Spisateljica Hazeta Hamzić Salihović je rođena 1965. godine u Miljanovcima, opština Kalesija. Odrasla je u višečlanoj radničkoj porodici, gdje je naučena cijeniti rad, poštenje i nadasve prave ljudske vrijednosti. Osnovnu i srednju ekonomsku školu završila je u Kalesiji, a studij biologije i hemije na Pedagoškoj akademiji u Tuzli. Radni vijek započinje kao nastavnica biologije i hemije u Bosanskoj Krupi, gdje je živjela do agresije na BiH, kada sa dvoje maloljetne djece odlazi mužu u Švicarsku. Od tada sa suprugom Alijom i njihovih troje djece: sinom Dinom, kćerkama Aminom i Imanom živi, radi i piše u Švicarskoj.
Njen prvijenac, roman Šapat sudbine, objavljen je 2017. godine i preveden je na njemački jezik. Njen drugi roman Vrisak do neba, objavljen je 2018. godine i prevodi se na švedski jezik. Zbirka novela Ja zaboraviti ne mogu, njena je treća knjiga i preveden je na turski jezik.
Svoje knjige promovirala je u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Crnoj Gori, Kosovu, Bosni i Hercegovini. U prilog tome da su njene knjige rado čitane govori i činjenica da su njena oba romana doživjela i svoje drugo izdanje. Uokviru programa Da se ne zaboravi kojeg Ž. E O. Kewser organizuje, bit će upriličena i promocija Hazetinih djela. Tim povodom za pratioce našeg portala obavili smo intervju sa spisateljicom.

Relativno kasno ste počeli pisati i za kratko vrijeme napisali i objavili tri knjige. Kako ste odlučili da počnete pisati?

Mojoj prvoj knjizi prethodio je jedan susret i jedan strašan događaj koji se desio u mom komšiluku. Nasilni otac je htio zapaliti vlastitu porodicu. Taj događaj me vratio u vrijeme kada se u mojoj okolini desilo nešto slično. Nakon tog događaja i susreta sa jednom od žrtava nasilja, kao da sam shvatila svu težinu preživljenog, nekakav teret je pritiskivao moju dušu. Odlučila sam pisati. I zaista kada sam završila i posljednji redak, taj teret je nestao.

Šta želite postići pisanjem?

Pisanjem ja prenosim moje emocije na papir, oslobađam se unutrašnjeg opterećenja. Kada pišem o Srebrenici, Prijedoru moja želja je prvenstveno da dam moj doprinos da se zločin ne zaboravi, te da za naše stradanje sazna što veći broj ljudi.

Rođeni ste u Kalesiji, do agresije živjeli i radili u Bosanskoj Krupi, početkom agresije odlazite u Švicarsku, što znači da niste proživjeli ratne strahote. No, tematika vaših romana i novela je ratna. Otkud da se opredijelite da pišete o ratu?

Da, istina je da, hvala Bogu, nisam preživjela ratne strahote. 15. maja 1992. godine ja sam sa dvoje male djece krenula za Švicarsku, mužu koji je tamo radio. Moj sin Din imao je tri godina, a kćerka Amina nepunih pet mjeseci. Strah za djecu me natjerao da učinim taj korak. Kada sam saznala u kojoj mjeri se zločin ispoljio od agresora, bilo mi je žao što i ja nisam dala doprinos borbi protiv dušmana. Stoga, ja moju borbu nastavljam pišući o stradanju mog naroda, to je dug mojoj domovini. Pišući o patnji, stradanju, zločinima, genocidu nad Bošnjacima prvenstveno želim da svo to zlo koje nas je zadesilo ne padne u zaborav. Jer, ako nešto što se desilo ne bude zapisano, kao da se i nije desilo. Želja mi je da što više ljudi sazna o svakom zločinu, pogotovu što se moje knjige prevode na strane jezike.

Kažite nam nešto više o vašim djelima

Moja prva knjiga, Šapat sudbine, govori o alkoholizmu kao pošasti koja razara porodice. To je priča o jednoj disfunkcionalnoj porodici. Ovdje je žena opisana kao stub porodice, jer pored toga što je živjela sa mužem alkoholičarom, koji ih je maltretirao, izgladnjavao, ona uspijeva iz te neimaštinje podići zdravu djecu. Jedan strašan momenat, kada djeca pokušavaju odbraniti majku od pijanog oca, nanose mu pri tome teške povrede od kojih on umire. Cijela porodica biva markirana kao ubice oca.
U mojoj drugoj knjizi, Vrisak do neba, opisana je sudbina nestanka bošnjačke djece tokom rata. I ovdje je akcenat na jakoj ženi Bošnjakinji. Ženi koja u sebi nosi ljubav za svoje potomstvo. Nakon nestanka njene djevojčice ona pokušava saznati gdje se njeno dijete izgubilo. Bol koji ona pri tome osjeća ne ostavlja nikog ravnodušnim.
I treća knjiga, Ja zaboravit ne mogu, je knjiga o stradanju Bošnjaka. To je zbirka novela. 13 istinitih priča, 13 istinitih sudbina opisano je u ovoj knjizi. Ja sam skoro sve žrtve direktno kontaktirala sakupljajući podatke iz prve ruke, sa stvarnim imenima žrtava. U ovoj knjizi , ne stidim se reći i ko su počinioci zlodjela i navesti njihova imena.

Vaša djela prevedena su, prvi roman, Šapat sudbine, na njemački jezik, Vrisak krvi na švedski i zbirka novela, Ja zaboraviti ne mogu na turski jezik. Otkud da budu prevedeni na tri različita jezika i imate li povratnih informacija kakvo je interesovanje kod čitalačke publike tih govornih područja za vaša djela.

Što se prevoda na strane jezike tiče, se sve desilo nekako spontano. Prevod Šapat sudbine na njemački jezik je logičan. Ja zivim u Švicarskoj, u njemačkom govornom području i želja mi je bila da moja okolina čita ovaj roman. Prevod je izazvao veliko interesovanje čitalaca, te sam ubrzo morala štampati i drugo izdanje. Moje gostovanje u Švedskoj izazvalo je interesovanje za knjigu Vrisak do neba, te je jedna mlada dama, studentica tražila moje odobrenje za prevod. Zbog njene obaveze prema studiju taj prevod još nije završen, ali se nadam da će to biti do kraja ove godine. Treća knjiga, Ja zaboravit ne mogu, prevedena je na turski jezik. Interes Turaka da što više saznaju o stradanju Bošnjaka dovela je do prevoda na turski. Trebale su se održati promocije u Turskoj, ali s obzirom na to da je Covid 19 poremetio mnogo toga pa i nas u našem odlasku za Tursku, ne mogu reći u kojoj mjeri je knjiga izazvala interesovanje. Ali sudeći po nekim objavama onih koji su pročitali, zaključujem da ih je knjiga jako zainteresovala.

Imali ste promocije šrirom BiH, u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Crnoj Gori, Kosovu. Kakva je posjećenost na tim promocijama? Kupuju li se knjige i čitaju li se knjige uopšte?

Mogu slobodno reći da su moje knjige rado čitane. U prilog tome govori da je Šapat sudbine doživio drugo izdanje, takođe i Vrisak do neba. U samo pola godine od izlaska i ta se knjiga morala ponovo štampati. A evo, čini mi se, da ću morati uraditi i treće izdanje iste. Prevod Šapata sudbine na njemački jezik također je doživio drugo izdanje i te knjige su tražene. Ovdje želim naglasiti da prevod na njemački jezik traže i Bošnjaci zbog svoje djece, jer djeca su tamo rođena i završavaju škole na njemačkom jeziku i bolje razumijevaju taj jezik. Sa trećom knjigom, Ja zaboravit ne mogu, desila se i pamdemija, te je do sada održana samo jedna promocija. Ali, bez obzira na to, ja sam ipak uspjela plasirati negdje oko 300 knjiga i oko stotinjak stikova sa audio verzijom te knjige, što je za ovo vrijeme pandemije, veoma zadovoljavajuće. Svakim danom se javi neko ko želi imati tu knjigu. Čak iz dalekog Novog Zelanda se javila žena koja je željela da joj pošaljem knjige.

Uskoro u Srajevu, u okviru programa Da se ne zaboravi imaćete promociju vaše posljednje knjige. Kakva su osjećanja i očekivanja od te, a i promocija koje će uslijediti?

Evo nakon gotovo dvije godine krećemo ponovo sa promocijama. Sretna sam i uzbuđena isto kao kod pripreme promocije za moju prvu knjigu. Pogotovu sam sretna što ću u glavnom gradu moje domovine promovirati moje knjige. Nakon Sarajeva slijedi Ključ, Prijedor, Sanski Most, Bužim. 

Mjesec je juli, dani sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici. Šta vi mislite da li se dovoljno govori, piše, općenito kakva je kutura sjećanja Bošnjaka na sve što im se dešavalo u agresiji 92.-95. , a da ne spominjemo prijašnje genocide, njih 11.

Da u pravu ste. Mjesec juli je mjesec tuge. U julu smo svi nekako drugačiji. Na našim licima se vidi tuga, bol, jako smo ranjivi posebno na 11. juli. Pisanja o Srebrenici ne smije nikada biti dosta. Pisati o stradanju našeg naroda treba da bude prioritet svakog od nas i sa tim ne smijemo nikada stati. Koliko je samo izgubljenih života? Kada bismo samo po jednu priču ispričali o svakoj žrtvi genocida ima dovoljno materijala da samo iz Srebrenice nastane 8.372 priče, ako ne knjige. A ukoliko bismo dodali i ostala mjesta gdje su počinjena masovna ubistva trebalo bi nam mnogo više i vremena i prostora da ispišemo, a i čuvamo te knjige. Jer, znate i sami koliki je broj ubijenih. Posebno poglavlje su preživjeli koji su ostali bez svoje djece, očeva, braće, sestara. Majka Hatidža, Nura, Hava! Zar imamo obraza ne pisati o njima. Jevreji i poslije 70 godina pišu o holokaustu, snimaju filmove o tome. U tome se moramo ugledati na njih, i pisati, pisati. Također snimati i filmove. Ne smijemo dopustiti da naše stradanje padne u zaborav, jer mnogo je onih koji sprovode zadnju fazu genocida, negiranjem istog.

Vaši planovi za dalji književni rad?

Što se mog daljeg pisanja tiče, ja nastavljam. Knjiga sa naslovom Ja presuđujem je napisana. Sada je na lektoru kolko dugo ćemo čekati njen izlazak iz štampe. Moja želja je pisati o djeci migrantima. Jedna priča me jako dirnula je priča o dva Afganistanska dječaka koji su ostali siročad želeći bolji sigurniji život u bezosjećajnoj Evropi.

Hvala vam g. Hazeta, vidimo se na promociji u Sarajevu, želimo Vam još puno ispisanih knjiga, koje mi s nestrpljemjem očekujemo.

Razgovarala: Mediha Džakmić