Piše: Zlatko Dizdarević

Vijesti od minule subote kažu kako se u Jordanu kuha. Prve interpretacije događanja polaze od medijski eksplozivnije varijante – u Hašemitskoj kraljevini spriječen je državni udar pomagan izvana! Uhapšen je princ Hamzah bin Hussein – sin Kralja Husseina i njegove četvrte supruge Kraljice Nur, Amerikanke djevojačkog imena Liza Halaby. Aktuelni kralj Jordana Abdullah II i Hamzah su polubraća. Sadašnji kralj je sin Husseina i princeze Mune, Britanke Toni Gardiner. Vijesti su govorile da je uz Princa uhapšeno još dvadesetak visoko pozicioniranih državnih funkcionera. Posebno su značajni član kraljevske familije Hassan bin Zayed i Bassem Awadallah, veliki mešetar, biznismen, nekada blizak Abdullahu, 2007. čak i šef Kraljevskog suda Jordana, kasnije savjetnik moćnog saudijskog Princa Mohammeda bin Salmana. Bio je i glavni igrač u privatizaciji glasovitog Aramca.

Istog dana vojni izvor u Amanu demantuje verziju po kojoj je princ u kućnom pritvoru, već mu je “naređeno da obustavi sve aktivnosti kojima se može ciljati nacionalna sigurnost i stabilnost dok se ne provjere neke dostupne indicije”. Svjetski mediji su pak ponavljali kako bivšem prestolonasljedniku, Princu Hamzahu jeste ograničeno kretanje i zapravo jeste u kućnom pritvoru, u palati Al Salam izvan Amana. Ukinute su mu telefonske i internet linije, a komandant štaba jordanske vojske general Yousef Huneiti saopštio mu je ono o “nekretanju izvan kuće”. U nizu nagađanja šta se i kako desilo, nakon toga je procurila i storija po kojoj je Princ hladno odbio svako pravo generalu da tako sa njim razgovara…

Više svjetla na slučaj kakav nije uobičajen u Jordanu baca potom video snimak što ga je prinčev advokat dao u subotu BBC-u. Na snimku princ Hamzah optužuje državne lidere za korupciju, nekompetentnost i šikaniranja, mada precizira kako nije optužen da je kritikovao kralja lično. Ujedno izjavljuje i da “on nije osoba odgovorna za poremećaje u vladi, korupciju i nestručnost, koji su vidljivi u vladajućoj strukturi kroz minulih 15 do 20 godina…” Kaže da “nije on odgovoran za gubitak povjerenja ljudi u institucije.” Poenta izjave jeste da je “dostignuta tačka kada niko više nije u mogućnosti da govori ili izrazi mišljenje a da nije napadnut, uhapšen, šikaniran ili da mu nije zaprijećeno…”

Nakon pet dana raznih nagađanja, špekulacija i teza o čemu se zapravo radi, da li je princ Hamzah doista uhapšen i u kućnom pritvoru, kako on tvrdi, a zvaničnici to negiraju, stiže iz Amana vijest da je princ Hamzah bin Hussein potvrdio svoju lojalnost jordanskom Ustavu i samim time kralju Abdullahu II. U njegovoj izjavi se kaže: “Svoju sudbinu predajem u ruke njegovom visočanstvu, kralju. Ostat ću lojalan i predan Ustavu drage mi Hašemitske kraljevine Jordan”. Poznavaoci prilika u Amanu kažu da je do ove izjave došlo nakon što je kralj Abdullah II zatražio pomoć od princa Hassana, brata Kralja Huseina i oca Hamze i Abdullaha. Princ Hassan je inače punih 35 godina bio prestolonasljednik Husseina, kada je nekoliko dana uoči smrti Hussein odlučio da će njegov nasljednik biti sin, sadašnji kralj. 


FT montaža/AP photo | Princ Hamzah i Kralj Abdullah II

Puno je kockica ugrađeno u veliki mozaik koji čini dugu istoriju Hašemita još od Muhameda i kasnijeg vladanja Mekom, pa kraljevinom Heđaz, potom nakon raspada Otomanske imperije i vladanja Sirijom i Irakom, sve do Transjordanije i Jordana osamostaljenog 1946. godine. Ova storija zato se i ne može promatrati temeljem samo aktuelnih zbivanja u kraljevini koju mnogi i danas tretiraju kao “vještačku” državu, uprkos njenim dubokim istorijskim korijenima. Nad tim zbivanjima danas je i očigledni trag složenih porodičnih odnosa u vladajućoj familiji. Dovoljno je znati da Kralj Hussein ima četiri supruge i jedanaestoro djece, a da je svaka od četiri majke iza kulisa vodila bitku za što bolji status svojih potomaka. Očigledno, posebno “strankinje”, Britanka Muna pa Amerikanka Nur.

Sadašnjim potresima dodatno ubrzanje dale su i posljedice pandemije korone. Ogromni je udar na ekonomiju i unutrašnje odnose, pogotovo spram činjenice o prirodno siromašnim resursima Jordana i zbog toga raznim ovisnostima od drugih arapskih država. Tamo je priroda stoljećima bila mnogo izdašnija u ostavljanju istorijskih i posebno biblijskih i mitoloških tragova, nego u poklanjanju vode, nafte, rijetkih ruda ili hrane.

Posebno važan aspekt u ovoj priči je međunarodna pozicija Jordana i Kralja spram svih drugih arapskih zemalja, potom Amerike i Izraela. Činjenica da Jordan graniči sa Izraelom i palestinskom Zapadnom obalom, Sirijom, Irakom i Saudijskom Arabijom, na dohvat je Egipta kroz Crveno more, govori kakvi sve utjecaji pritiskuju Aman, Kralja, ali i desetak miliona stanovnika. Da se ne pominje više od milion izbjeglica nakon tzv. “arapskog proljeća”. Palestinci kao svojevremene izbjeglice i njihovi potomci danas, brojniji su u Jordanu od starosjedilaca mahom iz plemena Kurejš i njima bliskih beduina. Relacija među njima direktno je ugrađena i u tinjajući animozitet beduina kojima je bliži princ Hamzah sa suprugom Jordankom od kralja Abdullaha uz kojeg je Kraljica Rania Al-Yassin, Palestinka iz doktorske kuće u Kuvajtu, diplomirala u Kairu i potom zaposlena u Citibank i Appleu.

Glavne izvore za opstanak u ovakvoj situaciji Jordan je pronalazio, posebno od dolaska na vlast kralja Abdulaha II i kraljice Ranie, u oslanjanju na mlade i obrazovanje, u poticajima modernizacije, hvatanja koraka sa svijetom što je za Joran bila i borba za osavremenjivanje i otvaranje prema novim vremenima. U svim tim procesima i dalje su poštivane i tradicije i “čast” neba i zemlje, toliko bitne starijim generacijama, a posebno stanovnicima tamošnjih mitskih pustinja. Nije bilo lako, Kraljica Rania to je ponajviše osjetila. I vani bila je priča za sebe. Priznata, nagrađivana, isticana po humanosti, filantropskim akcijama, po borbi za prava žena i djece, u pothvatima u obrazovanju, zdravstvu, promicanju duha slobode. Drznula se čak da dotakne i stare “tradicije” poput one o ubistvima “iz časti”. Svjedok sam koliko su je djevojke u Jordanu obožavale i zbog otvorenih sugestija protiv tradicija po kojima im obaveza nije da sjede u kući i čekaju da se odredi ko će doći da ih odvede… Internet u obaveznoj školi, ljudska prava i borba za svekoliku emancipaciju – moglo se očekivati – opredijelili su ne malo tamošnjih moćnih plemenskih lidera protiv nje. 


Kraljica Rania i kralj Abdullah II sa djecom – Foto Twitter

Sve ovo očigledno je naveo Kralja da se svekoliki zamah popularne kraljice pomalo reducira u javnosti. Čak je i glasoviti “Forbes” svrstao Kraljicu među 100 najmoćnijih žena u svijetu. Uzlet tradicionalista izazvao je jačanje opozicije, ali i “tvrđu” reakciju Kralja spram njih.

Kralj Abdulah II je imao 37 godina kada je zamijenio oca. Bio je britanski vojni akademac, pa služio u armiji, a u vrijeme imenovanja za kralja 1999. bio je komandant specijalnih jedinica u Jordanskoj armiji. Uz posebnu bliskost sa sinom, logika umirućeg kralja bila je: Sa Abdullahom, vojnikom u snazi i generacijom prijatelja u armiji, i kralj i država su sigurni.

Hamzah, drugi Huseinov sin i kraljev polubrat postao je Krunski Princ sa osamnaest godina. I on je završio kraljevsku vojnu akademiju, diplomirao kasnije na Harvardu i nastavio da služi u jordanskoj armiji. No, za moćne i uticajne beduine u Jordanu – sjećam se dobro toga iz godina života i rada u Amanu – Hamzu su tamošnji starosjedioci uvijek doživljavali kao nekog malo bližeg njima od Abdulaha jer su mu uz ostalo i supruge, i prva i kasnije druga, bile Jordanke. Bio je Krunski Princ do 2004. godine, ali i dalje uticajan i poštivan kao važan i moćan. Kao Krunski Princ, nasljednik Kralja, zamijenio ga je mladi Al-Hussein, sin Ranie i Abdulaha II.

Princ Hamza je izrazito cijenio podršku beduina i njihovih plemena. I bivao sa njima. Ni oni nisu krili neupitne afinitete prema njemu. Pokazivao je otvoreno razumijevanje za njihovo uvjerenje da su zapostavljeni u životu u institucijama Kraljevine. Ta priča o rezervama prema kralju sa “strankinjom”, spram brata sa Jordankom, često bi izokola procurila u javnost. Više diplomata koji su službovali u Amanu, Damasku ili Bejrutu skretalo je ispotiha pažnju na ovu činjenicu. Neki čak i sluteći ovo što se danas dešava. Naravno, u porodici sa više prinčeva multiplicirala su se i različita osjećanja i sentimenti. Pristaše Kralja su na to reagovali.

Poseban krug uz aktuelna zbivanja, tamo se ne smije nikad zaboraviti, jeste okruženje Jordana i međunarodni kontekst. Izrael i Jordan sa Abullahom II očigledno su uzajamno sve dalji uprkos uzajamnoj ovisnosti i mirovnom sporazumu iz 1994. godine. Amerikanci u ovom času podržavaju Abdullaha II, formalno su sa podrškom iznenađujuće brzo potrčali i Saudijci ali, pitanje je u kom će pravcu sve to ići dalje. Minulih sedmica se između Izraela i Jordana desilo više incidenata. Nije tajna da Jordan sa kraljem Abdulahom i Izrael sa Netanjahuom imaju potpuno različito viđenje stvarnosti i posebno dugoročnih planova.

Izraelski premijer je ponovo u pat poziciji nakon najnovijih, četvrtih izbora u minule dvije godine, bez obzira što mu je predsjednik Izraela Rivlin dao mandat za sastav nove vlade. Ali i naložio početak procesa protiv njega po optužbama za korupciju. Pobjedu na minulim izborima sada su odnijeli desni ultraši i ekstremno, cionisti i doseljenici, ali zajedno nemaju neophodnih 61 članova Kneseta. Netanjahu za tu koaliciju mora biti još “desniji” nego što i inače jeste, ako je to uopšte moguće. To je dalje radikalizirati pitanje Palestine, legalizirati okupaciju preostalih teritorija na Zapadnoj obali, ali i oteti dolinu rijeke Jordan. Krajnji cilj “geostrategije” njegovih neophodnih partnera jeste koncept po kojem je “Palestina u Jordanu”, umjesto države u granicama iz 1967. Cilj mu je čak i oduzimanje međunarodne nadležnosti Kraljevini nad svetim mjestima islama i kršćanstva u Jeruzalemu… Za Abdullaha II to je, de facto, poziv za rat. Kralj je Americi neophodan, ali je Washingtonu Izrael važniji.

U takvoj situaciji počele su i martovske provokacije Netanjahua koje za Kralja nisu naivne. On je prvo odbio “puštanje” vode Jordanu i pored sugestije vlastitih sigurnosnih službi, a u skladu sa obavezom po Sporazumu iz 1994. godine. Izrael mora godišnje “vraćati” dio vode koju preko svake mjere masovno pumpaju sebi iz rijeke Jordan. Zatezanje odnosa je potom nastavljeno anuliranjem posjete jordanskog Princa Husseina Al Aqsa džamiji, svetištu muslimana u okupiranom Istočnom Jeruzalemu, jer Izraelska sigurnosna služba Shin Bet nije htjela da odobri traženi broj naoružanih pratilaca u obezbjeđenju Krunskog princa. Dan kasnije, 10. marta, Aman je odbio dozvolu za prelet helikoptera u kojem je trebao biti Netanjahu do aerodroma u Amanu gdje je Izraelskog premijera trebao čekati specijalni avion kojeg mu je slao emiratski Princ Mohammed bin Ziad za dolazak u Abu Dabi. A Izraelac se nadao da će mu fotografije sa Princom tada povećati izborne šanse. Vjerovatno onda nije ni slutio da mu taj potez baš i neće pomoći kod domaće ekstremne religijsko-cionističke koalicije koje se ne tiče hoće li on kod Arapa iz Perzijskog zaliva – ne baš propalestinski orijentisanih – poboljšati šanse za soluciju zvanu “Palestina je u Jordanu”. Ili bar iz Trampovog obećanja “istorijskog rješenja” za Palestinu, njegovog zeta Kushnera, aneksijom preostalog dijela Zapadne obali i doline rijeke Jordan.

O emocijama Abdullaha II spram Izraela odakle su “svakom živom na svijetu do Guatemale” otišle kao pomoć vakcine protiv Covid-19, samo ne i u susjedni Jordan, ne treba ni nagađati.

U jeku nagađanja o tome ko stoji iza podrške Princu Hamzi u radikaliziranom animozitetu i rušenju autoriteta polubrata, Kralja Abdullaha II, posebno je “zazvonila” informacija da je Princa u kućnoj izolaciji nekako kontaktirao prijatelj Izraelac, izvjesni Roy Shaposhnik i ponudio da pošalje avion njegovoj ženi i djeci te ih smjesti negdje u Evropi spašavajući ih od režima. Jordanci su do poruke došli, a uvijek postojeće slutnje o Mossadu nabujale su, uprkos negiranju Shaposhnika o bilo kakvim vezama sa obavještajnim službama Izraela.

Zaključak je intrigantan, ali je na tragu današnje svjetske zbilje. Kralj Abdulah II je kao i ranije na istim pozicijama uz neupitno insistiranje – na očuvanju statusa čuvara svetih mjesta u Jeruzalemu, na rješenju za Palestinu kroz davno usvojen međunarodni koncept o suverenoj zemlji pored Izraela, na poštivanju doline i istočne obale rijeke Jordan kao jordanske teritorije… Zašto bi onda bilo čudno da ga se zato pokušava oslabiti generalno, ali i u vlastitoj kući. Uz činjenicu da i Izrael i Emirati i Saudijska Arabija i još mnogi drugi na sve to gledaju taman onoliko drugačije koliko im se brk smiješi ispotiha, naslađujući se mukom u kojoj je Abdullah sa njegovim pristalicama. Amerikancima, sa druge strane, Jordan itekako treba – dovoljno je vidjeti samo koliko im je Kraljevina bila važna kao svekoliki logistički poligon protiv Assada u sirijskoj drami. Da se i ne pominje stara imperijalistička i kolonijalna logika Zapada spram Istoka – treba im uzeti resurse i ne dozvoliti im da se emancipuju. Jordan resurse nema, ali ima već vidljiv pomak u emancipaciji i obrazovanju mladih u kraljevini. Uznemirujuće opasno. Da li im je u svemu tome bolji, radi njihovih ciljeva, kralj Abdullah II ili Princ Hamzah prosuđivat će zainteresovani sa strane. A uostalom kao eventualna alternativa, kralju je njegov polubrat pa sve ostaje “u kući”.

Ipak, i bez sigurnih dokaza za tvrdnje o (ne)postojanju zavjere, teško je vjerovati da je subotnji događaj isključivo unutarporodični rivalitet i neslaganje u vrhu Hašemita. Ono što je uvijek izvjesno u pozadini svih nemira tamo jesu uvijek i neprekidno nečiji nezajažljivi interesi, prije svega izvana, uz njihova uvjerenja da imaju pravo na sve. One koji misle drugačije – valja skloniti.

Uspomene na višegodišnji život tamo, na Kralja i Kraljicu, na njihov svekoliko “gabarit”, jeste – Shapeau! Uz saznanje da takvi kakvi su, ne mogu biti po volji mnogima. Stvar je mnogo ozbiljnija i veća od aktuelnog upaljača. Vrijeme će to brzo pokazati, kao mnogo puta na Bliskom istoku. Onima koji hoće da vide pokazano, naravno.

(tacno.net)