Piše: Elvira Velić - Muftić

Prije nekoliko sedmica prvi put sam nakon dugo godina odlučila u društvu prijateljica do mora skoknuti. Odavno se nisam ničemu tako obradovala kao zamisli da odlazim na produženi vikend bez svojih najmilijih, kćerke i muža. Većina vas ne zna da sam proteklu jesen i zimu bol bolovala, zapravo preživljavala horor kojem ni film nije bio ravan. Horor se sastojao od nagle pojave čudnih i teških simptoma, mnogo promašeno uspostvaljenih dijagnoza i pregršt potpuno pogrešnih terapija. U cijeloj toj abnormalnoj zdravstvenoj zbrci neki su me otpisali, mnogi umišljenost pripisali, a ja sam samo čekala dan da se iz tog košmarnog sna probudim. Hvala Bogu, jeste da je noćna mora potrajala i da je bila teška, ali sam se živa, i poprilično, zdrava probudila. A onda je nastao spktakl. Muž i kćerka su me razapinjali. O, kako su im tokom mog bolovanja nedostajali moja pažnja, ljubav, rješavanje svih mogućih i nemogućih situacija i problema da sam se počela osjećati kao Teta razapeta. Baš u trenutku tome, kada sam mislila da će me razvući poput žvakače gume, kao s neba dar, pade mi prilika da im pobjegnem koji dan na more, pa makar mi sunce napravilo nove bore. Drugaricama sam insistirala da odsjednemo u hotelu sa trenutno najboljim recenzijama. Kontala sam kako nije sezona godišnjih odmora, kako na odmor idem sama da ekskluzivni aranžman moj stajling, čitaj, novčanik može izdržati. Za tili čas, glede tog mog boravka na moru napravila sam opako paklen plan koji se prije svega satojao od gašenja telefona - ako bude nešto hitno neka zovu na recepciju hotela. Također, isplanirala sam koliko sati tačno ću i u kojem vidu relaksacije u hotelu uživati, te koliko ću čitati i šetati pored mora. 
U međvremenu, sve smo dogovorile, rezervisale, otkazale rezervaciju pa ponovo rezervisale smještaj. U toku tih svih organizacijskih zaškoljica mene zaboli mehko majčino srce, te odlučim da, usprkos željom za izolacijom od svakodnevnice, povedem i kćerku. Kako god, ipak se nisam mogla zamisliti u svim tim čarima ekskluzivnog hotela, koji se nalazio pod vedrim nebom neumskim, namirisan morem bosanskim, bez svoje jedinice šćere. Dan uoči putovanja, kao i obično, uslijedila je kupovina nužnih, a koje zapravo uopće i nisu nužne, stvari koje smo zajedno sa drugim uredno spakovale u kofere. Muž je taj dan, koji se teška srca pomirio da ne putuje sa nama, a da nisam ni znala, kovao svoj plan za neki drugi put pa je servisirao auto, zamijenio zimske gume za ljetnje, oprao ga i nasuo pun rezervoar goriva. Nikad ga ne stigoh priupitati gdje li je on to bio namislio. Međutim, oko 21 sat počeše sustizati poruke da drugarice jedna po jedna odustaju. Zaista se pojavio bitan razlog poslovne prirode za njihovo odustajanje. Ubrzo i ja shvatih da ću morati odustati. Kćerka zamalo ne zaplaka. Veli, ako ne odemo na more ona će kod tetke, jer bi je bilo stid doći u školu a kazala da ide u Neum. Kao, nije Neum nešto o čemu bi se izmšljale maštarije pa bi je bilo stid raje. Nazovem sestru da joj saopćim najnovije vijesti i komentar njene mezimice, a ona će meni na to da uopće nemam razloga da odustanem, jer sam ionako izgubila naviku putovanja bez kćerke i muža.  Suprug je iskreno jedva dočekao da idemo na more u našem aranžmanu, te tako moja malenkost, umjesto sa drugaricama, na put ka moru krenu u sasvim nepredviđenom društvu. Osim toga, meni žao bi jedne drugarice koja je najviše insistirala na našem grupnom odlasku, te je zamolim da i ona krene sa nama računajući, naravno, na hotelski smještaj.

Da sam samo znala da ćemo na kraju svi završiti u istom apartmanu, da ću i njoj još biti mama, lični fotogaraf, stalak i stativ, da će me ometati u mom ‚‘nametnutom‘ istraživačkom pohodu stalno me nešto zapitkujući i naglas se pitati na šta ja to i na koga galamim i o kakvim borbama govorim, da će se za nama zbog nje okretati svaki hudi stvor u Neumu, jer je danas, naprimjer utjelovljavala jednu, a sutra drugu estradnu ličnost, a svaka od njih je plijenila ljepotom, da ću zbog nje i prizvati prozivku da sam influenserica - toliko sam je fotografisala pa sam začuđenim konobarima ili slučajnim prolaznicima svaki put sa smiješkom pojašnjavala da smo mi zapravo poznate influenserice, i tako dalje, znači grdno bih se zabrinula kao što bih se i dobrano zabrinula da sam sam unaprijed znala da ću u Neumu raditi neku ozbiljnu reportažu, koja bi mogla dobro odjeknuti, ali i izazvati mnoge, kako pozitivne tako i negativne reprekusije po moju malenkost. No, ništa od toga nisam znala. Jedino što smo u pola puta saznali je to da odustajemo i od drugog rezervisanog smještaja. Ni slutili nismo da je u tom periodu u Neumu osim hotelskog jako teško naći neki drugi prikladan smještaj. U pola šest pred večer sjedili smo u bašti hotela Sunce bez ideje gdje bismo mogli zanoćiti. Jedini hotel, hotel Jadran, koji je prema našem saznanju nudio nama potrebne usluge tu noć je bio popunjen. Raja iz Sarajeva koju sam kontaktirala još nisu otvorili svoje vile i apartmane. Oko nas je sve djelovalo pusto, prazno, neobećavajuće, a onda odjednom iz te praznine do nas doprije muški glas koji je pronosio moje ime, a potom i ime moga supruga. U tom trenutku ugledasmo biciklistu sa kačketom na glavi i širokim osmijehom na licu iz kog se jasno uočavala radost zbog iznenadnog susreta.

Bio je to naš prijatelj. Nakon selama i kako ste šta ima, odmah nas upita gdje smo smješteni. Suprug je pokušao da iskulira, no ja mu, čim prije, saopćim naš problem. Prijatelj nam saopći i da ima nešto za nas, naravno ukoliko bi nam se svidjelo. Naime, radilo se o apartmanu njegovog prijatelja koji se nalazi baš preko puta hotela Grand, hotela u kojem sam prvotno željela odsjesti i koji će uskoro za mene postati, na neki način, sinonim borbe za ljudska prava. Poznavajući našeg prijatelja i činjenicu da je sa porodicom nekada ljetovao u tom apartmanu, uopće nisam posumnjala u njegovu adekvatnost. Odmah sam se počela, na neviđeno, s njim pogađati o cijeni, na opću zaprepaštenost mojih saputnika. Ko bi se normalan cjenjkao oko smještaja koji mu se nudi skoro kao jedina solucija. Kako je prijatelj znao da sam zaposlena u Ekonomskoj školi, što je bila veoma razočaravajuća vijest za njega, počeli smo se šaliti kako sam postala prava ekonomičarka. Zapravo to je bio način da se svi skupa relaksiramo, a mi naizad da odahnemo. Dok smo se kretali prema apartmanu prijatelj me pravo naruži zbog činjenice da sam se odrekla novinarstva odlazeći na druge poslove. Veli, divno je biti pedagogica, naročito u školi poput Ekonomske, a onda mi je iznio svoje mišljenje o tome da čovjek treba biti u onom poslu u kojem je najbolji. Usput nam je kazao da je aprtman vlasništvo poznatog i nagrađivanog pisca kojeg najvjerovatnije lično poznajem, jer smo se nekada kretali u istim krugovima. Kako uglavnom zaboravim na mnoga poznastva pomislila sam da je veoma moguće da tog pisca ne poznajem samo po njegovom radu već da smo se u mladosti imali priliku družiti.

Međutim, da li smo se ranije sreli još uvijek mi je nepoznanica. Kada nas je prijatelj uveo u aprtman obujmila nas je nevjerovatna energija. Odmah smo uočili da apartman nije predviđen za izdavanje već da je opremljen da bude dom. Dom osobe koja nije svakidašnja. Čim smo podigli osigurače prijatelj nam je sa CD plejera pustio sevdalinke u predobroj izvedbi različitih izvođača nakon čega sam non stop pjevušila - Kuda moja Zejna ode… Konačno smo mogli da kažemo o more, more… Ode prijatelj ostadosmo mi: moj muž koji je jedva čekao da klanja i odjuri u nepoznatom pravcu na bajku, naša kćerka koja je odmah rasprostrla  bilježnice da u njih saspe svoje, sa puta nakupljene, dojmove naše započete avanture, moja drugarica koja je, čim prije, počela da razmišlja u šta će se nakon kratkog predaha pretvoriti i gdje će obaviti prvu foto sesiju, i moja malenkost kojoj su samo trebali mir i da je niko ništa ne pita, šum mora, njene knjige i beskraj plavetnila. No, želje su jedno, karakter i temperament su drugo kada se suoče sa izazovima, a izazov su mi pružili sarajevski portali i njihovi čitatelji. To je zapravo bio Božiji plan u kojeg sam naknadno pronikula. Čim je objavljen i počeo biti prenošen tekst o zabrani kupanja u burkiniju u neumskim hotelima shvatila sam da od mog unutarnjeg mira i neke druge vrste kontemplacija nema ništa. Sjedila sam na terasi apartmana i pomalo nervozno grickala nokte. Nikako se nisam mogla pomiriti sa činjenicom da se trebam oglušiti o nepravdu koja mi se ili nam se nanosi. I tako dok se muž biciklirao, drugarica šminkala, kćerka bavila poetikom ja sam kovala plan o načinu kako da oborim nametnute granice i ponudim javnosti jednu novu neumsku perspektivu.

U ušima su mi odjekivale riječi prijatelja da se ne smijem tako lahko odreći talenta kojeg posjedujem kada je novinarstvo u pitanju, te sam ih u tom trenutku shvatila kao Božiji znak kojeg zaista ne smijem ignorisati. Ukupna energija koju sam osjećala u aprtmanu, u kojem smo trenutno obitavali, u tome mi je značajno pomogla. Kada sam nakon svega, obavljenog zadatka i objavljenih tekstova razgovarala sa našim prekookeanskim piscem, vlasnikom apartmana u kojem smo se skrasili u Neumu, sada već našim prijateljem, i shvatila kolika je zapravo njegova ljubav spram svake grude zemlje ove, prema svakom pravu svih njenih sugrađana i sugrađanki, shvatila sam da su jedino tako kockice mogle biti poredane da bih uspjela u toj svojoj namjeri - odbrani prava i dostojanstva žena. Potrudila sam se da je iznesem onako kako znam i umijem. Možda je sve ovo bilo pomalo olujno, ali očito sa nastupajućom vedrinom. I baš je pjesma o gromovima i olujama ispratila kćerku i mene iz hotela Grand. Mada, čak i iz daleka čujem svaki Dinin takt. Toga dana, nakon uspješno obavljenog zadatka i izlaska iz hotela, fokusirala sam se na razvoj priče u svojoj glavi kada me je kćerka uzela za ruku i skrenula mi pažnju na pjesmu koja je svirala u hotelu. Vjerovali ili ne, hotelom se prolamao refren Dinine pjesme -Svaku oluju isprati grom… Niko me ne može ubijediti da i to nije bilo dio Božijeg plana. Zato, dragi moji, uvijek bi trebalo da se pouzdamo u planove o nama koji su skovani visoko iznad naših uskih, ljudskih perspektiva.

Tekst novinarke Elvire Velić - Muftić o borbi za dostajnstvo pokrivenih žena i neshvaćenosti možete pročitati na linku OVDJE