Nakon zapanjujuće pobjede Hamasa na izborima na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze 2006. godine, moglo bi se pomisliti da palestinski predsjednik Mahmud Abbas više neće raspisivati ​​više izbore.

Zapravo, da nije bilo inzistiranja bivšeg američkog predsjednika Georgea W Busha kao dijela njegove težnje za “demokratizacijom” u regiji, Abbas u to vrijeme ne bi održao izbore. Ali umjesto da slave demokratiju, izbori su rezultirali plemenskim ratom između Fataha, koji kontrolira Palestinsku vlast (PA), i Hamasa, koji ispovijeda otpor izraelskoj okupaciji.

Prva nije mogla priznati poraz, dok druga nije mogla steći svjetsko priznanje kao legitimno izabrana vlada palestinskog naroda. Ovaj “rat” rezultirao je podjelom i žestokim neprijateljstvom s Gazom pod kontrolom Hamasa, ali su je opkolili i Egipat i Izrael, dok je Zapadna obala pala pod zajedničku kontrolu Izraela i PA zahvaljujući Fatahovoj saradnji.

Ipak, nekoliko sedmica unazad, i 15 godina kasnije, činilo se da je Abbas bio odlučan da održi nove izbore na tri nivoa i u tri faze: Palestinsko zakonodavno vijeće, nakon čega slijede palestinski predsjednički izbori, a zatim, možda i izbori za PLO Palestinu Nacionalno vijeće. Odluka, plod mnogih rundi pregovora o pomirenju s Hamasom, trebala je otvoriti novu eru palestinske politike, onu u kojoj se Palestinci ujedinjuju suočeni sa izraelskim ekspanzionizmom, međunarodnim dogovorom i arapskom ravnodušnošću.

Predloženo je mnogo razloga za silazak tim putem. Ipak, jedna riječ sažima motivaciju s obje strane podjele, a to je “neprilika”.

Nevolja
Abasova nevolja proizašla je iz stalne erozije njegovog ličnog legitimiteta, kao i legitimiteta despotske i korumpirane vlasti kojom predsjedava u Ramali. Vjeruje se da je na održavanje izbora odlučio zbog pritiska evropskih i drugih donatora.

Hamasova je nevolja, s druge strane, proizašla iz opsade koja mu je nametnuta u pojasu Gaze, rata koji su protiv njega neprestano vodile i izraelske i sigurnosne agencije PA na Zapadnoj obali, i kontinuiranog krvarenja iz regionalnih logističkih, financijskih i političkih podrška usred rastuće plima arapske normalizacije sa Izraelom .

Abbas nije predvidio kakav će učinak izborni proces imati na njegovu vlastitu organizaciju Fatah. Vjerovatno je mislio da se lako može nositi s rivalstvom koje mu predstavlja jedna suprotna frakcija, ona koju predvodi Mohammad Dahlan , koji se nalazi u emigraciji u UAE otkako ga je Abbas 2011. izbacio iz pokreta Fatah.

Međutim, za ikoničnu figuru poput Marwana Barghouthija , koji čami u izraelskom zarobljeništvu zbog uloge u Drugoj intifadi 2000. godine, izazov Abasa iz vlastitog pokreta mnogo je veći rizik. Barghouthijeva lista brzo je dobila podršku brojnih uticajnih ličnosti unutar Fataha, frakcije koja čini okosnicu PA, koja se činila na ivici raspada.

Posljedično tome, uprkos vlastitim poteškoćama, Hamas će vjerojatno izaći kao pobjednik na izborima. S Hamasovim izgledima koje je pojačao Fatah u previranju, ni Izrael ni SAD, a kamoli PA, ne bi bili željni da izbori nastave.

Uzaludna vježba
Ali Abasu je trebao dobar izgovor da prekrši obećanje i vrati se na dogovor s Hamasom. Niko mu nije mogao pružiti bolji izgovor od samih Izraelaca, a ništa nije bilo bolje od izrazito emotivnog pitanja Jeruzalema.

Nekoliko tjedana Palestinci su očekivali otkazivanje izbora samo zato što su Izraelci bili odlučni u tome da jerusalimski Palestinci neće smjeti sudjelovati u procesu glasanja, dok je Abbas bio uporan da neće nastaviti bez njih.

Naravno, Jeruzalem je važan za Palestince, i to ne samo zbog svoje simbolike, već bi li zabrana njegovog stanovnika da glasa na palestinskim izborima bila uvjerljivo opravdanje za odustajanje od cijelog procesa? Abbas i njegova pratnja vjeruju u to iako se mnogi drugi Palestinci ne slažu s njima.

Skeptici se poput mene osjećaju opravdanima. Prije svega, kako očekivati ​​da demokratija djeluje pod okupacijom, kada je cijelo palestinsko stanovništvo ili u okovima ili pod opsadom. Kako ljudi mogu slobodno odabrati kad uopće nisu slobodni? Jedna od glavnih odredbi istinskog demokratskog procesa je sloboda: sloboda govora, okupljanja, kretanja i izbora.

Drugo, što se Izraela i međunarodne zajednice tiče, prihvatljivi bi bili samo izbori koje je pobijedio Fatah. Ali šta ako su izbori održani i Hamas je pobijedio, kao što je to bilo 2006. godine? Da li bi međunarodna zajednica – opet – insistirala na tome da Hamas neće biti priznat niti će mu se baviti sve dok i ako ne prihvati tri uvjeta četvorke ?

Ako da, koja je svrha ove uzaludne vježbe? Arapi imaju izreku koja glasi kako slijedi: “Samo budala inzistira na pokušaju onoga što je već pokušano!”

Pravo pitanje
Neki lideri Hamasa, kao što lično znam, nisu ništa manje sumnjičavi. Ipak, pokret je računao da bi bilo koja dinamika bila bolja od stagnacije. Nadalje, nisu željeli pružiti Abbasu nikakav izgovor da otkaže ili odgodi postupak, koji je trebao dovesti do dugo očekivanog nacionalnog pomirenja, a za to krivi Hamas.

Uprkos svim njihovim javnim izjavama, mnogi Hamasovi zvaničnici nikada nisu vjerovali Abasu. Neki su čak bili uvjereni da se nikada neće usuditi nastaviti izbore za koje je znao da će izgubiti. Imali su posla s njim dovoljno da ga dobro poznaju.

Ako se ostave po strani nevolje i Abasa i Hamasa, izraelska okupacija, a ne izbori, pravo je pitanje palestinskog naroda u cjelini.

Gledano iz perspektive onih koji su pregovarali o miru s Izraelom i potpisali sporazume iz Osla 1993. godine , stvaranje PA-a trebao je biti prvi korak u maršu prema državnosti. Međutim, od svog osnivanja, PA je u stvarnosti služio samo okupaciji.

Dok je Izrael nastavljao sve većim tempom uzurpaciju palestinske zemlje i širenje ilegalnih naselja, PA nikada nije prestao djelovati kao sigurnosni aparat koji je imao zadatak da kontrolira Palestince i umanji njihov odgovor na izraelsko kršenje njihovih osnovnih prava.

Sve je više Palestinaca koji su shvatili da Oslo nije bio ništa drugo do još jedna Nakba (katastrofa). Stoga su poništavanje Osla, demontaža ZP-a i oživljavanje otpora u svim mogućim oblicima i svim raspoloživim sredstvima ono što Palestinci trebaju ujediniti, a ne neki izborni proces koji je samo iluzija.

(Piše: Azzam Tamimi/middleeasteye.net)