamasovi zvaničnici nikada nisu vjerovali Abasu. Neki su čak bili uvjereni da se nikada neće usuditi nastaviti izbore za koje je znao da će izgubiti. Imali su posla s njim dovoljno da ga dobro poznaju.

Ako se ostave po strani nevolje i Abasa i Hamasa, izraelska okupacija, a ne izbori, pravo je pitanje palestinskog naroda u cjelini.

Gledano iz perspektive onih koji su pregovarali o miru s Izraelom i potpisali sporazume iz Osla 1993. godine , stvaranje PA-a trebao je biti prvi korak u maršu prema državnosti. Međutim, od svog osnivanja, PA je u stvarnosti služio samo okupaciji.

Dok je Izrael nastavljao sve većim tempom uzurpaciju palestinske zemlje i širenje ilegalnih naselja, PA nikada nije prestao djelovati kao sigurnosni aparat koji je imao zadatak da kontrolira Palestince i umanji njihov odgovor na izraelsko kršenje njihovih osnovnih prava.

Sve je više Palestinaca koji su shvatili da Oslo nije bio ništa drugo do još jedna Nakba (katastrofa). Stoga su poništavanje Osla, demontaža ZP-a i oživljavanje otpora u svim mogućim oblicima i svim raspoloživim sredstvima ono što Palestinci trebaju ujediniti, a ne neki izborni proces koji je samo iluzija.

(Piše: Azzam Tamimi/middleeasteye.net)

 

Koliko je Zapadni Balkan još rovita regija, i dalje sklona brzoj destabilizaciji zbog otvorenih rana iz prošlosti, koje se politički korektno danas nazivaju ”otvorena bilateralna pitanja”, pokazala je informacija o jednom tekstu, koji se zbog svog nezvaničnog karaktera ne može nazvati ni dokumentom, čak ni papirom. Tzv ”non-paper”, bez zaglavlja i potpisa, pripisan je od strane medija slovenačkom premijeru Janezu Janši, koji je svojim ambivalentnim stavom niti priznavanja niti demantija dalje podstakao iskru koja je, kako smo već ranije bili svjedoci, brzo ”zapalila” cijeli region, a prenijela se, sasvim očekivano i preko granica EU.

Tekstom se predlaže ”završetak raspada Jugoslavije” odnosno “finalno” pomjeranje granica na Zapadnom Balkanu u cilju stvaranja raskomadane, ali ”održive i funkcionalne” BiH, Albanije sa priključenim Kosovom i dijelovima Sjeverne Makedonije, Srbije sa priključenom Republikom Srpskom. Iz EU institucija do ovoga trenutka nisu potvrdili prispjeće ovakvog teksta u Brisel i vjerovatno nikada neće. Zvanični Brisel samo je ponovio svoju poziciju da ”ništa ne bi trebalo da se mijenja kada su u pitanju granice na Zapadnom Balkanu”.

”Treba da se radi na regionalnom pomirenju i saradnji, što je i logika evrointegracionog procesa. Sva otvorena pitanja među državama treba rješavati u procesu koji ne zalazi u opasne teritorije, a koji se oslanja na EU zakone i principe”, poručio je portparol EU, Peter Stano.

Da je ”crtanje novih garanica opasan put”, a ”regionalno pomirenje i saradnja ključ za mir, demokratiju i prosperitet” na Zapadnom Balkanu ponovio je i njemački državni sekretar za Evropu, Mihael Rot.

Iste poruke stigle su i iz Evropskog parlamenta, odakle izvjestilac za Srbiju, Vladimir Bilčik, poručuje da je ”mijenjanje granica i teritorija opasan put u eksplozivnu prošlost” regiona.

Ko je spreman na opasne kompromise na Zapadnom Balkanu?

Međutim, da pojava ovog teksta nije slučajna, da ima svoju predistoriju i da postoje ljudi koji vide rješenje svih problema na Zapadnom Balkanu u promjeni granica, za DW objašanjavaju Aleksandra Štiglmajer iz Evropske inicijative za stabilnost i Bodo Veber iz berlinskog Savjeta za demokratizaciju politike. U razgovoru za DW oni podsjećaju da je razmjena teritorija ne tako davno već bila tema u regionu i u EU kada se 2018. godnine govorilo o razmjeni teritorija izmešu Srbije i Kosova.

”Ovakve stvari stalno iskaču. One su bile prisutne i tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. Ali treba imati na umu i razlog koji je doveo do tih ratova. Zato, veoma je opasno verovati da promjene granica, koje bi vodile i u etničke razmjene, mogu dovesti do rješenja na Zapadnom Balkanu”, kaže Štiglmajer. Ona smatra da je pojava ovakve ideje, u ovom trenutku, neka vrsta probnog balona koji je tu da bi se vidjela reakcija zemlja članica i da se vidi da li je to put kojim se može ići. ”Moje je mišljenje da to definitivno nije put jer bi tako samo došlo do konflikta, a zatim i oružanog sukoba u svim pogođenim zemljama Zapadnog Balkana”, naglašava analitičarka iz Brisela.

Bodo Veber ukazuje da je prethodne četiri godine cijelom regionu prijetila destabilizacija zbog ideje o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova, a da se sada napravio ”novi otvor” koji prijetnju prebacuje na teritoriju BiH.

”U prehodne četiri godine primjetna je dinamika ”opasne stranputice” nekih predstavnika EU i SAD koji pregovaraju u regionu Zapadnog Balkana, a koji su prvo fokusirajući se na pregovore Srbije i Kosova prijetili stabilnosti cijelog regiona sa ludom idejom razmjene teritorije. Zatim su u BiH, van pažnje, uspjeli dogovoritii ”prljav sporazum” o etničkoj podjeli na lokalnom nivou tzv. Mostarski sporazum. Sve to pokazuje da su naši zapadni pregovarači u kriznim situacijama skloni sklapanju bilo kakvog dogovora što znači i loš kompromis sa opasnim regionalnim agendama koji bi išao na ruku nacionalnim liderima na Zapadnom Balkanu”, zaključuje Veber.

Veber: Dokument radikalan i kontraproduktivan sam po sebe

Iz Evropske inicijative za stabilnost podsjećaju na činjenicu da su, u procesu rješavanja ”kosovskog pitanja”, neki od EU lidera podržali opciju ”bilo kog rješanje oko kog se dvije strane dogovore.” Dodaju da navodni slovenački ”non paper” ide ”mnogo radikalnije” bez prethodne konsulatcije sa zemljama, koje su njime pogođene.

”Ne mislim da bi ni BiH, ni Sjeverna Makedonija, ni Kosovo na to pristali, možda Albanija, ali bi to značilo njeno napuštanje EU-puta”, kaže Štiglmajer. 

Istovremeno, albanski premijer, Edi Rama, jedini je potvrdio je da je i vidio dokument i o ”ideji” razgovarao sa slovenačkim premijerom. Analitičari iz Brisela i Berlina sagasni su u stavu da za ovakvu ”ideju” ni iz bliza ne postoji većinska podrška.

”Ako takav dokument, u tom obliku kakav je objavljen u medijima, postoji to bi pokazalo da gospodin Janša u svojoj radikalnosti zapravo više djeluje kontraproduktivno za promovisanje svoje ideje. Vjerujem da je ovo vrlo surov način lobiranja za tako opasne ideje, ako je zaista istinit i autentičan dokumet”, kaže Bodo Veber za DW.

On dodaje da se nada da će novonastala situacija pobuditi države EU da daju ”više kontre” opasnom načinu pregovaranja predstavnika EU, konkretno u BiH, u ovom trenutku.

”Ti pregovori prijete daljoj etničkoj podjeli BiH i to pod patronatom EU i SAD, ali čak i raspadu zemlje i destabilzaciji cijelog regiona, što bismo isto doživjeli da je sklopljen sporazum o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije. Prijetnja je realna, od prljavih i netransparentnih pregovora evropskih predstavnika, a manje od tako otvorenog zastupanja etno-nacionalističkih ideja tipa famoznog non papera iz Ljubljane”, zaključuje Veber.

Test bez uticaja, ali i politika bez ”buđenja”

Tekst oko koga se digla prašina na Zapadnom Balkanu i širom EU, navodno je dostavljen predsjedniku Evropskog savjeta, Šarlu Mišelu, kao dio najve prioriteta koje će Slovenija zastupati kada od sredine godine preuzme mjesto predsjedavajućeg Savjetom EU. Da poslije dobijenih rekcija, slovenački premijer neće nastaviti sa insistiranjem na sličinim idejama i da ne treba očekivati bilo kakav radikalni zaokret u EU politici prema Zapadnom Balkanu, smatra Alkesandra Štiglmajer.

”Ne vjerujem da bi ovo moglo da bude baza za bilo kakvu novu politiku EU prema Zapadnom Balkanu. Većina zemalja članica podržavaju multieteničke države zasnovane na ljudskim i građanskim pravima. O ovom se neće dalje zvanično raspravljati u Briselu”, kaže Štiglajer, ali i dodaje: ”Novi zamah u EU politici prema Zapadnom Balkanu je neophodan, ali ne vidim da postoji stvarni poziv na buđenje. Dokle god se situacja na Zapadnom Balkanu bude ”provlačila”, možda ne baš na zadovoljavajući način, ali svako bez ustanka i konflikata, zemlje čanice to neće gledati kao prioritet”.

Ona u razgovori za DW poziva EU da konačno ponudi Zapadnom Balkanu ”nešto stvarno kredibilno”, uključujući i funkcionalniji proces pristupanja, ”na čemu i ka čemu” bi Zapadni Balkan trebalo da radi. ”U suprotom, plašim se da će doći do konflikata. Dvije posebno problematične situacije su ona između Srbije i Kosova i ona u BiH”, zaključuje Štiglmajer.

(dw.com)

Odgovori su taman toliko različiti koliko je potrebno da se dostigne poznata nakana: Ponovo tenzije do potrebnih visina, proizvodnja korisnih, planiranih i razornih animoziteta u ionako podijeljenoj državi. Iole umjerenijima i trezvenijima dodaće se samo novo gađenje nad svekolikom realnošću. Optuženi za autorstvo ili skrivanje cijele priče, naravno, pojma nemaju zašto su oni uopšte pominjani...

U pozadini, jedni trljaju ruke, jer tenzije rastu, a onda eto i njima novih kombinacija. Drugi zadovoljni jer im ovim jačaju pozicije koje bi davno izgubili da tenzija nema. Danas je biznis u nervozama, a ne u saradnji. Treći, osim što godinama šute, razmišljanja kako i gdje otići odavde, zauvijek. Konačno četvrti, oni što su poslati izvana da pomognu svojom pameću, iskustvom i principima, uglavnom dijele mudre mirnodopske savjete kao sa druge planete. A kroz dirljive naputke o demokratiji, ljudskim pravima i slobodama, kontrolišu "proces" tako da stvari ne pređu crtu iza koje više nema sjajnog tridesetogodišnjeg stanja status quo i krunskog dokaza za to - Ne puca se!

U odnosu na procjene politike i ponekad struke o tome koliko će još trajati pandemija korone, nagađanje o trajanju aktuelne afere je sigurnije. Trajaće još malo, a onda će je zamijeniti neka druga. Ova skaska o dokazano (ne)postojećem i lično (ne)viđenom "non-paperu" sa bezbroj aktera, od Pahora, Janše, Džaferovića, Komšića, Orbana, pa Brisela i Ljubljane, a onda dalje do Amerike, Rusije i natrag do medija, Bakira, raznih Avdića i sličnih specifične pameti, ali "odlično brifovanih" iza kulisa, biće zaboravljena, jer interesi idu dalje. I na novu provokaciju opet će se nakačiti stotine, pa i hiljada dežurnih patriota, znalaca, botova i popriličnih skotova bez imena i prezimena. Na sreću i veselje biznismena po portalima i inim medijima što na "slobodama" najstrašnijih pljuvanja egzistiraju.

Normalnog života u mnogo čemu više nema. Neko ovih zaraženih dana reče: nisu mi pluća više problem, već stomak i mozak. Država u kojoj se ovo kaže itekako odgovara izrazitoj manjini onakve "pobjede" u minulom ratu. Vlast svom narodu, evo, nije u stanju obezbijediti ni vakcinu za preživljavanje, a kamoli nešto drugo. Sebi to glatko obezbjeđuju. U osnovi rastakanja države, sprdanja sa ustavom i zakonima, institucijama i znanjem bio je i ostao proces uništavanja društva. To traj,e evo, tri decenije i temelj je trajnog rasturanja institucija i sistema. Taj projekat uzgajanja dekadencije prekrio je ciljano i procese vaspitanja, obrazovanja, kulture, prekrajanje istorije, nove udžbenike, narative, promjenu smisla i svrhe medija, svekolikih moralnih, etičkih i inih standarda. Svaki je lični profit ispred društvene vrijednosti, dobrota i poštenje su postali glupost, a solidarnost vic...

Za ovakav zaokret trebalo je samo nekoliko decenija. Ustoličili su ga novi pobjednici ratova koji su rušili ona vremena, ambijent i vrijednosti u kojima su oni bivali nerealizovani i gubitnici. Konačno, pod ovakvim "kišobranom" odrasla je i nova generacija već sada uočljivo pritisnuta nalozima novih pobjednika.

U okruženju provokacija o promjeni granica i kobajagi mirnom raspadu BiH samo je novi "ciljani upaljač" proizvodnja zle krvi potrebne sutra za pripremanu operaciju. Ali nije žurba, još uvijek može novi "non-paper". Pa i ako ne bude sa tim sada nešto veliko, ostaje upamćeni psihološki i politički, pa i destabilizacijski trag kod onih kojima je stvar ponuđena.

Eto ta i takva filozofija, sa crtanjem državnih granica unutar države Bosne i Hercegovine, polako ali uporno nameće se od samog kraja minulog rata, a sjećamo se raznih "papira" i od vremena raspada Jugoslavije. Rat je sam po sebi bio najbrutalniji čin realizacije projekta raspada bivše države. Duboki korijeni su bili i unutar same Jugoslavije, ali i među tvorcima "novog međunarodnog poretka" zasnovanog na kapitalnim geostrateškim interesima moćnih. Za ozbiljno relevantne "treće" mjesta više nije bilo. Šta je Jugoslavija značila među tim "trećim" zna svako ko je imao imalo interesa da zaviri u relevantne istorijske izvore o svijetu minulog stoljeća. Logično je i zato da se interes izvana za ovaj prostor nastavio realizovati do danas.

U Bosni i Hercegovini, specifičnoj po mnogo čemu i "kompozicijski" i istorijski i "mentalno", tu realnost veliki su ratom interesno kanalisali. Prvo svojim pozicijama i koncepcijama tokom sukoba a onda, postratnim "projektom" dizajniranim u ime završetka rata. "Kontakt grupa" (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i SAD) 1994. utvrđuje mirovni plan. Na njegovim temeljima priču zakiva Dejton. Mir bez pobjednika i poraženog, suverena država sa vanjskim granicama bivše Reublike BiH, unutra podijeljena, ne više Republika. Entiteti ustavno asimetrični uz niz drugih solucija koje ni jedna evropska, ni mnoge druge države ne poznaju. Obrazloženje: Trebalo je zaustaviti krvavi rat, a o funkcionalnoj državi, kasnije. Oni koji su kreirali rat, vodili ga i potpisivali mir izvana, ostali su dominantni lideri u miru.

U praznom prostoru kobajagi državotvornosti jačali su lokalni pobjednici. Tako su počeli i prvi razgovori o "alternativnim rješenjima". Nacionalna, vjerska, ekonomska i socijalna klaustrofobija jačala je. Izvana, prve natruhe novih mogućnosti koje su kod "nostalgičara" izazivele zbunjenost do ogorčenja, kod novih lidera i starih gubitnika a sada pobjednika, ushit i zadovoljstvo rastakanjima. Nova generacija je gledala i učila. Značajna potpora ideji o razdruživanju i "čistoj", svojoj nacionalnoj državi, bio je i politički egzibicionizam raznih "teoretičara izvana". A stranci iz raznih svjetskih institucija i ureda u BiH bili su prezadovoljni ovdašnjim "mirom" i "impresivnim rezultatima na reformskom putu prema EU". U državi "u kojoj su svi ludi" taj uspjeh po njih i njihove šefove u Evropi i Americi bio je golem.

Nije teško sjetiti se teorijskih noviteta stalno iznova nuđenih iscrpljenim, ali i ekonomski, politički, egzistencijalno, ideološki ucijenjenim stanovnicima BiH. Zajednički imenitelji nuđenih politika izvana, sa plodnim tlom kod kuće, postaju – razlaz, razmjene teritorija, osamostaljivanja, nove granice i naravno pripadajuće "etničko čišćenje". Sve na dobrobit Bosne i mira na Balkanu.

Sa takvim svojim planovima i rješenjima defilovali su manje i više poznati, recimo od Erharda Buseka, koordinatora Pakta stabilnosti, pa Pierre-Henri Bunela iz nekada tajnih službi Francuske, pa Stevena Meyera pomoćnika direktora CIA-e za Balkan u vrijeme rata ovdje, pa predsjednika Kongresnog odbora iz Washingtona Dana Rorabahera itd. Po svojoj upornosti i prijedlozima ponajdalje je otišao već poznati Britanac Timothy Less koji je službovao i u Banjaluci. Pažnju je privukao idejom da se dalji ratovi na Balkanu mogu spriječiti samo stvaranjem Velike Albanije, Velike Srbije i Velike Hrvatske. Tekst mu je objavio 2016. glasoviti američki časopis za geostrategiju "Foreign Affairs". Tamo, poznato je, ništa nije slučajno. Gdje su tu BiH, Crna Gora, Makedonija... autor nije odgovorio ali, zblanutost Britanca je bila izvjesna – ko su to oni, koliko ih ima. Plus u slučaju BiH i Evrope uz dodatni, nešto noviji argumenat o "islamizaciji" poguran izbjeglicama. Valjda hoće reći, pozvali ih iz "njihove" Bosne. Nije to Evropa nikako.

Šta je zajedničko u svakoj od ovih udica što su ih u formi "papera" i "non papera" iz Evrope i ponekad Amerike zabacivali razni autori, uočljivo sa zanimljivih funkcija: Čak i kada bi se provokacija zaboravila kao neumjesna – možete li se vi u BiH mirno razići – ostajao joj je trag poput ovog danas sa "neobaveznim" pitanjem i nizom muljaža povodom njega. I potpuno je nebitno što su svi upitani tim povodom, odjednom, "iznenađeni" pitanjem. I kažu "ma neeee, nema šansi.

Trideset godina, evo, traju te i takve provokacije po principu toplo-hladno, pa nikom ništa. A konopac se iza svakog istinitog, poluistinitog ili lažnog "non papera" zateže do pucanja.

Bolno pitanje u svemu tome je takozvana međunarodna zajednica u BiH. Nakon toliko godina prisustva ovdje, reklo bi se ponekad da su i odlučni u svojim mirotvornim akcijama. Nažalost po nas. Tužno bude često do tragičnosti koliko im je zapravo svejedno na koji se sve način može održati pomenuti status quo koji i najdobrohotnije vodi u novi haos, ali nije važno samo ako ga se birokratski predstavi kao uspjeh njihovim "centralama". Zato su im za logiku "ne talasaj" ekskluzivni partneri ovdašnji "lideri" što su svojim kriminalnim "liderovanjem" i doveli do haosa. I opet će jer im i sama prijetnja time čuva vlast i sve pokradeno.

U BiH evropski neupitno odigravati na one koji se decenijama šprdaju sa elementarnim demokratskim i evropskim principima, groteskno je. A primjera je bezbroj, od zatvaranja očiju pred otvorenom zamjenom institucija kao mjesta odlučivanja za kafanska dogovaranja kartelsko-političkih lidera među sobom, do bagatelisanja presuda evropskih institucija u slučajevima šprdanja sa ljudskim pravima. Od davanja onima koji su planski 12 godina uništavali Mostar da ga oni i "popravljaju" legalizirajući model dotadašnjeg uništavanja, čak i uz prijedlog da predlože model novog izbornog zakona za cijelu Federaciju, pa do šutnje na višegodišnje sadističke blokade državnih i pravosudnih institucija. Sve je to dovelo do kolektivnog osjećanja da su snage razaranja u BiH, uz strah za vlastite pozicije i šutnju međunarodne zajednice, mnogo jače nego konstruktivne snage u zemlji. Posebno danas, u poređenju sa stanjem od prije, recimo, dvije decenije.

Odnos međunarodne zajednice spram ovdašnje realnosti jasno ukazuje na logiku nemiješanja u poslove ovdašnjih "lidera" pa na neki način i strah od njih. Dodvoravanje njima znaći, radi vlastitih interesa, "netalasanja" u brutalnoj realnosti, a to znači – protv interesa građana BiH. Možda je u pitanju potpuno nerazumijevanje te činjenice ali, za potsmijeh je kada Šef Delegacije EU u BiH i specijalni predstavnik EU u BiH kaže pred tv kamerama kako je "istinski iznenađen podatkom da među stanovnicima BiH opada interes za EU".

Zbog svega ovoga nije teško zaključiti: Tačno je da su kojekakve fantazije o promjenama granica u BiH opasne i za Bosnu, ali i za Balkan pa i šire. Princip nemijenjanja granica jedan je od kapitalnih uslova evropske stabilnosti. Nevjerovatno je zato kako se ne vidi, ili se ne želi vidjeti, da šutnja i ne istjerivanje ovakvog i sličnih incidenta na čistac, opasno ohrabruje male i velike provokatore da naredni put krenu i u opasniju provokaciju. Stalno podižući one tenzije među stanovnicima koje su od BiH već napravile "nešto" veoma daleko od onoga što je kao država bila prije nekoliko decenija.

U slučaju "non papera" i posebno Janše spominju se u obavještenim krugovima i neke EU-slovenačke igre koje sa BiH nemaju veze. Gledajući sa strane iz ne-EU ugla, jeste podaleko od nekadašnjih EU ideala i standarda što će im od prvog jula Janez Janša, sa znano dubioznom biografijom, plus kao drugar Orbana i nekolicine sličnih, biti šest mjeseci svojevrsni šef tima koji predsjedava Unijom. No, neovisno od toga, dovršetak igara izvana (domaća prića je posebna) u kojima se iz susjedstava destabilizira država BiH, bez minimalnog napora da se tome stane ukraj i sebe radi – može postati velika muka Unije. Ako u vezi sa time iz internih razloga, odnosa i karijernih interesa nastave po bh kancerlarijama Unije sa praznim proklamacijama umjesto konkretnim akcijama podupirući građane i njihovo buđenje u BiH, a ne njihove kupljene i korumpirane "lidere", nikakav im "paper", a kamo li "non-paper" neće pomoći u nastavku karijera zbog kojih su tu gdje su, onako kako su ih zamislili: Neodlučni i na krivom putu.

(buka.com)